#današnjeEvanđelje: 28. nedjelja u liturgijskoj godini C; srijeda 32. tjedna; zimske kvatre u zahvalu Bogu
Uđimo na čas u dušu onoga desetoga izliječenoga u trenutku kad se vratio i zahvaljuje Gospodinu (Lk 17,16). Tuđinac je, nije naš (ἀλλογενὴς Lk 17,18). Zahvalu izriče ne tek u srcu, nego cijelim bićem, – i tijelom: Boga slavi u sav glas (jakim glasom φονή μεγάλη Lk 17,15), baca se ničice (Lk 17,16). “Bogu hvala” – rašireno je i uobičajeno reći u hrvatskom narodu, a ovaj evanđeoski bivši gubavac svojim je zahvaljivanjem (εὐχαριστέω Lk 11,16) jedan od preteča naše Euharistije – našega zahvaljivanja!
Pao je na lice do nogu Isusovih, redovitim izričajem opisuje Evanđelje (Lk 17,16). On priznaje Gospodina i klanja mu se. Zna on da su ga već u svojoj molbi prepoznali kao nadređenoga (ἐπιστάτης Lk 17,13). Isus je za njih gospodar i zapovjednik, ima moć. Uzviknuli su, moleći: eleison (ἐλέησον (Lk 17,13) – smiluj se! Razumijemo dobro taj zaziv. Deset muževa, drevni predstavnici cijele zajednice, tim riječima postavljaju temelje onome što mi činimo u početku euharistijskog slavlja.
Danas smo jako svjesni kako i najmodernija medicina ističe vrijednost vjere. I liječnik i pacijent svjedoče koliko je za boj s bolešću važan čovjekov duh i stav srca. Tako još bolje razumijemo Gospodinovu zadnju riječ: “Vjera te tvoja spasila” (Lk 17,19). Vjera je odsudna.
Mučno je bilo evanđeoskom sretniku prije, dok je pogođen gubom bio isključen iz zajednice, nečist, prepušten gorkoj sudbini. Zlopatio se – u jeziku sv. Pavla (2 Tim 2,9). Bolest ga je izjedala. A što se u njegovu umu i u njegovoj savjesti zbivalo? Još je teža ona guba koja mu je dušu napala i nagrizala. Istina, bili su sva desetorica na okupu, ali što vrijedi!? Štoviše, desetorica kao predstavnici potvrđuju da su u cjelini zajednice Božjega naroda svi oboljeli, opterećeni, nečisti!
Posve osobno, u vlastitoj duši ovaj je čovjek doživio što se zbiva u njemu kad su poslušali Isusovu zapovijed i krenuli prema svećeniku u Domu Božjemu. Isus ih je svojim božanskim pogledom vidio i naredio im da pođu (Lk 17,14). Ne samo da je Isus time potvrdio vrijednost onoga Božjeg Zakona, koji do danas prepoznajemo kao dio Staroga zavjet: treba se pokazati svećeniku (Lev 13,7.19). Isus ih, k tome, ujedno šalje u istom smjeru kamo sam ide, u Jeruzalem, presudno mjesto konačnog događaja – Izlaska (ἡ ἔξοδος Lk 9,31), Otkupljenja (λύτρωσις Lk 1,68; 2,38; 21,28).
Evanđeoski pacijent osjeća kako Otac nebeski na svoj božanski način daje da rane na koži čudesno iscjeljuju, čirevi se povlače, ružni biljezi na rukama, na nogama, na licu – nestaju. Zacijelo je slično i u nutrini organizma: smrdljivo, gnjilo, trulo tkivo obnavlja se. Ovaj čovjek biva očišćen (καθαρίζω pasiv, Lk 17,14.17), Bog ga liječi (Lk 17,15). Isusov Otac, Vinogradar, evo, čisti lozu (usp. Iv 15,2)! Je li pacijent mogao zamijetiti kako se – još čudesnije – iz njegova srca i duše povlače nečist i bolne povrede, rak grijeha? Svakako u evanđelju se nalazi važan opis čistoće koja u biblijskom jeziku stoji nasuprot nečistim duhovima (ἀκάθαρτος 6x Lk 4,33.36; 6,18; 8,29; 9,42; 11,24), porobljivačima koji opsjedaju. Otac nebeski daje čistoću za kojom čovjek žudi.
“Gdje su devetorica?” – pita Gospodin (Lk 17,17). Obično se kaže da kod nas oko 10% ljudi ide u crkvu. Ako je to točno, onda još bolje možemo razumjeti kako Gospodin i danas traži gdje su oni ostali da podaju slavu Bogu (Lk 17,18). Prava je zgoda da potaknemo, obodrimo, privučemo primjerom na zajedničko zahvaljivanje – Euharistiju, središte i vrhunac kršćanskoga života!
Isusova metoda izlječenja od gube nije neko novo ropstvo, navezivanje. Ne zarobljuje on za sebe, ne podređuje nekoj svojoj stranci i sebičnim, zakulisnim interesima. Ne opsjeda i ne osvaja za svoju kampanju. Odmah na početku poslao ih je od sebe, na zadržava ih: “Idite!” (πορεύομαι Lk 17,10 isto “Idi!” 17,19). I sada Samarijancu zapovijeda: “Ustani!” (ἀνίστημι Lk 17,19). Samo on, koji se zahvalan vratio, čuje tu novu važnu zapovijed. To je uskrsni glagol koji opisuje što će – Očevim darom – ljubljeni Sin učiniti kad bude položen u grob (usp. “ustati od mrtvih” ἀνίστημι Lk 16,31; 24,46 usp. “ustati” Lk 9,8.19; 18,33; 24,7 ).
Gospodinova metoda jest njegov put u Jeruzalem, gdje će on sam biti odbačen i isključen, na sebe će uzeti nečistoću, gubu grijeha. Na putu on već zahvaća prostore Galileje poganske (Mt 4,5 usp. Iz 8,24), dolazi do tuđinske Samarije, a u Jeruzalemu njegovo tijelo bit će kao gubom nagriženo, u gnojnim ranama od pljuske i bičeva, od pljuvanja i udaraca, od trnove krune, čavala i koplja. Zato na oltar, na kojemu zahvaljujemo i slavimo njegovu žrtvu, stavljamo i danas svu gubu naših grijeha, naših trpljenja, uvreda i nerazumijevanja. Donosimo iskrenu zahvalu za zdravlje u vremenu teške bolesti, za čistoću duše, za snagu da svoj križ nosimo.