(Post 1,1-2,4)
“U početku bijaše Riječ” – poznati redak kojim započinje Ivanovo evanđelje vodi na početak Biblije koji je jednako zainteresiran za izvor i početak svijeta (grč. arhé, hebr. rešit). Na početku Svetog pisma Božja riječ opisana je u svoj njezinoj moći. To je riječ koja stvara. Doslovce. Glagolu “reći” (hebr. amar) odgovara glagol biti, zbiti se (hebr. haja).
U tekstu se nalazi opis govora i navodi se upravni govori: “neka
bude” koji će se ostvariti. Tako je to kod svjetlosti (reći + neka bude
v3), kod svoda posred voda (reći + neka bude v6), kod sunca, mjeseca i zvijezda
(reći + neka bude odn. neka budu 3x v14s).
Nekoliko puta sama Božja riječ stvara. Glagol “reći” ima izravan
učinak u glagolu biti koji slijedi: tako je kod svjetla v3; kod skupljanja svih
voda na jedno mjesto (v9), a isto čitamo i za zelenilo (v11).
Na drugim mjestima riječ se ostvaruje posredno, preko Božjeg djelovanja. Bog
tvori, radi i tako dolazi do željenog učinka: tako je to kod svoda koji Bog
proizvodi i tako odjeljuje vode (v7); kod sunca mjeseca i zvijezda gdje je Bog
napravio dva velika svjetlila i zvijezde (v16); a tako je i kod kopnenih
životinja (v25).
Bog osim toga stvara u užem smislu. To je stvaranje Bogu pridržano, ono isto koje se odnosi na zemlju i nebesa u cjelini(v1), a posrednik je između riječi i stvorenja kod životinja u vodi i u zraku, gdje Bog “stvara” ribe i morske nemani, i ptice (v21).
Opisu “i reče Bog” odgovara opis “i bi tako”. U biblijskom tekstu tu ćemo paralelu naći šest puta u Post 1, riječ odgovara zbivanju (“i reče Bog” – “i bi tako” 1. v6 > v7; 2. v9; 3. v11; 4. v14 > v15; 5. v24; 6. v29 > v30). Pribrojimo li tome prvi opis: “i reče Bog” – “i bi svjetlo” (v3), prepoznat ćemo strukturu obilježenu brojem 7 koja u hebrejskom označava zaokruženu cjelinu, ono u što se može imati povjerenja. Broj sedam ima isti korijen kao i glagol “prisegnuti, obećati” i podsjeća na misao vodilju Staroga zavjeta: Bog se je zakleo ocima.
Božji govor obuhvaća još neka njegova djelovanja u opisu Post 1. Npr. riječ Božja proziva, tj. definira, daje ime. Bog daje ime danu i noći (v5), nebesima (v8), suhom tlu, tj. kopnu i skupljenim vodama, tj. moru (v10). Istu će zadaću izvršavati čovjek u idućem poglavlju. Isti glagol “prozvati” označit će našu ljudsku moć da definiramo (usp. 2,19.20; 3,20).
U suvremenom prijevodu navodnici označuju Božje riječi i kad nema prethodnog opisa: “i reče Bog”. I blagoslov koji Bog izriče (v22.28; 2,3), kao i dodatna zapovijed o vladanju (v28) također su njegove riječi. Bitno Božje djelovanje blagoslivljanje koje primaju ribe i ptice, čovjek i sedmi dan.
Cijeli izvještaj o stvaranju strukturiran je u poznatih sedam dana.
Još se nešto ponavlja 7 puta i bitno obilježava strukturu toga izvještaja. To
je ocjena kakvoće: dobro je (Post 1,4.10.12.18.21.25.31).Tko donosi
ocjenu? To je procjena samog autora, tvorca, Stvoritelja. Donesena je nakon
pregleda, nakon osvrta i refleksije. Aktivni tvorac postaje kontemplativan:
gleda i nakon toga slijedi prosudba. Svih sedam puta čitamo: “I vidje
Bog” (v4.10.12.18.21.25.31) pa tek potom “da je dobro”. Božje
djelovanje pri stvaranju jest dakle i promatranje (gledati, vidjeti – hebr. ra’a).
