Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Svećenik Eli

John Singleton Copley (1738.-1815.); Samuel Relating to Eli the Judgements of God upon Eli’s House

U Svetom nam je pismu svećenik Eli poznat kao starac-mentor koji u noći Samuelova zvanja mladiću djelotvorno pomaže u duhovnom rasuđivanju. Iako tek kod trećeg puta, Eli pravo raspoznaje, da je riječ o duhovnom, Božjem pozivu. Eli je kadar primijetiti da Gospodin zove. Poznaje sveto Božje ime יהוה koje ispočetka Samuelu ostaje nepoznato – u svojim riječima Samuel ga ne ponavlja. Kaže samo: “Govori, sluga tvoj sluša!” (1 Sam 3,10). Svećenik je plodno poučio dječaka o pravom stavu pred Bogom. Na kraju istog biblijskog poglavlja naime sav će Božji narod spoznati da je Samuel Gospodinov prorok (3,20). Preko njega Riječ Božja više neće biti rijetka kao na početku (3,1). Znamo, pod Elijevim je okom Samuel od djetinje dobi služio Bogu (2,11.18; 3,1) i rastao (2,21.26).

Na svetom mjestu

Svećenik Eli vezan je uz prvo svetište koje je uspostavljeno po dolasku u Obećanu zemlju. Ondje, u Šilu, još od Jošuinih vremena nalazi se Šator objave, sveti molitveni prostor u kojem se Mojsije susretao s Bogom licem u lice (Jš 18,1; usp. 1 Sam 2,22 MT). Ondje je škrinja zavjetna – znak Saveza s Bogom i mjesto realne Gospodinove nazočnosti u svom narodu. Eli je svećenik u Šilu, svojevrsnoj prethodnici svetog grada Jeruzalema. U Šilo, čitamo, dolazi “sav Izrael” (1 Sam 2,14.22) radi bogoslužja, što se napose vidi na primjeru Samuelove obitelji koja redovito tako čini (1,3.7). U Šilu je svetište – hekal (1,9; 3,3). Tu je dom Božji kamo Samuelovi roditelji svake godine hodočaste (1,7), pa tako i onaj put kad će Samuela dati u hramsku službu (1,24). Mali Samuel otvarat će jutrom vrata toga doma Božjega (3,15).

Ime svećenika Elija upozorava na Božju uzvišenost. Rječnik objašnjava da Elí može značiti “uzvišen” i da je povezano s jednim od drevnih Božjih imena “Eljon” – “Svevišnji”. U hrvatskom pak neće biti teško prisjetiti se kako biskupe dolično oslovljavamo s “preuzvišeni”. Eli je svećenik pa je, eto, “uzvišeni” – to jest, kod nas udomaćeno – “velečasni”.

Susret s bližnjima

Svećenik je čovjek susreta. U četiri biblijska poglavlja koja opisuju slike iz Elijeva života pet puta ćemo naći riječi koje on upućuje u raznim zgodama. Samuelovoj majci, koja je svojim iskrenim tumačenjem nadvladala njegovu pogrešnu i uvredljivu primjedbu, daje utješnu svećeničku potvrdu o Božjem uslišanju: “Bog će ispuniti što si ga molila!” (1,17) i ona može u miru poći. Ani susret s Elijem donosi poboljšanje: tuga prolazi, može jesti (1,18). On je prvi čovjek kojemu Ana upravlja svoje riječi (1,15), započinje verbalnu komunikaciju što je u njezinoj dotadašnjoj začahurenoj, bolnoj tjeskobi spasonosno.

Poslije, kad je Samuel već započeo svoj Bogu posvećeni život, Eli blagoslivlja oba roditelja (2,20) koji će nato dobiti još tri sina i dvije kćeri (2,21). Mlade svećenike koji su zastranili jasno i razložno upozorava na Božji autoritet (2,23–25). Njima je očito više stalo do njihova vlastita imena kad se oba u tekstu uporno pet puta ponavljaju: Hofni i Pinhas (1,3; 2,34; 4,4.11.17). Istina, stari Eli ne uspijeva uspostaviti pravi dijalog s njima i zna za njihovo ponašanje samo po onome što čuje od drugih (2,23.24), ali ipak izravno i osobno pokušava razgovarati s njima. Prodorno i neuvijeno želi ih zaustaviti: “Ne tako, sinovi moji!” Istim povjerljivim i autoritativnim oslovljavanjem “sine moj” uspostavlja kontakt sa Samuelom (3,6.16) i s glasnikom koji dolazi s bojišta donoseći tragične vijesti (4,16). Svećenik Eli također je dobar slušatelj: dopušta Ani da izgovori dug hvalospjev (2,1–10), a tajanstvenog Božjeg čovjeka koji kao pravi prorok započinje: “Gospodin ovako govori” ne prekida u iznošenju oštrog suda (2,27–26).

Žar za svetinjama

Živost Elijeve svećeničke duše očituje se kad mu srce tuče za kovčegom Saveza, kad strepi nad njim (4,13). Kad Kovčeg Saveza Gospodina nad vojskama bude uzet (4,11.17.19.21.22), kad slava Božja – doslovce – “ode u izgnanstvo” (4,22), kako na smrtnom času veli žena Pinhasova, Eli će od strahote umrijeti (4,18).

