U Svetom pismu Aron je otac svećeničkog roda i prvi veliki svećenik u Božjem narodu. Unatoč središnjoj ulozi svoga brata, velikog izbavitelja i zakonodavca, Aron je uz Mojsija od početka. Svoje poslanje prima od Boga koji ga šalje njemu ususret (Izl 4,27). Ulazi tako u Sveto pismo s radošću u srcu (Izl 4,14). Za razliku od brata on je čovjek rječit pa će nastupiti kao prorok koji naviješta njegove riječi pred vlastitim narodom i pred stranim vladarom. U svom prvom govoru pred zajednicom ima dobre rezultate: povjerovali su i poklonili se Bogu – čitamo (Izl 4,31).
Premda kod Mojsijeva zvanja u središtu stoji njegov štap, zapravo će onaj Aronov imati odlučujuću ulogu u čudesnim znamenjima (zmija 7,12; krv 7,20) i biti pohranjen u Kovčegu saveza. Aron je uz svoga brata dok slušaju poznati propis o Pashi (Izl 12), bit će mu potpora u molitvi kod boja s Amalekom (Izl 17,12). Čak i na Sinaju, gdje je pristup ograničen, ići će za Mojsijem (19,24). U opširnim Božjim zapovijedima kod sklapanja Saveza dodijeljena mu je svećenička služba (Izl 28s).
Svu ljudsku nestalnost pokazat će i prije negoli je postao svećenik. Spremno prihvaća prijedlog naroda, pravi zlatno tele i gradi mu žrtvenik (Izl 32). Pothvat je to koji će za prvomučenika Stjepana u Djelima apostolskim biti primjer sveopćeg otpada od vjere. Svetogrđe Aron ipak umanjuje pozivljući na svečanost u čast pravomu Bogu (32,5). Ipak morat će osobno položiti račun o cijelom slučaju (Izl 32,21).
Cijelo jedno biblijsko poglavlje zorno opisuje kako je Aron posvećen (Lev 8). Nakon toga prvi put djeluje u svojoj svećeničkoj službi i prinosi žrtve (Lev 9). Tada blagoslivlja cijelu zajednicu (Lev 9,22), vjerojatno onim poznatim, velikosvećeničkim blagoslovom: »Neka te Gospodin blagoslovi i čuva, neka te licem svojim obasja i mir ti donese…« (usp. Br 6). Izvor snage i pravu orijentaciju za svoju službu zacijelo pronalazi zajedno s Mojsijem u Šatoru objave, u kojem se zbiva neposredna komunikacija s Bogom (Lev 9,23). Aronu će biti povjereno održavanje vječnog svjetla u tom svetom prostoru (Lev 24,2–4).
Posebno su dragocjena dva mjesta u Svetom pismu gdje se Bog neposredno obraća Aronu (Lev 10,8; Br 18,8). To je osobito važno pred spornim pitanjem je li Bog samo Mojsiju govorio (Br 12,2). Aronu Bog povjerava da sa svojim sinovima pravo raspoznaje što je sveto i čisto (Lev 10,8). Arona zadužuje za žrtvene darove: »Tebi, evo, povjeravam brigu o onom što se meni prinosi.« (Br 18,8). Na Dan pomirenja Aron ima ključnu ulogu. On izvršava obred, on prinosi okajnicu za vlastiti grijeh (Lev 16,6.11) i on ispovijeda krivnje cijele zajednice.
Na Aronovu riječ Mojsije će postati zagovornik koji se uspješno zauzima za zdravlje njihove sestre Mirjam (Br 12). Naposljetku će i u svojoj smrti Aron postupiti kao poslušni izvršitelj Božjeg naloga da se pridruži precima (Br 20,24). Pravo je da Poslanica Hebrejima u njemu vidi uzor svećenika koji je od Boga pozvan i od Boga prima svećeničku čast (Heb 4,5)
U kakvu su odnosu vjera i politika u Starom zavjetu? Od svojih nas početaka Sveto pismo fascinira činjenicom da duhovni poziv od Boga, prijateljstvo i život s Gospodinom ne izdvajaju iz realne situacije u kojoj čovjek živi, premda bismo mi to možda voljeli. Ona najdublja, najintimnije osobna duhovna iskustva zbivaju se nama dok smo uključeni u stvarnu ljudsku zajednicu s njezinim uspjelim ili manje uspjelim ustrojem.
