Mojsije pripada među malobrojne likove u Svetom pismu koje pratimo doslovce od rođenja do smrti. On je veliki voditelj zajednice koji na Sinaju sklapa Savez s Bogom nakon oslobođenja iz kuće ropstva.
Od djeteta do spasitelja Božjeg naroda
Opće je poznato kako je Mojsije stavljen u malu košaru. U biblijskom je jeziku ona označena istom riječju kao i velika Noina korablja koja spašava od potopnih voda. Upozorenje je to da se ni ovi događaji kojima je Mojsije u prvim mjesecima života bio obilježen ne odvijaju bez Božjega promisla. Košarica od trstike ne vodi u propast i smrt nego naprotiv, poput korablje, treba usred uništenja poštedjeti i očuvati na životu.
Bezbrižni svijet djetinje razdraganosti Mojsije naglo ostavlja za sobom kad ga majka odvodi faraonovoj kćeri kojoj „biva sinom“ (Izl 2,10). Od siromašnog djeteta iz zasužnjenog naroda u stranoj zemlji postaje član kraljevske obitelj, posvojeni unuk faraonov. Sveto pismo bilježi kako Mojsije upravo u to vrijeme dobiva ime od svoje pomajke. To je ime kojim će sam Bog jednom zazvati Mojsija (Izl 3,4), a izvedeno je od glagola משׁה „izvući“ i po svom je obliku aktivni particip: onaj koji izvlači. Kao što je izvučen iz nevolje, tako će Mojsije sam biti „onaj koji izvlači“, izbavitelj iz nevolje.
Mladi Mojsije u Egiptu uspješno svladava zadatak određivanja identiteta i opredjeljivanja za širu životnu zajednicu kojoj pripada. Promatrajući muke Izraelaca u Egiptu, Mojsije je došao – kako precizira hebrejski izvornik – „k svojoj braći“ (אח Izl 2,11). Prava bura, međutim, tek počinje. Pogođen neljudskim postupkom prema sunarodnjaku, mladić Mojsije reagira radikalno. Odlučuje se na napad istom mjerom. U tekstu stoji: „udari Egipćanina“ (נכה v12), pri čemu je upotrijebljen isti biblijski glagol kao i u opisu Egipćanina kad tuče Hebrejca. Bespoštedna mladenačka naivnost u Mojsija brzo se raspršuje. Hebrejci koje je idealno shvatio međusobno se napadaju (v13). Naprasno se ruši slika prema kojoj bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da se oni zauzimaju jedan za drugoga i da se međusobno brane pred neprijateljem.
Sunarodnjaci ne samo da Mojsiju ne priznaju nikakav autoritet, nego mu još pripisuju ubojite nakane (v14). On ostaje bez svakog zaleđa; faraon mu više nije zaštitnik, nego ga štoviše hoće smaknuti (v15), a faraonova kći koja je Mojsiju pomajka uopće se više ne pojavljuje. Mladić je prepušten svojoj sudbini; ostaje sam. Do u dubinu može osjetiti ljudsku samoću, ne pripada ni jednima ni drugima.
Dubinsku krizu mladi Mojsije uspješno prevladava. Metoda kojom se u prvi mah služi jest bijeg, ali to je spasonosan bijeg jer ga ne vodi u bolest, nego do novog boravišta (v15). Još jednom Mojsije započinje novi život, ali sada na vlastitu inicijativu. U midjanskoj zemlji Mojsije će spasiti pastirice od zlostavljanja (v17). Prvi put se s uspjehom zauzima za druge što će biti njegovo životno poslanje. Sada to čini primjerenije nego prije, bez brzopletog i krajnjeg rješenja protuudarom. Prvi put u Bibliji Mojsije je subjekt teološki važnom glagolu ישׁע „spasiti“ koji će ući u ime Isus.
Mojsijevo zvanje
Kad biblijski tekst dopušta da Bog dvaput izgovara ime osobe kojoj se obraća, to označava intenzivan Božji zahvat u nečiji život. Tako i Mojsije iz gorućeg grma dvaput čuje svoje ime (Izl 3,4) kad dobiva zadaću da oslobodi cijeli jedan narod iz ropstva u tuđini, što je daleko iznad sila jednog čovjeka. Susret s Bogom ne donosi samo slatkost i dragost, nego i treperenje, dubok doživljaj vlastite ograničenosti i ljudske izvrgnutosti onome što nas nadilazi.
