U egzegezi, znanosti o proučavanju i tumačenju Svetog pisma postoji nešto što je veoma povezano s realnim životom, a to je zahtjev i navika da budemo skromni i oprezni te što precizniji kad je riječ o prosuđivanju. U druženju s biblijskim tekstom čovjek se uči postupnosti, pomnom promatranju i temeljitosti. Oslobađa se od potrebe da nekoj osobi ili nekoj pojavi što prije stavi etiketu i registarski broj premda još nije proniknuo i nije se dovinuo što je ili tko je to pred njim.
Ime i titula
Ime osobe s kojom se upoznajemo je Debora, što vjerojatno upućuje na njezinu marljivost i radinost jer u hebrejskom דבורה debora znači „pčela“. A pčelu koja neumorno leti od cvijeta do cvijeta i pravi med, lako ćemo po običaju uzeti kao metaforu za maran i ustrajan rad.
Debora je prva nakon Mojsijeve sestre Mirjam označena kao proročica. Time je pridružena onom malom broju izabranica koje u Bibliji obnašaju tu svetu službu. I napose je istaknuta među sucima. Debora ima dakle taj osobiti naslov נביאה אשׁה’iššâ nebiâ – „žena proročica“ (Suci 4,4) i po tome se svrstava među svetopisamske proroke.
Povijest
Što znamo o Debori? Povijesno okružje u kojem živi treba smjestiti u razdoblje od 1200.-1000. godine pr. Kr., dakle oko 3.000 godina prije nas. Treba misliti radije na raniji, tj. na prvi dio u tih dvjesta godina nego li kasniji. Kao datum pobjede nad Kanaancima vremenska tablica navodi godinu 1125. pr. Kr. Nakon oslobođenja iz Egipatskog ropstva, simbola zla i grijeha, izabrani narod dolazi u obećanu zemlju Palestinu. Knjiga sudaca opisuje nam prvo doba boravka u novoj postojbini, prije Šaula i Davida, tj. prije uspostave kraljevstva.
Za Deboru znamo da je udata, u braku je s mužem koji se zove Lapidot (Suci 4,4). Znamo također da je majka (Suci 5,7). Ali ni o njezinu mužu ni o njezinoj djeci sveti tekst nas pobliže ne izvješćuje. U središtu pozornosti je sama Debora.
Istaknuta je ne samo naslovom proročice nego i dnevnom, vrlo uglednom službom koju izvršava. Od 13 biblijskih sudaca od kojih je zacijelo najpoznatiji Samson, ona je jedina žena.
Velika je odgovornost Deborine sudačke službe, ne bi nas začudila ni bojazan i strah koji je pri tom mogla osjećati. Suci, po kojima biblijska Knjiga sudaca nosi naziv, nisu samo kompetentna instanca koja presuđuje u pravnim stvarima nego su izbavitelji, spasitelji iz nevolje. To su poslanici Božji koji oslobađaju njegov narod od okupatora i agresora.
U vrijeme Debore tlačitelj je prikazan u liku neprijateljskog kralja koji se zove Jabin i kneza njegovih postrojbi po imenu Sisera. Ako čovjek baci pogled u enciklopedije koje ima pri ruci neće pod te dvije natuknice mnogo povijesnoga naći. Čini se da je ovdje riječ o simbolima koji služe za to da se opiše borba protiv zla i grijeha, borba protiv neposlušnosti Bogu i protiv nevjere i beznađa.
Pet prizora
Biblijski prikaz Deborina djela možemo podijeliti u pet prizora.
1. prizor (Suci 4,4-5). U prvom prizoru sveti tekst nam prikazuje Deboru kako u svojoj rezidenciji prima stranke. K Debori su sinovi Izraelovi uzlazili do njezinog sjedišta koje je bilo – kako tekst veli – „pod palmom“ (4,5).
