p. Niko Bilić SJ
Sažetak
Ovaj kratak prikaz ima prvo polazište u osobnom iskustvu suživota s patrom Marijanom na Fratrovcu (1982.–86.). Drugo mu je polazište prepoznavanje biblijskih motiva u onim djelima M. Gajšaka koja su i formom i porukom vezana uz bogoslužje. U tri točke prikaz ponajprije ističe kako je sam umjetnik bio liturg – Kristov svećenik, cjelokupnim načinom života, a osobito u cjelonoćnim vazmenim bdjenjima. Druga točka promatra njegova umjetnička djela koja temom ili konkretnom poviješću predstavljaju teologiju žrtve (pashalno Janje, Raspeti, razoreni vitraji, nikad izvedeni prozori za Jordanovačku kapelicu). Treća točka ovog prikaza želi se zaustaviti na temi poslanje koju već rani rad, kip Srca Isusova, utjelovljuje, a u stvaralaštvu p. Marijana – sukladno ekleziološkom imperativu: Ecclesia semper reformanda – najbolji izraz nalazi u ustrajnom usavršavanju i dotjerivanju umjetničkih djela.
1. Uvod
Zadaća ovog prikaza vrlo je lijepa i uzvišena. Dužnost mi je kratko upozoriti na poznati vidik Gajšakove umjetnosti koji odgovara temeljnom obilježju patra Gajšaka kao osobe, a to je liturgija – bogoslužje. Dva su razloga koji me ohrabruju da ovdje prozborim. Prvi je razlog osobno svjedočenje. Sjemenišni sam život proveo pod istim krovom s p. Marijanom, a nakon što je već umro neko sam vrijeme smio koristiti njegov radni stol. Drugi je razlog biblijski. Poznato je kako se Sveto pismo od samih početaka suprotstavlja pokušaju da se svetost i nedokučivost Božjeg bića poistovjeti s klesanim i rezbarenim kumirima koji zavode čovjeka. Tako Biblija postavlja vrlo visoke standarde za umjetnost koja je uvijek u službi Božjeg veličanstva. Čuva mu dostojanstvo i inspirativnu snagu, a nikad ga ne nadomješta i ne dopušta profanaciju i banalizaciju. Primjer takve umjetnosti jesu djela patra Marijana Gajšaka.
Iz Svetog pisma još je poznatija definicija koja jedino u čovjeku prepoznaje sliku Božju. Čovjek je slika Božja, a ne bilo kakvi idoli i kipići lažnih božanstava. Osoba i životna praksa patra Marijana upravo to potvrđuju. Sv. pismo, napokon, izvrsno je polazište za liturgijsku dimenziju umjetnosti zbog stranica i stranica koje opisuju uređenje i izgled zavjetnog kovčega i šatora Objave, koji je već za pustinjskog lutanja bio mjesto Božje prisutnosti, te potom hrama koji će biti okosnica identiteta zajednice i prije babilonskog sužanjstva i za velike obnove sve do Kristova vremena. Upravo minucioznost kojom biblijski tekst zahtijeva potankosti u izvedbi svetih predmeta nalazi eminentnan primjer i ostvarenje u radu p. Marijana Gajšaka.
2. Marijan Gajšak – liturg
Pater Gajšak sam bijaše molitelj i liturg, Kristov svećenik dušom i tijelom. I u svom ateljeu imao je molitveno mjesto. Na postolju je stajala sveta knjiga. Sam je pripravljao cijele grumenove tamjana koji će poslužiti za bogoslužje i stvoriti istinski miomiris. Pamtimo o. Marijana iz brojnih svetih misa koje je služio. Držanje ruku kod svećeničke molitve ostaje duboko u sjećanju. Ne znam hoću li pretjerati ako kažem da sliku tih ruku smijemo potražiti u Marijanovu velikom Raspelu ili još više u grafici uskrslog Krista. U propovijedanju bio je nastupom i intonacijom umjetnik. S njime smo dijelili trenutke tihog i predanog klanjanja Presvetom sakramentu, a poznali smo ga i kao strpljivog ispovjednika na našim pokorničkim bogoslužjima.