Filozofiji zahvaljujemo izraz politika. Poznato je da
aristotelovska tradicija u čovjeku promatra ζων πολιτικον – živo
osjetno biće političke naravi, tj. uklopljeno u život države. Pridjev
πολιτικον srednji je rod, prema običaju klasičnih jezika upotrebljava
se u množini i tako je doslovni izvor riječi politika i
označava ono što se tiče zajedničkoga, javnog, državnoga života u
državi. Politika, za razliku od svagdanjeg, ponajviše pejorativnoga
značenja, označava štoviše najčasniju ljudsku djelatnost. Smjera na
brigu oko zajedničkoga dobra.
Uz politiku odmah se veže pitanje vlasti i promatramo tko de facto upravlja. Jesu li to oni kojima je službeno povjerena ta dužnost i odgovornost ili netko drugi i neke druge silnice, kao kad se na primjer lako uvjerimo koliku ulogu ima novac. U Svetom je pismu zanimljivo uočiti kako već prva stranica (Post 1) govori izravno o vladanju, navodeći kako sunce vlada danom, mjesec noću, i kako čovjek treba biti dobar gospodar, i da mu bude zemlja podložna.
Kraljevi ratuju (Post 14)
Abraham,
od Boga pozvan na početku biblijske povijesti, redovito promatran kao
začetnik svjetskih religija kolikogod bio eminentno vjernik, u živom je
susretu s realnom politikom koja ga ne ostavlja po strani. Njegov put s
Bogom ne sastoji se samo u osobnim duhovnim iskustvima, poslušnosti
Bogu, nije samo u rodbinskim vezama, privatnim prijateljstvima i
neprijateljstvima, nego je isprepleten s velikom i visokom politikom,
tj. s narodnim zajednicama na širokom području, i s najvišim
predstavnicima ljudske vlasti – kraljevima. Ima posla sa stranim,
nepoznatim vladarima i uključen je u velike sukobe koji daleko nadilaze
zauzetost i moć pojedinca. Abraham je u izravnom kontaktu s bjeguncem
koji mu javlja vijest iz boja (Post 14,3), s kraljevima (v17.21s) i sa
svećenikom (v19s)
Ponešto zamršen i nepopularan opis u Post 14 dobro nam pokazuje kako
je ono prvo što Biblija od nas traži shvatiti sukob, ako postoji, te
odrediti tko je na kojoj strani. Površan pogled nije dovoljan, pogrešna
procjena stvara zbrku. Četiri su kralja: Amrafel, Arjok, Kedor-Laomer i
Tidal pobrojani svaki sa svojim kraljevstvom već u prvom retku (Post
14,1). Odmah nakon toga nailazimo na drugu skupinu, pet njih: Bera,
Birša, Šinab, Šemeber, te kralj Soara kojemu se ime ne navodi (v2).
Dvije su skupine koje će se međusobno sukobiti, na što se opis vraća,
navodeći ponovno i prepoznatljivo mjesto Dolinu Sitim definiranu kao
Mrtvo more (v3.8). Navođenjem imena Biblija odmah upozorava da i u vrhu
politike gdje se odlučuje o ratu i miru stoje žive ljudske osobe,
čovjek silan i ranjiv i u isti mah. U ovom poglavlju sukob stoji u
prvom planu, a od nas se traži da vidimo prepoznamo može li se odrediti
tko je vođa, što na prvi pogled nije odmah jasno. Opis međutim
jednoznačno na prvo mjesto stavlja kralja imenom Kedor-Laomer (v4) i
jasno da je on predvodnik za kraljeve koji su “s njime” (v5.17). Iz
iskustva znamo da je presudno prepoznati tko je istinski vođa u
zajednici, tko pokreće bilo u dobru, bilo u zlu.
