Kategorije
Nastava

Nehemija – graditelj jeruzalemskih zidina

James Tissot, Nehemiah Sees The Rubble In Jerusalem (1896.-1900.)

Autobiografija

Nehemija, premda ima vlastitu knjigu u Bibliji, pripada među manje poznate svetopisamske likove. Njega uloga jest da u vrijeme povratka iz sužanjstva od kralja dobiva naslov i službu namjesnika. Zastupnik je vrhovne kraljevske vlasti što je i pisanim dokumentima, koje dobiva, potvrđeno.

Osnovno je obilježje ovog spisa da glavni lik sebe prikazuje autobiografski (kao npr. Judita M. Gavrana), a stilska posebnost jest u postupnom prikazivanju. Tek na kraju 1. poglavlja, nakon svoje duže molitve, Nehemija nam otkriva što je po službi i kako to da ima neposredan pristup kralju. Nehemija je kraljevski peharnik Neh 1,11. Službu poznajemo iz povijesti Josipa Egipatskog (Post 40) gdje je faraonov službenik označen istom hebr. riječju משׁקה mašqê.

Tek u 5,14, nakon što je izvijestio o gradnji Jeruzalemskih zidina, saznajemo da je po kraljevskoj odrebi postavljen za upravitelja u Judeji (פחה (5,14s.18; 12,26) te je time na ravnoj nozi s upraviteljima za koje je imao kraljevska pisma (2,7.9).

Vrijeme radnje u ovoj je knjizi obilježeno vladavinom kralja Artakserksa. U istom postupnom stilu prvo u tekstu nalazimo nazanku da je riječ o 20. godini (1,1), a tek potom se spominje kraljevo ime (2,1). Kad nam Nehemija otkrije svoju službu koju mu je kralj povjerio saznat ćemo da je trajala punih 12 godina tj. do 32. godine Artakserksova kraljevanja (5,14). U posljednjem poglavlju knjige saznat ćemo da se radnja proteže i preko toga roka, jer je 32. godine Nehemija bio vraćen na dvor te je morao tražiti poseban dopust da se vrati u Jeruzalem gdje se još jednom pobrinuo za red u hramu i u zajednici.

Mjesto radnje koje se u knjizi spominje jest ponajprije dvor Suza (1,1–2,17), gdje je Nehemija u kraljevskoj službi i gdje obavlja razgovor s kraljem (2,2–7) koji mu dopušta da na određeno vrijeme pođe u Jeruzalem kako bi potaknuo obnovu grada i na Nehemijin mudar prijedlog opskrbljuje ga pismima punomoći (2,7s).
Glavni dio knjige smješten je u Jeruzalemu (od 2,11) gdje se odvija sve ostalo zapisano u knjizi.

Graditelj

Prva polovica Knjige Nehemijine mogla bi nositi naslov “Jeruzalemske zidine” jer opisuje pripreme, početak i rad na obrambenom gradskom zidu te dovršetak i njegovo značenje za zajednicu te odnos s okolnim pučanstvom i stranicima.

Slično kao što Ezrina knjiga prije popisa zajednice povratnika stavlja naredbe i darove za gradnju hrama, tako Neh još puno opširnije izlaže otežan tijek radova na zidinama sve do dovršetka (7,1) pa tek onda donosi onaj istovjetan popis onih koji su “prije uzašli” iz Ezr 2.

Nehemija je dobar organizator jer uspijeva okupiti sve izraelske obitelji (c3). Kad susrećemo da se neka imena ponavljaju, to onda znači da su isti ljudi preuzeli obnovu dvaju objekata. Koji su objekti na popisu?

Od imena koja se spominju zanimljivo je ime Nehemija 3,16 jer je imenjak, ali ima drugo “prezime”: sin Azbukov (nasuprot “sinu Hakalijinu” 1,1; 10,2).

Ustroj zajednice o kojoj Nehemija izvješćuje razvijeniji je i bogatiji. Dok se u Ezr ističu uz “Izraelski narod” “svećenici” i “leviti”, Nehemija spominje još i velikaše, savjetnike i nadstojnike (2,16).

Ratnik i političar

Nehemija osim posla organizira i djelatnu obranu: “Svaki je od graditelja, dok je radio, nosio mač pripasan uz bok” (4,12)

Neprijatelji se javaljaju odmah nakon kraljevskog poslanja u c2. Krug protivnika se širi:

2,10 Sanbalat i Tobija
2,19 Sanbalat, Tobija i Gešem
4,1 Sanbalat, Tobija, Arapi, Ašdod

Nehemijin prikaz odnosa s protivnicima može se shvatiti ili kao krimi-priča ili kao političko umijeće. c5 opisuje kako nastaju razdori unutar vlastite zajednice koje treba prevladati. To je poglavlje u kojem istom saznajemo da je Nehemija postavljen za upravitelja (פחה). c6 opisuje kako Nehemiji lukavi protivnici 4x puta šalju lažni poziv na pregovore s nakanom da izvrše atentat.

Ondje se spominje i pismo koje protivnici objavljuju i koje je po svom sadržaju pamflet, kleveta slična pismu upućenom Artakserksu u Ezr 4.
Posljednje je lukavstvo pokušaj da ga preko doušnika namame u svetište te ga ondje u potaji ubiju.

Nehemija molitelj

Već u početku svoje knjige Nehemija se predstavlja kao molitelj. Čuvši o “velikoj nevojli” Ostatka u Jeruzalemu daje se na molitvu koju u cijelosti zapisuje 1,5–11.

Osim toga prije negoli dadne odgovor kralju on “zaziva Boga” (2,4). U izvorniku stoji ona ista riječ “moliti” kao i u 1,4 (פלל).

Nehemijin je tekst prožet molitvom. Način na koji su molitveni tekstovi prisutni u ovoj knjizi može se s pravom označiti kao mistika u svakodnevici ili duhovne vježbe u svagdanjem životu. Nehemijina posebnost jest u tome da svoj izvještaj isprepliće s molitvenim zazivima. Poput kakve moderne strelovite molitve naći ćemo usred autobiografskog prikaza događanja riječi izravno Bogu upućene.

Tako npr. kad opisuje prve pothvate neprijatelja koji su još na razini riječi, poruge i zle propagande, prva Nehemijina reakcija jesu molitvene riječi koje smješta neposredno u tijek opisa. Bez uvoda i okvira umeće ih takoreći 3,36s. Stvar iznosi pred Boga i od njega traži djelotvornu inicijativu. Sud nad neprijateljima prepušta Bogu. U hebrejskom prepoznatljiva je na početku riječ šema kojom započinje molitva.

Strelovita molitva za Božju pravednu naplatu neprijateljima (6,14), slična onom prvom zazivu nalazi se u tekstu odmah nakon izvještaja o lukavim pokušajima atentata. Tu Neh u riječima upućenim Bogu poimence spominje dvojicu protivnika (Sanbalat i Tobija).

Drugog sadržaja, ali iste forme jesu molitveni zazivi koji Nehemija zapisuje nakon opisa svog velikodušnog postupanja za upraviteljske službe (5,19). Traži od Boga da mu uračuna njegova dobra djela. Na isti će način Neh završiti svoju knjigu (13,31), a prije toga osvrnut će se na svoju brigu za hram (3,14).

Osim toga u ovoj knjizi zapisana je jedna od najvećih biblijskih molitava, pokornička molitva levita 9,5–37 koja sadrži u teološkom smislu povijest spasenja.

Dijaspora i domaći

Činjenica da se opet vraća na dvor nakon 12 godina namjesničke službe govori da je već uspostavljena dijaspora, tj. da nisu svi pripadnici Izraela povratnici. Također sukobi u Jeruzalemu potvrđuju da osim povratnika postoji i dio zajednice koji je ostao u zemlji.

Ono po čemu Nehemija pronalazi mjesto u Svetom pismu jest izgradnja jeruzalemskih zidina. O tome osobno svjedoči, piše u 1. licu. Dobio je obavijesti o ruševinama, kralj mu daje dopuštenje i on kreće u Jeruzalem gdje organizira praktički cijelu zajednicu. Svaka obitelj preuzima po dio posla. Ukljanjaju pukotine, obnavljaju, grade.

Ni protivnici ih ne mogu zaustaviti sve dok zidine nisu potpuno dovršene i svečano blagoslovljene.

Nehemija omogućuje da cijela zajednica povratnika dobije zaštitiu i da nakon sužanjstva može opet započeti život u slobodi u vlastitoj domovini.

Državnik i voditelj zajednice

Pobrinut će se također da se unutar zidina osobito poštuje zakon subote, svetog počinka (13,15–22). Unutar zidina bit će moguće organizirati veliku svečanost – Blagdan sjenica, kad će se s posebnog postolja cijelom narodu čitati Zakon, odlomak po odlomak, s tumačenjima (c8).

Nehemija stvara pravne mogućnosti za obnovu zidina razgovarajući s kraljem (2,1–6) i priskrbljujući pisane ovlasti (2,7–9). On sam stječe uvid i stvara “idejni projekt” za svog noćnog obilaska oko Jeruzalema (2,11–16).

Nehemija organizira cijelu radnu ekipu. Među radnicima su i svećenici (3,1.22.28). U popisu se mogu razlikovati pripadnici pojedinih obitelji, predstavljenih imenom glavara (Eljašib, Zakur, Hasnaja, Merimot itd.) ali i stanovnici drugih mjesta (Jerihon 3,2; Mispa v7, Tekoa v27). Osim toga spominju se napose i neka zanimanja: zlatari i trgovci (3,32). Sve to pokazuje kako je Nehemija uspio okupiti i povezati razne slojeve i skupine oko zajedničkog projekta.

Od objekata koje grade najviše se spominju pojedina vrata od kojih Ovčja vrata tvore okvir cijelog opisa (3,1.32). Tako i literarnom strukturom potvrđuju da je krug zatvoren. Spominju se primjerice Riblja vrata (3), Dolinska vrata, Smetlišna vrata (13), Izvorska vrata (15), Vodena (26), Konjska (28), Istočna (29). S ovčjim i “nadgledničkim” (31) ukupno ih je 9.

Zidine, glavni objekt gradnje, spominju se 8x (v8.13.15.27.22.25.38[2x]).

Nehemija također zapisuje izvještaj o tijeku i dovršetku posla.

Izvještaji u prvom licu mn. potvrđuju da je i sam Nehemija bio graditelj (“gradimo” 3,33.38).

Jednako kao što 1. l. mn naznačuje da je i sam Nehemija aktivno uključen u posao, tako će – u skladu s postupnim oisivanjem, na kraju opisa rada i ratovanja izričito spomenuti kako je i on osobno bio u akciji: “Ni ja, ni moja braća… nismo skidali svojih haljina. Svatko je imao pri ruci svoje oružje” 4,17

Nehemija će također izrijekom posvjedočiti da se “držao posla oko zida” (5,16).

Nova zajednica

Kad piše o “Jehudim” (1,2) Nehemija stvara jednu novost, doprinos biblijskom rječniku i ujedno izvještava o specifičnosti zajednice. Može se prevesti kao pripadnice Judina plemena ili stanovnici Judeje, ali i doslovno kao plural od Juda. Kad ih prvi put spominje u 1,2 to je povezano s “ljudima iz Judeje”.

Kad Nehemija piše “molili smo” (KS “zazvali smo” 4,3), rabeći isti glagol kojim opisuje svoju dugu molitvu c1, onda znači da nije samo on molitelj kako to struktura “strelovitih molitvica” pokazuje. Ratnička obrana koju organizira ne počiva samo na oružju koje radnici-vojnici (4,12) imaju.

Specifičnost njegove teologije jest pojam “Bog velik i strašan”. Tako on oslovljava Boga na očetku svoje molitve (1,5). Dvostruki atribut možemo prevesti i kao “silan i respektabilan, tj. štovanja vrijedan”. Nije to sam Nehemijin subjetkivan duhovni doživljaj u odnosu prema Bogu, nego je ujedno djelotvoran argument pred cijelom zajednicom koju treba ohrabriti i osokoliti: Mislite na Gospoda, velikog i strašnoga! (4,8). Takva oznaka potječe iz Pnz, a pojavit će se u i velikoj levitskoj molitvi u Neh 9. “Velik i strašan” postat će obilježje tzv. apokaliptičke literature (Dan 9,4; Joel 3,4; Mal 3,23), što svjedoči da je i Neh kasni spis.

Kad Nehemija u svom izvještaju točno navodi i riječi sunarodnjaka (4,4) i protivnika (4,5) znači da mudro osluškuje obje strane. To je bitan dio njegove obrambene strategije i političkog umijeća.

Upravo dobra obaviještenost i mudrost omogućt će mu da iziđe na kraj i s otvorenim napadom (c4) i s naknadnim lukavim pozivima na pregovore koji bijahu zapravo pokušaj atentata, a tako s izdajicama u vlastitim redovima (Šemaja, Tobija) (c6).

U knjizi se pojavljuje motiv Jahvina rata ili rata Gospodnjega kad uopće ne dolazi do sukoba nego je “Bog osujetio osnove naprijatelja” (4,9). Učiniti napadača bezopasnim, lišiti razorne moći bitna je karakteristika Jahvina rata još od Izl 14. Sve se odigrava prije nego izraelska vojska uopće krene u boj.

Kad Nehemija prepoznaje strah u zajednici, kad vidi da se ljudi boje (4,8) onda to znači da je on čovjek koji ima uvid u duševno stanje ljudi.

Nehemija se zna obratiti cijeloj zajednici (4,8.13s.16). Na više mjesta u knjizi naći ćemo riječi koje je izgovorio pred javnošću i koje su donijele rezultate.

Nehemija zna okupiti i motivirati ljude (c3), ohrabriti (c4), ali i nahraniti: “Svakoga se dana o mom trošku pripremalo … za sve” (5,18).

Asketsko poštenje Nehemijino očituje se u tome da nikada nije živio od nameta i da je otpustio dugove sunarodnjacima (c5).

Osobitom revnošću kojom se pobrinuo za svetost hrama možda je i literarni uzor za evanđeoski opis očišćenja hrama, Isusova svetog gnjeva. Nehemija može biti literarni prototip prema opisu u 13,8. Izvještaj svakako upozorava na opasnost da liturgijski prostor službenici bogoštovlja zlorabe za vlastiti komfor i pogrešne svrhe.

U revnosti za obdržavanje zakona Neh još jednom svjedoči o svom konkretnom zalaganju vlastitim rukama kad ne samo kori, nego i tuče i čupa kose onima koji pristaju na nedopuštene ženidbe (13,25).

Nehemijina dovitljivost ne očituje se samo u tome da si je na početku osigurao kraljevske punomoći (1,7–9) i da je spretno izlazio na kraj s protivnicima i izdajicama (c4.6), nego i u još nečemu. Nakon isteka 12godišnje službe vratio sa na kraljev dvor. Ali kada bude potrebno opet poći u Jeruzalem on će si kod kralja ishoditi dopust 13,6s.

Neh 7 doduše donosi isti onaj popis koji u Ezr 2 služi za predstavljanje povratnika. Razlika je ipak u tome da u skladu sa središnjom temom knjige, darovi koji se spominju (7,69) nisu namijenjeni za Dom Božji kao u Ezr 2,68, nego se navodi općenito da su to darovi “za gradnju”, doslovce za posao, djelo. Iz konteksta je jasno da se radi o izgradnji jeruzalemskih zidina.

Nehemija i Ezra

U izvještaju o svečanom čitanju zakona (c8) u prvi plan stupa Ezra, pisanje prelazi od autobiografije u opisni oblik. O Nehemiji čitamo u 3. licu. On je namjesnik koji zajedno s Ezrom i levitima govori narodu (8,9). Osim toga upućuje zajedinici dodatnu riječ u vlastito ime (8,10). Ovaj kratak govor opet pokazuje voditelja koji ima uvid u emocionalno stanje ljudi (4,8). Ondje strah, ovdje žalost. Govor očituje voditelja koji ima oka za konkretne stvari kao što je prehrana (usp. 5,17). Ondje se izvješćuje da je redovito spremao obrok, ovdje ih šalje: “jedite sočno i pijte slatko!” Poticaj na bratsko dijeljenje u tom govoru napokon odgovara njegovom vlastitom primjeru odricanja od danaka i opraštanja dugova (c5).

