četvrtak 1. tjedna, 9. nedjelja (B)
Poslušajte, preuzmite! (čita: mr. sc. Suzana Ivančić)
Uporna pandemija koja napada i tjelesno i duševno zdravlje, a tako i potres s dugotrajnim posljedicama izvrsno nas upozoravaju kako smo ograničeni u svojim silama i djelovanju. Otkrivaju nam također kako nam je potrebna temeljita obnova u kojoj ćemo i zgrade i životne vrednote popraviti, poboljšati. Na takvoj je pozadini vrlo jasan i poučan poznati izvještaj o Isusovu izlječenju čovjeka usahle ruke u Mk 3,1-6. Nadahnjuje.
Odlomak od svega šest redaka na početku trećega poglavlja u Evanđelju po Marku (Mk 3,1-6) ključan je tekst. S jedne strane opisuje Isusa kao čudotvorna liječnika koji liječi u sinagogi, nudeći svoju pažnju kako čovjeku usahle ruke (3,3) tako i onima koji zlobno vrebaju hoće li ga izliječiti (3,4). S druge strane ovdje su zapisane one bitne ljudske nakane koje će zaustaviti Kristovo djelovanje i njegov “projekt” Božjega kraljevstva. Tu su ljudi na vlasti, a nakana im je optužiti (Mk 3,2) i kod njih rezultat je vijećanje kako da Isusa smaknu (3,6). Donosi li Evanđelje po Marku dvaput po sedam osoba, pojedinih ljudi koje Isus spašava – a sedam u Bibliji naznačuje pouzdanost i zaokruženost? Onda je čovjek usahle ruke šesti po redu i drugi u zacijelo istoj kafaranumskoj sinagogi (usp. Mk 1,23; 3,1).
Ljudska nevolja
Evanđeoski odlomak uvodi nas u sveti prostor – vjerničku zbornicu-sinagogu (Mk 3,1) – u kojoj se Božji narod okuplja na slušanje i tumačenje Božje riječi i na molitvu. Odmah idući redak ističe da je – razumljivo – u pitanju sveto vrijeme: Dan je Bogu posvećen, dan svetoga počinka, dan Gospodnji (Mk 3,2). S početka već predstavljena nam je ljudska nevolja i trpljenje koje je ondje prisutno. Među okupljenima se, naime, nalazi i čovjek “koji je imao osušenu ruku” (Mk 3,1). Lako si iz iskustva možemo predočiti što to znači kad nam je ruka povrijeđena ili imobilizirana. Gotovo smo onesposobljeni za samostalan život i rad. U biblijskoj antropologiji usahla ruka znači nemoć za djelovanje.
Ako bismo mi prema naravnu osjećaju svoj hendikep i nedostatak nastojali stidljivo i obzirno prikriti, Biblija više puta pokazuje sasvim drugačiji pristup. Kristova inicijativa smjera odmah na čovjekovu prikraćenost i stavlja je u središte pozornosti. Svojim djelom Isus će potvrditi što je malo prije kao pouku izrekao, dajući svojevrsni naslov ovom odlomku: “Sin Čovječji gospodar je subote” (Mk 2,28).
Isusova dvosmjerna ponuda
Lako je uočiti da Rabbi Isus daje dvostruku ponudu. Čovjeku usahle ruke upućuje poziv, koji mu subjektivno može biti vrlo neugodan. Traži od njega da stane u sredinu, rabeći pritom dalekosežni evanđeoski glagol “ustati” (grč. ἐγείρω Mk 3,3) koji će poslužiti za opis Isusova uskrsnuća od mrtvih (16,6). U isti mah, ne praveći razlike, nego nadovezujući se, Isus upravlja riječ (3,4) i onima koji vrebaju na nj. Očito istom duhovnom snagom kojom je odmah uočio čovjeka usahle ruke i prepoznao njegovu nevolju, Isus gleda u srce svojih napadača i tužitelja te pita o osnovnoj, bjelodanoj, svima očitoj razlici između dobra i zla (3,4). Redovitim biblijskim izrazom “duša” (grč. ψυχή, hebr. nefeš) Isus govori o ljudskom životu koji može biti spašen ili izvrgnut ubojstvu. Traži dopuštenje. Dijaloga međutim nema! Odgovor izostaje.
