Što više napredujemo u ovim danima uskrsnoga vremena, u ovih pedeset dana radosti i pjesme “Aleluja!”, to više gledamo na Duha Svetoga, na treću božansku Osobu. U prvom čitanju iz Djela apostolskih slušamo o tome kako čudesno djeluje Duh Sveti. Gospodin je prije bio najavio Tješitelja (παράκλητος Iv 14,26; 15,26; Iv 16,7), a Prva Crkva svjedoči da je utjeha Duha Svetoga sada na djelu (παράκλησις Dj 9,31). Ta utjeha ima veliku moć jer daje Crkvi da “raste”; dar je Duha da Crkva “uživa mir, izgrađuje se, napreduje u strahu Gospodnjem” (Dj 9,31), koji znači slobodu od svih nepotrebnih strahova i sveto strahopoštovanje pred Božjim autoritetom, komu se jedinomu klanjamo. Zato već Stari zavjet spremno ponavlja da je strah Gospodnji početak mudrosti (Izr 1,7; 4,7; 9,10; Ps 111,10; Sir 1,14).
Na osobnoj razini utjehu Duha Svetoga prije svega ćemo zacijelo prepoznati kad Prva Ivanova poslanica bilježi o Bogu: “umirit ćemo pred njim srce svoje” (1 Iv 3,19). Najviše se pak divimo što ta božanska utjeha donosi nevjerojatno ostvarenje drevnoga proroštva o okupljanju Božjega naroda. Ostvaruje se žuđeno, najavljivano ujedinjenje: I Judeja na jugu, i Galileja na dalekom sjeveru i nekad neprijateljska Samarija, sada su zajedno u Crkvi (Dj 9,31). Vazmeno vrijeme 2021. godine nov je poziv: Narode hrvatski, želiš li pronaći svoje pravo ujedinjenje, potraži i primi utjehu Duha Svetoga! Europa velika, želiš li doista pomirenje različitih narodâ, prihvati vodstvo, snagu – utjehu Duha Svetoga!
[Prva Ivanova poslanica u drugom čitanju također govori o Duhu Svetom. To je Duh koji nam je naš Gospodin dao, piše Ivan (1 Iv 3,24). A prije toga upozorava na najljepšu, zapanjujuću poruku ovih liturgijskih čitanja kad govori o znanju koje nam Duh daje i iznova gleda na koji smo način Božja slika. Već, naime početak Pisma, poznato je, napominje da je čovjek prema Stvoriteljevoj prethodnoj zamisli, na njegovu sliku, na sliku Božju stvoren (Post 1,26s). Vrhunsko tumačenje što u Bibliji znači biti na sliku Božju slušamo na petu vazmenu nedjelju. Ne čudimo se da, čuvamo li zapovijedi Isusove (1 Iv 3,24), svi možemo naći mjesta za sebe u njegovu presvetom, božanskom Srcu. Ostajemo u njemu. Ali, očarani, s udivljenjem, slušamo također kako On, Božji Sin – Bog, u meni smrtniku ostaje (“On u njemu”, “on u nama” 1 Iv 3,24). U meni pronalazi boravište za sebe. Dvaput to ističe Isusov ljubljeni učenik i objašnjava: “to znamo po Duhu kojega nam je dao” (1 Iv 3,24).
Očito je Ivan dobro slušao i upamtio Učiteljeve riječi u ganutljivim, posvećenim trenutcima Pashalne večere prije njegove muke. Tada je sam Gospodin proglasio: “Ja ostajem u njemu” (Iv 15,5). Pred ovakvim Isusovim proglasom iznova poimamo što znači sveta Pričest i s radošću molimo za prvopričesnike diljem Crkve Božje po svemu svijetu koji ovih dana prvi put pristupaju tom svetom sakramentu. Koliko je i kako silno, smirujuće, naše ljudsko dostojanstvo! Na sliku smo Božju. Znači: sam Gospodin može se nastaniti u nama.]
Glavna tema u Evanđelju jest čovjekov plodan život, ali i mogućnost potpunoga promašaja, definitivnoga zakazivanja i neplodnosti. Učitelj Isus kod svete, Posljednje večere preuzima tako, potvrđuje, daje punu snagu i pravomoćnost onoj prvotnoj, pra-zapovijedi s prve stranice Pisma. Utemeljitelj Novoga zavjeta otkriva da je u njezinu poslušnom, širokogrudnom i djelotvornom izvršavanju slava Božja. “Time se proslavlja Otac moj!” (Iv 15,8) – kaže Isus.