Svojevrstan vrhunac bijaše veliko vazmeno bdjenje koje je p. Marijan organizirao i predvodio u fratrovačkoj kapelici, a i u dvorištu s prigodnom procesijom. U toj svetoj noći egzemplarno se očitovao umjetnik-liturg. Bijaše to prepoznatljiv događaj i dubok doživljaj koji je malobrojne, odvažne, sretnike privukao da šest sati provedu u molitvi. Pater Marijan sam je izradio oltarne predmete i svete ukrase. Napravio je cio ikonostas. Kapelicu Srca Isusova pretvorio bi u mjesto očaravajuće i zanosne liturgije istoka. Na fotografiji su ostale zabilježene ikonice pred kojima je – pred svakom od njih – zapalio malu uljanicu. Pozvao me je nekoliko put da mu u bdjenju i euharistijskom slavlju budem pomoćnik glasom, stasom i molitvom. Pamtim svečanu odoru svjetlo plave boje koju sam u toj zgodi nosio.
Svi ovi fragmenti i uspomene imaju jedan smisao: upozoriti i podsjetiti da je Marijan Gajšak svojom osobom bio liturg. Bio je umjetnik-svećenik, Kristov svećenik. Ne samo pojedina prekrasna, vrhunska umjetnička djela, nego način života bio mu je liturgijski. Kao osoba bio je u službi liturgije ili točnije u službi Bogu.
3. Teologija žrtve
Čovjek se naprosto začudi kad počne nabrajati liturgijske umjetnine koje je p. Gajšak za svoga prekratkog i prekinutog zemaljskog života ipak uspio napraviti. Njegova djela rese Fratrovac i Otok Gospe od Milosti, samostan na Drenovi u Rijeci i katedralu u Mostaru, Banju Luku i Gornje Andrijevce, a tu su i osobito vrijedni nacrti za vitraje u kapelici Kolegija na Jordanovcu. Pregled umjetničkog rada p. Gajšaka svjedoči da je započeo pomažući u stvaranju božićnog ugođaja u crkvi. Već to bijaše izravno u službi liturgije. Ako bismo htjeli napraviti neku općenitu podjelu, smjeli bismo u liturgijskim djelima Marijana Gajšaka s jedne strane prepoznati ona koja tvore prostor, s druge strane plastiku. Pri tom mislimo ponajprije na vitraje koji naznačuju granicu i štit liturgijskog prostora, a potonje su tematski likovi koji označuju središnju točku liturgije – oltar, odnosno prezbiterij, i pri tom formuliraju neku od središnjih teoloških poruka. Ovdje ćemo se kratko zaustaviti na nekoliko djela koja predstavljaju teologiju žrtve i duboko su povezana s osobom umjetnika i konkretnim povijesnim okolnostima, te potom na onima koji predstavljaju poslanje.
3.1 Pashalno janje
Liturgija jest žrtva, tj. prinos Bogu. Pashalno Janje pripada u ranu fazu p. Marijana. Ranu po godinama, ne izvedbom. Smješteno je ondje gdje i treba biti: na oltaru, tj. oltarnom stolu. Nalazi se u kapelici Srca Isusova na Fratrovcu.
Reljef je prepoznatljiv. Što je Stari Zavjet najavio u pashalnoj noći, u noći Božjeg prolaza, koja označuje izlazak iz kuće ropstva, to se u Novom zavjetu ostvaruje. Ivan Krstitelj je pokazao: „Evo Jaganjca Božjega”, Isus je najavio da će dati svoj život kao otkupninu. Otkrivenje otkriva: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti slavu” (Otk 5,12), on smije otvoriti Knjigu (5,9). I danas mi zazivamo: „Jaganjče Božji!”, tražeći pritom Božje milosrđe, a svećenik s oltara ponavlja Krstiteljevu blagovijest: „Evo, vazmeno janje!”
