Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Obiteljski konflikti u biblijskoj povijesti

Svetopisamski pogled na upravljanje konfliktima u obitelji kao prevencija nasilju

a) Sukobi među braćom i sestrama

1. KAJIN I ABEL

Prva je slika vrlo poznata. Riječ je o bratoubojstvu koje se događa strahovito brzo i brutalno u jednom jedinom biblijskom retku (Post 4,8). Kajin je prvorođenac, stariji brat. Prvijenac je važan ne samo u tradiciji, nego Abel koji je naišao na Božju naklonost prinosi od prvina (4,4). Kajin je u Bibliji prvi sin čovječji, ljudski potomak, rođen od žene. Prvi koban sukob (među braćom) zbiva se oko eminentno vjerskoga pitanja, oko Božje naklonosti, njegove pozornosti.

Rođeni su od iste majke, žive i odrastaju (pretpostaviti je) zajedno, ali razvijaju se različito. Abel postaje pastir kao Mojsije i David. Prvi je biblijski uzor za Spasiteljev govor o dobromu pastiru. Kajin postaje obrađivač zemlje. Kao opslužitelj tla zemaljskoga izvršava ono što je prvotni (dvaput spomenuti) Božji nacrt iz rajskoga vrta: čovjek treba obrađivati zemlju, služiti joj, gojiti (Post 2,5.15) i čuvati je, paziti na nju (2,15). Ipak, Abel, pastir, spomenuti je na prvom mjestu (prije se razvio).

Ne možemo reći da Kajin oponaša jer prvi prinosi dar (ili danak. Prvi je čovjek koji daje liturgijski prinos Bogu u Bibliji). Problem je vjerojatno u tome što Kajin uzima za prinos od plodova zemlje, a ona je prokleta – zbog čovjeka, Adama, oca njegova (Post 3,17). Kajin, otkrivamo, želi diktirati Božjoj slobodi. Kad vidi da je bratova žrtva primljena, negoduje. Tako on svoj dar prati žestokom ljutnjom, obrazi su mu pali. Prati prinos mrkim licem koje je upravljeno prema dolje (4,5).

Kajinu Bog prvo progovara. Zanima se kako je. Pita o njegovu unutarnjem stanju, osjećajima i o njegovu stavu. Pita o svrsi njegova bijesa i paloga lica. Poučava ga o slobodi koju ima da bude dobar, da pravo postupa, da čini dobro ili ne. Poučava i o posljedicama. Tu Sveto pismo prvi put spominje grijeh (4,7).

Na Božji govor Kajin ne daje odgovor. Ne uspostavlja komunikaciju. I kod oca Adama i kod sina Kajina Sveto pismo ustanovljuje tužnu činjenicu da mi ljudi progovaramo Bogu tek nakon grijeha. Velik se promašaj događa: Kajinu progovara Bog (Post 4,6s), a on se obraća čovjeku (r. 8). Svoje stanje ljutnje (vjerojatno na Boga) svaljuje na brata čovjeka. Ubija.

Bog ni tada ne odustaje. I opet se obraća Kajinu. Ako je prije pitao Adama gdje je (Post 3,9), tražeći čovjeka, sada Bog jasno pita za bližnjega: “Gdje ti je brat?” (4,9). I sada, tek sada, Kajin progovara. Ne prihvaća ulogu čuvara svoga brata (on je čuvar zemlje). Kajin ne odgovara na pitanje, ne ulazi u razgovor, nego odgovara protupitanjem.
Bog pita o njegovu djelu(4,10), kao što je prije jednako njegovu majku pitao: “Što si učinila!” (3,13). Krv njegova brata viče k Bogu iz zemlje. Zemlja sada nije samo prokleta nego je natopljena krvlju. Pa je onda i Kajin, čovjek, proklet – ne samo zemlja.

Čovjekova nestalnost i lutanje (4,12.14), nespokoj i nesmirenost ima korijen u sukobu s bratom čovjekom. Nemir i usplahirenost, besciljnost i beskućništvo na ovomu svijetu Sveto pismo vidi kao posljedicu neriješenoga konflikta među braćom. Izloženost, krhkost čovjekova života pred drugim također.

Kajinu je njegova krivnja preteška. Počinje govor Bogu, jadikovka (Post 4,13). Poput Jone Bogu predbacuje da ga je on odbacio (“odbaciti” Post 4,14; Jona 2,5). Počinje skrivanje od Božjega lica. Doista Kajin odlazi, sam odlazi, ispred Božjega lica. Slijedi stope svojih roditelja, odlazi na istok od rajskoga vrta, u zemlju kojoj je ime izvedeno od njegova lutanja i beskućništva. – I Kajinova se loza nastavlja. (Od njega naša nestalnost i lutalaštvo, nespokoj; naša izloženost i ustrašenost za život pred bližnjima.)

Isus će s pravom reći: kad prinosiš dar, pa se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, pođi najprije i izmiri se (Mt 5,23s)! Jer, evo što se zbilo s Kajinom i Abelom. (Natjecanje u bogoštovlju nije Božja stvar.)
Možda je Kajinov problem motiviran vrlo ljudski: zar će ga mlađi brat preteći u služenju Bogu? Zar će ga “mali” poučavati o pravom bogoslužju?

Čudimo se da se kod Kajina i Abela roditelji ni na koji način aktivno ne uključuju u sukob. Nema nikakve interakcije sa sinovima. Zacijelo je i to posljedica njihova prvotnoga neposluha.

Zastrašujuće je što među braćom nema jasne komunikacije osim one neverbalne, okrutne kada se u polju stariji diže na mlađega brata i nemilice ga ubija. Izvorni tekst izostavlja i ne donosi riječi koje je Kajin uputio svome bratu (Septuaginta dodaje 4,8). Sukob i užasan ishod među njima odvija se šutke. Nije to tišina slušanja, nego ledena muklost nerazumijevanja. Mi možemo analizirati motive kao promatrači, ali oni o tome ni na koji zdrav način ne komuniciraju. Svakako, pastir Abel nema u Bibliji ni jedne zapisane riječi. Odveden je kao janje na klanje, šutke kao ovca nijema pred onima što je strigu.

2. EZAV I JAKOV

Ezav i Jakov, premda su začeti na molitvu oca Izaka (Post 25,21) od početka su u sukobu. Tuku se već u majčinoj utrobi (r. 22). Otpočetka su međusobno podijeljeni kao dva različita naroda (r. 23). I kod rođenja Jakov drži prvorođenoga brata Ezava za petu kao da ga želi spriječiti da bude prvi. Iako su blizanci, mladost će provesti u bitci za prvo mjesto, tko je stariji.

Podjela je utvrđena razlikom zanimanja i načina života. Jedan je lovac, provodi vrijeme u prirodi, drugi je kućni čovjek. Razdijeljenost je pojačana rastrganom roditeljskom ljubavi. Otac Izak kao pravi muškarac daje se voditi jelom i trbuhom. Voli divljač pa mu je draži Ezav. Majka Rebeka, koja će odigrati vrlo nezgodnu ulogu, nekako po naravi stvari voli Jakova (r. 27) koji je tu, prisutan uz nju, u šatoru, i zna kuhati povrće (25,29).

