Zašto danas čitamo Bibliju? Želimo li ozbiljno njegovati kršćansku kulturu, prvi je izvor zasigurno onaj program koji sv. Pavao sažima: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!” (Gal 2,20). Taj cilj i zadaća svih Kristovih vjernika znači da želimo prihvatiti Isusa – utjelovljenu Božju Riječ – toliko, da uđe u sve pore našega života. Zato čitamo Božju Riječ da bismo je što dublje shvatili i primili. Znamo da Crkva od početaka prepoznaje Objavu na dva osnova stupa. Jedno je predaja i živa riječ Učiteljstva, a drugo je Pismo koje jedino pravilno čitamo u Duhu Božjemu u kojemu je napisano.
Glavni razlog, zašto uzimamo Bibliju i čitamo je u cjelini od početka do kraja, zacijelo je onaj dobro znani terapeutski studij Svetog pisma koji vodi sam Gospodin i Učitelj na dan svojega svetog uskrsnuća. Svi znamo za dvojicu učenika koji odlaze u Emaus (Lk 24). Uskrsli Isus, nakon što je poslušao njihove obilne izvještaje, otvara im Pisma (Lk 24,32) – kako oni sami svjedoče. Počeo je od Mojsija, tj. od prvih pet biblijskih knjiga, pa zatim prešao na sve Proroke redom (Lk 24,27). Iznosi im što ima o njemu. Poslije, kad budu svi opet na okupu u Jeruzalemu, reći će im da i Zakon i Proroci i Psalmi (Lk 24,44) govore o njemu. To je bit! Sam Gospodin uzima cjelinu Pisma da bi uveo u tajnu svoje vlastite osobe. Tri dijela koja Učitelj spominje, dobro poznajemo jer su oni u izvornoj Hebrejskoj Bibliji do danas: Zakon, Proroci i Spisi.
Kako je plodan ovaj studij Biblije vidi se kod dvojice učenika: njihove oči kojima bijaše uskraćeno prepoznati ga (Lk 24,16), otvaraju se (31). Tek po studiju Pisma, kod razlamanja kruha, sposobni su prepoznati Uskrsloga. Njihovo srce koje je, prema Isusovoj riječi, bilo sporo (Lk 24,25), postaje goruće srce (32). Sami potvrđuju. Njihove riječi, napokon, više nisu mučno pretresanje i međusobno dobacivanje tumačenja (Lk 24,17), nego postaju molitva i to zajednička u poznatim riječima. Dok još nisu ni znali tko je to, Isusu upućuju molbu: “Ostani s nama!” (Lk 24,29). Prema svjedočanstvu samoga Evanđelja, dakle, čitanje Biblije ima – Božjim darom – silnu moć: otvara nam oči za tajnu Isusova uskrsnuća; grije i rasvjetljava našu nutrinu, središte ljudske osobe; naš način međusobnoga komuniciranja posvećuje i pretvara u molitvu. Papa Franjo tako često ističe kako upravo naše riječi, koje govorimo jedni drugima i jedni o drugima, imaju presudan utjecaj.
Poznato nam je kako Evanđelja ističu da se i početak i kraj Isusova života zbivaju prema Pismu. Emanuel je začet pod srcem, ispunjujući proroštvo (Iz 7,14; Mt 1,22s); na križu je proboden jer Pismo tako veli (Zah 12,10; Iv 19,37). Već su crkveni oci u počecima upozoravali kako je Isus, vječna Riječ, prisutan već na prvim stranicama Pisma, kad Stvoritelj upravo Riječju stvara svijet (“I reče Bog” Post 1). Kad na svetoj gori Sinaju Bog svom narodu daje upute za život, sam tumači da je to “za pouku” (Izl 24,12). Mojsije će Božje riječi prenijeti svima, a potom zapisati i još jednom zajednici pročitati da svi mogu donijeti slobodnu odluku na gotovo referendumski način. Zato i mi danas čitamo Pismo.
Na Sinaju Gospodin je također pred Mojsijem dao preciznu definiciju proročke službe. Prorok ponajprije mora primiti Božju riječ, to mu je prva zadaća (Pnz 18,18). Pozvan je dopustiti da mu Bog svoje riječi stavi u usta, to jest da ga svojim riječima nahrani. U pitanju je dragocjeno, milo iskustvo koje svi iz djetinjstva poznajemo kad nas je najčešće majka hranila. U odrasloj dobi stavljati hranu u usta intimna je stvar i ne dopuštamo olako da nas netko drugi hrani. Baš zato je slušanje i prihvaćanje Božje Riječi čin slobode po kojemu kršćani, ucijepljeni u Krista Proroka, ispunjaju svoje poslanje da budu novozavjetni proroci.
Jošua, veliki nasljednik koji dovršava put u slobodu i uvodi Božji narod u Obećanu zemlju, od prvog poglavlja svoje knjige ima na raspolaganju Zakon, pisanu Riječ – tu veliku Božju pouku za život (“Knjiga Zakona” Jš 1,8). Prema zapovijedi on će na cilju, u Obećanoj zemlji, napraviti prvi prijepis Zakona (Jš 8,32) i pred svima okupljenim članovima Božjeg naroda, uključujući žene, djecu, pa i strance, Jošua će pročitati, i to “svaku riječ” (Jš 8,34). Poput Mojsija na gori Sinaju, Jošua nam u ovoj slici daje najživlje obrazloženje zašto čitamo Pismo u cjelini i pred cijelom okupljenom zajednicom.