Na reljefu se vidi križ kao pozadina ili kao posvećenje i blagoslov odozgora. Tu je trnje koje je, ako uočimo dio s donje desne strane u prvom planu kako dolazi ispred oltarnog kamena, poput krune spleteno oko oltara. To su znakovi raspoznavanja Kristove muke. Na motiv spirale koja se diže u vis upozorili su poznavatelji Gajšakove umjetnosti. Aureola oko glave, koju poznajemo iz slika svetaca, upozorava na svetost ovog janjeta. To je zaklani Jaganjac, krv teče iz rane i razlijeva se. „Svojom si krvlju za Boga otkupio ljude i učinio ih kraljevstvom i svećenicima”, piše u Otkrivenju (5,9). Iz probodena boka poteče krv i voda, bilježi Evanđelje (Iv 19,34).Stil patra Gajšaka je uočljiv. Realističan, ali ne naturalističan. Strahota žrtve, ali bez senzacije i naslade. I u liku životinje umjetnik prikazuje smjernost i predanje slijedeći tako biblijsku inspiraciju: „kao janje na klanje odvedoše ga, usta svojih ne otvori…” (Iz 53,7). Na pravokutne detalje koji ispunjaju prostor iznad žrtvenog janjeta dovest će nas kasnija analiza.
3.2 Vitraji mostarske katedrale
O vitrajima mostarske katedrale na simpoziju će biti kompetentnih riječi. Ovdje ćemo ih namjerno spomenuti uz teologiju žrtve. Mi smo na Fratrovcu gledali samo nacrte kako nastaju. I znali smo da se u njima kriju mnoge teološke istine. Mostarski vitraji pripadaju u teologiju žrtve zato što su propatili nepravdu i izopačenost ratnih napada i razaranja. Tako su liturgijska djela p. Gajšaka ušla u samu srž hrvatske crkvene povijesti. Doslovce su žrtvovana. Mostarski vitraji mogu nam biti simbol. Umjetnik je duboko proživaljavao događaje. Osobito je s pravoslavnima kušao održavati ljudske veze. Podmuklost i divljaštvo rata zasigurno su jedan od faktora njegove bolesti i smrti. Njegova djela bijahu žrtvom, on sam bijaše žrtva.
3.3 Skice za kapelicu u jordanovačkom Kolegiju
Na osobit način teologija žrtve sažeta je i u djelima predviđenima i skiciranima za kapelicu sv. Josipa u kolegiju na Jordanovcu. Ovamo pripadaju baš zato što nikad nisu dospjela biti izvedena. Naprosto su zamijenjena drugim projektom jer p. Gajšak uz silu unutarnjih i vanjskih pritisaka nije mogao sve poslove dovršiti.
Riječ je o malenim nacrtima za vitraje, a bio je predviđen i reljef na svetohraništu. Liturg Marijan zapisuje vlastoručno uz nacrt: „Treba gledati na liturgijsku cjelinu kapelice, a ne toliko na dekorirajuće elemente” – i pritom podcrtava ono „ne”. Nalazimo i objašnjenje koje opet otkriva biblijsku inspiraciju i spoj Starog i Novog zavjeta. Umjetnik skicira četiri bića iz viđenja proroka Ezekijela koja će postati simboli četiriju evanđelista. Peta je skica gorući grm, čuven motiv iz Knjige Izlaska, koji p. Marijan uzima za simbol djevičanstva presvete Bogorodice. Šesti motiv odmah prepoznajemo. Pashalno janje novozavjetni je zaklani jaganjac. On živ ustaje da život daje. Dokazuje da se Dobri Pastir do kraja poistovjetio s nama. Uzeo je na sebe lik i sudbinu janjeta.
Ove skice za koje naš umjetnik, brat Zdenko, reče da su na vrhuncima Marijanove umjetnosti jesu žrtva. Žrtvovane su, nikad izvedene. Umjetnik ih se na svoj način morao odreći. Još je jedna sitnica paradoksalno važna. Za ove prelijepe minijature genijalni umjetnik vlastitom rukom zapisa da je to samo „grubo naznačeno”.
3.4 Raspeti
Ono po čemu će – usuđujem se prorokovati – p. Marijan najbrže i najviše postati glasovit jest također jedno njegovo remek-djelo u službi liturgije. Riječ je o već poznatom Raspelu koje je rađeno, ako se ne varam, za župnu crkvu u Gornjim Andrijevcima. Specifičan položaj tijela i napose ruku pokazuje Krista-Sina Božjega koji se u posljednjoj boli prinosi Ocu. Križ posta oltarom. Lice odaje smjerno predanje onoga koji ostade poslušan do smrti. Gledamo li koljena i ruke, vidjet ćemo kako se u Raspetome skriva i iz njega izbija lik Sina koji u Maslinskom vrtu kleči i moli: „Abba, kako hoćeš ti!”.
