Za početak možemo reći da u užem smislu Jona nije prorok iako spada u dvanaest tzv. malih proroka. Jona je i u prvoj molitvi optužio Boga za svoju situaciju kada se našao u ribljoj utrobi, ali on se ipak moli Bogu da ga izbavi, a što je opisano u Jon 2,2 pa nadalje u drugom poglavlju. Međutim sada je ova druga molitva, kada se usporedi s prvom, totalno neshvatljiva, a Jona je, može se reći, započinje na perfidan (ironičan) način. U 4,1 Jona se veomarasrdio i u takvom stanju je započeo svoju molitvu. U 4,2 govori da je Bog: milosrdan, milostiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom i koji se sažaljuje nad zlom. Prvi dio opisa Boga je citiranje iz Izl 34, 6 (Objava Mojsiju), dok je Jona još dodao sažaljenje nad zlom, što je također činjenica jer se Bog netom prije u trećem poglavlju smilovao cijelom velikom gradu Ninivi. Nakon ovog uvoda Jona odmah u 4, 3 radikalno zaoštrava i htio bi najradije umrijeti govoreći Bogu da mu uzme život, gdje kaže da mu je smrt bolja od života. Bog se ne postavlja na jednak način kao Jona, nego ga mirnim glasom opominje kad ga pita u 4,4 je li se on s ikakvim pravim razlogom ljuti i da li ima išta dobroga od te ljutnje, a to isto ponavlja naknadno i u 4, 9. Dok je Jona i dalje čekao (i nadao se) da li će se Bog ipak predomisliti i ipak uništiti Ninivu, Bog je dao da iznikne bršljan koji će hladiti Joninu glavu (4,6). Tako je Bog već drugi put pomogao Joni, a Jona je valjda zaboravio da ga je Bog izbavio i iz riblje utrobe (2,11), premda i sam potvrđuje neposredno prije izbavljenja da spasenje dolazi od Boga (2,10). Zanimljivo je da na prvo Božje opominjanje Jon 4,4 Jona šuti (potpuno ignorira Božju opomenu), dok kod drugog Božjeg opominjanja poslije usahnuća bršljana daje sebi za pravo da se ljuti, ali ipak ulazi u kakav takav dijalog (Da s pravom sam ljut 4,9) i konačno postaje slušatelj Božje riječi (4,10).
Iz ovog malenoga spisa (svega četiri poglavlja, a posebno baš iz ovog kratkog četvrtog poglavlja), može se izvući mnogo pouka. Bog je, može se reći, dosta oštro nastupio s mornarima, kraljem i cjelokupnim gradom i dogodio se neočekivani uspjeh njihova obraćenja, a u čemu je što posredno, što neposredno sudjelovao i prorok Jona. Međutim Bog je vidio da je Jona u puno težem stanju od netom navedenih sudionika i s njim je onda Bog nastupio veoma nježno i strpljivo (poput blagog lahora), gdje je morao uložiti puno više truda da bi ga Jona poslušao, a kada ga je Jona počeo slušati tek je onda i mogao čuti Božju pouku iz 4,10-11. Druga stvar je da se Jonu nekako može razumjeti da mu nije bilo drago spasenje Ninive (Asirci su mu bili neprijatelji), ali Bog se može svakome smilovati i oprostiti mu, a to traži i od nas samih. Recimo isto tako da Jona prolazi čudan proročki put. Zbog svojega prorokovanja nema nikakvih problema s ljudima iako im donosi teške riječi (dok recimo prorok Jeremija ima velikih problema s onima koji slušaju njegova proroštva, a što će Jeremiju na kraju doći i glave). Jona dapače u svojem proroštvu postiže potpuni uspjeh gdje ga ljudi slušaju (ustvari slušaju Božju riječ) i trenutno se obraćaju Bogu. Dok Jona ima najviše problema sam sa sobom (što se može dogoditi svakome od nas), a Bog je ipak spreman uložiti svaki trud da spasi i takvu tvrdu i pomalo okoštalu dušu.
Svi drugi proroci su zaduženi prorokovati drugim ljudima, a Jona, dok prenosi Božji glas drugim ljudima, taj glas mora donijeti i sebi. Možemo reći da je u stvari u ovoj knjizi, uz naravno Boga, glavni lik Jona. Tu dakako nipošto nećemo zaobići ni Ninivu i njezine žitelje, jer ih u Evanđelju spominje i Isus (usp. Mt 12,41; Lk 11,32). Ali isto tako Isus spominje u Evanđelju i Jonu u ribljoj utrobi u kontekstu svoga uskrsnuća (usp. Mt 12,40), a što je veoma važna stvar za sveukupnu biblijsku poruku.
Izak obuhvaća svojom pretpoviješću i posmrtnim značenjem 33 poglavlja u Post. Ubrojen u potomstvo Abrahamovo (13,15s) prisutan je u tekstu sve do Jakovljeva putovanja u Egipat, kad se Jakov Susreće s Bogom svoga oca Izaka (46,1.3). Božje obećanje da će biti i Izakov Bog (17,7) pratit će SZ čim Izakovo ime bude uvršteno u formulu o Bogu otaca אלהי יצחק) 28,13… Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev 3,6)
Obećani. Kao krvni potomak I. je kontrast kućnom sluzi (15,4), kao Sarin sin Jišmaelu (17,16.19). U I. obećanje potomstva postaje konkretno. On pripada brojnom potomstvu (15,6), koje će doduše pretrpjeti dugačko sužanjstvo (v13), ali će ipak dobiti zemlju u posjed (15,18; 17,8) u skladu s vječnom pripadnošću Bogu ברית עולם) 17,7). Upravo s Izakom Bog želi također sklopiti savez ברית) 17,19.21). Kao što nevjericom ispunjen smijeh naznačuje, nije dovoljna jedna objava (c17). I druga, u liku trojice posjetitelja opipljiva, potrebna je da bi Bog potvrdio obećanje sina (18,1–15).
Rođenje. Sa smijehom Abrahamovim צחק) 17,17) i Sarinim (18,12s.15) povezano ime I. će primiti (21,1). Vrijeme rođenja je najavljeno (17,22; 18,10.14) pa tako i dolazi (21,1). Usprkos smijehu u svojoj su starosti dobili dijete (21,2.7; 24,36). I. je prvi na kojem se obrezanje izvršuje prema propisu (21,4; usp. „sin od 8 dana“ 17,12).
Sin. Izvještaji o mladom I. ostavljaju dojam da I. postaje objekt. Majka ga želi kao jedinog baštinika („moj sin“ 21,10). Kod kušnje Abraham ga više put označava s „moj sin“ (22,7s), a pritom je spreman zaklati ga (v10). Podređivanje Izaka može se prepoznati u imenici נער (22,5.12) koja inače označava sluge (v3.5.19). Kad je Rebeka uspješno zaprošena I. je prisutan samo u razgovorima („moj/tvoj sin“, odn. „sin moga gospodara“).
Čovjek/muž (usp. 24,65; 26,11). Vlastito prebivalište kod izvora Lahaj Roi (24,63; 25,11), ženidba s Rebekom (24,67; 25,20) i pogreb očev zajedno s Jišmaelom (25,9) nov su početak za I. kao što to i naslov תולדת יצחק (25,19) obilježava. Slično Abrahamu i on ima posla s jednim Abimelekom, pred kojim je iz straha za vlastiti život zatajio svoju ženu (26,9). Pozitivni pothvati muža Izaka jesu iskapanje zdenaca i njihovo imenovanje (v21s) te uspješni pregovori שׁלום) v31) koje ovaj put on sam provodi (v26–31). Njegova se veličina vidi po njegovu blagoslovom stečenu bogatstvu (v12–14) i po vlastitim slugama (v19.25.32).
Otac Izak (27,22.26…). Iako je za roditeljstvo molio (25,21) ono je od početka opterećeno jednostranom ljubavi prema Ezavu (v28), čija ženidba opet nanosi bol Izaku (26,35). Vrhunac očinske tragedije (c27) povezan je s iščekivanjem smrti (usp. 26,9) koju prati slabost očiju (27,1s) i apetit na divljač. Unatoč provjeri (ime v19, opip v21s, miris v27) i dvojbi zbog glasa (v22) Izak biva prevaren. Oponašajući isključivost svoga oca (25,6), čiji blagoslov sam nije dobio, podjeljuje samo jedan blagoslov. O kobnoj prijevari sinovi nikad više ne razgovaraju sa svojim ocem. Ipak I. umire „sit dana“ i obojica će ga zajedno sahraniti (35,29) što se može promatrati kao čin izmirenja.
Sluga Jahvin? Ovaj Izakov naslov iz molitve Abrahamova sluge (24,14) može se povezati s dvije Božje objave Izaku (26, 2.24). Abimelek sa svojm pratnjom vidi u Izaku „Jahvina blagoslovljenog” (26,29) što odgovara dvostrukom izvještaju da prima od Boga blagoslov (25,11; 26,12). Odnos prema Bogu I. izražava molitvom (25,21), podizanjem oltara (26,25) i problematičnim blagoslivljanjem. Više put spomenuti (27,23.30.33.25.41), s Rebekinom željom i Jakovljevim lukavstvom povezani blagoslov (27,27–29), I. ponavlja pri slanju Jakova u Padan Aram (28,1–4). „Blagoslov“ Ezava (27,39f) za koji ovaj opetovano moli (27,31.34.38), odgovara doduše Izakovoj nakani (27,4.7.25), ali po svom sadržaju ostaje upitan.
Poznajemo Mojsija kao malo dijete ostavljeno u košarici. I potom pamtimo velikog voditelja naroda koji na Sinaju sklapa Savez s Bogom nakon oslobođenja iz kuće ropstva. A što je bilo između, kako je on postao silnim Božjim slugom? Pogledajmo izbližega 2. poglavlje Knjige Izlaska. Kao ishodište našeg promatranja možemo uzeti onaj, za mladoga Mojsija važan čas, kad ga majka dovodi faraonovoj kćeri (Izl 2,10)
Bezbrižni svijet djetinje razdraganosti on naglo ostavlja za sobom. Momak, možda zastrašeno i usporeno, ulazi u carstvo egipatske kulture. Za njega su egipatska vjerovanja i znanja, nastambe i običaji, drevna vladavina nešto dosad nepoznato i novo. Mladost, nalik rođenju, uvijek znači neki izlet u nepoznato.
Pravni proces posinjenja, koji vladareva kći provodi, dječaku Mojsiju vjerojatno malo znači, ali on neposredno opaža i osjeća da je primljen u novu sredinu. “I bude joj sin” ili “i postade joj sinom” kaže hebr. tekst doslovno. Nova ga obitelj okružuje, sasvim drugačiji ljudi postaju mu bliski. Od siromašnog djeteta iz zasužnjenog naroda u stranoj zemlji on postaje član kraljevske obitelj, posvojeni unuk faraonov. Hebr. prijedlog ל označava pripadnost: “on postaje njezin sin.”
