(Usp. Udo Schnelle, Kanon und neutestamentliche Einleitungswissenschaft)
Uvod u Bibliju u 18. se stoljeću počinje razvijati kao povijesna znanost.
J. D. Michaelis objavljuje 1750. Uvod u božanske spise Novog zavjeta. U općem dijelu obrađuje pitanja tekstualne kritike i analizira sačuvane rukopise. Promišlja o nastanku pojedinih spisa, polazeći od toga da većina spisa potječe od nekog apostola. Ustanovit će da su apostolska predaja, nadahnutost i kanon međusobno povezani. Njegova je nakana utvrditi pouzdane izvore spoznaje za kršćansku vjeru.
Glavni zadatak uvoda kao povijesne znanosti bit će proučavati povijesne okolnosti nastanka biblijskih spisa. Takav pothvat ima već unaprijed bitne granice. (Michaelis će podijeliti Novi zavjet na apostolske i neapostolske spise.)
Na početku 20. st. W. G. Kümel izdaje Uvod u Novi zavjet u kojem razvija i slijedi put koji su zacrtali H. J. Holtzmann i A Jülicher. Njegov je stav s jedne strane da je uvod Bibliju „strogo povjesničarska disciplina“, a s druge strane da spisi koji su sabrani u NZ imaju osobit, od kršćana priznat značaj budući da pripadaju kanonu koji je prva Crkva utvrdila. Tako kanon određuje teološki značaj uvoda. Prema tome će kod Kümela kanon odrediti i redoslijed razrade: kreće od povijesnih knjiga (Evanđelja i Djela apostolska), zatim ide na Poslanice (mudrosne ili poučne knjige) i napokon na Otkrivenje (proročka knjiga). To je umjereno konzervativni pristup koji uz punu primjenu povijesno-kritičke metode pazi na povijesnu podlogu novozavjetnih spisa.
Sličan stav imaju A. Wikenhauser i J. Shmid. Važna je Crkva koja je u kanon uvrstila samo nadahnute spise. Inače sva pitanja uvoda treba istraživati i odgovarati na njih pomoću povijesne metode koliko god to izvori dopuštaju.
U drugoj polovici 20. stoljeća razvija se prava povijest ranokršćanske književnosti koja je usko povezana s crkvenom poviješću. Ranokršćanske spise analizira se pod vidikom formi, tj. književnih vrsta koje se u njima mogu prepoznati. Povijest književnosti koja se orijentira na književnim oblicima i vrstama prelazi granice kanona. U svom istraživanju Philipp Vielhauer (1975.) uvrštava osim novozavjetnih i kasnije spise:
1 pismo Klementa Rimskog,
Pisma Ignacija Antiohijskog,
Polikarpovu poslanicu,
Barnabinu poslanicu;
osim toga obuhvaća i apokrifna evanđelja, apokrifna Djela apostolska i Nauk apostolski (Didahe). Granica za istraživanje tamo je gdje se više ne nalaze ranokršćanski književni oblici i pokazuje se prijelaz na grčko-rimsku književnost.
1.1 Teorija književnosti i teologija
U kakvu odnosu stoje uvod kao povijesna znanost i predmet koji se u uvodu proučava tj. biblijski spisi? Potrebno je primijeniti teoriju književnosti na spise u kanonu. Uvod je zainteresiran da koliko je moguće osvijetli povijesni postanak biblijskih spisa i njihovu teološku poruku. Stoga je uvod s jedne strane povijesna znanost, a s druge strane ujedno i teološka. Povijesni vidik proizlazi iz naravi spisa koji se proučavaju – potječu iz prošlosti, došli su do nas predajom. I teološki smjer počiva također na onome što sami spisi o sebi svjedoče budući da opisuju spasiteljska djela Božja. Kanon obuhvaća i utvrđuje ono što biblijski spisi već sami po sebi imaju. To im je u naravi i zato im se pristupa teološki.
