Proročka depresija u Knjizi proroka Jone
U tekstu ove knjige Joni se nigdje ne pripisuje naslov „prorok“. On ipak pripada izabranim Božjim glasnicima budući da knjiga započinje prepoznatljivom proročkom formulom ili formulom o dolasku riječi Gospodnje: „Riječ Jahvina dođe (Joni)“ (ויהי דבר יהוה doslovno: „i bude riječ Jahvina“ 1,1) koja će se još jednom pojaviti u knjizi kao oznaka za početak drugog dijela (3,1).
Proročki naslov za Jonu naći ćemo u 2 Kr 14,25. Ondje se po „prezimenu“ בן אמתי („sin Amitajev“ 2 Kr 14,25; Jon 1,1) može vidjeti da je riječ o istom čovjeku. U 2 Kr opisana je paradoksalna situacija. Za kralja Jeroboama II. (14,23) u Sjevernom kraljevstvu stoji da je „činio što je zlo u očima Gospodnjim“ (v24) i da ide stopama svog prethodnika, imenjaka koji je začetnik rascijepa. Međutim upravo za nj Jona proriče da će vratiti Izraelu granice i povećati ga sve do Mrtvog mora, što se i događa (v25). Zapanjujući postupak Božji, kad unatoč zloći ne izbrisuje ime naroda, nego ga spašava po rukama grešnoga kralja (v27), signifikantan je za Knjigu o Joni.
Prema svom imenu Jona je kao „golubica“ iz Noine korablje. U opisu kako Noa želi izvidjeti je li se voda povukla u Post 8,8–12, doslovce u svakom retku nailazimo na hebrejsku imenicu יונה (jona) koja znači „golubica“. Ne označuje to ime samo da je Jona uplašen i bojažljiv nego da Jona unatoč mnogim vodama nalazi čvrsto tlo, uporište.
Semantičko polje „more/voda“ formalno obilježuje prvi dio Knjige o Joni (Jon 1s). Hebrejska imenica ים (jam, „more“) nalazi se čak sedam puta u tom prvom dijelu (1,4.5.9.11.12.13.15), a poslije se više ne pojavljuje. Imenicu „voda“ naći ćemo k tome u Jon 2,6 (מים majim). Kao u opisu potopa, tekst prvog dijela Knjige o Joni dočarava nam kako je potrebno naći suho tlo.
Golubica iz korablje nakon bujice potopnih voda najavljuje smiraj, nalazi mjesto gdje se može otpočinuti (Post 8,9). Noina golubica s grančicom u kljunu postaje sveopći simbol mira. I Jona je simbol smirivanja, stišavanja kako će pokazati kraj knjige.
Osobine
Jona je aktivist, poduzetan čovjek, a ima i dobre živce. Čim je do njega stigla Gospodnja riječ na početku knjige (1,1), on odmah preuzima inicijativu i daje se u bijeg. Odlazi u luku Jafu, pronalazi lađu koja plovi onamo kamo je smjesta nakanio „pobjeći“ (ברח 1,3). Jona ulaže svoj novac za vozarinu sve do onkraj Sredozemnog mora („Taršiš“) samo da umakne „ispred lica Jahvina“. S druge strane, kad se more uznemiri i kad dođe oluja, kad na lađi nastane duhovno-molitvena strka i čistka pri kojoj mornari hvataju i bacaju preko palube komade tereta kako bi oslobodili i olakšali lađu, naš užurbani aktivist Jona u dnu će lađe – tko zna kojim debelokožnim mirom – leći i usnuti. Kad svi prionuše na posao, Jona spava tvrdim snom (רדם 1,5).