Lukavi hvatač pete svoj odnos prema bratu želi urediti trgovinom (25,31). Još traži i prisegu prije negoli će gladnoga brata nahraniti (Post 25,33). Svakako, Biblija će i Ezava u toj kupoprodaji nemalo osuditi. Prezreo je svoje dostojanstvo i obveze kao prvorođenac (25,34). Poslanica Hebrejima vidjet će u Ezavu bezbožnika koji je za malo hrane prodao svoje obiteljsko pravo (Hebr 12,16). Smijemo primijetiti kako Ezav slijedi svoga oca te mu želja za jelom vrlo visoko kotira.

U gruboj i izravnoj prijevari, kad Jakov pred ocem, i uz višestruke sumnje i provjere, ustrajno glumi brata Ezava, on je uvelike pod diktatom majke. Ona je informantica i savjetnica. Ali to ga ne ispričava uzmemo li u obzir njegovu besprigovornu spremnost na prijevaru, pri punoj svijesti i unatoč bojazni, i njegovo prijašnje lukavstvo. Zapravo na temelju obavljene trgovine njemu i onako već pripada pravo prvoga blagoslova pa prijevara ne bi ni bila potrebna da se Ezav toga držao i da je među braćom vladalo povjerenje umjesto trgovanja i lukavštine.

Jakov je svjestan razlike između njega i brata i otvoreno govori o strahu da sve pođe u krivo pa da umjesto blagoslova zaradi prokletstvo, ali pripravno se daje na igrokaz i dvaput će pred vlastitim ocem zatajiti svoj identitet (27,19.24), u oči će mu lagati. Čak će za svoje laži i ime Božje svetogrdno upotrijebiti (27,20). Svojim postupkom Jakov izaziva užas u oca (27,33) i ogorčen jauk (r. 34) i plač (r. 28) brata Ezava.

Ezav brata pred ocem otvoreno optužuje za dvostruku prijevaru (r. 36) (tumačeći očito kako i prijašnju trgovinu gleda kao prijevaru). Zbog ukradenoga blagoslova Ezav postaje neprijatelj i u srcu već nosi Kajinovski plan da ubije brata.

I opet će majka biti posrednica koja upozorava Jakova na opasnost i organizira njegovo udaljavanje s odgovarajućim i uvjerljivim izgovorom. Iz njezinih riječi – i mi kao čitatelji i Jakov kao protagonist –­ znamo za Ezavov bijes i ljutnju na brata (Post 27,41). Njezina je misao da treba čekati dok on zaboravi što mu je Jakov učinio (r. 45). Stvari će se naravno drukčije odvijati.

Jakov će proći pravi put čišćenja. I to upravo kod prepredena majčina brata koji odmah uviđa da im pred sobom jednoga koji je građen kao on, od njegova mesa i njegovih kostiju (29,14).
Kao što je sam prevario brata tako će biti prevaren sa sestrama, Leom i Rahelom; kao što je sam trgovao pravom prvorodstva i iskoristio trenutak slabosti tako da ucjeni i praktički prevari, tako će Laban trgovati Jakovljevom plaćom i više put će varati nećaka da se obogati na njegov račun.

Premda je prošlo puno vremena, premda je Jakov sam postao otac obitelji i imućan gospodar, premda je ozbiljno započeo svoj duhovni put s Bogom, i premda je u miru dovršio napete i konfliktne veze s ujakom, izvorna nevolja nije sama od sebe prošla. Svađa s bratom, gruba prijevara i prijetnja, sukob s početka, tjeskobno stežu u dnu duše. Jakov šalje posrednike-glasnike u susret bratu Ezavu (32,4). Naziva ga svojim gospodarom (32,5.6), a sebe proglašava njegovim slugom (r. 5.19.21) Osjeća velik strah i tumači bratov dolazak u susret kao napad (32,7.8), sprema taktiku preživljavanja (r. 9).
Šalje novo izaslanstvo. To je prva slika koja prikazuje našu tipičnu politiku izmotavanja. Sprema Jakov silnu povorku poklona: prvo stado od 200 koza i 20 jaraca, pa zatim kao drugi dio povorke, na određenoj udaljenosti 200 ovaca i 20 ovnova, nakon toga 30 deva i njihovu mladunčad i tako redom: 40 krava i 10 bikova, pa 20 magaraca i 10 magarica. Povorka darova treba potkupiti bratovo lice, kupiti pomirenje, zapanjiti mu pogled, služi kao pijesak bačen u oči (Post 32,20).

Taktika je postupna. Iza svakoga poklonjena stada razmak i ondje sluga koji najavljuje da na kraju iza svih poklona dolazi sam Jakov (32,19.21). Ali nešto bitno drukčije bit će potrebno. Jakova unutarnja stiska dovodi do bitno drukčije akcije. Prije nego šalje povorku poklona Jakov moli. Prva je to velika molitva na njegovu životu putu. Dobra mu je molitvena metoda jer se prisjeća Božjih obećanja (32,10.13) kojima Bog ostaje vjeran. Pokazuje stanje svoje duše s obzirom na brata Ezava i traži pomoć na pravom mjestu: „Spasi me od ruke moga brata!“ govori on Bogu svome (32,12). Dragocjeno je što otvoreno priznaje: „bojim ga se“. Njegov je strah skrbnički i solidaran jer obuhvaća cijelu obitelj.

Kad je taktička povorka već krenula, kad je takoreći show počeo, kad je priredba započela, još će se dvije važne stvari zbiti prije nego Jakov bude pripravan stupiti pred bratovo lice.
Prvo Jakov poduzima na svoju inicijativu. Usred noći prebacuje sve svoje na drugu stranu rijeke, a on ostaje sam (32,25). To je važan trenutak na njegovu putu pročišćenja. Oslanjanje na moć, na posrednike, na imanje ostaje po strani. U samoći i ogoljelosti svoje duše čovjek vidi kako stvarno stvari stoje. Savjest može otvoreno reći svoj sud.

Druga stvar koja se zbiva čuvena je i dobro poznata. Nastaje ne toliko na Jakovljevu inicijativu nego zacijelo kao odgovor na njegovu molitvu. Cijele noći Jakov se bori s neznancem. To je borba izbliza, prsa o prsa, hrvanje. Jakovljeva je inicijativa da ne popušta dok ne dobije blagoslov (32,27) i tako pokazuje da onaj na prijevaru zadobiveni nema pune vrijednosti. Prije nego što primi blagoslov (r. 30) mora još nešto dovesti u red. Mora reći svoje pravo ime, priznati i potvrditi svoje „ja“ (28). On je Jakov. Nije on Ezav ili netko drugi. Sad je spreman primiti novu definiciju od Boga koja će nositi cijelu daljnju biblijsku povijest. Ime je program dan Jakovu. Izrael znači: Bog će se boriti. Bog će voditi tvoje bitke, Jakove.

Prvi plodovi tajanstvenoga susreta dragocjeni su. Sunce mu je ogranulo (32,32) kaže Sveto pismo, sunce koje je bilo zašlo kad je započeo svoj bijeg (28,11).
Jakov kreće u susret bratu. I sada hrabro staje na čelo obiteljske povorke, na predvodničko, najizloženiji mjesto.
Susret među braćom više je nego dirljiv. Ezav, usuprot Jakovljevu tumačenju i očekivanju napada, trči u susret, grli ga i ljubi – baš kao dobri otac iz pouke o rasipnom sinu. Obojica plaču.