Procjena ima svoj vrhunac i zaključak zato što pri zadnjem pojavljivanju pridjev koji izriče dobrotu dobiva još i prilog: “veoma dobro” (v31). Osim toga, ta zadnja procjena dolazi u tekstu kad je stvaranje dovršeno. Odnosi se, dakle, ne samo na neku pojedinost ili stvoreno biće, nego na sve zajedno. Ovaj put Bog gleda “sve što je učinio” (v31). I to još pripada šestom danu te prethodi Božjem odmoru sedmoga dana.
Što je do sada bilo ocijenjeno kao dobro? Procjena se odnosi na: 1) svjetlost, 2) kopno i more, 3) zelenilo i drveće, 4) sunce, mjesec i zvijezde, 5) ribe i ptice te 6) kopnene životinje.
Na posljednjem, sedmom mjestu “dobro” je izrečeno kad je već stvoren i čovjek, onaj koji uistinu može čuti i razumjeti tu procjenu.
Činjenica da se sedam puta spominje dobro i nijedanput zlo važna je ne samo za literarnu i teološku strukturu teksta, nego i za opis koji slijedi u idućim poglavljima Biblije. Poznato je da će se zmija, u razgovoru sa ženom, poslužiti metodom laži pa će u Novom zavjetu sotona i biti nazvan “stara zmija” (Otk 12,9; 20,2) i “otac laži” (Iv 8,44). Sedmerostruki “dobro” upozorava na laž koja se krije u tvrdnji da je Bog spoznao zlo. Zmija veli: “Otvorit će vam se oči i spoznat ćete dobro i zlo” (3,5). Činjenica je, međutim, da u cijelom prethodnom tekstu Bog spoznaje “dobro”. “I vidje Bog da je dobro” – ponavlja se u tekstu sedam puta.
Istina, u antropološkom pogledu na stvaranje (Post 2) Božja procjena ustanovljuje manjak: “Nije dobro da čovjek bude sam” (2,18). Pripazimo, riječ je o čovjeku. Ovdje se ne specificira je li muško ili žensko. Taj je manjak stvaranjem obaju spolova, tj. muškarca i žene, nadvladan. Osim toga, čak i u poniranju u zlo još uvijek se spominje dobrota koja stoji u središtu. Plod s drveta dobar je za jelo – tako kaže opis (2,9), a tako i Eva vidi (3,6).
Zlo se prvi put spominje u problemu spoznaje dobra i zla koja treba biti pridržana Bogu (2,17; 3,22). On jedini može do kraja razlučiti što je uistinu za nekoga dobro, a što ne. To je plod koji čovjek zapravo ne bi trebao jesti jer svoju parnicu treba Bogu prepustiti. Najjači primjer je prorok Jeremija koji je u Božje ime tražio da se Judeja ne suprotstavlja daleko, daleko nadmoćnijem Nabukodonozoru, nego da prihvati stranu vlast. Vjerojatno bi i životi, i grad, i hram bili pošteđeni. Zacijelo bi, protivno našem prvom sudu, to bilo dobro ili barem bolje, a ne zlo. Kad god su Izraelci dopustili da Gospodin vodi njihov rat, pobjeđivali su. Kad su njemu prepustili parnicu svoju, dobivali su.
Prije izgona iz rajskog vrta Bog potvrđuje da si je čovjek uzeo to pravo na prosuđivanje u svoje ruke (3,22). Kako se to razvilo, vidimo, nažalost, već kod Kajina i Abela.
19.03.07.
dopunjeno 13.10.08. ispravljeno 13.02.09. i 15.04.09.
dr. N. Bilić