Kategorija: Duhovnost

Kako to da Kristovi učenici s tako velikom ljubavlju gledaju na svoje najmanje, na svoju djecu, na one koji su najpotrebniji zaštite i zaslužuju najviše skrbi počevši od trenutka začeća? Jasno nam je zašto je to tako. Gospodin Isus, naime, nije tek rekao svojim učenicima da uzmu svoj križ i idu za njim (usp. Mk 8,4), nego je čak dvaput za svojega života, kako nam bilježe Evanđelja, čuo one presvete riječi koje će svaki roditelj najbolje razumjeti. Otac s neba govori: “Sine moj, u tebi mi sva milina!” (usp. Mt 3,17; 17,5). Moja radost, moje veselje, moj dobar osjećaj u tebi je. Kad majka ili otac – mama i tata – samo vide svoje dijete, već se u njima rađa veselje.

Božićno doba pravi je čas da pogledamo, skromno ali precizno, koji su to biblijski razlozi zašto Kristovi učenici cijene dar života onih najmilijih, najdražih i najmanjih među nama. Početak je zabilježen na prvim stranicama Svetoga pisma. Nismo doista drugo doli skup praha zemaljskoga kako to biblijski jezik zapisuje (Post 2,7). Zaista, uzmemo li naše ljudsko tijelo, naš čudesno sastavljeni organizam, na koliko god sitnih dijelova ga podijelili i izučavali, nećemo naći elemenata koji bi bili o drugud. Dio smo našega svijeta, dio naravi. Slabašni, krhki. I vraćamo se u prah. Ljudski život, međutim, za razliku od svega ostaloga na ovome svijetu prema svjedočanstvu Pisma izravni je dar Božji. Dah života dolazi nam tako da ga je sam Stvoritelj udahnuo u nas (Post  2,7) što ni s jednim drugim bićem kod biblijskoga stvaranja nije slučaj.

Govorimo li o onima koji još nisu rođeni, dovoljna nam je i čista, jednostavna logika da se zapitamo sasvim ozbiljno: Kad kažem “ja” za samoga sebe, svoju vlastitu osobu, na što mislim? Kada je to počelo? Najobičnije ljudsko razumijevanje potvrđuje nam ono što baka i djed, tamo daleko na selu, udaljeni od svih naših mudrovanja, itekako znaju. Najsuvremenija znanost jasno nam pokazuje gdje to i kada započinje ljudski život. Danas smo, zahvaljujući vlastitome iskustvu i psihologiji, svi svjesni kako je prvih devet mjeseci pod srcem majke ključno za naš svekoliki duševni život. Stoga, pred otajstvom Božića u ovoj 2019. godini, molimo da na pravi način prepoznamo i priznamo ljudska prava onih koji su najugroženiji među nama.

Radosti i tjeskobe Svete Obitelji

Zašto kršćanin toliko ljubi život pod majčinim srcem i brine se za njega? Zato što je Majka Marija u tom prvom času, odmah, dok je po Duhu Svetom začela Božjega Sina, krenula ususret Elizabeti (Lk 1,39). Izvrsno se pokazuje kako Gospodin Isus još pod srcem majke, još kao ono maleno djetešce koje zahvaljujući modernoj medicini danas možemo promatrati kako se razvija, već djeluje. Majka Elizabeta puni se Duhom Svetim zato što je Isus – njezin Gospodin, plod u utrobi Majke – došao k njoj u pohode (Lk 1,41). Njegov rođak Ivan započeo je svoj biblijski ples. Svaka će majka razumjeti da velika djela, koja učini Svesilni (Lk 1,49) u Marijinu zahvalnom, oduševljenom klicanju itekako znače i čudesni dar začeća: Majka je u blagoslovljenu stanju, očekuje sina.