Opaka duhovna bolest
Dok čovjek s teškim hendikepom, jer se odaziva i surađuje, dolazi do izlječenja i zdrave ruke, u ljudima s druge strane ostaje teška bolest obično u biblijskom jeziku prepoznata kao “okorjelo srce” (3,5). Posebnost ovoga odlomka jest što Marko ovdje ne rabi redoviti izraz “sklerokardía” (grč. σκληροκαρδία Mk 10,5; 16,14) koji bismo mogli prevesti kao “skleroza srca”. Imamo pritom na pameti da je u klasičnoj biblijskoj antropologiji “srce” ne tek organ ili slika ljudskoga osjećajnoga života, nego predstavlja središte osobe, sjedište čovjekove spoznaje i izvor njegovih riječi. U Evanđeljima samo ovdje u Mk 3,5 kao Markov “specijalitet” bolesno stanje opisano je riječju koja je također ušla u svjetske jezike i prisutna je do danas a to je poroznost (grč. πωρώσις). Označava da je tvar propusna, rupičasta, bez kompaktnosti i konzistentnosti te se lako slama, nema gipkosti. Gledom na čovjekov organizam najpoznatija je kod osteoporoze kad kost gubi svoju potrebnu naravnu gustoću pa onda i gibljivost. Evanđelje na taj način opisuje srce, predstavljajući nam tako mučnu duhovnu bolest “kardioporozu”.
Nije beznačajno što su oni koji vrebaju kao Isusovi protivnici isprva neimenovani – neizrečeni “oni” (Mk 3,2). Ne predstavljaju se, skrivaju se u skupini, bez vlastitoga ja. Utapaju svoju osobnost u bezimeno mnoštvo. Pritom sveti propis iz Božjega Zakona o Danu Gospodnjem oni zlorabe za svoju nakanu da “optuže” (3,2). Svetogrdna je to primjena, zlostavljanje objavljene Pouke (Tore) koja je usmjerena na život i rast. Postaje žrtvom duha napadanja i optuživanja. Stoga su oni sami sebe blokirali i nisu kadri dati odgovor na Kristovo pitanje (3,4). Zatvaraju se u nesvetu šutnju u kojoj ključa paklenska ravnodušnost. Svejedno im je, da li dobro ili zlo. Na istoj im razini stoje činiti dobro ili biti zločinac, spasiti dušu ili biti ubojica. Nema odgovora.
Dva svijeta
Jasno se razlikuju dva svijeta. Kristovo srce zbog njihove zle ravnodušnosti i bolesne zatvorenosti ispunjaju dva teška osjećaja: žestoka ljutnja i duboka žalost (Mk 3,5). Jedinstven je to slučaj u svim novozavjetnim opisima Isusove osobe, a razumijemo ga pred ovakvom ljudskom tvrdoćom.
Sugovornici, koji to nisu jer odbijaju dati odgovor, dolaze do trostrukoga negativnoga rezultata. Ponajprije oni izlaze (Mk 3,6) – napuštaju sveti prostor obilježen Božjom riječju. Sami se udaljuju. Zatim – sada, na kraju – jasno je: to su pripadnici čuvenih farizeja koji strogo žele čuvati tradiciju i običaje, a s njima su i pristaše kralja Heroda, pripadnici njegova kruga. Napokon, propis o subotnjemu počinku ne priječi ih da se dadnu na savjetovanje na kojem odlučuju kako Isusa upropastiti i razoriti, kako ga uništiti (grč. ἀπόλλυμι Mk 3,6). Tako oni daju svoj odgovor na Kristovo odsudno pitanje. U dan Gospodnji složno kuju naum o njegovu smaknuću. Posve je izišao na vidjelo njihov stav koji će postati zloglasan u odgovoru pred Pilatom: “Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti” (Iv 19,7). To je stav srca oboljela od “kardioporoze”.