2. prizor (v6-10). U drugom prizoru sutkinja Debora razgovara s Barakom, Izraelcem kojemu ime u izvorniku označava munju. Očito je Debora imala uvid u prilike u zemlji i poznavala je muku i strah koji je vladao pod pritiskom Jabinove vladavine i njegova zloglasnog kneza s oklopnom vojskom od devet stotina željeznih kola. Stoga ona daje pozvati Baraka, tj. „Munju“. U ovom, drugom prizoru nalazimo njih dvoje u razgovoru i raspravi. Sutkinja-žena i muškarac, budući vojskovođa koji se odazvao, razgovaraju. Debora mu priopćava nalog Božji da sazove pleme Naftalijevo i Zebulonovo, uzme deset tisuća ljudi i uspne se na goru Tabor. Barak na to izriče svoju čežnju za njezinom blizinom i potporom. Kao da pokušava osvojiti njezino srce: „Ako ti pođeš sa mnom, ići ću; ako li ne pođeš sa mnom, ne idem“ (4,8). Otvorio joj je svoju dušu, povjerio svoju bojazan. Kao da se jednom izokreće uvriježena slika: ovdje je muškarac onaj koji žudno ište sigurnost i zaštitu. Debora odgovara pozitivno (i to pojačanim, podvostručenim izrazom u izvorniku: „Sigurno idem s tobom!“). Riječima najavljuje i izvršuje svoje obećanje potpore. Barak doista okuplja silnu vojsku i odlazi na brdo Tabor. Debora je uzašla s njim.
3. prizor (v14-16.23-24). Treći prizor je dan pobjede. Nalazimo se na gori. Vojska je okupljena i spremna. Debora prilazi Baraku i upozorava da je ovo dan kad će Bog neprijatelja predati u njihove ruke. Barak može sići na čelu Izraelaca. I pobjedonosni boj počinje. Završit će vrlo brzo.
4. prizor (v17-22). U četvrtom prizoru Debora se povlači u pozadinu, a na scenu stupa jedna druga biblijska žena imenom Jaela. Posluživši se lukavstvom svladava i ubija tajanstvenog neprijateljskog vođu koji je već bio u bijegu i to pješice. Njezina je kuća bila u miru s kraljem Jabinom, pa Jaela vojskovođi prividno nudi sklonište, ali očito je već slutila da će poslije doći Barak u potjeri za bjeguncem. Čim se pojavio spremno mu izručuje svladanog neprijatelja. U oči upada kontrast: u susretu Debore i Baraka kao da svu inicijativu preuzima Debora, ali de facto djela izvršava Barak, a ne Debora. U susretu Jaele i stranog vojskovođe, on će izricati molbe i prividno davati naredbe, a Jaela izvršava, i to po svome.
5. prizor (c5). Peti prizor je cijelo peto poglavlje u Knjizi sudaca. To je pjesma koju Debora i Barak pjevaju. Tu se Debora priključuje onim biblijskim pjesnikinjama i pjevačicama koje se nižu sve do Blažene Djevice Marije u Magnificatu. U svojoj hvalospjevnoj ispovijedi ili vjerovanju sve će one opjevati silna djela koja im učini Svesilni.
Istaknute pojedinosti
Knjiga sudaca građena je uobičajenom strukturom: Izraelci nisu ustrajni na putu Božjemu; gotovo u svakom poglavlju čitamo kako su „opet stali činiti što je zlo u očima Jahvinim“ (2,11; 3,7; 6,1; s proširenom inačicom u 3,12; 4,1; 10,6; 13,1) i to ih dovodi u nevolju, a kad dođu k sebi i vide što se zbiva, ponovo se vraćaju Bogu i mole, ‘vape’ za pomoć.
Hebrejska riječ (glagol צעק ca’ak) koju ovdje u 4. poglavlju nalazimo, znači da je izostavljena redovita formula „tad Izraelci zavapiše Jahvi“ (3,9.15; 6,16; 10,10). Ovdje se pojavljuje riječ koja nas vraća na sam početak Svetog pisma, na izvještaj o sukobu Kajina i Abela. Taj glagol znači zapravo „vikati, vrištati“ i označuje onaj jezovit i stravičan prizor kad prolivena krv Abelova viče sa zemlje k Bogu (Post 4,10). U našem tekstu taj glagol s jedne strane upućuje na to da je ovaj put teret nevolje bio izvanredan pa su Izraelci vrištali od jada i muke, a ne tek kao inače ‘vapili’. S druge strane čini se da nas sveti pisac namjerno upozorava da ovdje ne ostaje samo na terenu povijesti izabranog naroda nego se opet vraća na općeljudsku problematiku kojoj su posvećena prva poglavlja Biblije (Post 1-11). Ondje je (kao npr. kod stvaranja, kod potopa i korablje, babilonske kule) riječ o cijelom svijetu, a ne samo o povijesti Izraela.