Pedagogija
biblijskoga teksta vodi čitatelja dalje da prepozna pozadinu. Važno je
prepoznati o kome je riječ i najprije možemo s pravom zastati na onome
što poznajemo. Na početku druge skupine od pet kraljeva uočit ćemo
poznatu Sodomu (v2.8.11.17.21s) i odmah uz nju Gomoru (v2.8.11).
Njihova će sudbina imati ključnu ulogu, ta će kraljevstva biti
opljačkana (v11), kraljevi poraženi i osramoćeni padom u katranske jame
(v10), a sodomski kralj stupa u izravan kontakt s Abrahamom nakon
njegovu pobjedonosne intervencije.
Nastanak sukoba
Biblijski pogled zaustavlja se na savezima, ligama koje postoje. Kraljevi se ujedinjuju (v3), stoji u Pismu, riječ je o združivanju, alijansi za boj. Poznato je da zajednički neprijatelj ujedinjuje. S druge strane i Abraham, koji će kasnije biti uvučen u sukob, u savezu je s Amorejcima i tu opis donosi upravo poznatu riječ ברית . Bitna je ovo pozadina za ključan događaj koji se zbiva u idućem poglavlju. Nasuprot ratnim savezima vladara koji kreću u boj jedni na druge, nasuprot Abrahamovu savezu s ljudima, Amorejcima, Bog će sklopiti svoj savez s Abrahamom (Post 15,18), pokazujući kako ovi prethodni nisu dostatni za Božje nakane od početka usmjerene na “sve obitelji tla zemaljskoga” (12,3).
U tumačenju pozadine sukoba Sveto pismu nudi uvid u dulji vremenski
rok. Uvid u ono što neko vrijeme traje važan je, a Pismo izričito
navodi 12 godina služenja kralju Kedoru-Laomeru (14,4); riječ je
zacijelo o vazalstvu, potlačenosti koje vjerojatno i rezultira pobunom u
idućoj godini. Zbog toga očito kreće velik osvajački pohod nakon
godine dane – podsjećajući na bolno povijesno iskustvo Jeruzalema da je
odbijajući podložnost i dižući bunu protiv daleko nadmoćnijega
Babilona izazvao vlastitu propast. Pobuna, kako Pismo, prikazuje
izaziva veći rat, širi kontekst od dosadašnjega. Zavojevači pobjeđuju
šest naroda koji se prije ne spominju: Refaimce, Zuzijce, Emijce (v5),
Horijce (v7), Amorejce s kojima je Abraham u savezu, a tu je i Amalek
(pisan u jednini, kao i Horijac i Amorejac u ovom tekstu) koji će
postati simbolom pra-protivnika koji se opire Izraelu od čuvenoga boja u
Izl 17.
Upravo u ovom kontekstu ratovanja i međunarodnoga sukobljavanja
Abraham će biti definiran kao Hebrejac (v13). On je ispočetka izdvojen
iz sukoba, nije na popisu ni osvajača, ni pobjeđenih. Ali bit će osobno
upleten jer mu je bliski rođak, nećak Lot, u tekstu uobičajeno označen
jednostavno kao “brat” (v12.14), dospio među stradalnike. Očito je, za
razliku od Abrahama, Lot postao sodomski građanin, te je padom i
pljačkom Sodome i Gomore i on zarobljen i odveden (v12).
Abraham – ratnik
Abraham
je čovjek koji je u kontaktu s ljudima, znaju za njega i javljaju mu
što se dogodilo (v13), a on sa svoje strane sluša i reagira, nije digao
ruke kao da ga se ništa ne tiče ili već unaprijed uzmičući jer ništa ne
može (v14). Biblija jasno kaže da je on uvučen u rat, kreće u
oslobođenje zasužnjenoga, odvedenoga u progonstvo. Progonstvo i opet
svakom biblijskom čitatelju budi živu asocijaciju na teško povijesno
iskustvo cijeloga naroda u Babilonu.