Ovaj kratak govor 8,10 osim toga pokazuje da je poznati biblijski citat koji snagu Božjeg naroda vidi u Božjoj radosti, u Božjoj emociji – Nehemijina misao. Radost Gospodnja vaša je jakost. To su njegove riječi upućene zajedinici. Treba zapravo misliti na onu radost koja pripada Bogu, veselje pred Bogom slavljeničke zajednice koje je osobitost Pnz-a.

Posljednji put Neh se u 3. licu spominje u 12,26, i opet uz Ezru, nakon popisa Levijevaca povratnika u 12,1–25.

Veliko bogoslužje posvete Jeruzalemskih zidina (od 12,27) opet je autobiografski pisano.

23.05.07./04.12.2008.
2. izd. 13. 12. 2019.

N. Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Ezra – svećenik i pismoznanac

Poslušajte:

U Bibliji je uz nov početak sustavna vjerskoga života vezan svećenik Ezra (usp. Neh 8). Na Blagdan sjenica više dana čita i tumači Božji zakon cijeloj zajednici koja je opet zadobila slobodu. Tako pokreće veliko obraćenje i povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima koji su od ulaska u Obećanu zemlju bili zanemareni (Neh 8,17). Zajedništvo u Jeruzalemu (Neh 8,10.12) ispunjenje je zapovijedi o velikoj radosti za roditelje i djecu, gospodare i sluge, domaće i strance (Pnz 12,7.12.18).

Kad u crkvenoj godini dođe korizma, posebice se prisjećamo kako Ezra tumači post koji je proglasio prije velikog povratka u domovinu. Cilj mu je poniznost pred Bogom i zajednička molitva za duhovnu zaštitu na putu (Ezr 8,21). Ezra će se sam još jednom dati na strogi post kad sazna za veliku nevjeru u narodu (10,6).

U stresnu tempu života osobito nam je zanimljivo Ezrino duhovno vodstvo. Na početku, a tako i na kraju petomjesečnoga putovanja, kad su već stigli u Sveti grad, tri dana traje predah – kao kakve duhovne vježbe.

U biblijskim poglavljima o Ezri (Ezr 7–10; Neh 8) najdraži su nam autobiografski izvještaji. Daje nam uvid u svoju dušu te potvrđuje da je doista “pisar” svetih stranica (Ezr 7,12.21). Upravo kao vrstan poznavatelj Svetoga pisma cijenjen je na kraljevskomu dvoru (“u rukama ima Božji zakon” Ezr 7,14). Štoviše uživa autoritet kao njegov pisac (7,12.21). Na raspolaganju mu je mudrost Božja – tako konstatira kralj u svom dokumentu (7,25), prepoznavajući da je Božji zakon i vladarev zakon (7,26).

Ezra je uzoran svećenik jer zna okupiti zajednicu. Okuplja više od 7.000 povratnika brojimo li obitelji koje biblijski izvještaj spominje (7,28; 8,15; “naša djeca” 8,21). Kadar je s povjerenjem delegirati zadatke. Među kolegama svećenicima postavlja dvanaestoricu kojima povjerava darove za Božji dom (8,24). I u najslavnijem trenutku – s Knjigom božanske Pouke pred cijelim narodom – nije samoljubiv individualist, nego se svrstava među ostale: jedan je od četrnaestorice (Neh 8,4). Veliku slogu oko Ezre Biblija opisuje drevnom slikom: ljudi su se okupili “kao jedan čovjek” (Neh 8,1).

Ogledalo Ezrine svećeničke duhovnosti njegova je velika molitva (Ezr 9,6–15). Nakon duge priprave u povučenosti i poniženju (9,4) moli na koljenima, raširenih ruku (9,5), klanjajući se (10,1). O snazi njegovih osjećaja svjedoči ne samo stid o kojemu govori (9,6), nego i suze koje natapaju njegove vapaje (10,1). “Zar da dokinemo tvoje zapovijedi?” (9,14) – pita zgroženi svećenik koji poznaje Božju pravednost i zna da na ovaj način nemaju opstanka (9,15).

(23. veljače 2010.) corr. 28.11.17.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Nastava

Upute za ispit: Proroštvo i apokaliptika na FTI

Cijenjeni i dragi studenti na FTI, srdačno hvala na zanimanju i marljivosti! Predmet “Proroštvo i apokaliptika” od početka ima jasnu svrhu. Što bolje upoznati – odgovorno i pravedno prema pisanoj Božjoj Riječi – Proročke knjige Staroga zavjeta u Svetom pismu. U tome kao uvod i pratnja pomaže i stručna literatura. U ispitnom vremenu prilika je da pokažete koliko ste u tom poslu bili uspješni!

Za prolaznu ocjenu na ispitu, uz pregled gradiva s predavanja dostupan ovdje na https://amdg.ffrz.hr/?page_id=310, može se po vlastitom izboru uzeti jedan “veliki”, jedan “mali prorok” i jedna tema koju proroci obrađuju. Radi didaktike može se jednu točku pripraviti za rad s djecom, drugu za odrasle, a treću za znanstveni simpozij. Najviše uvijek vrijedi što preciznije poznavanje biblijskoga teksta. Ispitni rokovi su 14. i 28. lipnja te 6. i 13. rujna 2017., ispiti se redovito održavaju u uredu br. 118 na 1. katu Fakulteta. Po običaju u slučaju velikog broj pristupnika, vrijede i idući dani. Vrijeme konzultacija u semestru vrijedi kao izvanredni ispitni rok (obično srijedom u 11.00 h). Na vratima ureda obično je okvirni raspored u koji se možete upisati radi boljeg planiranja vremena.

Puno blagoslova i uspjeha! Dobro došli!

Kategorije
Nastava

Proroštvo i apokaliptika – izabrana pitanja

  1. Što izvorno označava ime “Izaija”?
    Ješa-Jahu = Jahve (je) spasenje
  1. Koja poglavlja obuhvaća drugi dio Izaijine knjige, tj. Deuteroizaija?
    40-55
  1. Koliko ima čuvenih Pjesama o sluzi Jahvinom u Iz?
    4
  1. Na koga se odnosi personifikacija žene u Iz 60?
    grad Jeruzalem
  1. Tko je osoba koja govori i poziva u Iz 60?
    Gospodin, Jahve
  1. Kakav je stav bivših tlačitelja prema Jeruzalemu u Iz 60?
    poštuju Grad Božji
  1. Kakva će biti struktura vlasti u budućem Jeruzalemu u Iz 60?
    vladat će mir i pravda
  1. Koliko put se u Jr 33 može naći tzv. proročka formula?
    3x (Jr 33,1.19.23)
  1. Što veže Jr 33 uz prethodno poglavlje?
    mjesto radnje: tamničko dvorište
  1. Koja tema povezuje sva tri dijela u Jr 33?
    David
  1. Koliko puta se u Jr 33 ponavlja tzv. glasnička formula?
    7x (Jr 33,2.4.10.12.17.20.25)
  1. Koja se osnovna Jeremijina proročka najava dvaput ponavlja u Jr 33?
    preokret sudbine (Jr 33,7.11)
  1. Koji Savez postoji prije Saveza s narodom u Jr 33?
    Božji savez s danom i noći
  1. Kome će Bog dati (iskazati) sve dobro u Jr 33,9?
    svi narodi svijeta
  1. Koja su tri osnova vidika propasti o kojima govori Jr 33?
    rat, opustošenje, grijeh
  1. Tko ima ulogu dobroga pastira u Ez 34,15.23?
    Bog, David
  1. Na koga se odnosi sud Božji u Ez 34?
    na pastire i na ovce
  1. Kome je se upravljena glasnička formula u Ez 34?
    pastirima i ovcama
  1. Za koga se brinu pastiri u Ez 34?
    sami za sebe
  1. Koji su razlozi da su ovce raspršene u Ez 34?
    loši pastiri, ovce izgurale jedna drugu
  1. Koji su spisi u Zbirci 12 “malih proroka” na početku označeni kao “Riječ Gospodnja (Jahvina)”?
    Hošea, Joel, Mihej, Sefanija
  1. Koji su tekstovi kod Malih proroka označeni kao משׂא maśśa’ – “proročki nalog” (proroštvo, osuda)?
    Nah, Hab, Zah 9-11.12-14, Mal
  1. Koji od Malih proroka ima titulu נביא – prorok?
    Habakuk, Hagaj, Zaharija
  1. Kako je definirana Hagajeva proročka uloga u Hag 1,13?
    glasnik Jahvin (anđeo Gospodnji)
  1. Kakva je uloga proroka Ilije na kraju Malih proroka?
    pomirenje naraštaja (najava Dan Gospodnjega)
  1. Tko optužuje proroka Amosa i gdje (Am 7)?
    svećenik Amasja u Betelu
  1. S čime Amos uspoređuje snažan Božji govor?
    s rikanjem lava
  1. Čija je riječ najava sigurnog progonstva Sjevernom kraljevstvu u Am 5,5; 7,11.17?
    Božja
  1. Kako je Bog postupio prema Amosu da ga učini prorokom?
    uzeo ga je (Am 7,15)
  1. Kako prorok Amos reagira na prvo i drugo viđenje u Am 7?
    moli
  1. Koga Amos vidi u 3. i 5. viđenju?
    Gospodina (Adonaj)
  1. Koliko puta Joel spominje “Dan Gospodnji (Jahvin)”?
    5x
  1. Kome su upućene Božje riječi koje Joel prenosi?
    svima (i zemlji i životinjama)
  1. Kome u zajednici Joel upućuje poseban poziv u 1,11.13?
    poljodjelcima, vinogradarima, svećenicima
  1. Čiji napad Joel najavljuje (Joel 2)?
    napad Sjevernjaka (Božja vojska, Asirci, pa Babilonci)
  1. Koji element s početka Biblije Joel spominje u Jl 2,2s?
    Tmina, edenski vrt
  1. Tko u Novom zavjetu izričito citira Joela na Duhove?
    Petar, apostol
  1. Koga obuhvaća veliko okupljanje u Jl 4?
    sve narode
  1. Što izvorno označava ime doline Jošafat u Jl 4,2.12 (usp. 4,14)?
    Gospodin (Jahve) sudi
  1. Na koji je način Obadija izravno povezan s Posljednjom večerom u NZ?
    sustolnik postavlja zamku (Ob 1,7)
  1. Kome je upućeno proroštvo koje Obadija zapisuje?
    Edomu
  1. Koliko put se ime Ezav spominje u kratkom Obadijinu spisu?
    7x
  1. Koji je glavni razlog prijetnje i kazne u Ob?
    oholost
  1. Koga zahvaća dan nevolje u Ob 11-14?
    narod Božji (Judeja)
  1. Kome je upravljeno 8 zabrana u Ob 12-14?
    Edomu (Ezavu)
  1. Kojoj je drevnoj velesili Niniva glavni grad prema spisu proroka Nahuma?
    Asiriji (Ašur)
  1. Koga predstavlja lav u Nah 2,12s?
    Ninivu
  1. Je li Niniva prvi grad kojemu prema Nah 3,8-10 prijeti propast?
    Prije je pala Teba
  1. Tko ustaje protiv Ninive prema najavi proroka Nahuma?
    Sam Gospodin
  1. Koje je osnovo obilježje apokaliptičkog teksta prema Hab 2,3?
    objava za određeno vrijeme (ostaje u tajnosti)
  1. Koliko put se u Hab 2 ponavlja prijeteći “Jao!”?
    5x
  1. Koja je neposredna priprava za psalam koji slijedi u Hab 3?
    sveopća šutnja
  1. Tko je udovica o kojoj govore Tužaljke?
    Jeruzalem
  1. Tko je glavni lik u trećoj tužaljki u Tužaljkama?
    Sam prorok (“ja”)
  1. Čija je molitva peta tužaljka u Tužaljkama?
    Molitva naroda Božjega
  1. Gdje djeluje prorok Baruh prema Bar 1,1-14?
    U Babilonu
  1. Kakve je naravi velika molitva u Bar 1,15-3,8?
    Pokornička molitva zajednice
  1. Kako glasi ponovljeni Božji zahtjev izgnanicima u Bar 2,21.24?
    Služite babilonskom kralju!
  1. Što je po ustroju i sadržaju Bar 6?
    Jeremijino pismo prognanicima
  1. Koji je glavni problem opisan u Bar 6?
    idoli (kumiri, lažni bogovi)
  1. Zašto siromasi imaju ključnu ulogu prema Sef 2,3?
    jedini primjenjuju Pravo, poštuju Božji zakon
  1. Na što se odnosi molitva kralja Ezekija u Iz 38?
    Na kraljevu bolest (i čudesno ozdravljenje)
  1. Koliko se puta kralj Sidkija i prorok Jeremija sastaju prije pada Jeruzalema (Jr 37s)?
    2x
Kategorije
Nastava

Nepoznati prorok Gâd

Biblijski prorok Gâd ne pripada među popularne i poznate. Pozadinski je i na prvi pogled nevažan prorok, ali ipak će obilježiti ključan korak u poodmakloj dobi uzor-kralja Davida. Kolikogod on bio nepoznat tri njegove rečenice ulaze u Sveto pismo (1 Sam 22,5; 2 Sam 24,13.18); štoviše dvije će biti ponovljene u drugom izvještaju (1 Ljet 21,11s.18).

“Nemoj ostati u svome skrovištu, nego idi i zađi u zemlju Judinu.”
“Hoćeš li da dođu tri gladne godine na tvoju zemlju, ili da tri mjeseca bježiš pred svojim neprijateljem koji će te goniti, ili da bude tri dana kuga u tvojoj zemlji? Sada promisli i gledaj što da odgovorim onome koji me poslao!”
“Idi i podigni Jahvi žrtvenik na gumnu Araune Jebusejca!”

Ime nosi po sinu Izraelova praoca Jakova, sedmome po redu, kojemu ime Lea objašnjava: Sreća. “Došla je sreća” veli ona kratko i jasno (Post 30,11), podsjećajući na bliskost i dragost koju majka izražava djetetu govoreći: “Srećo moja!”. To je, dakako, ujedno ime cijeloga jednoga Izraelova plemena. Mogli bismo ga prevesti kao Srećko ili Felix.

Gâd je čovjek koji ima uvid u stvari, on motri i promatra; bit će mudrac i vidjelac u kraljevoj službi (hebr. חזה 2 Sam 24,11; 1 Ljet 21,9; 29,29; 2 Ljet 29,25). Od prve epizode u kojoj se pojavljuje, već za Davidove mladosti, Gâd se u Bibliji odlikuje jednoznačnim naslovom “prorok” nabi’ (hebr. נביא 1 Sam 22,5) koji određuje njegovu važnost i zadaću. Njegova vjerodostojnost u tekstu je osvjedočena i onim što možemo nazvati “proročkom osobnom iskaznicom” – izvještajem o dolasku Božje riječi: “I dođe mu riječ Gospodnja” – čitamo o njemu, susrećući se tako s uvriježenom proročkom formulom u 2 Sam 24,11. I Knjige Ljetopisa koje dosljedno izbjegavaju pripisati Gâdu časni naslov “prorok” priznaju njegov izvorni autoritet kad sveti tekst spominje da mu Bog govori i kad dvaput opetuje glasničku formulu “Gospodin ovako govori” (1 Ljet 21,10.11), obilježavajući početak proročkih riječi koje treba proglasiti.