Kanon nastaje u okviru ukupnog nastojanja u tradiciji i prenošenju ranokršćanske književnosti da se stvari oforme i prikupe. Pritom se pravilno razumijevanje Isusove osobe i djela u vrijeme nastajanja Novog Zavjeta razvijalo kroz raspravu i oprečna mišljenja. Stvaranje kanona nije diktiran i prisilan proces.
Može se pretpostaviti da su neki spisi i izgubljeni, pa nisu ušli u kanon. Vjerojatno je riječ o barem jednoj Pavlovoj poslanici
1 Kor 5,9 “Napisah vam u poslanici… 11 napisah vam…”
te o predlošcima za sinoptička evanđelja. Budući da Matej i Luka donose materijale koji se kod Marka – napisanog vjerojatno vec šezdesetih godina – ne nalaze zaključuje se da postoji dodatni izvor – prema njemačkom nazvan Quelle odnosno spis “Q”. U njemu bi se mogle nalaziti ponjaviše pouke Isusove, njegove izreke (grč. logia).
Ivanovo evanđelje samo svjedoči da djela Isusova daleko nadilaze ono što je zapisano u samom evanđelju (Iv 20,30:
“Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi.”
Već u uvodu se može prepoznavati kriterije po kojim su npr. 2. Petrova i Judina poslanica ušli u kanon, za razliku npr. od 1. pisma Klementa Rimskog i pisama Ignacija Antiohijskog. Najvažniji kriterij bit će veza s apostolima, tj. apostolska predaja.
1.2 Povijest
Teološki i povijesni značaj uvoda počiva na svjedočenju samih spisa koji se istražuju. U njima samima prepoznaje se njihova povijesna i teološka struktura. Egzegeza otkriva osobit značaj biblijskih spisa unutar povijesti književnosti.
Kanon obuhvaća one spise koji su u tradiciji prepoznati i priznati kao Stari i Novi zavjet, stoga je kanon povijesna činjenica koju i uvod u Bibliju uzima u obzir. U pristupu Bibliji postoji dakako načelno pravo da prelazimo okvir kanona, ali učinkovitost samih spisa kroz povijest i pragmatičnost u pristupu dopuštaju da se ograničimo ponajprije na 73 spisa koji su u kanonu. Njima Crkva priznaje normativni karakter i oni su za teologiju izvor Objave – locus theologicus, pa za cjelokupnu teologiju imaju središnju ulogu. Kanon napokon određuje ono što danas imamo pred sobom kao biblijske spise i ono je danas u uporabi.
Povijest kanona kao i tekstualna kritika koja proučava nastanak i povijest teksta u međuvremenu su se razvile u nove znanosti. U pristupu biblijskom tekstu treba dakako proučavati ona pitanja tekstualne kritike i kanona koja sam tekst postavlja, ali ukupna povijest kanona i biblijskog teksta pripada drugamo.
U pristupu biblijskom tekstu može se započeti od spisa koji su po svoj prilici najstariji. Tako će u Novom zavjetu na prvom mjestu biti Poslanice koje je sam Pavao upućivao zajednicama s kojima je bio povezan. Potom bi slijedila sinoptička evanđelja tj. Matej Marko i Luka koji vrlo sličnom kronologijom opisuju Isusov život. Djela apostolska nastavljaju se na Lukino evanđelje. Sljedeći stupanj bile bi one poslanice koje se pripisuju apostolu Pavlu, ali su naknadno uvrštene u popis. Posebno mjesto zauzima Poslanica Hebrejima koja se pristupom i sadržajem bitno razlikuje od ostalih pavlovskih spisa. Sljedeća skupina su tzv. katoličke poslanice koje su upućene Crkvi općenito, a ne nekoj zajednici ili pojedincu kao Pavlove (Petar, Juda, Jakov). Ivanovski spisi stoje obično na posljednjem mjestu u toj podjeli.
