Molitva i vjera majke Kanaanke (Mt 15,21-28)
Početkom prošloga desetljeća Crkva je obilježavala Godinu vjere. Vjernici i nevjernici, gorljivi i mlaki, pobožni i hladni s novom pozornošću pratili su, ispitivali i očekivali što Isus Krist i njegov otkupljeni narod znače u današnjem svijetu. Vjerničko srce gori jače, nevjernik prilazi bliže.
Majčinska molba
Je li slično bilo u onoj zgodi kada jedna Kanaanka, strankinja i inovjerka, dolazi k izraelskom slavnom Učitelju? Zacijelo je saznala za nj i – možda već na rubu očaja, rastrošivši sve imanje poput one druge evanđeoske majke na puste vidare i iscjelitelje – s novim tračkom nade čula je da dolazi u njihov kraj, tamo negdje oko Tira i Sidona. Kako stoji u Matejevu evanđelju pripadnica je Kanaana – takoreći pra-poganâ, udaljenih od Božjega svijeta. Međutim, tko zna otkud ona u srcu nosi moć da u Isusu prepozna dugoočekivana Spasitelja. S najvećom biblijskom točnošću obraća mu se. „Sine Davidov!“ (Mt 15,22) – govori, pogađajući u srce Natanova velikoga mesijanskoga proročanstva iz 2 Sam 7. Zaziv koji potom upućuje Isusu poznat nam je do danas. Ona vapi: „Eleison!“ – „Smiluj se!“ Znamo taj izraz iz bogoslužja i iz omiljene božićne pjesme.
U naše suvremeno, napredno doba – bogato znanošću i tehnikom – sa zaprepaštenjem i žalošću svjedočimo kako živi mračni interes za sotonske sile i često s gorčinom i grožnjom sudimo da se ovolika količina podmuklosti i zlonamjerna lukavstva širokih razmjera može objasniti tek utjecajem Zloduha. Evanđeoska se majka upravo s tim mora nositi. Njezinu je kćer opako zgrabio i teško opsjeo demon. Zato ona pred Kristom moli smilovanje.
Bez odgovora
Božja nam šutnja ostaje tajanstvena, kadikad i vrlo bolna,
premda poznamo i poštujemo njegovu najuzvišeniju beskrajnu slobodu. Usred
izvještaja u Matejevu evanđelju žena je i majka koja se shrvana nalazi doslovce
na tlu. Došla je do dna. Na zemlji je (Mt 15,25). Višestruk je neuspjeh
doživjela. Sveti tekst neskriveno veli: na njezinu molbu Isus joj ponajprije ne
odgovara ni riječi. Ni dvoznačni intervent učenika nije donio ploda.
Njezin krik boli oni ističu kao razlog da je se riješe. „Otpusti je!“ – vele
oni istom onom riječi kojom su Učitelju bili svjetovali da gladne pošalje od
sebe kako bi si sami našli hrane (Mt 14,15). Njezin zdvojan vapaj za njih je vikanje.
Smeta!
Prva riječ koju Učitelj
progovara nije upravljena njoj nego je objašnjenje učenicima. Nije on poslan
nikome doli jedino izgubljenim ovcama doma Izraelova (r. r 24). Za majku
Kanaanku sva se krutost slila u mučnu, hladnu poruku: „Jesam ja dobri pastir,
ali ne za tebe!“
Velika vjera
Pogledamo li izbliza, uočit ćemo kako ova žena na tlu pred
Kristom nije podlegla gorkom razočarenju. To ona pada ničice, klanja se i tako
cijelim bićem iskazuje štovanje Kristovu autoritetu. Samu sebe odano podastire.
Ali ne odustaje, zna što hoće i još jednom ponavlja molbu. „Pomozi mi“ – govori
(Mt 15,25). Ni drugi Isusov odgovor nije upućen njoj osobno, nego je općenito
tumačenje, koje kaže da nije lijepo oduzimati hranu djeci da bismo je dali
kućnim ljubimcima, psićima.