Jakov sam svjedoči koliko je pomirenje duboko i koliki su mu razmjeri. Kaže bratu: „Vidio sam tvoje lice kao što se lice Božje gleda.“
A mi promatramo i zaključujemo. Strašno je to i utješno u isti mah. Užasno je primijetiti kao su zadnje riječi koje su si progovorili bile kod trgovanja tanjurom graha ili leće. To je zadnji u Bibliji zapisani razgovor. Sve ostalo jest preko posrednika i izdaleka.

A sada, nakon naglašenih gesta: nakon višestrukoga Jakovljeva klanjanja pred bratom, nakon zagrljaja i poljupca, nakon zajedničkoga plača i suza od ganuća, počinje razgovor.
Oni ne ostaju živjeti zajedno. Svatko ide svojim putom, Ezav je u Edomu, Jakov u Izraelu.
Ono što se traži, ono što je prijeko potrebno jest pomirenje. I na tom putu, prije nego će s bratom raščistiti račune, Jakov nakon iskrene molitve, uređuje račune s Bogom – ne bez napora i cjelovita angažmana duše i tijela.

MOJSIJE, ARON I MIRJAM

U idućoj su slici dva brata, Mojsije i Aron, sa sestrom Mirjam pred šatorom svetištem izvan tabora kad su već na putu u obećanu zemlju. Glavna inicijativa u upravljanju ovim sukobom jest kod Boga. U stupu od oblaka pred ulazom u svetište on progovara.

Na površini sukoba Mojsijeva je žena, strankinja, protiv koje govori ponajprije Mirjam, a Aron joj se pridružuje. Dublji je i otvoren napad koji oni složno iznose usmjeren protiv jedinstvenosti Mojsijeva autoriteta kao Božjega sugovornika. I opet je to jedan sukob koji zalazi u svu dubinu vjere i odnosa prema Bogu. Zar je samo Mojsiju Bog govorio, zar nije i Aronu i Mirjam.

Bolno je i problematično što i neodređene prigovore o ženi koja im smeta i ovaj otvoreni napad oni ne iznose u dijalogu s Mojsijem, u pripravljenom okviru i s taktom, nego pred pričaju pred nedefiniranim općenitim slušateljstvom, javno, na način glasine i trača. Tako stvaraju žalostan uvod u glasine o obećanoj zemlji (poglavlje-dva kasnije) kad će nakon povratka izviđača nastati buna u cijelom narodu, a sve na temelju rekla-kazala.

Mojsije, neznatan i ponizan Božji siromah, (navikao već na kojekakve izvitoperene napade i izopačena rogoborenja) pred bratom i sestrom zapravo ne poduzima ništa u obranu svojega dostojanstva i autoriteta.

Pismo je jasno. Gospodin je čuo i organizira susret za raščišćavanje. Neuobičajeno je naići na opis kako Bog iznenada, odjednom i neočekivano progovara. Govori Mojsiju, Aronu i Mirjam, njima trima, tražeći da dođu pred svetište.

Božje riječi Aronu i Mirjam koje slijede važne su (ne samo po sadržaju nego) zato što upozoravaju na prvi podatak koji počinje svađu. Istina, dva su mjesta gdje u Levitskom zakoniku Bog govori Aronu; istina, mnogo puta Božji je govor upućen Mojsiju i Aronu (koji zajedno slušaju). Ali ovo je jedino mjesto gdje se Božja riječ izravno obraća i bratu Aronu i sestri Mirjam, braneći pritom Mojsijevo sasvim povlašteno mjesto i veliku blizinu s Bogom. Tako njihov argument s početka da je Bog i njima govorio nema velike osnove. (Na početku svađe i sukoba praktički stoji neistina.)

Zanimljivo kako prvo predbacivanje zbog žene koja im je smetala uopće nije istaknuto. Ili ga prešućuju i zaobilaze ono što je na površini i svaki dan prisutno (i puno je više uzrok sukobljavanja), pa izbjegavaju pogledati tako utjecajan, ali i nevažan uzrok sukoba.
Ili je sve to toliko bespredmetno da treba odmah ići na korijen problema.

Aron je već prošao jedno izravno raščišćavanje računa s Mojsijem, brzo uviđa što se zbiva i u njihovu postupku prepoznaje grijeh. To je velik napredak Aronov. Onda, nakon klanjanja zlatnu teletu, kad je Mojsije tražio izravan susret s njime i otvoreno kod brata, odgovornoga, pitao kako stvari stoje, Aron je vrlo smušeno i nevješto objašnjavao kako je tele nastalo samo od sebe kad su ubacili zlato u vatru. Mojsije je tada jasno govorio o veliku grijehu, a Aron krivnju prebacivao na narod koji traži napravljenoga boga.

Ovaj put Aron postupa daleko zrelije. On traži zagovorničku molitvu od Mojsija tako da grijeh na ostane na njima, da grijeh bude oprošten. Mojsijev će zagovor kod Boga u konačnici biti uspješan. Sestri Mirjam koja i sama od početka uz svoje ime nosi proročki naslov dostojanstvo će biti sačuvano. Od svega ona dobiva osip ili čak gubu, pa boluje. Ali i za tih sedam dana bolesti koju trpi, njezin ugled u narodu ostaje zaštićen. Svi čekaju i dalje će poći tek kad ona ozdravi i opet bude primljena u tabor.

Za Arona cijeli će slučaj biti plodan tako da on na kraju postaje svojevrstan uzor bratu Mojsiju kako treba umrijeti. A i za Mirjam stari dobro završavaju. Prema proroku Miheju ona pripada na istu razinu s velikim izbaviteljem i zakonodavcem Mojsijem kao Božja izaslanica koja ide pred narodom na putu u slobodu.

STARIJI I MLAĐI BRAT IZ PRISPODOBE O IZGUBLJENOM SINU

Sukob dvojice braće iz čuvene pouke Krista Učitelja o rasipnu sinu praktički je predodređen. Mlađi je brzoplet, otvoren i pun inicijative – možda nalik Petru Apostolu. Mlađi brat izravno pristupa ocu, ne ustručava se i usudi se. Otvoreno stupa preda nj i na početku kad traži ono što mu pripada i poslije kad je sve izgubio, kad s kajanjem priznaje svoj grijeh i svoju nedostojnost. Stariji pak čeka da otac njemu pristupi, da prvi progovori. Je li ikad zatražio očekivano jare da se proveseli s prijateljima ne znamo. Strogo pazi da ne prestupi „nijedne očeve zapovijedi“, čuva svoje dostojanstvo.

Mlađi se odvaja, odlazi daleko, troši nemilice. Kad nastaje glad u onoj dalekoj zemlji, opet poduzima korake, nastanjuje se kod stranaca. Stariji je tu, samoga sebe proglašava slugom, govoreći: „služim ti/robujem ti“. Ako je prvorođenac, onda je i nasljednik. je li uopće primijetio i primio na znanje da je otac na početku i njemu dodijelio od imanja što mu pripada kad želi jare od oca?

