Duhovno zvanje jednog ‘ne-proroka’
Am 7,10-17
Amos djeluje otprilike između g. 780. i 740. prije Kr., najvećim dijelom za vladavine Jeroboama II., izraelskog kralja (v. Am 1,1) koji je već od 793./92. na vlasti kao suvladar pod kraljem Joašom. Stoga Amos pripada među najranije svetopisamske proroke. Nakon pojavljivanja proroka Ilije i Elizeja unutar Prve i Druge knjige o kraljevima Amos bi sa svojom najstarijom “samostalnom” proročkom knjigom zapravo morao kronološki doći na prvo mjesto kod tzv. dvanaest “malih proroka” u Bibliji, ispred Hošee i Joela. Jednako kao i Hošeu možemo ga držati neposrednim pretečom velikog Izaije jer se Izaijin poziv zbiva pri kraju Amosova djelovanja (740./39. pr. Kr.)
O pozivu proroka Amosa Sveto pismo posve kratko izvješćuje unutar
odlomka Am 7,10-17. Taj tekst nalazi se u završnoj trećini Amosove knjige i – u
okviru 7. poglavlja – nadovezuje se na tri viđenja (r. 1-3; 4-6; 7-9) koja
započinju naznakom da je riječ o Božjoj objavi i upriličuju prijetnje usmjerene
“na kuću Jeroboamovu” (r.9). Prikazom sukoba s ‘kraljevskim’
svećenikom (usp. r. 13) Amasjom poglavlje se zaključuje, a napomena o Amosovu
pozivu izrečena je u tom sporu.
Naznaku nevolje kao potreban element za prepoznavanje duhovnog zvanja u Svetom
pismu naći ćemo u kontekstu Knjige Amosove u obliku opće prijetnje popraćene
zastrašujućim slikama o nesreći koja dolazi. Ta se opća prijetnja zaoštrava u
“neću ga štedjeti” (Am 8,2), izrazu koji je neposredno oprečan
prolazu i napose odabranom pomilovanju i poštedi u pashalnoj noći (glagol pasah
u Izl 12,13.23). Prijetnja ima svoj hiperbolični vrhunac u trostrukom
proricanju izgnanstva (Am 5,5; 7,11.17), gdje hebrejski izvornik donosi
podvostručeni glagolski izraz koji znači: “sasvim sigurno će ga prognati,
tj. odvesti u progonstvo”. Nalog je u tekstu zabilježen u Am 7,15 kao
Gospodnja riječ: “Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu”. Prigovor i
otpor ne dolazi od Amosa nego od Amasje u zabrani koju izriče. Kad Amasja
zapovijeda: “da nisi više prorokovao” (7,13), on izravno protuslovi i
prkosi nalogu Gospodnjem. U izvornom je tekstu imperativu “prorokuj”
iz r. 15 suprostavljen isti taj oblik u r. 13, samo s izričitom negacijom
“ne” (hebr. lo’) pred njim. Za utješno obećanje potpore u Amosovoj
knjizi nedostaje uobičajen, povjerljiv, pa i intiman izraz “ja ću biti s
tobom”. Gospodinovo obećanje zacijelo treba potražiti istom na kraju
knjige (Am 9,11 i slj.) u opisu obnove koju će donijeti Jahvin dan – inače u
najvećoj mjeri prikazan kao zastrašujuća prijetnja – u ‘onaj dan’ Jahve će
‘podići’ (= uskrisiti, uspostaviti, Am 9,11).
Obično svetopisamski izvještaj o zvanju obilježava glagolski par ‘poslati – ići’. Kod Amosova poziva ‘ići’ nalazimo unutar upravnog govora kao imperativ koji Bog upućuje Amosu. Ali uza nj nalazimo riječ ‘uzeti’ koja naznačuje poseban Božji zahvat i ovaj događaj zvanja približava “uznesenju”. ‘Uzeti’ je naime u Svetom pismu znak raspoznavanja za “uznesenje” kojim je Bog Henoka i Iliju iz zemaljskog života uzeo direktno sebi (Post 5,24; 2 Kr 2,3). Kod Amosova zvanja “uznesenje” biva razumljivo u svezi s činjenicom da Amos potječe iz Južnog kraljevstva, a djeluje na sjeveru. Amos je rodom upravo iz grada ‘pametne’ (2 Sam 14,2) udovice koja hrabro sudjeluje kod pomirivanja u Davidovu kraljevstvu. Bog Amosa ‘uzima’ u neku vrstu progonstva da bi prorokovao. Mudru udovicu zahvatila je i vodila moć odozgora pa se dala u akciju koja završava poljupcem pomilovanja kad David oprašta pobunjeniku Abšalomu (2 Sam 14,33). Slično možemo kod Amosa imati povjerenja da će i njegova poruka – usprkos zastrašujućim tonovima i bojama, i usprkos povijesnom padu Samarije g. 721. pr. Kr. – napokon ipak doći do pozitivnog završetka (usp. Am 9,11 i dalje).