Crkva tijekom svoje povijesti živi od Božje Riječi. Kod svake svete mise slušamo odabrane odlomke iz Biblije. Baš zato je vrijedno posegnuti za cijelim kanonom, tj. ukupnom zbirkom svetih spisa kako bismo sve više razumjeli smisao i prepoznali kontekst. Postaje nam jasno kako je Sveto pismo zgusnuto iskustvo Božjega naroda. Po njemu nam Bog progovara. Drugačije od svih dragocjenih komunikacija između nas ljudi, ova je osobita jer nam omogućava kontakt s Bogom. Vertikalna je, nije samo horizontalna.
Kad se župljani okupe na slušanje Riječi, onda se obnavlja spasonosna zgoda iz vremena dobroga kralja Jošije (2 Kr 22). Kod obnove Hrama pronašli su Knjigu. Pravo otkriće! Ponovno je tu ono što su zapustili, zagubili, zanemarili. Prvi će riječi Knjige Zakona slušati sam kralj. Kolika je njihova snaga potvrđuje kraljeva reakcija. Ne samo da je razderao haljine u znak pogođenosti (2 Kr 22,11), nego je plakao, ponizio se, srce mu se smekšalo pred Bogom (19). Najviše izaslanstvo šalje proročici i potom on sam pred svim narodom na okupu čita svetu Knjigu Saveza (2 Kr 23,2). Rezultat čitanja bit će obnova Saveza i vrhunski svečana proslava Pashe za sav narod (22). To je snaga čitanja Riječi!
Glavni razlog, naravno, zašto čitamo Bibliju jest sam naš Gospodin i Spasitelj. On ja “živa Božja Riječ i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca”. (Heb 4,12). Isus će u svom naučavanju višestruko istaknuti koliko je Sveto pismo važno. Otvoreno govori o tome da nije došao dokinuti nego ispuniti Zakon i Proroke (Mt 5,17), upozoravajući tako na dva stupa koji nose cjelinu Pisma, sačuvana u predaji. Sebe sama, dakle, tumači kao ispunjenje i dovršetak Biblije. Važnost Svetog pisma naglašava izjednačujući zlatno pravilo: “Činite, što želite da vama čine!” sa svetim spisima (Mt 7,12). Kad ga pak pitaju o najvećoj zapovijedi, onda Učitelj Isus i onu prvu: “Ljubi Boga!” (Pnz 6,5) i drugu, prvoj jednaku: “Ljubi bližnjega!” (Lev 19,18) uzima iz Biblije. Potom sam ističe kako cjelina Svetoga pisma, Zakon i Proroci, visi o tim dvjema zapovijedima (Mt 22,40).
Najvažnije nam je ipak kad vidimo da se sam Gospodin u presudnim časovima svojega života koristi Biblijom. Prije javnoga djelovanja, u pustinji, sva tri sotonska napada pobijedit će upravo snagom Pisma. Iz Biblije uzima i upozorenje da čovjek ne živi samo o kruhu (Pnz 8,3), i zabranu koja propisuje da se ne smije Boga iskušavati (Pnz 6,16), te, napokon, jasnu zapovijed da se samo Bogu treba klanjati (Pnz 6,13). Riječ je Božja dakle izvrsna obrana od staroga Protivnika i Napadača.
Najviše ipak srce dira i pokreće činjenica da Gospodin Isus i u ključnom, završnom trenutku svojega života opet poseže za onim dijelom Svetoga pisma koji danas zovemo Stari zavjet. Već je na križu, kada za onaj najsvetiji odnos s Ocem, za svoju molitvu, uzima dobro znane riječi Psalma 22: “Bože moj, zašto si me ostavio?” I tada, evo, kad se osjeća ostavljenim, uz pomoć riječi Pisma priznaje međusobnu pripadnost i privrženost: to je njegov Bog. Sam psalam potvrđuje kako ta međusobna povezanost nije nešto prolazno i kratkotrajno nego potječe doslovce iz majčine utrobe: “Od krila majčina ti si Bog moj!” (Ps 22,11).
Psalam 22 izvrsno razjašnjava kako to Pisma govore o Isusu jer se ondje s bolnom točnošću opisuju patnje raspetoga koji je kao “crv” (Ps 22,7), “srce mu se topi u grudima” (Ps 22,15), a gorku porugu i vrijeđanje iz Biblije izravno navode svećenici, pismoznanci i starješine: “Uzdao se u Boga!” (Ps 22,9; Mt 27,43). Evanđelje ističe kako se to ono što Pismo veli, i to baš u Ps 22, ispunja: i kad bacaju kocku za Isusovu odjeću (Ps 22,19; Iv 19,24), i kad Isus govori “Žedan sam” (Iv 19,28 usp. Ps 22,16). Štoviše, Psalam 22 najavljuje i uskrsnuće kad govori o tome da će se Bogu klanjati oni koji se spuštaju u prah (Ps 22,30). Zadnje predanje Ocu, napokon, Raspeti također izriče riječima iz Svetoga pisma. “U ruke tvoje predajem duh svoj” riječi su Psalma 31,6 kojima Sin Božji ono najunutarnjije, ono središte koje nosi njegovo biće – svoj duh – povjerava Ocu nebeskom. Rezultat ove primjene Pisma čudesan je dar uskrsnuća, Očev odgovor na povjerenje Sina. Zato se isplati Pismo čitati i primijeniti.
p. Niko Bilić, SJ