O petoj godišnjici Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić u Rijeci (2013. – 2018.)
“Smrt je u uistinu velika tajna, događaj koji valja
okružiti ljubavlju i poštovanjem” riječi su to u Hrvatskoj vrlo omiljenoga
i cijenjenoga sv. Ivana Pavla II. O petoj godišnjici života i rada prvoga
Hrvatskoga hospicija Marija Krucifiksa Kozulić u Rijeci vrijedno je, uz to
mjesto smirenja i dovršetka, pogledati što o smrti i umiranju kaže Sveto pismo,
to blago svima nama povjereno. Izvor je to na kojemu se možemo napojiti,
osvježiti, iznova okrijepiti. Božja je Riječ dana svima nama.
Znamo dobro da se u Bibliji nećemo susresti sa sustavnom
teoretskom raspravom o ljudskoj smrti. Ta sveta knjiga daleko nam više stavlja
pred oči konkretna životna iskustva pojedinih biblijskih likova, ljude koji su
često prolazili kroz teške prilike i napokon dolaze do onoga trenutka koji nam
je u našem suvremenom životu jako važan. Zbog ubrzanoga tempa mi smo danas
navikli daleko više gledati na ono što nas čeka, usmjeravamo pozornost i
pritišće nas ono što tek treba izvršiti i što će se dogoditi, poslovi koji su ispred
nas. Zaboravljamo na bitan i dragocjen dio našega ljudskog iskustva, a to je
pogled unatrag, zahvalno gledanje na ono što se već dogodilo. Dragocjeno je
baciti pogled na odsjek koji je dovršen, pa onda – kada dođe čas – i na cio
život. Medicina nam svjedoči kako ljudi kad se nađu blizu smrti, na osobit
način vide cijeli svoj život. Na takav blizak, podroban, sveobuhvatan pogled
Sveto nas pismo ohrabruje. Poziva nas na pravi ispit savjesti koji će dopustiti
da se u nama javi punina osjećaja, punina ljudskoga doživljavanja koja je
povezana upravo sa smrću, kad sve naše međusobne razmirice, natjecanja, niske
strasti i prizemni planovi pokažu kako su sitni i beznačajni. Osjećamo što je
čovjek. Oproštaj od pokojnika čini biblijsku vjeru i biblijsko otkupljenje vrlo
bliskima i stvarnima.
Abraham oplakuje svoju ženu Saru
Čovjekovo je doživljavanje duboko, osobno i ne sasvim
dokučivo. Smrt ostaje tajna. To je i u Svetom pismu tako. Uzmemo li ga u ruke i
krenemo od početka, možemo prvo zastati na liku Sare, Abrahamove žene. Njezina
je smrt ključna ponajprije stoga što podsjeća na to kako je jedan život
obilježen i napetostima, težinom i bolnim iskustvima. Znamo da je Abraham, muž
njezin, čak dvaput zanijekao Sarin identitet. Nije ju predstavio kao svoju
ženu. Ona je pak, na svoj način, uzvratila kad je predložila Abrahamu da s
njezinom sluškinjom Hagarom ima dijete. Bijahu to vrlo problematični i teški
odnosi. Nedostaje nam u Svetom pismu vrijeme kada bi oni to razriješili i
vidjeli što se među njima dogodilo.
Od početka, otkako su izišli iz svoje pradomovine njihov
osnovni problem bijaše to što nemaju djece. Ta je napetost uvelike smirena
rođenjem Izaka. Ali njihov međusobni odnos ostaje nam tajnovit, štoviše prepirka
i nesporazum obilježit će ih pred prvim sinom Jišmaelom i njegovom majkom.
