Mladi Mojsije u Izl 2
Poznajemo Mojsija kao malo dijete ostavljeno u košarici. I potom pamtimo velikog voditelja naroda koji na Sinaju sklapa Savez s Bogom nakon oslobođenja iz kuće ropstva. A što je bilo između, kako je on postao silnim Božjim slugom? Pogledajmo izbližega 2. poglavlje Knjige Izlaska. Kao ishodište našeg promatranja možemo uzeti onaj, za mladoga Mojsija važan čas, kad ga majka dovodi faraonovoj kćeri (Izl 2,10)
Bezbrižni svijet djetinje razdraganosti on naglo ostavlja za sobom. Momak, možda zastrašeno i usporeno, ulazi u carstvo egipatske kulture. Za njega su egipatska vjerovanja i znanja, nastambe i običaji, drevna vladavina nešto dosad nepoznato i novo. Mladost, nalik rođenju, uvijek znači neki izlet u nepoznato.
Pravni proces posinjenja, koji vladareva kći provodi, dječaku Mojsiju vjerojatno malo znači, ali on neposredno opaža i osjeća da je primljen u novu sredinu. “I bude joj sin” ili “i postade joj sinom” kaže hebr. tekst doslovno. Nova ga obitelj okružuje, sasvim drugačiji ljudi postaju mu bliski. Od siromašnog djeteta iz zasužnjenog naroda u stranoj zemlji on postaje član kraljevske obitelj, posvojeni unuk faraonov. Hebr. prijedlog ל označava pripadnost: “on postaje njezin sin.”
Mladi je Mojsije doveden, majka ispunja svoju obvezu i predaje ga. U tekstu on je objekt naznačen hebrejskim nastavkom הו- i kod majke koja ga “odvodi” kao i kod faraonove kćeri koja ga je “izvadila” iz vode. Ulazak u egipatski dvor zbiva se mimo mladićeve volje, to nije njegov odabir i odluka. Mladost, znamo, koliko god bila ispunjena oduševljenjem i posebnom životnom energijom često znači podvrgavanje odlukama i volji odraslih. Sretan put u osobnu slobodu zahtjeva prihvaćanje zadanih normi.
Razumljiv bi nam bio unutarnji otpor, gnušanje i odbojnost mladića Mojsija koji mora ostaviti svoje i prihvatiti posve drukčiji odgoj. Ali upravo to iskustvo stranog egipatskog života omogućit će mu uspješno izvršenje budućeg poslanja. U naše vrijeme, školska i fakultetska sredina za mladoga čovjeka uvijek predstavlja neki strani svijet u odnosu na obitelj, ali ona treba dati mladima nužnu duševnu širinu.
Sveto pismo bilježi kako Mojsije upravo u to vrijeme dobiva ime od svoje pomajke (Izl 2,10: i zazva njegovo ime: “Mojsije”. I reče: “jer sam ga iz vode izvukla”.) Mladi čovjek dobiva osobnu iskaznicu, znak raspoznavanja po kojem ga mogu prozvati u javnosti bilo da ga pohvale, kao npr. kod dobrog uspjeha u školovanju, bilo da ga pokude zbog nevaljalštine. Više se ne može kriti u roditeljske skute i njima prepuštati odgovornost. Ime, kažu nam teolozi, u Svetom pismu označava bit. To je ime kojim će sam Bog jednom zazvati Mojsija (Izl 3,4).
M. Noth (Das zweite Buch, 15) napominje kako se ovdje ime tumači na temelju hebr. jezika premda je faraonova kći egipćanka. Objašnjenje imena ne odgovara precizno izvještaju budući da dječak nije doslovno “iz vode izvađen”. Objašnjenje imena koje u biblijskom tekstu nalazimo Noth svrstava u pučku etimologiju koja se u SZ češće susreće. Ime je izvedeno od glagola משׁה koji stoji na kraju rečenice: dadne mu ime moše jer ga je, reče: mešitihu. Hebrejsko ime moše po svom je obliku aktivni particip: onaj koji izvlači, vadi. U biblijski bi izvještaj odgovarao pasivni oblik. Aktivni particip može se teološki opravdati: kao što je izvučen iz nevolje, tako će Mojsije sam biti onaj koji izvlači, izbavitelj iz nevolje.