“Budite plodni!” (Post 1,28) zapovijeda Stvoritelj u obliku blagoslova novostvorenom čovjeku. Krist u punini vremena tumači ujedno kako se ta zapovijed ostvaruje. Služi se pritom neslomljivom, svima dostupnom logikom iz prirode. Samo ona loza koja je u izravnoj vitalnoj vezi s trsom, donijet će plod – obilan, bogat, sočan, mirisan i sladak, suncem opojen grozd s brojnim bobicama (usp. Iv 15,2). Isus je trs, mi smo loze (Iv 15,5).
[Otac, nebeski vinogradar, presudno priskače u pomoć. On će odstraniti i odsjeći što treba (αἴρω Iv 15,2), da ne bismo mi u svojoj kratkovidnosti, grubosti i zloći ukrivo zarezali i pritom najvažniji, najnježniji dio ranili, uklonili, kao što smo za Isusa na Veliki petak zaluđeno, divlje urlali: “Ukloni!” (αἴρω Iv 19,15). Radosna evanđeoska poruka jest da se smijem s punim povjerenjem predati u ruke Očeve, kao što Raspeti i u posljednjem, kritičnom času reče: “Oče, u ruke tvoje!” (Lk 23,46; Ps 31,6). Otac, božanski nebeski vinogradar, čisti lozu da još više roda donese (Iv 1,2).
Osobito nam je utješno uočiti kako se Isus, govoreći o obilnom rodu, zaustavlja na našoj molitvi koju u stavlja u središte. “Ištite i bit će vam” (Iv 15,7), obećava. Štoviše, poziva da molimo, da tražimo (αἰτέω) što god hoćemo i jamči nam: bit ćemo uslišani, tako će nam se dogoditi. Prepoznajemo u tome onu iskonsku Božju velikodušnu i božansku darežljivost, kakva se ocrtava i jasno najavljuje već u ponudi kralju Salomonu iz davne biblijske povijesti: “Traži što da ti dadem!” (1 Kr 3,5).
Kad je riječ o molitvi, u uskrsnom vremenu pred oči nam dolazi kako svi apostoli “bijahu jednodušno postojani molitvi” (Dj 1,14) jer im je Gospodin rekao: “Ostanite, dok se ne odjenete u silu odozgora (Lk 24,49)!” Obećao im je: “Primit ćete snagu Duha Svetoga (Dj 1,8)!” S poštovanjem mislimo na one duše koje i dan-danas u trećem tisućljeću naše vjere ustrajno mole i tako cijeli svijet, sve stvorenje drže u Savezu s Bogom. Učenik koga je Isus ljubio, koji mu se na grudi naslonio, dobro je slušao pa piše: “Što god ištemo, primamo” (1 Iv 3,22).]
Koliko roda donosimo najviše se vidi u ljubavi prema bližnjemu, ljubavi koja nije u govoru, nego u djelima (1 Iv 3,18), upozorava Ivan i ponavlja “Ovo je zapovijed njegova: da ljubimo jedni druge” (1 Iv 3,23). Djela apostolska praktično pokazuju plodove. Savao, farizej i progonitelj, postao je Pavao, učenik i ljubitelj. O tome izvješćuje poznati odlomak na početku ovoga istoga devetoga poglavlja, o tome sam Pavao još dvaput svjedoči u Djelima apostolskim, jednom pred narodom (Dj 22,6-16), drugi put pred kraljem (Dj 26,1-18). A u prvom čitanju shvaćamo kako i Barnaba o tome obraćenju na putu u Damask, kad je Savao vidio Gospodina, iznosi svjedočanstvo pred apostolima (Dj 9,27).
I to je čudesan plod. Prije su se Pavla bojali (Dj 9,26), sada on slobodno (28) među njima djeluje jer je primljen kao njihov brat (30). Štoviše, kad mu prijeti smrt, oni ga spašavaju. Dok još uvijek među nama hara bolest, koja straši i može ugroziti život, zahvalno danas mislimo na one koji se s ljubavlju i znanjem brinu za teško oboljele i molimo za njih da im uskrsli Gospodin bude snaga i nagrada. Upravo Pavao pokazat će najbolje što znači da Isus može naći boravište u nama. Pavao će u čuvenu svjedočanstvu Galaćanima pisati: “Krist živi u meni” (Gal 2,20).
Pod vodstvom pape Franje ušli smo u svibanj – Marijin mjesec. U njoj najbolje vidimo što znači biti plodan, kako to čovjek obilan rod donosi, i kolika je snaga Duha Svetoga, sila Svevišnjega (usp. Lk 1,35). Majka Marija sveto je svjedočanstvo što znači biti na sliku Božju, što to znači kad Isus izgovara onaj drugi dio: “u kome ja boravim” (Iv 15,5). Zato se posebice utječemo zagovoru Kraljice svibnja. U 50 dana vazmene radosti ponavljamo joj: “Kraljice, raduj se!”