Bolno to bijaše. Ali kada je Sara umrla, otvara se sva punina ljudskoga
doživljavanja. Abraham je oplakuje. Iskazuje dubinu svojega osjećaja. Koliko
god da je bilo težine i muke u njihovu odnosu, njegovo žalovanje pokazuje nam
razmjere njihove povezanosti i ljubavi. Tipično međutim za Sveto pismo, stvar
ne ostaje samo na razini osjećaja. Sarina je smrt okolnost, štoviše razlog zbog
kojega je djelić obećane zemlje prvi put došao u posjed onome tko je praotac
Božjega naroda. Abraham je bio došao kao pridošlica u Kanaan, u obećanu zemlju.
Kada je pak Sara umrla, on, da bi našao mjesto za njezin grob, pregovara i namjerno
traži da to bude zemlja koju će on priskrbiti. Želi da bude pokopana na
vlastitoj baštini. Nije prihvatio ponudu da bude ukopana na tuđemu, nego kupuje
zemlju koja postaje njihova. U velikom pogledu na biblijsku povijest važan je
to podatak. Komadić svete zemlje dolazi u ruke budućem Božjem narodu.
Ezav i Jakov pokapaju oca
U razmatranju o umiranju i smrti ova dva brata, Ezav i
Jakov, koji su još od prije rođenja u sukobu, osobito su nam važni. Njihovo
pomirenje, naime, dogodilo se nakon dugo vremena u odrasloj, zreloj dobi i pri
tome su obojica bili dirnuti, duboko u duši ganuti. To će pomirenje doživjeti
svojevrsni vrhunac i potvrdu u trenutku kad zajedno, kao braća, pokapaju
svojega oca Izaka. Zašto to možemo reći? Pa zato što je cijeli sukob, koji se
razvio i raspalio zbog Jakovljeve prijevare usmjerene i protiv oca i protiv
brata, došao do kritične točke u proglasu brata Ezava koji odlučuje: “Samo
nek naš otac umre, onda ću ja svojega brata ubiti.” Prema riječima samoga
oca Izaka očekivali su da će to biti ubrzo.
Ozbiljna i teška bratova prijetnja izazvala je bijeg
Jakovljev i sve ono što je on višekratno doživio zapravo kao pročišćenje i
duhovni popravak. Prvo se zatim pokazuje kako se Izak prevario i malo
preuranio, najavljujući svoju smrt. Živio je još desetak biblijskih poglavlja,
od Post 27 do Post 35. Daleko je to dulje negoli bijaše njegov prvi osjećaj
koji nas podsjeća da kadikad možemo misliti da je smrt blizu, a ipak je daleko
ispred nas. Kad je zaista došao čas, pronalazimo njih dvojicu, Ezava i Jakova,
zajedno. Oni kao braća pokapaju svojega oca i tako svjedoče da su se pomirili.
Premda nisu ostali živjeti zajedno nakon pomirenja, postoje evo dijelovi života
koji ih povezuju. Očeva ih smrt ujedinjuje, i osim toga, bjelodano je: otac Izak
je umro, a Ezav nije ubio svojega brata Jakova. Njihov je sukob razriješen,
grob njihova oca sveto je mjesto na kojem nestaje velika prijetnja i užas
osvete koji je bio najavljen.
Jakovljeva smrt
Dugačak život praoca Jakova obuhvaća praktički cijelu drugu
polovicu prve biblijske Knjige Postanka. Trenutak njegova umiranja osobito je
dragocjen. Poznata nam je dobro njegova povijest: doživio je da ga njegovi
sinovi varaju, govoreći mu da je njegov miljenik Josip umro. Kad je čuo tu
vijest, praktički je doživio srčani udar – tako smijemo biblijski opis čitati.
Bilo je to za nj strašno. Tim više razumijemo kolika radost i utjeha nastaju
kad je došao čas velikoga preokreta. Bio je to novi početak kad su se našli,
kad shvaćaju i braća, i otac Jakov da je Josip živ. Svi će se okupiti, kao
gosti i pridošlice bit će lijepo primljeni u Egiptu, kamo su se na poziv
doselili. Znamo, u to je doba Josip drugi u velikom egipatskom carstvu.