Pisac nam u tekstu o Debori daje još jedno prikriveno ali bitno upozorenje. Prije nego će započeti boj u hrvatskom prijevodu čitamo: „Jahve zastraši Siseru, sva njegova kola i čitavu njegovu vojsku“ (4,15). U izvorniku za „zastrašiti“ pisac rabi hebr. glagolski oblik ויהם vajjahom koji je biblijski raritet i neposredna je veza s temeljnim događajem u povijesti spasenja, a to je izlazak iz Egipta. Dok je izabrani narod prelazio preko Crvenog mora, Jahve u egipatskoj vojsci, kako naš prijevod ondje mnogo sretnije veli: „stvara zbrku“ (Izl 14,24) i tako ih zaustavlja u njihovoj potjeri. To je ista biblijska riječ kao i ovdje, glagol המם hamam, a znači „pobrkati, smutiti, dovesti u zabunu“. Upozorava na posebnu i moćnu Božju inicijativu i na vrlo djelotvornu ratničku vještinu.
Upitan proročki identitet
U biblijskom tekstu kod proroka ćemo redovito najprije vidjeti kako mu dolazi riječ Gospodnja, a on je zatim naviješta i izvršuje nalog. Pravilna kronologija je: prvo nalog, potom izvršenje. U našem tekstu Debora sama odmah stupa u akciju i poručuje Baraku: „Evo što ti Jahve, Bog Izraelov zapovijeda“ (4,6). Nećemo prije toga nigdje u tekstu naći izvještaj: „i dođe riječ Jahvina Debori“ koji bismo s pravom mogli očekivati.
Da stvar bude još zagonetnija izvorni tekst za Deborin upravni govor donosi zapravo upitni oblik. U hebrejskom ne čitamo: „Evo što ti Jahve zapovijeda“, nego „Zar ne zapovijeda Gospodin“, ili: „Nije li zapovjedio Jahve“ (Suci 4,6). I poslije, prije same bitke: „Zar nije izišao Jahve pred tobom?“ (4,14). I Barakova i naša sigurnost može biti jako uzdrmana. Nesigurni smo i pitamo se.
Uočimo potom da u Knjizi sudaca početno stoji ovakav izvještaj: nakon što su Izraelci k njemu zavapili Jahve postavlja suca odnosno izbavitelja da ih oslobodi (tako je to i kod Otniela 3,9 i Ehuda 3,15; kod Gideona imat ćemo cijeli prizor zvanja.). Tek potom – nakon poslanja i ustoličenja – pojedini sudac stupa na scenu. Kod Debore takav uzorak nestaje. Uzalud ćemo tražiti podatak da ju je Bog postavio na sudačko mjesto na kojem smo je zatekli u prvom prizoru. Pa, što je to? – pitamo se, i još više razumijemo Baraka koji zahtijeva da Debora pođe s njim, kao jamac, čak kao talac.
Potpuna zabuna nastaje prisjetimo li se da je redoviti ustroj zvanja u Svetom pismu obilježen s dva glagola: שׁלח šalah – „poslati“ i הלך halak – „ići“. Izvještaj o pravom Božjem pozivu raspoznaje se po tome da Bog nekoga „šalje“, a odgovor čovjekov odnosno izvršenje naloga izriče se tako da čovjek „ide, hodi“ i izvršava poslanje za koje je zadužen. U našem tekstu imamo nedopustiv slučaj: božanski glagol šalah preuzima Debora na se (u prijevodu „dozva“ 4,6). Ona šalje i daje pozvati Baraka, a da prije toga ne znamo ništa o tome da bi Bog „poslao“. Neugodno! Kakav je čovjek ta Debora? Što ta žena hoće? S kojim pravom, odakle joj autoritet?