Sveto pismo nam, znamo, pokazuje kako pritom nije sve ljepuškasta, ružičasta priča obojena tek djetinjastom naivnošću. U isti čas što se zbiva s Josipom, poočimom, zaručnikom Marijinim? Na kakvim je on mukama! Razmišlja da otpusti svoju zaručnicu (Mt 1,19). Želi djelovati u potaji, krišom (grč. lathra). Na rubu je da samoga sebe baci u onaj mrak koji obilježava Heroda u Evanđelju (lathra Mt 2,7). Međutim, isto tako kao što je Mariji anđeo navijestio, tako će Josipa anđeo zaustaviti da ne pođe krivim putem. Zato molimo pred božićnim jaslicama da svima onima koji su i danas iz mnogih razloga u muci kad je dijete na putu da Božji anđeo dođe i pokaže kamo i kako (Mt 1,20). U Evanđelju anđeoska je pomoć uspješna. Evo ih, kad idu na popis – sjećamo se o Božiću – oni su zajedno (Lk 2,5). Još jednom se, međutim, vidi kako Sveto pismo pokazuje puno razumijevanje za mučna iskustva. Od najmanje dobi, još pod srcem Majke, Gospodin Isus postaje žrtva naše birokracije, vladareva propisa: car je odredio da svi moraju na popis. Lako možemo shvatiti kako je to izgledalo. U posljednjim danima trudnoće majka s djetetom pod srcem mora na višednevno naporno putovanje samo radi puste administracije. Bijaše to prvi put za Kvirinijeva vladanja onim krajem (Lk 2,2); dakle, bila je posebna gužva. Nitko se nije od prve snašao. Sveta obitelj doživjet će onu sudbinu s kojom se mi danas tako često susrećemo: Nema mjesta za njih (Lk 2,7).

Krist – Učitelj

Mnogo ima razloga zašto možemo za ovaj Božić moliti da se promijeni ponajprije naše srce pa da ta kršćanska ljubav prema djetetu zavlada cijelim narodom, cijelim svijetom. Gospodin Isus kao Učitelj istina visoko stavlja one “koji slušaju riječ Božju i čuvaju je” (Lk 11,28), ali baš tom zgodom ne niječe, nego potvrđuje blaženstvo majke koja u svojoj utrobi nosi dijete i koja ga na svojim grudima hrani (Lk 11,27). Svojim pak spasiteljskim pozivom: “Pustite dječicu k meni!” kojim upravo malene postavlja kao mjerilo za ulazak u Kraljevstvo Božje istaknut će koliko su mu važna djeca (Mk 10,14). Riječi će djelom potvrditi kad njih blagoslivlja (Mk 10,16), daleko prije negoli će, tek kod Uzašašća, to sa svojima učenicima učiniti (Lk 24,50). Dijete će Učitelju biti uzor za pravu čovjekovu veličinu (Mt 18,2). Gospodin izravno brani dostojanstvo djece upozorenjem da ih ne smijemo prezreti. Pritom ističe i razlog: njihovi anđeli “stalno gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima” (Mt 18,10).

Biblijsko iskustvo

Zna Sveto pismo kako lako mi ljudi u svojoj ograničenosti ukrivo pođemo! Već Abraham na onoj prvi kušnji, sa svoje strane shvaća kao da treba ubiti vlastito dijete (“uzme nož da zakolje” Post 22,10). Nije to tek suvremeni problem kada čovjek misli da, zbog nekog lažnog višeg ideala i za neko izmišljeno dobro, treba smaknuti svoje dijete. Davno već, u Egiptu, po luđačkom faraonskom zakonu, svako muško dijete rođeno Hebrejima, trebalo je biti ubijeno (Izl 1,16). Još u Ilijino doba zlobnik iz Betela misli da čini dobro žrtvujući svoja dva sina, samo da podigne jerihonske zidine (1 Kr 16,34). Bolna je to rana koju Sveto pismo poznaje, to je u nebo vapijući grijeh! Posljednja, proročka knjiga na kraju Biblije, također poznaje sliku zmaja koji pred majkom vreba na novorođenče da ga odmah proždre (Otk 12,4)

Upravo će praotac Abraham u pedagoškoj kušnji naučiti da ono što Bog traži, nije “Ubij svoje dijete!”, nego: “Posveti ga meni!”. “Nisi mi uskratio sina” (Post 22,12.16) potvrdit će dvaput Gospodin i potom će biblijskom formulom ukrijepiti: “Poslušao si glas moj!” (Post 22,18). Već tu je anđeo koji je zaustavio očinsku ruku koja je spremna nožem zaklati vlastitoga sina (Post 22,11). Stručnjaci će upozoriti: biblijska riječ kojom Bog traži žrtveni prinos već sama označuje podizanje, uzvišenje, uzdizanje do pune mjere. Na koliko mi načina svojim osjećajima i čudnim idejama, svojim riječima i postupcima možemo skučivati, kljaštriti, oskvrnjivati život – psihički ili fizički život – svojem djetetu!? A Apostol će izravno reći: svi smo pozvani doći do savršena čovjeka, po onoj mjeri koja je u Isusu, da uzrastemo do njegove punine (Ef 4,13).