“Moše” tj. “Mozis” skraćeni je oblik egipatskog imena: Amozis ili Tutmozis. Mojsije ga prima od egipćanke i ono označava njegov ulazak u egipatsku kulturu koji će biti od presudnog značenja za izlazak.
Mladost je doba žestokih sukoba. Mladom čovjeku ne treba dugo da vidi kako stvari stoje. Premda je sam uživao povlastice kraljevskoga roda, Mojsije zamjećuje kako Egipćani teškim radovima Hebrejima ogorčavaju život: “nemilosrdno su im nametali svakovrsne napore” (Izl 1,13). Mladi Mojsije uspješno u sebi svladava zadatak određivanja identiteta i opredjeljivanja za širu životnu zajednicu kojoj pripada. To je već jasni znak odrastanja. Ako si Mojsije s pravom može postaviti pitanje je li Hebrejac ili Egipćanin, Sveto pismo jednoznačno određuje. Promatrajući muke Izraelaca u Egiptu, Mojsije je došao među “svoj narod” kako veli hrv. prijevod (Izl 2,11). Hebrejski izvornik još više precizira i veli kako je došao “k svojoj braći” (אח v11); to je ista imenica koja se nalazi na kraju rečenice: “Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca – brata njegova”. Poznato je da su mladi posebno osjetljivi na pripadnost nekoj skupini. Mojsije je od mladosti usmjeren ne samo na malu grupicu, nego mu Pismo dopušta da se poistovjeti s jednim narodom.
Prava bura, međutim, tek počinje. Pogođen neljudskim postupkom nekog Egipćanina prema njegovu sunarodnjaku, mladić Mojsije reagira radikalno (2,11). Odlučuje se na napad istom mjerom, kojemu odmah potom nastoji zamesti trag (v12). Što u jednoj mladoj duši izaziva izravan susret s nasilnom smrću, možemo zamisliti. Pogotovu ako ju je u naletu mladenačkog osjećaja vlastitim rukama skrivio. U tekstu stoji: “udari Egipćanina”. Upotrijebljen je isti glagol נכה (v11s) koji stoji u opisu za Egipćanina kad tuče Hebrejca. Korjenitost mladih koji će iz osjećaja pravednosti ili pak izrazite mržnje podići ruku i na najbliže, poznata nam je.
Također ćemo u mladoj duši lako prepoznati rigidnost i nepopustljivost u moralnoj podjeli na dobro i zlo odnosno na crno-bijeli svijet. Stoga razumijemo Mojsijevu veliku zabunu kad ponajprije uočava da Egipćani, koji su ga, doduše, primili, razbojnički postupaju. Njegova je presuda odrješita: on udara. U njegovoj glavi jasna je podjela: Egipćani su grešni i zli, a Hebreji nevini trpe. Međutim, bespoštedna mladenačka naivnost brzo se otrježnjuje. Hebrejci koje je idealno shvatio međusobno se napadaju (v13). Naprasno se ruši slika prema kojoj bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da se oni zauzimaju jedan za drugoga i međusobno se brane pred neprijateljem.
Sunarodnjaci ne samo da mu ne priznaju nikakav autoritet, nego mu još pripisuju ubilačke nakane (v14). Mojsijev nerealan osjećaj sigurnosti, s kojim se bio odlučio udariti Egipćanin i posredovanje među zavađenim Hebrejcima, rasprsnut će se kao balon. Mladi je čovjek sklon graditi veliku sigurnost tek na vlastitoj samouvjerenosti i mašti. Nema realnih temelja, zdravo samopouzdanje tek treba izgraditi. Sva podmukla dubina osobne panike brzo izbija na površinu. Pokušaj da prikrije zločin nije uspio. Mojsije ostaje bez svakog zaleđa; faraon mu uopće više nije zaštitnik, nego ga štoviše hoće smaknuti (Izl 2,15). Usporedba s modernim sukobom mladeži s autoritetom gotovo se nameće. U svađi mogu pasti i oštre riječi koje mlada duša čuje kao primjerice: “Ubit ću te”. Faraonova kći koja je Mojsiju pomajka uopće se više ne pojavljuje. Mladić je prepušten svojoj sudbini; ostaje sam. Do u dubinu može osjetiti ljudsku samoću, ne pripada ni jednima ni drugima.