Ruka u Bibliji
Kad je u Svetom pismu u središtu nekog prizora “ruka”, onda nam ona odmah doziva u svijest i simbolično značenje koje ima u biblijskoj povijesti i biblijskom jeziku. Ishodište mu je u Izlasku, u otkupljenju Božjega naroda koje je ujedno i njegovo stvaranje, kad je “rukom jakom Gospodin izbavio” svoj narod (Izl 13,19). Polazišni događaj bit će prisutan u uspomenama i opisima “mišice snažne i desnice uzdignute”. “Ruka ispružena” postaje stalan, prepoznatljiv simbol.
Razumljivo je onda da “ruka” u Bibliji označava snagu i vlast, što i u suvremenu hrvatskome govoru razumijemo upozoravajući primjerice “u čijim je rukama” neki pothvat ili predmet; prepoznajemo također kad nam nešto “pođe za rukom” ili nam “ide od ruke“, kao i strah hoćemo li nekome “pasti u šake“. Preneseno značenje i simbolična vrijednost “ruke” u Bibliji je vidljiva osobito u opisu kod Nehemije (9,30) i Zaharije (7,7.12) da se Bog “po rukama” proroka objavljuje. Slično je i u čuvenoj slici Juditine ruke – koja ima isključivo literarnu vrijednost – po kojoj Bog donosi spas svome narodu (Jdt 8,33).
Usahla ruka znači nemoć djelovanja i lako nam doziva u pamet onu nesposobnost, zgrčenost, ukočenost, oduzetost i nepokretnost, paraliziranost, koja može nastati zbog bolesti. Može se isto tako pojaviti zbog preopterećenosti, može biti posljedica postupanja naših bližnjih, a može nastupiti od naravi zbog dobi kada, unatoč željama i idejama u umu, tjelesne sile više ne služe. Vrijedi sjetiti se i one specifične blokiranosti kad zbog preuzetnosti i stalne samoprisile, napora da prelazimo preko vlastitih granica, izazovemo u sebi takvu količinu nezadovoljstva da više nismo sposobni ništa započeti. Usahla ruka u Evanđelju jednako dobro može nas podsjetiti na onu nemoć za poduzimanje i onu unutarnju sputanost koja nastaje zbog grijeha, zbog opterećene savjesti ili jednostavno zbog najobičnije lijenosti koju od pamtivijeka prepoznajemo na popisu glavnih grijeha.
Ljudska nemoć
Pogled na čovjeka usahle ruke pred Kristom neka istakne i onu osobitu vrstu nemoći koju možemo nazvati “apostolskom frustriranošću”. Poznajemo je. Stvarne potrebe su tako velike, a mi tako malo sami od sebe možemo učiniti. Pomislimo samo na to kako u 21. stoljeću – uza sav silovit napredak i životni standard – ljudi umiru od gladi, a hrane se proizvodi napretek. Takva spoznaja, koliko god budi želju za poduzimanjem, istodobno može blokirati i učiniti da do u dubinu osjetimo svoju nemoć i ograničenost. Iz evanđeoske povijesti zasigurno ćemo se odmah prisjetiti Kristovih apostola koji bespomoćno stoje pred velikim mnoštvom gladnih ljudi i onda još čuju nalog: “Dajte im vi!”, o čemu Evanđelja složno izvješćuju (Mt 14,16; Mk 6,37; Lk 9,13).