Teška srca prihvaćamo ovako grubu Isusovu usporedbu! Njegovo govor o psima
obrazlažemo si duhom vremena, semitskim slikovitim govorom, nekim posebnim
značenjem ili skrivenom pedagogijom. Ali sva težina njegove usporedbe ostaje u
Evanđelju i možemo je donekle relativizirati tek ako se sjetimo da će u idućem
evanđeoskom poglavlju svome prvaku, Stijeni, Isus reći da je Sotona. A
ova majka traži baš pomoć protiv demona i oslobođenje od njega. Pogledamo li
pak ozbiljno Matejev opis da se Isus „povukao“ (25,21) ili, još više, ako u
Markovu evanđelju sasvim konkretno čitamo da se Isus sklonio u kuću i nije htio
da bilo tko to sazna (Mk 7,24), možda ćemo Isusovu riječ najbolje prevesti
suvremenim: „Pusti me na miru!“
Vjera i molitva
Ne da sa majka zaustaviti. Ne stavlja na sebe masku
uvrijeđenosti; ne kreće u protunapad, neće se sakriti u mnoštvo i početi
luđački vrijeđati; neće rezignirano dići ruke od svega. Na početku je već
hrabro istupila naprijed. „Gospodine!“ – zazvala je, započinjući tako pravu
molitvu (Mt 15,22). Riječ je to u kojoj se skriva sva svetost drevnoga
biblijskoga Božjega imena. Riječ je to koju ona upravlja Isusu s povjerenjem,
tražeći i očekujući – jedanput (κύριε r. 22), pa drugi put, klanjajući se
(κύριε r. 25) i napokon treći put (κύριε r. 27) kada svojom nevjerojatnom
komunikacijskom vještinom pokazuje svoju nezaustavljivu prodornost. Zna što
hoće. Od početka pokušava uspostaviti dijalog.
Suprotno od svake naše
prirodne reakcije ona uvredu otvoreno, bez pridržaja prihvaća. „Da, Gospodine!“
(r. 27) potvrđuje ona, priznajući već Isusu dostojanstvo gospodara za stolom.
Sama na sebe primjenjuje uvredu. Ne odbacuje usporedbu s psićima nego je
otvoreno prihvaća i preokreće u svoj argument. Preuzima je te njome obrazlaže i
potkrepljuje svoju molbu. Vrijedna je to i precizna pouka i za svaku našu
međuljudsku komunikaciju. Jest, sinovi su Izraleovi djeca, ali i nama psićima
pripadaju barem ostaci – tako bismo mogli shvatiti novi stupanj njezina
razgovora s Isusom, njezine molitve.
Još veći plodovi
Uspjelo je. Evanđeoski tekst jasno kaže da u početku
Gospodin „njoj“ ne daje nikakva odgovora (Mt 15,23), a sada evanđeoska majka
konačno doživljava da se Isus upravo „njoj“ obraća (Mt 15, 28). „Ženo!“ govori
Isus izravno ženi Kanaanki (r. 28) kao što je rekao i svojoj majci na svadbi u
Kani i kao što će joj s križa reći (Iv 2,4; 19,26). Što je od početka
pokušavala, na što se trostrukim zazivom vraćala, sada je konačno ostvareno.
Komunikacija je uspostavljena.
Više puta u Evanđelju naići
ćemo na to da Isus ističe i hvali nečiju vjeru, ali čini se da je jedino
u ovo ženi prepoznao „veliku vjeru“. Stoga u svom odgovoru i Isus prelazi
granice. „Neka ti bude kako želiš“ kaže on i opet razbijajući naše duhovne
navike. Nije samo usporedba s psima nego i ova objava Božje velikodušnosti i
širokogrudnosti izazov koji zapanjuje i čudi. Sve tamo od blagoslovljena
primjera Svete Djevice mi molimo „Neka bude tvoja volja!“ Pokorno se podlažemo
Božjoj volji, a ovdje Isus pokazuje dokle Bog ide u svojoj tajnoj dobroti.
Božanska riječ „neka bude“ – kojoj pripada stvaralačka moć – ovdje treba
ispuniti volju majke moliteljice. Isusov odgovor „Neka ti bude kako želiš!“ ne
zaustavlja se i ne mora se zaustaviti na granicama izlječenja opsjednute kćeri,
nego odgovara svoj širini molbe izrečene u „Pomozi mi“ (r. 25).