Mladi je Mojsije doveden, majka ispunja svoju obvezu i predaje ga. U tekstu on je objekt naznačen hebrejskim nastavkom הו- i kod majke koja ga “odvodi” kao i kod faraonove kćeri koja ga je “izvadila” iz vode. Ulazak u egipatski dvor zbiva se mimo mladićeve volje, to nije njegov odabir i odluka. Mladost, znamo, koliko god bila ispunjena oduševljenjem i posebnom životnom energijom često znači podvrgavanje odlukama i volji odraslih. Sretan put u osobnu slobodu zahtjeva prihvaćanje zadanih normi.
Razumljiv bi nam bio unutarnji otpor, gnušanje i odbojnost mladića Mojsija koji mora ostaviti svoje i prihvatiti posve drukčiji odgoj. Ali upravo to iskustvo stranog egipatskog života omogućit će mu uspješno izvršenje budućeg poslanja. U naše vrijeme, školska i fakultetska sredina za mladoga čovjeka uvijek predstavlja neki strani svijet u odnosu na obitelj, ali ona treba dati mladima nužnu duševnu širinu.
Sveto pismo bilježi kako Mojsije upravo u to vrijeme dobiva ime od svoje pomajke (Izl 2,10: i zazva njegovo ime: “Mojsije”. I reče: “jer sam ga iz vode izvukla”.) Mladi čovjek dobiva osobnu iskaznicu, znak raspoznavanja po kojem ga mogu prozvati u javnosti bilo da ga pohvale, kao npr. kod dobrog uspjeha u školovanju, bilo da ga pokude zbog nevaljalštine. Više se ne može kriti u roditeljske skute i njima prepuštati odgovornost. Ime, kažu nam teolozi, u Svetom pismu označava bit. To je ime kojim će sam Bog jednom zazvati Mojsija (Izl 3,4).
M. Noth (Das zweite Buch, 15) napominje kako se ovdje ime tumači na temelju hebr. jezika premda je faraonova kći egipćanka. Objašnjenje imena ne odgovara precizno izvještaju budući da dječak nije doslovno “iz vode izvađen”. Objašnjenje imena koje u biblijskom tekstu nalazimo Noth svrstava u pučku etimologiju koja se u SZ češće susreće. Ime je izvedeno od glagola משׁה koji stoji na kraju rečenice: dadne mu ime moše jer ga je, reče: mešitihu. Hebrejsko ime moše po svom je obliku aktivni particip: onaj koji izvlači, vadi. U biblijski bi izvještaj odgovarao pasivni oblik. Aktivni particip može se teološki opravdati: kao što je izvučen iz nevolje, tako će Mojsije sam biti onaj koji izvlači, izbavitelj iz nevolje.
“Moše” tj. “Mozis” skraćeni je oblik egipatskog imena: Amozis ili Tutmozis. Mojsije ga prima od egipćanke i ono označava njegov ulazak u egipatsku kulturu koji će biti od presudnog značenja za izlazak.
Mladost je doba žestokih sukoba. Mladom čovjeku ne treba dugo da vidi kako stvari stoje. Premda je sam uživao povlastice kraljevskoga roda, Mojsije zamjećuje kako Egipćani teškim radovima Hebrejima ogorčavaju život: “nemilosrdno su im nametali svakovrsne napore” (Izl 1,13). Mladi Mojsije uspješno u sebi svladava zadatak određivanja identiteta i opredjeljivanja za širu životnu zajednicu kojoj pripada. To je već jasni znak odrastanja. Ako si Mojsije s pravom može postaviti pitanje je li Hebrejac ili Egipćanin, Sveto pismo jednoznačno određuje. Promatrajući muke Izraelaca u Egiptu, Mojsije je došao među “svoj narod” kako veli hrv. prijevod (Izl 2,11). Hebrejski izvornik još više precizira i veli kako je došao “k svojoj braći” (אח v11); to je ista imenica koja se nalazi na kraju rečenice: “Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca – brata njegova”. Poznato je da su mladi posebno osjetljivi na pripadnost nekoj skupini. Mojsije je od mladosti usmjeren ne samo na malu grupicu, nego mu Pismo dopušta da se poistovjeti s jednim narodom.
Prava bura, međutim, tek počinje. Pogođen neljudskim postupkom nekog Egipćanina prema njegovu sunarodnjaku, mladić Mojsije reagira radikalno (2,11). Odlučuje se na napad istom mjerom, kojemu odmah potom nastoji zamesti trag (v12). Što u jednoj mladoj duši izaziva izravan susret s nasilnom smrću, možemo zamisliti. Pogotovu ako ju je u naletu mladenačkog osjećaja vlastitim rukama skrivio. U tekstu stoji: “udari Egipćanina”. Upotrijebljen je isti glagol נכה (v11s) koji stoji u opisu za Egipćanina kad tuče Hebrejca. Korjenitost mladih koji će iz osjećaja pravednosti ili pak izrazite mržnje podići ruku i na najbliže, poznata nam je.
Također ćemo u mladoj duši lako prepoznati rigidnost i nepopustljivost u moralnoj podjeli na dobro i zlo odnosno na crno-bijeli svijet. Stoga razumijemo Mojsijevu veliku zabunu kad ponajprije uočava da Egipćani, koji su ga, doduše, primili, razbojnički postupaju. Njegova je presuda odrješita: on udara. U njegovoj glavi jasna je podjela: Egipćani su grešni i zli, a Hebreji nevini trpe. Međutim, bespoštedna mladenačka naivnost brzo se otrježnjuje. Hebrejci koje je idealno shvatio međusobno se napadaju (v13). Naprasno se ruši slika prema kojoj bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da se oni zauzimaju jedan za drugoga i međusobno se brane pred neprijateljem.
Sunarodnjaci ne samo da mu ne priznaju nikakav autoritet, nego mu još pripisuju ubilačke nakane (v14). Mojsijev nerealan osjećaj sigurnosti, s kojim se bio odlučio udariti Egipćanin i posredovanje među zavađenim Hebrejcima, rasprsnut će se kao balon. Mladi je čovjek sklon graditi veliku sigurnost tek na vlastitoj samouvjerenosti i mašti. Nema realnih temelja, zdravo samopouzdanje tek treba izgraditi. Sva podmukla dubina osobne panike brzo izbija na površinu. Pokušaj da prikrije zločin nije uspio. Mojsije ostaje bez svakog zaleđa; faraon mu uopće više nije zaštitnik, nego ga štoviše hoće smaknuti (Izl 2,15). Usporedba s modernim sukobom mladeži s autoritetom gotovo se nameće. U svađi mogu pasti i oštre riječi koje mlada duša čuje kao primjerice: “Ubit ću te”. Faraonova kći koja je Mojsiju pomajka uopće se više ne pojavljuje. Mladić je prepušten svojoj sudbini; ostaje sam. Do u dubinu može osjetiti ljudsku samoću, ne pripada ni jednima ni drugima.
Dubinsku krizu mladi Mojsije uspješno prevladava. Metoda kojom se u prvi mah služi jest bijeg (ברח v15), ali to je spasonosan bijeg jer ga ne vodi u bolest, nego do novog boravišta. Hebr. glagol ישׁב (2,15) znači da se nastanio. Još jednom Mojsije započinje novi život, ali sada na vlastitu inicijativu. To više nije tjeskobni majčin pokušaj da nekako spasi dijete (v3), ni odluka faraonove kćeri da mu pokloni život (v6.9), pa ni dječakov ulazak u svijet egipatskog dvora kojim se ispunjuje roditeljska obveza (v10).
U Midjanskoj zemlji Mojsije će spasiti (ישׁע) pastirice od zlostavljanja (v17). U tom podhvatu još možemo nazrijeti nešto od želje da se pokaže važnim pred djevojkama i mladenački idealizam u obrani od nepravde prema slabijima. Činjenica je da se ovdje Mojsije prvi put s uspjehom zauzima za druge što će biti njegovo životno poslanje. Ovdje to čini primjerenije nego prije, bez brzopletog i krajnjeg rješenja ubojstvom. Prvi put u Bibliji Mojsije je subjekt teološki važnom glagolu ישׁע koji će ući u ime Isus.
O čemu opisni dio teksta izvještava (v17) to potvrđuju spašene sestre pred svojim ocem (v19). Pri tom povećavaju važnost njegova djela i na drugi način označuju njegov budući pothvat: on ih je “izbavio iz ruku” neprijatelja (נצל).
Dovršetak mladenačkog odrastanja smijemo potražiti u svetopisamskom izrazu ‘pristane’ (יאל hi. v21) koji opisuje Mojsijevu volju da ostane u midjanskoj zemlji i osnuje svoju obitelji. Mojsijev je pristanak već samostalna i odgovorna odluka koja bitno usmjeruje njegov dalji život.
Kao mladić Mojsije se morao suočiti s temeljnim zadatkom postizanja osjećaja vlastite vrijednosti jer je na neki način rođen kao neželjeno dijete. Budući da je, naime, egipatski vlastodržac izdao poznatu naredbu da svako muško novorođenče bude ubijeno kojom završava prvo poglavlje (1,22), nije teško zamisliti kako je ambivalentan i bolno neodređen bio osjećaj roditelja kad je Mojsije došao na svijet. Zasigurno, u mučnom sužanjstvu, pritisnuti teškim prisilnim radom, roditelji ne ostaju bez ponosa što im se rodio nasljednik. Ali, sva radost zbog rođenja potomka bijaše gorko zaražena strepnjom za sudbinu dječačića koji nije smio ostati na životu. Prva tri mjeseca mora biti skriven (Izl 2,2). Ne smije se znati da postoji. Mladić Mojsije morat će razriješiti ovu mučnu dvojbu zabilježenu u njegovim emocijama: je li njegov život vrijedan ili nije, isplati li se živjeti u ovakvom svijetu ili ne. Znamo, naime, da stav i osjećaj roditelja prema životu njihova djeteta postaje u ranom djetinjstvu njegov stav prema vlastitom životu.
Mojsijeva svetopisamska povijest snažno ističe zadatak odvajanja. Mladić kojeg će faraonova kći posiniti proživio je uz svoju majku svega tri mjeseca prije nego je prepušten svojoj sudbini. Njegova hrabra i odlučna majka s pravom je mogla biti majčinski zaljubljena u njega i zadivljena svojim sinčićem za kojeg Pismo kaže da je “krasan” (טוב Izl 2,2 usp. “i vidje da je dobro” Post 1). Ipak majka u prijelomnom času njegova najranijeg djetinjstva spremno zatomljuje svoj osjećaj, odvaja se od sina i pušta ga da doslovce zaplovi u svoj život.