Mlađi je dobar račundžija i vidi da se u želji za vlastitim imanjem i za samostalnošću doveo do gubitka svega i u novu, još goru ovisnost. „Šalju ga da čuva svinje,“ „ne daju mu hranu“. Plaćenim slugama u očevu domu bolje je – realno procjenjuje poduzetni, odvažni mladić.
Sukob između dva brata suptilan je i bez izravne eskalacije među njima. Stariji brat odbija zajedništvo, ne želi ući u kuću. Umjesto vesela slavlja on se odaje gnjevu. Ne dolazi u neposredan susret i dijalog s bratom nego komunicira s informantom i posrednikom.

Preko oca koji će se posredno dati na rješavanje sukoba izriče svoje optužbe. Odriče se brata, ne priznaje ga kao svojega, nazivljući ga udaljeno i službeno: „ovaj tvoj sin“. Zdravo za gotovo spominje „bludnice“ iako prethodni izvještaj nema takva svjedočanstva te stariji brat puno više govori o sebi. Ocu predbacuje i napada ga zbog slavlja i gozbe za razmetnika.
Sukob s bratom kod njega dolazi kao u paketu s poremećajem u odnosu prema ocu i prema imanju. Zar je normalno da nijednom od svojega nije uzeo da se proveseli s prijateljima? Je li moguće da je stariji sin zarobljen strahom i prenaglašenim poštivanjem oca te mu ni ne govori o svojim željama i očekivanja? Otac upravlja konfliktom tako da izlazi iz kuće, on, domaćin i gospodar, napušta slavlje da bi izišao u susret sinu. Prema svetopisamskom jeziku obraća mu se kao tješitelj (παρακαλέω parakaleo). Sinovu bolnu uvjerenost da je sluga otac ispravlja i liječi nazivajući ga sinko, dijete moje, (kao sv. Ivan u prvoj poslanici: dječice, samo u jednini). Njegovu skučenost i sputanost s obzirom na imanje rasterećuje i razblažuje ispravljajući: „Sve moje, tvoje je“. Tako ujedno i povratnika opet ispravno proglašava njegovim bratom. Je li njegovo inzistiranje da se treba radovati i slaviti imalo uspjeha, možemo se nadati. Svakako su njegove riječi koje kao autoritet upućuje izravni ispravak za ljutnju kojoj stariji sin prepustio vodstvo. (Redovito ljudsko iskustvo svjedoči da slavlje, dobra hrana i čašica, opušten ugođaj može biti pogodna prilika da se iznesu i raščiste neriješen međuljudske stvari.)

MARTA I MARIJA

U popis biblijskih konflikata među braćom i sestrama svakako se mogu uvrstiti dvije čuvene sestre Marta i Marija. Sam Isus na svoj će način nastupiti kao upravljač i rješavatelj konflikta.
Prizor je dobro poznat. Brižna domaćica Marta prima gosta u kuću. S marom i skrbi daje se na posluživanje, dok kontemplativna Marija do nogu Učiteljevih sluša Riječ. Isus je Marijin učitelj, a ona je pozorna uzorna učenica.

Sukob među sestrama eskalira i rješava se posredno, preko autoriteta. Tko zna kako li bi glasile riječi koje bi Marta izravno sestri uputila. Ovako ona Učitelju predbacuje i prigovara isto što su učenici na olujnom moru govorili: „Zar ne mariš, zar ti nije stalo“.
Prema Martinu doživljaju sestra je ostavlja samom u njezinu služenju. Okrutna sestra ostavila ju samu. A ona se muči i uznemiruje kao domaćica. Rješenje vidi u Isusovu autoritetu i u činjenici da ga Marija sluša. S jedne strane oslanja se na njega. Zapravo svojim upitom: Reci joj da mi priskoči u pomoć! Želi zagospodariti situacijom i oboje poučiti kako se postupa.
Gospodin božanski rješava uzavreo sukob. Marti upućuje dvostruk poziv koji odgovara biranom biblijskom zvanju. Marta, Marta kaže Isus. Kad Bog nekoga dvaput imenom poziva da znači njegov dubok pogled u život te osobe, preokret koji traži temeljito obraćenje i poslanje koje će obuhvatiti cio budući život. Tako je, sjećamo se s Mojsijem, tako je sa Samuelom, tako je s Pavlom… Tako Isus čini s Martom.

Pokazuje da je i njezin učitelj. Njoj daje pouku da je jedno potrebno. Nju poučava da je sestra odabrala dio koji je dobar i koji ostaje.
Ne samo oslovljavanjem Isus pokazuje kako joj poklanja svoju pozornost, nego i time što točno uočava njezino duševno stanje: brine se i uznemiruje za mnogo.
Nije Isus protiv služenja, ta sam je došao služiti, on samo upućuje na to kako je jedno doista potrebno i kako postoji dio koji neće biti oduzet. Tako je Isus Marti, domaćici, vrijedan Učitelj, dok sadržaj riječi upućene Mariji ostaje tajanstven i neizrečen. A koliko je plodan Isusov postupak vidi se u drugom osjetljivom događaju.
Prvo je bilo kad im je važan gost došao u kuću, drugo je kad im je brat Lazar umro.

Sada će Marta prva čuti da Isus dolazi, prva će stupiti u kontakt s njime. I opet će doduše otvoreno iznijeti svoj prigovor, ali ujedno i veliku vjeru da Isusova prisutnost zaustavlja smrt: Da si bio ovdje brat moj ne bi umro kaže ona. Koliko je vrijedila pouka Marti vidljivo je ne samo u tome što ona izriče vjeru u uskrsnuće i u tome što njoj zahvaljujemo ključnu Kristovu definiciju: Ja sam uskrsnuće i život i u tome što sama dolazi na istu razinu s apostolskim prvakom Petrom kad pred Isusom izravno ispovijeda: „Ti si Krist!“. Uspjeh razrješenoga konflikta vidi se i u tome što sada Marta prenosi Isusov poziv sestri Mariji, i što sada ona postaje uzor koji sestra slijedi, jer progovara Isusu upravo istim Martinim riječima, vjerujući u moć Kristove prisutnosti.

3. ISUSOVI APOSTOLI

Dvanaestorica Isusovih apostola zasigurno nisu obitelj u klasičnom smislu, ali i među njima Isus nastupa kao učitelj u konfliktu oko toga tko je najveći. Evanđelja se slažu prenoseći Kristovu pouku o tome da se prvi postaje tako da budeš posljednji i sluga u zajednici (Mk 9,34 usp. Mt 23,11). Najmanji od svih jest najveći (Lk 9,48) Najveći treba biti kao najmlađi i vođa kao sluga (Lk 22,26). Evanđelja su također složna u tome da Isus daje neverbalnu pouku primjerom uzimljući dijete u naručje i usmjerujući pozornost na nj. Prava je čovjekova veličina u tome da može biti primljen u Kristovo ime. Veličina je u našoj sposobnosti da prihvatimo Krista u bližnjemu jer tako primamo i Oca nebeskoga, Boga samoga. Konflikt Isus rješava tako da pokazuje kako stvari stoje. Umjesto da gledaju na same sebe, apostoli na živom primjeru vide da je njihova veličina u tome da su djeca Božja.

Cijela nova Kristova zajednica definirana kao obitelj u kojoj su svi oni koji vrše volju Božju Isusova braća i sestre. Ustav nove zajednice u Govoru na gori regulira odnose među braćom. Prisjetimo se posebice kako Isus upozorava na moć naših riječi. Već u Starom zavjetu ubojstvo je zabranjeno i osuđeno, a u Novom Isus poučava kako i jezikom možemo brata i sestru izudarati, dotući, dokrajčiti. Starima je rečeno jedno, a u novoj zajednici su braća i sestre.