U Pismu, daleko nakon Abrahama, susrećemo dobro znanu starozavjetnu majku Anu, majku proroka Samuela koja izvrsno ispravlja i pokazuje put prema naprijed (1 Sam 1). Ona doista posvećuje svoje dijete Bogu već od malena (1 Sam 1,11). Ali to ne znači da mu oduzima život, da mu nešto uskraćuje. Dapače, dolaze roditelji k njemu, opet i opet, a dobra majka donosit će mu novu, veću odjeću: dijete raste (1 Sam 2,19). Kao prava majka ona se brine za svoje dijete, premda ga se je u pravom smislu odrekla i dala ga Bogu. Svetopisamski izvještaj namjerno ističe tri puta kako roditelji djetetu omogućuju ono najvažnije: Samuel raste (1 Sam 2,21.26; 3,19). I ne samo to! Zahvaljujući roditeljskom postupku, Samuel premda je još u djetinjoj dobi već je Božji poslužitelj (1 Sam 2,11.18; 3,1), što je u Bibliji vrhunsko priznanje njegovoj osobi, također triput zabilježeno.

Raspeti Spasitelj

Zašto kršćani s tolikom ljubavlju gledaju na svoju djecu, na one najmanje, na one koji su još u majčinoj utrobi? Najvažnija, završna slika na kojoj želimo zastati, dobro nam je poznata i već je u božićnom otajstvu motrimo: Gospodin Isus završit će svoj zemaljski život na križu. Zato što je on započeo život pod srcem svoje Majke, zato je nama ljudski život od početka svet. Sin ga je Božji svojim križem posvetio i otkupio. Kršćanska ljubav prema djetetu ima svoju nezatomljivu važnost zato što Gospodin Isus na križu kao svoju molitvu uzima riječi dobro poznatoga psalma: “Bože moj, zašto si me ostavio” (Ps 22,2; Mk 15,34). U tim riječima pronalazimo vrsnu uputu i najbolje tumačenje za ono što promatramo. Bogu, za kojega ima osjećaj da ga je ostavio premda mu je Otac, on kaže: “Ti si moj, ti si moj Bog!”

Gledamo li, naime, dalje u riječi psalma, otkrit ćemo od kada traje ta sveta veza i privrženost. Što to nalazimo u psalmu? “Od majčine utrobe ti si Bog moj” (Ps 22,11) – pisano je. Zato je nama život u majčinoj utrobi svet jer ta veza s Bogom, koja se sakramentalno utemeljuje u Krštenju, postoji dakako od prvoga trenutka. Zato je život svet i čovjek ga nema pravo dokinuti! Starozavjetni psalam ide tako daleko da nam pred oči stavlja milu, prepoznatljivu sliku: “Ti si me izveo iz krila moje majke” (Ps 22,10). Otkad traje veza toga čovjeka s Bogom? Od onda kada ga je čovjek svojom pameću spoznao? Od onda kada je donio odluku i opredijelio se? Nipošto! Evo, već drevni psalam kaže kako Bog na sebe preuzima ulogu primalje, babice. Bog pomaže u onom najosjetljivijem trenutku kad dijete u pravom smislu riječi već prelazi na drugi svijet. Iz majčine utrobe prelazi na ovaj naš svijet za koji dobro znamo kakav je. Sveto pismo kaže: “Ti si me izveo”.

Na pozadini ovoga psalma jasno nam je zašto Kristove riječi na križu imaju duboko značenje kad on kaže: “Evo ti majke!” (Iv 19,26). Majka je Isusova upoznala cijeli životni tijek svojega Sina – od začeća pa do smrti, od nazaretskoga doma i betlehemskih jaslica do križa na Kalvariji. Zašto kršćani s tolikom gorljivošću paze na svoje najmanje? Zato što im je Isusova majka Marija dana za majku. Svim kršćanima, a napose onim najmanjima, onima najpotrebnijima majčinske ljubavi, onima koji u punom smislu bez majčinske ljubavi ne mogu preživjeti. Ljubav je to koja započinje od prvoga trenutka – od začeća.