Pritom “smola i paklina” (Izl 2,3) kojom mu je majka oblijepila spasonosnu košaricu u hrv. prijevodu neodoljivo podsjeća na Noinu korablju koja je po Božjoj naredbi na isti način obložena (usp. Post 6,14). U izvorniku ista riječ koja označava veliku lađu koja spašava od potopnih voda preuzeta je za malu košaricu koja će Mojsijev život sačuvati (תבה 6,14–16… 2,3.5) . Upozorenje je to da se ni ovi događaji kojima je Mojsije u prvim mjesecima života bio obilježen ne odvijaju bez Božjega promisla, premda u izvještaju nije, kao kod Noe, zapisana riječ Gospodnja upućena Mojsijevoj majci ili njegovu ocu. Košarica od trstike ne vodi u propast i smrt nego naprotiv, poput korablje, treba usred uništenja poštedjeti i očuvati na životu.
Mojsije može zahvaliti dovitljivoj majci što mu je omogućila budućnost: formalno-pravno njegova je majka ispunila slovo zakona. Mojsije je kao muško dijete dospio do rijeke kako je vlastodržac bio propisao: “Svako muško dijete bacite u rijeku!” (1,22). Zapovijed je ispunjena. Ali brižna majka nije ga bila prepustila struji u glavnom toku snažnoga Nila, nego je, mudro, položila malog Mojsija “u trstiku na obali Rijeke” (Izl 2,3). Majka koja nije ugađala sebi i svom osjećaju, nego je svekoliko potvrđivala život djeteta, omogućila je mladiću Mojsiju da prebrodi nove oluje koje dolaze. Majku nije zadržao nepravedni zakon, nego je i samu sebe izložila opasnosti da je optuže.
Silnu ulogu koju mladi imaju u Svetom pismu, uz Mojsija, odlično ocrtava lik Mojsijeve sestre. U opisu Mojsijeva života ona je u pozadini, ali je vrlo važna. Sestra ostaje prisutna uz Mojsija i onda kad je majka već morala ostaviti svoje dijete. Sveti tekst nas ne izvješćuje je li odvažna i radoznala sestra bila u dogovoru s majkom ili je njezina straža na Nilu tipičan mladenački pothvat, nestašna pustolovina koju izvodi na svoju ruku. Takvu pustolovinu, doduše, prate opasnosti; roditelji mogu pomisliti kako će ostati i bez svoje, zacijelo prvorođene, miljenice. Ipak, pustolovina počiva na želji i motivu koji se skrivaju u duši mladog čovjeka. Ondje im treba potražiti razlog. Odmah imamo puno razumijevanje za postupak sestre koja je “podalje stala da vidi što će biti” (Izl 2,4) s njenim malim bracom. Očito, djevojčica nije bila sputana strahom i nije se od žalosti zavukla u najskriveniji kutak obiteljskog doma da u ljutoj depresiji oplakuje brata.
Zadivljujućom hrabrošću djevojka će preskočiti svaku sramežljivost i stupiti pred Egipćanke koje su došle na rijeku. Zanimljivo, ni za nju u Svetom pismu ne nalazimo u ovoj zgodi nikakva Božjeg naputka koji bi bio prepoznatljiv po formuli: “i dođe riječ Gospodnja”. Ne preostaje nam drugo nego da sami pokušamo dokučiti što li se zbilo u duši hrabre djevojke.
Vjerojatno neopazice i iz prikrajka, možda i uplašeno, ona očito motri što se zbiva, kako je bila i nakanila. Po izgledu, po odjeći i ukrasima može prepoznati ženu visokog roda i njezine pratilje. Kad se osigurala da su nađenomu sužanjskom djetetu iskazale naklonost, djevojka smjelo pristupa s gotovim prijedlogom “Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama?” (v7) Otvoreno i izravno obraća se vladarevoj kćeri što je sigurno bilo hrabro, ali ujedno potvrđuje sklonost mladog čovjeka da se ne zadržava na formalnostima i protokolima nego je neposredan. Koliko god to neprimjereno izgledalo i protivno društvenim normama, mlada ropkinja iz tuđeg naroda ne zaustavlja se jer je u pitanju život. Mlada duša, ponesena ljubavlju, ima u sebi pregolem potencijal zauzimanja za druge.
Poznavajući neopterećenu i živahnu inteligenciju mladeži, lako ćemo prihvatiti da je spretna zamisao plod djevojčina uma. Svojom zamolbom faraonovoj kćeri omogućit će da Mojsije, protivno svim očekivanjima, bude othranjen na grudima vlastite majke. Na upit svoje mlađahne kćeri majka bijaše primljena kod visokopozicionirane gospodarice i uspostavila je kakvu-takvu izravnu vezu s njom što prema društvenim pravilima nipošto nije bilo lako. Osim toga, zahvaljujući djevojčinu prijedlogu Mojsijeva će majka u krajnjoj nevolji pod nepravednim režimom, doći do predragocjenog prihoda za svoju obitelji jer joj faraonova kći obećaje plaćanje (v9).
Sveto je pismo vrlo moderno. Kažu da su europski mislioci upozorili kako je suvremeno društvo starog kontinenta društvo bez očeva. Mama je, bar donekle, i unatoč kadikad neljudskim zakidanjama, priznata kao neka društvena uloga. Dočim nitko sve do najnovijeg doba nije govorio o očevima. Naziv »tata« nije priznat kao uloga osim u najužem društvu obitelji. Muškarac se definirao po svojemu poslu i javnoj ulozi; stvarno je bio malo nazočan u djetetovu odrastanju. Zanimljivo, eto, i Mojsije je primjer mladog čovjeka kod kojeg je otac posve u pozadini. Majka ima ima glavnu ulogu u njegovu djetinjstvu, a otac se tek spominje i jedva ostavlja kakav trag u duši svog sina. Za Mojsija znamo tek to da mu je otac »neki čovjek od Levijeva koljena« (Izl 2,1) i ništa više. Tek mnogo kasnije u Sv. pismu saznat ćemo ime oca Mojsijeva. Spominje se u Br 26,59 i u 1 Ljet 5,29, a glasi Amram.
Je li uz pomajku, faraonovu kćer, imao i nekog poočima, koji bi trebao biti njezin muž, ne znamo. Njegov tipični mladenački sukob s muškim autoritetom prenesen je na faraona koji zapravo ima ulogu djeda. Usprkos takvom, eto, nazovimo ga nedostatku oca, Božji izabranik dopunja mjeru svoga ljudskog rasta.
Psiholozi nam osim toga svjedoče da je lik oca osobito važan u izgrađivanju onog najvažnijeg odnosa, zdravog odnosa prema Bogu. Vidjeli smo da, nažalost, Mojsije nipošto nema idealne uvjete u tom pogledu. Otac je gotovo sasvim odsutan u njegovoj mladosti. Mojsije će čak doživjeti da ga faraon odlučuje pogubiti, što ostavlja neizbrisiv trag na njegovoj duši. Pa ipak Mojsije će postati revni Božji sluga.
Možda bi, posebno odgojitelji, rado čuli o neposrednim Božjim uputama za život mladeži. Za Mojsijeve mladosti, vidjeli smo, nasuprot obilnim Božjim objavama koje će kasnije primati, Bog ne progovara; nema nikakva izravnog Božjeg zahvata, usprkos našem očekivanju. Sveto pismo, dakle, mladima dopušta da odrastaju posve oslonjeni na ljudske sile, ali isto tako ne isključuje Božju slobodu da poduzme što i kako On to hoće.
Vidjeli smo kod Mojsija kako se rađa u potlačenosti i doslovnom ropstvu, živi kao mladić u stranoj zemlji. Za mnoge mlade to je i danas stvarnost. Koliko Sv. pismo uočava problem društvenih okolnosti za mladog čovjeka također je bilo očito. Mojsije se rađa s osudom na smrt. Suvremeno razlikovanje željene i neželjene trudnoće nije daleko od faraonove zapovijedi o kojoj sa zgražanjem slušamo. Sveto pismo, dakle, ne zatvara oči ni pred takvim krajnjim teškoćama; i dosljedno pokazuje Božji naum.
Ako smo htjeli uočiti dovršetak dinamike mladosti, kod Mojsija smo išli sve do samostalne odluke, odgovornog raspolaganja vlastitim životom. Mojsijeva mladost jasno obuhvaća razdoblje do stvaranja vlastite obitelji.
Kod Mojsija možemo zamijetiti kako su se u tom životnom odsjeku njegovi odgojitelji posvema povukli, izvršili su svoju zadaću. U nastavku odrastanja, koji nadilazi razdoblje mladosti, doživjet će potvrdu vlastitog identiteta u Bogu. Mojsije će doživjeti poznati susret s Bogom u gorućem grmu. Ali tu već započinje nova povijest odraslog muža.
Činjenica je da sv. Pismo, iako u manjem broju u odnosu na muškarce, donosi i važnu ulogu žena, a ako na „vagu stavimo“ djelo koje je učinila Djevica Marija, onda se s pravom može govoriti o uzvišenom položaju žene. O jednoj od njih, nešto manje poznatoj, govori Druga Knjiga o Kraljevima u 22. poglavlju, kao i Druga knjiga Ljetopisa u 34. poglavlju. Riječ je o proročici Huldi.
Prva misao koja se javlja nakon pročitanog odlomka, u kojem upoznajemo Huldu, je njezina „povezanost“ sa proročicom Anom koju upoznajemo u Lukinom evanđelju. Naime, u oba odlomka prisutan je govor o Božjoj riječi – dok Hulda prenosi Božju opomenu, Ana pripovijeda o Utjelovljenoj Riječi. I Ana i Hulda su povezane sa Hramom: Ana ne napušta Hram nego molitvom i postom služi Bogu, a Hulda se pojavljuje kao proročica za vrijeme obnove Hrama te po njezinu prenošenju Božje riječi bivaju porušeni svi žrtvenici idolima u Jeruzalemu. Osim toga, kralj se pokajao i obratio Bogu. Bez sumnje, proročicu Huldu možemo prepoznati u govoru o ženi vrsnoj koji kaže: „Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice“ (Izr 31, 27).
Hulda, kao i Ana, ima svoju povijest. Iako kratko, biblijski tekst kazuje nam tko je zapravo ona: žena od muža Šaluma, čiji su oci također poznati. Isto tako, njezino mjesto stanovanja je navedeno – to je Jeruzalem, i to novi grad.
Govor o Huldi mogao bi se podijeliti u tri dijela: 1. problem koji izaziva potrebu za proroštvom; 2. susret sa proročicom Huldom i njezino posredništvo u Božjoj riječi; 3. promjena i rasplet događaja nakon Huldina govora.
U svome djelu Hulda je potpuno posvećena službi navještenja Božje riječi. Cijeli odlomak o njoj, na oba biblijska mjesta u kojima se paralelno pojavljuje, govor je Božji koji Hulda prenosi narodu i kralju osobno. Kao što je njezina poruka u odnosu na subjekt dvostruka jer govori narodu i kralju, tako je dvostruka i u odnosu na sadržaj: proroštvo ima opomenu, ono što bismo mogli tumačiti kao negativni sadržaj te utjehu, odnosno ono što je pozitivno.