Jakovljeva smrt dolazi u trenutku kad je njegov životni put
došao do svojega kraja. Mnogo je toga morao proći, a potom ponajprije, kada
blagoslivlja Josipove sinove, svoje unuke, namjerno daje prednost mlađemu. Tako
razrješuje tvrdoglavo traženje tko je prvi, tko je jači, što je od početka bilo
u napetosti, sukobu i nasilju. Sada on to čini dragovoljno, promišljeno i
obrazloženo. Jakov zatim na svojoj samrtnoj postelji okuplja sve svoje sinove.
U Svetom je pismu to korak prema naprijed. Abraham je pred smrt samo sina Izaka
uzeo pod svoje, a ostale je otpustio da svaki ide svojim putom s nekim darom.
Jedino je Izak pravi nasljednik oca Abrahama. Kod Jakova se pak vidi ono što
danas postade toliko istaknuto i prepoznatljivo, a to je inkluzivnost. Svi su
tu. Nitko nije isključen.
Prije svoje smrti Jakov izgovara riječi koje će kroz Sveto
pismo biti više puta prisutne, a to je oproštajni govor. Posljednje riječi
obilježavaju smrt. Jakovljev je govor također proroštvo, a ujedno i njegov
blagoslov koji on upućuje svakom svojem sinu posebice. U tim se riječima
očituje važna novost u poznavanju Jakovljeva lika, koja prije smrti postaje
očita. Do sada je vladao dojam da je Jakov zainteresiran za Josipa koji mu je
na srcu, a da su mu drugi sinovi po strani. Upravo završne riječi pokazuju da
je on itekako pratio svakoga od svojih sinova, da je itekako prepoznao što se s
njime zbiva. Svakome napose izriče blagoslov koji odgovara njegovu životnu
putu.
U našem je proučavanju osobito privlačno uočiti kako se
unutar toga oproštajnoga govora, koji svakom od svojih dvanaest sinova upućuje,
nalazi jedna molitva. Molitveni zaziv pokazuje nam čovjeka koji računa s time
da je već pred Bogom. On govori kako se uzda u Gospodina koji je njegovo
spasenje. Prije svoje smrti Jakov će, dakle, dovršiti svoju ulogu koju ima kao
otac brojne obitelji i ujedno se sam predaje u ruke Božje.
Mojsije umire
Mojsijeva smrt nam je zasigurno najvažnija u cijelom Starom
zavjetu. Ključ za razumijevanje posebnosti ove smrti jest činjenica da je to
jedini čovjek u Svetom pismu koji čuje jedinstvenu Božju zapovijed:
“Umri!”. Bog mu izravno objavljuje da njegov život dolazi do kraja.
Mojsije poslušno izvršava naredbu. Nama je kao novozavjetnim ljudima to
predragocjen podatak jer nam otkriva zašto Pavao apostol, kada opisuje Kristovo
poniženje i silaženje s nebesa, govoreći kako je Isus postao poslušan do smrti,
ponavlja i dodatno razjašnjava da je to bila smrt na križu. Piše on glasovitu
rečenicu: Krist postade poslušan do smrti – smrti na križu. Tako piše upravo
stoga što je prvi čovjek u Svetom pismu koji bijaše poslušan do smrti upravo
Mojsije. Mojsijeva smrt pokazuje nam čovjeka koji je pripravan do kraja doći i
slušati sve ono što Gospodin kaže, pa i to da dolazi dovršetak njegova života.
Prihvaća vlastitu smrt na Božju riječ.