Prizor s grmom koji je „sav u vatri, a ipak ne sagorijeva“ (Izl 3,2) tvori prototip za biblijski izvještaj o zvanju i predstavlja prvi korak u velikom pothvatu oslobođenja izraelskog naroda iz „kuće ropstva“ simbolizirane pod imenom „Egipat“.
Sveto pismo ne idealizira nego otvoreno iznosi reakcije Mojsijeve. Odmah nakon Božjeg naloga Mojsije ozbiljno pita: „Tko sam ja?“ (3,11) i tako svoj identitet stavlja u pitanje. Zatim želi upoznati onoga koji ga šalje, želi znati: „Kako mu je ime?“ (3,13). Strah ga je, potom, za autoritet i vjerodostojnost pred izraelskom zajednicom u Egiptu. Što „ako mi ne povjeruju?“ pita on (4,1). I nakon uvjeravanja i obećanja potpore, Mojsije se opet vraća na samog sebe jer zna: „Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak“ (4,10). Čak po cijenu Božje ljutnje sve do kraja pokušava: „Ne bi li ipak poslao koga drugoga?“ (4,13).
Budući da znamo kakvu zadaću mu valja preuzeti, imamo razumijevanja za sve tri vrste poteškoća koje smjeraju na osobu Mojsijevu, na otajstveni Božji identitet i na Mojsijev narod. Bog dopušta da mu njegov izabranik iskreno iznese svoj otpor i strahove koje ima u zvanju. Iskustvo u radu s duhovnim zvanjima potvrđuje da jedino ondje gdje se uspostavi iskrenost i otvorenost, zvanje može zoriti i cvjetati.
Bog koji Mojsija šalje čitateljima je već poznat. Knjiga Izlaska ovdje donosi njegovu osobnu iskaznicu u prvi put sročenoj formuli: „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“. Ipak za tajnog sugovornika Mojsijeva u tekstu se rabi čas opća imenica אלהים „Bog“ (3,4.11.13.14s), čas vlastito ime יהוה „Jahve“ (3,4.7; 4,2.4.6.10s), a na početku stoji izraz מלאך יהוה „poslanik Jahvin“ (3,2), premda i subjekt i njegova poruka ostaju isti. Kao u nekoj modernoj video projekciji, biblijski tekst dopušta da se izmjenjuje vanjsko obličje pa je nevidljivost i nedodirljivost tajnog Božjeg bića zaštićena.
Premda je poseban Božji izabranik, Mojsije ne može raspolagati prostorom Božjim kao gospodar. Kad Mojsije želi prići, odrješito se zahtijeva od njega da izuje obuću (3,5). Božja svetost i uzvišenost ostaju nepovrijeđene.
U ovom tekstu nalazi se objava Božjeg vlastitog imena „Jahve“ koje biblijski vjernik iz poštovanja redovito ne izgovara, nego ga, slično kao i mi danas u liturgiji i u duhovnosti, zamjenjuje riječju „Gospodin“ – Adonaj. Sveto ime Jahve, dano kao „vječni spomen“ (Izl 3,15) ovdje se definira dvaput opetovanim prvim licem nesvršenog oblika glagola „biti“ između kojih stoji univerzalna odnosna zamjenica. Rečenicu אהיה אשׁר אהיה (’ehje ’ašer ’ehje 3,14) bismo mogli u hrvatskom izreći kao „jesam, tko god da jesam“ ili „bit ću, ma tko da ću biti“. Sveto pismo, eto, dosljedno čuva Božju tajanstvenost i nedostupnost – transcendentnost. Mojsije ne može raspolagati Bogom, ne može polagati pravo na njega. Zaista, hoće li se Bog objaviti u šaptu laganog lahora (1 Kr 19) ili kao kralj čiji skuti ispunjaju svetište (Iz 6), kao Gospodin nad vojskama ili kao onaj koga su proboli (Zah 12,10), to određuje Bog sam.
Veliki izlazak
Središnji događaj starozavjetnog otkupljenja iz „kuće ropstva“ ima svoju najpoznatiju sliku i sažetak u prijelazu preko Crvenog mora (Izl 14). Cilj cijelog opisa jest vjera (v31), ono pouzdanje koje cijela zajednica stječe u Boga i u Mojsija! Prvo dramatsko težište u opisu, negativno obojeno, jest smrtni strah koji obuzima sav narod (v10). Pred njima more, a za njima progonitelj: kralj i sva bojna kola (v9). Riječi koje izriču izravan su prigovor (v11s) i napad na Mojsija. Čovjeka koji je pokrenuo velik pothvat izbavljenja stavljaju na optuženičku klupu i nemilo ga kore.
