Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Dvanaestorica poslanih (Lk 9,1-6)

Pravo tumačenje Svetoga pisma vraća nam u ruke i pred oči Riječ Božju, dajući nam da je dublje i plodnije proniknemo. Pogledajmo kako u svega šest dobro poznatih redaka odlomak Lk 9,1-6 usred Lukina evanđelja definira bit i identitet Kristovih apostola. Poslanje apostola dolazi od Isusa i sav oslonac ima u njemu. Četiri glagola u prva tri opisna retka pokazuju da je inicijativa Gospodinova (“pozvati”, “dati” Lk 9,1; “poslati” 9,2; “reći” 9,3). On je na djelu, poduzima i čini. Njegova pouka u drugom dijelu, sročena kao upravni govor (Lk 9,3b-5), osnovica je za veliku slobodu apostola i slijedi uzor prve četvorice koji su “ostavili sve i pošli za” Učiteljem (Lk 5,11). Isusove riječi ističu da je zadatak koji im povjerava “put” – hod (grč. ἡ ὁδός Lk 9,3). Izvještaj na kraju potvrđuje da apostoli poslušno izvršavaju nalog (Lk 9,6).

1. dio: Kristova zajednica i duhovna vlast

Prvi je korak okupljanje u zajednicu koju Krist uspostavlja. On ih “saziva” (συγκαλέω Lk 9,1). Kršćanski apostol u zajedništvu je s ostalima, nije jedini, ne boluje od umišljena mesijanizma ni ohole samouvjerenosti kojom bi se sam na sebe pozivao i oslanjao. Ovdje su na okupu Dvanaestorica (grč. οἱ δώδεκα  “dvanaest” s članom) koje je Isus nakon produžene cjelonoćne molitve bio izabrao između svojih učenika i sam ih označio kao poslanike – “apostole” (Lk 6,13). U Lukinu se evanđelju Dvanaestorica navode točno biblijskih sedam puta (Lk 6,13; 8,1; 9,6.12; 18,31; 22,3.47) što ističe ne samo njihovu važnost, nego ujedno potvrđuje cjelovitost i jedinstvo spisa. S Isusom su Dvanestorica kad on sam ide od jednoga do drugoga mjesta (Lk 8,1), a sada će oni preuzeti taj pothvat (9,1).

Ključan drugi korak u poslanju sastoji se u tome da Gospodin daje apostolima onu “silu i vlast” (Lk 9,1) kojom je sam pred svima otpočetka zapovijedao nečistim dusima tako da su mu se pokoravali (Lk 4,36). Bitna je to pozadina koja zadaću apostola diže na duhovnu razinu u najužem smislu. Od Krista primaju slobodu od “svih demona” (Lk 9,1), mogu vladati nad njima, ali to nije u prvom planu jer se na spominje niti u usmenim uputama koje im Isus daje (9,3-5), niti u konačnom izvještaju o njihovu djelovanju (9,6)  U istu moć i ovlast pripada i liječenje, koje će evanđeoski opis istaknuti u primanju poslanja (Lk 9,2) i u njegovu izvršenju (9,6).

Moderno poslanje: priopćivanje

Idući, treći postupak Kristov izriče bit: Isus “šalje” Dvanaestoricu (grč. ἀποστέλλω Lk 9,2). Glagol “poslati” u evanđeoskom je jeziku osnovica imena apostol – poslanik, onaj koji je poslan. Zadatak koji preuzimlju ponajprije je razglašivanje, propovijedanje (κερύσσω Lk 9,2) koje u Lukinu evanđelju započinje već Ivan Krstitelj s obraćeničkim krštenjem (Lk 3,3), a poslije ga susrećemo i kod Gerazenca, koji je oslobođen od čitave legije zloduha, pa po svemu gradu pronosi glas što mu je Isus učinio (Lk 8,39).

