Kao pjesnik neugasive čežnje, kao nasmrt ranjena duša ulazi čovjek grješnik. Kao proročica pragrijeha, ljuta rana koja boli i ne zacjeljuje, dolazi žena Gospodinu. Sva potresena, zacijelo u smrtnome strahu; srce joj lupa, noge odsječene. Prijestup svetoga zakona kažnjava se smrću. Kamenovanjem. Ona prilazi jer više nema što izgubiti. Čovjek izgrizen grijehom poznaje svoju bol. Grijeh u duši pakao je na licu zemlje, koji samo Bog može zaustaviti. Koga savjest pritisne, zaludu mu okolišati i umnožavati gorčinu i jad. Besmisao, beskorisnost, egzistencijalna promašenost ne daju se prikriti prividnim izgovorima.
Žena grješnica slika je Crkve koja se udara u prsa i ispovijeda svoj preveliki grijeh. To je Crkva sretnica: smije biti na gozbi na koju kao gost stiže sam Gospodin, tijelom i krvlju. To je grješnica sretnica koja je zavrijedila takva i tolika Otkupitelja. Prima na dar njegovu riječ oproštenja. U Svetomu pismu: »Idi!« znači: živi! Pođi i pruži korak u svojemu životnom hodu!
Sveta šutnja
Farizej poziva Isusa na blagovanje. Žena ne govori ništa. Farizej u sebi optužuje Isusa i grješnicu prijezirnim riječima. A grješnica, zagušena čašom kajanja koja se već prelila, zacijelo ne nalazi ni jednu bistru misao – ona šuti. Farizej Šimun, možda samouvjereno i nadmoćno, siguran u svoj argument, kaže Isusu da je spreman saslušati što mu ima reći. A žena, kojoj ni ime ne znamo, samo šuti, otraga, do nogu Isusovih, u suzama. Na Isusovu prispodobu uglednik farizej kao da je zatečen jer su razotkrivene njegove misli, odgovara s oprezom. A grješnica cijelo vrijeme šuti, ni riječi ne progovara. Prepuna se duša u riječi pretočiti ne da; u ljepuškaste, izvitoperene, površne riječi koje ne kazuju gotovo ništa.
U dubini duše ona prima na dar oproštenje. Spustilo se iz Božjih visina i uskrisilo dušu. Kao svježe okopanu zemlju, brižljivo obrađenu i pognojenu, kišom natopljenu. Drač i korov, suša i iscrpljenost prevelika, nestali su; novo sjeme, ljubaznom rukom zasijano, može niknuti. Gospodin je šalje na poljane mira. Jednom je oluji naredio da umukne. Sada ženu vjernicu šalje: Pođi u svoj mir! Mir duše i mir savjesti, to je novi pravac koji Otkupitelj zadaje vjernoj duši.
Životna svrha
Umjetnik pisane riječi, evanđelist Luka, daje nam skriveni naputak koji će pažljivo oko prepoznati: mir – to je novi prostor koji evanđeoska grješnica prima na dar, mir – to je perspektiva koju Otkupitelj otvara, to je smjer kojim ona ide. Isto je ono otkupiteljsko smirenje koje će učenici primiti na uskrsnu večer kada Gospodin stane u sredinu i kaže: »Mir vama!«
Ne znamo kako je ušla u kuću. Možda u dotrajaloj haljini, možda raspuštenih, nepočešljanih kosa, pod pritiskom vruće želje da vanjskim izgledom više ne skriva prljavštinu i grdobu koje joj stežu dušu. Možda. Evanđelje o tome šuti.
Je li učinila kao udovica koja u hramsku riznicu ubacuje sav svoj žitak? Možda je sve uložila u skupocjenu pomast. Čula je za svetoga Učitelja koji joj je posljednja nada. Mora do njega, pa makar poginula pod kamenjem. Kada čovjek u bijedi vlastitoga grijeha dodirne dno, hrabrost i ludost objeručke hvataju zadnju slamku koja se pruža. Kada nađe dragocjen biser, sretnik riskira sve, samo da ga kupi.
Vjera koja spašava
Omiljena duhovna šansona opisuje ženu koja traži spas dodirujući tek rubove Isusova odijela. Izmučena dugogodišnjom bolešću, nakon pustih liječnika i lijekova, došla je do Spasitelja, vjerujući da će biti izliječena ako ga samo dotakne. Za ženu u farizejevoj kući ne znamo je li se i ona već dugo mučila i borila sa svojim grijehom, s javnom osudom izvana i s grižnjom savjesti iznutra. Nije li i ona ponesena čvrstom vjerom da će biti dovoljan samo susret? Ne smišlja ona taktiku, ni izgovore, ni nabrajanje mučnih grijeha. Ne traži ništa. Samo da ga susretne, da ga vidi, da bude u njegovoj blizini, da mu djelom iskaže čast i poštovanje. Gospodin hvali njezinu vjeru, vjeru spasiteljicu.
Ono što kao javna grješnica, odbačenica, uopće nije imala, sada prima na dar: čast i poštovanje koje sama iskazuje Isusu. Žena u farizejevoj kući postaje ona koja pomazuje Pomazanika Gospodnjega. Pred njom je Mesija doista Mesija, Krist, Pomazanik. Ova vjernica ulazi u evanđeoski tekst da postane uzorom vjere za sve nas. Živi, ali ne više ona, nego živi u njoj Krist.
Molitva
Vjerne žene spremit će pomast, pritisnute tragedijom tvoje smrti, Gospodine. Rano ujutro, prvoga dana, poći će do groba. Žele ti iskazati svoju ljubav. Marija Magdalena u plaču, zbog mnogih suza, ne će prepoznati da stojiš pred njom. I žena grješnica došla je u farizejevu kuću s dragocjenom pomašću, i njoj je obilje suza teklo iz očiju. Snaga tvojega uskrsnuća, Gospodine, već je tada zasjala i probila led prijezira. Skrušena duša susrela je tebe. Gospodine, ti ne podliježeš logici prijezira. Ne prezireš Šimunov poziv, nego ga prihvaćaš i zajedno s njim blaguješ. Ne prezireš ni suze, ni poljupce, ni pomast raskajane duše. Ti ne prezireš, nego cijeniš i ljubiš. Sâm ćeš jednom, pri pashalnoj večeri, ustati od stola i oprati noge svojim učenicima.
p. Niko Bilić, SJ
Jezik Crkve, str. 92-94.