Teška je vjera u kojoj prorok umjesto Božjega mira, nade i duhovne radosti iz dana u dan naviješta nasilje i propast. Teška je to vjera u kojoj Petar, kada želi Učitelja zaustaviti i spasiti da ne bude mučen i ubijen, sluša bolnu uvredu od svojega Gospodina i biva proglašen Sotonom. Zašto se čudimo da su nam crkve prazne i da tako lako odlutamo u pseudoreligioznost i krivovjerje drevnih ili novih oblika kada Gospodin Isus zahtijeva da se odreknemo, zatajimo i zaniječemo sami sebe? U kršćanskoj se vjeri traži da čovjek nosi križ i izgubi život.
Davno je div-teolog i crkveni otac Augustin pisao: »Nemirno je srce naše, Bože, dok se ne smiri u tebi!« Prorok Jeremija to je živo i vruće osjećao dok mu je žestok plamen proždirao grudi (Jr 20,9). Pamtimo kako je Mojsije pred sobom gledao čudesan grm u plamenu, grm koji gori, a ne izgara (Izl 3,2), a Jeremija u srcu, u vlastitim kostima osjeća oganj koji nemilice pali i izjeda njegovu nutrinu. Kada u kolovozu sunce ugrije i zapeče, lako možemo zamisliti o čemu je riječ. Jeremijino srce izgara.
Prepoznati Božju volju
Vrhunac i jedini smisao duhovne škole sv. Ignacija, zaštitnika duhovnih vježba i začetnika nove duhovnosti Zapada, sastoji se u otkrivanju Božje volje. Goruća molba sv. Pavla smjera upravo na to da »razaberemo što je volja Božja« (Rim 12,2). »Tebe tražim« – kaže psalam – »tebe žeđa duša moja… Duša se moja k tebi privija, Bože moj« (Ps 63,2.9). Jedina je svrha duhovnosti i najstroži njezin ispit: ostvariti Božju volju. Nema boljega odgovora na naš radikalizam i našu čežnju za velikim stvarima doli otkriti i provesti ono što je »dobro i Bogu milo, ono što je savršeno« (Rim 12,2).
Razumijemo stoga itekako Gospodinovu pouku Petru da se treba voditi onim što je Božje, rasuđivati i njegovati mentalitet i raspoloženje srca u skladu s Bogom. U tome je Ignacije Lojolski silan kada daje podrobne i tankoćutne upute kako prepoznati što dolazi od Božjega Duha, a što je zlo i vodi u tamu. Budnim oko valja pregledati što se zbiva u duši. Potrebno je pažljivo, razumno promatranje – strpljiva molitvena ura i razmatranje iz dana u dan.
Tako nam biva jasno zašto Gospodin svom žestinom odbija Petra. Isus naime govori o odlasku u Jeruzalem. Kao što vjeran narod za Veliku Gospu revno hodočasti primjerice u nacionalno svetište Majke Božje u Mariji Bistrici, tako vjeran Izraelac hodočasti u Sveti grad, mjesto Doma Božjega, prebivalište Božjega imena. A Petar odvraća. Gospodin najavljuje kako će trećega dana uskrsnuti (Mt 16,21), a Petar sve odjednom – takoreći »u paketu« – želi prekrižiti. Petre, Petre, razmatraj Božje naume, ne samo ljudske!
Moj križni put
Istina, i mi u ovim Isusovim riječima čujemo i osjećamo ponajprije križ koji je postao svetim znakom Krista Otkupitelja i kršćanske vjere. Ali Isus govori velike i divne stvari. Nudi nam da idemo njegovim putom (Mt 16,24). Poučava kako da nađemo sami sebe, svoju dušu, svoj život (16,25), a to svi po naravi želimo. Gospodin je, osim toga, vrlo moderan i razumljiv jeziku menadžmenta i biznisa kada pita o tome što čovjeku donosi korist. Poput starozavjetnoga Propovjednika ispituje kakva je korist čovjeku. Isus napokon upozorava na to kako je naš život nezamjenjiv.
Zahtjevna je kršćanska vjera i traži da precizno upotrijebimo svoju pamet. Treba točno prepoznati koji je baš moj križ, da ne uzimam neki drugi od cijeloga mnoštva. Samo svoj, ne tuđi križ treba uzeti! Treba primiti što Bog daje, a ne sam proizvoditi. Treba točno vidjeti kuda to Isus kroči i imati otvorene oči da za njim idem, a ne za nekim drugima koji se nude kao veliki vođe i mesije. Valja napokon odmjeriti snagu i slijed koraka zato da Isusa pratimo, a da se ne vrtimo sami oko sebe niti da istrčavamo u svojoj oholosti pred njega. Opet i opet vjernička zajednica razmatra kako odgovoriti na Kristov poziv osobito u našemu svijetu punom razmirica i nesporazuma.
Sloboda
Izvrsnost i svijetla snaga evanđelja i kršćanske vjere jest u tome što Isus u svojim zahtjevima i perspektivama poštuje i čuva ljudsku slobodu: »Ako tko hoće…« (Mt 16,24) – govori Isus, i ponavlja: »Tko hoće…« (16,25). Prisilno pokoravanje – submisivnost – pred nekim hladnim i krutim, uvijek zamišljenim, Božjim autoritetom nije religija i nema duhovnih temelja od Boga. S pravom možemo promatrati koliko ideal prave ljudske slobode, ideal odgovorna i samostalna odlučivanja, prisutan u europskoj kulturi, zahvaljujemo upravo kršćanskim korijenima.