Isus želi da pažljivim okom prepoznamo što je u bratovu oku. Po naravi s velikim ćemo oprezom pristupiti očima drugoga čovjeka. Isus upozorava kako zato treba ponajprije dobrano zaviriti u sebe i uočiti ima li koja greda koja je tako postavljena da nam je cijela nosiva struktura naopaka i da ne možemo pravo vidjeti što se zbiva. Treba prvo izvaditi brvno iz svoga oka, da bih mogao pažljivo, precizno, uspješno i blagonaklono izvaditi trun iz bratova oka koji ga žulja, smeta i peče.

Koliko je pak važna pouka da moram prije nego prinesem dar Bogu prisjetiti se ima li netko od mojih nešto protiv mene jasno nam je zbog primjera Kajina i Abela. Gospodin na neobičan način ističe i stavlja na prvo mjesto uređivanje međuljudskih odnosa među braćom i sestrama ispred bogoštovlja i liturgije. Prije nego što pođem na misu i dadnem se na veliku molitvu, prije nego što sam svekoliko pobožan, trebam ispitati kako stojim s braćom i sestrama koji imaju nešto protiv mene i urediti odnos s njima. To je temeljito i spasonosno pravilo protiv farizejštine. Sv. Ivan će u svom pismu ići do kraja u poznatoj tvrdnji: Tko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga lažac je.

b) Sukobi između roditelja i djece

NOA I DJECA

Konflikti između roditelja i djeca u Bibliji imaju svoj žalostan početak već kod – inače pravednika – Noe. Najmlađi sin Kam (Post 9,25) krši zapovijed čuvanja roditeljskoga dostojanstva i nesmotreno prodire u očevu intimu, ne poštuje njegovu roditeljsku privatnost. Ne samo da ne odvraća pogled i motri izloženost i golotinju ostarjeloga oca, nego ga ostavlja tako nezaštićena i nepokrivena te još k tome pripovijeda i izvješćuje o tome (9,22). Tako si je Kam umjesto očinskoga blagoslova zaradio prokletstvo, a Biblija tako objašnjava podrijetlo Kanaanaca, poganskoga antipoda Božjem narodu Izraelu.

Dakako, nije posve korektna ni uloga oca, prvoga vinogradara, koji se napio i u pijanstvu se razodjenuo.

Primjer svakako pokazuje da obiteljski konflikti mogu imati trajne nemile posljedice. U najnovije vrijeme zapadni je svijet vrlo osjetljiv za prijestupe koji zadiru u intimu, tjelesni integritet i spolnost. Ovaj biblijski konflikt nema pozitivnoga rješenja, nego je radikalno „zabetoniran“ prokletstvom. Nakon zmije, zemlje, nakon Kajina i Kam je na sebe navukao prokletstvo. Neka područja života u odnosu prema roditeljima vezana su uz trajne, takoreći neizbrisive posljedice. Kam će zauvijek ostati podređen i robovski nastrojen među braćom (to je sadržaj prokletstva).

4. ABRAHAM I IZAK

Druga biblijska slika o sukobu roditelja i njegova djeteta onaj je bolan i delikatan trenutak kad Abraham, nakon što je svezao i na oltar položio svoga sina Izaka, pruža ruku i poseže za nožem da ga zakolje. Zacijelo pritom misli da Bogu služi i pokorno izvršava Božji nalog, a sin kojemu je otac malo prije dobrohotno odgovorio „Evo me, sine moj!“, sputan i blokiran ne kaže ništa, ni na koji se način ne opire. I ne može. (Što li se zbiva u njegovoj duši?).

Slika je poznata, čin još problematičniji stoga što je Abraham od početka obilježen poteškoćama da nema potomstva, a treba biti ocem mnoštvu naroda. Jedinca kojeg je dugo čekao sada gotovo ubija.  Krutost i užas s pravom na mogu čuditi ali prisjetimo li se dnevnih vijesti o roditeljima koji ubijaju novorođene ili one još nerođene, ili o Somalijskoj djeci koja umiru od gladi dok mi tražimo hladovinu u luksuznima odmaralištima i za igranje (!) nogometa u ligi prvaka dobivamo 7 mil. eura, biblijski prozor postaje relativan, a naše postupanje strašnije.

Kod Abrahama biblijski čitatelj od početka zna da je riječ o kušnji. Prvi put u svetom tekstu pojavit će se u tom 20. poglavlju Knjige Postanka osobita riječ: „ispitati, iskušati, staviti na probu“. Za Abrahama i sve protagoniste sve je ozbiljno i stvarno – „za pravo“, ne tek neka kušnja kroz koju treba proći. Abraham, koji je do sada sagradio više oltara, prvi put prinosi žrtvu. On sad prvi put čuje riječ „žrtva paljenica“ i uči o pravom bogoštovlju. Važno je svakako zamijetiti kako se u Božjoj zapovijedi Abrahamu nigdje ne spominje „nož“ i „zaklati“. Žalosna je činjenica da još u Ilijino doba postoje u Bibliji primjeri da žrtvuju djecu, ali ono što Bog od Abrahama traži nije ubijanje sina. (Odmah nas to upozorava na opasnu zaluđenost pri kojoj čovjek misli kako u ime Božje čini razorne stvari, a da Bog nešto posve drugo želi.) Abraham otkriva što znači ta riječ žrtva koja u biblijskom jeziku vuče iste korijene kao i „uzići, uzdići, uspeti se“ i nas odmah podsjeća na „podizanje“ u misi. Riječ je to koja upozorava na tajanstveno čovjekova uzvišenje o kojem Isus govori kad kaže da će biti uzdignut (Iv 3,14; 8,28; 12,32.34). (Ponovimo: Abraham se s tom riječi susreće prvi put.)

U odnosu Abrahama i Izaka ostaje problematična napetost između topla oslovljavanja: „sine moj“, „dijete moje“ i naziva za Izaka koje je u izvorniku istovjetan s nazivom za dvojicu slugu koji ih na prvom dijelu puta prate. Pouzdan i točan Abrahamov odgovor sinu da će Bog vidjeti i pobrinuti se ostaje u bolnoj napetosti i nesrazmjeru s vezivanjem vlastitoga djeteta i nožem u ispruženoj ruci. Mio prijateljski dijalog, pun otvorenosti i spremnosti: „Oče moj!“ – „Sine moj!“ i njihov zajednički hod koji se kao okvir dijalogu dvaput spominje („i išli su njih dvojica zajedno“ Post 22,6.8) imaju mračan kontrast u činjenici da sin koji je teološki premudro postavio ključno pitanje o žrtvenom janjetu poslije nema prilike ništa reći. Blokiran izvana i iznutra ostaje pasivna žrtva. Otac mu ništa ne objašnjava o svojim nakanama, ne iznosi svoje shvaćanje. Pa i slugama najavljuje samo da će se Bogu pokloniti (i da će se s dječakom vratiti) (22,5).

Je li činjenica da je Izak ostao bez očeva blagoslova i da je sam kao muž i otac prilično pasivan toliko da već u 27. poglavlju najavljuje svoju smrt premda će još punih 7 biblijskih poglavlja poživjeti, sve dok mu se sin Jakov ne vrati u domovinu – je li sve to neka posljedica Abrahamova postupka?