Što je razlog za Huldinu intervenciju? Naime, u Hramu je za vrijeme obnove pronađena Knjiga Zakona dana od Boga preko Mojsija. „Osnovni članak tog zakona jest: ‘Jedan Bog, jedno svetište!’ To je konkretni način ostvarivanja potpune vjernosti ‘ljubomornom Bogu’ i obdržavanja njegovih zapovijedi. Polemika protiv ‘uzvisina’ odražava povijesnu činjenicu da su raspršena lokalna svetišta – često puta podignuta na mjestima nekadašnjih kanaanskih svetišta – bila prilika za nepoželjno preuzimanje kanaanskih kultnih elemenata i u mnogo slučajeva postajala su središte idolatrije.“ (Harrington, 1987., str. 186-187.)
Nakon što je kralj Jošija pročita, razdire svoje haljine svjestan da je narod daleko od ove riječi. Zanimljivo je da upravo za njega, žena od Šaluma koji je čuvar odjeće, donosi poruku milosti. Kao i nekoć kod stvaranja, „Bog je vidio da je dobro“ ono što Jošija činio te sve preko Hulde ističe i hvali: omekšalo ti je srce, ponizio si se, razdro si haljine i plakao preda mnom, zato sam te uslišio te ćeš s mirom leći u grob i nećeš vidjeti nesreću poslanu na ovo mjesto (usp. 19-20).
Hulda se očituje kao primjer onoga što u Novom Zavjetu susrećemo u Kristovu govoru: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ (Lk 17, 10). Drugim riječima, u njezinu govoru prisutna je samo ono što Bog kazuje, a ništa od onog što je njezino, zbog čega u više navrati započinje poruku naglašavajući: „ovako veli Jahve, Bog Izraelov“ ili pak po završetku dodaje: „riječ je Jahvina“.
U ovom odlomku ponovno se susrećemo sa Božjim gledanjem na čovjeka, ljubljeno stvorenje. Naime, Proročica govori o Božjem zapažanju svega što narod čini te u njezinu govoru možemo uvidjeti jarost, u Starom Zavjetu poznat Božji osjećaj, ali i želju da spasi čovjeka i da ga ima uz sebe. Božja riječ u ovom odlomku kada kaže: „ostavili su me“ nalikuje vapaju sa križa: „Žedan sam“. Istina, u ovom slučaju Bog objavljuje kaznu za narod koja je navedena Zakonom pronađenim u Hramu.
Naposljetku valja istaknuti učinak Huldina posredništva u Božjoj opomeni. Kao rezultat ove poruke u zajednici se događaju promjene – svi žrtvenici bivaju porušeni. Životni zaokret koji se javlja nakon Huldina proroštva ponajviše je uočljiv kod samog kralja Jošije što pokazuje biblijski zaključak: „Nije bilo prije njega takva kralja koji se obratio Jahvi svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom…“
Neznatan odlomčić na početku Post 46 ključan je jer govori o još jednoj izravnoj Božjoj objavi Jakovu koji je već krenuo na put i došao do granice. Odgovor je to na Jakovljevu žrtvu koju, na svoju inicijativu, prinosi Bogu svojega oca i tako se definitivno pomiruje sa svojim roditeljem nakon bolnoga loma i raspada izazvanoga opakom prijevarom. Bog Jakova ohrabruje na putu u Egipat, buduću kuću ropstva, tako što mu pokazuje svrhu: Bog će mu dati velik narod kojim će Jakov ispuniti pra-zapovijed da bude plodan i donosi rod. Još više Bog ga ohrabruje tako što mu obećava svoju prisutnost u silaženju. Da je riječ o dubokom Božjem zahvatu u Jakovljev život formalno označava dvostruki poziv: Jakove, Jakove! Koliko je presudan upravo Bog Jakovljeva oca dokazuje ime Bog Svesilni koje je Izak upotrijebio šaljući sina od kuće, a upravo s tim imenom Bog se otkriva Jakovu kad se bio vratio u domovinu i kad mu je potvrdio blagoslov. To Božje ime El Šadaj dio je našega Vjerovanja: Svemogući.
Danas zbog ustrajne, zamorne, pandemije svi u isti tren razumijemo kad se govori o pranju ruku, o dezinficiranju, kao što je to u ovom Evanđelju u kojem Učitelj Isus najprije odgovara napadačima (Mk 7,6-8), potom iznosi pouku svima okupljenima, cijelom mnoštvu (7,14), i napokon, još jednom, posebice, svojim učenicima (7,18). Stalo mu je i računa s tim da možemo razumjeti (Poslušajte i razumijte! 7,14)
Sve je počelo tako da se okupila sinagoga (συνάγω Mk 7,1) farizeja, revnih čuvara drevne predaje, a tu su i neki od stručnjaka koji proučavaju i poznaju Sveto pismo (γραμματεῖς 7,1)). Došli su iz svetoga grada u kojemu je slavni, sveti Božji Hram. Vide oni učenike nazaretskoga Rabbija Isusa kako su im ruke neposvećene, profane, uprljane ovim svijetom, dnevnim životom i poslovima, a dali su se na blagovanje (7,2). Preskočili su obredno pranje i propisani postupak očišćenja.
Od starine se zna i pravo je. Sjetimo se samo našega stana i svoje sobe! Kako je važno čistiti! Redovito, temeljito! Blagovaonica i stol za kojim se hranimo trebaju biti uredni, dotjerani, lijepi. Kuhinju treba držati čistom, higijenski na razini. Danas smo svi svjesni i osjetljivi: zagađenu i zatrovanu hranu nećemo jesti.
Krenuli su u napad na Isusa (Mk 7,5). A Gospodin otvorena srca, jasno i čvrsto daje odgovor (7,6-8). Brani one koji su njegovi tako da kreće u svoj sveti protunapad. Oslanja se i upozorava upravo na ono što sami napadači imaju kao autoritet, na onu časnu predaju starih po kojoj treba postupati. Izravno citira živu Božju riječ iz Pisma, iz Proroka (Iz 29,13; Mk 7,6s.) Gdje ti je srce (καρδία Mk 7,6 לב Iz 29,13)? To je odlučujuće! Naklapanje usnama, nabrajanje riječi može biti tako besplodno, nekorisno promašeno. Kako dobro to iz skustva znamo?!
Gospodin se vraća na izvor, na ono što Bog govori, na ono što je živa Očeva riječ, i uočava razliku od tradicija koje mi ljudi prenosimo, od tumačenja i naučavanja koje smo mi satkali (Mk 7,8). Ključ je vratiti se zapovijedi Božjoj. Tu je spas. Neće kaleži i bokali, srebrno posuđe, pribor i namještaj za blagovanje primiti sveto krštenje (βαπτισμός Mk 7,4), nego srce i dušu treba krstiti, oprati u svetoj kupelji.
Isus vrlo precizno dijagnosticira i otvoreno govori od čega se istinski treba oprati: od zlih namisli i pakosti, od bluda i preljuba, od krađe i ubijanja, od lakomog i objesnog življenja u laži, od oholosti i zavisti, od ludosti i hule (Mk 7,21s).
Ono što iz središta osobe dolazi, ono što izvire iz sjedišta naših misli i nakana, to je presudno za naš životni put. Odatle su naši naumi i odluke. “Čisto srce stvori mi, Bože!” (Ps 51,12), moli kralj u Psalmu i svjedoči da se za to traži Božja stvaralačka snaga.
Sada je čas za temeljito pranje iznutra, za očišćenje srca. Kad nam je srce blizu Bogu, onda ga pravo usnama častimo, onda ga plodno i na korist štujemo. Jedino ako srce svoje stavimo u Srce Kristovo, jedino ako Gospodin učini srce naše po Srcu svome, naći ćemo izlaz i bit ćemo slobodni od svih tih zala koja iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka (Mk 7,23).
Prvi učenici u ono vrijeme iskusili su kako ih Isus brani snagom Božje Riječi, autoritetom svoje vlastite osobe tako da napad nije ni došao do njih. Svojoj živoj Crkvi tijekom vjekova Gospodin daje još i više: samoga sebe kao hranu duši da nam bude sveti životni prostor koji poziva ostanite u meni, da nam bude stup uporišta, zidina nebeske zaštite.
Adventska poslanica sv. Pavla, apostola – Prva Solunjanima
Getty Images/DeAgostini
Vrijedno je uzeti u ruke poseban dragulj, pradokument naše vjere, prvi i najstariji spis Novoga zavjeta koji ističe Gospodinov siguran dolazak i pritom uspijeva spojiti nevolju i radost. To je Prva poslanica Solunjanima. Nama je Solun važan jer odande su naši slavenski apostoli, sveta braća Ćirili i Metod. Važan nam je i zato što je na glasovitom Solunskom frontu na kraju Prvog svjetskoga rata bio i naš sveti zaštitnik, blaženi Alojzije Stepinac. Želimo li čitati ovu Poslanicu tako da uberemo plod za sebe, vrijedi pristupiti joj tako da si postavimo pitanja u tri smjera: a) Tko mi nedostaje? S kojim se ljudima žarko želim susresti? Koga jedva čekam vidjeti? b) Kakve nevolje i boli trpim od najbližih – rodbine, prijatelja, suradnika? c) Koliko mi moja vjera daje pravu radost? Koliko je Gospodin za mene radosna vijest?
Početak Novoga zavjeta
U proučavanju Svetoga pisma nije sporno da je Prva poslanica Solunjanima prvi sastavljeni novozavjetni tekst koji je do nas došao, a napisan je dvadesetak godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Za nas danas godina 2000. nipošto nije daleka. Gledamo li kako je pisanje Novoga zavjeta počelo, osobito nam vrijedi završna molba kojom Pavao zaklinje da se ovo pismo pročita svima (1 Sol 5,27). Spis je to, dakle, koji slijedi časnu tradiciju – upućen je živom Božjem narodu.
Tražimo li pak odakle ona ključna riječ i misao koja nosi Novi zavjet, a to je “evanđelje”, onda s divljenjem uočavamo kako se u tom prvom spisu “evanđelje” pojavljuje kao sasvim razumljiv izraz, i to biblijskih sedam puta. Sedam poznajemo s početka Biblije, a označava ono što je pouzdano i na što se možemo osloniti jer u svetopisamskom jeziku podsjeća na osnovno obećanje Božje: prisegnuo je ocima da će im dati zemlju (npr. Izl 13,5).
Pavao sa svojim suradnicima najprije ističe da je to „naše evanđelje” misleći na to da su nedavno bili u Solunu i donijeli vijest o Isusu, Spasitelju. Bili su misionari ne samo riječju, nego i u sili i u Duhu Svetom, s punim uvjerenjem (1 Sol 1,5). Tako su postupili radi samih Solunjana kojima su bili voljni dati i svoj život, svoju dušu, jer su ih toliko zavoljeli. U Poslanici je potom jasno da je to „Božje evanđelje” (2,2.8) jer potječe od Gospodina i u središtu je Božje, ne ljudsko spasenje. Bog je evanđelje povjerio apostolima (2,4). To je „Kristovo evanđelje” na kojemu i Timotej surađuje s Pavlom i Silvanom (3,2).