Zagreb, 3. 10. 2019. na godišnjicu beatifikacije kardinala Stepinca u Mariji Bistrici

vidi: Za život. Zašto kršćani ljube djecu? (audio)

p. Niko Bilić, SJ

predavanje iz biblijske antropologije za djelatnike i suradnike Ministarstva unutarnjih poslova održano 15. 4. 2019. u Zagrebu

Pregled predavanja (PDF) * (PPT)

Obasjaj nas (Ps 67) .pdf

Molitve Raspetoga

Snaga Kristove molitve

Psalam 103: Barahi (Blagoslivljaj, dušo moja) .pdf

Pogledajte:
Psalmi Krista raspetoga (1. dio)

2. dio

Muž i žena u Šestoj i Devetoj Božjoj zapovijedi

Omiljena i delikatna šesta zapovijed u Svetome pismu ponajprije štiti nerazrješivost braka, čuva nezatomljivu uspostavljenu bračnu vezu. “Ne čini preljuba!” (Izl 20,14; Pnz 5,18) zahtjev je koji odrješito zakriljuje i brani sveto, blagoslovljeno jedinstvo muža i žene protegnuto na cjelokupnu životnu sudbinu. Gospodin i Učitelj Isus na upit o ljudskoj predaji i raširenoj praksi potvrđuje takvo jedinstvo, jednost, kao počelo i božansku ustanovu (Mt 19,4–6; Mk 10,6–9). Kao što su nebo i zemlja Božje stvorenje, tako je i sjedinjenost muža i žene Božje stvorenje. To je volja Stvoritelja – tumači Isus.

I zaista, uzmemo li u ruke prvu stranicu Svetoga pisma, otkrit ćemo općepoznatu, a lako zaboravljivu činjenicu da vrhunac stvaranja, Božje djelo šestoga dana, nije naprosto neki čovjek, eto, muškarac, – nego čovjek – muško i žensko (Post 1,27). Muško i žensko slika su Božja. Muškarac i žena slika su Božjega zajedništva izrečena u onom Božjem pluralu “Načinimo čovjeka!” (Post 1,26). Muškarac i žena slika su toga jedinstvenog Božjeg promišljanja unaprijed, kreativnosti i poticanja samoga sebe.
Oni – u množini – muško i žensko, stvoreni su od Boga. Oni, muško i žensko, primaju od Boga blagoslov. Njima, mužu i ženi, Stvoritelj povjerava zapovijed plodnosti i rasta. “Budite plodni!” (Post 1,28) nalaže Gospodin kao prvu od svih zapovijedi čovjeku. A Učitelj će potvrditi svojima da ih je odabrao i postavio da idu i rod donose – plod koji će imati trajnu vrijednost (Iv 15,16).

Od početka je mužu i ženi povjereno upravljanje svijetom: Gospodarite zemljom od koje ste uzeti. Nije očito riječ o despotizmu i eksploataciji nego o odgovornom, dobrom gospodarenju. Zato je obitelj mjesto poslanja. Ondje čovjek biva razumnim i mudrim upraviteljem. Tako je to od početka (Mt 19,4; Mk 10,6) – upozorava Isus kojemu je stalo da se obratimo i vratimo na izvorne Božje nakane.
Upravo kad je njih – muško i žensko – stvorio, Stvoritelj može u miru sve pregledati i ustanoviti da je u istaknutom stupnju dobro (Post 1,31). Sad može nastupiti svet i blagoslovljen počinak sedmoga dana.

Druga kamera koje u istome biblijskom filmu ne staje samo na panoramskom, širokokutnom pogledu na postanak svijeta nego se približava i izbliza pokazuje postanak čovjeka (Post 2) istaknut će kako su muškarac i žena odgovor na dubok egzistencijalan problem čovjekove samoće. Susret i jedinstvo muža i žene omogućava međusobnu pomoć na istoj razini, životnu potporu koja odgovara. Riječ je o onome koji ide u susret (נגד), tu je preda mnom (“kao što je on” Post 2,18.20). Riječ je o onome koji je iste biti (“kost” עצם), istoga sastava (“meso” בשׂר Post 2,23).