Zanimljivo kako vojska sastavljena od onih koji su u njegovu domu
rođeni vrijedi više od nadmoćnih saveznika. To su oni na koje se čovjek
može do kraja osloniti jer ih poznaje, podigao ih je na noge. Brojka
od 318 ljudi jako je malena nasuprot četirima kraljevima na čelu s
Kedorom-Laomerom koji predvode očito svaki svoju kraljevsku vojsku. U
isti mah to je vrlo velik broj za jedan dom, i pokazuje kako je Abraham
vrlo moćan gospodar s veoma brojnim ljudstvom. Na svom ratničkom
pohodu on stiže vrlo daleko, sve do Damaska koji je središte tamošnjega
staroistočnoga svijeta; Abraham prodire na prostor velesile Arama.
Abrahamova pobjeda s malobrojnom četom nad savezom četvorice, kojima
se onih pet udruženih nisu uspjeli suprotstaviti, ima čudesna obilježja
i očito nadilazi same ljudske sile (v17). Pritom je ipak i dovitljiva
taktika imala ulogu: koristi noć i napada s dvije strane (v15). Prema
izvještaju, sam Abraham se borio: u hebr. tekstu on sam jest subjekt (הוא hû’ v15). Božansko vodstvo i pomoć ne isključuje ljudsku zauzetost i pamet. Sv. Toma će reći: gratia supponit naturam.
Sveto pismo ustvrđuje da je Abraham uspio postići ono što je htio:
Izbavio je svoga rođaka iz ropstva (v16). Ali njegov pothvat – i to je
bitno obilježje djelovanja po Božjoj volji i uz njegovu pomoć – postiže
daleko veće plodove i seže šire od samoga Lota. Činjenica je: Lot je
motivacija i u akciji koja je pokrenuta zbog njega Bog preko Abrahama
cijelom porobljenom narodu donosi izbavljenje. Spašen je i narod
Sodome, Lotovih sugrađana, i njihov posjed. Na takvoj pozadini kasnije
postupanje Sodomaca i njihova iskvarenost u Post 19 poprima još teže
razmjere.
Svećenik Melkisedek
Usred
ove Abrahamove uključenosti u široku politiku pojavljuje se prvi
biblijski svećenik Melkisedek (v18) koji će svojim riječima izravno
potvrditi da je Bog dao izbavljenje (v20). Premda je i on kralj, nije
bio uključen u sukob, a njegovo ime upozorava ne bitan zahtjev da
pravednost treba kraljevati. Ime malkî-sedek doslovno možemo prevesti
kao: pravednost (ili ono pravedno) je moj kralj. Nakon velikoga sukoba
događa se u da prvi put čovjek u Bibliji blagoslivlja (v19s).
Razumljivo je da takve užasne prilike najviše traže da čovjek aktivira
tu božansku službu koju na početku Pisma jednoznačno Bogu pripada.
Abraham respektira Melkisedeka u njegovoj funkciji dajući mu desetinu
(v20). Još nje puno važnije da se Abraham, nakon blagoslova, odriče
ratnoga plijena, okrećući tako novu stranicu u povijesti ljudskoga
ratovanja. Abraham ne zadržava ni ljudstvo kao roblje (v21), niti
posjed (v22). Sodomski kralj opet može preuzeti vlast. I u tome Abraham
ostaje simpatično realan: potrošena hrana neće se vraćati, a saveznici
mogu uzeti svoj dio. Abraham koji uzdiže desnicu i zaziva Božje ime
stvara uzor koji će u preuzimanju političkoga vodstva do danas biti
poštovan. Činjenica jest da on svoju političku prisegu kojim se odriče
plijena potvrđuje Božjim autoritetom.