Jona je iskren i hrabar. Neće zatajiti nego priznaje vlastito podrijetlo i vjeru u Boga. Ne niječe tko je, nego vlastiti identitet jasno i otvoreno povezuje s Bogom. Na upit mornara u lađi iskreno kaže: „Ja sam Hebrej i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju“ (1,9). Jona bez uvijanja priznaje i svoj bijeg: „sam im je pripovjedio da bježi od Jahve“ (1,10). Čini se da je spreman i žrtvovati se kad mornarima veli: „Uzmite me i bacite u more…“ (1,12). Kada pak kaže: „Zbog mene se diglo ovo nevrijeme na vas“ (1,12) očito spremno preuzima krivnju na sebe.
Proročka uspješnost
Rezultat do kojeg ponajprije dovodi Jonin postupak zapanjujući je. Lađari na putu u Taršiš dolaze do obraćenja. Ako 1,5 izvješćuje kako „svaki zazva svoga Boga“ (ויזעקו אישׁ), neočekivano u 1,14 čitamo da svi oni „zazvaše Jahvu“ (ויקראו). Mornari, pritisnuti nevoljom na olujnom moru, postaju zajednica: više ne zaziva svatko za se, nego zajedno „zazvaše“. U hebrejskom jeziku u 1,5 rabi se glagol koji znači zapomaganje, vrištanje, i uza nj stoji distributivna oznaka „svatko“; u 1,14 međutim stoji „zvati, zazivati“ i nema distribucije.
Pritom negdašnji inovjerci izgovaraju vlastito Božje ime „Jahve“. Odjednom se sveto ime, dano na vječni spomen, nalazi u njihovu upravnom govoru. Obraćaju se izravno Bogu i to opetovano: „Ah, Jahve, ne daj da poginemo… jer ti si Jahve, činiš kako ti je milo“ (2x יהוה 1,14). Osim toga oni prinose žrtvu Jahvi i čine zavjete (זבח + נדר 1,16). Jonino obraćenje, međutim, uslijedit će kasnije. Tek u molitvi progovorit će o svom prinošenju žrtve i ispunjenju zavjeta (זבח + נדר 2,10).
Drugi dio knjige pokazat će silan, premda jednodnevni, Jonin proročki nastup. Već nakon svega jednog dana naviještanja, kad je prorok obišao tek trećinu Ninive koja je bila velika „tri dana hoda“ (Jon 3,3), narod se spremno obraća (3,5). Sam kralj na Joninu propovijed reagira: sišao je s prijestolja, skinuo plašt sa sebe, odjenuo se u kostrijet i sjeo u pepeo. Jona, eto, postiže dvostruk uspjeh: obratili su se mornari na lađi za Taršiš, obratit će se puk ninivski, obratit će se i kralj.
Jonino obraćenje
a) Silaženje. Prvi je dio knjige formalno odijeljen od drugoga i pomoću glagola ירד (jarad, „silaziti“ 4x 1,3[2x].5s) koji po učestalosti i značenju također služi kao ključna riječ. Prožima tekst 1. i 2. poglavlja i povezuje ga u cjelinu, a potom se više ne pojavljuje. Subjekt je uvijek Jona: Jona silazi sve dublje, do dna.
Umjesto da pođe prema Ninivi, Jona „siđe“ u Jafu (1,3a). Ondje nalazi lađu pa se – u prijevodu doduše „ukrca“ – ali u izvorniku i stvarno „siđe“ u lađu (1,3b). Za nevremena, dok mornari počinju vapiti i moliti, Jona silazi još niže: na dno lađe (1,5). U razvoju njegova osobnog obraćenja prorok sam uviđa svoje silaženje, pa u molitvi priznaje u prvom licu „siđoh“ (2,7).
b) Preokret. Je li bitan pomak u Joninu obraćenju nastao kad izražava spremnost da sama sebe žrtvuje, nudeći da bude bačen u more (1,12)? Možda je to doista pozitivna požrtvovnost kojom želi druge spasiti, a možda je to još jedan pokušaj da i dalje „silazi“ u morske dubine, pa i u smrt kako će pred sam kraj knjige tražiti (4x מות „umrijeti/smrt“ 4,3.8s), samo da pobjegne.