Daleko nam je ipak važnije prepoznati središnju, teško pojmljivu tajnu kršćanske vjere na koju smjera usahla ruka u Evanđelju. Krist Gospodin kao mlad čovjek u izvrsnim godinama i punoj ljudskoj snazi s velikim je plodovima i uspjesima započeo silan rad na Božjemu kraljevstvu. Toliko je velika potreba za spasenjem koju odmah otkriva i na nju učinkovito odgovara! I onda, takoreći na početku, s najvećom zloćom i okrutnošću prisiljen je sve ostaviti. Doslovce je učinjen nemoćnim. Na križu njegova je ruka usahla – od naše ljudske izdaje, od sudskoga procesa u kojemu izvikivanje gomile određuje pravorijek, od čavla koji nemilosrdno probada ljudsko meso. Krv šiklja. Ruka sasvim sputana, prikovana uz drvo križa! To je Kristov odgovor na usahlu ruku. Dopušta da njegova sveta ruka bude posve oduzeta, prihvaća potpunu ljudsku nemoć na križu. To je njegova solidarnost s čovjekom pozemljarom kojemu je moć za djelovanje oduzeta. Tako Isus posvećuje njegovu patnju i paraliziranost. Nakon takva postupka dolazi uskrsnuće koje će sve preokrenuti i dati nadu. Zasnovat će stvari iznova.
Očev Sin – Spasitelj
Za razliku od farizeja i herodovaca koji su se oglušili na Isusovu riječ, čovjek usahle ruke u sinagogi sluša i surađuje. Pred njim Isus može pokazati da je Spasitelj. Ne samo da je ovaj čovjek očito stao u sredinu na Kristov prvi poziv (Mk 3,3), nego on poslušno, spremno izvršava novu neočekivanu zapovijed: “Ispruži ruku!” “On ispruži” izvješćuje Evanđelje (Mk 3,5) i ne zaustavlja se na opisivanju odlučujućih medicinskih simptoma i organskih promjena. S jedne strane Kristova – božanska – riječ, s druge strane čovjekovo sudjelovanje, i on neočekivano može svojom voljom ispružiti ruku. Tijelo sluša. Čovjek može djelovati. Unaprijed se potvrđuje častan teološki nauk, koji vjekovima živi, o našoj ljudskoj suradnji s Božjom milošću.
Evanđeoski opis zdrave ruke na dva načina ističe radostan ishod i dobar plod. Ponajprije u tekstu stoji trpni glagolski oblik koji lako prema uvriježenu običaju prepoznajemo kao tzv. teološki pasiv u Svetom pismu. Ruka je “ozdravljena” (Mk 3,5). Upozorenje je to u aoristu na ono što je, evo, upravo Otac nebeski učinio.
Novo uspostavljanje
Jednako je zatim važno što se u opisu ne nalazi riječ koja govori o liječenju i zdravlju u užem smislu nego se govori o ponovnom “uspostavljanju” i ukupnoj obnovi (grč. ἀποκαθίστημι Mk 3,5). Evanđeoska je to riječ koja će jednako poslužiti za opis kako Isus na čudesan način, s dvostrukim uloženim trudom, nasamo, iznova uspostavlja vid slijepcu iz Betsaide kada ga bližnji dovedu (Mk 8,25). U teologiji ovo je poznat pojam kad se gleda na sveobuhvatnu i sveukupnu ponovnu uspostavu svega stvorenja u Kristu, a Novi zavjet bilježi ga unutar Petrova tumačenja u napomeni da Isus, nakon što je uzašao k Ocu, ostaje ondje, u nebu, pridržan do vremena cjelovite nove uspostave (Dj 3,21).
Bliži nam je i životniji ovaj pojam upravo unutar Evanđelja po Marku kad Isus potvrđuje apostolima da prorok Ilija zaista “treba doći i sve obnoviti” (Mk 9,12). Ili u prostodušnu pitanju učenika, koje upućuju uskrslom Učitelju neposredno prije uzašašća, je li sada došao čas da “opet uspostavi kraljevstvo Izraelu” (Dj 1,6). O takvoj temeljitoj obnovi riječ je kod ruke čovjeka u sinagogi što još jednom potvrđuje duboko i široko značenje koje ruka ima u biblijskoj teologiji. Našu moć za poduzimanje Bog može obnoviti.
30. 10. 2020.
Vidi: Molitva s čovjekom usahle ruke
Video: Čovjek usahle ruke
Usp. Osušena desnica (Lk 6,6-11)
Niko Bilić, SJ