Još je dragocjenije i dublje što upravno nakon ovoga uključivanju
široku politiku, Abraham, susreći svećenička, dolazi do nove vrhunski
bogate teološke spoznaje. On, poslušavši riječi kralja-svećenika, uviđa
da je njegov Gospodin (יהוה ) – Bog uzvišeni (אל עליון v18.19.20.22), tvorac neba i zemlje (קנה שׁמים וארץ
v19.22), kojemu je Melkisedek svećenik. Predragocjen je to uvid:
Gospodin kojemu se osobno obratio i pozvao ga (12,1) jest Svevišnji
Stvoritelj, kojemu je Melkisedek svećenik. Jedan ponajviše
realno-politički pothvat dovodi, čini se, Abraham do toga da
produbljuje spoznaju Boga.
“U početku bijaše Riječ” – poznati redak kojim započinje Ivanovo
evanđelje vodi na početak Biblije koji je jednako zainteresiran za
izvor i početak svijeta (grč. arhé, hebr. rešit). Na početku Svetog pisma Božja
riječ opisana je u svoj njezinoj moći. To je riječ koja stvara. Doslovce.
Glagolu “reći” (hebr. amar) odgovara glagol biti, zbiti se
(hebr. haja).
U tekstu se nalazi opis govora i navodi se upravni govori: “neka
bude” koji će se ostvariti. Tako je to kod svjetlosti (reći + neka bude
v3), kod svoda posred voda (reći + neka bude v6), kod sunca, mjeseca i zvijezda
(reći + neka bude odn. neka budu 3x v14s).
Nekoliko puta sama Božja riječ stvara. Glagol “reći” ima izravan
učinak u glagolu biti koji slijedi: tako je kod svjetla v3; kod skupljanja svih
voda na jedno mjesto (v9), a isto čitamo i za zelenilo (v11).
Na drugim mjestima riječ se ostvaruje posredno, preko Božjeg djelovanja. Bog
tvori, radi i tako dolazi do željenog učinka: tako je to kod svoda koji Bog
proizvodi i tako odjeljuje vode (v7); kod sunca mjeseca i zvijezda gdje je Bog
napravio dva velika svjetlila i zvijezde (v16); a tako je i kod kopnenih
životinja (v25).
Bog osim toga stvara u užem smislu. To je stvaranje Bogu pridržano, ono isto
koje se odnosi na zemlju i nebesa u cjelini(v1), a posrednik je između riječi i
stvorenja kod životinja u vodi i u zraku, gdje Bog “stvara” ribe i
morske nemani, i ptice (v21).
Opisu “i reče Bog” odgovara opis “i bi tako”. U
biblijskom tekstu tu ćemo paralelu naći šest puta u Post 1, riječ odgovara
zbivanju (“i reče Bog” – “i bi tako” 1. v6 > v7; 2. v9;
3. v11; 4. v14 > v15; 5. v24; 6. v29 > v30). Pribrojimo li tome prvi
opis: “i reče Bog” – “i bi svjetlo” (v3), prepoznat ćemo
strukturu obilježenu brojem 7 koja u hebrejskom označava zaokruženu cjelinu,
ono u što se može imati povjerenja. Broj sedam ima isti korijen kao i glagol
“prisegnuti, obećati” i podsjeća na misao vodilju Staroga zavjeta:
Bog se je zakleo ocima.
Božji govor obuhvaća još neka njegova djelovanja u opisu Post 1. Npr. riječ
Božja proziva, tj. definira, daje ime. Bog daje ime danu i noći (v5), nebesima
(v8), suhom tlu, tj. kopnu i skupljenim vodama, tj. moru (v10). Istu će zadaću
izvršavati čovjek u idućem poglavlju. Isti glagol “prozvati” označit
će našu ljudsku moć da definiramo (usp. 2,19.20; 3,20).
U suvremenom prijevodu navodnici označuju Božje riječi i kad nema prethodnog
opisa: “i reče Bog”. I blagoslov koji Bog izriče (v22.28;
2,3), kao i dodatna zapovijed o vladanju (v28) također su njegove
riječi. Bitno Božje djelovanje blagoslivljanje koje primaju ribe i ptice,
čovjek i sedmi dan.
