Kakav okus ostaje u ustima i, još više, u duši ljudima koji me susreću i koji rade sa mnom? Što vide pred sobom, u kakvom svjetlu promatraju svijet oko sebe, ako sam ja tu? Kakav svijet vide?
S velikom skromnošću i sa svetim oprezom, ponizno, pristupamo Evanđelju o soli i svjetlu koje svi dobro znamo i razumijemo. Zanimljivo, Gospodin nakon što je opisno započeo Govor na gori, blaženstva zaključuje tako da riječ izravno upravlja svojim slušateljima. Nama. “Blago vama”, veli na kraju (Mt 5,11). “Radujte se!” – poziva i proglašava: “vaša je plaća” (5,12). Prijelaz je to – da tako kažemo – koji Isus u ovom odlomku o soli i svjetlu (5,13-16) nastavlja.
Prva i najvažnija stvar koja nam daje shvatiti Kristove čuvene riječi da smo sol zemlje (Mt 5,13) i svjetlo svijeta (5,14) jest uočiti da ih sam Isus govori. Njegov je to proglas kojim dohvaća nosivu srž naše vlastite egzistencije. Dodiruje moje vlastito “ja” koje mi Bog dariva, mene kao osobu, i daje mi definiciju – kazuje tko sam. Otkriva moje izvorno ljudsko dostojanstvo, pruža mi osnovicu zdravoga samopouzdanja na kojoj može živjeti moj ispravan osjećaj vlastite vrijednosti. Ne kaže Gospodin što bismo trebali biti, nego ističe što jesmo. Objašnjava još jednom početak Svetoga pisma koji kaže da smo na sliku Božju stvoreni (Post 1,27). Sol i svjetlo odsjaj su Stvoritelja, nama povjeren. U tome je naša veličina i vrijednost.
Vrijednost soli tijekom povijesti poznata je. Bila je pravo bogatstvo; rabila se i kao novac. Za ovaj stvoreni, zemaljski – naš ljudski svijet, podno nebeskoga svijeta u Božjim visinama, mi smo postavljeni dati mu okus. Činimo ga ukusnim, pomažemo očuvati ga. Mi smo sol.
Skupocjen je evanđeoski dragulj kad Gospodin svojim učenicima kaže da su svjetlo svijeta jer to isto za sebe veli (“Ja sam svjetlost svijeta!” Iv 8,12). Dio je to utjelovljenja Sina Božjega koji je čovjekom postao. I to je način kako se sjedinjuje s našom naravi. Isus mi otkriva koliko me blisko veže sa samim sobom da mogu imati istu funkciju za ovaj svijet kao i on. Kad sam ja tu, onda “svi” u Kristovu “domu” nisu u tami, nego na svjetlu (“svijetli svima u kući” Mt 5,15). Moje vlastito “ja” Božje je svjetlo za ovaj svijet koji je on stvorio.
Isus ističe uporabivost i korisnost svojih slušatelja za život na zemlji, za ovaj stvoreni svijet. Konkretna i realna ljubav brojnih svetaca, silna djela kršćanske misli, vrijednih ruku znanstvenika i umjetnika, pravnika, liječnika i graditelja tijekom 2000 godina povijesti to dokazuju.
Govoreći o “gradu na gori” (Mt 5,14), misli li Isus i na svoj rodni Nazaret, gdje su ga prema svjedočenju Lukina evanđelja bili doveli “na rub brijega, na kojem je sagrađen njihov grad, da ga strmoglave” (Lk 4,29). Nama u hrvatskoj domovini mogu odmah na um doći primjerice Roč i Hum u Istri ili dragi, topli zeleni brežuljci po Hrvatskom Zagorju gdje ćemo redovito na vrhuncu ugledati crkvicu koja bdije nad okolinom, vidljiva svud uokolo.
I Markovo i Lukino evanđelje Isusov govor o svjetiljci (Mk 4,21; Lk 8,16) donose neposredno nakon što je učenicima razjasnio prispodobu o sijaču i o sjemenu (Mk 4,13-20; Lk 8,11-15). Svjetiljka Isusu služi kao dokaz da je tajna zato tu da se očituje; svrha onome što je skriveno jest pokazati se (Mk 4,22; Lk 8,17). Ne palimo, naravno, svjetiljku, zato da je stavimo pod neku posudu, kako evanđelisti složno ističu, niti pod postelju kako Luka dodaje, pa da i dalje bude mrak.
Dok čitamo evanđelje, lako razumijemo da je riječ poglavito o tajni Božjega kraljevstva koja je tu zato da se očituje, da ima svoju prepoznatljivost, da kod ljudi ima percepciju i recepciju – kako se danas veli; da bude brend. U Isusovu životu to je zasigurno ponajprije tajna njegova uskrsnuća koju već unaprijed najavljuje, koja ostaje tajnom, ali pokreće život prve Crkve i pisanje Novoga zavjeta.
I tu nam je Isusov Govor na gori najdraži i najvažniji. Tajna svesilnoga kraljevstva nije tek u teško dostižnoj duhovnoj visini niti samo u zahtjevnoj teološkoj dubini koja se skriva i pomalo umom dohvaća. Svjetlo o kojem Isus govori, pokazuje pred ljudima naša svakodnevna djela, i ona najmanja, obična, bez ikakve slave. Evanđelje po Mateju izravno tumači o kakvim je djelima riječ. Vječni Sudac kaže da smo njemu učinili, kad smo najmanjemu bratu dali jesti i piti, kad smo ga primili, kad smo ga odjenuli, pohodili dok je bio bolestan ili u zatvoru (Mt 25,37-40).
Svrha svjetla jest da ljudi uzdignu pogled prema Bogu, Ocu našemu koji je na nebesima, i da njega slave. Na što Isus misli najbolje svjedoče dva preostala Matejeva primjera. Najprije to je uspjeh dvostrukoga izlječenja čovjeka kojega je Isus oslobodio od paraliziranosti u tijelu zbog bolesti i od one duhovne zbog grijeha na duši. Učinak: okupljeni slave Boga (Mt 9,8)! Isti rezultat čitamo kad je mnoštvo vidjelo da nijemi govore, da slijepi mogu vidjeti, da su hromi prohodali, da su ljudi izliječeni od poremećaja i invalidnosti (Mt 15,31). Zbog toga slave Boga. Čovječe, tvoje vlastito “ja”, ti kao osoba imaš moć tako svijetliti da tvoji bližnji, zbog onoga što radiš, mogu prepoznati Boga koji je tvoj nebeski Otac! Poput vojske anđela u božićnoj noći zbog tvojih djela počet će Boga slaviti (Lk 2,13).