Dubinsku krizu mladi Mojsije uspješno prevladava. Metoda kojom se u prvi mah služi jest bijeg (ברח v15), ali to je spasonosan bijeg jer ga ne vodi u bolest, nego do novog boravišta. Hebr. glagol ישׁב (2,15) znači da se nastanio. Još jednom Mojsije započinje novi život, ali sada na vlastitu inicijativu. To više nije tjeskobni majčin pokušaj da nekako spasi dijete (v3), ni odluka faraonove kćeri da mu pokloni život (v6.9), pa ni dječakov ulazak u svijet egipatskog dvora kojim se ispunjuje roditeljska obveza (v10).
U Midjanskoj zemlji Mojsije će spasiti (ישׁע) pastirice od zlostavljanja (v17). U tom podhvatu još možemo nazrijeti nešto od želje da se pokaže važnim pred djevojkama i mladenački idealizam u obrani od nepravde prema slabijima. Činjenica je da se ovdje Mojsije prvi put s uspjehom zauzima za druge što će biti njegovo životno poslanje. Ovdje to čini primjerenije nego prije, bez brzopletog i krajnjeg rješenja ubojstvom. Prvi put u Bibliji Mojsije je subjekt teološki važnom glagolu ישׁע koji će ući u ime Isus.
O čemu opisni dio teksta izvještava (v17) to potvrđuju spašene sestre pred svojim ocem (v19). Pri tom povećavaju važnost njegova djela i na drugi način označuju njegov budući pothvat: on ih je “izbavio iz ruku” neprijatelja (נצל).
Dovršetak mladenačkog odrastanja smijemo potražiti u svetopisamskom izrazu ‘pristane’ (יאל hi. v21) koji opisuje Mojsijevu volju da ostane u midjanskoj zemlji i osnuje svoju obitelji. Mojsijev je pristanak već samostalna i odgovorna odluka koja bitno usmjeruje njegov dalji život.
Kao mladić Mojsije se morao suočiti s temeljnim zadatkom postizanja osjećaja vlastite vrijednosti jer je na neki način rođen kao neželjeno dijete. Budući da je, naime, egipatski vlastodržac izdao poznatu naredbu da svako muško novorođenče bude ubijeno kojom završava prvo poglavlje (1,22), nije teško zamisliti kako je ambivalentan i bolno neodređen bio osjećaj roditelja kad je Mojsije došao na svijet. Zasigurno, u mučnom sužanjstvu, pritisnuti teškim prisilnim radom, roditelji ne ostaju bez ponosa što im se rodio nasljednik. Ali, sva radost zbog rođenja potomka bijaše gorko zaražena strepnjom za sudbinu dječačića koji nije smio ostati na životu. Prva tri mjeseca mora biti skriven (Izl 2,2). Ne smije se znati da postoji. Mladić Mojsije morat će razriješiti ovu mučnu dvojbu zabilježenu u njegovim emocijama: je li njegov život vrijedan ili nije, isplati li se živjeti u ovakvom svijetu ili ne. Znamo, naime, da stav i osjećaj roditelja prema životu njihova djeteta postaje u ranom djetinjstvu njegov stav prema vlastitom životu.
Mojsijeva svetopisamska povijest snažno ističe zadatak odvajanja. Mladić kojeg će faraonova kći posiniti proživio je uz svoju majku svega tri mjeseca prije nego je prepušten svojoj sudbini. Njegova hrabra i odlučna majka s pravom je mogla biti majčinski zaljubljena u njega i zadivljena svojim sinčićem za kojeg Pismo kaže da je “krasan” (טוב Izl 2,2 usp. “i vidje da je dobro” Post 1). Ipak majka u prijelomnom času njegova najranijeg djetinjstva spremno zatomljuje svoj osjećaj, odvaja se od sina i pušta ga da doslovce zaplovi u svoj život.