Cijeli izvještaj o stvaranju strukturiran je u poznatih sedam dana.
Još se nešto ponavlja 7 puta i bitno obilježava strukturu toga izvještaja. To
je ocjena kakvoće: dobro je (Post 1,4.10.12.18.21.25.31).Tko donosi
ocjenu? To je procjena samog autora, tvorca, Stvoritelja. Donesena je nakon
pregleda, nakon osvrta i refleksije. Aktivni tvorac postaje kontemplativan:
gleda i nakon toga slijedi prosudba. Svih sedam puta čitamo: “I vidje
Bog” (v4.10.12.18.21.25.31) pa tek potom “da je dobro”. Božje
djelovanje pri stvaranju jest dakle i promatranje (gledati, vidjeti – hebr. ra’a).
Procjena ima svoj vrhunac i zaključak zato što pri zadnjem pojavljivanju
pridjev koji izriče dobrotu dobiva još i prilog: “veoma dobro” (v31).
Osim toga, ta zadnja procjena dolazi u tekstu kad je stvaranje dovršeno. Odnosi
se, dakle, ne samo na neku pojedinost ili stvoreno biće, nego na sve zajedno.
Ovaj put Bog gleda “sve što je učinio” (v31). I to još pripada šestom
danu te prethodi Božjem odmoru sedmoga dana.
Što je do sada bilo ocijenjeno kao dobro? Procjena se odnosi na: 1)
svjetlost, 2) kopno i more, 3) zelenilo i drveće, 4) sunce, mjesec i zvijezde,
5) ribe i ptice te 6) kopnene životinje.
Na posljednjem, sedmom mjestu “dobro” je izrečeno kad je već
stvoren i čovjek, onaj koji uistinu može čuti i razumjeti tu procjenu.
Činjenica da se sedam puta spominje dobro i nijedanput zlo
važna je ne samo za literarnu i teološku strukturu teksta, nego i za opis koji
slijedi u idućim poglavljima Biblije. Poznato je da će se zmija, u razgovoru sa
ženom, poslužiti metodom laži pa će u Novom zavjetu sotona i biti nazvan
“stara zmija” (Otk 12,9; 20,2) i “otac laži” (Iv 8,44).
Sedmerostruki “dobro” upozorava na laž koja se krije u tvrdnji da je
Bog spoznao zlo. Zmija veli: “Otvorit će vam se oči i spoznat ćete dobro i
zlo” (3,5). Činjenica je, međutim, da u cijelom prethodnom tekstu Bog
spoznaje “dobro”. “I vidje Bog da je dobro” – ponavlja se u
tekstu sedam puta.
Istina, u antropološkom pogledu na stvaranje (Post 2) Božja procjena
ustanovljuje manjak: “Nije dobro da čovjek bude sam” (2,18).
Pripazimo, riječ je o čovjeku. Ovdje se ne specificira je li muško ili žensko.
Taj je manjak stvaranjem obaju spolova, tj. muškarca i žene, nadvladan. Osim
toga, čak i u poniranju u zlo još uvijek se spominje dobrota koja stoji u
središtu. Plod s drveta dobar je za jelo – tako kaže opis (2,9), a
tako i Eva vidi (3,6).
Zlo se prvi put spominje u problemu spoznaje dobra i zla koja treba biti
pridržana Bogu (2,17; 3,22). On jedini može do kraja razlučiti što je uistinu
za nekoga dobro, a što ne. To je plod koji čovjek zapravo ne bi trebao jesti
jer svoju parnicu treba Bogu prepustiti. Najjači primjer je prorok Jeremija koji
je u Božje ime tražio da se Judeja ne suprotstavlja daleko, daleko nadmoćnijem
Nabukodonozoru, nego da prihvati stranu vlast. Vjerojatno bi i životi, i grad,
i hram bili pošteđeni. Zacijelo bi, protivno našem prvom sudu, to bilo dobro
ili barem bolje, a ne zlo. Kad god su Izraelci dopustili da Gospodin vodi
njihov rat, pobjeđivali su. Kad su njemu prepustili parnicu svoju, dobivali su.