Glavni izvještaj o proroku Gâdu tekst je koji izričito govori o Božjoj kazni tj. o onome što se događa kad iz oholosti i obijesti pokušavamo pobrojati što je u našoj vlasti i kad se oslanjamo isključivo na vlastite sile u stvarima koje nas nadilaze.
Nakon pogrješnoga pothvata prebrojavanja naroda tj. ratnika, Gâd dolazi Davidu kao prenositelj Božje riječi. Kad je već i sam kralj uvidio da se je time uzoholio, uzdižući i veličajući sama sebe, i da je krenuo nezdravom i nerealnom samouvjerenošću oslanjati se na vlastite sile, prorok će donijeti Božji pravorijek. Gâdu Božji nalog dolazi kao odgovor na Davidovu pokajničku molitvu. Oba puta, nepogrješivo i postojano, prorok nastupa kao odgovor na kraljevu molitvu. Bog proroku progovara i kad David prvi put nakon smotre naroda moli (2 Sam 24,10; 1 Ljet 21,8) i opet kad, potresen razmjerima nevolje, ponovno upućuje Bogu svoj pokajnički zov, ističući da je on sagriješio i da nj i njegov dom trebaju doći posljedice (2 Sam 24,17; 1 Ljet 21,17).

Davidu ostaje sloboda odabrati između triju posljedica njegova postupka. Riječ je o pravoj Božjoj kazni, ograničenoj, ali strašnoj: glad, poraz ili pošast-bolest (2 Sam 24,13; 1 Ljet 21,12). Koliko god čudno zvučale strahote s kojima se kralj i njegov narod imaju suočiti nakon prebrojavanja ratnika, Biblija osobito ističe slobodu koju Davidu i u ovakim prilikama prorok objavljuje. Kralj može izabrati. “Biraj!” reći će mu prorok (בחר 1 Sam 24,12; 1 Ljet 21,10), služeći se pritom istom onom dobro nam znanom riječi iz središnje teološke teme o izabranom narodu. Kao što je Bog sebi odabrao narod (Pnz 7,6), tako kralj sada može birati.

Obrat u Davidovu srcu postaje očit kad on nedužan narod dobrohotno promatra kao “ovce” kojima treba biti pastir (2 Sam 24,17), vraćajući se na sliku svoga mladenaštva i službe iz koje ga je Bog pozvao, i kad prema ponovljenomu izvještaju  u Knjizi Ljetopisa jasno pred Bogom priznaje da je to njegov, Božji narod. “Tvoj narod” – kaže David (1 Ljet 21,17).

David je morao osjetiti i naučiti da ljudi nisu njegovo imanje i da sve pobjede koje je izvojevao ne počivaju na ljudskoj sili. Da, on je vladar, on jest vlast, ali zemlja i ljudi nisu njegovo vlasništvo. Uspjeh zahtjevne životne škole očituje se u Davidovu pristupu gospodaru imanja na kojem će izgraditi žrtvenik (2 Sam 24,24; 1 Ljet 21,24). Kralj ne želi jednostavno uzeti, premda mu čovjek i nudi, nego će uredno platiti, kako bi od svojega prinio žrtvu Bogu. Gâdova uloga poziv je i poticaj na obraćenje svakoj zloporabi vlasti, oštro stavlja u pitanje svaki oblik državničkoga apsolutizma i izopačivanje religije u izrabljivačke svrhe.

U Gâdovu govoru jasno se razlikuju Božje riječi koje prenosi kao glasnik (2 Sam 24,13a; 1 Ljet 21,12a) od njegova osobnoga obraćanja Davidu u kojem traži njegov odgovor (2 Sam 24,13b; 1 Ljet 21,12b). Osobnim, neposredno upućenim riječima, pokazuje tri stvari. Ponajprije, slično drugim prorocima, u izravnoj je, nehinjenoj i neuvijenoj komunikaciji s kraljem, s vrhovnom državnom vlasti. Bez okolišanja, s autoritetom, traži od kralja odgovor. Prorok potom sama sebe definira, govoreći da je Bog onaj koji ga šalje. Proročka je životna zadaća poslanje od Boga. Gâd napokon otkriva specifičnost svoje uloge u ovom slučaju koji nas odmah može podsjetiti na Mojsija uz brdo Sinaj, kao posrednika u razgovoru između Boga i ljudi. Prorok treba kraljev odgovor prenijeti Bogu.

Bez ustručavanja Gâd nalaže kralju što mu je činiti (2 Sam 24,13; 1 Ljet 21,12). Naređuje mu da isti čas, smjesta, pođe promotriti stvar (“vidjeti”  ראה 1 Ljet 21,12). Šalje ga da se bez odgađanja dadne na duhovni posao, na promišljenje: “Raspoznaj i vidi!” (“spoznati”, “vidjeti” ידע , ראה 2 Sam 24,13). Traži od Davida intelektulnu aktivnost, blisko upoznavanje, refleksiju i procjenu kakvu sam Stvoritelj čini nakon pojedinih svojih djela (usp. ראה 7x u Post 1). Kralj je očito poslušao i izvršio njegov nalog jer mu spremno, bez odugovlačenja (već u idućem biblijskom retku) daje svoj odgovor (2 Sam 24,14; 1 Ljet 21,13). Pritom se očituje kako je Gâd čovjek pred kojim kralj otvara svoju dušu, iznosi mu svoje osjećaje; otvoreno priznaje svoju tjeskobu i strah. Povjerenje i blizina počivaju zacijelo na njihovoj povezanosti iz davnih mladenačkih Davidovih dana. Prorok je prisutan u prvo doba Davidova bijega pred Šaulom. On svjetuje Davidu da ne ostaje u tvrđi u koju se sklonio s 400 ratnika, nego da pođe u Judeju. David već tada sluša i polazi.

Prorok Gâd velikoga Davida čini liturgom. Na njegovu riječ David će podići prvi Bogu posvećeni oltar i prinijet će prve žrtve (2 Sam 24,25; 1 Ljet 21,26). Inicijativa je to koju mu prorok priopćuje. Ta činjenica može rasvijetliti kasniji spomen iz doba dobroga kralja Ezekije kako su levitski glazbenici postavljeni u jeruzalemskom hramu i po Gâdovoj zapovijedi (2 Ljet 29,25).

Navikli smo i s pravom očekujemo da čovjek pripravna srca u Svetom pismu svoju zadaću izvršava na Božju riječ, prema Božjem nalogu. Koliki autoritet Gâd uživa očituje se u izvještaju o kralju Davidu koji na njegovu riječ polazi; prema prorokovoj naredbi krenuo je podići žrtvenik izvješćuje Sveto pismo (“riječ Gâdova” דבר גד 2 Sam 24,19; 1 Ljet 21,19). Ipak sveti tekst bez odgode razjašnjava i potvrđuje da se sve to zbiva u skladu s Božjom zapovijedi (2 Sam 24), da je prorok govorio u Božje ime (1 Ljet 21).

05.01.2011. corr. 09.01.2011.
2. izdanje: 24. 1. 2017.

dr.sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Nastava

Proročica Mirjam

Mirjam je važna biblijska žena; po njoj i Blažena Djevica Marija dobiva ime. Listamo li Sveto pismo Mirjam će biti druga osoba s proročkim naslovom (Izl 15,20s) . Prva je od četiri žene koje su označene kao proročice (uz nju su još Debora, Hulda iNoadja). Uz Mirjam se prvi put pojavljuje ženski oblik imenice נבאיה nebi’â  (Izl 15,20). U Knjizi Izlaska, dakle u ključnom dijelu Zakona, čitamo:

Izl 15,20: I uze Mirjam, proročica, sestra Aronova, bubanj u svoju ruku. I iziđoše sve žene za njom uz bubnjeve i uz plesove.
21: I odgovarala im je Mirjam: „Pjevajte Jahvi jer se uzvisio veoma, konja i njegova konjanika vrgao je u more.“

Kad čitamo HB Mirjam susrećemo nakon ishodišnog događaja izraelske povijesti. Što je za kršćanina otkupljenje po križu i uskrsnuću Kristovu to je u HB izlazak, oslobođenje iz kuće ropstva. Prijelaz Kristov kroz smrt i grob u život u SZ-u je prijelaz preko Crvenog mora. Cjelokupni događaj izlaska sažet je u tom hodu posred mora u slobodu. Prvi put se ime ove proročice spominje nakon opisa prolaska (Izl 14), a vezano je neposredno uz veliku Mojsijevu pjesmu u Izl 15,1–18.
U biblijskom tekstu Mirjam se pojavljuje kao ona koja preuzima prve riječi pjesme o slavnom Božjem djelu. Jahve se uzvisio veoma. Jahve je doista uzvišen (hrv. prijevod: slavom se proslavio 15,1.21). Prva biblijska pjesma opisuje moćnu ruku Gospodnju koja izvodi Božji narod u slobodu, a uvodni redak riječi su koje izgovara proročica.
Njezin nastup je slavljenički. S tamburinom (תף v20) u ruci stupa na scenu. Proročka uloga sastoji se i u tome da je slijede sve ostale žene. Njihovo slavlje prvi je ples u Bibliji (מחלה v20).

Sažetak spasiteljskog djela Božjeg

Riječi koje Mirjam izgovara: “Jahve se uzvisio silno, konja i njegova konjanika svrgnuo je u more” čuveni bibličar M. Noth drži najranijom izrekom koja opisuje čudo na Crvenom moru i najranijim sačuvanim opisom spasiteljskog Božjeg djela, oslobođenja i izlaska. (Das zweite Buch Mose übersetzt und erklärt von Martin Noth, ATD 5, Berlin, 1960). Prema tome riječi proročice Mirjam prethodile bi i narativnom opisu događaja i bile bi izravno povezane s bogoslužjem. Riječi koje proročica izgovara jesu liturgijske riječi. Je li zato imenovana uz Arona, praoca svećeničkog roda?
Premda hebr. glagol ענה (v21) znači i “pjevati” njegovo je prvotno značenje “odgovoriti”. Redak 15,21 smijemo prevesti:  “I odgovarala im je Mirjam” pa se rečenicu koju izgovara može shvatiti kao neku vrstu odgovora Mojsiju i sinovima Izraelovim (v1). To je pripjev velikom hvalospjevu koji oni izgovaraju. Smijemo misliti na pripjevni psalam u našoj suvremenoj liturgiji. Nakon nekoliko stihova slijedi pripjevni redak kao potvrda, opetovanje i odobravanje izrečenoga. Gospodin se proslavio veli Mojsije i s njim Izraelci. Gospodin se proslavio potvrđuje Mirjam i svi će to prihvatiti i opetovati.

Novo značenje pjesme

Razlika u tekstu na početku Mojsijeve pjesme i u odgovoru poročice bitna je. Dok tamo svi kao jedan izriču svoju nakanu: zapjevat ću Jahvi (אשׁירה v1) proročica širi taj čin pohvale na cijelu zajednicu i formulira je u imperativu. Proročica potiče i bodri sve na hvalospjev: zapjevajte Jahvi (שׁירו v21). Proročka je zadaća pozivati cijelu zajednicu da hvali Boga za njegova djela.
Mirjam, s naslovom proročice, predstavljena je kao Aronova sestra (v20). Razlog tomu može biti određivanje Aronove uloge kod Mojsijeva zvanja, desetak poglavlja prije u istoj knjizi (Izl 4,16: hrv. “Tako, on će tebi biti mjesto usta, a ti ćeš njemu biti mjesto Boga.” ili još točnije, posve izravno kad se upotrebljava naziv prorok Izl 7,1: „tvoj brat Aron bit će tvoj prorok“.). Aronova je služba biti usta svome bratu u njegovu izbaviteljskom poslanju. Aron je Mojsijev prorok. Mojsije je pak s obzirom na Arona kao Bog. Na taj se način definira uloga proroka. Mojsije kazuje, Aron sluša i proglasit će riječi. Mirjam je Aronova sestra jer je proročica, premda se izričito na dva mjesta u Bibliji potvrđuje da je – logično – Mirjam i Aronova, a i Mojsijeva sestra (Br 26,59; 1 Ljet 5,29).

Sačuvan autoritet

Iz cjeline njezina života HB zapisuje zgodu kad se (i opet zajedno s Aronom) usprotivila Mojsiju (Br 12,1) te kad je pogođena gubom bila isključena iz taborišta (Br 12,10). I tada njezina važnost nije umanjena jer cio narod čeka dok njezina bolest ne prođe i dok on ne bude iznova primljena u zajednicu pa da tek onda krenu dalje na put u obećanu zemlju (Br 12,15).
Njezin prigovor o tome je li samo Mojsiju Bog govorio sam Gospodin pritom tako rješava da sve troje poziva (Br 12,4), i Mojsija i Arona i Mirjam, i pred njima govori o posebnosti svoga sluge Mosija (v6–8). Bog sam preuzima inicijativu i brani Mojsijev autoritet i traži strahopoštovanje. U tom će času Mojsije, na poticaj brata Arona (v11), biti zagovornik koji moli za bolesnu sestru (v13). Njegova je molitva uspješena i ona će biti izliječena (v15).
Zapisan je i kratak izvještaj o njezinoj smrti, tako da o svršetku njezina života znamo iz teksta (Br 20,1). O njezinoj mladosti pak smijemo slutiti da je Mirjam upravo ona dovitljiva sestra koja je pratila sudbinu novorođenoga Mojsija (Izl 2) i koja je već kao djevojčica razgovarala s faraonovom kćeri. Sestra je ona koja je omogućila da njezin mlađi brat Mojsije u miru provede prvo djetinjstvo. Uz vlastitu majku bit će podignut na noge. Je li to bila Mirjam ne znamo sigurno jer se ime ondje ne spominje.

Izbaviteljica i predvodnica

Prorok Mihej napokon potvrđuje vrhunsku važnost proročice Mirjam koja stoji uz bok Mojsiju i Aronu (Mi 6,4). Imenom 14x spomenuta u HB 5x je zajedno s njima dvojicom u istom bibilijskom retku. U Miheja to je Božji govor: “ja sam poslao preda te Mojsija, Arona i Mirjam” (Mi 6,4). U jednakoj mjeri veže proročicu uz izbavljenje kao i nedvojbeno najsilniji i najvažniji lik, Mojsija. Proročica je poslana od Boga pred licem cijele zajednice. U Božjem djelu izbavljenja ona je voditeljica koja hodi ispred.

21.04.15.; 09.10.2011. (09.04.07.; 14.01.08.; 31.01.09.)
Poslušajte:

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Nastava

Abrahamov put u Post 14

Niko Bilić SJ

Vjera i politika u Starom zavjetu

Spoj ili sraz

Od svojih nas početaka Sveto pismo fascinira činjenicom da duhovni poziv od Boga, prijateljstvo i život s Gospodinom ne izdvajaju iz realne situacije u kojoj čovjek živi, premda bismo mi to možda voljeli. Ona najdublja, najintimnije osobna duhovna iskustva zbivaju se nama dok smo uključeni u stvarnu ljudsku zajednicu s njezinim uspjelim ili manje uspjelim ustrojem.

Filozofiji zahvaljujemo izraz politika. Poznato je da aristotelovska tradicija u čovjeku promatra ζων πολιτικον – živo osjetno biće političke naravi, tj. uklopljeno u život države. Pridjev πολιτικον srednji je rod, prema običaju klasičnih jezika upotrebljava se u množini i tako je doslovni izvor riječi politika i označava ono što se tiče zajedničkoga, javnog, državnoga života u državi. Politika, za razliku od svagdanjeg, ponajviše pejorativnoga značenja, označava štoviše najčasniju ljudsku djelatnost. Smjera na brigu oko zajedničkoga dobra.

Uz politiku odmah se veže pitanje vlasti i promatramo tko de facto upravlja. Jesu li to oni kojima je službeno povjerena ta dužnost i odgovornost ili netko drugi i neke druge silnice, kao kad se na primjer lako uvjerimo koliku ulogu ima novac. U Svetom je pismu zanimljivo uočiti kako već prva stranica (Post 1) govori izravno o vladanju, navodeći kako sunce vlada danom, mjesec noću), i kako čovjek treba biti dobar gospodar, i da mu zemlja podložna.