Bog po svom anđelu ne samo da zaustavlja Abrahama, nego jasno potvrđuje da nije Bogu uskratio sina (22,12.16) U očima Božjim žrtva sina je izvršena). Nije ga, prema svome shvaćanju ubio, ali prinio ga je Bogu. (Prinos Bogu nije razaranje i uništavanje). Abraham nije vlasnik sina; dijete je Božji dar i Bogu pripada – uči stari patrijarh u realnoj školi Božje ljubavi. Samuelova majka Ana, majka velikoga proroka, pokazat će da puno bolje zna što znači Bogu posvetiti dijete, Bogu ga prinijeti i dati. Ona ga ne prezire i ne odbacuje, nego štoviše prati njegov rast i napredovanje u prvim godinama Gospodnje službe. U Bibliji Ana je, čini mi se, svojevrstan ispravak za Abrahamovo shvaćanje i postupak, ona je predstavlja dragocjen korak naprijed.

Sin Izak stvara svijetlo središte cijeloga prizora svojim pitanjem o žrtvenoj životinji koje će naći odgovor u ovnu koji se rogovima zapleo u grmlje (22,13), a ocu daje prigodu da posvjedoči svoju ustrajnu podložnost Bogu i pouzdanje u njegovu skrb. „Bog će vidjeti“ odgovara otac sinu (r. 8); „Gospodin će vidjeti“ naziv je gore koji ostaje (r. 14). Izvještaj iz Knjige Ljetopisa da Salomon upravo ondje gradi hram trajna je poruka svakom bogoštovlju da kad kanimo prinositi žrtvi i posvećivati nešto Bogu, onda moramo pomno promotriti koja je Božja nakana, da se ne zarobim svojim uskim, tako lako opasnim i razornim poimanjima.

JOAŠ I GIDEON

Sljedeća biblijska slika o sukobu djece i roditelja zbiva se u noći (Suci 6,27). Mladić s deset momaka iz kućne posluga ruši Baalov žrtvenik i razbija Ašerin kip, kumir koji je uza nje stajao. Poslušno izvršava što mu je Gospodin naredio (6,25). Sveto pismo ne skriva, nego otvoreno veli da se iz straha daje na posao noću. Delikatnost i strahovitost prizora sastoji se u tome da to kultno mjesto pripada njegovu ocu. To je očeva svetinja. Radi se o mjestu krivovjerja i štovanja lažnih bogova, a pripada njegovu ocu.

Gideon je najmlađi sin (6,15) uglednoga Joaša. Doživio je čudesan Božji poziv radeći na imanju svoga oca te je ondje već podigao oltar kao znak Božje svetosti i prisutnost sa znakovitim imenom: „Gospodin je mir“ Jahve-Šalom (6,24). Sada se eto dao na izvršenje prvoga dijela poslanja. Gradi na istome mjestu oltar pravomu Bogu, a ogrjev za paljenicu uzima od razbijena kumira.

Razumljiv je njegov strah. Zanimljivo je uočiti kako Gideonovo poslanje, baš u skladu s prethodnim proglasom tajanstvenoga proroka (6,8­-10) polazi od teološke problematike. Prije oslobođenja od izrabljivača, prije rješavanja ekstremne gospodarske i socijalne krize, Gideon je poslan obnoviti vjernost pravome Bogu i štovanje onoga koji ih je već na početku izveo iz kuće ropstva (6,8).

Reakcija oca dragocjena je. Građani, otkrivši djelo i počinitelja (6,28s) traže od oca da sin bude kažnjen. U njegovu činu vide svetogrđe i zahtijevaju smrt. Otac Joaš međutim neočekivano ustaje u obranu sina. Očev argument je teološki ispravan i mudar. Ako je Baal pravi bog, zar mu on trebaju voditi parnicu? Hoće li ga oni spasiti? Vjernička misao očeva smiona je i odiše religijskom slobodom, a za sina je spasonosna. Ako je Baal – kojega je i on štovao i vjerovao u nj – doista Bog, sam ima svu moć obraniti svoju čast. One neka optuži sina Gideona. Otac je opasno izlaže s obzirom na sina, ali i očituje plodnu spremnost na obraćenje s obzirom na Boga.

Premda nije zapisan izravan dijalog ni interakcija između mudroga, čvrstoga oca i sina koji se drznuo dirnuti u njegove kumirske i idolatrijske svetinje, Joaš pokazuje veliku zrelost kada ponad svojega očinskog autoriteta vidi i prepoznaje onaj Božji. Sin je prije svega Bogu odgovoran. Kvalitetan otac ostaje prisutan uz ime svojega sina i onda kada sudac Gideon svom narodu osigurava 40 godina mira (8,28), pa i onda kad sin, navršivši uznapredovalu dob, umire (8,32). I tada on je „Gideon, sin Joašev“ (r. 29.32).

Ipak više je pokazatelja da nešto ipak nije bilo pravo i da sve po zlu svršava kad se Gideon na kraju opet odaje nekom vlastitom idolopoklonstvu, a sin mu Abimelek izvršava opak masakr nad braćom (9,5). U mladosti uplašeni sin mogao je više potražiti kod oca i biti u komunikaciji s njime. Možda se i u tome krije razlog da odjednom prestaje njegova ustrajna molitva i pomno traženje Božje potvrde. Sam će prijeći zadane granice, a sina prvorođenca, još maloljetnoga, pokušat će učiniti krvnikom (8,20). Za shvaćanje obiteljske tragedije i treba dodati i to da su i njegovu braću pobili strani kraljevi (Suci 8,19).

SAMSON I NJEGOVI RODITELJI

Čuveni Samson nema neki otvoren i nasilan sukob s roditeljima. Želimo li zastati na jednoj slici, to je onda onaj čas kad roditeljima priopćuje svoju namisao o ženidbi (Suci 14,2). Na njihov prigovor i upozorenje – koje se kasnije pokazalo žalosno točnim – on daje odgovor na temelju dojma i vlastita subjektivnoga pogleda koji smjera na ono što se vidi: „U mojim očima, ona je prava“ (14,3). Istina, iza svega se krije tajnovit Božji naum (14,4) koji će napokon dovesti do toga da Samson započne oslobođenje Božjega naroda od stoljetna neprijatelja (13,5).

Samson uživa pratnju i potporu svojih roditelja. S njime su na putu u Filisteju (14,5). Otac je prisutan sve do svadbene gozbe. On ide po djevojku (14,10). Ipak, upada u oči da Samson svoju čudesnu borbu s lavom prešućuje i skriva od roditelja (14,6). Jednako tako taji i ne priopćuje ni njima rješenje s time povezane zagonetke koju će svojoj ženi napokon ipak kobno odati. Opravdano je razmišljati kako bi više komunikacije s vrijednim roditeljima, koji su s poštovanjem primili Božju najavu i obvezu bilo korisno nadljudski snažnom Samsonu. Vjerna majka o svakom susretu s anđelom i Božjim čovjekom spremno izvješćuje muža Manoaha, oca Samsonova, premda ostaje do te mjere u pozadini da joj ni ime ne znamo. Zajedno prinose žrtvu, zajedno preuzimlju obvezu za Bogu posvećeno dijete, zajedno se klanjaju kad se Božji glasnik posljednji put ukazuje i definitivno iznosi Božje nakane i obećanja.