Mojsijeva smrt budi naše zanimanje iz više razloga. Najljepše
je zacijelo to što se u Mojsijevu životu ostvaruje ono što mu je Gospodin
obećao već u dobro poznatom izvještaju o gorućemu grmu. Tada je jedini pravi
odgovor Božji na sve Mojsijeve poteškoće, kojih je bilo nekoliko, bila ona
dobro znana časna biblijska utjeha: “Ja ću biti s tobom”. Na divan
način ona se ostvaruje i u času Mojsijeve smrti. Poznato je koliko je važno
iskustvo čovjeka na samrti gledom na osobu koja će biti uza nj, koja će bdjeti
uz umirućega. Koje će biti posljednje riječi, poruke koje čovjek na samrti
čuje? Kad više i nema one redovite mogućnost za uspostavljanje kontakta i
komunikaciju, kad više nema prilike u kojoj bismo mogli razgovarati, stisak
ruke, tjelesna blizina i govor izravno u uho umirućemu jako mnogo znači jer on
s tim riječima odlazi s ovoga svijeta. U Mojsijevu slučaju, znamo, on se
najprije uspinje na goru po Božjoj naredbi i potom, ono zadnje što sluša jesu
upravo Gospodinove riječi. Prije preminuća, prije samoga dovršetka zemaljskog
života i prijelaza s ovoga svijeta on čuje ono što mu Bog govori.
Smrt je Mojsijeva poučna jer nam pokazuje čovjeka koji ne
odlazi nedovršena posla. Gospodin mu je objavio da je došao čas, dovršava se
njegov život, umrijet će. Jasno se međutim napominje dvostrukim “sve”
da je Mojsije izrekao sve što je trebalo reći i to svemu narodu. Dovršio je
svoju zadaću. Koliko Mojsije ozbiljno doživljava Božju zapovijed da umre,
izrečenu u 32. poglavlju Ponovljenoga zakona, pokazuje nam iduće 33. poglavlje koje
je Mojsijev psalam, njegova oproštajna pjesma te ujedno blagoslov. Mojsije vrlo
ozbiljno shvaća ono što mu je Gospodin rekao i oprašta se od ovoga svijeta.
U popularnom istraživanju Svetoga pisma često se vraćamo na
pitanje kako to da Mojsije nije ušao u Obećanu zemlju. Traže se razlozi koji su
ponekad malo i nategnuti. Ali osnovni je razlog upravo ovaj koji smo sada
ustanovili. Sam Gospodin mu kaže: Tvoje je dovršeno. Ti dolaziš do kraja
svojega života. Ova nam je Božja riječ velika utjeha. Podsjetit će nas naime i
na Krista Gospodina koji usred svojega života, kad je započeo izgradnju
kraljevstva Božjega na zemlji, prihvaća križ i smrt. Kod Mojsija je slično i
veliko nam je upozorenje da ne mora biti baš onako kako mi očekujemo po našoj
ljudskoj logici. Gospodin nas može povesti s ovoga svijeta i pozvati nas da
odemo kad to ne odgovara našoj procjeni. Znamo, ako ima išta u našem životu što
nas podsjeća na tajanstvenost, svetost, otajstvo koja izmiče našoj vlasti, to
je onda smrt. Kod Mojsijeve smrti na to upućuje i biblijski izvještaj koji najprije
kaže da je Mojsije umro i potom stoji napomena: i on ga je pokopao. Pitajući se
tko ja taj “on” lako zaključujemo da je jedini Gospodin, Bog sam,
prisutan. Smijemo dakle bez ikakva pretjerivanja reći: Gospodin je taj koji je
dao posljednje zemaljsko počivalište svojemu sluzi Mojsiju. Baš je stoga
Mojsijev grob tajno mjesto. Prema Bibliji ne zna se gdje počiva.
Najsimpatičnija dobro znana veza Svetoga pisma s nama
pokazuje se u datumu. Kada čitamo o Mojsijevu životu, pratimo ga u Knjizi
Izlaska doslovce od rođenja. Sve ono što je doživio opisano je i dovodi nas do
posljednje knjige u Petoknjižju, do Ponovljenoga zakona. Ondje čitamo datum
koji nam je jako drag. Piše kako je to bilo prvoga dana jedanaestoga mjeseca
40. godine po izlasku iz kuće ropstva. Cijela knjiga je velik Mojsijev
oproštajni govor koji je izrekao upravo toga dana i potom umro. Na duhovit
način volimo prepoznati kako je Mojsije umro na Sve svete jer se opis
zaustavlja baš na datumu 1. 11. pa se tako poklapa s onim što je naš aktualni običaj.