S ovim djelom dolazimo do bitne dimenzije Gajšakove umjetnosti koja ostaje. Prvo, i model i odliveni kip su umjetnine. Nisu skučeni samo na jedno mjesto. Pravo ih je umnožiti i pokazati ih svijetu. Tako model već pronalazi svoje mjesto u Jordanovačkoj župnoj crkvi, a novi se odljev može naći u crkvi Sveta Mati slobode, potom na ulazu u grad Vrbnik…. Drugo, vraćamo se na naše uvodne misli. Sam p. Marijan, kao osoba bijaše liturg. Upravo ga je ovaj lik Raspetoga pratio u bolesti i umiranju. Sam je pred mnogima u bolesti posvjedočio: „prije je Marijan oblikovao svoga Spasitelja, a sada Spasitelj modelira svoga Marijana”. Dirljiv je to sažetak žrtve koju je umjetnik sam prinio, prihvaćajući tešku bolest i smrt iz ruke Božje.
Upravo s pogledom na umjetnikovu osobu njegova je umjetnost sveta oporuka i baština povjerena savjesti Družbe Isusove. Svoja je djela radio u službi Kristu i Crkvi. U isti mah njegova umjetnost svaki pokušaj bilo koje privatne osobe da na njegovim djelima stekne bogatstvo ili ugled raskrinkava kao nemoralan i degutantan, izravno suprotan samom umjetničkom opusu.
3.5 Uskrs – dovršetak žrtve
Ne bi bilo pravo ni prema svetopisamskoj inspiraciji niti prema liturgijskoj praksi stati na raspeću. P. Marijan Gajšak u više je djela prikazao slavu Kristova uskrsnuća. Naći ćemo i grafiku i reljef anđela uz prazan grob. Postoji i reljef Uskrsloga iz pariškog razdoblja njegova umjetničkog rada. Ovdje bih htio zastati samo na onoj grafici koja je našla mjesta u liturgiji na taj način da je u uskrsnim danima bila na oltaru. Zajedno sa zapaljenom uskrsnom svijećom svjedoči o Isusu koji je nakon svoje muke mnogim dokazima pokazivao da je živ (usp. Dj 1,3). I mi smijemo, zajedno sa sv. Tomom, na slici p. Marijana vidjeti i mjesto čavala i ranu na boku. Grobni povoji postadoše svečane uskrsne haljine. Ukočenost mrtvog tijela smjenuje gipki pokret uhvaćen u trenutku proslave. Tamna pozadina grobne stijene prelijeva se u laku, koprenastu bijelinu. I neka mi pater Marijan oprosti ako u višebojnom luku koji se nastavlja na Kristovu aureolu prepoznam Noinu dugu – znak vječnog Saveza sa svim živim bićima koji Bog nikad nije dokinuo i koji također veže Stari s Novim zavjetom.
4. Poslanje: Ecclesia semper reformanda
Treća nas točka opet vraća na Fratrovac, mjesto ranih radova i višegodišnjeg ateljea p. Marijana Gajšaka, a želi prepoznati u njegovim liturgijskim djelima poslanje kao bitnu teološku poruku.
4.1 Vitraji i svetohranište
Poznati su njegovi veliki vitraji s mnoštvom pravokutnih elemenata raznih veličina, oblika i boja – cijelo bogatstvo u kojem se ocrtava složenost i slojevitost, raznovrsnost našega svijeta prisutna već na prvoj stranici Svetog pisma. Vitraji stvaraju liturgijski prostor. Na drugoj je strani svetohranište kao središnja točka, mjesto Kristove sakramentalne prisutnosti. Ono na što ovdje želim upozoriti jest da svetohranište na svoj način odražava tu kompleksnost i kompliciranost vitraja. Poruka se može razaznati. Utjelovljenjem Krist ulazi upravo u naš svijet, preuzima našu narav. To je njegovo poslanje, koje poslije uskrsnuća daje svojima: „Kao što je mene poslao Otac, tako ja šaljem vas.” Upravo u složeni svijet kakav poznamo, svijet obilježen križem, dužni smo poći s Kristovom ljubavlju.