Najviše nam zacijelo pomaže shvatiti što znači „evanđelje” kad čitamo da su oni sami primili dobru vijest – izvještaj koji im je Timotej donio i razveselio ih kad su ga poslali da ponovno pohodi zajednicu u Solunu (3,6).
Radost
Riječ „evanđelje” prevodimo kao radosna vijest i odmah uočavamo kako Poslanica naglašeno govori o radosti što nam je u Došašću, vremenu radosnoga iščekivanja utješno, osobito kad se sjetimo da je naš Papa Franjo na početak svojega pontifikata stavio Radost Evanđelja. Pavao ističe da se on i njegovi suradnici raduju pred Bogom zbog Solunjana (3,9). Solunjani su njihova radost, ponavlja (2,19.20). I njih poziva da se uvijek raduju (5,16). Osobitu pak vrijednost ima kad uočava da su oni primili evanđelje, doduše velikoj nevolji, ali s radošću, i to radošću Duha Svetoga (1,6).
Nevolje
Upravo ovaj izazovan, čudesan spoj radosti i nevolje, stiske, progonstva, vanjskoga ili unutarnjega, podsjeća nas kako Biblija ne zatvara oči pred križem i teškoćama. Pavao primjećuje s jedne strane, kako su Solunjani bili u obilnoj nevolji kad su primili Riječ (1,6). Najteže je kad poput prvih Crkava u Judeji trpe od svojih (2,14). S druge strane njihovu vjeru doživljava kao utjehu za sebe i za svoje suradnike (3,7). Kad im šalje Timoteja čini to zato da ih učvrsti pa da se nitko ne poljulja u nevoljama (3,3).
Najzanimljivije nam je pak uočiti kako Pavao dvaput ustanovljuje da smo određeni za nevolje (3,3), koje je Solunjanima unaprijed najavio (3,4). Danas lako u tome prepoznajemo Gospodinov zahtjev da uzmemo svoj križ i slijedimo ga, osobito u ovoj pandemiji i zahtjevnoj obnovi glavnoga grada nakon potresa.
Povijest
Želimo li saznati o povijesnim okolnostima u kojima nastaje ova Poslanica lako ćemo u Djelima apostolskim čitati o Pavlovu prvom dolasku u Europu, u Filipe, gdje je doživio prvi pravi progon, bičevanje i osudu (Dj 16), pa na to podsjeća Solunjane (1 Sol 2,2). U Solunu je, prema izvještaju u Dj 17, tri subote propovijedao u sinagogi, dakle svojim sunarodnjacima kojima, on, farizej od farizeja, bivši progonitelj Crkve, sada svjedoči da je Isus Mesija i da je Sin Božji. Zasigurno ostaje još neko vrijeme ondje jer Evanđelje prihvaćaju i pogani, a upravo će zbog optužbi Židova morati naglo pobjeći iz Soluna. Grad živi još od vremena Aleksandra Velikoga kada ga je Kasander osnovao i dao mu ime po Aleksandrovoj sestri. U vrijeme Rimskoga Carstva glavni je grad cijeloga područja Makedonije.
Uskrsli Isus
Redovito ističemo kako Prva poslanica Korinćanima, u raspravi o uskrsnuću od mrtvih (1 Kor 15) donosi prvi povijesni zapis o Isusovu uskrsnuću, koje se zbilo po Pismima i o kojemu svjedoče oni koji su se susreli s uskrslim Gospodinom. Ali već ovaj prvi novozavjetni spis, kad govori o Isusu, koji je Gospodin, onda se zaustavlja upravo na tome da je Isus uskrsnuo. Otac ga je podigao od mrtvih (1,10). Isusa su ubili oni koji i Pavla progone (2,15). Isus je umro i uskrsnuo (4,14).
Dolazak Gospodinov
Ova je poslanica u pravom smislu adventska s jedne strane stoga što u više navrata govori o živoj čežnji i žarkoj želji – “ne mogu više izdržati” (3,1.5) – da se ponovno vide sa Solunjanima koji su povjerovali u Krista. Još je važnije, s druge strane, ova je poslanica adventska zato što izričito govori o Isusovu drugom, konačnom Dolasku kojemu su obično posvećene 1. i 2. nedjelja Došašća. U Poslanici se nalazi stručna teološka riječ koja označava prisutnost Gospodina koji će doći na Sudnji dan (parusía). Vjerojatno je to i konkretno pitanje na koje Pavao ovom poslanicom odgovara vjernicima u Solunu koji su živjeli spremno iščekujući Kristov dolazak, pa su se počeli pitati što je s onima koji su u međuvremenu umrli.
U pandemiji koja vlada ova Poslanica velika je pomoć kad se i mi tako često susrećemo da nam dragi ljudi umiru od nove bolesti. Glavna utjeha, kojom Solunjani jedni druge trebaju tješiti, jest da ćemo i živi i mrtvi “uvijek biti s Gospodinom” (4,17). Središnja tema cijele Poslanice, naznačena već u prvom poglavlju jest ovo iščekivanje da s nebesa dođe Božji Sin koji nas izbavlja (1,10). Bit će to “Dan Gospodnji” (5,2) koji dolazi u čas koji nama nije poznat i ne pripada na Evanđelje i na vjeru praviti izračune o tome.
Pavlov “ja”
Osobita je vrijednost Poslanice što je, kako često biva, u njoj i sam Pavao prisutan. Ponajprije nam otkriva da on nije vuk samotnjak i “individualac” koji bi se samouvjereno oslanjao samo na sebe, nego – premda ovu kao i ostale poslanice nazivamo Pavlovima – jasno već na početku stoji da je Pavao u zajedništvu sa svojim suradnicima (Silvan, Timotej 1,1). Štoviše, daleko najveći dio Pisma pisan je u množini: “mi smo bili među vama”, “mi vam govorimo”.
Stoga nam je još draže vidjeti kako Pavao nasuprot tome za sama sebe ističe kako se žarko želi susresti sa Solunjanima te je opet i opet pokušao doći k njima (2,18). On sam, budući da ne može osobno doći, šalje Timoteja kao izaslanika da vidi kakva je vjera Solunjana i da ih ohrabri (3,5). Pavao napokon osobno na kraju traži da se poslanica pročita svoj braći (5,27)
Braća
U istraživanju stila i cjelovitosti ovoga teksta osobito vrijedi uočiti onu riječ, koju redovito prepoznajemo kod čitanja Pavlovih poslanica za oltarom, a to je: „braćo”. Ponajprije naći ćemo takvo izravno obraćanje točno četrnaest puta, što je dvostruka biblijska brojka sedam i povezuje sva poglavlja u jedan cjeloviti tekst. To nam je potom podsjetnik na temeljito Pavlovo obraćenje jer iste one od Kristova Puta, protiv kojih je bio nadahnut prijetnjom i pokoljem, te ih je htio uhititi da budu kažnjeni (Dj 9), sada naziva svojom braćom. Devet puta ponavlja kako oni već znaju ono o čemu im piše. Pa i kad izriče kakvu zapovijed, onda ističe da oni već tako čine.
A bliskost koju je zajedno sa svojim suradnicima njegovao kad je bio kod njih kao misionar potvrđuje time što se sjeća da su prema Solunjanima bili kao majka koja brižljivo hrani svoju djecu (2,7), i kao otac koji svakom sinu poklanja svoju pozornost (2,11). Najdragocjenije nam je uočiti kako Pavao upotrebljava jedinstveni “specijalitet”, prisutan samo ovdje u jeziku Svetoga pisma, i u Solunjanima vidi “Božje učenike” (“bogopoučen” grč. θεοδίδακτος 4,9).
Crkva
Poslanica se ističe time što sadrži razvijene teološke pojmove, nama vrlo bliske, kao od sv. Augustina ili sv. Tome, pa se divimo što su tako rano zabilježeni. Pavao govori o Crkvi (1,1) nastavljajući tako ponajprije starozavjetni naziv za zajednicu Božjega naroda koja je na okupu (grč. ἐκκλησία, prvi put na Horebu Pnz 4,10) .
Međutim kad ističe da je Bog Solunjane pozvao, onda nam otkriva i podrijetlo biblijskoga naziva za Crkvu koji potječe upravo od toga opisa “pozvati” (grč. καλέω). Solunjani su dužni živjeti dostojno Božjega poziva (2,12), poziva na svetost (4,7). Bog, koji ih poziva, vjeran je (5,24) i on može sačuvati cjelinu čovjekova života: i ono duhovno, i duševno – naš unutarnji život i doživljaje, i naše tijelo, naš organizam (5,23). Da nije riječ tek o nekoj usputnoj, prigodnoj zajednici, nego o prepoznatljivu ustroju u crkvenoj povijesti, dokazuje nabrajanje onih koji se trude oko Solunjana, koji su im pretpostavljeni i opominju ih (5,12).
Presveto Trojstvo
Poslanica govori o Bogu na nama vrlo razumljiv način. Ponajprije ističe Oca i uza nj Isusa, koji je Gospodin. A kad uočimo da se više puta naglašava i Duh Sveti u kojem su misionari Solunjanima navijestili evanđelje (1,5), a oni su ga primili u radosti toga Duha Svetoga (1,6), onda nam je jasno da već u tom prvom novozavjetnom spisu susrećemo jasan govor o Presvetom Trojstvu. Bog daje Duha Svetoga Solunjanima (4,8) i njegov plamen treba podržavati, a ne gušiti ga (5,19).
Vjera, ufanje i ljubav, i drugi stupovi teologije
Početak i sam kraj, kao uvodni i zaključni pozdrav spominju ključan pojam “milost” (1,1; 5,28), koji na način inkluzije zaokružuje cio tekst. A osobita nam je utjeha vidjeti kako se već ovdje govori o vrlinama koje će postati vrhunac praktične teologije. Dvaput Poslanica ističe vjeru, ufanje i ljubav. Na početku to je razlog pohvale za Solunjane zbog njihova djelovanja u vjeri, napora u ljubavi i zbog postojane nade (1,3). Pred kraj savjetuje da svi uzmu vjeru i ljubav kao oklop, a nadu kao kacigu (5,8). Još se jednom u paru pojavljuju samo vjera i ljubav koji obilježavaju Solunjane u radosnom Timotejevu izvještaju (3,6).
Osobitost ove Poslanice jest što se glagol “vjerovati” pojavljuje i u trpnom obliku označavajući kao Bog koji prosuđuje srca, na temelju svoje procjene ima povjerenja u Pavla i misionare, vjeruje im, te im može povjeriti evanđelje (2,4). Ovakav nas način izražavanja odmah podsjeća na drevnu Božju procjenu kojom u biblijskim počecima Nou vidi kao pravednoga pred sobom (Post 7,1). Velika vrijednost takva opisa potvrđuje činjenicu da Pavao nije među Dvanaestoricom koje je Učitelj odabrao i imao uza se za svojega javnoga djelovanja.