Već na blagdan Svih svetih gledamo na one koji su dovršili svoje zemaljsko
putovanje i nalaze se proslavljeni u nebu, da bismo onda nakon toga, na Dušni
dan, gledali na sve naše pokojne i pohodili njihove grobove.
Sve što Mojsije govori za oproštaj, izgovara prvoga dana
jedanaestoga mjeseca na samom ulazu u Obećanu zemlju. Potom se uspinje na goru
koju pamtimo po nazivu Nebo koji nas u hrvatskome podsjeća na nebo, a u
izvorniku na hebrejskom jeziku jest poziv “nevó” – “uđimo!”,
uđimo u Svetu zemlju. Davno je Gospodin obećao Abrahamu, pokazujući mu zemlju i
govoreći: Ovo ću dati tvojemu potomstvu. Mojsije sada u miru prije svoje smrti
pod Božjim vodstvom s gore smije pregledati krajolik kojim se ispunja obećanje.
Toga istoga dana on umire. Svoju je ulogu odradio, koliko god to ne odgovara
našim očekivanjima i našem proračunu. Mojsije je poslušan do smrti. A Pavao će,
kako rekosmo, dodati za Isusa oblik umiranja – smrt na križu koja je baš u
Ponovljenom zakonu protumačena kao prokletstvo i hula. Isus Krist, dakle,
nasljeduje Mojsija ali čini još jedan veliki korak naprijed jer prihvaća da
zbog naših grijeha, a radi našega spasenja, bude svrstan među proklete.
Mojsije prema biblijskom brojanju doživljava stotinu i
dvadeset godina, a to je prema Svetome pismu ona puna mjera koju je sam Bog
odredio ljudima u vrijeme Noino. Prije potopa čovjek se pokazao izopačenim i
bilo je potrebno staviti granicu tako da se previše ne razmaše u zlu. Stoga je
postavljena mjera i ta se mjera ispunja upravo kod Mojsija, pa je to još jedan
razlog da je njegov životni put zaokružen.
Nepoznata smrt kralja Davida
David kao kralj vrlo je poznat i pripada najširoj biblijskoj
kulturi. Preteča je Isusov kao pralik mesijanskoga kralja. Njegova se smrt ne
ističe vjerojatno i stoga što je dugo živio pa je njegov život opisan u
praktički četiri-pet biblijskih knjiga, pri čemu Knjige ljetopisa, po svom
običaju, ponovno gledaju na nj, iznova pregledavaju, revidiraju. David je
doživio duboku starost. Zanimljivo je kako David još u punoj snazi izriče svoje
posljednje riječi, tj. oproštajni govor. Vrlo kratko pritom rekapitulira svoj
život. Prije toga u Drugoj knjizi Samuelovoj nalazi se njegova molitva koja
zapravo postaje psalam. Unutar njegova života smještene su riječi koje će
poslije obilježiti tu najveću zbirku biblijskih pjesama-molitava koje žive do
danas. U dva povezana psalma on izriče svoj oproštaj, ističući kako je Bog
njegova hridina, njegov Spasitelj koji ga je izbavio iz mnogih nevolja.
Govorimo li o brizi za umiruće, upravo je simpatičan poznat
izvještaj iz Prve Knjige o kraljevima koji spominje kako su se brinuli za
tjelesnu temperaturu starca Davida, da mu na njegovu ležaju ne bude hladno. Davidova
smrt važna je jer ukazuje na smjenu ljudske vlasti. Štoviše uz njegovo je umiranje
već povezano spletkarenje oko toga tko će biti njegov nasljednik. Diže se i
prava pobuna, ali na koncu ipak sve smireno završava.