Govor zajednice uokviren je opetovanim riječima koje izlazak i put u slobodu ne samo da stavljaju u pitanje, nego ga okreću naglavce. Oslobođenje iz sužanjstva za njih je „smrt u pustinji“ (2x v11s). Sav napor Mojsijev obescijenjen je, zgažen. Sve što je poduzeo sada je u očima tužitelja bezvrijedno, prekriveno mrakom.
Mojsijeva je reakcija dvostruka. Pred zajednicom kao nositelj odgovornosti tješi i sokoli. Izgovarajući biblijsko ohrabrenje: „Ne bojte se!“ (14,13) Mojsije pokazuje da prepoznaje bit problema (v10). Ne staje na gorkim optužbama iz v11s, ne kreće u protuudar. Osim toga vjera do koje će zajednica tek nakon spasonosnog Božjeg djela doći, Mojsija već ispunja kad s pouzdanjem najavljuje: „Gledajte spasenje Božje!“ (v13). Riječju „spasenje“ (ישׁע) ispravno najavljuje ono što će se dogoditi jer tako i sažetak opisuje: „Gospodin spasi Izraela“ (v30). Tek potom zajednica će složno s Mojsijem u hvalospjevu ispovjediti: „Gospodin mi postade spasenje“ (15,2).
Dubinu vlastite tjeskobe i objektivnog osjećaja nevolje Mojsije će iskazati pred Bogom. Kao što su prije svi sinovi Izraelovi gorko vapili (צעק v10), tako Mojsije izriče svoje vapaje Bogu, on moli (צעק v15). Za svoje pouzdanje, koje je unaprijed posvjedočio i u drugima budio, traži snagu kod Boga.
Mojsije je pred svima navijestio da će se Bog boriti (v14), a Egipat na temelju iskustva to potvrđuje (v25). Mojsijeva se najava obistinjuje na više načina. Poslanik Božji od voditelja postaje obrana na začelju, a tako i stup od oblaka (v19). Božja aktivna prisutnost prepoznaje se već samim tim što Bog govori. Najprije općenito nagoviješta da će otvrdnuti srce faraonu, da će se proslaviti i da će Egipat spoznati Boga (Izl 14,2–4), potom iste stvari spominje još jednom (v15–18) kao izravan odgovor Mojsiju na njegov vapaj.
Ponavljanje znači da Bog ostaje vjeran svojoj nakani i da ga ne može zaustaviti teška situacija. Odgovor Mojsiju služi kao podsjetnik i ohrabrenje ohrabrivatelju. Još jednom objašnjava smisao onoga što se zbiva. Osim toga najava da će Bog otvrdnuti srce faraonu prvi put opisuje potjeru koja kreće iz Egipta u pustinju (v8), a drugi put tvrdo srce faraona vodi u more (v23), što će za nj biti kobno. Mojsije dobiva konkretnu uputu da pruži ruku nad more (v16.26) što on pokorno i izvršava (v21.27), a da nije riječ o čarobnjaštvu svjedoči opis: Jahve je subjekt, on šalje vjetar. Najpoznatiji oblik božanske borbe očituje se u tome da Bog napadače čini bezopasnima i oduzima im silu (v24).
Mojsije sluša kako Bog najavljuje svoju proslavu (v4.17s). To će „uzvišenje“ (15,1.21) biti glavni motiv o kojem poslije pjevaju Mojsije i sinovi Izraelovi, a Mirjam i sve žene odgovaraju.
Mojsije zagovornik
Osobito Mojsijevo obilježje u Bibliji njegova je zagovornička molitva. Mojsije moli za narod koji se klanja zlatnom teletu (Izl 32,10–14). Pri tom je smion i neposredan. U Božjim riječima stoji: „pusti neka se moj gnjev raspali“ (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na to, pitajući za svrhu: „Čemu tvoj gnjev?“ (v11), i tražeći smirenje: „Smiri svoj gnjev“ (v12). Kad u svojoj molitvi rabi biblijski glagol שׁוב šub, onda Mojsije traži Božje „obraćenje“: „okreni se“ od plamena svoga gnjeva! (v12). Molitva mu je uspješna. Molba: „smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!“ (v12) nalazi ostvarenje u zaključnom opisu: „i smilovao se!“ (v14).