Čini se da “vjera” u Poslanici ima i strukturnu ulogu jer se također pojavljuje četrnaest puta bilo kao imenica (8x 1,3.8; 3,2-7.10; 5,8), bilo kao glagol (5x 1,7; 2,4.10.13; 4,14) i napokon jednom kao pridjev koji opisuje Božju vjernost (5,24). Ova ključna riječ raspoređena u svih pet poglavlja dodatno učvršćuje jedinstvo cijeloga teksta. Najzanimljivija je zacijelo kada se samo jednom pojavljuje glagol u prvom licu množine (“vjerujemo” 4,14), obuhvaćajući očito i misionare i Solunjane u jednu zajednicu koja prihvaća središnju istinu “da je Isus umro i uskrsnuo”.
“Vjera” najčešće označava vjeru Solunjana (9x) u kojima je Bog djeluje (2,13) i ta je vjera sada misionarima utjeha (3,7). Solunjani su štoviše postali uzor svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji (1,7), njihova vjera u Boga “izišla” je posvuda (1,8). Timotej je poslan ohrabriti ih u vjeri (3,2), o kojoj se Pavao želi osobno biti informiran (3,5). Timotejev izvještaj donosi radost (3,6), no misionari su i dalje ispunjeni žarkom željom da se s njima uživo susretnu usrdno mole za to, kako bi dopunili što nedostaje vjeri Solunjana. Solunjani kojima se Poslanica izravno obraća u prvom su redu vjernici (“vi vjerujete” 2,10.13), a temelj na kojem svekolika vjera može graditi jest Božja pouzdanost i vjerodostojnost (5,14).
Od glavnih teoloških misli u Poslanici svakako valja uočiti Božje kraljevstvo (2,12) koje se već u ovom prvom spisu pojavljuje, kod Pavla će doduše biti rijetko u uporabi, ali je zato u Evanđeljima osnovni sadržaj Kristova propovijedanja.
Utjeha i poticaj
Od ključnih teoloških riječi u Poslanici se ističe i ona koju obično iz Ivanova evanđelja poznajemo kao opis za Duha Svetoga koji priskače u pomoć i brani. Pojam je to koji znači: bodriti, sokoliti; opisuje: poticaj, utjehu, ohrabrenje (grč. παρακαλέω), a i u modernom grčkom jeziku označava ono što u hrvatskom izražavamo kao “molim” bilo da pitamo, bilo da odgovaramo na zahvalu. U Poslanici ovaj se izraz nalazi osam puta od drugoga do petoga poglavlja, potvrđujući dodatno cjelovitost teksta.
Opisuje ponajprije djelovanje misionara među Solunjanima koje nisu poduzeli ni iz zablude, ni iz nečistoće, niti u nekoj namjeri s prijevarom (2,3). Očinski su ih obodrili da žive dostojno Božjega poziva (2,12). S takvom su im zadaćom poslije poslali Timoteja da ih ohrabri u vjeri (3,2).
Sama Poslanica služi zato da osokoli i potakne Solunjane da Bogu ugode (4,1). O čemu je u praksi riječ najbolje zacijelo pokazuje kad ih Poslanica potiče da njeguju bratsku ljubav ne samo u Solunu, nego po cijeloj Makedoniji (4,10), i da prema svima budu velikodušni i strpljivi (5,14). A od Drugoga vatikanskog sabora Crkva osobito razumije poseban nalog koji traži od Solunjana skrb za one koji su u većoj potrebi – za nedisciplinirane i lijene, za malodušne i slabe (5,14). Osobito vrijedi uočiti pedagoški cilj Poslanice koja vodi k samostalnosti jer od samih Solunjana očekuje, i to dvaput ponavlja, da oni jedni druge sokole, da budu utjeha i poticaj jedni drugima (4,18; 5,11).
Euharistija
Premda Prva poslanica Solunjanima ne spominje izravno onu osnovnu praksu, koja je središte i vrhunac kršćanskoga života, a to je euharistija, koju Pavao opisuje, pišući prvi put Korinćanima i tako ostavlja najranije svjedočanstvo o tome (1 Kor 11,23-25). Ipak, misao o euharistiji koja izvorno označava zahvalu nosit će i objediniti tekst pisma Solunjanima jer se pojavljuje četiri put, u prvom, drugom, trećem i opet u petom poglavlju. Štoviše zahvaljivanje je tematski toliko istaknuto da se i u stručnoj analizi teksta različito određuje dokle u strukturi ove poslanice teče zahvala, koja će kasnije u Pavlovim poslanicama obilježavati uvod.
U ovoj poslanici dvaput stoji kako Pavao sa svojima zahvaljuje Bogu za vjerničku zajednicu u Solunu (1,2; 2,13). To čini uvijek, neprestano, jer su Solunjani primili evanđelje kao istinsku Božju riječ, postali su vjernici u kojima sam Bog djeluje (2,13). Dodatno još jednom, rabeći baš grčku imenicu euharistía, pitaju se kakvu zahvalu mogu dati Bogu za Solunjane i za svu radost koju im oni pred Bogom čine (3,9). U zaključku, otkrivajući u Kristu Isusu što je volja Božja za njih, Pavao i Solunjanima nalaže da u svemu Bogu zahvaljuju (5,18). Nije dakako isključeno da ih time ujedno već poziva na ustrajno njegovanje euharistije u svim prilikama u kojima se nalaze.
Pavlove teološke riječi
S divljenjem uočavamo kako se već ovdje u prvoj napisanoj poslanici mogu naći posebni Pavlovi teološki izrazi. O vjernicima govori da su sinovi svjetlosti (5,5), što podsjeća na njegovo obraćenje kad mu se Gospodin ukazao kao silna svjetlost s neba (Dj 9,3). Već u ovoj prvoj Poslanici rabi onu riječ koja će postati ključna u hvalospjevu o Isusu koji sama sebe “oplijeni” (Fil 2,7), naglašavajući kako njihove misije u Solunu nisu uzaludne, “bez plijena” (1 Sol 2,1; 3,5). Osobito nam je drag tipičan biblijski pojam izveden od Isusova važnog obećanja i uskrsnoga pozdrava “mir”. Pavao od toga stvara glagol kojim traži da među sobom njeguju mir (5,13 usp. Rim 12,18; 2 Kor 13,11).
Na putu k Ivanu?
Je li presmiono u ovom prvom novozavjetnom spisu tražiti jasan nacrt osnovnih misli koje će nositi evanđelje ljubljenoga učenika i odanle ih poznajemo, a nastalo je najkasnije i ima najrazvijeniju teologiju? Činjenica jest, kada Pavao Solunjanima govori o Isusovu dolasku, onda uspostavlja temeljnu razliku: svjetlost – tama u očekivanju Kristova Dana. A Evanđelje po Ivanu, kao i Prva Ivanova poslanica bit će prožete tim dualizmom.
Pavao već u Prvoj Solunjanima evanđelje, koje su kao misionari donijeli, poistovjećuje s riječju, rabeći čuveni izraz s kojim Ivan započinje: Logos (grč. λόγος). Ne poistovjećuje ga Pavao izravno s Isusom, ali više puta je sadržajem jedanku Evanđelju koje je “evanđelje Božje” (1 Sol 2,2.8). “Riječ” se u 1 Sol odnosi ponajprije na evanđelje koju su misionari navijestili (2,13), a Solunjani su ga prihvatili (1,6; 2,13), i to je Riječ Božja, ne ljudska (2,13). Potom je ta Riječ Gospodnja od Solunjana dalje odjeknula po cijeloj Makedoniji i Ahaji jer se posvuda čulo o njihovoj vjeri u Boga (1,8). Kad Pavao objašnjava da se Dolazak Gospodinov jednako odnosi na umrle i na žive to također čini po Riječi Gospodnjoj (4,15). Štoviše kad naglašava da evanđelje nije bio samo njihov misijsk i govor, onda to razjašnjava pridodajući teološki par “sila i Duh Sveti” kojemu će Luka, Pavlov pratilac, naći mjesto u Navještenju (Lk 1,35) vjerojatno u drevnom hebrejskom paralelizmu koji na dva različita načina opisuje istu stvarnost. Tako još jednom Riječ dolazi posve blizu osobi Isusovoj. Još će jednom Pavao upozoriti da njihove misije nisu bile isprazno ljudsko laskanje Solunjanima (2,5). Samo u pozivu da se međusobno tješe riječima o Dolasku Gospodinovu Poslanica upotrebljava množinu koja se odnosni na redovit ljudski govor (4,18).
Vrijedi uočiti uočiti kako Pavao već u ovoj prvoj poslanici ima sročenu svoju središnju misao o kršćanima i kršćanskom životu “u Kristu”. Njezino povijesno utemeljenje ponajprije je u Isusovu oproštajnom govoru kako će ga Ivanovo evanđelje zabilježiti s više puta ponovljenim “u meni”. Taj ljubazan poziv koji Krist upućuje svim svojim učenicima, pružajući im ponajprije duhovan životni prostor unutar svoje osobe, u Evanđelju po Ivanu ponavlja se ukupno deset puta. Evanđelist će ga logično smjestiti već u Isusov euharistijski govor uz čudesno umnažanje kruha (“ostaje u meni” Iv 6,56). Čitat ćemo ga potom devet puta u najdirljivijim i najuzvišenijim trenucima Pashe koju Isus slavi sa svojima. Ondje je poziv “ostanite u meni” vezan najviše uz neslomljivu logiku prirode u slici trsa i loze (15,2.4-7; usp. 14,20; 16,33).
Ako je točno da se ista misao može naći upravo biblijskih sedam puta već u Prvoj poslanici Solunjanima, onda je to ne samo dodatna veza Poslanica s jezikom ljubljenoga učenika, nego osim toga još više svjedoči kako je pred nama promišljeno i odabrano komponiran tekst. Dvaput Pavao piše “u Gospodinu” (3,8; 5,12), još jednom “u Gospodinu Isusu” (4,1), prije toga “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1); jednom će upotrijebiti sam izraz “u Kristu” (4,16), a još dvaput “u Kristu Isusu” (2,14; 5,18).
Samostalan izričaj “u Kristu” koji će obilježiti cjelokupnu zbirku Pavlovih poslanica (više od 70 puta) i ući u svagdanju liturgiju Crkve do danas u Prvoj poslanici Solunjanima vezan je uz glavni motiv Dolaska i Dana Gospodnjega. Pavao tumači da će “najprije mrtvi u Kristu uskrsnuti” (4,16). Tako teološki širi Isusov poziv i odmah razjašnjava da vrijedi i za pokojne. Već na početku Poslanice Pavao promatra kako Crkva Solunjana opstoji “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1), kao što su i u Judeji žive zajednice vjernih “u Kristu Isusu” (2,14). Za život misionara važno je što su Solunjani postojani “u Gospodinu” (3,8). “U Gospodinu Isusu” izriču poticaj i opomenu (4,1) vjernima koji imaju svoje predstojnike “u Gospodinu” (5,12). Poslanica otkriva što je za njih volja Božja “u Kristu Isusu” (5,18).