Gospodin Isus će svojim učenicima potvrditi takvu uzajamnu odgovornost, dajući im svoju novu zapovijed. Omiljen je to tekst koji se – pravo prepoznat – često čita baš kod sklapanja braka. “Ljubite jedni druge!” nalaže Isus i tako povjerava učenike jedne drugima međusobno na skrb (Iv 13,34; 15,12.17). Ne kaže: eto, ja ću ljubiti svakoga od vas pa je dosta. Kao što ni Stvoritelj nije rekao: Evo, ja sam tu za te, nego ih vodi jedno drugome – jedno “ja” i jedno “ti” na istoj razini.

Prema Lukinu evanđelju Isus na prvom mjestu u sažetoj formuli za vječni život ističe upravo zapovijed o jedinstvu muža i žene: “Ne čini preljuba! Nemoj bludjeti!” (Lk 18,20) govori on najprije mladiću. Tako je niz uokviren upravo zapovijedima o obitelji jer mu je u zaključku ona o poštovanju roditelja. Štoviše u istome Lukinu evanđelju, kad se govori o ukupnoj vrijednosti Zakona i Proroka koji nikad neće proći, Učitelj odmah u toj zgodi ističe upravo stalnost bračne veze – i to, kako Markovo evanđelje donosi, s obje strane. I muž i žena dužni su vjerno čuvati brak od preljuba (Mk 10,11s).

Što već deveta zapovijed čini, upozoravajući na čovjekovu nutrinu “Ne poželi!” (Izl 20,17; Pnz 5,21), Gospodin će potvrditi i radikalizirati: već grešan pogled nevolja je i problem (Mt 5,28). (Proces radikalizacije očituje se u Starom zavjetu: Kad Mojsije pred kraj svoga života ponavlja zapovijedi (Pnz 5) dat će prednost bračnoj družici i navest će je ispred imanja, za razliku od prve formulacije u Izl 20.)

Razumljivo je da uz ovako visoko poimanje jedinstva muža i žene njihova veza u Bibliji od početaka postaje simbol središnje teme: Božje ljubavi i saveza s narodom. I u hrvatskom je jeziku odmah razumljiva Božja najava: “Uzimam vas za svoj narod” (Izl 6,7). Preljub će, nasuprot tome, biti izjednačen sa štovanjem lažnih bogova (sve tamo od Bileamova zavođenja, Br 31,16). Činjenica jest kad Sveto pismo već kod stvaranja definira da muž i žena “prijanjaju” (דבק Post 2,24) jedno uz drugo, ista je to riječ koja će u psalmu opisati vezu duše s Bogom: “duša se moja k tebi privija” (דבק Ps 63,9).

Nov početak

Za takav nov životni savez traži se odvajanje i “ostavljanje” (עזב Post 2,24). Potrebna je dostatna radikalnost koju Biblija promatra kao pretpostavku. Čovjek napušta prvu obitelj da bi zasnovao novu. Osamostaljuje se od svojih roditelja da bi sam mogao biti supružnik i roditelj. Iz iskustva znamo kako je to važan korak. Ptič koji ne raširi krila i ne napusti roditeljskoga gnijezda, neće nikad poletjeti, onemoćat će i kobno završiti. Dovoljno je slučajeva – posebice u gradskoj sredini – gdje su mladi ostali nezdravo vezani uz roditelje, sami. Nakon roditeljske smrti često i oni umiru. Doslovno! – Prema Svetom pismu muškarac ostavlja roditelje da bude jedno sa svojom ženom. Žena ostavlja svoga oca i svoju majku da bude jedno sa svojim mužem.

Sveti Pavao promatra u tome veliko otajstvo i smjera na Krista (Ef 5,32). I napuštanje i sjedinjenje imaju svoju važnost. Isus je napustio krilo Očevo, napustio je uzvišeno božansko dostojanstvo, “samoga je sebe oplijenio” – reći će Apostol na drugom mjestu (Fil 2,7). Tako mladenci koji napuštaju toplinu i okrilje roditeljskoga doma nasljeduju Krista. Isus Krist, Božji Sin, uzima na sebe ljudsku narav, Vječna Riječ postaje tijelom (Iv 1,14), jedno s nama. Uzima lik sluge (Fil 2,7), postaje jedno tijelo s Crkvom. Tako i muž i žena, kad postaju jedno, nasljeduju Krista. Što Bog združi – božansku i ljudsku narav u Kristu, muža i ženu u jedno tijelo – čovjek nema moć rastaviti (usp. Mt 19,6; Mk 10,9).