Kraljevi ratuju (Post 14)

Abraham, od Boga pozvan na početku biblijske povijesti, redovito promatran kao začetnik svjetskih religija kolikogod bio eminentno vjernik, u živom je susretu s realnom politikom koja ga ne ostavlja po strani. Njegov put s Bogom ne sastoji se samo u osobnim duhovnim iskustvima, poslušnosti Bogu, nije samo u rodbinskim vezama, privatnim prijateljstvima i neprijateljstvima, nego je isprepleten s velikom i visokom politikom, tj. s narodnim zajednicama na širokom području, i s najvišim predstavnicima ljudske vlasti – kraljevima. Ima posla sa stranim, nepoznatim vladarima i uključen je u velike sukobe koji daleko nadilaze zauzetost i moć pojedinca. Abraham je u izravnom kontaktu s bjeguncem koji mu javlja vijest iz boja (Post 14,3), s kraljevima (v17.21s) i sa svećenikom (v19s)

Ponešto zamršen i nepopularan opis u Post 14 dobro nam pokazuje kako je ono prvo što Biblija od nas traži shvatiti sukob, ako postoji, te odrediti tko je na kojoj strani. Površan pogled nije dovoljan, pogrešna procjena stvara zbrku. Četiri su kralja: Amrafel, Arjok, Kedor-Laomer i Tidal pobrojani svaki sa svojim kraljevstvom već u prvom retku (Post 14,1). Odmah nakon toga nailazimo na drugu skupinu, pet njih: Bera, Birša, Šinab, Šemeber, te kralj Soara kojemu se ime ne navodi (v2). Dvije su skupine koje će se međusobno sukobiti, na što se opis vraća, navodeći ponovno i prepoznatljivo mjesto Dolinu Sitim definiranu kao Mrtvo more (v3.8). Navođenjem imena Biblija odmah upozorava da i u vrhu politike gdje se odlučuje o ratu i miru stoje žive ljudske osobe, čovjek silan i ranjiv i u isti mah. U ovom poglavlju sukob stoji u prvom planu, a od nas se traži da vidimo prepoznamo može li se odrediti tko je vođa, što na prvi pogled nije odmah jasno. Opis međutim jednoznačno na prvo mjesto stavlja kralja imenom Kedor-Laomer (v4) i jasno da je on predvodnik za kraljeve koji su “s njime” (v5.17). Iz iskustva znamo da je presudno prepoznati tko je istinski vođa u zajednici, tko pokreće bilo u dobru, bilo u zlu.

Pedagogija biblijskoga teksta vodi čitatelja dalje da prepozna pozadinu. Važno je prepoznati o kome je riječ i najprije možemo s pravom zastati na onome što poznajemo. Na početku druge skupine od pet kraljeva uočit ćemo poznatu Sodomu (v2.8.11.17.21s) i odmah uz nju Gomoru (v2.8.11). Njihova će sudbina imati ključnu ulogu, ta će kraljevstva biti opljačkana (v11), kraljevi poraženi i osramoćeni padom u katranske jame (v10), a sodomski kralj stupa u izravan kontakt s Abrahamom nakon njegovu pobjedonosne intervencije.

Nastanak sukoba

Biblijski pogled zaustavlja se na savezima, ligama koje postoje. Kraljevi se ujedinjuju (v3), stoji u Pismu, riječ je o združivanju, alijansi za boj. Poznato je da zajednički neprijatelj ujedinjuje. S druge strane i Abraham, koji će kasnije biti uvučen u sukob, u  savezu je s Amorjecima i tu opis donosi upravo poznatu riječ ברית . Bitna je ovo pozadina za ključan događaj koji se zbiva u idućem poglavlju. Nasuprot ratnim savezima vladara koji kreću u boj jedni na druge, nasuprot Abrahamovu savezu s ljudima, Amorejcima, Bog će sklopiti svoj savez s Abrahamom (Post 15,18), pokazujući kako ovi prethodni nisu dostatni za Božje nakane od početka usmjerene na “sve obitelji tla zemaljskoga” (12,3).

U tumačenju pozadine sukoba Sveto pismu nudi uvid u dulji vremenski rok. Uvid u ono što neko vrijeme traje važan je, a Pismo izričito navodi 12 godina služenja kralju Kedoru-Laomeru (14,4); riječ je zacijelo o vazalstvu, potlačenosti koje vjerojatno i rezultira pobunom u idućoj godini. Zbog toga očito kreće velik osvajački pohod nakon godine dane – podsjećajući na bolno povijesno iskustvo Jeruzalema da je odbijajući podložnost i dižući bunu protiv daleko nadmoćnijega Babilona izazvao vlastitu propast. Pobuna, kako Pismo, prikazuje izaziva veći rat, širi kontekst od dosadašnjega. Zavojevači pobjeđuju šest naroda koji se prije ne spominju: Refaimce, Zuzijce, Emijce (v5), Horijce (v7), Amorejce s kojima je Abraham u savezu, a tu je i Amalek (pisan u jednini, kao i Horijac i Amorejac u ovom tekstu) koji će postati simbolom pra-protivnika koji se opire Izraelu od čuvenoga boja u Izl 17.

Upravo u ovom kontekstu ratovanja i međunarodnoga sukobljavanja Abraham će biti definiran kao Hebrejac (v13). On je ispočetka izdvojen iz sukoba, nije na popisu ni osvajača, ni pobjeđenih. Ali bit će osobno upleten jer mu je bliski rođak, nećak Lot, u tekstu uobičajeno označen jednostavno kao “brat” (v12.14), dospio među stradalnike. Očito je, za razliku od Abrahama, Lot postao sodomski građanin, te je padom i pljačkom Sodome i Gomore i on zarobljen i odveden (v12).

Abraham – ratnik

Abraham je čovjek koji je u kontaktu s ljudima, znaju za njega i javljaju mu što se dogodilo (v13), a on sa svoje strane sluša i reagira, nije digao ruke kao da ga se ništa ne tiče ili već unaprijed uzmičući jer ništa ne može (v14). Biblija jasno kaže da je on uvučen u rat, kreće u oslobođenje zasužnjenoga, odvedenoga u progonstvo. Progonstvo i opet svakom biblijskom čitatelju budi živu asocijaciju na teško povijesno iskustvo cijeloga naroda u Babilonu.

Zanimljivo kako vojska sastavljena od onih koji su u njegovu domu rođeni vrijedi više od nadmoćnih saveznika. To su oni na koje se čovjek može do kraja osloniti jer ih poznaje, podigao ih je na noge. Brojka od 318 ljudi jako je malena nasuprot četirima kraljevima na čelu s Kedorom-Laomerom koji predvode očito svaki svoju kraljevsku vojsku. U isti mah to je vrlo velik broj za jedan dom, i pokazuje kako je Abraham vrlo moćan gospodar s veoma brojnim ljudstvom. Na svom ratničkom pohodu on stiže vrlo daleko, sve do Damaska koji je središte tamošnjega staroistočnoga svijeta; Abraham prodire na prostor velesile Arama.
Abrahamova pobjeda s malobrojnom četom nad savezom četvorice, kojima se onih pet udruženih nisu uspjeli suprotstaviti, ima čudesna obilježja i očito nadilazi same ljudske sile (v17). Pritom je ipak i dovitljiva taktika imala ulogu: koristi noć i napada s dvije strane (v15). Prema izvještaju, sam Abraham se borio: u hebr. tekstu on sam jest subjekt (הוא hû’ v15). Božansko vodstvo i pomoć ne isključuje ljudsku zauzetost i pamet. Sv. Toma će reći: gratia supponit naturam.

Sveto pismo ustvrđuje da je Abraham uspio postići ono što je htio: Izbavio je svoga rođaka iz ropstva (v16). Ali njegov pothvat – i to je bitno obilježje djelovanja po Božjoj volji i uz njegovu pomoć – postiže daleko veće plodove i seže šire od samoga Lota. Činjenica je: Lot je motivacija i u akciji koja je pokrenuta zbog njega Bog preko Abrahama cijelom porobljenom narodu donosi izbavljenje. Spašen je i narod Sodome, Lotovih sugrađana, i njihov posjed. Na takvoj pozadini kasnije postupanje Sodomaca i njihova iskvarenost u Post 19 poprima još teže razmjere.

Svećenik Melkisedek

Usred ove Abrahamove uključenosti u široku politiku pojavljuje se prvi biblijski svećenik Melkisedek (v18) koji će svojim riječima izravno potvrditi da je Bog dao izbavljenje (v20). Premda je i on kralj, nije bio uključen u sukob, a njegovo ime upozorava ne bitan zahtjev da pravednost treba kraljevati. Ime malkî-sedek doslovno možemo prevesti kao: pravednost (ili ono pravedno) je moj kralj. Nakon velikoga sukoba događa se u da prvi put čovjek u Bibliji blagoslivlja (v19s). Razumljivo je da takve užasne prilike najviše traže da čovjek aktivira tu božansku službu koju na početku Pisma jednoznačno Bogu pripada.

Abraham respektira Melkisedeka u njegovoj funkciji dajući mu desetinu (v20). Još nje puno važnije da se Abraham, nakon blagoslova, odriče ratnoga plijena, okrećući tako novu stranicu u povijesti ljudskoga ratovanja. Abraham ne zadržava ni ljudstvo kao roblje (v21), niti posjed (v22). Sodomski kralj opet može preuzeti vlast. I u tome Abraham ostaje simpatično realan: potrošena hrana neće se vraćati, a saveznici mogu uzeti svoj dio. Abraham koji uzdiže desnicu i zaziva Božje ime stvara uzor koji će u preuzimanju političkoga vodstva do danas biti poštovan. Činjenica jest da on svoju političku prisegu kojim se odriče plijena potvrđuje Božjim autoritetom.

Još je dragocjenije i dublje što upravno nakon ovoga uključivanju široku politiku, Abraham, susreći svećenička, dolazi do nove vrhunski bogate teološke spoznaje. On, poslušavši riječi kralja-svećenika, uviđa da je njegov Gospodin (יהוה ) – Bog uzvišeni (אל עליון v18.19.20.22), tvorac neba i zemlje (קנה שׁמים וארץ v19.22), kojemu je Melkisedek svećenik. Predragocjen je to uvid: Gospodin kojemu se osobno obratio i pozvao ga (12,1) jest Svevišnji Stvoritelj, kojemu je Melkisedek svećenik. Jedan ponajviše realno-politički pothvat dovodi, čini se, Abraham do toga da produbljuje spoznaju Boga.

10.10.11.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ, FFDI Zagreb

Kategorije
Duhovnost Nastava

Samsonov duhovni put (Suci 13-16)

Biblijski je Samson izvrstan primjer da se posvećenje i izdvojenost zbivaju na Božju inicijativu, vrijede od majčine utrobe kao pravo zvanje, da se za to traže dobri roditelji i odgojitelji, ali da i unatoč tome čovjek može ukrivo poći. Božji nazirej Samson dobro pokazuje da se traži duhovni rast i da zvanje od Boga uvijek smjera na cijelu zajednicu, na širi kontekst i izbavljenje Božjega naroda, a ne na individualističko ostvarenje. Njegov primjer upozorava napokon da se Božji uspjeh može ostvariti i u ljudskoj slabosti.

Bog po svom izaslaniku i glasniku najavljuje svoju inicijativu (Suci 13,3–5). Manoah i njegova žena posve su sigurni da su primili objavu od Boga. “Boga smo vidjeli” kaže Manoah (13,22). Život Bogu posvećene osobe moguć je i ima smisla samo ako postoji pravo Božje zvanje za to. Biti izdvojen i Bogu posvećen zapravo znači izvršenje naloga, a ne neku vlastitu veličinu i snagu od samoga sebe.

Bog za Samsona veli da će biti nazirej (Suci 13,5.7). Život posvećene osobe moguć je tako da se prepozna, prihvati i ostvaruje Božja volja. Sam će Samson priznati svoju izdvojenost, nije kao drugi, nije kao svaki drugi čovjek (16,7.11.17) – što je tumačenje i smisao riječi nazirej, sukladno zakonu u šestom poglavlju Knjige Brojeva. Ali što to znači i kakav je to način života želi znati i njegov otac koji baš o tome pita Božjega anđela (13,12).

Samsonov primjer svjedoči da za život Bogu posvećene osobe odlučujuću ulogu imaju roditelji. Prema biblijskom opisu u onome što Bog traži osobitu ulogu ima majka.

Nazirej Božji Samson ima idealne roditelje. Čuvaju vjernost, blizinu i međusobnu otvorenost, razgovaraju o svojoj vjeri, o Bogu i svojim religioznim doživljajima, relativiziraju što treba relativizirati. “Da je Bog htio da umremo, ne bi nam to sve objavio” (13,23) točno zaključuje mudra, bogoljubna žena.

Oni se zajedno klanjaju (13,20). Kao reakciju na Božju objavu oni mole. Nisu si umislili neku veličinu, nisu krenuli po svome, nego baš sada mole. Točnije – otac, muž moli (13,8). Poučljivi su to roditelji i traže uputu od Boga: što s poslanjem, kako s dječakom (13,12). Koje pravo treba obdržavati, koji zakon vrijedi (mišpat), što ima biti njegovo djelo – pita otac. Muž i otac kojemu pripada autoritet traži pouku.

Unatoč ovim sjajnim uvjetima Samsonov posvećeni život nije svetački i nije bez teških stranputica i padova. Upozorenje je to i utjeha da i superiorna provedba odgoja – poželjna i obvezujuća – ne donosi nekim automatizmom dobar plod; ako ljudi svojim putom ukrivo pođu, ne moramo sebi sve predbacivati. Ali itekako valja realno gledati gdje sami vrludamo i zastranjujemo.

Samson se već u početku usprotivio svojim roditeljima. Pri tom se ravnao prema onome što vidi, prema subjektivnom doživljavanju. Mjerilo mu bje ono što je pravo u njegovim očima, ono što se vidi. Samson gleda (3x ראה 14,1s; 16,1) – tri put izvješćuje sveti tekst, i zaustavlja se na izgledu, na onome što je vidljivo (14,3.7), protiveći se tumačenju i razlozima roditelja (14,3).

Problemi u njegovu ostvarenju Božjega poziva čini se počinju i tako da pred roditeljima krije svoju čudesnu snagu i čudesna djela koja izvršava pod vodstvom Duha (14,6). Ne samo da roditelji svojim načinom života zaslužuju povjerenje, nego oni su tražili pouku o njegovu posebnom životu i dobili je. Valjalo bi Samsonu da se okoristio time. Sveto pismo ističe da ni njima otkrio (14,16) rješenje svoje domišljate zagonetke o medu i lavu koju će napokon odati svojoj prvoj ženi (14,17).
Nije razvio s njima povjerljiv dijalog, premda se nakon prvoga bolnog sloma vraća u kuću očinsku (14,19).

Samson je jasan primjer kako posvećenje Bogu znači ulogu u svijetu. On je izložen svijetu za koji Biblija izričito opisuje da u njemu vlada zavođenje i podmićivanje, prijetnja i nasilje. “Zavedi ga, zaludi ga, izvuci na prijevaru!” kažu Filistejci njegovoj prvoj ženi iz Timne (14,15). Nalažu isto i fatalnoj Dalili (16,5). Dat će srebrnike, mnoštvo, svaki – kažu Dalili (16,5), pa tako i čine (16,18). Prijete onoj prvoj ženi: “spalit ćemo tebe i očev dom” (14,15), pa tako i čine (15,6).

Rast

Na Samsonovu se primjeru očituje da je moguć duhovni rast. Na početku on se, vidjesmo, ravna po svojim očima (14,3.7). Potom će donositi odluku podliježući osjećajima, bolesnim osjećajima kakav je primjerice plač njegove prve žene koji traje sedam dana (14,17). Zatim će mu mjerilo biti osvećivanje, uzvraćanje istom mjerom. “Kako oni meni, tako ja njima” – odgovara on na pitanje svojih sunarodnjaka o Filistejcima (15,11). U svom zlu Samson se spušta dotle da otvoreno i na prvu, gotovo automatizmom i bez sustezanja laže (16,7.11.13). U odnos koji bi trebao biti ljubav i prijateljstvo kao bitan sastojak unosi laž. Kaže “ljubim te”, a srce mu je drugdje! Postaje očito kako takav način života u svojoj nosivoj strukturi ne valja, grede su krivo postavljene, temelji pucaju. Biblijski opis jasno pokazuje: Samson koji je trebao započeti spasenje od Filistejaca (13,5), razlog je njihova napada (15,10).