Polazište propovijedanja nalazi se u starozavjetnomu Izaijinu proroštvu: treba proglasiti oslobođenje (Iz 61,1; Lk 4,18) i godinu milosti (Iz 61,2; Lk 4,19), a središte mu je sam Isus koji primjenjuje na sebe mesijanske riječi o Očevu pomazanju Duhom i posvećuje se propovijedanju po sinagogama (Lk 4,44), idući pritom od mjesta do mjesta (8,1), a sada tu misiju daje apostolima (“posla ih propovijedati” Lk 9,2). Sadržaj apostolskog propovijedanja jest Božje kraljevstvo koje pripada siromasima (Lk 6,20), a koje je sam Isus prema vlastitu svjedočanstvu poslan naviještati (4,43), što i čini (8,1).

Uz naviještanje apostoli, kao svojevrsno dokazivanje ili potvrđivanje primjerom, u zadatak dobivaju ono liječenje za koje su naprijed posebno ovlašteni. “Sila Gospodnja” (Lk 5,17) koja u Isusu djeluje i “sve liječi” (6,19), što posebice može posvjedočiti žena koja je nakon dvanaest godina bolesničkih muka “odmah ozdravila” (8,47), sada je dodijeljena apostolima (Lk 9,2).

2. dio: Kristove zapovijedi

Usmene upute (Lk 9,3b-5) otvaraju se zahtjevom za sveopćim ostavljanjem: “Ništa ne uzimajte” koji pokazuje da Isusu sredstva nisu u središtu i da se na njih apostoli ne mogu osloniti. Oni kao osobe  – svojim vlastitim “ja” – obdareni Kristovom silom i vlašću, glavni su pronositelji Božjega kraljevstva. U suvremeno doba kada je neku poruku lako prenijeti u tili čas doslovce po cijelom svijetu, jasno nam je da za radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu tehnika priopćivanja nije presudna.

Uvodni zahtjev Isus će protumačiti peterostrukim “ne!” (grč. μή). Ako Markovo evanđelje dopušta “štap” (Mk 6,8) kakav je imao i Mojsije osloboditelj i njegov pomoćnik, brat mu Aron, kao znak i sredstvo da razdvoji more (Izl 14,16), ovdje Isus i to zabranjuje. Niti na svoje zalihe, ni na svoju hranu, niti na novac ni na vlastiti izbor više odijela ne mogu se poslanici osloniti. Sav oslonac im je u Kristu. Nalik su praocu Jakovu koji je u svom zavjetu od Boga, kao dokaz, bio tražio i odijelo i hranu i sigurnost na putu (Post 28,20). Svoju egzistenciju povjerava Bogu, da to onda doista bude “njegov Bog” (Post 28,21).

Ostanite!

Isus zatim propisuje strpljivu postojanost (Lk 9,4) prema kojoj će apostoli biti zadovoljni s prvim domom koji ih primi, neće sami sebe nametati i razmetljivo iskorištavati gostoljubivost ostalih domaćina. U istom će Evanđelju Gospodin dodatno pripomenuti: “Ne prelazite iz kuće u kuću” (Lk 10,7). Nalažući im da “ostanu” Isus ističe prebivanje i boravak koji će svoju punu teološku vrijednost dobiti u Ivanovu evanđelju gdje se taj pojam biblijskih 14 puta pojavljuje u Gospodinovu govoru na Posljednjoj večeri (grč. μένω Lk 9,4; 14x u Iv 14 i 15).

Zacijelo se u Isusovu nalogu u Lukinu evanđelju krije odabiranje onoga jednoga, istoga prostora koji će u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama (grč. ἐπὶ τὸ αυτό  “na istome mjestu” Dj 2,44; 1 Kor 11,20) postati mjesto vjerničkoga zajedništva i lomljenja kruha – Euharistije: “Kod kuće su lomili kruh” (Dj 2,46) .