Najzanimljivije, za kršćansku praksu najvažnije, a za nastanak novozavjetnih spisa najdalekosežnije vjerojatno je ponovljeno upozorenje u Prvoj poslanici Solunjanima na međusobnu ljubav. Ono što će u Ivanovu evanđelju imati poseban statu Kristove nove zapovijedi i što će biti znak raspoznavanja Kristovih učenika, izrečeno je, evo, i zabilježeno već u prvom spisu. I opet, podrijetlo ima u Isusovu oproštajnom govoru na Posljednjoj večeri kako će ga Ivanovo evanđelje donijeti. Tri puta Gospodin svojima nalaže: Ljubite jedni druge (ἀγαπάω + ἀλλήων 13,34; 15,12.17). Prvi koji dvaput bilježi tu središnju evanđeosku zapovijed jest Pavao (ἀγάπη + ἀλλήων 1 Sol 3,12; ἀγαπάω + ἀλλήων 4,19; usp. 5,15).
Najviše će nas zadiviti kad uočimo da Pavao Solunjane upravo u tome naziva učenicima Božjim: Bog ih je poučio da ljube jedni druge (1 Sol 4,9). Izražava se glagolom “ljubiti”, baš kao što će biti u Iv. Za tu specifičnu kršćansku ljubav Pavao se prije toga moli, da je imaju u punini i da obiluju u njoj (u tekstu je imenica “ljubav” 3,12). Pritom stavlja dodatak koji razjašnjava u jednu ruku kako nije riječ o isključivosti i zatvorenosti. Solunjani moraju rasti u ljubavi jednih prema drugima, ali “i prema svima”. Upravo taj “dodatak” u drugu ruku vodi nas da u istom smislu čitamo i opomenu kako ima valja nastojati oko dobra ne samo jednih prema drugima, nego “i prema svima” (5,12).
Božja volja
S pravom u duhovnosti tražimo ono što možemo izravno primijeniti. U ovoj Poslanici to je prije svega izravan Pavlov dvaput ponovljen odgovor na pitanje: što je volja Božja. Bez okolišanja on ustvrđuje kako je za zajednicu vjernih duša volja Božja njihovo posvećenje (4,3) u kojemu i svoje tijelo prihvaćaju s poštovanjem kao dar od Boga (4,5). Posvećenje sam Bog daje i to na cijelo naše biće (5,23). U Došašću nam je osobito dirljivo čitati kako je volja Božja za njih (5,18) da se uvijek raduju (5,16), da bez prestanka mole (17) i da u svemu zahvaljuju (5,18).
Poslušajte:
Kako je sve počelo (znanstveno-obrazovna radio-emisija, 5. 12. 20.)
Kad nam dođe Spasovo, svetkovina Uzašašća, četrdeset dana poslije Uskrsa, sjećamo se jednog od presudnih događaja u povijesti koji izvrsno razjašnjava što je Crkva. Gospodin Isus odlazi s ovoga svijeta (Mk 16,19). Oprašta se od nas (Mk 16,15-18). U vremenu dok pošast nove bolesti još uvijek traje, posebice smo osjetljivi na nagao odlazak naših bliskih, koji su nam vrlo mnogo značili za život.
Opis u Evanđelju po Marku na Spasovo koji kaže da je Isus nakon svojega oproštajnoga govora uzet od okupljenih, u Svetom pismu, znamo, ima jasnu najavu. Samom formom opis upozorava da je to Očevo djelo (ἀναλαμβάνω teol. pasiv Mk 16,19), Otac ga prima. U biblijskim prapočetcima Henok, koji je hodao s Bogom, zbog te je svoje životne pravednosti i svetosti pošteđen od smrti. Bog ga je uzeo (Post 5,24). Daleko nam je bliži i poznatiji čuveni prorok Ilija, koji je također čudesno uznesen u silovitom prizoru s ognjenim kolima (2 Kr 2,11). On nam je napose važan na Uzašašće jer Bog uzima Iliju zato da bi on mogao ponovno doći (Mal 3,23).
Počinje doba Crkve
Ključna je razlika, međutim, što Isus, ljubljeni, proslavljeni Sin Oca nebeskoga, nije bio pošteđen smrti, nego je gorak, smrtonosan kalež muke do kraja ispio, raspet i pokopan. I, što je još daleko važnije, trećega je dana ustao od mrtvih i punih je četrdeset dana ovdje, na ovome svijetu, brojnim čvrstima dokazima svojim odabranima pokazivao da je živ (Dj 1,3). Tek tada, jednoga i jedinstvenoga, Bog ga uzima. Uzašašće sprema samostalnost Crkve na zemlji koja će živo iščekivati da njezin Gospodin ponovno dođe (Dj 1,11).
Tako započinje sveto doba vruće molitve, jednodušnoga, postojanoga (Dj 1,14) zazivanja i vapaja da se odjenu u Silu odozgor (Lk 24,49). Izvrsno to razumijemo u ovom mjesecu Majke Marije, Kraljice svibnja, kad nas je papa Franjo poveo u molitveni maraton i započeo krunicu bez granica. Ove godine, kad Uzašašće dolazi na spomendan Gospe Fatimske osobito imamo na pameti kako su učenici od početka bili na okupu u molitvi s njom, Isusovom Majkom (Dj 1,14).
Isusova i Marijina kampanja
U našoj domovini Hrvatskoj punim plamom upravo bukti predizborna kampanja jer ćemo u ovu posljednju, 7. vazmenu nedjelju, koja je pred nama, izići na nove izbore. U takav čas velika nam je utjeha i vrijedan orijentir evanđeoski pogled na uznesenoga Gospodina koji je na nebesima, s desne Ocu (Mk 16,19) kao vrhunski, svevišnji autoritet i posljednja, presudna sveobuhvatna vlast koja se neće uzdrmati. Markovo evanđelje samo u ovom zaključku donosi odlučujuću novost jer piše “Gospodin Isus” (κύριος Ἰησοῦς Mk 16,19). Spaja častan, prokušan naslov Božji i ime Isusovo, stvarajući tako osnovicu kršćanske vjere.
To nam je veliko smirenje i ohrabrenje za politički život Domovine. Davno smo kao Božji narod prihvatili sveti pradjedovski krsni zavjet vjere. Sada u Marijinu mjesecu, s Gospom velikoga krsnoga zavjeta, možemo na izborima dati svoj glas onim kandidatima koji priznaju Kristovu vlast. Sada je čas da prekinemo smrtni grijeh kojim ljudi kršćani, na pričesti za istim stolom Gospodnjim, uporno svetogrdno rovare jedni protiv drugih i javno jedni druge odbacuju, naivno uzimlju oružje staroga neprijatelja, razbijaju jedinstvo Tijela Kristova. Sveta je obveza kršćanina građanina preuzeti odgovornost, upotrijebiti svoju slobodu i dati svoj glas. Sveta je obveza kršćanina političara ne razarati, nego izgrađivati i njegovati jedinstvo Tijela Kristova pa i po cijenu vlastitoga uspjeha.
Znakovi za raspoznavanje
Ključ je evanđeoskoga izvještaja sam završetak koji upozorava da uskrsli Učitelj ipak nije svoje ostavio, nije se bezdušno udaljio i otišao. Rabeći danas omiljenu riječ “sinergija” (συνεργέω Mk 16,20) Evanđelje po Marku na kraju ističe kako je Isus pratio i potvrđivao život i rad svojih čudesnim djelima usmjerenima na spas Božjega naroda, kako je i najavio u oproštajnom govoru. I dalje su to njegovi znakovi (Mk 16,17), kao i prije uzašašća (Dj 1,3), kao od pamtivijeka kad su znamenjima i čudesima bili izbavljeni iz Kuće ropstva (Jr 32,21).
Pitamo li kome dati glas na izborima, pitamo li tko je kršćanski političar, može li nam ovo Evanđelje na Spasovo biti od pomoći? Pa Gospodin jasno najavljuje da se njegovi vjerni prepoznaju po tome što nisu pod vlašću svakojakih demona mržnje, laži i optuživanja koji zarobljuju dušu i preziru, razdiru Tijelo Kristovo, nego poput Isusa donose ljudima slobodu od tih zloduha (Mk 16,17). Njegovi govore novim jezikom (Mk 16,17), koji svi možemo razumjeti kao na Duhove, ne jezikom staroga režima koji je svjesno, nemilice ljude vodio u propast. Kršćanski se političar odmah prepoznaje po svom jeziku kojim stvara novo Kristovo razumijevanje od kojega cijelo Tijelo Crkve živi. Kristovi se vjerni u politici ne daju prevariti od stare zmije koja se uvukla u vrt Gospodnji, nego razborito i smjelo vladaju njome, uklanjaju (αἴρω Mk 16,18) je s puta. Oni se spremno vlastitim rukama daju na posao da, poput Isusa, donose konkretnu pomoć, od koje će napose nemoćnicima biti dobro (Mk 16,18). Možda je najvažniji znak raspoznavanja kršćana u politici kad spremno s Kristom piju kalež muke, ali ih on vodi do uskrsnuća, vodi ih u život, ne u smrt, ne škodi im (Mk 16,18).
Krist – Spasitelj svega stvorenoga
Vedar, svijetao pogled na kraju Evanđelja na Kristove vjerne koji slušaju zapovijed: “Krenite!” (Mk 16,15) i spremno “izlaze” (Mk 16,20), opisuje ih kako posvuda donose radosnu vijest. Ovaj završni izvještaj danas prepoznajemo u punom značenju. Papa Franjo svojim je papinskim programatskim pismom “Laudato sí – Hvaljen budi” započeo svjetski pokret koji nas zbog klimatskih promjena, ali još više zbog nerazumnog izrabljivanja i nepoštivanja prirode čini vrlo osjetljivima za Kristov proglas da Evanđelje vrijedi za sve stvoreno, za svako stvorenje (Mk 16,15) – ne tek za žive ljude, za ljubimce i životinje, nego za sve, za sav svemir, baš kako je pradavno zacrtano u Božjemu Savezu s Noom (s vama i potomcima, sa svim živim bićima, sa zemljom). Zato Gospodin šalje svoje: “Pođite u cijeli kozmos!” (Mk 16,15).
Uzašašće 2021. odličan je čas. Kad s pravom procjenjujemo da sami svojim silama više ne možemo donijeti popravak, nećemo se zanositi već iskušanim zabludama, nego se s radošću sjećamo: Gospodin – on jedini – Spasitelj je svega svijeta (Iv 4,42).
Pjesma nad pjesmama biblijska je knjiga u kojoj se govori o ljubavi. Ljubav je uspoređena s vinom (1,2; 4,2). Razvedruje dakle srce čovječje (Ps 104,15). Ima u sebi nešto opojno. Stvara osjećaj topline. Proizvodi zanos. Ljubav i gorljivost bit će napokon uspoređene se plamenom Božjim (8,6).
