Kategorije
Duhovnost

Nadahnuće u Bibliji

(usp. Rupčič, Kresina, Škrinjar, Konstitucija o božanskoj objavi, FTI, Zagreb 1981.

U Konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum Drugi Vatikanski koncil u br. 11 govori da je Božja objava zabilježena u Svetom pismu po Božjem nadahnuću. Pri tome se ne izjednačuje Objava i Sv. pismo i ne precizira se kakva je narav božanskog nadahnuća, sastoji li se npr. u prosvjetljenjima razuma i poticajima volje ili sl.

2.1 Božja objava

Važno je međutim da su sve knjige Sv. pisma sa svim svojim dijelovima od Boga nadahnute ili bogonadahnute. Takvo se poimanje temelji na samom biblijskom tekstu:

Novi zavjet u Iv 20,30 definira se kao spis koji treba pružiti vjeru i život:

“zapisano je da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da – vjerujući – imate život u imenu njegovu.”

Druga poslanica Timoteju govori o cjelini Sv. pisma i njegovoj namjeni:

“Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16) – performativni značaj.

2.2 Autor i autori

Nadahnuće znači da je svetim knjigama autor Bog.

Takvo shvaćanje zabilježeno je već u prvim stoljećima kršćanstva. O Bogu kao autoru svoje su tumačenje iznosili crkveni oci. Isto mišljenje slijede kasniji teolozi, koncili i pape. U prošlom je stoljeću o tome pisao papa Pio XII. u enciklici Divino afflante spiritu.

Drugi vatikanski sabor razlaže kako se Bog tako služio svetim piscima da su napisali sve ono i samo ono što je on htio da je sve što tvrde biblijski pisci od Boga nadahnuti tvrdnja Duha Svetoga. Riječi sv. pisma jesu Božje riječi (br. 13).

Dakako da je i biblijski pisac autor koji je obilježen svojim jezikom, stilom, književnom vrstom, misaonim kategorijama, mentalitetom itd.

Uspoređujući ljudske pisce i Boga kao autora u tradiciji se govorilo da je Bog glavni autor. Papa Leon XIII. piše u enciklici Providentissimus Deus (1893.) da je Bog prvotni autor. Oba su izraza bila prisutna u rasprava Drugog vatikanskog koncila. Time se ne želi umanjiti uloga svetih pisaca. Biblija je iznad svih knjiga zato što joj je izvorni autor Bog, puno više nego li sveti pisac, i zato što uspostavlja komunikaciju s Bogom.

Sveti su pisci također pravi autori, oni su nadahnuti, a prema grčkom jeziku nazivaju se hagiografi.

Prema koncilskoj konstituciji Bog je pri stvaranju Svetog pisma izabrao djelotvorne ljude kojima se služio, sa svim njihovim sposobnostima i moćima. Oni su pravi autori i njihova je djelatnost bila potpuna, integralna, djelatnost pravih pisaca.

Suvremena književna kritika dokazala je da sveti pisci nisu pisali pod doslovnim Božjim diktatom. Oni su sami mogli skupljati gradivo, čitati, prosuđivati i sažimati izvore, raspoređivati misli, dotjerivati stil, mučiti se u napornom poslu s puno pojedinosti.

Teološki izraz Božji diktat uzeti iz crkvenih otaca naznačuje tajanstveno djelovanje Duha Svetoga u inspiraciji. Drugi vatikanski sabor time se izrazom više ne služi prilagođujući se suvremenom značenju riječi diktat i sprječavajući krivo razumijevanje nadahnuća.

2.3 U istom Duhu

Riječi Svetoga pisma zato su Božje jer je sveti pisac napisao samo ono i sve ono što je Bog htio. To je ono bitno u shvaćanju crkvenih otaca.

Crkveni oci i skolastici nisu izričito razlikovali proročku inspiraciju od općenite biblijske. Prorok prima riječi Božje promatrajući Boga, slušajući ga, mistično proživljujući Božju poruku.

Sveti pisci su autori u potpunom smislu riječi i izražavaju se na onaj način koji je bio način njihova vremena, njihova naroda i njihove kulture. Svaki narod pa i narod starozavjetnog svijeta, imao je razne književne vrste, a tako i u doba Pracrkve.

Tko želi pravilno i ispravno tumačiti Sv. pismo taj mora imati jasne pojmove i Božjem nadahnuću ili inspiraciji. Sveti su pisci pritom pravi autori svetih knjiga i te su knjige plod razmišljanja, proučavanja, istraživanja i odlučivanja, možda i napornog, dugotrajnog redigiranja i stiliziranja i potom čudesnog čuvanja sve do našeg vremena.

Svete su knjige podvrgnute racionalnim normama tumačenja, prema kojima tumačimo neki tekst. Moramo prema pravilima ljudskoga govora razabrati što je izrečeno u zapisanim riječima. Kad se Bog htio objaviti nama ljudima, a htio je ujedno da objava bude jasna, morao nam je govoriti ljudskim govorom (str. 157).

Osnovno je pravilo da Sveto pismo valja čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je bilo napisano. Te riječi potječu od sv. Jeronima a u svojoj enciklici Spiritus Paraclitus citira ih papa Benedikt XV. Pri tumačenju Sv. pisma potreban nam je Duh Sveti, isti oni koji je Bibliju nadahnuo. Papa podsjeća je sv. Jeronim usrdnim molitvama kao egzeget tražio pomoć i rasvjetljenje Duha Svetoga, te da se i drugima preporučivao u molitve i priznavao da je pomoću Duha Svetoga uspio pravo tumačiti. Pravo je tumačenje Svetoga pisma kad se osjeća da je Bog nadahnitelj svetoga teksta i da mu je prvi sadržaj njegova ljubav prema nama. Ta ljubav treba zasjati u svoj svojoj ljepoti, toplini i snazi kad je riječ o Sv. pismu (str. 166).