Mojsija također susrećemo u Knjizi Brojeva kako moli za narod koji se tuži i plače. Bit će to posrednički razgovor s Bogom (Br 11,10–23) koji vodi do ispunjena Božjih obećanja (v24–34). U svom govoru Bogu predbacuje zlostavljanje i nenaklonost, stavlja u pitanje Božji postupak. Smrt doživljava kao rješenje te staje uz bok Iliji, Joni i Jobu. Odgovor koji od Boga dobiva konstruktivan je i iznosi teološku problematiku mrmljanja u narodu: odbaciti izlazak znači odbaciti Božju inicijativu (v20). Kad se cijela zajednica pobuni i otvoreno traži povratak u Egipat (2x Br 14,3) Mojsijev prvi odgovor bit će čin štovanja Boga („pokloniti se“ v5). Izravna molba „oprosti“ (v19) dobiva ispunjenje kod Boga: „opraštam“ (v20).
Mojsije je zagovornik i kad moli za svoju bolesnu sestru (Br 12,13). Na dvostruki prigovor Mojsije se ne opravdava, ne ističe svoj autoritet, ne prekorava postupak svoje sestre, nego na poticaj Aronov upućuje Bogu molitvu. Izriče molbu: „Izliječi!“ (v13) koja dobiva svoj odgovor u činu ponovnog primanja u zajednicu („okupiti“ v15).
Uzor-prorok
Naslov „prorok“ za Mojsija stoji u onom dijelu teksta koji je upravni govor: „Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin“ (Pnz 18,15). Osoba koja govori jest Mojsije. A „Ti“ kojemu se obraća jest cijela izraelska zajednica (usp. Pnz 1,1). Mojsije sama sebe postavlja kao mjerilo za budućeg proroka, ali to čini na temelju Božje riječi. „Poput mene“ (v15) odjek je Božjeg obećanja „poput tebe“ (v18). Petar će u trijemu Salomonovu nakon ozdravljenja hromoga u Dj 3,22–23 dokazivati upravo uz pomoć ovog teksta da je Mesija Isus onaj obećani prorok kojega je Mojsije najavio i da samo onaj koji njega sluša ostaje u narodu Božjem.
Kratak tekst o Mojsiju kao proroku važan je za cjelokupno shvaćanje proročkog poslanja jer daje podrobnu definiciju (v18) i jer vezuje proročki naslov uz središnji, konstitutivni događaj izraelske povijesti: sklapanje Saveza na Horebu (v16). Prorokova usta trebaju primati i nositi Božje riječi. Prorokova je zadaća prenijeti zajednici sve ono što mu Bog zapovijedi da izrekne.
S proročkom titulom pojavit će se Mojsije u Knjizi malih proroka. Po proroku Gospodin je izveo Izraela iz Egipta i po proroku Izrael bijaše čuvan, piše Hošea (12,14) i time ujedno daje još jedno bitno obilježje proročkog poslanja. Prorok oslobađa zajednicu iz kuće ropstva, vodi je na hodočašće i njezin je čuvar.
Poslušan do smrti
Završetak Mojsijeva života izričito se spominje u tri biblijska retka, najprije kao nalog, a potom kao izvršenje (Pnz 32,50; 34,5.7). Baš „toga istoga dana“ (32,48), 1.11.40 od izlaska iz Egipta (1,3), kada na moapskim poljanama opetuje sve riječi Božje Pouke, Mojsije čuje neobičan zahtjev „Uspni se na goru i umri!“ koji Bog može izreći samo nekome s kime je razgovarao „licem u lice“. Sluga Jahvin poslušno izvršava i tu posljednju zapovijed.
02.05.2007.; ispravljeno: 18.05.2009., 29.05.2009.
2. izd. 14. 12. 2019
Niko Bilić SJ
više:
1. Od djeteta do spasitelja naroda. Mladi Mojsije u Izl 2
2. Mojsijevo zvanje. Božja inicijativa na početku velikog puta u slobodu
3. Središnji događaj. Književni ustroj i teološka poruka u Izl 14
4. Riječi koje je Bog izgovorio. Izl 20,1-17 i Pnz 5,6-21 u bližem kontekstu * (dekalog.ppt)
5. Sudbonosna pustinja. Vjera i nevjera na putu u slobodu (Izl 32,1-14) * (izl32.ppt)