1.3 Pitanja
U uvodu se redovito postavlja pitanje o piscu te mjestu i vremenu u kojem je djelo pisano. Budući da je tekst uvijek sredstvo komunikacije, i njihov nastanak je najčešće dio komunikacijskog procesa potrebno je koliko se može utvrditi koji su adresati ili primatelji, tj. kome se tekst obraća. To je kod poslanica očita zadaća.
Važna točka u proučavanju teksta je prepoznavanje njegove strukture pri čemu nastojimo uočiti njegovu kompoziciju, tj. od čega je i kako građen. Istodobno utvrđujemo pojedine dijelove i veze među njima. Uvijek je potrebno paziti na kontekst koji se može dvostruko shvatiti. Prvo i osnovno značenje je cjelina u kojem se pojedini tekst nalazi. A sekundarno je značenje sredina u kojoj je tekst pisan ili se čita.
U proučavanju biblijskog teksta uobičajilo se je uzeti u obzir povijest književnih oblika te prepoznavati žive tradicije koje su zapisane. Pokušava se odgonetnuti mjesto pojedinih spisa i njihovo značenje za povijest religija.
Glavno mjesto međutim u pristupu biblijskom tekstu ima prikazivanje teoloških misli i poruka. Forma i sadržaj čine jednu cjelinu, literarna je struktura izraz teološke misli stoga je zaključak i cilj zdrave egzegeze biblijska teologija. A teološka poruka ima glavnu ulogu za ukupno razumijevanje teksta. Stoga se uvod zaustavlja samo na pojedinačnim pitanjima pomoćnih znanosti nego već gleda unaprijed na teološki smisao.
Možemo tako kod biblijskih tekstova pitati:
o piscu, vremenu i mjestu nastanka, primatelju;
o strukturi i formi teksta, o literarnoj cjelovitosti, o tradicijama i izvorima, o ulozi u povijesti religije te o glavnim teološkim porukama.
2. Nadahnuće
(usp. Rupčič, Kresina, Škrinjar, Konstitucija o božanskoj objavi, FTI, Zagreb 1981.
U Konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum Drugi Vatikanski koncil u br. 11 govori da je Božja objava zabilježena u Svetom pismu po Božjem nadahnuću. Pri tome se ne izjednačuje Objava i Sv. pismo i ne precizira se kakva je narav božanskog nadahnuća, sastoji li se npr. u prosvjetljenjima razuma i poticajima volje ili sl.
2.1 Božja objava
Važno je međutim da su sve knjige Sv. pisma sa svim svojim dijelovima od Boga nadahnute ili bogonadahnute. Takvo se poimanje temelji na samom biblijskom tekstu:
Novi zavjet u Iv 20,30 definira se kao spis koji treba pružiti vjeru i život:
“zapisano je da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da – vjerujući – imate život u imenu njegovu.”
Druga poslanica Timoteju govori o cjelini Sv. pisma i njegovoj namjeni:
“Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16) – performativni značaj.
2.2 Autor i autori
Nadahnuće znači da je svetim knjigama autor Bog.
Takvo shvaćanje zabilježeno je već u prvim stoljećima kršćanstva. O Bogu kao autoru svoje su tumačenje iznosili crkveni oci. Isto mišljenje slijede kasniji teolozi, koncili i pape. U prošlom je stoljeću o tome pisao papa Pio XII. u enciklici Divino afflante spiritu.
Drugi vatikanski sabor razlaže kako se Bog tako služio svetim piscima da su napisali sve ono i samo ono što je on htio da je sve što tvrde biblijski pisci od Boga nadahnuti tvrdnja Duha Svetoga. Riječi sv. pisma jesu Božje riječi (br. 13).
Dakako da je i biblijski pisac autor koji je obilježen svojim jezikom, stilom, književnom vrstom, misaonim kategorijama, mentalitetom itd.