Smijemo li neki prvi preokret i obraćenje vidjeti u trenutku kad se Samson daje svezati od svojih sunarodnjaka; predaje samoga sebe da bude izručen (15,13)? Svakako bitan je korak kada pritisnut žeđu, smrtno žedan, moli (15,18). Žeđ ga vodi u molitvu na koju će Bog, slično kao Izraelcima u pustinji (Izl 17,6; Br 20,11) dati odgovor izvorom iz stijene (15,19). To je prva zapisana Samsonova molitva! Ni mi danas, hvala Bogu, uza sva samozavaravanja i nevjernosti, nećemo ugasiti iskonske duhovne žeđi za Bogom koja nas vodi Spasitelju u ruke; na izvor iz nutrine njegove.

Nov je stupanj na Samsonovu putu kada govoreći istinu sama sebe čini ranjivim (16,17). Premda je već u trećoj nedopuštenoj i kobnoj vezi, po istini će priznati svoje cjeloživotno posvećenje: “Nazirej sam Božji od majčine utrobe” – ispovijeda on (16,17), baš kao što je to najavio anđeo (13,5), baš kao što je majka potvrdila izvješćujući (13,7). Svojim postupkom izručuje se praktički u neprijateljske ruke. Štoviše Samson je čovjek koji je doživio da ga je Bog ostavio (16,20).

Samsonova smrt

Pogled na Samsonovu smrt baca bitno svjetlo na njegov put i može razjasniti zašto Sveto pismo ističe trajnost njegova djelovanja, i to dva puta – dvadeset godina je bio sudac (15,20; 16,31).
Usprkos zastranjenjima i u svoj posljednji dan on moli. Traži od Boga snagu. Po prvi put, štoviše, izgovara i zaziva sveto Božje ime Jahve (יהוה 16,28). Baš kako njegova majka proročki reče da će biti posvećen Bogu sve do dana svoje smrti (13,7), Samson se, evo, pred smrt obraća Bogu: “Spomeni me se, sjeti me se, svrati na mene svoju pozornost (hebr. זכר zakar)!” Kao pokojnik bit će Samson rehabilitiran, dolaze po njega iz kuće očinske i pokapaju ga s čašću uz oca (16,31).

Biblija jasno veli da Samsonova smrt ima ploda: svojom smrću svladava više protivnika negoli za svoga života (16,30). Kao što je svjesno i tražio, on ruši temelje neprijateljske kuće, uzdrmava kuću protivničku u njezinim temeljima (16,26.29).
Treba očito zaključiti: ispunja ono poslanje koje mu je na početku zacrtano (13,5). I to je odsudno za Bogu posvećen život – ne jesam li imao ovakvu ili onakvu frizuru, jesam li se svidio, bio junak i osvajač, nego jesam li izvršio volju Božju, ostvarujem li ono veliko poslanje svojega života koje mi Bog daje i od mene zahtijeva.

U svojoj molitvi Samson spominje ključnu riječ: moje oči (16,28). Oslijepili su ga, mučitelji su mu iskopali oči (16,21). Na strahovit način došao je tako do toga da se više ne može upravljati prema sudu svojih očiju – prema gledanju i onome što se vidi – kako je na početku svojega puta činio. (Možemo pitati i to, nije li njegova molba da osveti svoje oči na neki način molba da se osveti “svojim očima”?) U NZ Gospodin radikalno zahtjeva: “Ako te oko sablažnjava, iskopaj ga!” (Mt 5,29; 18,9; Mk 9,47).

Nipošto Samson nije savršen lik i svijetli uzor za nasljedovanje. Ipak, prisjetimo li se slike čovjeka koji je raširio ruke – desnicu desno i lijevicu lijevo – da pritisne stupove, i koji je svojom smrću donio spas Izraelu, simbolika je to koja puno govori!

vidi: Samson

(16.09.2011. redigirano: 24. 09. 2011.; 10.11.2011.; 02.05.14.)

Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Problem nasilja u Bibliji

(preuzmite EPUB)

Profesionalni atentati u siječnju 2015. u drevnom sjedištu umjetnosti i kulture, Parizu, usred Europske unije, na one koji su višekratno karikaturama humoristički ismijavali sadržaje islamskoga naučavanja ujedinili su svijet u sućuti i osudi. Na sličan smo način i dalje zgroženi nad ne samo uskraćivanjem vjerničke slobode kršćanima u islamskim zemljama, nego i masovnim potlačivanjem, protjerivanjem i ubijanjem Kristovih sljedbenika koji u ime islamske vjere traju na Bliskom Istoku i u Africi. Upravo zbog te činjenice veze religije i nasilja odlučujuća su, aktualna i smjela tema. Križ, zaštitni znak kršćanstva, dira u samo središte te teme, stavljajući pred nas Osnivača, Isusa Krista, i to čas prije nego što će kao uskrsli i proslavljeni pokazati Božju pobjedu nad ljudskim nasiljem. Otkako je Ivanovo evanđelje ispravno na Raspetoga primijenilo čuvenu sliku iz Hebrejske biblije o “onome koga su proboli” (Zah 12,10; Iv 19,37) postavljena je prekretnica u ljudskoj povijesti koja trajno poziva na obraćenje i odgovoran samoodgoj kojemu i ova biblijsko-teološka studija želi dati svoj vrlo skroman prinos. Biblija – taj osnovni, svesvjetski religiološki dokument – upozorava koliko je važno iskreno se suočiti s likom osnivača i utemeljiteljskim dokumentima. Upravo životno djelo osnivača verificira autentičnost, vjerodostojnost religije i njezino podrijetlo u Bogu. Bez rasta u zdravom i odgovornom, čovjeka dostojnom poznavanju Boga, religijska praksa gubi svoju bit, opasna je i razorna.

Jedan od najstarijih kršćanskih blagdana – Bogojavljenje ili Tri Kralja – izvrsno pokazuje koliko je Evanđelje obilježilo povijest zapadne kulture. Kratak odlomak iz 2. poglavlja Matejeva evanđelja upozorava da je motrilački pogled u visine nužan za istinsku religioznost, iskreno klanjanje Isusu Kristu. Svjetlo nebeske zvijezde koju su pratili Mudraci s Istoka (Mt 2,2.9), kao i slava Gospodnja koja je obasjala pastire u noći Kristova rođenja (Lk 2,9), zajedno s pažljivim prihvaćanjem božanske pouke koja je Mudracima naknadno dana (Mt 2,12) svjedoče kako samo horizontalan pogled i humanistički napor nije dovoljan za razotkrivanje i nadvladavanje našega ljudskoga nasilja. Kao što Bog objavljuje svoju narav u liku bezazlenoga novorođenčeta, dolazak maga s njihovim iskrenim pitanjem i otvorenom potragom pokazat će pravo lice kralja koji drhti od straha zbog rođenja jednoga djeteta (Mt 2,3). Stvar postaje nemilice bjelodana: nositelj vlasti riječju izriče nakanu da će se poput istočnjačkih mudraca pokloniti (Mt 2,2.8), a djelom kreće u pokolj nevine dječice (Mt 2,16). Već ovakav primjer dostaje kao podsjetnik na ono oko čega se svi isprve slažemo: Sveto se pismo obilno zadržava – takoreći na svakoj stranici – na problemu nasilja. Riječ Božja u svojoj iskrenosti i otvorenosti nimalo ne zatvara oči pred tim tegobnim fenomenom, nego razgolićuje našu ljudsku izopačenost potrebnu obraćenja i spasenja, i nudi pobjedu nad nasiljem koja je Božji dar.

Kod nas u Hrvatskoj bolne rane iz domovinskoga rata ­– koje zbog izjednačavanja agresora i žrtve još uvijek nemaju dostojnoga zaključka i zacjeljenja ­– podsjećaju nas među inim kako su zlorabili religijska čuvstva i uvjerenja, strasti i iluzije oni koji su to znali, mogli i htjeli. Previše su te rane žive da bismo tek na površini ostali kod svete Knjige koja zapovijeda: “Ne ubij!” (Izl 20,13; Pnz 5,17) i definira: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8.16). Biblija nas i pred aktualnim terorom poziva da iskreno pregledamo gdje su izvori ljudskoga nasilja, odakle znanje i ideje, oružje, novac, tko i zašto podržava nasilje. Pamtimo još komunizam – koji je poput neke nasilne religije – dovitljivo zahtijevao beskompromisno klanjanje nametnutim idolima, pa nam je još jasnije kako vjera nipošto nije tek neka privatna stvar – kako se i u standardima EU-a može čuti – nego valja odgovorno pogledati što je istina, što pak iluzija i medijski teror staroga ili novoga oblika.

Ova studija želi na nekoliko odabranih, cijenjenih primjera iz Biblije dodirnuti problem “Božjega nasilja” i ljudskoga bratoubilaštva, gledajući na krajnju grješnost nasilja kojim čovjek prvobitnom ohološću stvara iznakaženu sliku o Bogu, prepoznatljivu i u novovjekoj nasilnoj ateizaciji i u pseudoreligioznosti. Osobito ćemo nastojati pronaći biblijsko “rješenje”, upozoravajući na časnu, vjekovno potvrđenu nužnost čitanja svetih tekstova u Duhu u kojemu su napisani. Završno ćemo istaknuti da silovitost, koju Biblija traži, smjera na Kraljevstvo Božje iz Kristova navještaja i zabranjuje bilo kakav oblik međuljudskoga nasilja. Na tom putu poći ćemo od Knjige o Juditi kako bismo otkrili priznatu snagu biblijske metafore, a dalje će nam pomoći kratak pogled na Abrahamovu kušnju, Jošuino ratovanje i Mojsijevo vodstvo. Više ćemo se zadržati na dva odlomka iz biblijske povijesti, vezana uz lik kralja Ezekije i obnovitelja Nehemije, da bismo završno promotrili tek primjer-dva o nasilju u Novom zavjetu.

  1. Juditina ruka

Ovo bi promišljanje htjelo započeti lucidnošću Marka Marulića koji na početke hrvatske književnosti postavlja teološku sliku iz Svetoga pisma, primjenjujući je na svoje doba kada okrutna velesila prijeti narodu i domovini. U liku Judite Marulić ne gleda neki bijesni poziv na uzimanje mača u ruke, nego prepoznaje smisao biblijske knjige koja pred čitatelja stavlja lik nezaštićene udovice. Baš u skladu sa svojom najavom: “Gospodin će mojom rukom donijeti spasenje” (Jdt 8,33) Judita se ne može osloniti na vlastitu snagu. Prije odlučnoga udarca – podsjetit ćemo se kasnije – još dvaput ona moli, štoviše dvaput mora udariti čime također biblijski tekst očituje da snaga nije od nje. Marulić se ne da zavesti i ispravno “mač” prepoznaje kao drevnu sliku Božjega suda kojom se osobito proroci služe. Knjiga o Juditi izvrsna je pomoć da shvatimo kako Riječ Božja računa na analogijski ustroj naše spoznaje, na čitatelja koji prepoznaje metaforu i simbol.

U ovom promišljanju kao ishodište stoji činjenica da Isus Krist, utemeljitelj kršćanstva, odobrava, rehabilitira i potvrđuje izvorno značenje zbirke koju mi danas nazivamo Stari zavjet. Izrijekom on ističe važnost “Zakona i Proroka”, sažimljući ih poznati zahtjev: “Činite ljudima ono što biste željeli da oni vama čine” (Mt 7,12). Kad Isus Krist govori da je donio mač (Mt 10,34), onda ponajprije iz njegova životopisa znamo da je riječ o očitovanju Božjega autoriteta, a ne o pozivu na nasilje. Razjašnjenje neposredno daje svojim učenicima: Više ne vrijedi moj ljudski sud nad bratom i sestrom, nego Božji, više ne sudi muž ženi, svekrva snahi, nego su Božjemu sudu podložni (usp. Mt 10,35; Lk 12,53). Čuvena riječ upućena apostolskom prvaku Petru: “tko mač uzima, od njega i pogiba” (Mt 26,52) baš upozorava na samorazarajuće posljedice nasilja. Pljačkaš biva opljačkan, napadači se međusobno napadaju, vojnik u vojsci sinova Izraelovih niti neće stići u boj, već su napadači u bijegu – redovita je struktura koju nalazimo kod svetoga rata u Bibliji koji Bog izvodi, ne ljudi.

Knjiga o Juditi može, kako je poznato, poslužiti kao paradigma za čitanje biblijskih spisa, posebice onih starozavjetnih, upravo kad je riječ o nasilju. Pred čitatelje dolazi lik Judite, koja je po sebi slaba, ali postaje snažnom i kao spasiteljica Božjega naroda s pravom se može promatrati kao jedna od starozavjetnih najava za Kristov lik u Evanđelju. Cijela povijest u Juditinoj knjizi pokazuje kako Bog spašava svoj narod rukom jedne udovice. Već sama činjenica da se radi o šesnaest poglavlja na grčkom jeziku o hebrejskoj Jehudit pogađa u bit Svetoga Pisma koje je Riječ Božja izrečena ljudskim jezikom te je podložna prevođenju i tumačenju. Jehudit znači jednostavno “Židovka” ili “Judejka” i svojim imenom podsjeća na Judu, Jakovljeva sina, praoca plemena Judina koji u svojem imenu sadržava pohvalu, hvalu (Post 29,35), a baš će hvala biti trostruki poziv Juditin: “Hvalite Boga!” (Jdt 13,14) nakon spasiteljskoga djela te će nas samim ustrojem knjige upozoriti da nakon akcije slijedi zahvalna kontemplacija, pohvala Bogu. Osim Marka Marulića, na početku hrvatske književnosti, i suvremeni međunarodno priznati hrvatski pisac Miro Gavran također je jedno svoje djelo posvetio biblijskoj Juditi upozoravajući tako na uvijek novu aktualnost svetoga teksta.

U biblijskom je prikazu Judita u pozadini. Premda knjiga nosi ime po njoj, ona se pojavljuje tek u 8. poglavlju, tj. u drugom dijelu, ali – zanimljivo – njezinu pojavu u kompoziciji djela s pravom možemo prepoznati kao odgovor na molitveni krik naroda dvaput upućen Bogu (Jdt 7,19.29). Na više je načina istaknuta njezina slabost. Ona je “kći” (8,1;16,6) što je u Bibliji redoviti pojam koji upućuje na ovisnost o očinskom autoritetu i na osobu potrebnu zaštite. Ona je udovica što znači da je ostala bez muža koji bi joj prema ustaljenu običaju osiguravao društveni status, a osim toga kao udovica pripada u onu skupinu koja prema Zakonu uživa osobitu Božju skrb zajedno sa sirotama i strancima. Biblijski tekst štoviše inzistira na tome da ona sve do smrti ostaje udovicom (Jdt 16,22). I kad najavljuje junački čin koji treba razriješiti opsadno stanje, Judita nedvojbeno govori o Božjem, a ne o svojem djelu premda jasno izriče spremnost da se aktivno svojom snagom založi, najavljujući da će njezinom rukom Bog donijeti spas Izraelu (usp. 8,33).

Premda biblijska knjiga neskriveno ograničava Juditinu moć, ipak ona – zahvaljujući svojemu asketskome životu i dobromu glasu (8,8) – uživa autoritet pred poglavarima grada: doziva ih po sluškinji (8,10) naziva ih braćom (r.14 i 24). Štoviše, kad su, opkoljeni, postavili svojevrsni ultimatum kojim očekuju Božju pomoć u roku od pet dana, Judita ih kompetentno poučava o tome da se ne valja postavljati iznad Boga (8,12). Podsjeća pritom na Abrahamovu i Jakovljevu kušnju iz povijesti Božjega naroda (8,26).

Knjiga o Juditi kojoj se često pripisuje zbrka povijesnih činjenica upravo nam je stoga zanimljiva što pred čitatelje donosi temeljni problem suočavanja s izvornim neprijateljem koji se protivi životu Božjega naroda. Ni antiknomu kao ni suvremenom čitatelju ne predstavlja teškoću u liku Nabukodonozora prepoznati šifru, odnosno simbol budući da je on u knjizi predstavljen kao kralj Asiraca, a spominje se u perzijskom okviru, u kojem se navodi i grčka pokrajina. Uzmemo li u obzir da mu se k tome pripisuje i vlast nad Damaskom lako je prepoznati da su u njemu sažete sve one povijesne, realne političke sile koje su ugrožavale opstojnost Božjega naroda u Svetoj zemlji: Aram, Asirija, Babilon, Perzija, Grčka.