Bit svećeništva jest u tome da je svećenik zadužen za ono što je Gospodinu posvećeno. što se Bogu daruje, njemu je na skrb povjereno. Majka Ana Samuela njemu predaje (1,25). Svećenik je to koji s velikim zanimanjem želi čuti Riječ Božju koja je Samuelu objavljena. Svima koji proučavaju Sveto pismo osobito će biti drago njegovo inzistiranje na cjelovitoj poruci. Znamo da je prvo pravilo dobra tumačenja: ne trgati iz konteksta. Svojim zahtjevom Eli ostaje uzor-egzeget kad od Samuela dvaput traži: “Nemoj mi ništa prešutjeti!” (3,17). A kad je čuo, izrazit će svoju predanost i pokornost Božjoj volji (3,18). Eli je ispunio puni radni vijek od 40 godina, istodobno kao svećenik i kao sudac u Božjem narodu (4,18). Zaokružen i ispunjen život u Svetom pismu potvrđuje velika starost koju je doživio (2,22) – gotovo stotinu godina (4,15). Upravo Eli pruža izvrstan primjer kako je svećenik povezan sa sudbinom konkretne obitelji (1 Sam 1s), ali i cijelog naroda (c4).

Samo čovjek

Biblija međutim ne uljepšava. To što je Bog nekoga za sebe izabrao i povjerio mu svećeničku službu, ne znači automatski uspio život i sretno ispunjeno poslanje. U liku Elija prikazan je svećenik koji sve slabije vidi kako stvari stoje. U početku još može pomno paziti na kretnje Aninih usana u molitvi (1,12). U noći Samuelova zvanja, Elijeve oči već su počele slabjeti (3,2), a kad mu kobni glasnik dolazi, potpuno su beživotne (4,15). Izvještaj o njegovu preminuću ističe da je bio težak (4,18). U tri prizora u kojima susrećemo Elija on sjedi (1,9; 4,13.18) ili leži (3,2). Uzmemo li u obzir žestoku optužbu Božju da nedopušteno mrse, debljaju se i – doslovno – “tove” (2,29), neće biti teško zaključiti da je imao ozbiljnih teškoća s gojaznošću.

Puno je teže međutim što ovaj biblijski izvještaj s jedne strane čak pet puta naglašava da Ana, majka Samuelova, “moli” (1,10.12.26.27; 2,1), a za Elija takva opisa jednostavno nema. Ana se moli Bogu, moli dugo, a u svećenikovim riječima nema ni jedne koja bi bila upućena Bogu na “Ti”. Strašno je to! Opis Elija ispit je savjesti, dobrohotno upozorenje i poziv nama svećenicima na pozornost s obzirom na molitvu, prehranu i njegovanje fizičke kondicije.

Nedostatak komunikacije osjeća se i kad nakon što Ana ispunja zavjet i posvećuje sina Božjoj službi (1,28) Eli ostaje bez riječi i kad na zahtjevnu Božju poruku koju glasnik donosi i koja ozbiljno stavlja u pitanje njegovu odanost (2,27–36) ništa ne odgovara. Da li sve to dovodi do toga da narod nekako svojevoljno odlučuje o kovčegu Saveza, uzimljući ga iz svetišta? Svećenici su u rukama naroda, pasivni. A neće dakako biti dovoljna sama prisutnost zavjetnog Kovčega u taboru da ih nekako magijski obrani od neprijatelja. Traži se više. Vjernost svećenika božanski je štit cijeloj zajednici.

Božja pedagogija

Svakako Božja je pedagogija ustrajnija od Elijeve. Eli nije uspio uspostaviti dijalog i doći do pozitivne reakcije svojih mladih nasljednika pa odustaje. A Gospodin, kad poruka preko glasnika ostaje bez odgovora, ponovno pokušava. Preko Samuela. Sam mu se javlja, doslovce “pristupa” k njemu kako izvješćuje sveti tekst (1 Sam 3,10). Riječ Božja koju Samuel u onoj presudnoj noći prvi put sluša usmjerena je na Elija (3,12–14) i potvrđuje da je svećenikova sudbina relevantna za sav “Izrael” (3,11).

Elijeva biblijska povijest važan je teološki tekst o svećeništvu koji se čak deset puta vraća na ključnu riječ “svećenik”. U Božjem govoru otkriva nam crtu koja određuje svećenika: on je nositelj objave. Njemu je Bog sama sebe objavio (2,27). Ishodišna teškoća mladića Hofnija i Pinhasa jest što nisu spoznali Gospodina, a Samuel će pod Elijevim vodstvom upravo do toga doći.

Ovaj biblijski izvještaj potvrđuje misli s kojima je papa Benedikt XVI. otvorio svećeničku godinu, podsjećajući da je obitelj mjesto gdje se rađa svećeničko zvanje. S jedne strane naime Božja riječ naglašava da Eli potječe iz obitelji koju je Bog izabrao još dok bijahu u kući ropstva, a s druge strane odgovornost za mlade svećenike vrlo odrješito i izravno traži od njihova oca. Važan je otac svećenika.

Najljepše pak jest što Eli čuje utješnu riječ da će Bog sam postaviti svećenika (2,35). U našoj nevolji zbog nedostatka svećenika u Europi, ovo je veliko ohrabrenje. Istinitost Božjeg obećanja potvrđuje na primjer čudesna činjenica da Hrvatski isusovci ove godine imaju pravi biblijski broj od sedam mladomisnika. Svijetao putokaz i zadatak ostaje definicija koju je Eli čuo za vjerna i utvrđena svećenika: “Radit će” veli Gospodin “kako je u mom srcu i u mojoj duši” (2,35).

26.09.09. (uređeno: 21.10.09.; 1.5.2014.)
2. izd. 13. 12. 2019.

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