Ako smo slomili ruku, i to onu s kojom se svaki čas služimo, i ako smo imali gips, vrlo ćemo živo razumjeti kakve je muke mogao proživljavati čovjek iz Evanđelja “kome desnica bijaše usahla” (Lk 6,6). Još nas više međutim pogađa ono bezumlje (Lk 6,11) kojemu je Isus bio izložen na kraju evanđeoskoga odlomka.
Terapija za bolesnoga i za tužitelje
Što se zbilo? Na svetom mjestu – u Sinagogi, u kojoj se Božji narod okuplja u zajednicu, u kojoj se sluša Božja riječ i uzdižu molitve Bogu; u sveti Dan Gospodnji, Rabbi Isus uočava čovjeka s bolnim hendikepom. A vrsni profesionalni poznavatelji slova Zakona i gorljivi obdržavatelji s farizejskim srcem daju se na vrebanje (Lk 6,7). Hoće li Isus pružiti pomoć, hoće li biti na usluzi čovjeku u njegovoj nevolji? Hoće li mu – kako evanđeoski jezik sugerira – dati odgovarajuću djelotvornu terapiju (θεραπεύω Lk 6,7)?
Oni koji po zvanju trebaju biti čuvari Božje ljubavi prepuštaju se duhu optuživanja (κατεγορέω Lk 6,7) . Božansku pouku za život izopačuju u sredstvo za zasjedu i napad. Religiju zlorabe za svoje spletke i nadmetanja. Vjera im služi za agresiju na čovjeka. O čemu je riječ još bolje razumijemo pročitamo li proglas Isusov, neposredno prije ovoga opisa, koji ističe da je Dan Gospodnji tu radi čovjeka, a ne obratno. I da Sin Čovječji ima vlast nad tim svetim Danom počinka (Lk 6,5).
Srce Kristovo vidi i zna. Isus se okreće i djeluje u oba smjera: i prema čovjeku usahle desnice (Lk 6,8), i prema svojim istražiteljima (6,9). Njemu naredba, njima pitanje.
Neobična biblijska logika
Mi, kad imamo neki hendikep i nešto što nas muči, po naravi postupamo drugačije. Zaklanjamo, pristojno prikrivamo, ne ističemo. Podnosimo svoju bol. Zašto bi to odmah drugi trebali znati? Kako li će bližnji gledati na čovjeka iz Evanđelja – možda kao na prokletnika, prema kletvi iz Psalma: “Nek mi se desnica osuši!” (Ps 137,5)?
A Riječ Božja već kod Abrahama u isti čas, čim ga predstavlja sa Sarom, odmah naglašava da nemaju djece (Post 11,30). Anđeo, kad pristupa budućoj Samsonovoj majci, takoreći bezobzirno, odmah, namjesto pozdrava, ističe: “Ti si nerotkinja!” (Suci 13,3). U Božjoj povijesti kao da upravo nedostatak stoji u središtu duhovnosti i plana spasenja. Je li tako i s ovim čovjekom od kojega Isus traži da pred svima okupljenima ustane i stane u sredinu (Lk 6,8)? On sluša i surađuje. Tako će biti i s drugom zapovijedi (Lk 6,10).
Bez odgovora
A na bitno pitanje koje pogađa u srž: dobrotvor ili zlotvor, spas duše ili propast (Lk 6,9) – nema odgovora. Nema dijaloga. Markovo evanđelje baš će istaknuti kako su se zatvorili u nesvetu, paklensku “šutnju” (Mk 3,4) što u Isusovu srcu izaziva i žalost i ljutnju (3,5). Sami su sebe hendikepirali. Globalizacija ravnodušnosti! – upozorava naš Papa Franjo i danas u 21. stoljeću. Oni će se napokon “ispuniti bezumljem” (Lk 6,11) u sveti Dan. Zaglavit će u svom zatvorenom krugu raspravljanja o tome – recimo kolokvijalno – kako da Isusa srede.
Moć za djelovanje
Ruka u jeziku Svetog pisma označava vlast i moć za djelovanje. Naznačuje sposobnost za poduzimanje. To iz iskustva odmah razumijemo. U hrvatskom jeziku vrlo je slično kad ističemo primjerice u čijim je rukama neki važan projekt, ili kada ustvrđujemo da nam je nešto pošlo ili nije pošlo za rukom. U biblijskoj je povijesti polazište i središte Božja jaka ruka, snažna, uzvišena desnica kojom je izveo svoj narod u slobodu (usp. Izl 13,9). Bit će posve uobičajeno čitati u očitom prenesenom značenju kako Bog svoju riječ objavljuje “po rukama” proroka (usp. 2 Kr 17,13).
Na toj pozadini odmah nam je jasno kako osušena desnica označava širu sliku. Čovjek je zgrčen, zakočen, sputan, oduzet. Obuzela ga je nemoć. Čudo koje se zbiva, dar koji dobiva ovaj čovjek u Sinagogi, kada dvaput poslušano izvršava Kristovu zapovijed i surađuje s milošću, ima teološku dubinu koju potvrđuje evanđeoski opis samoga ozdravljenja: “ruka mu zdrava” (ἀποκατισθάνω Lk 6,10). Ista je to riječ koju primjerice učenici rabe kad pitanju uskrsloga Gospodina hoće li sada uspostaviti kraljevstvo Izraelovo (Dj 1,6). Teologija će uzeti upravo tu riječ za opis one blažene sveukupne obnove svega stvorenja u Kristu kojoj se nadamo (ἀποκατάστασις). Na riječ Kristovu čovjeku je ponovno iz temelja uspostavljena, obnovljena njegova moć da djeluje.
Još nam je važnije i draže da je prema trpnom glagolskom obliku (ἀπεκατεστάθη) u evanđeoskom jeziku sam Otac nebeski kao subjekt na djelu. Čovjek, izvršavajući Kristov nalog, blagoslovljeni je objekt Očeva zahvata. Kad surađuješ s Kristom, Bog sam čudesno i spasonosno djeluje u tebi! Rezultat silan! Evanđelje jasno ističe: čovjek sam može ispružiti ruku (“on učini” Lk 6,10). Dana mu je njegova samostalnost.
Otajstvena Kristova metoda
Kakva je to Isusova metoda da njegova sućutna duhovna sila tako duboko prodire? Kod raspeća, na križu postat će bjelodano. On ne vreba podmuklo iz potaje ni ne optužuje. Ne zlorabi Božji Zakon, ne okrivljuje, ne osuđuje ni ne izvrgava ruglu. On dopušta da njegova božanski dobra i božanski snažna ruka bude – ne tek ponešto zgrčena i povrijeđena, – nego do kraja izmrcvarena, satrvena, posve oduzeta. Ne od bolesti ili naravne slaboće, nego od krvničkoga čavla koji ju je bijesno, uz preoštru bol prikovao uz križ. Usahla je, krv je istekla.
Misterij Kristova križa znači da je i on, što se ljudske naravi tiče, prihvatio tu potpunu nemoć za djelovanje, nasilno obustavljanje pouke, navještaja i čudesa, premda bijaše u punoj snazi. To je tajna Kraljevstva Božjega.
2. izd. 22. 9. 2020.
https://www.instagram.com/tv/CTe5KHXnO6r/
https://www.facebook.com/100000541337265/videos/891188768272210/
Niko Bilić, SJ
Molitva s čovjekom usahle ruke