Pritom “smola i paklina” (Izl 2,3) kojom mu je majka oblijepila spasonosnu košaricu u hrv. prijevodu neodoljivo podsjeća na Noinu korablju koja je po Božjoj naredbi na isti način obložena (usp. Post 6,14). U izvorniku ista riječ koja označava veliku lađu koja spašava od potopnih voda preuzeta je za malu košaricu koja će Mojsijev život sačuvati (תבה 6,14–16… 2,3.5) . Upozorenje je to da se ni ovi događaji kojima je Mojsije u prvim mjesecima života bio obilježen ne odvijaju bez Božjega promisla, premda u izvještaju nije, kao kod Noe, zapisana riječ Gospodnja upućena Mojsijevoj majci ili njegovu ocu. Košarica od trstike ne vodi u propast i smrt nego naprotiv, poput korablje, treba usred uništenja poštedjeti i očuvati na životu.
Mojsije može zahvaliti dovitljivoj majci što mu je omogućila budućnost: formalno-pravno njegova je majka ispunila slovo zakona. Mojsije je kao muško dijete dospio do rijeke kako je vlastodržac bio propisao: “Svako muško dijete bacite u rijeku!” (1,22). Zapovijed je ispunjena. Ali brižna majka nije ga bila prepustila struji u glavnom toku snažnoga Nila, nego je, mudro, položila malog Mojsija “u trstiku na obali Rijeke” (Izl 2,3). Majka koja nije ugađala sebi i svom osjećaju, nego je svekoliko potvrđivala život djeteta, omogućila je mladiću Mojsiju da prebrodi nove oluje koje dolaze. Majku nije zadržao nepravedni zakon, nego je i samu sebe izložila opasnosti da je optuže.
Silnu ulogu koju mladi imaju u Svetom pismu, uz Mojsija, odlično ocrtava lik Mojsijeve sestre. U opisu Mojsijeva života ona je u pozadini, ali je vrlo važna. Sestra ostaje prisutna uz Mojsija i onda kad je majka već morala ostaviti svoje dijete. Sveti tekst nas ne izvješćuje je li odvažna i radoznala sestra bila u dogovoru s majkom ili je njezina straža na Nilu tipičan mladenački pothvat, nestašna pustolovina koju izvodi na svoju ruku. Takvu pustolovinu, doduše, prate opasnosti; roditelji mogu pomisliti kako će ostati i bez svoje, zacijelo prvorođene, miljenice. Ipak, pustolovina počiva na želji i motivu koji se skrivaju u duši mladog čovjeka. Ondje im treba potražiti razlog. Odmah imamo puno razumijevanje za postupak sestre koja je “podalje stala da vidi što će biti” (Izl 2,4) s njenim malim bracom. Očito, djevojčica nije bila sputana strahom i nije se od žalosti zavukla u najskriveniji kutak obiteljskog doma da u ljutoj depresiji oplakuje brata.
Zadivljujućom hrabrošću djevojka će preskočiti svaku sramežljivost i stupiti pred Egipćanke koje su došle na rijeku. Zanimljivo, ni za nju u Svetom pismu ne nalazimo u ovoj zgodi nikakva Božjeg naputka koji bi bio prepoznatljiv po formuli: “i dođe riječ Gospodnja”. Ne preostaje nam drugo nego da sami pokušamo dokučiti što li se zbilo u duši hrabre djevojke.
Vjerojatno neopazice i iz prikrajka, možda i uplašeno, ona očito motri što se zbiva, kako je bila i nakanila. Po izgledu, po odjeći i ukrasima može prepoznati ženu visokog roda i njezine pratilje. Kad se osigurala da su nađenomu sužanjskom djetetu iskazale naklonost, djevojka smjelo pristupa s gotovim prijedlogom “Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama?” (v7) Otvoreno i izravno obraća se vladarevoj kćeri što je sigurno bilo hrabro, ali ujedno potvrđuje sklonost mladog čovjeka da se ne zadržava na formalnostima i protokolima nego je neposredan. Koliko god to neprimjereno izgledalo i protivno društvenim normama, mlada ropkinja iz tuđeg naroda ne zaustavlja se jer je u pitanju život. Mlada duša, ponesena ljubavlju, ima u sebi pregolem potencijal zauzimanja za druge.
Poznavajući neopterećenu i živahnu inteligenciju mladeži, lako ćemo prihvatiti da je spretna zamisao plod djevojčina uma. Svojom zamolbom faraonovoj kćeri omogućit će da Mojsije, protivno svim očekivanjima, bude othranjen na grudima vlastite majke. Na upit svoje mlađahne kćeri majka bijaše primljena kod visokopozicionirane gospodarice i uspostavila je kakvu-takvu izravnu vezu s njom što prema društvenim pravilima nipošto nije bilo lako. Osim toga, zahvaljujući djevojčinu prijedlogu Mojsijeva će majka u krajnjoj nevolji pod nepravednim režimom, doći do predragocjenog prihoda za svoju obitelji jer joj faraonova kći obećaje plaćanje (v9).