4.2 Srce Isusovo
Kip Srca Isusova, redovit i poznat motiv, u Gajšakovim rukama prima osobita obilježja. Veličinom prati visinu kapelice, i to u kutu, tako da je četverokut prostorije dijagonalno iskorišten. Za razliku od uobičajena Kristova poziva da dođemo k njemu i da nasljedujemo njegovo krotko i ponizno srce, p. Marijan stavlja pred nas posve drukčiji kontekst. Ovaj kip, kip pred kojim su se generacije molile, poručuje: „Idite po svem svijetu! Izabrao sam vas i postavio da idete i rod donosite i rod vaš da ostane!”
Samo srce, tek naznačeno, plamen jedva primjetan odgovara posve realističnom i odrješitom stilu p. Marijana. Gracioznost spojena sa snažnom rukom, jasnom porukom i odlučnim stavom suprotnost je i korekcija ljepuškastom i sladunjavom kiču o kojem je i vrlo pobožni i bogobojazni pater Marijan imao artikuliran i oštar stav. Nema u njega ishitrenosti i prenaglašivanja. I rane na rukama dio su poslanja. A ipak tu je polet koji ostaje.
Pater Marijan svoju umjetnost shvaća kao služenje Bogu, kao bogoslužje, i pritom nasljeduje središnju kršćansku istinu o utjelovljenju: Sin Božji uzima na se našu narav, Bog postaje čovjekom. To je razlog zašto njegova umjetnost ostaje opomena i pouka. Isplati se prikazati ono što je Bog stvorio. Ako ne znaš realistično prikazati lik čovjeka, nemoj svoje mrlje i rastavljene elemente proglašavati dubokoumnom umjetnošću! Upravo liturgijska djela određuju jasnu granicu: nije im zadaća izazvati pompu, skandal i osvojiti prve stranice, nego ona uzdižu dušu k Bogu.
4.3 Sućuti puna
Posljednje djelo p. Marijana na kojem se želim zaustaviti jest ikona Bogorodice s Djetetom. Ima svoju izravnu ulogu u liturgiji jer je na oltaru kapelice u domu naših starih i bolesnih. Već prije označavala je ona mjesto molitve u umjetnikovu ateljeu, a i u spomenutim vazmenim bdjenjima pronašla je svoje mjesto.
Kako u njoj prepoznati teologiju poslanja? Poznato je kako je jednom Crkva samu sebe definirala u svojim dokumentima, ističući da se treba stalno obnavljati: „Ecclesia semper reformanda”. Uz p. Marijana doživio sam upravo u ovoj ikoni ostvarenje te važne formule. Znamo kako je on ustrajno i gorljivo dotjerivao svoja djela. Ova ikona odraz je toga perfekcioniranja. Upoznajemo je ponajprije u blijedoj skici. Potom su sve crte i boje već jasno određene. I slika je, takoreći, već u uporabi – gotova. Svijetli likovi, boje blage, konture uhvatljive, ali lagane.
A onda, gle iznenađenja! Na ikoni koju bi čovjek držao već posve dovršenom p.
Marijan još radi i dovršava. Dalje i dalje. Ovo što je danas pred nama, a ne
znam je li ju umjetnik proglasio dovršenom, daleko je obogaćenije bojama. One su
posve guste i mnogo tamnije, crte lice dobile su puno na dubini. Što prije
bijaše lagano naznačeno, sada je dokraja – takoreći do reljefa – izvedeno,
punije izduženije. Sjene su mnogo izraženije, upravo crne i tako stvaraju
naglašeni kontrast bjelini. Od prvotne prozirnosti nešto se još može prepoznati
u odjeći Isusovoj. Misao i poruka ostadoše isti, oblik se razvijao i razvijao.
Umjetnik je radio i radio. To bijaše njegovo životno poslanje. Služio je
liturgiji. Služio je Bogu.