Ako si Nabukodonozor osim toga prisvaja naslov “gospodar sve zemlje” (Jdt 2,5), koji u biblijskom jeziku pripada Bogu, još je jasnije da se radi o jednoj univerzaliziranoj i apsolutiziranoj metafori. Na istom je tragu Nabukodonozorov rat s Arpakšadom (Jdt 1,13) koji cijeli izvještaj vraća u biblijsku pretpovijest (Post 10, 22). Koga predstavlja “Nabukodonozor” sasvim je jasno kad čitamo o nakani da “uništi sve one koji mu se ne pokoravaju” (Jdt 2,3) ili još točnije kada pred cijeli svijet postavlja teološku alternativu ili će častiti Nabukodnozora ili će biti uništeni (Jdt 2,14–3,9). Upravo taj zahtjev odmah razjašnjava da Knjiga o Juditi ovdje preuzima drevni Izaijin proročki pogled na babilonskoga kralja koji se želi uzvisiti do samih nebesa, postaviti se na mjesto Boga te u Vulgatinu prijevodu dobiva poznato ime Lucifer (Iz 14,12).

Nasuprot takvu šifriranom Nabukodonozoru lako je prihvatiti da Betulija, koja se ni geografski ni povijesno ne da locirati, nije tek neki izmišljeni grad nego svojom glasovnom vrijednošću s jedne strane podsjeća na hebrejski izraz betulá, što znači “djevica”, te je tako aluzija na silovanu, obeščašćenu Šimunovu sestru o kojoj će Judita u svojoj molitvi govoriti (Jdt 9,2), dozivljući u pamet poznati izvještaj iz 34. poglavlja Knjige Postanka. Napad Nabukodonozorova vojskovođe Holoforena u Juditim je očima baš takvo obeščašćenje koje prijeti Božjemu narodu i Božjemu hramu. S time dolazimo i do druge fonetske vrijednosti Betulije koja može biti aluzija na hebrejski bet-El, što doslovce znači “Dom Božji”, sveti hram jeruzalemski – prebivalište Božje svetosti na zemlji, mjesto Božje prisutnosti usred njegova naroda.

Koliko je Juditin nasilni čin odrubljivanja Holofernove glave simboličnoga karaktera i označava Božje djelo, ne tražeći ljudsko nasilje, vidljivo je ponajviše u Juditinu molitvenom životu. Prije nego što se dadne na akciju Judita moli. Cijelo jedno biblijsko poglavlje (Jdt 9) posvećeno je njezinoj molitvi koja je ponajprije odgovor na molbu poglavara i traženje njezina zagovora: “Moli za nas!” (8,31). Vrijednost Juditine molitve krije se ne samo u njezinoj opsežnosti, nego i u vanjskome okviru. Judita je u svome pokorničkome odijelu, ona pada ničice, moli se točno u liturgijsko vrijeme prinošenja žrtve u jeruzalemskom hramu (9,1; 10,2). Njezina je molitva duhovna priprava za akciju, obilježena posve konkretnom, dvaput Bogu upravljenom molbom: “Ojačaj moju ruku!” (9,9.10).

Kad se već našla u taboru napadačke vojske koja je opkolila grad, Judita svake noći odlazi na molitvu (Jdt 12,8). Bit će to dakako i plodonosan taktički potez koji omogućuje nesmetano povlačenje iz opsadnoga tabora kad sve bude gotovo. Biblijska knjiga, napokon, predočuje kako se prije odlučnoga udarca, kojim će zlo biti sasječeno u samome korijenu i to njegovim vlastitim oružjem, Juditino predanje u Božje ruke još dva puta očituje u molitvi. Prije negoli će udariti ona zaziva: “Bože svrni pogled na djelo ruku mojih!” (13,4) pa zatim opet vapi: “Ojačaj me!” (13,7). Osim toga, i trostruki, već spomenuti, poziv „Hvalite Boga!“ (13,14) odmah nakon junačkoga djela, kao i završni opis koji pokazuje kako Judita pjeva, a narod prihvaća pohvalnu pjesmu (15,14), predočuju kako je i zaključak cijeloga pothvata ispunjen molitvom. Plod njezina junaštva, pri kojemu napadači bježe i prije negoli je izraelska vojska pošla na njih, odmah dozivlje u pamet drevni motiv rata Gospodnjega (14,3; 15,2).

Simbolička vrijednost Juditina čina dodatno je u knjizi potvrđena time što se nigdje ne ističe njezina snaga, nego ona naprotiv zadivljuje svojom ljepotom, i to i Izraelce (Jdt 10,7) i asirske straže na ulazu u tabor (10,14) te ispred i u samom zapovjednikovu šatoru (14, 19.23); od njezine ljepote Holofernu srce lupa (13,16). U jednakoj mjeri Judita zadivljuje mudrošću, što je u svom narodu pokazivala od svoje mladosti (8,29), a Asirci to izrijekom potvrđuju, ističući baš kako je rese i ljepota i mudrost (11,21).

U središtu Juditina sučeljenja s Holofernom stoji religija kako pokazuje njezina mudra taktika kojom postiže da se odmah u jednome slažu: Bog ju je poslao – tako kaže ona, tako on prihvaća (Jdt 11,16.22). Bez imalo ustručavanja Judita i njemu najavljuje: “Bog će mojom rukom izvesti svoje djelo” (12,4). Cijela knjiga – nesporno je – govori o obuzdavanju i sprečavanju, a ne promicanju realno prisutnog nasilja kojemu je Božji narod izložen. To se najviše očituje u Juditinoj specifičnoj slici o Bogu koji mrvi – dokončava, drobi, razbija – ratove (9,7; 16,2).

  1. Fenomen Božjega nasilja

Čuveni biblijski odlomak o Abrahamovoj kušnji u dvadesestidrugom poglavlju Knjige Postanka kad je bio pozvan žrtvovati dugoiščekivanog, ljubljenoga sina Izaka, najbolje može približiti kadikad tešku biblijsku temu božanskoga nasilja. Presudno je s jedne strane uočiti što Bog traži jer – za razliku od Abrahamova shvaćanja – u Božjoj zapovijedi u Post 22,2 nećemo naći niti “nož” niti “zaklati” (r. 10). Prva “kušnja” (r. 1) u Svetom pismu ne samo da je novost za biblijskoga čovjeka nego treba biti pouka o “prinošenju žrtve paljenice” – pojmu koji ovdje u Post 22 Abraham prvi put sluša, a izriče se jednom jedinom hebrejskom riječi. Ključ za razumijevanje s jedne je strane jasna, dvaput ponovljena naznaka da je Abrahamova žrtva prihvaćena (“nisi mi uskratio sina” r. 12.16), premda Izakov život nije oduzet, nego je on štoviše izabrani budući nositelj Saveza. Abrahamovo ispunjenje Božjega zahtjeva potvrđuje i prepoznatljiva formula “poslušao si moj glas” (r. 18). S druge strane samo ime kraja u kojem se žrtvovanje događa u Drugoj će knjizi Ljetopisa pokazati da cio tekst vrijedi kao pouka o jeruzalemskom bogoslužju jer Morija je mjesto budućega Salomonova hrama (“Morija” Post 22,2; 2 Ljet 3,1). Središnji pojam žrtvovanja koji u hebrejskom jeziku ima isti korijen kao i “uzlaženje” – ustaljeni opis ponajprije Izraelova puta iz kuće ropstva u Obećanu zemlju, a potom hodočašća u Jeruzalem – puno će tumačenje dobiti u Kristovu nauku kad on najavljuje da će Sin Čovječji biti “uzdignut”. Pavao će, govoreći o “prvini usnulih” naznačiti da je uskrsnuće, ne tek križ, dovršetak Isusova žrtvenoga prinosa.

2.1 Jošua, ratnik (Izl 17)

Biblijski govor o nasilju veliko svjetlo prima u čuvenu izvještaju u Izl 17,8–16 o boju koji će Mojsije pratiti svojom molitvom. Dok su mu ruke uzdignute, Božji narod pobjeđuje (r. 11). Boj je to koji traje cio dan. Već se u toj vremenskoj naznaci: “do sunčeva zalaska” (r. 12) krije prvi simbol borbe koji se proteže na “cijelo vrijeme”. Boj je to povjeren mladiću Jošui za kojega će još sedamnaest biblijskih poglavlja kasnije stajati da je nedorastao mališ (hebr. na’ar Izl 33,11), poput Samuela u svetištu (na’ar 1 Sam 3,1), ili kao Jeremija koji za se veli “dijete sam” (na’ar Jer 1,6). Filolozima možemo zahvaliti na ključu za razumijevanje. Usprkos raširenu, uvriježenu prijevodu “Amalečani” za lik napadača u svetom tekstu nalazimo isključivo naziv Amalek, a lako ćemo i brzo shvatiti da bezuspješno tražimo u njemu etničku ili geografsku oznaku. Riječ je i opet o simbolu iskonskoga Božjega protivnika koji napada na život ljudi. Prva zadaća koju Mojsije povjerava mlađahnom “vojskovođi” upućuje da je u ovom boju prije svega riječ o ljudima, a ne o borbi mačem i kopljem. Mojsije naime prvo nalaže Jošui da “odabere ljude za nas”, rabeći pritom isti ključni tematski glagol koji označava da je Bog izabrao svoj narod (hebr. bahar Izl 17,9). Zaključak ovoga teksta posve će razjasniti da ovdje nije riječ o ratovanju koje bi čovjek svojom silom i oružjem izvodio, nego: “Jahvin je boj protiv Amaleka” (r. 16), što već unaprijed potvrđuje molitva kao sredstvo pobjede (“uzdignute ruke” r.11). Riječ je o božanskomu boju “iz naraštaja u naraštaj” (r. 16). Korjenito suprotstavljanje koje ovaj tekst prikazuje pripada posve Božjem autoritetu, nije usmjereno na bližnjega i nije dano čovjeku da ga provodi. “Ja ću posve izbrisati” Božja je najava koju sluša Mojsije, koju treba zapisati i koju Jošua treba ozbiljno shvatiti (r. 14) Metaforičnu vrijednost naziva “Amalek” potvrđuje i zaokružena uporaba od znakovitih sedam puta u ovom tekstu.

2.2 Mojsije izbavitelj (Izl 14)

Lingvistička bilješka o Amaleku upozorava nas da u čuvenu izvještaju o prelasku preko Crvenoga mora također uočimo kako je “Egipat” simbol, kao što će to poslije biti “Babilon” sve do Novoga zavjeta i do suvremene kulture. Nećemo u tom četrnaestom poglavlju Knjige Izlaska naći izvještaj o Egipćanima, nego se ustrajno rabi “Egipat” pa i onda kad Božji narod gleda kako “Egipat” umoren leži na obali morskoj (Izl 14,30) – “Egipat”, kuća ropstva koja izrabljuje i ne da živjeti, a ne zemlja ili narod. Na sličnom je tragu, vidjeli smo, kod Judite Nabukodonozor slika onoga koji si oholo pripisuje božanski autoritet i zločinački prijeti istrebljenjem svima koji se njemu ne klanjaju.

Filologijska preciznost o Egiptu može pomoći da shvatimo tešku biblijsku rečenicu poput one o Bogu koji “pobi prvorođence Egiptu”, iskazujući time vječnu ljubav (Ps 136,10 usp. Ps 135,8). Simbolička je vrijednost jasna: Izdanke opačine, porobljivanja i oduzimanja života, u korijenu valja sjeći, i to Bog čini. Sjetimo li se Kristova tumačenja – također u slici – da je njegov Otac nebeski vinogradar, on čisti lozu (Iv 15,1s), biblijska poruka postaje vrlo dohvatljiva. Učitelj doduše unaprijed radikalno zahtijeva uklanjanje ruke, noge ili oka koje sablažnjava (Mk 9,43–47), ali u svetom trenutku Posljednje večere, kad je svojim prijateljima sve priopćio (Iv 15,15), izravno razjašnjuje: njegov Otac siječe nerodnu lozu, on čisti lozu da bude plodnija (r. 2). Isusov nauk čuva nas od zastranjenja. Iskorijenjivanje o kojem Biblija govori u prvom je redu Božji boj protiv zlih nadahnuća u mojemu vlastitome srcu.

  1. Specijalni rat u Bibliji (2 Kr 18,28–36; 19,9–20)

3.1 Intelektualni napad na vjeru

Kada promatramo kako i gdje Biblija govori o problemu nasilja, nezaobilazan je pravi primjer specijalnoga, psihološkoga rata u doba kralja Ezekije, opisan u 18. i 19. poglavlju Druge knjige o kraljevima. Riječ je o opsežnom prodoru Asirske velesile koja je već porobila i razorila cijelo sjeverno kraljevstvo, tj. veliku većinu naroda Božjega – deset od dvanaest plemena, nakon višestruko uspješnoga osvajanja u drugim zemljama. Kako se navodi i u govoru Rabšakea, Velikoga peharnika, i ponovno u pismu Sanheribovu pali su već: Hamat, Arpad, Hena i Iva (2 Kr 18,34; 19,13), a isto tako i Gozanci, Harani, Resefci i Edenci (2 Kr 19,12).

Biblijski opis međutim u pozadini ostavlja opsadu kojom daleko nadmoćnija vojska prijeti Jeruzalemu. Sila oružja nije sada važna premda se već radi o opkoljenom gradu koji trpi takvu nestašicu te se ljudi u njemu – kako napadač veli – svojim izmetinama hrane (2 Kr 18,28). U prvi plan dolazi smišljeni intelektualni napad. Izaslanstvo osvajača, nakon što je već vrlo lukavo pokušalo uzdrmati moral, podlo smjerajući baš na vjerničku tradiciju, daje se na nov pokušaj. S jedne strane iskoristili su Ezekijinu centralizaciju kulta tj. povratak izvornom jeruzalemskom svetištu tako da dovitljivo i podlo tumače kako se više ne mogu uzdati u Boga jer im je kralj dokinuo njegova svetišta: uzvišice i žrtvenike (2 Kr 18,22). S druge strane voditelj izaslanstva pred svima je javno tumačio kako ne dolazi bez Božje volje; štoviše na način lažnih proroka proglašuje kako mu je sam Jahve rekao: “Kreni u pohod na ovu zemlju i opustoši je” (2 Kr 18,25). Drsko se poziva na Božju riječ, svetogrdno vrijeđajući, i tako pogađa u bit problema o vezi religije i nasilja.

Dok je taj prvi govor još sadržavao vojno-političke elemente, govoreći o oslanjanju Jeruzalema na Egipat, nov napad u govoru Velikoga peharnika u 2 Kr 18,28–38 izravno se zaustavlja na religijskoj jezgri opkoljenoga naroda, opako je izokrećući svojim tumačenjem. Unatoč neposrednu zahtjevu jeruzalemskoga izaslanstva da se pregovori vode na aramejskom jeziku kako bi ostali samo između njih (r. 26), napadač na način suvremenoga medijskoga pritiska namjerno svoj proglas izriče jezikom Judejaca kako bi inteligentnom podvalom obeshrabrio narod okupljen na zidinama opkoljenoga grada (r. 28).

Svetogrdnost njegova govora očituje se i u ustroju jer dvaput preuzima redovitu glasničku formulu koja odlikuje proročki govor: “Ovako govori Gospodin”, samo što dakako namjesto Božjega imena stavlja svojega kralja pa njegov proglas nosi ponovljena uvodna izjava: “ovako govori kralj” (2 Kr 18,29.31). Podrivateljski poziv Božjem narodu, kojemu vjera počiva na slušanju Božjega glasa započinje zlokobnim pozivom: “poslušajte riječ asirskoga kralja” (r. 28). Obje formulacije izravan su napad na Božji autoritet koji se u svetopisamskom jeziku čuva u izričaju “slušati glas”. Dvostruk negativni pritisak napadač stavlja u ponovljeni poziv “Ne slušajte Ezekiju!” (r. 31.32). Pokušava tako srušiti vodstvo u narodu, izostavljajući pritom namjerno, radi kontrasta i ponižavanja, Ezekijin kraljevski naslov dok svojega kralja oslovljava samo hiperboliziranom titulom “velikog kralja” (r. 28) bez osobnoga imena.