Otkuda taj korijenit i
dalekosežan zaokret? Od prvoga ignoriranja, pa do ovih božanskih obećanja! Ne
prepoznaje li Učitelj u ženinu poniznu spominjanju mrvica nešto daleko
važnije? Kruh (ἄρτος Mt 15,26), o kojemu on govori u svom drugom objašnjenju, u
središtu je čudesnoga događaja koji tek za nekoliko epizoda prethodi molbi žene
Kanaanke, a bit će opet u središtu zgodu-dvije kasnije. Poznajemo dobro oba
evanđeoska izvještaja! Našavši se pred nepreglednim mnoštvom u kojim je samo
muškaraca bilo pet tisuća, Učitelj ne zdvaja nego zahvalno uzima ono malo kruha
što učenici imaju na raspolaganju, gleda u nebo, razlama i daje. Isto će tako
biti, znamo, i u onoj idućoj krizi kada je muških bilo četiri tisuće, a tome
treba još pribrojati i žene i djecu. Isus na skromnom, daleko premalenom daru zahvaljuje,
a rezultati su čudesni. Svi su podmireni, siti.
Skrovita euharistijska širina
Je li Isus s ganućem i suzom u očima čuo odgovor majke
Kanaanke? Na mrvice upozorava ona. Nije doduše ista riječ ni u
evanđeoskomu tekstu, ali slika je ista. Kad je maloprije nahranio mnoštvo
preostalo je dvanaest košarica ulomaka (Mt 14,20), a poslije će ih opet biti
sedam (r. 37). Od ostataka, mrvica, novo je obilje koje nadilazi naše
očekivanje i zdravu ljudsku računicu. Kruh koji Isus daje, to je on sam –
uvijek veći, neizmjeran, Bog. Majka Kanaanka to već može osjetiti. Ona,
inovjerka, potpunim povjerenjem i nezaustavljivom upornošću prihvaća Kristovu
vlast. Isus cijeni i hvali vjeru poganke! To je putokaz za zdrav međureligijski
dijalog i pravi stav prema raznim vjerama.
Nećemo li upravo u ovoj
evanđeoskoj ženi zahvaliti bitno objašnjenje koje svećenik, izgovarajući
Kristove riječi, kod svake Svete mise ponavlja. Ovo je Krv Kristova za vas,
milo stado doma Izraelova – tumači Učitelj u svetom času Pashalne večere
dvanestorici predstavnika svih plemena izabranoga naroda. Prolijeva se „i za
sve ljude“, prepoznaje Crkva na oltaru baš kao što se i žena iz krajeva tirskih
i sidonskih nije dala zaustaviti samo na granicama drevnoga doma Izraelova.
Pred njom Isus otkriva svu širinu svojega božanskoga Srca – ljubavi koja seže
do sve do granica svijeta.
Primjer Kanaanke dragocjen je
u Godini vjere i nezaobilazan za svaku zdravu teologiju ljudskoga vjerovanja.
Ona pokazuje da za pravu vjeru u Boga nije zaključno važna i presudna tradicija
– bilo ateistička bilo pseudoreligijska – iz koje čovjek dolazi. Moguće je
obraćenje! Vjera zahtijeva priznavanje nenatkriljiva Kristova autoriteta i
njegove božanske moći koja oslobađa od sotonskih sila. Vjera počiva na
ustrajnoj i nepokolebljivoj molitvi.
Za refleksiju:
Kako reagiram na uvrede?
Znam li izraziti svoje želje?
Koji su moji molitveni uspjesi?
Molitva s majkom Kanaankom
Prilazim ti danas s molbom za one koji su mi najbliži i najvažniji. Ne ogluši se, Gospodine, kad na me navale sile koje su jače od mene, kad me žele zaposjesti i zavladati sa mnom.
Kad me tvoja šutnja zbunjuje i plaši, kad me bolne uvrede sasijeku, kad me nemoć i muka bace na zemlju, dođi, pokaži da si mi blizu!
Pogledaj i vidi da je u mom poniženju i shrvanosti iskreno klanjanje pred tvojim veličanstvom.
Ti si Gospodar. Iz tvojih usta spremno ću poslušati svaki sud jer već poznajem svoju nevjernost i grješnost. Ti si silni pobjednik nad mojom opsjednutošću, nad zloduhom i nečistoćom. Ti svladavaš moj egoizam i uskogrudnost.
Pomozi mi! Ti mi daruj veliku vjeru po kojoj neću odustati, nego ću uporno tražiti pravu hranu za svoju dušu.
Dođi, prijeđi preko svih mojih granica, iznenadi me danas svojom božanskom moći. Od mojih mrvica učini veliko obilje koje daje život. U svojoj velikodušnosti prema meni činiš upravo ono što oduvijek bijaše moja želja! Amen.
(7. 8. 2017., 2. izd. 2. 1. 2020.) CROSBI
Niko Bilić, SJ