Kategorije
Duhovnost Nastava

Srce kršćanstva (Iv 19,31-37)

Na svetkovinu Srca Isusova

Usred Zagreba, glavnoga grada, nalazi se draga bazilika, svenarodno svetište Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, koja je u opsežnoj, dugotrajnoj obnovi nakon potresa 2020. i živo nam doziva u pamet onu drevnu misao, usmjerenu ponajprije na nas žive ljude, ljubavlju Kristovom otkupljene, i na naše duhovno stanje: Ecclesia semper reformanda – Crkvu valja stalno obnavljati. Iz Bazilike odjekuje velikim slovima ispisani Gospodinov zov: “Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni!”

Dok nam Evanđelje pred oči stavlja ranu na Kristovu boku, koju Hrvatska tako dugo i tako dobro poznaje, zaustavljamo se u najpotresnijemu i najsvetijemu času cijele ljudske povijesti. Vrijeme neka stane! Evanđelje je to u kojemu je Isus, Božji Sin već mrtav. Od tjeskobnih duševnih muka i krvava znoja prethodne večeri, zbog izdaje, ostavljenosti, muke koja dolazi, od razbojničkoga uhićenja, izopačena sudskoga procesa, bičeva i trnja, pljuvanja i udaraca do preteškoga križnog puta, krvoločna razapinjanja i bešćutna čavla, organizam Sina Čovječjega sve je izdržao, i onda je stao. Koplje će utvrditi smrt, mučno se zarinuvši u mrtvo tijelo (Iv 19,34).

Krv i voda slikovito pokazuju kako je Gospodin predao svoj duh. Sve je dao. Mesija u punoj ljudskoj snazi, u polovici dana svojih mora otići (usp. Iz 38,10) i ostaviti blažen projekt Kraljevstva: sve poučavanje, liječenje, utaživanje gladi, oslobađanje od zloduha, opraštanje grijeha, uskrisivanje mrtvih… – život! Križ je toliko je strahovit i nelogičan da već starozavjetni grčki prevoditelj mijenja tekst jer teško može pojmiti Božju riječ kod proroka Zaharije: “Gledat će mene – mene su proboli” (Zah 12,10). Samo vjerne mistične duše koje se klanjaju Ocu u Duhu i Istini, klanjatelji kakve Otac traži (Iv 4,23) tijekom dva kršćanska tisućljeća gledajući Srce probodeno shvatit će, sve do danas, o čemu se radi.

Svjestan je to, dubok, motrilački pogled koji je u Bibliji prvi put opisan kad Abraham treba na Božji poziv pogledati u zvjezdano nebo (hebr. hibbit Post 15,5). Zatim, kad su Izraelci spasonosno pogledali na uzdignutu mjedenu zmiju (Br 21,9), pa kod Jone, koji je bio u utrobi ribe, ali je svejedno “oči upirao” prema Hramu Gospodnjem (Jon 2,5), ili pak kad poznati psalam zove: “U njega gledajte i razveselite se” (Ps 34,6). Na takvo motrenje Ivanovo evanđelje poziva.

Koji su likovi u tom, na prvi pogled pustom, mračnom prizoru, prisutni? Tu su Judejci (Ἰουδαῖοι Iv 19,31), pripadnici Božjega naroda Izraela, koji su Isusu odredili i priredili smrt. U isti čas živo oni čuvaju zapovijed o suboti i sveti blagdan Pashe koji određuje njihovu narodnu bit, podsjeća na otkupljenje iz Kuće ropstva kad ih je Bog jakom rukom izveo u slobodu. Dan je Priprave (Iv 19,31), važno im je. Kako mi ljudi možemo biti slijepi i kako možemo izokrenuti stvari, ne prepoznati i ne priznati Spasitelja puna ljubavi!? Želimo ga maknuti, izbaciti. Nastavljaju, evo što se već uglas izvikivali pred Pilatom kad im je optužena Isusa, nakon bičevanja, uvjeren da ga treba pustiti, predstavio kao kralja. Ista je riječ u židovskoj molbi koju mu sada upućuju: ukloni! (αἴρω 19,15.31). Ondje, u divljem poviku stoji isti taj glagol koji sada prvi put ponovno pojavljuje u nakani da tijelo pokojnikovo maknu.

Tko je tu? Tu su sukažnjenici, razapeti slijeva i zdesna. Tu su vojnici koji na inicijativu Judejaca po Pilatovoj odredbi prilaze jednome, pa drugome. Žestokim udarcem slomit će im kosti na nogama, osuđenik se odmah guši i umire. Jezivo!

Tu je očevidac koji uživo, izbliza, vlastitim očima promatra. Zato može biti svjedok, zato je njegovo svjedočenje istinito jer je sam iskusio. Svjestan je da iznosi istinu (Iv 19,35). I to će njegovo znanje sve do u treće tisućljeće nositi Crkvu, povezivati je izravno s Isusom na križu koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan.

Zato nam je osobito zanimljivo primijetiti da smo u ovom kratkom odlomku iz Evanđelja prisutni i mi. Svjedok se izravno obraća svojim slušateljima, nama koji čitamo (“vi”). Otkriva nam svrhu svojega svjedočanstva: da i mi vjerujemo (Iv 19,35). Cilj radi kojega je cijelo Evanđelje zapisano jest naša vjera. Svjedok pod križem želi da i mi poput onih prvih koji su izbliza pratili Učitelja, imamo zdrav temelj za vjerovanje. Pruža nam ga. Nastavlja tako tradiciju svega Pisma koje je s istom svrhom sastavljeno i tijekom stoljeća čuvano. Sam prepoznaje kako se na novozavjetnu Božjemu Jaganjcu ispunja pashalni propis iz 12. poglavlja Knjige Izlaska: “Ne smijete na žrtvi kost slomiti!” (Izl 12,46).

Niko Bilić