Štoviše, u Kristovu zahtjevu da se odreknemo sami sebe krije se veliko i ugodno oslobođenje. Evanđelje opisuje kako su apostoli sve ostavili da pođu za Isusom (Mt 4,20.22). Ostavljaju i polaze. Odmah. Sloboda je to i olakšanje da možemo ostaviti po strani svoj egoizam i tjeskobnu brigu za svoje uskogrudne nacrte. »Ne brinite se tjeskobno za jelo i odijelo« (usp. Mt 6,25) – govori Učitelj jer zna kako je i Jakov, otac izraelskoga naroda, na početku svojega duhovnog puta – i onda kada je zavjet polagao – ponajprije gledao kako će do kruha i ruha. Užitak je i blagoslov da sve svoje sile možemo usmjeriti na kraljevstvo Božje i na ideale njegove božanske ljubavi. Pa i u dubini osobne molitve, tek kada se odreknem svoje sebičnosti, pohlepe i svojih strasti, kada ja zašutim, mogu slušati što Duh govori.
Plodonosni poraz
Ipak, život s Bogom ostaje zahtjevan i mnogo traži. Već se praotac Jakov, znamo, morao boriti cijele noći. Ali on je nadvladao i uspio (Izl 32,39). Prorok Jeremija međutim jasno kaže i ponavlja da ga je Gospodin svladao, da ne može više (Jr 20,7.9). Jeremiji je riječ Božja teška. Mora živjeti sam, bez žene, bez djece (Jr 16,2). Među umišljenim oholicama, koji su u Jeruzalemu uporno tvrdili da sveti grad ne može biti zauzet i pouzdali su se u snagu izabranoga naroda, prorok mora upozoravati na nasilje. Dok su oni pozivali na rat protiv daleko, daleko moćnijega Babilona, on mora najavljivati propast. I doista, grad će biti svladan i hram spaljen. Ali izgon će biti spasonosan. Bit će to veliko obraćenje s kajanjem, povratak k vjeri otaca.
Jeremijin čudan i mučan proglas o nasilju i opustošenju starozavjetni je temelj, slika i najava Isusove pouke o gubitku života. Čovjek treba izgubiti život radi Krista da bi ga pronašao (Mt 16,25). Treba razoriti babilonsku kulu vlastite oholosti da bismo ušli u dvor Božje ljubavi i mira. Što je vrijedilo izabranomu narodu dizati se u rat na Babilon samo zato da poginu. Sve kada bi i pokorili i osvojili, što im koristi ako pritom izgube život.
Sveta, živa žrtva
Kristova jasna nakana da čovjek u konačnici nađe svoj život (Mt 16,25) i njegovo upozorenje da si može nauditi (16,26) hitna su pouka. Sve do danas, nažalost, svjedoci smo ljudskih okrutnih i primitivnih, istinski ludih predaja koje samoubojstvo proglašavaju junaštvom i služenjem Bogu. Djecu i mlade tako odgajaju. Sve kada to i ne bilo usmjereno na ubijanje i razaranje, to nije religija i nema nikakva temelja u Božjoj ljubavi. Pavao Apostol tumači, preklinjući: Tijelo se prinosi Bogu kao žrtva živa i sveta – ne mrtva i prokleta, kao žrtva Bogu mila, a ne kao uvreda i prkos Božjoj ljubavi i njegovim zapovijedima (Rim 12,1). Tko ubija sebe i druge, i tako poučava, primit će naplatu prema djelima svojim (usp. Mt 16,27). Sada je čas da otvorimo oči i vidimo kako stvari stoje.
Svojim zahtjevom da nosimo svoj križ (Mt 16,24) Gospodin Isus donosi novost i korjenit ispravak u ljudsku religioznost i drevne, uvriježene običaje. Ono pravo nisu bogoštovne žrtve koje netko drugi za nas Bogu prinosi, nego valja nam da sami sebe Bogu prinesemo kao živu žrtvu, svetu, Bogu ugodnu – objašnjava sv. Pavao, pozivljući i bodreći. U tome je bitna snaga kršćanske vjere. I meni Bog daje tu veličanstvenu ovlast da budem pravi liturg – bogoslužitelj. Svoje trpljenje i boli, svoju molitvu i iščekivanje, svoja pitanja i svoje radosti prinijet ću Bogu zajedno s Isusom. Dobro sv. Pavao govori: ne vrijedi nam ako se ravnamo po nacrtima svijeta, po čudnim skicama svjetskih religija koje ne poštuju ljudski život i ljudsko tijelo kao Božji dar. Gospodin Isus, utemeljitelj prave vjere, daje temeljitu pouku i ispravlja naše izopačene ideje. Svaku ljudsku predaju koja želi Bogu prinijeti neki predmet ili tuđi život Isus predusreće svojim primjerom: Sama sebe daje. To je ono što Crkva iz dana u dan slavi na oltaru.
Jr 20,7–9; Rim 12,1–2; Mt 16,21–27
22. nedjelja u liturgijskoj godini A
2. izd. 30. 8. 2020.