Ipak David nije dovršio posao ako smijemo tako reći. Jest on
doduše uspio dovesti Zavjetni Kovčeg u sveti grad, pa možemo govoriti o tome da
je pothvat koji je započeo oslobođenjem iz ropstva, nastavio se sklapanjem Saveza,
sada došao do nekoga zaključka i dovršenja. Nije bilo dosta da je sav narod
ušao, nego tek onda kada Kovčeg Saveza završava svoje lutanje i dolazi u sveti
grad, tu je zaključak. To je Davidovo djelo i to je, smijemo slobodno reći,
početak psalama jer on Asafu i njegovoj okupljenoj braći daje nalog da uz
Kovčeg pjevaju – hvale Boga, zazivaju njegovo ime, navještaju među narodima
čudesa njegova.
Prije svoje smrti međutim, čuvši da neće on graditi dom
Gospodinu, on nacrt, prikupljena sredstva, pa, čini se i maketu hrama – model za
budući dom Božji predaje svome sinu Salomonu. Upozorava ga da je to ostavština,
predaje mu kao svoju posljednju volju da treba podići Dom Gospodinu i da se
treba ravnati prema Božjem zakonu. Taj dio Davidova opisa pokazuje kako u
Svetom pismu valja dovršiti svoje zemaljske poslove, sve ono što je u našoj
moći, kako bi čovjek mirno pošao s ovoga svijeta. Davidova nam je smrt važna
jer pomaže shvatiti nešto od njegovih psalama. On naime izriče svoje povjerenje
u Boga, naziva Boga svojim osloncem prije nego što će preminuti.
Jonine teške riječi
Poznato je koje su subjektivno teške životne prilike proroka
Jonu nagnale da tvrdi: bolje mi je umrijeti negoli živjeti. Primjer Jone važan
je u teoretskom dijelu govora o smrti u Bibliji jer se svrstava među one koji smrt
promatraju kao rješenje. Jonin je slučaj ponešto delikatan. Iz njegove knjige
jasno nam je da on od početka zna da je Bog milosrdan i milostiv. Stoga njemu
ne odgovara da kao prorok ide u Ninivu, glavni grad asirske velesile, koji je
ustvari krivac što je Jona ostao bez domovine i što je deset od dvanaest
Izraelovih plemena ostalo bez životnoga prostora, bez svojega ognjišta. Prorok
Jona po normalnoj ljudskoj pravednosti očekuje kaznu za taj grad. Nezadovoljan
je kad vidi da su se ljudi obratili i da im se Bog smilovao. On kaže da je ljut
na smrt i da mu je bolje umrijeti. Tvrdnja je to koju će dvaput ponoviti. Za
naše je istraživanje ona zanimljiva zbog toga što ćeš nas podsjetiti na osobit
biblijski fenomen.
Sveto pismo poznaje ljude koji su toliko potreseni,
pogođeni, toliko im je teško da traže smrt – kao što je subjektivno i Jona prema
njegovim vlastitim riječima. Prvi je od njih Mojsije koji Gospodinu vrlo
otvoreno govori ako Bog očekuje da Mojsije bude kao dadilja cijelome narodu i
stavlja ga njemu na teret da ga Mojsije nosi, onda neka ga Gospodin radije
ubije. Osjeća silnu muku i traži rješenje u smrti. Slično je i s poznatim
prorokom Ilijom kada u molitvi traži: Uzmi moj život jer nisam bolji od otaca
svojih! Vrlo je slično u Knjizi o Tobiji sa starim ocem Tobitom, koji je
bolešću i nepravdom pritisnut, ali i kod mlade Sare kojoj je srce tolikim
mukama razderano jer je sedam zaručnika imala i sva su sedmorica redom umrla. Biblija
prikazuje djevojku koja je u potrazi za osobom s kojom će dijeliti život
potpuno izmučena. I Tobit i Sara u smrti traže izbavljenje. U svim tim
slučajevima na takvu tešku rečenicu, na takav ljudski jad, odmah stiže Božji
odgovor. To je osobita, vrlo utješna pojava u Bibliji! Kad je čovjek tako
pritisnut mislima, koje možemo nazvati samoubilačkima, suicidalnima, jer zbog
prevelike patnje traže vlastitu smrt, Bog na takve riječi njemu upravljene
reagira i to brzo. Te molitve odmah nailaze na Božju reakciju.