Stvaran je preokret u tome da Jona dolazi do osnovnog dalekosežnog uvida koji ispovijeda na kraju molitve u utrobi velike ribe. Hebrejski prijedlog -ל koji imenicu „spasenje“ pripisuje subjektu kao svojinu znači: „spasenje pripada Gospodinu“ odnosno „Jahve ima spasenje“ (2,10). Jona spoznaje da se u potrazi za izbavljenjem treba obratiti Bogu, a ne bježati od njega.
Formalno je jasan početak drugog dijela kad se drugi put u knjizi pojavljuje ona ista proročka formula s početka knjige (3,1 < 1,1). U tekstu stoji izričita naznaka שׁנית (šenit, „drugi put“).
Temeljit Jonin preokret na početku drugog dijela jasno se vidi iz odgovora na drugi poziv od Boga. Na opetovanu riječ Gospodnju: „Ustani, idi u Ninivu“ (3,2 < 1,2) Jona se sada spremno odaziva i poslušno izvršava: „Jona ustade i ode Ninivu“ (3,3).
Jonina molitva
Jona najprije ni jednom riječju ne odgovara na riječ Božju izrečenu u 1,2. Zatim, osjetivši zastrašujuću blizinu smrti, „sišavši“ do dna, prestaje okolišati. Ni bježanje (ברח 1,3.10; 4,2), ni pripovijedanje i javno priznavanje pred drugima (1,10), pa ni žrtvovanje samoga sebe (1,12.15) nisu ono pravo. Tek u dubinama, u tmini riblje utrobe, Jona se obraća na pravu adresu. Progovara Bogu u molitvi: „Ti si mi čuo glas… ti me baci… ti iz jame izvadi život moj“ (2,3–10). Jona pri tom pronalazi pravi uzrok svojih nevolja. Pripisuje i valove i nevolje Bogu („sve poplave tvoje i valovi“ 2,4). Ono što Jonu muči jest tjeskobna misao koju uspijeva izreći pred Bogom: „odbačen sam od očiju tvojih“ (2,5).
Kao što prije nije zatajio svoj identitet (1,9), slično i u svojem hvalospjevu prvi put otvoreno priznaje u dijaloškom, izravnom obliku „Jahve, Bože moj“ (2,7). Silno je to predanje Bogu nakon upornog bježanja!
Jona će još jednom progovoriti u molitvi, ali ne hvalospjevno, nego predbacujući (4,2s). U tom prigovaranju pokazat će da je za važnu spoznaju o tome da je kod Boga spasenje do koje je došao u samoći i mraku riblje utrobe potrebna dodatna šutnja i slušanje na kraju knjige. Uvid da je od Boga spasenje, a ne propast, još nije ušao u dublje emocionalne predijele Jonina bića kad on goji depresivne samoubilačke misli i traži svoju smrt (4,3).
U toj drugoj Joninoj molitvi 4,2s, Jona se nalazi u odsudnoj bitci sa svojom slikom o Bogu. Njemu je krivo što je Bog spasio Ninivljane. Jona bi izgleda očekivao da Bog razori i satre. Tu u potpunosti izbija na površinu mukla depresija koju je zacijelo i prije u sebi nosio kad je htio pobjeći pa makar i na dno mora („baciti u more“ 1,12.15). U svojoj drugoj molitvi tu stisku i bol izriče više puta. Dvaput pred Bogom kaže da mu je smrt bolja nego život (4,3.8), a poslije ističe da je ljut „na smrt“ (4,9). Premda Jona traži da mu se život oduzme (4,3), Bog opetuje svoje pitanje o Joninoj ljutnji (4,3.9) i dopušta da prorok izrekne svoje duševno stanje.