Prije izgona iz rajskog vrta Bog potvrđuje da si je čovjek uzeo to pravo na prosuđivanje u svoje ruke (3,22). Kako se to razvilo, vidimo, nažalost, već kod Kajina i Abela.
19.03.07.
dopunjeno 13.10.08. ispravljeno 13.02.09. i 15.04.09.
Mojsije moli za narod koji se klanja zlatnom teletu (Izl
32,10–14)
Mojsije je smion i neposredan. U Božjim riječima stoji:
“pusti neka se moj gnjev raspali” (32,10), a Mojsije se dvaput vraća
na Božji gnjev, pitajući za svrhu: Čemu tvoj gnjev? (למה lamâ
v11), i tražeći smirenje: Smiri svoj gnjev (v12). Mojsije traži Božje
“obraćenje” jer u svojoj molbi rabi glagol שׁוב (šub “obrati
se”, “okreni se” od plamena svoga gnjeva! v12)
Kako tekst svjedoči, Mojsijeva je molitva uspješna. Njegova
molba “Odustani!” (v12) nalazi svoje ostvarenje u zaključnom opisu:
“I Jahve odustane” (v14). U izvorniku stoji riječ נחם koju jednako
smijemo prevesti kao molbu “smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom
narodu!” i potom kao izvještaj “i smilovao se!”
Mojsijeva je molitvena metoda podsjetiti Gospodina na
njegove sluge, Abrahama, Izaka i Izraela. Mojsije se sjeća obećanja koje je Bog
samim sobom zajamčio (“Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju Post 12,7).
Mojsije moli za narod koji se tuži i plače (Br 11)
Br 11,2 reakcija na vapaj naroda. Uspješna molitva.
v10–23 posrednički razgovor s Bogom koji vodi do ispunjena
Božjih obećanja (v24–30 podjela tereta; v31–34 prepelice)
Mojsijev govor v11–15 v11 Predbacuje Bogu
zlostavljanje i nenaklonost. Stavlja u pitanje Božji postupak (2x למה). v12
Osjeća se kao roditelj (הרה “začeti”, ילד “roditi”, נשׂא
“nositi”). U svojoj molitvi
uzima u obzir Božje riječi: “Nosi ga…!” (v12) i riječi naroda:
“Daj nam mesa…!” (v13). v15 Smrt doživljava kao rješenje.
Božji odgovor v16–20je konstruktivan i
sastoji se od dvostrukog naloga: Mojsije treba okupiti starješine (16s) i treba
govoriti narodu (18-20). Bog citira riječi zajednice (v18 o hrani, v20 o
izlasku iz Egipta). Odbaciti izlazak znači odbaciti Božju inicijativu:
“odbacili ste Jahvu” (v20)
Na nov objektivan prigovor (hrana za cijeli mjesec v21s)
Mojsije dobiva odgovor koji ističe snagu Božje riječi (doslovno “moja će
te riječ susresti” v22) te iznova Mojsijevu osobu.
Mojsije moli za bolesnu sestru (Br 12,13)
Na prigovor koji su Mirjam i Aron izrekli (12,1s) reagira
Bog koji ga je čuo (v2) i potvrđuje pred njima osobitu blizinu Mojsiju (v4–8).
Mojsije na dvostruki prigovor ne reagira (v3), ali na
poticaj Aronov zbog sestrine bolesti (v11s) upućuje Bogu molitvu (v13). Naziva
ga općom imenicom אל “Bog” (= autoritet). Ne opravdava se, ne ističe svoj
autoritet, ne prekorava njihov postupak. Molba רפא “izliječi” (v13) dobiva svoj
odgovor u činu ponovnog primanja u zajednicu (אסף “okupiti” v15).