Sveto je pismo vrlo moderno. Kažu da su europski mislioci upozorili kako je suvremeno društvo starog kontinenta društvo bez očeva. Mama je, bar donekle, i unatoč kadikad neljudskim zakidanjama, priznata kao neka društvena uloga. Dočim nitko sve do najnovijeg doba nije govorio o očevima. Naziv »tata« nije priznat kao uloga osim u najužem društvu obitelji. Muškarac se definirao po svojemu poslu i javnoj ulozi; stvarno je bio malo nazočan u djetetovu odrastanju. Zanimljivo, eto, i Mojsije je primjer mladog čovjeka kod kojeg je otac posve u pozadini. Majka ima ima glavnu ulogu u njegovu djetinjstvu, a otac se tek spominje i jedva ostavlja kakav trag u duši svog sina. Za Mojsija znamo tek to da mu je otac »neki čovjek od Levijeva koljena« (Izl 2,1) i ništa više. Tek mnogo kasnije u Sv. pismu saznat ćemo ime oca Mojsijeva. Spominje se u Br 26,59 i u 1 Ljet 5,29, a glasi Amram.
Je li uz pomajku, faraonovu kćer, imao i nekog poočima, koji bi trebao biti njezin muž, ne znamo. Njegov tipični mladenački sukob s muškim autoritetom prenesen je na faraona koji zapravo ima ulogu djeda. Usprkos takvom, eto, nazovimo ga nedostatku oca, Božji izabranik dopunja mjeru svoga ljudskog rasta.
Psiholozi nam osim toga svjedoče da je lik oca osobito važan u izgrađivanju onog najvažnijeg odnosa, zdravog odnosa prema Bogu. Vidjeli smo da, nažalost, Mojsije nipošto nema idealne uvjete u tom pogledu. Otac je gotovo sasvim odsutan u njegovoj mladosti. Mojsije će čak doživjeti da ga faraon odlučuje pogubiti, što ostavlja neizbrisiv trag na njegovoj duši. Pa ipak Mojsije će postati revni Božji sluga.
Možda bi, posebno odgojitelji, rado čuli o neposrednim Božjim uputama za život mladeži. Za Mojsijeve mladosti, vidjeli smo, nasuprot obilnim Božjim objavama koje će kasnije primati, Bog ne progovara; nema nikakva izravnog Božjeg zahvata, usprkos našem očekivanju. Sveto pismo, dakle, mladima dopušta da odrastaju posve oslonjeni na ljudske sile, ali isto tako ne isključuje Božju slobodu da poduzme što i kako On to hoće.
Vidjeli smo kod Mojsija kako se rađa u potlačenosti i doslovnom ropstvu, živi kao mladić u stranoj zemlji. Za mnoge mlade to je i danas stvarnost. Koliko Sv. pismo uočava problem društvenih okolnosti za mladog čovjeka također je bilo očito. Mojsije se rađa s osudom na smrt. Suvremeno razlikovanje željene i neželjene trudnoće nije daleko od faraonove zapovijedi o kojoj sa zgražanjem slušamo. Sveto pismo, dakle, ne zatvara oči ni pred takvim krajnjim teškoćama; i dosljedno pokazuje Božji naum.
Ako smo htjeli uočiti dovršetak dinamike mladosti, kod Mojsija smo išli sve do samostalne odluke, odgovornog raspolaganja vlastitim životom. Mojsijeva mladost jasno obuhvaća razdoblje do stvaranja vlastite obitelji.
Kod Mojsija možemo zamijetiti kako su se u tom životnom odsjeku njegovi odgojitelji posvema povukli, izvršili su svoju zadaću. U nastavku odrastanja, koji nadilazi razdoblje mladosti, doživjet će potvrdu vlastitog identiteta u Bogu. Mojsije će doživjeti poznati susret s Bogom u gorućem grmu. Ali tu već započinje nova povijest odraslog muža.
Niko Bilić SJ