Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Bratska pravednost (Mt 5,20-26)

uz #današnjeEvanđelje: petak 1. korizmenoga tjedna, četvrtak 10. tjedna
Georg Karl Franz Cornelius, Krist napastovan od Sotone

Poslušajte:

N. Bilić, Bratska pravednost (Mt 5,20-26)

Usred Govora na gori, tog silovita ustava Božjega kraljevstva, Gospodin i Učitelj Isus navodi primjer koji nažalost mnogi među nama odmah iz iskustva razumiju. Moraš “isplatiti do posljednjeg novčića”, do posljednje četvrtine kune, s naglaskom najavljuje Isus: “Zaista, kažem ti!” (Mt 5,26). Kolikima se od nas to zbilo, što zbog nepravde i velike moći institucija, što zbog neopreza i pohlepe ili zbog nemara i naivnosti. Isus se služi ozbiljnim slikama iz stvarnoga života!

Teške riječi Isusove

Jedanput Isus upozorava na riječ (“rečeno je” Mt 5,21), koju su preci u davnini slušali. A triput će kao novost i protutežu uputiti svoju riječ, ponavljajući u prvom licu “kažem” (grč. λέγω Mt 5,20.22.26) – na početku, u sredini i kao završetak evanđeoskoga ulomka. Pritom se sva tri puta susrećemo s porukom kakvu nismo navikli slušati od Isusa, Spasitelja, i nerado je čujemo: Dužnička robija je na kraju. Daleko teža je korjenita opomena o zahtjevnim mjerilima za ulazak u kraljevstvo nebesko. Nismo li obilni u našoj pravednosti, izobilniji od stručnih poznavatelja Zakona i revnih čuvara zapovijedi, sigurno nam nema ulaska (usp. Mt 5,20). Sva gorljiva skrb i puna ljudska snaga u izvršenju starozavjetnih zapovijedi nije dosta. Apostol Pavao to će do vrhunca razraditi. Treća Isusova opomena, po sadržaju slična ovoj, još je žešća kad on u sredini svojega govora odrješito, bez ublažavanja najavljuje pakleni oganj (Mt 5,22).

Četiri pouke

Učitelj se ponajprije obraća cijeloj zajednici. Zamjenicom “vi” oslovljava sav onaj silan svijet slušatelja koji su pohrlili za njim iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije (Mt 4,25). Tako čini s uvodnom napomenom o obilju pravednosti, a tako je i kad ističe novu oštrinu s obzirom na iskonsku Božju zapovijed o zaštiti ljudskoga života.

U trećoj i četvrtoj pouci koje se odnose na bogoslužje i na razmirice, na međusobna dugovanja, Isus postupa drugačije i obraća se izravno s “ti”. Dohvaća neposredno mene, dodiruje moje vlastito “ja” dok ga slušam.

Isusova nova zajednica – djeca Očeva

Uspostavlja Isus očitu razliku. Što u Starom zavjetu čini ubojito oružje, Gospodin sada prepoznaje u našim ljudskim osjećajima (“tko se srdi” Mt 5,22) i riječima (2 x “tko rekne” 5,22), koji mogu povrijediti, raniti i iznakaziti, oduzeti život. Za razliku od starih Isus se očito obraća novima – novim ljudima koje okuplja u svoju zajednicu, zasnovanu na njegovoj osobi. Sama sebe ističe: “a ja vam kažem” (5,22) prvi put, i to će još pet puta ponoviti u cijelom Govoru na gori (5,28.32.34.39.44).

Isus upozorava: krivac sam ako svojim srdžbom ili svojim riječima satrem bližnjega. Ključ nove zajednice u tome je da smo braća (4x “brat” Mt 5,22-24). Budući da je Sin Božji čovjekom postao, po njemu, mi smo braća. Djeca smo u istoj obitelji. Bratu govorim, brata oslovljavam, bratu sam dužan čuvati život. Moje riječi imaju snagu. Isus mi objavljuje da sam i u tome na sliku Boga Stvoritelja koji u početku riječju stvara (usp. “i reče Bog” 9x Post 1).

U Bibliji očito već primjer Kajina i Abela pokazuje kako visoko mjesto ima odnos među braćom. Ništa ne vrijedi prvorođencu Kajinu što prvi u Svetom pismu nastupa kao liturg – bogoslužitelj: daje svoj prinos Bogu (Post 4,3). Ali sve je upropastio prolivši krv svojega brata (Post 4,10). Upravo srdžba bijaše njegov problem (Post 4,5.6). “Tko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga – lažac je” (1 Iv 4,20) – sažeto će i odlučno zapisati Ivan.

Čudesna moć pomirenja

Daleko je međutim važnije što Učitelj u primjeru odnosa među braćom daje utješno upozorenje na silnu, upravo božansku moć koja nam je darovana. Slijedimo li gramatiku izvorna biblijskoga jezika, koja kod “izmiriti se” bilježi trpni glagolski oblik (grč. διαλάσσομαι Mt 5,24 u ovoj tvorbi samo ovdje u NZ), primijetit ćemo da je Otac nebeski na djelu kao subjekt. Isusov imperativ, zapovijed koju izravno meni upućuje dok krećem prema Božjem oltaru, glasi: Neka se najprije na tebi dogodi pomirenje s bratom! Budi izmiren! Primi na dar pomirenje! (Mt 5,24).

U četvrtoj, posljednjoj pouci Gospodin je realist. Zna da ću naići i na protivnika. Opet traži od mene da već sada, na putu, primijenim istu tu moć pomirenja. Njegov imperativ “nagodi se!” (εὐνοέω Mt 5,25), koji ističe čovjekov um (grč. νοῦς), sada je: Sprijatelji se sa svojim protivnikom! Budi dobrohotan, budi dobre misli, valjanoga uma prema njemu! (Mt 5,25). Tako me neće predati na sud.

Je li pretjerano prepoznati kako Isus ovdje unaprijed gleda na divne plodove onoga izmirenja (ἀποκαταλάσσω Kol 1,20) koje će nam on zaslužiti kad bude dopustio da sam bude izveden pred sud (usp. Mt 5,25), kad bude sama sebe prinosio kao dar (usp. Mt 5,23) Bogu na žrtveniku križa?

ur. 26. 2. 2021.

Niko Bilić, SJ