Siromaštvo kod Malih proroka
Biblijski Mali proroci spominju zapanjujuće aktualne primjere socijalne nepravde. Govore o luksuznim kućama koje su građene novcem siromašnih (Am 5,11). Izvješćuju o tome kako se siromašne isključuje od prava koje je pridržano dobrostojećima (Am 5,12). Govore napokon o tome da ljudi i ratne prilike iskorišćuju kako bi došli do dobara i obogatili se (Ob 1,13). Današnji svijet koji poznajemo trpi od sličnih zlodjela. Prorok Amos izvješćuje kao se palače podižu izrabljivanjem i nepravednim davanjima siromašnih. Umjesto da te veličanstvene zgrade služe kao znak zaštite i ugleda, postadoše simbolom tlačenja i objekt božanskog prezira. Suvremen čovjek svjestan je velikih troškova sudskih postupaka i skupih odvjetnika. Slično i prorok mora opisati kako na sudu usred grada “odbijaju siromaha” (Am 5,12).
Bistra je Božja spoznaja i njegov uvid u stanje siromašnih precizan. Pa ipak, gotovo sve što o tome saznajemo u spisima Malih proroka stoji u govoru Božjem koji je upravljen ne siromašnima, nego dobrostojećima, koji su se o njih ogriješili. Bog ne prezire bogatih unaprijed i ne uskraćuje im odbojno svoju riječ. Ne daje li time jasan znak svoje strpljivosti, on, spor na srdžbi? On ne gubi nadu da će netko ipak poslušati, da će možda ipak doći do popravka.
Božja naklonost i simpatija prema siromašnima počiva na važnoj Sefanijinoj tvrdnji da “izvršavaju njegove odredbe” (Sef 2,3). Samo za ove “skromne na zemlji” (Sef 2,3) nalazimo u Malih proroka izvještaj da djeluju prema sudu Božjem, primjenjuju božansko pravo (משׂפט Sef 2,3). Nasuprot tome u drugim se slučajevima neprestano upozorava da se pravda gazi (Hoš 5,11), pretvara u pelin (Am 5,7; 6,12) i prezire (Mi 3,8)
Božja konfrontacija sa zlotvorima, njegovo predbacivanje ne ostaje tek općenito. Spominju se više put knezovi (שׂר npr. Mih 7,3) i suci (שׁפט), glavari (ראשׁי npr. Mih 3,1) i vođe (קציני). Za Riječ Božju jasno je kako u zajednici postoje odgovorni u čijim je rukama daleko više obdržavanje i ispunjavanje pravednosti. Njima se Bog obraća svojim ukorom. Zajedno sa svećenicima i prorocima oni nose odgovornost za život zajednice (Mih 3,11; Sef 3,3s).
Božji je prigovor izravan. Obraća se neposredno zločincima i neuvijeno ih konfrontira s njihovim djelima. Ni posljedice Bog ne prešućuje. Upravo odbijanje i odbacivanje siromaha Jahve uzima kao sažetak “mnogih prijestupa” i “brojnih grijeha” (Am 5,12) koje poznaje u Izraelu. Za Boga siromasi su sasvim na vrhu kad je riječ o čuvanju prava i pravednosti. Ono što je inače opisno i poetski spomenuto kao prijestup protiv pravednosti Bog konkretizira i precizira pogledom na siromašne. Čak i raspad samostalnosti zajednice, vojnu i političku propast, i izgon i sužanjstvo Bog procjenjuje kao posljedice prijestupa protiv pravednosti, posljedice zlostavljanja siromaha.
Unatoč svemu Bog zajednici otvara nove perspektive. Pouzdaje se da su sposobni za novi početak. Poželjna sigurnost ne može s zasnivati samo na bogatu posjedu. Pedagoški pogled na povijest upozorava: i imućni su brzo postali siromašnima (Nah 3,10). Svoju mržnju moraju usmjeriti protiv zla (Am 5,15), a ne kao do sada protiv pravednog suca na gradskim vratima (Am 5,10) i protiv dobra (Mih 3,1). Pravo treba uspostaviti, treba držati pravicu (Am 5,15), a ne pretvarati je u otrov (Am 6,12). Čuveno okupljanje Ostatka koje Bog najavljuje dokida podjelu na siromašne i bogate (Mih 2,12). Dok se inače Bog svojom riječju obraća počiniteljima i govori o siromašnima, radosni navještaj vrijedi za cjelokupnu zajednicu. Pridjev “sav, cio” i govor u drugom licu uklanjaju razliku: “Sabrat ću te, sabrat ću te cijelog, Jakove…” (Mih 2,12).
