Isus u molitvi
Središnji dio čuvene velike Isusove molitve u Evanđelju po Ivanu (Iv 17,11b-19) prima nas u samo središte Isusova razgovora s Ocem. Otvara nam se i uzima nas k sebi molitva Sina upućena Ocu. Nakon Uskrsa apostoli raspoznaju što se to zbivalo prije Isusove muke, koju tada uopće nisu mogli pojmiti. Sve dublje razumiju – i mi s njima – Kristove riječi od prije kojima već unaprijed govori da sama sebe za nas posvećuje. Euharistija je izvor i osnovica onoga jedinstva za koje Isus na početku moli: “da budu jedno kao mi” (Iv 17,11b). U Euharistiji se među nama ostvaruje povezanost koja vlada između Isusa i nebeskoga Oca.
Samo su dvije izravne Isusove molbe Ocu nebeskom u ovom odlomku. Prva je: “Čuvaj ih!” (17,11). Tako Gospodin moli za svoje, i ponavlja: “tražim da ih čuvaš od zloga” (17,15), baš kao što ćemo mi sve do danas moliti Oca našega: “Izbavi nas!” (Mt 6,13). Druga je molba: “Posveti ih!” (Iv 17,17). Isus moli da Otac njegove učenike posveti u istini. Sam obrazlaže prijeku potrebu ovih molbi: “Bio sam s njima” veli Gospodin u molitvi (17,12). I pridodaje “sada idem k tebi” (13), upozoravajući na ovo osobito, najosjetljivije i najdelikatnije doba nakon Uzašašća Gospodinova Gospodin je otišao, dovršivši svoju zemaljsku misiju. Vratio se u krilo Očevo. Isusovi učenici nalaze se u onakvim prilikama kakve će obilježavati nas – Crkvu tijekom vjekova, sve do u ovo treće tisućljeće. Zajedno s prvim učenicima ostajemo jednodušno postojani u molitvi s Isusovom Majkom Marijom (Dj 1,14). U devetnici molimo da Duh Sveti sa svojim nebeskim plamenom dođe! Naša papa Franjo poveo nas je u svibanjski molitveni maraton. Evo nas nasred Marijina mjeseca s krunicom bez granica u kojemu je i naše Međugorje izravno uključeno kao jedno od svjetskih molitvenih sjedišta.
Pogled na smrt
Pošast novoga virusa, koja je kao i toliko puta u ljudskoj povijesti, naglo odnijela mnoštvo života, učinila je da nam smrt opet bude vrlo blizu i da smo svjesni njezine veličine. Zadivljuje pogled čovjeka Isusa koji, neposredno prije nego će biti izdajnički uhićen, za svoju muku i smrt kaže da je to njegov povratak k Ocu. Bit će odveden na mučenje i prema unaprijed donesenoj odluci smaknut, ali on veli: “Oče sveti, idem k tebi” (Iv 17,11.13). Jedino na takvoj pozadini možemo razumjeti da on u tim trenutcima govori o “svojoj radosti” (Iv 17,13). Jedino to obrazlaže zašto se mi na svetu misu, u kojoj se Gospodin za žrtvu prinosi, okupljamo u radosti.
Zašto se Isus moli? Dok je još u svijetu, on riječi svoje molitve upućuje Ocu zato da njegova radost bude u nama, i da ta njegova radost u nama bude savršena, potpuna (Iv 17,12). Tako nam je još jasnije zašto je papa Franjo službu Kristova namjesnika započeo pismom o radosti Evanđelja.
Isus iskreno govori kako je svojima dao Očevu riječ (Iv 17,14), riječ koja je istina (17,17). A nakana mu je da budu posvećeni u istini (17,19). Odmah razumijemo: dao nam je samoga sebe, jer on je Riječ (Iv 1,1), on je Istina (Iv 14,6). Tako nam je još jasniji najdirljiviji dio Isusove molitve u kojemu kaže da samoga sebe posvećuje za nas (Iv 17,19). Još jednom očituje kako to on gleda na gorku muku i križ koji prije uskrsnuća dolaze. Njegova otkupiteljska smrt i uskrsnuće to je njegova posveta za nas.
Isus i svijet
Je li u Gospodinovoj molitvi najvažnije i za nas najživotnije što toliko puta spominje “svijet”? Ide k Ocu, a ove riječi govori u svijetu sa svrhom da učenici imaju njegovu radost u sebi (Iv 17,13). Svijet ih je zamrzio jer su primili riječ koju im je Isus dao (Iv 17,14). Dvaput Isus ističe kako se izravno povezao s nama jer nismo od svijeta, kao što ni on nije od svijeta (Iv 17,14.16). S njim smo povezani i tako što nas on šalje u taj svijet, baš kao što je Otac njega poslao (Iv 17,18). On je Očev pra-apostol u svijetu, a sve nas postavlja za svoje apostole.
Neprijateljski svijet mrzi i predstavlja težinu života, brojne patnje i dovoljno zla svakoga dana (usp. Mt 6,34). Ali već iz Isusova razgovora s Nikodemom znamo da je Bog toliko ljubio svijet da je svojega jedinorođenca dao (Iv 3,16). U drugom čitanju iz Prve Ivanove poslanice upravo to čitamo da je Otac poslao sina kao Spasitelja svijeta (1 Iv 4,14). Kristov učenik ne živi u bajci iz mašte, nije izbačen u zamišljene duhovne visine, nego je baš u svijetu jer ga je Gospodin u svijet poslao (Iv 17,18), kao što je sam u svijetu bio. Bilo da svijet promatramo u užem smislu, negativno, kao neprijatelja ljudi i Boga, bilo da ga promatramo daleko šire kao Božji stvoreni svijet, kao naš životni okoliš koji svojim postupanjem možemo poljuljati, Isus je Spasitelj.
On se u molitvi prisjeća kako je čuvao svoje učenike, bio im je uspješan štit, tako da nijedan od njih ne ode u propast. Sad to isto traži od Oca. Ali izrijekom se vraća i na onoga koji se svrstao pod stijeg propasti. Pritom ističe istinitost Svetoga pisma koje se ispunja (“da se Pismo ispuni” Iv 17,12).