Sv. Pavao koji sugerira misao da je brak nasljedovanje Krista otkriva ono specifično za kršćanski brak. Vjerojatno se na tom tragu najbolje može brak afirmirati u današnjoj pomami za čudnim, nedosljednim i neodrživim zajednicama. Ili si voljan ići za Kristom, ili ne; nema trećega. I nema: malo bi, pa malo ne bi. Za takav korak potrebna je naravno dovoljna priprema i, nakon svadbe, potrebna je dovoljna njega. Možda je baš zbog ove kristolikosti brak jedini sakrament koji ne podjeljuje crkveni službenik, nego sami mladenci.

Svadba – slika i najava

Novozavjetni evanđeoski izvještaji – i u iskustvu i u naučavanju Kristovu – ističu osobit korak stupanja u životno jedinstvo muža i žene. Svadba će jednostavno biti slika kraljevstva Božjega koje Isus naviješta. Početak svojih čudesnih znamenja, poznato je, Učitelj čini na svadbi. Na svadbi objavljuje svoju slavu tako da pritom učenici dolaze do vjere u njega (Iv 2). Kraljevstvo je Božje u njegovu nauku svadbena gozba koju sin može s mirom i radosno dočekati jer se otac kralj brine za sve. Uzvanici su brojni (Mt 22). Svadba je to na koju zaručnik može i okasniti pa treba mudro čekati s upaljenim svjetiljkama (Mt 25).

Uzvišeni i tajni Stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga. Zahvaljujem ti danas na svojim plućima kojima iz časa u čas – i sada – neprestano dišem. Tvoj je to čudesan dar po kojemu živim. Želim sada zahvalno osjetiti kako mi život počiva na disanju.

Prisjetit ću se kako se čudesne stvari zbivaju u mojim plućima. Zrak, tako prijeko potreban, ulazi u moj organizam. U osjetljivim, mojem oku nevidljivim putovima, vrhunski mudro izvedenim, postaje dio mojega tijela, dio mene.

Moja pluća podsjećaju me na biblijsku sliku kako si od početka nama ljudima udahnuo dah života (Post 2,7). Dar je to koji primamo od tebe. Slično kao što će Isus na dan svojega slavnoga uskrsnuća doći među svoje, dahnuti u njih i reći: “Primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22).

Moja me pluća podsjećaju kako je moje biće osjetljivo i krhko. Lako može biti ranjeno, potrebna mu je zaštita. Kad su bolesna, moja pluća najbolje mi pokazuju tešku bol koju trpim, mučan kašalj budi u meni osjećaj kako mi se utroba razdire. Kada teško dišem, najbolje osjećam svu svoju nemoć i slabost.

Važna su pluća, podsjećaju me na moju nutrinu, moj unutarnji život. Odlučujući je, presudan, ali ostaje skriven u dubini. Važna su moja pluća jer me disanje uvijek podsjeća kako sam ovisan i nemam svoj život sam od sebe. Tvoj je Duh životvorac koji i od suhih kostiju može vojsku živih ljudi podići.

Moja me pluća izvrsno uče poniznosti. Dok dišem jasno mi je da sam povezan s ovim svijetom koji si ti stvorio i koji toliko ljubio da si nam Sina svojega poslao (Iv 3,16). Moja me pluća uče postupnosti i postojanosti. Dišem iz koraka u korak, udah po udah. Ne mogu sve odjednom i unaprijed, nego ustrajno, opet i opet.

Disanje me tako dobro upozorava da nemam sve u svojoj vlasti i da mi je život u tvojoj ruci. Kad radosno kročim svijetom, dišem, a da i ne mislim na to. Kad spavam, dišem. Kada zadihano, ubrzano hvatam što više zraka, kada se gušim i borim za dah, najbolje osjećam kako mi je život dar i ne znam dokle će.

Gospodine Isuse, ti si prihvatio i posvetio ljudski život. Dok si izišao na svijet iz utrobe svoje majke, disao si pravim ljudskim disanjem. Na križu si izdahnuo, u ruke Očeve predao si duh svoj. Izvršio si tako svoje sveto obećanje. Život si za nas položio, sebe si dao – i zadnji dah svojega bića – za žrtvu pomirnicu. Podari mi milost, Gospodine, da svaki moj udah bude podsjetnik na tvoju ljubav i na snagu tvojega Duha!

Gospodine, ovo su moja pluća kojima dišem i u ovaj čas. Ti si mi ih dao, tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Amen.

Niko Bilić