Mojsije moli za narod koji se buni
14,3s Zajednica otvoreno traži povratak u Egipat 2x.
v5 Mojsijev prvi odgovor jest čin štovanja Boga (השׁתחוה
“pokloniti se”).
Argumentiranom molitvom (v13–19) odgovara na Božju
“ponudu” da od Mojsija učini veći i moćniji narod (v12). Prvi
argument je Božja slava (15s), drugi Božje milosrđe (רב
חסד v18 usp. Izl 34,6). Izravna
molba “oprosti” (סלח v19) dobiva ispunjenje “opraštam” (סלח v20).
Kraljevstvo
je nebesko ovakvo: Isus, Sin Božji, boravio je među nama i prošao je zemljom
čineći dobro. Povjerio nam je svoj nauk, dao nam je primjer. Povjerio nam je
svoju zajednicu – Crkvu. Potom se vratio k svom nebeskom Ocu. On, Kralj slave,
ponovo će doći, kako je rekao. Mi ga iščekujemo.
Ima
u nebeskom kraljevstvu nešto izazovno. S pravom smo navikli da evanđeoski
zakoni probijaju nered našega svijeta i okreću ga na dobro. Često u evanđelju
čujemo o pravdi koja je jača od nepravedne logike svijeta. Posljednji će u
nebeskom kraljevstvu biti prvi. Unatoč svemu tome prvi sluga koji je već
prikupio deset talenata, dobiva još i jedanaesti, onaj koji je posljednjem
sluzi oduzet. Bogat se još više obogaćuje, siromah gubi sve.
„Uspjeh
nije nijedno od Božjih imena“ kazao je Martin Buber. Ipak, Evanđelje nam pruža
sliku svetog menadžmenta. Valjani i vjerni sluge postižu dobit. Dobro su
poslovali i obilno zaradili. Zbog toga ih gospodar hvali i nagrađuje ih svojom
radošću. U svetom menadžmentu ne dobiva svatko u jednakoj mjeri. Granice koje
imamo uzimaju se u obzir. Ali, kako izgleda, od svakoga se očekuje dobitak u
punoj mjeri, ulaganje sviju sila.
Dva
sluge mogu s radošću i pouzdano, štoviše, s određenim ponosom očekivati dolazak
gospodarev. Oni su svoje talente umnožili. Gospodar uopće neće tražiti da
predaju ono što im je povjereno i što su stekli. Samo ih poziva da uđu i imaju
udjela u njegovoj radosti. Čini se da smiju sve zadržati. I još će im se mnogo
nadodati!
Jedino
treći sluga mora predati talent jer ga nije uložio. Dopustio je da ga strah
povede. Zacijelo iščekuje gospodarev dolazak u tjeskobi i zabrinutosti. Nije
bio pripravan prihvatiti povjereni talent kao nešto što je doista njemu dano.
Gospodaru kaže: „Evo ti tvoje!“ Izgleda da je talent promatrao kao teret kojeg
se htio što prije riješiti. Odatle stiska i trepet. Nije talent upotrijebio sa
svom ljubavlju, slobodom i vlastitom odgovornošću.
U
slici gospodara koji svoje imanje povjerava slugama prepoznajemo dobrotu Boga
koji nam je toliko toga povjerio. Već danas mu smijemo prinijeti plod svojih
talenata. Evo, Gospodine, ovdje je sva skrb i ljubav koju smo uložili u obitelj
i zanimanje! Evo, Gospodine, ovdje je mar naših dana, skrovit rad koji smo
vjerno izvršavali! Ovdje je svako naše nastojanje oko pomirenja i
razumijevanja; evo, naše strpljivosti i svih naših molitava! U kruhu i vinu na
oltaru prinosimo svoje talente i sav dobitak koji smo stekli. I, gle, već nam
stiže čudesna nagrada! Uskrsli Gospodin dijeli svoju radost s nama. Već sada
povjerava nam mnogo, ako u malome bijasmo vjerni. Govori: „Ovo je moje tijelo,
ovo je moja krv. Uzmite!“