Kategorija: Duhovnost

(Mt 4,1–11)

Isus je novi čovjek. On je čovjek koji prihvaća vodstvo Duha. Prema evanđeoskom izvještaju Duh ga vodi u pustinju. Poput Mojsija koji je četrdeset dana i četrdeset noći proveo na Božjoj gori Isus se povlači u pustinju. Dopušta da ga povede isti onaj Duh Sveti koji je satkao njegovo čovještvo u krilu Djevičinu. To je Duh ljubavi kojega dobro poznaje jer ga odvijeka povezuje s Ocem, drži ga u krilu Očevu iz kojeg potječe.

Isus dopušta da bude iskušan. Izložen je napasniku koji podlo napada kad je čovjek na kraju snaga, iscrpljen dugotrajnim postom. Isus upoznaje težinu i muku napasti. Zato će nas poučiti da mi u svojoj slabosti molimo Oca: „Ne uvedi nas u napast!“ Ne iskušavaj nas, znaš da smo slabi!

Isus ne ignorira napasti. Ne pravi se kao da đavla nema. Pažljivo sluša njegov govor. Dopušta mu da ga uzme na vrh hrama i povede na visoku goru. Daje mu izravan i odrješit odgovor.

Isus u prvoj napasti ne dopušta zlobnom huškaču da mu diktira što će reći. Đavao traži: „Reci!“ – Reci da kamenje postane kruh! Ali Isus ne sluša njegovu zapovijed. Isus govori, ali izriče Božje riječi, ponavlja ono što je u Pismu zapisano. Bogu je važno od čega čovjek živi. Ljudski je život Bogu važan. Život koji se ne da svesti samo na imanje. Koliko smo se puta i sami uvjerili da nam u stvarima koje posjedujemo nema ljudskog ispunjenja! Čovjek se ne može nahraniti samo materijalnom hranom. Važna je Riječ koja izlazi iz Božjih usta, Riječ zapisana u Svetom pismu, Riječ koju Isus izgovara. On jest Riječ.

Isus raskrinkava bogohulnu i svetogrdnu zloporabu koju napasnik primjenjuje kad ga uzima na vrh hrama. Đavao se želi poslužiti svetim Božjim riječima za svoje sotonske nakane. Drznuo se u zavodnička usta uzeti stihove psalma. Isus odmah prepoznaje opaki vražji pokušaj da Boga ispituje i kuša. (Smjera na smrt, želi da se Isus baci s vrha hrama, želi da se čovjek ubije.)

Isusovi kratki i mudri odgovori iz Svetoga pisma djelotvorni su. Nakon odgovora napasnik odmah odustaje od te napasti i prelazi na nešto drugo.

U trećoj napasti đavao se služi otvorenom laži. Ma kome ćeš ti, lukavi napasniče, dati kraljevstva? Ma što ti, stara varalice, možeš dati? Kao da vragu pripada ovaj Božji svijet koji je Stvoritelj čovjeku na mudro upravljanje povjerio! Treća je napast stvaranje lažnog dojma. Privid je visoka gora s koje bi se vidio cijeli svijet. Na početku je stara zmija započela lažju sugerirajući da je Bog dao sveopću zabranu. Laže i kad govori čovjeku da će biti kao Bog. Jer neće. Laže i kad spominje izmišljenu Božju zavist.

Isus je brzo svladao i treću napast, oholost života, jer nije došao da bude služen, nego da služi. Svladao je napast jer je znao da je sluga Jahvin po kojem će doći opravdanje mnogima. Znao je da se treba klanjati samo Ocu i to u duhu i istini.

Sada otvoreno naziva napasnika pravim imenom i tjera ga od sebe. Prozreo ga je i raskrinkao, i tako dovršava napasti.

Isus je već u pustinji započeo pobjedu koju će na Uskrs dovršiti.