Uspoređujući ljudske pisce i Boga kao autora u tradiciji se govorilo da je Bog glavni autor. Papa Leon XIII. piše u enciklici Providentissimus Deus (1893.) da je Bog prvotni autor. Oba su izraza bila prisutna u rasprava Drugog vatikanskog koncila. Time se ne želi umanjiti uloga svetih pisaca. Biblija je iznad svih knjiga zato što joj je izvorni autor Bog, puno više nego li sveti pisac, i zato što uspostavlja komunikaciju s Bogom.
Sveti su pisci također pravi autori, oni su nadahnuti, a prema grčkom jeziku nazivaju se hagiografi.
Prema koncilskoj konstituciji Bog je pri stvaranju Svetog pisma izabrao djelotvorne ljude kojima se služio, sa svim njihovim sposobnostima i moćima. Oni su pravi autori i njihova je djelatnost bila potpuna, integralna, djelatnost pravih pisaca.
Suvremena književna kritika dokazala je da sveti pisci nisu pisali pod doslovnim Božjim diktatom. Oni su sami mogli skupljati gradivo, čitati, prosuđivati i sažimati izvore, raspoređivati misli, dotjerivati stil, mučiti se u napornom poslu s puno pojedinosti.
Teološki izraz Božji diktat uzeti iz crkvenih otaca naznačuje tajanstveno djelovanje Duha Svetoga u inspiraciji. Drugi vatikanski sabor time se izrazom više ne služi prilagođujući se suvremenom značenju riječi diktat i sprječavajući krivo razumijevanje nadahnuća.
2.3 U istom Duhu
Riječi Svetoga pisma zato su Božje jer je sveti pisac napisao samo ono i sve ono što je Bog htio. To je ono bitno u shvaćanju crkvenih otaca.
Crkveni oci i skolastici nisu izričito razlikovali proročku inspiraciju od općenite biblijske. Prorok prima riječi Božje promatrajući Boga, slušajući ga, mistično proživljujući Božju poruku.
Sveti pisci su autori u potpunom smislu riječi i izražavaju se na onaj način koji je bio način njihova vremena, njihova naroda i njihove kulture. Svaki narod pa i narod starozavjetnog svijeta, imao je razne književne vrste, a tako i u doba Pracrkve.
Tko želi pravilno i ispravno tumačiti Sv. pismo taj mora imati jasne pojmove i Božjem nadahnuću ili inspiraciji. Sveti su pisci pritom pravi autori svetih knjiga i te su knjige plod razmišljanja, proučavanja, istraživanja i odlučivanja, možda i napornog, dugotrajnog redigiranja i stiliziranja i potom čudesnog čuvanja sve do našeg vremena.
Svete su knjige podvrgnute racionalnim normama tumačenja, prema kojima tumačimo neki tekst. Moramo prema pravilima ljudskoga govora razabrati što je izrečeno u zapisanim riječima. Kad se Bog htio objaviti nama ljudima, a htio je ujedno da objava bude jasna, morao nam je govoriti ljudskim govorom (str. 157).
Osnovno je pravilo da Sveto pismo valja čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je bilo napisano. Te riječi potječu od sv. Jeronima a u svojoj enciklici Spiritus Paraclitus citira ih papa Benedikt XV. Pri tumačenju Sv. pisma potreban nam je Duh Sveti, isti oni koji je Bibliju nadahnuo. Papa podsjeća je sv. Jeronim usrdnim molitvama kao egzeget tražio pomoć i rasvjetljenje Duha Svetoga, te da se i drugima preporučivao u molitve i priznavao da je pomoću Duha Svetoga uspio pravo tumačiti. Pravo je tumačenje Svetoga pisma kad se osjeća da je Bog nadahnitelj svetoga teksta i da mu je prvi sadržaj njegova ljubav prema nama. Ta ljubav treba zasjati u svoj svojoj ljepoti, toplini i snazi kad je riječ o Sv. pismu (str. 166).