Sloboda od uspjeha

U završnu propisu Gospodin preuzima i primjenjuje dubinsku slobodu od prisilnoga uspjeha i predobivanja, primamljivanja i osvajanja, kakvu davno već prorok Ezekiel dobiva. Njegovo je navijestiti: “Ovako govori Gospodin!” (Ez 2,4), a na slušateljima ostaje hoće li oni ili neće poslušati (2,5.7; 3,11). Dovoljno je samo da znaju kako je prorok među njih došao i progovorio im u Božje ime. Ni apostoli nisu osuđeni pod svaku cijenu postići prihvaćanje i biti bezuvjetno produktivni. Ali i onima, koji ih odbijaju, apostoli su već u ovom poslanju svjedoci – što im je konačna i vrhunska zadaća (“Bit ćete mi svjedoci!” Dj 1,8): ostavljaju im “svjedočanstvo” (grč. μαρτύριον Lk 9,5), makar i onim prahom koji im se na obući prikupio i koji će sada stresti sa svojih nogu.

3. dio: Apostoli na djelu

Zaključak evanđeoskoga odlomka, koji nakon upravnoga govora opet u jednom retku donosi opis (Lk 9,6), potvrda je da apostoli poslušno izvršavaju Kristov nalog, o čemu će po povratku s misije i izvijestiti (9,10). Početci su to one evangelizacije koja čini da, evo, i u trećem tisućljeću po cijelom svijetu ima ljudi-kršćana koji srcem i dušom prihvaćaju kraljevstvo Božje i na njemu zdušno grade svoj život.

Opis ističe najprije da apostoli “izlaze” napuštajući zaštićeni krug uza svojega Učitelja, i pohađaju, zacijelo iz zemljopisnih razloga, okolna “sela” (Lk 9,6). Ne odlaze u drugi grad pa tako zasada otpada i naputak koji u strogom smislu govori o napuštanju “grada” u kome ih neće primiti (Lk 9,5).

Evanđelje

Ovaj zaključni opis apostolsko prenošenje poruke više ne opisuje općenito kao “propovijedanje”, nego se pojavljuje posebnost Lukina evanđelja, glagol izveden od grčke imenice “evanđelje”, koji znači “donijeti radosnu vijesti”, “javiti blagovijest” (grč. εὐαγγελίζομαι). Vjerojatno bi ga vrijedilo u suvremenom govoru prevesti kao “evangelizirati”. Luka ga deset puta koristi dok se u ostalim evanđeljima pojavljuje jedino kod Mateja jedanput i to u Izaijinu citatu (“siromasima se navješćuje evanđelje” Mt 11,5; Iz 61,1).

Apostoli u ovom opisu (Lk 9,6) nastavljaju niz koji su započeli Božji glasnici: Gabriel je bio poslan donijeti radosnu vijest Zahariji (Lk 1,19), a jedan je anđeo pastirima javio blagovijest (Lk 2,10). Ivan Krstitelj zatim također navješćuje evanđelje (Lk 3,18). U središtu dakako stoji Isus kao subjekt. Najprije je istaknuo kako mora drugim gradovima donijeti evanđelje o kraljevstvu Božjem (Lk 4,43), a to onda i čini idući redom od grada do grada i od sela do sela (8,1), da bi napokon u Jeruzalemu, u Hramu navješćivao evanđelje (20,1).

Apostoli su prema tome pridruženi tom evangelizacijskom pothvatu i preuzimlju ga, vraćajući se na isti onaj starozavjetni izvor u mesijanskom proroštvu kod Izaije. Božji Pomazanik poslan je donijeti evanđelje siromasima (Iz 61,1) – sam Isus proglašava (Lk 4,18), a da se to ostvaruje potvrdit će pozitivan odgovor na Krstiteljevo pitanje (“siromasima se naviješta evanđelje” Lk 7,22). Kao i kod općenitoga propovijedanja kraljevstvo Božje sadržaj je blagovijesti koja se naviješta (Lk 16,16).

Terapija

Izvještaj o aktivnosti apostola, i kad je riječ o njihovoj brizi za bolesne, neće ponoviti opis iz usmena Isusova naloga koji govori o poslu liječnika u užem smislu (grč. ἰάομαι Lk 9,2). Na način inkluzijie vraća se onaj prvi opis sile za ozdravljanje od raznih bolesti (θεραπεύω 9,1.6), koju im je Gospodin dodijelio, pa sad mogu iskazivati skrb i podvoriti. Mogu dati odgovarajuću terapiju.

26. 9. 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