Prijateljstvo koje se isplati (Knjiga o Ruti)
Knjiga o Ruti izvrsno prikazuje kako jedna osoba s velikom slobodom prihvaća život u stranoj obitelji i stranoj zemlji. Ruta odgovorno preuzima skrb ne samo za vlastiti život, nego i za bližnjega, ne zaustavljajući se na obiteljskoj tragediji i teškim emocionalnim posljedicama. Unatoč psihološkoj razlici između dvije generacije, između starije snahe i mlađe svekrve, one uspostavljaju povjerljiv i plodonosan odnos koji može bit uzor za odnos između roditelja i djece, šefa i djelatnika, profesora i studenta.
U prvom poglavlju saznajemo o izraelskoj obitelji iz Betlehema koja se doselila u Moab s druge strane mrtvoga mora. Ondje umiru i otac i sinovi te se Noemi, Rutina svekrva sprema vratiti u svoj kraj gdje je glad prošla (1,6), a svoje snahe opetovano nagovara neka ne idu s njom u tuđinu (v8s.11–13). Ruta međutim ipak ostaje uz nju (v14).
U drugom poglavlju postaje očita Rutina poduzetnost. Kao što se i treći put oprla nagovaranju svekrvinu da ostane u svojoj domovini Moabu (1,15–17), tako sada, kao strankinja u novom kraju kreće u potragu za poslom. Pruzima inicijativu, izvještava svekrvu o svom naumu (v2). Cio dan radit će na polju gdje je baš vrijeme žetve (v17). Od obilnog obroka koji je dobila i nasitila se (v14), preostali dio donosi svekrvi (v18). Svekrvu izvještuje o dnevnim uspjesima (v19–22). Na kraju poglavlja saznajemo da će sudjelovati u obje žetve: i žetvi ječma i žetvi pšenice (v23).
Treće poglavlje predstavlja preokret. Po savjetu svekrvinu (3,1–4) koji Ruta spremno prihvaća (v5), nalazi s dobrostivim poslodavcem i dobročiniteljem Boazom. Od svekrve je saznala da je je on njezin mogući skrbnik (2,20). Tu se skriva i najdublje teološka poruka ove knjige. Kad Ruta kaže Boazu: „Ti si moj skrbnik!“ (3,9) onda izgovara riječ koja će označavati središnje otajstvo kršćanske vjere: otkupljenje. „Skrbnik“ je u biblijskom izvorniku „otkupitelj“, izbavitelj – onaj bližnji koji će se pobrinuti za žrtve teške nevolje.
Dirljiv susret završava novim dobrim nakanama i obilnim poklonom: šest mjerica ječma (6x 15 litara v15), koje Ruta nosi svojoj svekrvi (v17). I opet, na kraju pogavlja Ruta je marno izvješćuje o svemu (v16–18).
Četvrto poglavlje donosi rasplet. Javnim procesom Boaz preuzima stvar na se: Otkupljuje svekolika imanja iz ruke majke udovice Noemi (4,9), a Rutu uzima za ženu (v10.13). Sretan svršetak knjige obilježava rođenje sina Obeda (v13.17).
Ruta je u Izraelu strankinja, žena iz tuđinske zemlje Moab. Ulazi u povijest Božjeg naroda kao prabaka kralja Davida. Međutim nije samo zbog toga ova junakinja unišla u Božju objavu, nego i zbog svoje lojalnosti i solidarnosti koja ju je od tragedije dopratila do sretnog dovršetka. Već u drugom odgovoru koji upućuje svekrvi još u stranoj zemlji Ruta prihvaća Božji autoritet i izgovara sveto ime Jahve (1,17) kao dio prisege. Toliko je slobodna da može prihvatiti život u stranom narodu i odgovorno se podlaže novoj vjeri Ruta kaže svojoj svekrvi. Svjesno odabire: „tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog.“ (1,16).
Rutu upoznajemo kao odvažnu djevojku koja slobodno ulazi u tuđu obitelj koja
se iz nevolje doslelila. Za Rutu oni su stranci, došljaci koji dođoše trbuhom
za kruhom kad je u njih nastala glad (1,1). Ruta prihvaća ženidbu i ulazi u
krug te obitelji i živi s mužem „deset godina“ (1,4) sve od njegove smrti.
Novi stupanj solidariziranja plod je Rutine čvrste odluke („tvrdo je naumila“
1,18) da i ovako, kao udovica, ostane uza svoju svekrvu koja je sama ostala
bez muža i sinova. Znak je to velike slobode. Ruta odlučuje poći s njom u Izrael
koji za nju tuđi kraj i narod. Ni trostruk nalog i ponuda koju joj svekrva izriče
tražeći da se vrati (1,8.11s.15) ne odvraća je od njezine nakane. Tri put odbija.
Ni odlazak one druge snahe iz obitelji koja se nakon drugog svekrvina inzistiranja
oprostila i pošla nije ju uzdrmao (1,14).
Kad čitamo: „Ruta ostade s njom“ (1,14) izvornik ima za „ostati s“ onu istu riječ koja stoji u Psalmu 63 gdje molitelj Bogu kaže: „duša se moja k tebi privija.“ Ruta je vjerno prionula uza svoju svekrvu da bude uz nju ne samo u danima obiteljskoga zajedništva nego i u napuštenosti.
Da je ta odanost bila prožeta dubinom osjećaja svjedoči Pismo koje dvaput spominje jecaj i plač kad se činilo da se moraju rastati (1,9.14). Tjelesni izraz osjećaja potvrđuje njihovu iskrenost.
Važnost ovog Rutina poteza nije samo osobna sklonost. Ruta čini nešto posebno jer ne ostaje uz svekrvu s nakanom da joj bude na teret. Odmah po dolasku u Betlehem jasno pokazuje svoj naum: kreće u potragu za poslom. Vrlo je marljiva: već prvoga dana radila je od ranog jutra, gotovo bez predaha (2,7) sve do sunčeva zalaska i nakupila čitavu vreću, oko 50 kg, ječma (efa = 45 l 2,17).
Rutina je aktivnost magnet koji privlači pozitivne reakcije. Put je nanosi upravo na polje dobrohotna gospodara Boaza koji je prima i koji je pravno odgovoran da se pobrine za nju. Rutina solidarnost sa svekrvom Noemi bit će izravno nagrađena. Ponajprije čujemo kako je odgovorna Ruta spremna učiniti sve što Noemi kaže (3,5), a poslije saznajemo kako će Boaz učiniti sve što Ruta zatraži (3,11).
Niko Bilić SJ