Ovamo bismo mogli uvrstiti i Joba, velikoga patnika, koji na
sličan način započinje veliki razgovor s trojicom prijatelja. Job progovara
nakon sedam dana šutnje i mučne tišine kad su zajedno sjedili na zemlji. Prvo
što on izriče jest da bi smrt bila rješenje jer u smrti više nema patnje, u
smrti su svi jednaki – i bogataš i siromah. Tako započinje, a na kraju će se pokazati
da od toga početka nastaje bitan preokret. Njegova patnja ga nije odvela u
smrt, nego bijaše to okolnost u kojoj on upoznaje izbliza kakav je Bog i
postaje Božji učenik.
Biblijski počeci
Govorimo li o umiranju u Svetom pismu, normalna bi
kronologija bila krenuti od početka. Kod Adame i Eve smrt je prikazana kao
razrješenje čovjekova stanja u kojem se on opteretio grijehom. Sami su nasjeli,
bili prevareni i zavedeni, dovodeći se u situaciju u kojoj je njihov odnos
prema Bogu razoren i pokvaren. Sam biblijski tekst i tumači Biblije upozoravaju
nas kako je izdvajanje iz raja zemaljskoga i prepreka da praroditelji dođu do
drva života, koje bi im – u takvu njihovu stanju – dalo vječni život izraz
Božje sućuti. Jasno je: u njihovoj opterećenosti, grešnosti, skrivanju i strahu
pred Bogom nije poželjno vječno živjeti. Smrt jest dakle posljedica grijeha,
ali je ujedno i rješenje mučnoga života koji bi bio produžen u beskraj.
Biblija nam potom razotkriva onaj pravi prekršaj u koji se
slio sav teret istočnoga grijeha. Riječ je o užasu koji Kajin čini. Ubija
svojega brata Abela. Tako smrt poprima crte nasilja i strahote. Tekst nam
svjedoči da je Kajin ustvari imao neriješen odnos prema Bogu. U njemu je
nagomilan osjećaj ljutnje koja kipi i vrije i usmjerena je na Boga, a on to ne
rješava nego sve svaljuje na brata. Upravo iz toga bratoubojstva počinje
biblijski bolni krik: krv bratova viče, vrišti k Bogu iz zemlje. Tu, prema
Svetom pismu, smrt postaje problem.
Već u dubinama Staroga zavjeta možemo međutim naći onaj prvi
precizan pogled koji Ana, majka proroka Samuela, donosi kao veliku utjehu, a
potpuno će biti prepoznatljiv u životu Isusa Krista. Ana kaže kako Bog daje
smrt i život, on ruši u podzemlje i diže odande (1 Sam 2,6). Upravo nam ovaj
redoslijed pokazuje o čemu ona govori. Bog ima moć, i kad smo ubijeni, kad smo
mrtvi i kad smo otišli u carstvo pokojnih – Šeol, iznova nas podići. Bog je
kadar i mrtvoga ponovno oživjeti. Majka Ana vodi nas tako već do Isusova
uskrsnuća od mrtvih.
Sveta smrt Gospodina našega Isusa Krista
Čemu nas uči Isusova smrt, u čemu nas ohrabruje i nadahnjuje?