Završetak knjige jest Božja riječ (4,10s). Jona ostaje samo slušatelj. Možemo i u tome prepoznati dragocjen oblik molitve. Od bijega preko velikih riječi i preko razračunavanja, do tišine, slušanja, izravnog učenja. Sav put Jonin škola je za život s Bogom. Jona će doći do mjesta gdje je sam utihnuo. Cio pothvat Bog poduzima da podigne proroka kojemu mora posvetiti veću pažnju nego li cijeloj Ninivi.
Razlozi za bijeg
a) Smijenjeni prorok. Jonino obraćenje sporo napreduje. Na otvoren poziv zapovjednika lađe: „Ustaj, zazivaj svoga Boga!“ (1,6) još ne počinje moliti, nego tek u 2. poglavlju. Jona zasigurno ne prepoznaje u ustima zapovjednika onaj isti Božji nalog koji će još jednom čuti: קום קרא (3x 1,2.6; 3,2). Par istih hebrejskih glagola u imperativu koji se dvaput nalazi unutar Božje riječi („ustani, propovijedaj!“ 1,2; 3,2) sadržaj je zapovijedi kapetana broda („ustani, zazivlji“ 1,6). Jona je već na lađi smijenjen jer zapovjednik prenosi Božje riječi i upozorava na opasnost, izvršavajući tako proročku zadaću namijenjenu Joni.
U drugom će dijelu knjige Joninu proročku ulogu preuzeti ninivski kralj. On je taj koji poziva na molitvu i obraćenje proglašujući: „Neka glasno Boga zazivlju, i neka se obrati svatko sa svojeg zlog puta i nepravde koju je činio!“ (3,8). Jona je u Ninivi definitivno smijenjen. Od početka je mogao slutiti da će biti samo „jedan dan“ (3,4) u službi i da će potom biti otpušten. S pravom bježi od takva nalogodavca, prezren, zanemaren, suvišan. Nema veličanstvenih nastupa i govora, nema uspjeha i glasovitosti. Jedan dan i gotovo.
b) Sadržaj proroštva. Jona prolazi Ninivom razglašujući: „Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena!“ (3,4). Odakle mu to? Takvu Božju riječ u knjizi nećemo naći. Jona ne zna pravo što mu je naviještati. Za razliku od drugih proroka kojima je jasno priopćen sadržaj poruke koju će naviještati, Bog Jonu šalje u tuđinski grad s općenitom naznakom: „propovijedaj u njemu“ (1,2) i poslije „propovijedaj u njemu što ću ti reći“ (3,2). Razumljivo da prorok bježi kad pravo ni ne zna što treba reći. Kako izići pred okupljeno slušateljstvo bez pripravljena govora? Jona, eto, istom treba naučiti čuti i prepoznati Božji glas. Stoga će kraj knjige i pustiti da Gospodnja riječ odjekuje (4,10s), a Jonu će ostaviti u šutnji da pronikne ono što već zna i što je na vlastitoj koži iskusio: Bogu pripada spasenje (2,10).
Na tragu velikoga proroka
U teškoj i tjeskobnoj drugoj molitvi (4,2s), sročenoj kao predbacivanje, Jona veli: „znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem“ (4,2). Tako gotovo doslovno preuzima riječi iz objave Mojsiju (Izl 34,6). Tek dva pridjeva, „milosrdan“ i „milostiv“, mijenjaju mjesta.
Mojsiju je u odsudnom času, kad je nakon grijeha sa zlatnim teletom trebalo iznova izraditi ploče zakona, darovan izvanredan susret s tajnom Božjeg bića. Od toga mu je lice sjalo, „izbijala je svjetlost“ (Izl 34,29.30), te je tako Bog na nov način potvrdio Mojsijev autoritet pred zajednicom. Istovjetnom definicijom Božje dobrote, biblijski tekst dovodi Jonu u vezu s uzor-prorokom Mojsijem i još jednom ističe da je bitna zadaća proroka spoznati kakav je Bog zapravo.
23.01.2007., ispravljeno 29.05.2009. 2. izd. 2019. CROSBI
p. Niko Bilić SJ
Vidi: Jonina druga molitva