Takvi otac i majka, takav bračni sklad zacijelo bi Samsona poštedio od nekih nedaća na njegovu životu putu da je više prionuo uza njih. Osobito bi to moglo biti od koristi s obzirom na njegove nesretne veze s prvom Filistejkom u Timni, pa s prostitutkom u Gazi (16,1), sve dok nije došao u ruke fatalnoj Dalili (16,4). Ostaje, međutim, činjenica da je – prema tajnovitu promislu Božjem – Samson svojom smrću započeo oslobođenje od Filistejaca, tj. izvršio svoje poslanje. Njegovom smrću počinje spasenje, a umirući, svjesno polazeći u smrt, širi ruke, jednu desnu, drugu lijevo (16,29). Značenje na koje smo osjetljivi i koje prepoznajemo! Pokopan je dostojno, s poštovanjem, uz svoga oca (16,31).

5. DVA SINA I VINOGRAD (Mt 21,28-32)

Iz Isusova naučavanja možemo ovdje istaknuti prizor s dva sina koje otac šalje u vinograd. Slika je poznata. Prvi odlazi raditi u vinograd, drugi ne. Premda  nema otvorena sukoba, primjer je izvrstan budući da upozorava na ono bitno u svakom konfliktu, a to su naši motivi i njihovo ispunjenje, naše nakane i njihovo izvršenje.

Otac preuzima inicijativu i kod prvog i kod drugoga. On pristupa i prvom i drugom. On oslovljava toplom, bliskom i dragom riječju: „sinko“, „dijete moje“. Ne traži on dijalogiziranje, ne pita za savjet, nego daje nalog. Šalje.

Prvi sin očituje slobodu koja vlada i samostalnost do koje je došao. Vidljivo je to i kad je rekao „ne“ i kad se predomislio, kad se obratio. Drugi sin izražava svoju pokornost, nazivljući oca gospodarom, i svoju spremnost na posluh. Ali sve ostaje na riječima. Upadno je koliko se otac povlači u pozadinu, stavlja sinovima budućnost u ruke.

Isus i njegovi slušatelji slažu se da je samo jedan izvršio volju očevu. Pouka smjera na prihvaćanje Božjega kraljevstva i upozorava na trajnu opasnost da oni koje držimo poganima i bezbožnima budu bliži Božjoj ljubavi od pobožnih vjernika.

Ali zgoda je na više načina poučna: Upozorava na to da sami snosimo rezultate svojih odluka i svojih djela. Ističe da kod nas ljudi postoje čisto intelektualne odluke i odgovor koji ostaje samo na usnama, prazno obećanje. Vjera bez djela, mrtva je – zapisat će sv. Jakov. Pokornost, podložnost i samopodređivanje izrasli iz unutarnje prisile i automatizma, ako nema srca i djelâ jako su daleko od očeve volje. Ova Isusova pouka napokon prikazuje predragu i potrebnu mogućnost obraćenja.

Najpoučniji za nas može biti takt i mudrost oca. Njegova je volja obrađen i plodan vinograd. Njegova je volja slobodan i iskren odgovor. Njegova je volja obraćenje i aktiviranje raspoloživih sila. „Ovime se proslavlja Otac moj“ – reći će otvoreno Isus svojima – „da donosite mnogo roda.“

Ova prispodoba izvanredno točno otkriva da je negdje u izvorištu naših sukoba ljudska volja i da upravljanje konfliktima i razoružavanje nasilnosti zahtijeva prostor u kojem protivnik treba izreći i prosuditi što zapravo hoće.   

6. DVANAESTOGODIŠNJI ISUS U HRAMU

Novozavjetna slika iz Isusova života čuvena je i predobro poznata. Dječak Isus prolazi pravi konflikt na relaciji djeca roditelji. Dvanaestogodišnjak u središnjoj bogoštovnoj instituciji, pred nositeljima vjerske mudrosti sluša pitanje majke o bolnoj potrazi (Lk 2,48) i daje svoj odgovor (r. 49). Evanđelje po Luki i prije i poslije toga događaja – kao da stvara okvir – ističe da je dječak rastao (2,40.52), upozoravajući tako da Isus uzima na sebe pun proces ljudskoga naravnoga sazrijevanja.

Sveti tekst također inzistira uz ovaj događaj da u svetoj obitelj Josip i Marija imaju ulogu roditelja, oca i majke. Pobožno, svake godine hodočaste. Dakle, nipošto im nije prvi put. Je li to dječak u bujnom cvatu puberteta s 12 godina? Postupa po svom, doživljava divljenje. Sluša, pita, odgovara. I mi se divimo djeci i mladima na njihovoj neopterećenoj, otvorenoj dovitljivosti i svježini koju donose u društvo iskusnih, ostarjelih.

Ali roditeljsko zaprepaštenje u dva stupnja, koje izaziva, dječak očito ne sluti. Nema ga među rodbinom i znancima na povratku unatoč njihova očekivanja. Prvi užas. Nakon povratka u grad i tri dana traženja, eto njega, sjedi među učiteljima u hramu. Drugi užas.

Tri dana strahovito je mnogo. Već su sati skupocjeni i predugački kad se radi o djetetu. Jedna noć već je preteška i bez sna ako ne znamo što je. A ovo traženje kod rođaka, put natrag i pretraživanje po gradu traje tri dana. Kako majka veli, bila je to potraga kod koje su trpjeli ozbiljne boli.

Istina, majka je ona koja progovara i „pregovara“ sa sinom kao glasnogovornica; ali svi ostali opisi u množini su i odnose se i na Josipa. Roditelji zajedno hodočaste, izvješćuje Pismo, oboje ne znaju da dječak ostaje u Jeruzalemu, zajedno očekuju da je među suputnicima, idu dan hoda i traže ga. Ne nalaze ga pa se vraćaju, oboje ga nakon tri dana nalaze i oboje su zapanjeni. Josip je tiha potpora. Premda majka jedina govori, on je prisutan, u pozadini, oslonac.

Josip i Marija tako s Isusom prolaze ono što manje-više svi roditelji kad-tad dožive sa svojim dragim pubertetlijama: ne razumiju se, kao da govore drugim jezicima. Evanđelje zapisuje: „Nisu razumjeli riječi koju im reče.“ (Lk 2,50). Iskreno, kako bismo mi trebali shvatiti razgovor u kojem majka spominje da ga je otac njegov tražio, a on odgovara da treba biti u onome što pripada ocu njegovu. Nesporazum i nejasnoća gotovo su zacrtani.

Mogao im je nekako unaprijed priopćiti svoju nakanu. Majka postupa više nego fer kad pita o razlogu zašto im je to učinio (2,48). Svakako, Pismo nakon toga ističe da im je mladić bio podložan (2,51).

c) Sukobi muža i žene – bračni konflikti

7. ADAM I EVA

Prvi i temeljiti biblijski konflikt na razini bračnih drugova, između muža i žene, zbiva se uz onu vrlo poznatu scenu kad Adam pred Bogom optužuje Evu da je mu je ona dala plod s drveta spoznaje, implicitno predbacujući Bogu što je ženu stavio uza nj. Konflikt je dakako složen i ima svoju pretpovijest. Žena je božanski odgovor na čovjekovu egzistencijalnu potragu da ne bude sam, da ima nekoga na svojoj razini. Svečano i radosno prepoznaje ju je kao sebi jednaku, srodnu i posve blizu: Meso od mesa njegova. Objavljeno je da će prionuti uz nju. Ali u ključnom trenutku razgovora s napasnikom, starom zmijom koja je otac laži, muž, premda je tu, pasivan je i ni na koji se način ne uključuje, ne angažira na strani žene.