Uočimo prvo kako Isus prije svoje smrti na križu koristi riječi Svetoga pisma,
riječi Psalma. Poznat je njegov zaziv “Bože moj, Bože moj, zašto si me
ostavio?”. Početak je to psalma 22. koji međutim na završetku ima čudesnu
najavu: “i pokojni će se tebi klanjati.” Starozavjetni psalam govori
već o velikom preokretu. Za samu smrt Isus upotrebljava psalam 31. kada kaže:
“u ruke tvoje ja predajem duh svoj”, izričući time svoje potpuno
predanje i povjerenje. Isus svojom smrću potvrđuje svoje naučavanje o
pšeničnome zrnu koje treba umrijeti da bi donijelo plod. Važno je također uočiti
kako njegova smrt dolazi nakon vrlo svjesnog oproštajnog govora. Upravo ta
činjenica pomaže nam da sve ono što je vezano uz Posljednju večeru pa onda i
sakrament Euharistije shvatimo sa svom svetošću, dubinom i dirljivošću
opraštanja. To nije samo govor nego je, baš u skladu s biblijskom teologijom,
prije svega jedan opipljiv, utjelovljeni čin – koji onda postaje sakrament, ali
tu su i riječi.
Među tim riječima valja istaknuti jednu jedinu novu
zapovijed Kristovu, sve su ostale uglavnom potvrda starih, koja dobiva posebnu
vrijednost jer stoji unutar oproštajnoga govora. Poznata nova zapovijed jest:
Ljubite jedni druge! Ponavlja se čak tri puta. Uzmimo k tome činjenicu da od
sv. Jeronima i latinskoga prijevoda Biblije veliki svjetski jezici govore o
Starom testamentu i Novom testamentu. To doduše ne odgovara biblijskom pojmu
Saveza, ali na osnovi oproštajnoga govora jasno nam je odakle takav smjer
shvaćanja. Doista se radi o testamentu, o oporuci, o onome što sam Isus i svi
oni biblijski velikani koji pripravljaju njegov put, daju kao svoj svjesni čin
prije umiranja.
Za pobliže promatranje Kristove smrti osobitu vrijednost ima
lik Nikodema s kojim je Isus u osobnom razgovoru i vrlo svjesno, opet
pozivljući se na Sveto pismo, govori o svojoj smrti, ubrajajući je pritom u
kontekst uzvišenja, uzdignuća. Podsjeća ga na znak iz staroga doba koji je
Mojsije na Božju zapovijed podigao i koji je donosio izbavljenje. Nikodem nam
je važan jer Isusovo tumačenje tako djeluje na njega da se on – farizej i prvak
u narodu – daleko prije Pavla obratio i nalazimo ga kao živoga svjedoka prave
ljudske smrti Sina Božjega. Zajedno s Josipom Arimatejcem povit će, pomazati i
pokopati tijelo Pokojnika. Primjer je poštovanja i brige za pokojnika.
Kristova smrt vrijedna je napokon u svjetlu čuvenoga, cijenjenoga Psalma 23. koji govori o Bogu kao dobrom pastiru. Jedna od osnovnih misli istaknuta je i svojim položajem. Poznavatelji upozoravaju kako se baš u pravoj sredini psalma nalazi utješna izreka: “Ti si sa mnom.” Nije to samo osobna potvrda kako višestruko obećanje “Ja ću biti s tobom” Bog ispunja, nego govori o Božjoj prisutnosti u trenutku prolaska dolinom smrtne sjene. Što je u psalmu molitveno razmišljanje, duhovna slika i najava, u Kristovoj smrti postaje svima dostupna stvarnost. Isus, Sin Božji, svojom smrću potvrđuje realnu Božju prisutnost u ljudskoj smrti, jer ju je sam prošao, svojom osobom posvetio. Krist je stvarno prisutan u smrti jer je sam umro.
doc. dr. sc. Niko Bilić
Fakultet filozofije i religijskih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu
28. 12. 2017.
CROSBI 1045376