U Pjesmi se govori o odmoru i predahu: „Kralj se odmara na dušecima svojim“ (1,12). Spominje se postelja na kojoj čovjek počiva, povlačenje (1,4; 2,4) i pustinja (3,6; 8,5).
Kakvo iskustvo prolazi zaručnica, kakav je njezin unutarnji put? Ponajprije, njezin zaručnik jest kralj. Treće poglavlje podrobno prikazuje kako mu je slavno prijestolje (3,9) i spominje dijadem – kraljevsku krunu na njegovoj glavi (3,11). On je kralj Salomon. Njemu se pripisuje pjesma (1,1). Prema biblijskom tekstu on je tvorac stihova. On pjeva o zaručnici.
Ipak, u samoj pjesmi zaručnica je osoba koja prva progovara. Traži od njega da se povuku u osamu. Bit će primljena u kraljevske odaje (1,4; 2,4). Isus će reći, kad moliš, zatvori se u svoju sobu. Budi sa svojim Bogom u skrovitosti.
Zna komunicirati
Zaručnica zna komunicirati, iznosi što joj je na srcu.
Zaručniku, kralju, govori izravno. U dijalogu je i s kćerima Jeruzalemskim koje će joj biti savjetnice (1,8 itd.), ali i napasnice kad stavljaju u pitanje njezinu ljubav i „nude“ joj druge mladiće (5,9). Izravno se obraća čuvarima u gradu, stražarima koji obilaze zidine (3,3). Napokon, ali tek kraju, u dijalogu je i sa svojom vlastitom braćom (8,8–12).
Zaručnica zna da je njezin ljubljeni mnogima privlačan i poželjan (1,3s). Zato ga treba osvojiti. Ne ide to samo od sebe.
Izravno mu se obraća i traži od njega da joj kaže gdje ga i kako može naći. Ne želi ići ukrivo, lutati oko drugih. (1,8).
Njezine savjetnice ponajprije je valjano upućuju da slijedi tragove (1,8). One je priznaju „najljepšom među ženama“ (18,8: 5,9; 6,1) – kad žensko oko to složno potvrđuje, ta procjena puno vrijedi.
Dragocjen dijalog
Podulji izravan dijalog zaručnice sa zaručnikom (1,9–17) svjedoči nam o njihovu međusobnom divljenju. Važni su to trenuci. Oni se zaustavljaju i kontempliraju ljepotu. Duhovnost nije samo motrenje uzvišenih božanskih otajstava, nego i dopuštanje Bogu da promotri mene.
Zaručnica doživljava vrlo konkretno kako se pogled njezina ljubitelja zaustavlja na njoj. Zastaje ponajprije na njezinu licu (1,10) i očima (1,15). Na licu je prepoznatljiva osoba. Ono što čovjek jest pokazuje se na licu. Upravo u meditaciji možemo osjetiti kako su mišići na našem licu važni. Ako ih u miru osjetimo, znat ćemo koliko su napeti i stegnuti, ili su smireni i vedri.
Zaručnica zbog njegove ljubavi i u susretu s njime postaje svjesna sebe. Njegov pogled čini da ona realno prepozna svoju vlastitu vrijednost. Što zaručnik prepoznaje i što joj priopćuje („lijepa si“ 1,10.15; 4,1.7; 6,4) to ona sama uviđa. Samu sebe doživljava kao cvijet, kao ljiljan (2,1). Sposobna je o tome i pred drugima svjedočiti. Tako se osjeća i takvom se pokazuje.
Zaručnik uočava njezinu posebnost, ono po čemu se ističe među svima i razlikuje se od drugih (2,2). Za njega ona je „prijateljica“, „sestra“, „zaručnica“, njegova ljepota – njegova „savršena“, kako dvaput ističe („savršena moja“ 5,2; 6,9).
Zahvaljujući njegovoj ljubavi, njezina pripadnost zaručniku nije skrivena i privatna, nego jasna i poznata stvar: „Dragi moj pripada meni, a ja njemu“ (2,16; 6,3) – posvjedočit će ona, dva put, i to pred drugima. Tako će učiniti i u kušnji (6,3).
Blizina koju opisuje neposredna je. Riječ je o pravom zagrljaju: osjeća njegovu ruku pod svojom glavom, a druga ju je obgrlila (2,6; 8,3). U njezine kose „zapleo se kralj“ kako on sam opisuje (7,6). Psalmist će kazati „s leđa i s lica ti me obuhvaćaš“ (Ps 139). Ignacije će u uvodu u duhovno vježbanje upozoriti kako Stvoritelj ima običaj zagrliti dušu.
Pažljiva žena
Bogate usporedbe iz prirode kojima Pjesma obiluje pokazuju ponajprije da je zaručnica žena koja ima otvorene oči i svjesna je životne stvarnosti koja ju okružuje. U njihovu ljubav uključena su konkretna iskustva i svijet u kojem žive. Ali, ti dragi motivi iz prirode vratit će nas također na prve stranice Svetoga pisma i na ljepote stvaranja. Podsjećaju nas na Stvoritelja i njegovu darežljivu, preobilnu dobrotu. Kad se više puta spominje motiv „vrt“ (8x 4,12.15.16[2x]; 5,1; 6,2[2x]; 8,13) naravno da ćemo se odmah sjetiti rajskog vrta koji je u početku Bog čovjeku dao kao zavičaj.
Zaručnica je osoba koja poštuje vrijeme povučenosti i odsutnosti svoga dragoga. Opetovano će tražiti da ga ostave na miru, neka spava dokle on sam to hoće (2,7; 3,5; 8,4). Lako ćemo se sjetiti Male Terezije i njezina pisanja da Isus spava kad nije u molitvi mogla osjetiti njegovu prisutnost. Sv. Ignacije će izričito napomenuti da je duhovna utjeha dar od Boga pa i onda kada ima neki svoj zemaljski uzrok. Prava utjeha u Duhu uvijek je Božji dar i ne možemo je svojim silama proizvesti. To je dragocjen pohod Božji kojim nam daje da uživamo u njegovoj prisutnosti.
Poznati tekst poziva koji započinje s: „Ustani, dragano, ljepoto moja, dođi“ (2,10–14) važan je dio pjesme jer ih ona navodi. Očito dobro sluša i pamti njegove riječi. Poziv je to koji joj se duboko usjekao u srce i pamćenje.
Višestruko trpljenje
Zaručnica prolazi kroz patnju i trpljenje na više načina.
Prvo što saznajemo jest da trpi od svojih najbližih, od braće (1,6). Ona je osoba koja je radila za druge, a svoje je zapustila i zanemarila. „Postavili su me da čuvam vinograde, a svog vinograda nisam čuvala“ – izvješćuje ona.
Mučan oblik njezina trpljenja prouzrokuju oni koji bi trebali čuvati, a napadaju je (5,7). Zaručnica trpi udarce, ranjena je. Oduzeta joj je odjeća, trpi studen u noći i nezaštićenost. Izvrgnuta je sramoti i ponižena. I to od onih koji su čuvari.
Trpljenje zaručnice povezano je s njezinom čežnjom i potragom za zaručnikom. Osobita vrsta trpljenja jest čas kad je osjetila njegovu blizinu, čula je kako je pokucao, čula je njegov glas i upravo kad je bila spremna primiti ga, kad je otvorila vrata – njega nema (5,6).
Poseban je osjećaj zaljubljenosti koji nije samo ugodan i mio, nego opterećuje kad zaručnica opisuje da spava ali da joj srce bdi (5,2) i kad spominje kako joj je sva utroba zadrhtala (5,4). Dvaput će posvjedočiti da je bolesna od ljubavi (2,5; 5,8). Želi da njezin zaručnik to zna pa makar i neizravno preko glasnika (5,8). Zaručnica čezne da joj njezin ljubljeni bude blizak poput brata (8,1).
Triput izvješćuje o potrazi i o tome da je bila uzaludna, o frustriranosti koju osjeća: „Tražila sam ga, ali ga nisam našla“ (3,1s; 5,6). Ne možemo ne pomisliti na Mariju Magdalenu pred grobom Isusovim.
Vrhunac i preokret u pjesmi
Tri retka u 4. poglavlju predstavljaju svojevrstan vrhunac i preokret u cijeloj Pjesmi nad pjesmama. Susrećemo takoreći najvažnije iskustvo zaručnice.
Ponajprije, u pjesmi je inače jasno i višekratno opisana duboka čežnja koja prožima zaručnicu. U Pj 4,9 kralj priznaje ranjenost svoga srca. Prvi put on progovara o svojoj čežnji za njom. Otvara svoje srce.
Zatim, pohvaljuje se i veliča njezina ljubav. Njezina se ljubav uspoređuje se s vinom (4,10). U pjesmi se uglavnom ističe veličina i slatkoća zaručnikove, kraljeve ljubavi; ovo je prvi put da se njezina ljubav hvali. Sada je ona uspoređena s vinom kao što je već u početku to bio slučaj sa zaručnikovom ljubavlju (1,2).
On je prvi put priznaje zaručnicom (KS: „nevjesta“, Šarić: „zaručnica“) u 4,9 i tako još pruža osjećaj sigurnosti. Taj važan naziv koji je potvrđuje na njezinu životnu putu i daje joj perspektivu, obraćajući joj se ponavlja u nizu od pet puta zaredom. Naći ćemo ga u svakom od pet redaka 4,8–12 i potom još jednom u 5,1.
Prvi put u pjesmi on je naziva sestrom. Za tom blizinom ona i čezne (8,1). Dva put on ponavlja: „sestro moja“ (4,9s). Hebrejski izraz אחות ahot s nastavkom za pripadnost prvom licu pojavljuje se prvi put u tekstu i potom odmah u idućem retku. U ustima zaručnika naći ćemo ga još u 4,12 te u 5,1s.
Cilj procesa
Amor parem invenit vel facit – misao je iz duhovne tradicije koju potvrđuje i Pjesma nad pjesmama. U početku pjesme „iz pustinje“ (3,6) dolazi svečana povorka s kraljem (3,6–11), na kraju „iz pustinje“ (8,5) zaručnica dolazi zajedno s kraljem, naslonjena na svoga dragoga – ona je kraljica.
Dvaput ona je poštivala njegov počinak (2,7; 3,5), na koncu to zaručnik isto tako čini (8,4). Kao što je ona prije molila kćeri jeruzalemske da daju mir njezinu dragome, tako sada on – prema podjeli Jeruzalemske Biblije – jednaku molbu upućuje kćerima jeruzalemskim za nju:
„Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela! (8,4)“
Ona postaje kao on – on je Salomon, ona Sulamka (2x 7,1). Tako je naziva zbor djevojaka, a tako i ona samu sebe označava.
I jedno i drugo ime izvedenica je od שׁלום šalom „mir, blagostanje, spasenje“. Ako je on npr. Miro, ona je Mira.
