Prvi odgovor
Teološko značenje razgovora s Bogom u Job 38,1–42,6
Knjiga o Jobu zahtjevno je književno djelo o problemu: nedužni – patnja – Bog. Njezina literarna struktura sastoji se od pripovijednog, proznog okvira (1s; 42,10–17) u kojem saznajemo Jobovu sudbinu, i središnjeg, uvelike poetskim stilom pisanog, dijela: (raz)govori (3,1–42,6), sastavljenog od upravnih govora triju Jobovih prijatelja, neznanca Elihua te napokon samog Jahve.
Tri Jahvina govora (38s; 40,1s; 40,6–41,26) sa samo dva Jobova odgovora (40,3–5; 42,1–6) u završnom dijelu Knjige dio su kompozicije djela. Triput susrećemo rečenicu “i odgovori Jahve Jobu” (38,1; 40,1; 40,6), dvaput “i odgovori Job Jahvi” (40,3; 42,1) i one jasno ocrtavaju strukturu ovog dijela teksta.
Razgovor, koji se raspoznaje po glagolu ענה (“odgovoriti”) u kratkom
opisnom dijelu teksta (5x 38,1; 40,1.3.6; 42,1) i po stalno nazočnim Ti-izričajima (osim c41), dolazi u knjizi nakon tri kruga razgovora s prijateljima (c3–31) i nakon Elihuova nastupa (c32–37), ali prije Jahvina govora Elifazu (42,7–9) i prije pravog zaključka (42,10–17). Ovaj razgovor s Bogom odvija se prije preokreta (usp. 42,10 formula שׁוב שׁבות) i stoga se s pravom može nazvati prvi odgovor. Job je još uvijek u u prahu i pepelu (42,6), još jedan govor Jahvin slijedi (42,7s) i Job će poživjeti još 140 godina (42,16).
Nov Jobov položaj. Time što se יהוה, koji je u pripovjednom
okviru (1s; 42,10–17) djelatni subjekt, pojavljuje kao sudionik razgovora (ime Božje u 38,1; 40,1.3.6; 42,1), Job biva uzdignut na razinu “nebeskog vijeća” (usp. 1,6–12; 2,1–7) o kojem dvaput čitamo na početku knjige (“Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu…” 1,6; 2,1). Job, koji je jedini izgovorio ime Božje ( 12,9), smije poput “sinova Božjih” (1,6; 2,1; 38,7) čuti njegov glas. Job je već spominjao odgovor Božji (9,16; 12,4; 23,5; 30,20; 31,35). Jahvin nastup u skladu je s tim – osobito s izričitom željom koju Job naposljetku izriče: “na Svesilnom je sad da mi odgovori!” (31,35). S c38 i duga šutnja Božja biva prekinuta (usp. 7 dana 2,13).
Često opetovano obraćanje na “ti” u Božjem govoru preuzima način govora koji je između 7,12 (“stražu si nada mnom postavio…”) i 17,4 (“nećeš im dopustiti da opstanu”.) te od 30,20 (“tebi vičem, pred tobom stojim…”) višestruko Job rabio. Pa i pitanja koja su na taj način izravno postavljena (“Gdje si bio kad zemlju utemeljih” 38,4), za razliku od općenitih pitanja s “Tko…” (38,2.5s.8; 25.28s itd.), odgovaraju postupku Jobovu pred Bogom (npr. “Zašto si me uzeo kao metu?” 7,20).
Stvorenje i Zakon. Prvi Božji govor c38s usmjeren je na prvi Jobov govor u c3, što znači da je Bog od početka razgovora nazočan i sluša.
Slično kao Job i Bog stavlja patnju u kontekst cijelog stvorenja. pominjanjem רשׁעים “bezbožnika” odn. “zlotvora” (38,13.15; 40,8.12) Jahve se vraća na temu koju je Job uveo kao središnje pitanje u svom govoru u c9s gdje je 8x ponavlja (9,20.22.24.29; 10,2s.7.15). Izravno suprotstavljanje posve je očito na Jobovu mišljenju da ga Bog čini zlotvorom (תרשׁיעני “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 10,2) koje Bog u svom pitanju Jobu istom riječju preuzima i okreće pitajući je li Job njega zlotvorom čini (תרשׁיעני “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 40,8). Jahve prihvaća i temu משׁפט “pravo” koju Job od c9 devet puta navodi (9,19.32; 13,18; 14,3; 19,7; 23,4; 27,2; 29,14; 31,13).
Poput proroka. Za razliku od Ilije Bog se Jobu objavljuje u oluji (38,1; 40,6), a ne uz šapat blagog lahora (1 Kr 19,12). Ali točno kao kod Ilije komu Bog dvaput mora postaviti pitanje (1 Kr 19,9.13 “Što ćeš ti ovdje?”), tako i Jobu mora opetovati nalog: “opaši svoje bokove kao junak!” (38,3; 40,7). Ilija, koji je u svojoj želji za smrću sličan Jobu (1 Kr 19,4; Job 3,11), dva put “recitira” isti odgovor (1 Kr 19,10.14). Job međutim postiže bitan napredak od šutnje (poslije c38s) i volje za šutnjom (40,4s) do priznanja i spremnosti na razgovor (42,4).
Izostanak odgovora nakon prvog Jahvina govora (c38s) i izostanak tematskog sučeljavanja nakon drugog Jahvina govora (40,1s) odgovara umoru od muke i trpljenja koje traje 7 dana (c2) i 34 poglavlja (c3–37). Pitanja koje Bog postavlja (c38–40) nadilaze Joba, previše su za nj (npr. 38,6 “Na čemu počivaju temelji zemlje?”; 38,28 “Tko je taj koji kapi rose rađa? Zar možeš doviknuti oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju?”; 40,9 “Zar ti mišica snagu Božju ima?”). Ali zajedno s razmatranjem od 41,7 (ne više pitanja, nego opis) dovode do one pozitivne promjene u Joba koju on izriče priznanjem u svom odgovoru (42,1–6).
Kajanje ili utjeha? Glagolski korijen נחם pokazuje svojim oblikom u 42,6 da se njegovo značenje na Jobu ostvarilo. Iako se obično razlikuje između “utjehe” (piel) i “pokajanja” (nifal), možemo u tom izričaju vidjeti onu promjenu stava i unutarnjeg stanja koja je istim glagolskim korijenom (7x u Knjizi o Jobu) povezana s “utješiti”. Ono što su prijatelji u početku bili nakanili (נחם “utješiti” 2,11), ostvaruje se u susretu s Bogom (נחם “utješen sam” 42,6). Što Job bijaše za druge (29,25), što se uzalud nadao od svoga ležaja (7,13), što prijatelji nisu bili kadri (16,2; 21,34), što rodbina naknadno, kad je sve prošlo, čini (42,11), to se ostvaruje na njemu kako on sam govoreći u 1. Sg. potvrđuje: doživljava utjehu (42,6). Da je riječ o utjehi potkrepljuje i Jobovo oko koje je pred Bogom suze lijevalo (עין “oko” 16,20), a sada ga vidi (“oko” 42,5). Jobova nada – prepoznatljiva po obje riječi koje se ponavljaju (עין+ראה “oko”+”vidjeti” 19,27; 42,5) – ispunjuje se.
10.01.2007. ispravljeno: 17.12.08.; 28.05.09.; 12.01.2012 2. izd. 12. 12. 2019.
dr. sc. Niko Bilić SJ