Vjernički odgovor koji Bog očekuje ne ograničuje se samo na kultnu ispravnost i obdržavanje obrednih propisa (Hoš 8,13; Am 5,22; Mal 1,10). Bog zahtijeva da se “pravo izlije kao voda i pravednost kao potok koji bez prestanka teče” (Am 5,24). Slika Jordana ili Nila drevnom je Izraelcu odmah mogao razjasniti da je ta voda neophodna za život. U očima Božjim pravo i pravednost prijeko su potrebni uvjeti za preživljavanje.
Bog jasno izražava svoju odbojnost s obzirom na svečanosti i žrtve kojima nedostaje temelj u pravednosti (npr. Hoš 6,6). Ali to ne znači obezvrijeđivanje duhovnosti. Bog želi da ga tražimo (Hoš 3,5; 5,6; Am 8,12; Sef 1,6; Zah 8,21s) i odlučujuća zadaća dodijeljena je upravo “skromnima na zemlji” (Sef 2,3). Jahve daje siromašnima ove zemlje ovu novu bogoslužnu dužnost. Njima povjerava da potraže spasenje u dan krize koji se u ovom kontekstu ne označava općenito kao “Dan Jahvin”, nego opetovano kao “dan srdžbe njegove” (Sef 2,2s; usp. 1,15.18; 3,8). Da ne budu više izloženi “ričućim lavovima” i “vucima” oni traže “okrilje u imenu Jahvinu” (Sef 3,3.12).
Upravo “skromni i čedni”, potrebiti i maleni (Sef 3,12) dobivaju od Boga presudnu ulogu za budućnost. Ovi potlačeni i siromašni ljudi na prvom su mjestu kod čudesna preokreta koji Bog sprema. Bog govori kod Malih proroka pet puta o tome da će “preokrenuti sudbinu” (Hoš 6,11; Joel 4,1; Am 9,14; Sef 2,7; 3,20). Da pri tom odlučujuća sila pripada upravo “bespomoćnima” može nas isprva začuditi. Ali ujedno nas podsjeća na one marginalizirane, izrabljene Hebrejce na rubu moćnog egipatskog društva (Izl 1–3). Od njih je Bog ustanovio svoj narod.
Riječi Božje koje gledaju na budućnost zaustavljaju se na siromašnima. U gradu budućnosti oni zauzimaju mjesto “knezova” i “sudaca”, “svećenika” i “proroka” koji su svoju službu razmetljivo i oskvrnjivački (Sef 3,3s) iznevjerili. Način Božjeg govora otkriva nam njegov pogled na “skroman i čedan narod koji će pustiti da opstane” (Sef 3,12). Kod procjenjivanja i osude odgovornih opis u trećem licu (“usred njega” Sef 3,3) dočarava nam bolnu, neprijateljsku udaljenost i osjećaj hladnoće u poremećenu odnosu. Ponizni ostatak označava naprotiv nov odnos i blizinu koju Bogu povjerljivom formom u govoru (“u tebi” Sef 3,12) daje do znanja. Nije li to onaj zadnji korak prije nego što se prolomi slavljenički poklik? Jedva dva retka nakon toga u Bibliji će odjeknuti naglašen poziv Božji: “Klikći”, “viči od veselja”, “veseli se i raduj se iz svega srca!” (Sef 3,14). S pogledom na siromašne negativne i krute oznake grada (“nepokoran, okaljan, nasilnički” Sef 3,1) vratit će se opet ljubaznom nazivu “kći Sionska, kći Jeruzalemska” (Sef 3,14). Teško se pritom oteti dojmu da sam Bog u siromasima nalazi utjehu i radost.
Možda upravo na ovom mjestu postaje jasno kako to da se mučno siromaštvo može poistovjetiti s krepošću poniznosti. Siromaštvo postaje poželjna poniznost što hebrejski izrazi עני / ענו – “siromašan”/ “ponizan” sami od sebe naznačuju. Nju treba tražiti, isto kao i pravednost; isto kao i Gospodina samoga (Sef 2,3 Tražite Jahvu… Tražite pravdu, tražite poniznost…). U europskoj je povijesti osobito sv. Franjo Asiški svojim životom istaknuo tajanstvenu blizinu između siromaštva i poniznosti. Iz ustiju Isusa, Učitelja i Gospodina, ona ostaje vječna krilatica za čovjeka koji je kadar primiti i koji je slobodan za predanje: “Blago siromasima!” (Lk 6,20).
ispravljeno 22.01.09. 2. izd. 13. 2. 2020. CROSBI
p. Niko Bilić SJ