Tajnovita Božja potvrda
Pođimo ovim redom: najprije ustanovimo da nam glagol hum, koji smo već lokalizirali, svjedoči o tajanstvenom Božjem planu. Bog sputava zlo i čini ga bezopasnim. Kao na početku kod izlaska iz kuće ropstva tako i sada na dan bitke, Bog unosi nered i pomutnju u mnoštvo neprijateljskih ratnika. To je upozorenje da se sam Bog spremio i preuzeo inicijativu da se sukobi s problemom onog zla koje nadilazi naše poimanje i našu moć.
Ako pažljivo promatramo izvještaj uočit ćemo poseban biblijski motiv zvan „Jahvin rat“. Riječ je o tome da sam Bog izlazi prvi, na čelu izabranog naroda i zapravo sam obavlja sve što treba. Jahve je ispred, pa Izraelskim ratnicima u svetom boju ne preostaje drugo nego da gone neprijatelja koji je već započeo povlačenje i bijeg, kako to naš treći prizor posvjedočuje. Voditi rat za Boga ne znači vojevati, oduzimati život i dičiti se svojom hrabrošću i učinkovitošću nego prepoznati i posvjedočiti ono što je Bog već učinio i eventualno to dovršiti. Isus će govoriti o usjevima koji su već zreli za žetvu. Drugi su to napravili, na apostolima je samo da uđu u njihov rad i pokupe plod.
I zaista. Stvar je takoreći unaprijed riješena. U našem tekstu prepoznatljiv je hebrejski prijedlog לפני lifne koji znači „pred, ispred“. Izraelci zapravo i ne moraju ići u boj jer kad se oni spuštaju s Tabora Jahve je već pripravio pobjedu ispred njih (4,15), što je unaprijed i najavio (4,14). Također, na kraju izvještaja, u kratkom osvrtu, ako pažljivo čitamo, uočit ćemo da je Bog onaj koji je na djelu i to ispred Izraelaca: „Bog je u onaj dan ponizio Jabina pred (=ispred, pred njihovim licem) Izraelcima“ (4,23).
Osim tog motiva Jahvina rata uočimo još dvije pojedinosti. Kad mu javljaju o Izraelskoj vojsci koja se okupila, Jabinov vojskovođa odmah dovodi svoje postrojbe do potoka Kišona u dolini, premda je Barak na gori Taboru. Odakle mu ta ideja? Dovodi vojsku u dolinu da bude meta braniteljima na povišenom položaju. U riječima Deborinim naknadno prepoznajemo autentično proročanstvo: još na početku ona je navijestila da će Bog privući neprijateljsku vojsku na potok Kišon (4,7). Bog ostvaruje svoje obećanje.
Debora je Baraku također navijestila da će protivnik pasti od ruke jedne žene (4,9). To se također, vidjeli smo u četvrtom prizoru, verificiralo kao proročanstvo.
Bog dakle retrogradno odobrava i potvrđuje Deborin autoritet ispunjajući ono što je navijestila i tako nam dokazuje da možemo imati povjerenja u nju. Po njoj se očitovao kao pouzdan voditelj u životnoj borbi.
Zaključak
Zaključimo sasvim kratko: prvo, Debora nam je primjer da se ne izgubimo samo u svom svagdanjem poslu, nego imamo smisla za velike stvari i radimo i na svojoj velikoj životnoj zadaći. Ona je sutkinja, pa ipak se ne utapa samo u pravnim sporovima i razmiricama nego se spremno daje na silnu zadaću spasavanja i oslobađanja čitave zajednice. Uočava gdje je pravi, duboki problem, i zdušno se daje na njegovo rješavanje.
Drugo, baš onda kad se polome strukture na koje smo navikli i koje očekujemo, kad naša samouvjerenost puca i kad se počne događati istinsko obraćenje u nama, tada možemo pomno promatrati što Bog od nas hoće, a što neće. Tada može doći Duh da nas povede.
Treće, u životu se isplati svom dušom preuzeti onaj posao gdje opazimo da Bog ide pred nama. On će sigurno preuzeti na se glavni dio posla. Povjerenje u Njega se isplati. Napose ondje gdje nam se čini da dolazi velika borba.
2. izd. 16. 3. 2022.
Niko Bilić, SJ