Podmukli napad smjera na samo “pouzdanje u Boga” (2 Kr 18,30), a – poput suvremena obavještajnoga rada – služi se opetovanim citiranjem riječi kralja Ezekije: “Jahve će nas izbaviti” (r. 30.32) koje pokušava obezvrijediti. U središtu pak napada nevjerodostojan je poziv asirskoga kralja na savezništvo koje on blasfemno obilježava kao poziv na blagoslov: “Sklopite blagoslov sa mnom” (hebr. beraha, r. 31). Obrazloženje cijeloga proglasa ponajprije su pretjerana obećanja kojim osvajač narodu pod opsadom najavljuje trs, smokvu i svakome njegov vlastiti zdenac; dodaje potom – hiperbolično smjerajući očito na njihova prošla iskustva na putu u obećanu zemlju kojom teče med i mlijeko – da će ih sam odvesti u zemlju pšenice, mošta, kruha, ulja i meda (r. 32), samo ako se predaju.

Glavno težište, međutim jest u zaključku agresorskoga govora, koji želi izjednačiti vrijednost različitih vjera i politeistički na istu razinu stavlja Boga i lažne bogove. Retoričkim pitanjem govori o božanstvima ostalih naroda, ističe kako ni Sjeverno kraljevstvo nije doživjelo spasenje zbog svoje vjere (2 Kr 18,34). Prividno logičan zaključak koji govornik želi nametnuti završnim pitanjem jest tvrdnja da božanstva svih osvojenih zemalja nisu donijela spasenja, pa tako ni biblijski Bog neće moći izbaviti Jeruzalem (usp. r. 35). Božju svetost i uzvišenost, jedinoga pravoga Boga koji se je objavio i sklopio savez sa svojim narodom izjednačuje s kumirima kojima se u raznim kulturama iskazuje štovanje. Jeruzalemski narod pak, dok sve to sluša ipak se, po mudroj zapovijedi kralja Ezekije, ne da uhvatiti u klopku, spustiti se na razinu izazova i ući u besplodnu teološku raspru, nego uspješno odgovara – šutnjom (r. 36).

Nov stupanj napada stiže u pisanu obliku. Za razliku od govora izaslanika pred zidinama, kralju Ezekiji dostavljen je dopis s prijetnjom asirskoga kralja, koji zadržava isti smjer. Ako je izaslanik pred narodom napadao njihovo povjerenje u kralja, tražeći da se ne daju od njega prevariti (2 Kr 18,29) novost je sada u sužavanju napada na samoga kralja i u podlom udaru na njegovo pouzdanje u Boga. Bogohulno poziva: “neka te tvoj Bog ne vara” (19,10), sugerirajući Božju lažljivost. I opet retoričkim pitanjem želi nametnuti misao o nemoćnim božanstvima porobljenih naroda, podsjećajući pritom na sveukupna asirska osvajanja (“asirski kraljevi” r. 11; “moji oci” r. 12).

3.2 Spas kao dar Božji

Ovaj dio biblijske povijesti zanimljiv je ne samo zato što nam pred oči donosi osobit oblik nasilja, nego i zato što nudi uspješno rješenje. Ezekija ponajprije odgovara molitvom. Već nakon prvoga napadačkoga govora pred zidinama grada jeruzalemski kralj prvo odgovara vjernički, dajući se na pokoru. Poznatom gestom izražava svoju pogođenost, razdirući haljine, stavlja na se pokorničko odijelo i najprije se povlači u hram (2 Kr 19,1). Nakon drugoga napada kad mu je pisanim putem dostavljena prijetnja koja treba uzdrmati religijske temelje cijeloga naroda, reakcija Bogu odanoga kralja još je slikovitija. Dopis koji je pročitao odnosi u hram i ondje ga “pred Gospodinom” razastire – želi ga ponajprije dati Bogu na uvid (19,14). Ovaj put Sveto pismo bilježi i sadržaj kraljeve molitve kojom traži da sam Bog posluša i pogleda riječi Sanheribove, ispravno upozoravajući da one ustaju na Božji autoritet (r. 16). Ako je prije veliki peharnik judejskome kralju samo ime spominjao, tako da ga pred “velikim kraljem” učini neznatnim, sada Ezekija isto tako navodi tek ime asirskoga kralja Sanheriba, ispravno upozoravajući da su pred Bogom i silni vladari samo ljudi.

Realistički uviđa u svojoj molitvi kako su mnoge zemlje pokleknule pod nemilosrdnim napredovanjem ekspanzionističke asirske sile, ali isto tako mudro uočava i razlikuje stvari, kad upozorava na njihovo pouzdanje u idole – lažne bogove, ljudskom rukom od drva i kamena izrađene (2 Kr 19,18). Raskrinkava tako neutemeljenost teološkoga napada koji se gradi na politeističkim predodžbama. Zaključak Ezekijine molitve donosi opet glavno težište jer on doduše u svojoj zagovorničkoj, posredničkoj ulozi moli za spasenje svojega naroda, ali svrha za kojom ide jest bitno teološka: omogućiti svim kraljevstvima da dođu do istinitog, bliskoga poznavanja Boga (r. 19). Izbavljenje Jeruzalema od asirske opsade treba biti znak za prepoznavanje dobrote i veličine pravoga Boga.

Uspjeh ovakva Ezekijina pristupa Sveto pismo donosi u Božjemu odgovoru koji objavljuje prorok Izaija u 2 Kr 19,20–34 razjašnjujući da i svekoliko napredovanje asirske velesile stoji pod Božjim autoritetom i ograničeno je. Dopunjeni izvještaj pak u Drugoj knjizi Ljetopisa ima još veću privlačnost jer spominje kako su kralj i prorok zajedno molili (2 Ljet 32,20) i tako upozorava na postupak mudroga voditelja zajednice koji zna surađivati s nositeljem autentičnoga vjerničkoga nadahnuća. Povijesni rezultat je iznenadno povlačenje napadačke vojske, smrt asirskoga vlastodršca od ruke vlastite obitelji i pošteda Jeruzalema.

  1. Nehemijina obnova na udaru (Neh 4,9–17)

Knjiga Nehemijina u Svetom pismu zaštitni je znak velike obnove u Svetoj zemlji po povratku iz babilonskoga progonstva. U tekstu ponajviše sam Nehemija na način osobnoga svjedočanstva opisuje kako je bio obnovitelj jeruzalemskih zidina. Čitatelju Novoga zavjeta Knjiga je Nehemijina zanimljiva jer otkriva pozadinu na kojoj stoji židovsko neprijateljstvo naspram Samarijanaca. Biblijska povijest otkriva nam kako dio asirske nasilne osvajačke politike bijaše odvođenje lokalnoga stanovništva s osvojena područja, dovođenje drugoga kako bi se prisilno stvorila kulturna i religijska “mješavina” kojoj se lakše može nametnuti strana vlast. Upravo ta činjenica poziva na mudro promatranje koje silnice djeluju u suvremenu stvaranju međureligijskih i međukulturalnih zajednica.

Osobit trenutak u napredovanju Nehemijina djela nastaje kada protivnici obnove zidina svoju “veliku ljutnju” (Neh 3,33; 4,1) sa zlogukoga izrugivanja prebacuju u dvostruk vojni napad. Prvi stupanj nasilja bijaše puko ismijavanje nad “nemoćnim židovima” (Neh 3,34) koji su se pod izvrsnim Nehemijinim vodstvom bili okupili na zajedničko popravljanje zidina Jeruzalema i hrama – svaka obitelj po dio. Izazivačkim podsmjehom, koji treba obeshrabriti, pitali su se protivnici zar graditelji žele sve još danas dovršiti, podsjećajući pritom kako je kod pada Jeruzalema ostao pepeo i ruševine, pa se ne može građevni materijal “uskrisiti” (usp. Neh 3,34). Satirična primjedba o lisici koja će skočiti i sama srušiti sve što grade – trebala je potvrditi i pojačati porugu (r. 35).

Riječ je o “Samarijancima” jer se spoj raznih naroda i tradicija očituje već u akadskomu imenu poglavara Sanbalata (Neh 3,34), koje naznačuje da je sin sumerskoga boga mjeseca, a različite kulture očituju se i u suradnji s pomoćnikom Tobijom koji je označen kao Amonac (r. 35) premda je svojim imenom zapravo dio hebrejske tradicije i izraelskoga naroda te tako svojevrstan domaći izdajnik kako kasniji tekst potvrđuje (Neh 6,17–19; 13,7–9). Novi stupanj napada biblijski izvještaj povezuje sa širenjem neprijateljskoga kruga kojemu se uz “Sanbalata, Tobiju i Arape” (2,19) koji već bijahu na okupu sada priključuju i Amonci vezani zacijelo uz Tobiju, te stanovnici Ašdoda kao predstavnika stare Filisteje (4,1). Nakon ruganja, nov napad u tekstu opisuje riječ koja označava “rat, oružani boj” (hebr. nilḥam4,2) i razotkriva čudovišnu slogu u protivljenju popravku i izgradnji.

4.1 Plodan duhovni odgovor

Sveto pismo donosi pozitivan odgovor na takvu prijetnju jer se kao mudra reakcija najprije pojavljuje prva zajednička molitva u Knjizi. Nehemijina metoda kojom je on – i prije djelovanja (Neh 1,4; 2,4) i nakon prvih napada (3,36) – najprije uputio Bogu svoju riječ u molitvi, sada se prenosi na cijelu zajednicu i čini je složnom (“molili smo se Bogu našemu” 4,3). Bratoubilačke nakane, obilježene istom riječju kojom se Kajin diže na brata i usmrćuje ga (hebr. harag Post 4,8; Neh 4,5) napadači su podmuklo htjeli prikriti. Na način “infiltracije” prisutne i u najsuvremenijem terorizmu, htjeli su se neprimjetno uvući među graditelje. Bespoštedna je njihova logika: samo da bi zaustavili napredak posla, spremni su ubijati (4,5).

Nehemijin nam je tekst u promišljanju o problemu nasilja u Bibliji također koristan jer, osim što potanko raskrinkava putove nasilja koje se treba pretočiti u pravi oružani sukob, pruža i solidno, realistično rješenje. Nehemija se ponajprije pokazuje kao dobar voditelj zato što ima uvid u razumljivo malodušje koje se pred ratničkom prijetnjom javlja u narodu i s obzirom na vlastite snage koje su istrošene, i s obzirom na količinu posla koji se doima prevelikim, i s obzirom na cilj koji sada izgleda sasvim nedostižan (Neh 4,4). Ozbiljno uzimljući brojna upozorenja svojih ljudi koji uočavaju prikrivene samarijanske agente – u blizini su im pa ih vide kako “odasvud dolaze protiv nas” (r. 6) – Nehemija je pravovremeno obaviješten i može reagirati na tu infiltraciju. Svojim motivacijskim govorom, koji je već drugi u pothvatu obnove (usp. 2,17), pokazat će najprije kako ima uvid i u emocionalno stanje zajednice, kojoj je na čelu, te drevnim biblijskim ohrabrenjem odgovara na njihov osjećaj straha pred napadačkom vojskom (“Ne bojte se!” 4,8).

Prodornost i djelotvornost njegove metode sastoji se u tome što, slijedeći Mojsijev uzor iz Izl 14,13 (“Gledajte spasenje!”), preusmjerava intelektualnu pozornost svojih slušatelja – sa straha od neprijatelja – na Boga koji jedini zaslužuje njihovo strahopoštovanje (“strašan Bog” Neh 4,8 usp. 1,5), i što im jasno naznačuje cilj za kojim se isplati ići, a to je obitelj i dom (4,8). Poput Mojsija pred uplašenim narodom kod Crvenoga mora Nehemija će im, sokoleći ih, otvoreno najaviti: “Bog će se boriti za nas” (Neh 4,14 usp. Izl 14,14). Umješnost njegova vodstva očituje se i u tome što je kadar, okupljajući, progovoriti i višim slojevima (“vlastela”, “predstojnici”), kao i ostalom narodu (usp. Neh 4,8.13).

Kao i drugdje u Bibliji Božji način boja postaje prepoznatljiv kad su napadači shvatili da je njihova pritajenost bezuspješna i razotkrivena, pa ne mogu računati na čimbenik iznenađenja i terorizma. Nehemija u tome vidi božansku osvetu: oni koji su htjeli zaustaviti djelo obnove, doživljavaju da je Bog zaustavio njihov plan (4,5.9). Zagrebački prijevod biblijskoga teksta ističe paralelu prikladno rabeći na oba mjesta istu riječ “osujetiti”. Upravo u tome se može vidjeti ne samo istinitost Nehemijina proglasa da će se Bog boriti (4,14), nego i uspjeh prethodne zajedničke molitve (4,3) koja je ipak urodila plodom, što se ponajprije u sveopćoj rezignaciji nije pokazalo.

4.2 Djelatna obrana

Svetopisamski odlomak o pravoj krizi koja nastaje uslijed vojnoga napada u Nehemijinoj je knjizi osobito vrijedan u razmatranju o pitanju nasilja i stoga što ne ostaje samo na riječima i zdravoj duhovnosti, nego pred čitatelja stavlja djelatnu obranu od napadača. Prvi pothvat cijele zajednice ne bijaše tek molitva, nego – u skladu sa Salamonovim psalmom koji traži i Božje čuvanje i stražarsko bdjenje (Ps 127,2) – postavljaju se danonoćne straže (Neh 4,3). Nehemija će uspostaviti opremljenu obranu: tu je mač, koplje, luk (Neh 4,7.10), k tome štit i oklop (r. 10) – baš u skladu s naukom o samoobrani koji i najstroži moralni nauk dobro poznaje, i pravosuđe usvaja kao obrambeni rat kakav je bio u našoj domovini.

Dvostruka je posebnost u Nehemijinu zaustavljanju nasilja. Ponajprije on uspostavlja istovremeno rad i obranu; graditelji su u isti čas branitelji kako Nehemija u svojemu svjedočenju inzistira, upozoravajući da im je u jednoj ruci alat, a u drugoj oružje (Neh 4,11). Osim toga, jasno se iščitava iz njegova izvještaja da je on sam – u skladu s autentičnom karizmom vodstva – uključen u posao zajedno s ostalima, premda je carski namjesnik i upravitelj, poglavar svemu narodu. Vidljivo je to i kad radove opisuje u prvom licu množine (“obavljali smo posao” 4,15) i kad zatim izrijekom navodi: “ni ja, ni moja braća… nismo skidali radnih odijela” (4,17).

4.3 Ostali primjeri

U Nehemijinu je svjedočenju za temu nasilja još veoma vrijedan izvještaj u šestom poglavlju jer ponajprije razotkriva profinjeno i opako spletkarenje. Višekratno ga neprijatelji prividno pozivlju na pregovore, a zapravo su, vidjevši kako obnova uspješno napreduje, prešli u nov stupanj napada: žele ukloniti dobroga voditelja zajednice. Nehemija, prozirući njihovu nakanu, diplomatski se drži na distanci. Idući korak pokazuje kako Biblija potanko raskrinkava napadačku podlost. Protivnici se služe Nehemijinim poznanikom; ubojito lukavstvo krije se u tome da ga treba pozvati u svetište koje bi tako na bogohulan i svetogrdan način bilo obeščašćeno jer su ondje planirali atentat na njega. Ovo poglavlje također svjedoči o biblijskom razotkrivanju ne samo brutalne sile, nego i najsofisticarinijh metoda nasilja s jedne strane, ali i o tome da Nehemija, razborit voditelj i ustrajan molitelj, opet i opet uspješno izbjegava napade.

