Kategorije
Duhovnost

Koliko vrijedi tvoja riječ

Mt 5,33-37 (subota 10. tjedna)

Kako ste zadovoljni sa svojom kosom. Je li vam lijepa frizura, počešljana, dotjerana? Jeste li možda, kao ja, već primijetili kako vam je kosa dobrano ispala? Kao i toliko puta, Gospodin Isus, dobar Učitelj vraća nas na naše svagdanje ljudske stvari koje dobro poznajemo. Samo svojom snagom i voljom ne mogu odrediti koliko će mi i kada kosa posijediti.

U odlomku iz Matejeva evanđelja (Mt 5,33-37) Učitelj u okviru svojega programatskoga Govora na gori poučava o zakletvi i zavjetovanju, o snazi ljudske riječi. Gospodin i Učitelj očito uspostavlja bitnu novost i za razliku  od “starih” (Mt 5,33) stvara zajednicu novih – novih ljudi, svojih učenika koji svoj život zasnivaju na snazi njegove osobe. Samoga sebe izlaže, već četvrti put u svom govoru ponavlja “a ja vam kažem” (Mt 5,34 usp. 5,22.28.32.39.44).

Učitelj Isus obraća se izravno cijelom onom silnom svijetu koji je pohrlio za njim iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije (Mt 4,25). Kaže im “vi”, u množini: “Čuli ste.” (Mt 5,33), “Ne kunite se!” (34), “Vaša riječ” (37). Ali zatim, nastavlja tradiciju Svetoga pisma, kakvu primjerice dobro pamtimo iz Deset zapovijedi. Jasno pokazuje da Riječ Božja stvara zajednicu, ustanovljuje jedinstvo. Uspostavlja dijalog i govori u srce slušatelju. Dodiruje neposredno njegovu osobu, njegov “ti”. Na takav način Isus ponajprije podsjeća na drevni Zakon: “Ne budi krivokletnik! Podaj Gospodinu sve ono na što si se obvezao i prisegnuo!” (Mt 5,33).

Neće li nam odmah dozvati u pamet praoca Jakova koji nakon prvoga susreta s Bogom polaže zavjet da je spreman prihvatiti u svoj širini ono što mu Bog daje i da će od svega toga desetinu posvetiti Bogu (Post 28,22)? S još većim poštovanjem mislimo na majku Anu koja spremno sina Samuela posvećuje Bogu u službu. Dobila sam ga na dar, kaže, sada ga dajem na dar (usp. 1 Sam 1,28). Majčinsko srce zna što to znači i kakav je zavjet položila (usp. 1 Sam 1,11).

Već Stari zavjet poznaje, evo, veličinu naših ljudskih riječi. Sâm Bog priznaje im vrijednost i dostojanstvo. Kako im je silno značenje! Kod nas upravo ova svijest najbolji je lijek protiv psovke, te mrske ljage na tkivu našega hrvatskoga naroda.

I zaključak Učitelja na gori upozorenje je da budemo skromni s riječima. Odrješit je Isus u pouci: svaki višak i preobilje riječi dolaze od Sotone (Mt 5,37). Sam je iskusio kako mu je u početku, nakon produžena posta u pustinji, Napasnik htio diktirati što da govori. Pokušao je svoje riječi staviti u Kristova usta, pozivljući: “Reci!” (Mt 4,3).

Kao i inače Marija, majka Isusova, prvorazredan jer uzor. Od prvoga susreta s Božjim glasnikom, prije nego govori, ona najprije promišlja kakav bi to bio pozdrav (Lk 1,29). Već tu je na djelu njezino živo srce u kojem će pohranjivati sve riječi i zbivanja, prebirati ih (usp. Lk 2,19.51).

Koliko Marija pruža primjer za njegovanje unutarnjega čovjeka dokazuje njezina poznata šutljivost od početka do kraja Evanđelja. Najprije, na prvu anđelovu riječ ne daje nikakva odgovora. Tako će to biti i u Betlehemu, kad za njih nema mjesta, i u Egiptu, dok bježe pred Herodom, pa zatim kad dođe po Učitelja, Sina svoga, kad se bude govorilo da je izvan sebe. Povrh svega pod križem ona je bez riječi.

Gabrijel, nakon pozdrava, obilno iznosi Božju objavu i objašnjenje u sveukupno osam biblijskih redaka (Lk 1,28.30-33.35-37). A Marija za se uzima tek prostor za potpitanje “Kako?” (Lk 1,34) i za konačan, kratak, a povijesni odgovor: “Neka mi bude!” (1,38). Njezina je riječ “Da!” Bogu. Skromno, krajnje odmjereno! Vrijedi i u tajni nezabilježenoga susreta s Uskrslim i u jednodušnoj postojanoj, molitvi s Isusovim učenicima poslije toga.

U pouci o zakletvi Gospodin Isus izravno govori “ti” i u svojoj vlastitoj, novoj odredbi (Mt 5,36). Novi čovjek sluša u izravnom dijalogu. Učitelj prodire izravno do mene, do moje glave. Upozorava pritom na moju vrlo ograničenu moć. Premda je za drevnu starozavjetnu antropologiju srce središte osobe, sjedište pameti i izvorište riječi, Isus, zanimljivo, ističe glavu. Pogađa izravno ono što danas iz biologije i medicine svi znamo. Mozak u glavi najsloženiji je i najčudesniji Božji dar čiju veličinu tek istražujemo i otkrivamo. Dužan sam s poštovanjem paziti na svoju glavu. Ne smijem je zlorabiti za napuhane riječi.

Kad nam Gospodin pred oči stavlja sveti grad Jeruzalem (Mt 5,35), kad nam uzdiže pogled na Božje prijestolje i njegovo podnožje, hoće li nam odmah pred oči staviti proroka Izaiju, koji je u Hramu zastao u čuvenu veličanstvenu viđenju prijestolja na kojemu stoluje Gospodin, božanski Kralj (Iz 6,4)? Prijestolje bijaše toliko golemo, silno i uzvišeno, te je samo rub kraljevskoga plašta bio dovoljan da ispuni prostor svetišta (Iz 6,1). Isus će još jednom, u drugom dijelu Evanđelja, kad o istom oprezu sa zakletvom bude u raspri s pismoznancima i farizejima, upozoriti da je nebo prijestolje Božje (Mt 23,22).

Izaiji je jasno. Sam svjedoči: “Vidio sam Gospodina” (Iz 6,1). U Novom zavjetu te će riječi postati blaženo svjedočanstvo o susretu s uskrslim Isusom – i kod Marije Magdalene (Iv 20,18) i kod apostola koji govori svojemu drugu Tomi (Iv 20,25). Još nam je važnije uočiti kako se Gospodin svojim zabranama vraća na početke Pisma. Širi naš pogled na Božje stvaranje. Isus upozorava na nebo (Mt 5,34) i zemlju (35). Izvrstan je to podsjetnik da poslušamo poziv pape Franje i iznova u 21. stoljeću svom dušom krenemo u poštovanje i njegovanje svega stvorenja, koje nam Bog iz ljubavi povjerava.

Niko Bilić, SJ