Žena je očito bila u nekoj prethodnoj komunikaciji s njime, slušala je i pamtila kad zna za Božju zabranu upućenu Adamu. Sad i ona kroz pet biblijskih redaka prolazi tjeskobno iskustvo ljudske samoće i ostavljenosti. Nema pomoći kao što je ona dok je bačena u ralje zavodljivcu, zasuta lažnim obećanjima.

Žalosne rezultate poznajemo. Izloženost i golotinja, strah i zajedničko skrivanje pred licem Božjim (Post 3,8), prebacivanje krivnje.

Strašno je to. I dok jedu plod s drveta i dok nakon toga razgovaraju s Bogom, među njima vlada grobna tišina. Ni jedne riječi ne upućuju jedno drugome. Izagnani su iz rajskoga vrta da ne bi zauvijek ostali u tom stanju izloženosti, krivnje i straha. Život se nastavlja, ali Biblija ne donosi više nijednoga njihova međusobnoga dijaloga, iako su stvoreni na Božju sliku, iako imaju Kajina (4,1), Abela (4,2), Šeta (4,25; 5,4) i još sinova i kćeri (5,4). Unatoč međusobnom poznavanju (4,1.25) komunikacija je poremećena.

Muž koji je ženin glas slijedio namjesto Božjega mora prihvatiti život na zemlji koja je zbog njega prokleta (3,17). Ženi majčinstvo postaje teško, trudnoća joj donosi muku, a porod boli (3,16).

ABRAHAM I SARA

Pomutnja i sukob između Abrahama i Sare najbolje se ocrtava u prizoru kad žena govori mužu o Hagari i Jišmaelu: „Otjeraj tu sluškinju i njezina sina!“ (21,10), a Abraham to doživljava kao veliko zlo (r. 11). Genezu i složenost konflikta koji eskalira poznajemo. Otpočetka njih dvoje imaju bitnu teškoću: nemaju djece, Sara je nerotkinja. Pismo ne samo da ne prikriva tu činjenicu, nego će upravo taj njihov problem i nedostatak biti u središtu Božjega obećanja i plana s njima. Dugo su Abraham i Sara u braku, sve tamo od pradomovine kada bijahu još dio velike obiteljske tradicije i zajedno se starim glavarom Terahom kreću na velik put.

Upitno je i bolno što Abraham u stranoj zemlji, iz straha za svoj život, zatajuje ženu. To čini dvaput. A oba puta mu zbog nje bude dobro i obogaćuje se. Pothvat s Hagarom, Egipćankom, Sarina je zamisao. Pošto-poto htjeli su do potomka i Abraham sluša glas žene svoje. Hagara je Sarina sluškinja. Krije li se već u samoj ideji nekakva posljedica izvitoperene bračne vjernosti i dvostrukoga Abrahamova zatajenja da mu je Sara žena? Vjerojatno u prvi mah, oslanjajući se na pretpostavljene običaje i pravne propise i ne slute kakve međuljudske i emocionalne rezultate stvaraju. Svakako, kad je Hagara zatrudnjela, odnos između sluškinje i gospodarice poremećen je. Hagara je podcjenjuje, Sara nju ponižava i ona se već daje u bijeg. Nakon Izakova rođenja protjerivanje je definitivno i zbiva se na Sarinu inicijativu.

Muž i otac usuprot vlastitu osjećaju poslušat će po posebnom Božjem nalogu koji dobiva. Premda su sretno dočekali vlastitoga sina koji je prvi u Svetom pismu baš prema propisu primio znak trajnoga saveza s Bogom, ima u njihovu odnosu mnogo nataloženoga, nerazriješenoga. Sa smijehom su dočekali Božje obećanje o začeću Izaka, najprije Abraham, potom Sara. Kolika je ipak bila  ljubav Abrahamova prema Sari vidjet će se u njegovu žalovanju i oplakivanju kad je umrla (Post 23,2). Upriličuje doličan sprovod, i – zanimljivo – Sara, već pokojnica, bit će razlog da Abraham nabavi prvi kutak zemlje. Zbog Sare prvi put nešto od obećane zemlje dolazi u ruke izabranom narodu u njegovu začetku.

8. JOSIP I MARIJA

Konflikt između zaručnika Josipa i njegove zaručnice Marije na početku Novoga zavjeta gotovo je zacrtan u Božjem planu s njima. Marija čeka dijete prije no što su započeli zajednički bračni život. Anđelovo naviještenje posve jasno pokazuje da je njezino dijete Božji dar u osobitom i jedinstvenom stupnju. Od Duha je Svetoga.

Ona u svojoj glasovitoj revnosti i blaženoj dobroti ustaje i hiti u gorje Judino. Time dakako odlično podržava nesporazum i konfliktnu situaciju za Josipa. Odlazi. I nema je sve do trećega mjeseca trudnoće, ostaje s rođakinjom.

Josip pokušava iznaći bezbolno rješenje. U potaji će se jednostavno povući. Način na koji se Božjim zahvatom u Josipove planove pripravlja pozitivno rješenje pokazuje koliko naše unutarnje shvaćanje, subjektivno doživljavanje i duboki vlastiti stavovi imaju važnu ulogu u upravljanju konfliktima. Prije susreta s drugom osobom, prije raščišćavanja i poduzimanja, važno je što nosim u sebi. Važni su Josipovi noćni sati, njegov san koji uvijek izvrsno pokazuje kakve osjećaje čovjek u srcu ima.
Pravednik Josip toliko je pažljiv na Božju riječ da i u snu prima nebesku poruku. Toliko je odlučan i Bogu poslušan da spremno, na javi izvršava, što mu je glasnik u snu zapovjedio. Mi bismo se još odvažili poslušati što nam je u budnom stanju naloženo. Njegovo je povjerenje, njegova pažljivost na unutarnji život još je veća. Još će više puta tako biti i kad budu zajedno on i Marija, i kad dijete bude s njima. Kao što je njoj jednom Božji glasnik donio poruku i ona je razumjela jezik anđela, tako će njemu više puta u noćnoj otvorenosti duše doći.

Bog je taj koji po svome poslaniku, slično kao i kod Marije, oduzima njegov strah. Ne boj se uzeti k sebi Mariju ženu svoju. Konfliktna i nejasna situacija investicija je za postizanje blizine druge osobe. Josip je pozvan k sebi, u svoje primiti drugu osobu. Anđeoska zapovijed vraća na početka Svetoga pisma. Žena i muž pripadaju zajedno. To je jedan način na koji je čovjek slika Božja: upravo u času stvaranja čovjeka Bog se očituje kao zajedništvo.

Isti razlog zbog kojega Marija započinje svoj slavan majčinski put i Josipu je motivacija. Dijete koje je u njoj začeto sveto je, od Duha Svetoga.

2. izd. 22. 4. 2020.

Niko Bilić, SJ