Znakovito je da ‘poslati’ u odlomku Am 7,10-17 hebrejski izvornik pripisuje Amasji kao subjektu (U prijevodu skriven u “poruči”, kad Amasja šalje glasnika kralju). Isto tako Amasji u usta stavlja Amosu upravljen imperativ “Idi!” (u prijevodu kao “Odlazi!” r. 12, slično i “Prorokuj!”) koji zapravo pripada Gospodnjoj riječi u r. 15. Sveti tekst zacijelo želi upozoriti na trajnu opasnost da preuzetno i oholo stajemo na Gospodinovo mjesto i pripisujemo si Njegovu ulogu.
Mojsije je pasao ovce kad ga je ukazanje u gorućem grmu povelo u pustolovinu oslobađanja Izraela iz ropstva (Izl 3). Davida su dozvali s paše da ga prorok Samuel pomaže za kralja (1 Sam 16). Amosov poziv povezan je s Mojsijevim i Davidovim po tome što ga Božje uzimanje zateklo kod “stada” (Am 7,15; usp. Izl 3,1; 1 Sam 16,11). Poput Elizeja, Ilijina nasljednika (1 Kr 19,19) Amosa Božji poziv odvodi od njegova svagdanjeg posla s domaćim životinjama. I za jednog i za drugog izvorni tekst istim prijedlogom veli da su se upravo nalazili “iza” njih.
Bolan sukob s religijskim i političkim ustrojem jasno izbija na vidjelo: Ponajprije Amasja, betelski svećenik, u prvom dijelu odlomka (r. 10 i dalje) daje tužiti proroka pred kraljem pa tako žuran i opasan proročki proglas dospijeva i do samog Jeroboama II. Ono što je prorok u viđenju primio kao objavu (“mač”, r. 9) obznanjuje se i vrhovnom vladaru osobno (“mač”, r.11). Amasja potom (u drugom dijelu, r. 12 i dalje) svoj napad usmjerava izravno na Amosov identitet i proročko poslanje. Proroka oslovljuje, vjerojatno pejorativno i s prezirom: “vidioče” (r. 12). “Stranci napolje!” ili “Gubi se, došljače!” – tako bismo mogli shvatiti riječ koju službeni hramski svećenik upravlja Amosu koji si ni po svećeničkom rodu ni kakvom izobrazbom nije priskrbio pravomoćno odobrenje za svoj nastup, a ipak tvrdi kako navješćuje Riječ Božju (Am 3,1.8). Amos sam veli da nije prorok i da ne pripada “proročkim sinovima” (r. 14), učenicima koje je već prorok Elizej okupljao oko sebe da ih pouči i podijeli s njima svoju sudbinu. Unatoč tome Amos djeluje u istoj Izraelskoj zemlji na sjeveru, koja imenom ‘Jeroboam’ podsjeća na raspad velikog Davidova kraljevstva i kultno odvajanje Sjevera. Bogoštovno otpadništvo, naime, jeruzalemski biblijski pisci, deuteronomisti, nošeni vjerom u jedinog Boga Spasitelja s pokudom obilježavaju kao ‘grijeh Jeroboamov’. Kao što se već s Ilijom i Elizejem zbilo i Amosa proročko poslanje dovodi tako daleko da ima posla s političkim vrhom: pred kraljem je otpužen kao organizator urote (r.10). Predbacuje mu se, slično kao što je Ahab Iliju optužio (1 Kr 18,17), da njegovo proročko djelovanje tjera u nevolju svekolik puk Izraelskog kraljevstva (v. ‘dom Izraelov’, ‘zemlja’, r. 10). Amosa proglašuju političkim opasnim.
Javno razglašavati upozorenje o sigurnoj propasti nipošto nije ugodna zadaća. Amos je, međutim, izvršava, što očito izaziva nezadovoljstvo u onima koji je čuju, pa on sama sebe čini omraženim i prezrenim. Alarmantno upozorenje i navještaj sigurnog progonstva, koji se u tako žestokom obliku (“sasvim sigurno će ga prognati”) inače nigdje u Starom zavjetu ne nalazi, u Knjizi Amosovoj se tri put ponavlja. Od toga se čak dvaput kobno proroštvo nalazi upravo u ovom odlomku Am 7,10-17 (r. 11 i 17). Tako postaje još razumljiviji sraz s religijom, kojoj je prva zadaća skrb za utjehu i oslobođenje, zaštitu i sigurnost kod Boga te za obećanje i čuvanje života. Upravo zbog toga Amos sama sebe tumači i predstavlja kao ‘ne-proroka’ (r.14). Takvo tumačenje vlastite osobe počiva na činjenici da ga je sâm Bog “uzeo” (r. 15) i to Amosu omogućuje da u trećem i posljednjem dijelu odlomka (r. 14-17) na izravan napad odgovori jednakom žestinom. Temeljito je stavio u pitanje i strahovito uzdrmao Amasjin svećenički identitet, a obećanje Božje ponavlja i potvrđuje (r.17).
2. izd. 14. 12. 2019. CROSBI
Niko Bilić, SJ