10. veljače 2008. (uređeno 09.06.09.)  

p. Niko Bilić SJ

(Lk 15,11-32 )

Kako bi to izgledalo kad bi se dva brata iz evanđelja susrela nakon mnogo dugih godina? Desetljeća su prošla. Obojica su stari, bogati iskustvom, uznapredovali u mudrosti. Razgovaraju.

Mlađi veli: »Tada sam htio imati svoje. Htio sam biti samostalan. Nije bilo nepravedno što sam tražio svoj dio.«

Stariji se također prisjeća: »A ja, iz pristojnosti, nisam htio zahtijevati dio koji meni pripada. Poštovao sam očev autoritet. Jesam li se bojao? Svakako, bio sam ljut na tebe. Kipio sam od srdžbe i bijesa kad sam vidio kako se ti, mali, ponašaš. Očev ljubimac! Tako lakomislen, tako beskrupolozan!«

Mlađi će na to: »O da! Vukla me želja da odem od autoriteta. Bio sam tako siguran u sebe. Mislio sam da ću sa svojim imetkom osvojiti sav svijet.«

Razgovaraju tako dva vremešna čovjeka. Lice je starijemu obilježeno dugim životnim vijekom, ali oči su mu živahne i jasne. Ni mlađi nije više u snazi, ali njegov glas još uvijek daje naslutiti lik mladog momčića koji je prije mnogo godina sam i na svoju ruku pošao u daleku zemlju.

»Odano sam služio ocu. Sve sam njegove naloge izvršavao« – promišlja stariji. »Zapravo nisam postao odrastao i samostalan, premda sam to vruće želio. Bez pitanja pokoravao sam se njegovoj zapovijedi a da pritom nisam preuzeo odgovornost na sebe.« I služio mu je, kao jedan od slugu, umjesto da je uvidio da je ljubljeni sin. »Sinko«, rekao je otac onom zgodom.

Mlađi dobro pamti kako je htio biti slobodan. Ali je pritom previdio koliko su autoritet i zakon, koji su vladali u kući očevoj, bili prijeko potrebni. Za upravljanje životom. Posjed, odnose prema drugima, ljubav – sve to trebalo je držati u redu. »Tomu, jednostavno, nisam bio dorastao« – zaključuje svoje razmišljanje.

Stariji je uvijek ostao uz oca. Ali nije bio kadar pojmiti da sve što je očevo pripada i njemu. U njegovoj je pameti to izgledalo drukčije, odijeljeno jedno od drugoga. Imao je jednu želju. Htio je prirediti slavlje za svoje prijatelje i proveseliti se s njima. I ta se želja pretvorila u muku. Je li, naime, ikad izrekao svoju želju? I njegova se želja pretvorila u bijes, jer ne dobiva što je želio. I njegov se bijes pretvorio u mržnju. Prema samom sebi. Prema ocu. Prema bratu koji je tako lako dobio svoja dobra.

Mlađi također imaše svoju muku. Valjano ga je zapekla savjest kad je u onoj dalekoj zemlji zavladala velika glad. Nije li bio sukrivac za takvo stanje zbog svojeg načina života? Sve što je dobio od oca, izgubio je. Samo grijeh i krivnja ostadoše. Htio se odijeliti od svojih, sad je ostao sam. Htio je biti gospodar svojeg imanja, sad je postao sluga koji mora čuvati nečiste životinje. Osjećaj krivnje bio je neizdrživ. Pa što je to od svog života učinio?

Dva brata, dva starca, mogla bi još dugo razmišljati i razgovarati o svojim postupcima. No ubrzo postaje jasno da je za obojicu odlučujuća prekretnica bila gozba u očevu domu. Otac nije pitao za grijeh mlađega. Nije niti omalovažavao grijeh. Naložio je da se priprave gozba i veselje. Otac nije osudio bijes i mržnju starijega. Ali je jasno dao na znanje da sve njegovo i sinu pripada. Sada je pravo da se veselimo i slavimo slavlje za onoga koji bijaše mrtav i opet oživje.

p. Niko Bilić, SJ
(iz knjige: Nauči nas, FTI Zagreb 2001., str. 20)