Za ovo razmatranje svakako je vrijedan i prinos Knjige Esterine koja s jedne strane otkriva kako prvi vjerski progon, koji prijeti Božjemu narodu, ima motiv u osobnoj zamjerci. Velikaš Haman našao se u svojem ponosu povrijeđen jer mu Mordokaj nije kod pozdrava iskazao očekivanu počast (Est 3,5), pa se Haman daje na paklenski plan koji postaje središnji problem cijele knjige: “uništiti, pobiti, zatrti” sve sinove Izraelove (Est 3,13; 7,4 usp. 8,10). Ovaj je drevni hebrejski spis dragocjen jer osim toga točno uočava metodu koju zlobni pokretač progona primjenjuje: nudi mito kralju (Est 3,9), a potom Sveto pismo temeljito ogoljuje izopačen politički proglas, kraljevski dokument koji nudi mir i blagostanje ubijanjem i zatiranjem cijeloga naroda (Est 3,13). Koliko se takve ironije tijekom novije i starije povijesti može naći, nije teško prosuditi, sve do toga da se i u našoj nedavnoj prošlosti sjedište svekolike agresije uporno dičilo mirotvornim osiguravanjem stabilnosti i zaštitom vlastitoga naroda.

  1. Novi zavjet i nasilje

Prorok Zaharija bilježi poznati redak u kojem sam Bog govori o tome da su ga proboli (Zah 12,10). Slika je toliko čudovišna i zastrašujuća da već Septuaginta mijenja gramatički oblik, stavljajući treće lice: umjesto “gledat će mene”, stavlja “gledat će njega”. Ali Ivanovo evanđelje primjenjujući drevni biblijski redak na Krista Raspetoga, pokazuje koliko je proročka riječ istinska te će križ kroz vjekove upozoravati dokle seže naš ljudski grijeh, kad dižemo ruku na Sina Božjega, i ujedno na to kakav je Kristov odgovor na ljudsko nasilje. Sam Isus, kao uskrsli Učitelj, otkriva što Biblija kaže o nasilju – upućujući na tri dijela svete Hebrejske zbirke: “treba se ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevu zakonu, Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44). Svojom osobom, postajući žrtvom, raskrinkava i dokida svaki pokušaj da se u ime Božje čini bilo kakvo nasilje.

Kristova se plodna metoda suočavanja s ljudskim nasiljem izvrsno očitava na dobro poznatomu primjeru preljubnice koju mu dovode na sud (Iv 8,1–11). Isus Krist daje odgovor pismoznancima i farizejima koji ga svrstavaju u svoje redove, obraćajući mu se s “Učitelju” – Rabbi. Daje odgovor nositeljima religije koji bi trebali iznutra poznavati riječ Božju i koji revno žele obdržavati Božje zapovijedi, ali pitaju tek za Mojsija, ostavljajući Boga po strani. Odgovor je Kristov ponajprije neverbalan: saginje se jedanput, pa potom opet, pokazujući blizinu poniženoj i na smrt preplašenoj ženi; piše po tlu zemaljskom od kojega je prema Bibliji sazdana čovjekova prolaznost. Poznati verbalni odgovor plodno će zaustaviti nasilje, kamenje neće poletjeti, a napadači će sami napustiti sveti hramski prostor – sami sebe isključiti iz religije. Onu kojoj je prijetila sigurna smrt oslovljava riječju “ženo” (Iv 8,10), upozoravajući njome na dostojanstvo koje od početka Biblije ima od Boga i kojom se u istom Evanđelju obraća svojoj vlastitoj majci, i na svadbi u Kani Galilejskoj i s križa (Iv 2,4; 19,26). Jedino će ga ona nazvati “Gospodinom” (Iv 8,11), jednako kao što on s njom uspostavlja izravan kontakt. Izravno joj se obraća, pokazujući prvotni interes i brigu za žrtvu nasilja, za razliku od napadača koji žele zlorabiti religiju za svoje nasilničke naume, “iskušavanje” i “optuživanje” Krista (r. 6), te ženu čine pukim objektom. Cijena Kristova odgovora farizejima i pismoznancima vidi se osobito na kraju poglavlja kada se napadači spremaju na nj baciti kamenje (Iv 8,59). Tako je uloga Jaganjca Božjega (usp. Iv 1,29) na konkretnom primjeru očitovana: Krist ne apsolutizira, ali ni ne omalovažava grijeh; on ne osuđuje, nego odnosi grijeh, uzima ga na se, doslovce.

  1. Namjesto zaključka

U ovom smo promišljanju izbližega pogledali tek nekoliko primjera koji nam potvrđuju da biblijski tekstovi veoma otvoreno gledaju na sav spektar čovjekova dostojanstva i veličine, ali ujedno bespoštedno razotkrivaju našu izopačenost, sadističko bezumlje i razaračke nagone. Potvrdili smo misao kako se na stranicama Staroga zavjeta takoreći na svakoj stranici može naći nasilje sve tamo od Kajinova bratoubojstva obavijenog krutom šutnjom između braće, preko klina za šator koji Jaela nemilice zabija kroz sljepoočicu silnika na čelu napadačke vojske, sve do omiljenoga proroka Jone koji se na smrt ljuti što prijestolnica velesile, koja je uništila životni prostor velikoj većini njegova naroda, nije razorena. Upravo njegov primjer pokazuje iskonsku Božju nakanu da odgoji svojega proroka i oslobodi ga od bijega pred božanskom milošću i sućuti koja će se i nad biljčicom sažaliti. Biblija ne samo da u opisu brojnih ratovanja pogađa u bitno obilježje naše stvarnosti, nego također obuhvaća različite, pa i oprečne misaone struje, odražavajući tako različitost ljudskoga promišljanja s jedne strane, i ističući s druge strane kako su djela i postupci presudni, a ne tumačenje koje može i nedjelo proglasiti junaštvom.

Iz velikoga popisa biblijskih zahtijeva Krist – živi ključ za razumijevanje Pisma – slažući se s pismoznancem, izdvaja zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu o čemu složno svjedoče i Matej i Marko i Luka (Mt 22,38s; Mk 12,3s; Lk 10,27). Kada pritom u proslavljenu retku iz Ponovljena zakona čitamo o tome da čovjek treba svom ljudskom snagom ljubiti Boga (Pnz 6,5), onda lako nalazimo pozadinu za Kristov govor o silovitosti kojom se ulazi u Božje kraljevstvo. Snaga, koja u biblijskoj slici čovjeka dakako uključuje tijelo, traži da ljubav bude utjelovljena, bez toga religije nema. Radikalizam koji Krist zahtijeva jest nasljedovanje njegova puta.

ur. . (orig. 13.01.15.)

iz: M. Nikić – M. Marjanović (ur.): Religije i nasilje. Zbornik radova interdisciplinarnog i interkonfesionalnoga simpozija održanog u Zagrebu 17. listopada 2014., (Biblioteka: Religijski niz, knjiga 17), FTI, Zagreb, 2015., str. 185–203.

Kategorije
Nastava

Aron, brat Mojsijev

Harry Anderson, Moses Ordaining Aaron Study

Lik Arona u Izl i Lev

Aronov život u Bibliji je opisan slično kao i Mojsijev od Knjige Izlaska do Ponovljenoga zakona. Znakovito je da pritom prvi (Izl 4,14) i posljednji put (Pnz 32,50) njegovo ime nalazimo u Božjem govoru Mojsiju. To s jedne strane upozorava na njegovu posebnu ulogu budući da Bog govori o njemu, s druge strane ta činjenica ističe Mojsijev prioritet. Aron je Mojsijev brat (»tvoj brat«).

Unatoč središnjoj ulozi Mojsija, velikog izbavitelja i zakonodavca, i isticanju njegova imena, Aron je uz Mojsija od početka misije. Aron u Izl 4,14–16 dolazi kao odgovor na posljednji pokušaj Mojsijev da se jednostavno izvuče i nađe zamjenu (»Ne bi li poslao koga drugoga…!« 4,13). Predstavljen je kao brat Mojsijev i ujedno kao njegova suprotnost: on je rječit za razliku od Mojsija koji nije čovjek govora.

Prema Božjoj najavi ući će u SZ s radošću u srcu što je ujedno kontrast i preokret za božansku ljutnju (Izl 4,14). Od početka je jasno definiran kao glasnogovornik (v15). Mojsije mu treba stavljati riječi u usta, a on ima nastupiti kao prorok koji naviješta. Proročki naslov נביא bit će mu i pripisan, ali s naznakom da je Mojsijev prorok (7,1)

Poslanje Aron dobiva od Boga. Bog izravno Aronu progovara u Izl 4,27 pa će on ući u povijest spasenja na Božji poticaj. I kasnije se u biblijskom tekstu ponavlja taj fenomen da Bog svoju riječ upućuje Aronu (Lev 10,8; Br 18,8).

Prva Aronova akcija u Svetom pismu jest da sluša izvještaj svoga brata (usp. “Mojsije pripovjedi sve…” Izl 4,28).

U prvom Mojsijevu nastupu pred sinovima Izraelovim Aron već obavlja svoju službu. Nakon što je poslušao brata izvršava svoje poslanje: on pred zajednicom iznosi sve što je Gospodin govorio Mojsiju. Očito je uvjerljiv i ima rezultata: Povjerovao je narod i poklonio se Bogu (v31).

U prvom nastupu Mojsijevu pred faraonom (5,1–5) Aron potvrđuje svoje zajedništvo s bratom. Objavu Božju preuzima i na sebe (»nama se objavio Bog« 5,3). Usprkos Mojsijevoj središnjoj ulozi, faraon se od početka obojici obraća. Već pri ovoj »prvoj audijenciji« oslovljava obojicu imenom (v4), ne samo Mojsija koji je odrastao u Egiptu.

Obojicu također narod optužuje (5,19–21) jer su im pogoršali stanje (v6–18), što svjedoči o potpunom neuspjehu prvoga pregovaranja s faraonom. Zajednica zaziva Božji sud nad Mojsijem i Aronom (v20). U svom poslanju dakle nemaju poteškoće samo s faraonom. I zajednicu i faraona morat će opetovano nagovarati (6,13). I Aronu, kao i Mojsiju, Bog govori i šalje ih.

Premda opis Arona u Izl 4 počinje in medias res: prvo ga upoznajemo po njegovoj ulozi pomoćnika Mojsiju, ipak naknadno u rodoslovlju saznajemo o njegovu rođenju (6,14–25). U opisu je kao dijete Amrama i Jokebede naveden prije Mojsija (6,20), a i precizan podatak o vremenu poslanja daje mu tri godine više negoli Mojsiju (7,7). Aron je stariji brat, prema šturom izvještaju: prvorođenac. Levi im je pradjed, a otac Amram živio je 137 godina koliko i pradjed Levi (6,16.20)

Paralelu izvještaju o Aronovu rođenju (Izl 6,20) naći ćemo u opisu njegove smrti (Br 20,28) pri čemu on postupa kao poslušni izvršitelj Božjeg naloga da se pridruži precima (v24), koji je i ovaj posljednji put za svoga brata Mojsije primio od Boga. Aronove smrti prisjeća se Mojsije u svojem velikom oproštajnom govoru (Pnz 10,6).

Zajedno s Mojsijem Aron izvršava Božje naredbe. Bit će u više »audijencija« kod faraona (Izl 7,10; 8,4.21…). Premda kod Mojsijeva zvanja u središtu stoji Mojsijev štap, zapravo će Aronov štap imati odlučujuću ulogu u izvođenju znamenja u Egiptu (zmija 7,12; krv 7,20). Među štapovima pojedinih plemena Aronov će na čudesan način procvasti (Br 17,23 usp. Heb 9,4).

S Mojsijem Aron izvodi sva znamenja (Izl 11,10), on također sluša propis o Pashi (Izl 12). Sinovi će Izraelovi činiti onako kako je Bog naredio Mojsiju i Aronu (12,28.50). Ipak, u presudnom poglavlju Izl 14 koje prelaskom preko mora po suhu simobilizira cio Izlazak Aron se ne spominje.

Aron je uz Mojsija od početka te je i on bio optužen od zajednice već u Egiptu (Izl 5,21), a tako i u pustinji (16,2). Mojsiju molitelju bit će potpora kod boja s Amalekom (17,12). Čak će i na Sinaju, gdje je pristup ograničen, biti uz Mojsija (19,24), a pred starješinama će zajedno s Hurom biti zamjenik Mojsijev (24,14). U propisima Knjige Izlaska Aron ima posebno mjesto jer je njemu dodijeljena svećenička služba (Izl 28s).

U Izl 32 bit će međutim prikazan kao otpadnik jer odmah prihvaća prijedlog zajednice koja traži da im napravi Boga (hebr. »bogove« אלהים s glagolom u množini 32,2). Prijedlog je to koji će i u Stjepanovu govoru postati primjerom velikog sveopćega otpada od vjere (Dj 7,4). Aron, kao u unaprijed smišljenu prijedlogu, pravi zlatno tele (Izl 32,4.35) i gradi žrtvenik pred njim (v5). Neku ispriku možemo naći u njegovu pozivu i proglasu da sutradan bude blagdan za יהוה (v5). Važan korak jest i njegovo suočavanje s Mojsijem nakon idolopoklonstva (v21) pri čemu opisuje tijek događaja, ispričava se zloćom naroda (v22) i na neuvjerljiv se način izgovara govoreći kao da je zlatno tele samo od sebe nastalo (v24).

Među propisima u Izl naći ćemo također opis svete odjeće koja ima pripasti Aronu, velikom svećeniku (35,19; c39), a kod posvete Svetišta bit će i on pomazan (40,12).

U Levitskom zakoniku Aron i njegovi sinovi predviđeni su za službenike kod žrtava koje se propisuju u Lev 1s, a njima također pripadaju darovi o kojima se ondje govori. Oni također primaju odredbe za pojedine žrtve (Lev 6). »Aron i njegovi sinovi« postat će redovita šifra za svećenike.

Pravo uvođenje u svećeničku službu događa se u Lev 8, a u idućem poglavlju (Lev 9) Aron prvi put djeluje u službi za koju je posvećen i prinosi prve žrtve. Tom prigodom blagoslivlja cijelu okupljenu zajednicu (9,22), a zajedno s Mojsijem imat će pristup u Šator sastanka (v23) gdje se zbiva neposredna komunikacija s Bogom.

Kad najstariji Aronovi sinovi umiru zbog bogoslužnih prijestupa, za oplakivanja Aron i dva druga sina ostaju na ulazu u Šator sastanka (Lev 10,1–7). Ne pridružuju se obredu oplakivanja. Prva Aronova reakcija na pogibiju sinova i Mojsijevo tumačenje jest šutnja (10,3). Ni poslije nećemo naći nijedne njegove riječi o tome. Možemo tu šutnju tumačiti kao pogođenost. Kasnije će se pred Mojsijem uspješno zauzimati za preživjele sinove (10,19).

Bog govori Aronu, određujući posebnu zadaću svećenika: oni moraju razlučivati, paziti na ono što je sveto i čisto (10,8).

Zajedno s Mojsijem (11,1) Aron sluša Božje riječi o čistim i nečistim životinjama (11,2–45) te o raznim bolestima (13,2–58) koje trebaju proglasiti zajednici. Ima propisa koje slušaju zajedno, a ima onih koji su Mojsiju posebno upućeni (očišćenje u Lev 12.14).

Važan zadatak Aron će imati na Dan pomirenja (Lev 16) koji kao uvodno obrazloženje ima spomen na pogibiju njegovih sinova (v1). Aron jest osoba koja izvršava obred pomirenja. Pritom prinosi okajnicu za vlastiti grijeh (v6.11), a u okviru obreda on također ispovijeda sve krivnje Izraelaca (v21).

Kod naloga koje Mojsije prima ima onih koje treba proglasiti tako da se posebno navodi Aron, potom njegovi sinovi i naposljetku zajednica (17,2; 22,18). Tako je u propisima za Arona njemu povjereno održavanje vječnog svjetla u Šatoru sastanka (24,2–4). Žrtveni kruhovi imaju pripasti Aronu i njegovim sinovima snagom posljednjega propisa u kojem se u Levitskom zakoniku poimence spominje Aron (24,9).

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

24. 1. 2015.