u Isusovoj prispodobi o dva sina i vinogradu
Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 26. nedjelju (god. A): Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32
Dobra je egzegeza, dobro je tumačenje Biblije koje nas vodi natrag k Riječi Božjoj i daje nam da je iznova, još bolje razumijemo. Evo prave prilike da se u pouci Isusa, Učitelja, s poštovanjem, duboko poklonimo vječnom misteriju Očeve volje koju treba izvršiti (usp. Mt 21,31) i da je iz blizine što dublje promotrimo. Volju Oca nebeskoga najviše otkrivamo u središtu, u žrtvi Sina njegova jedinoga, ljubljenoga, koja započinje na križu, a završava se Uskrsom – Prvina usnulih, kao prinos sama sebe daje Ocu (usp. 1 Kor 15,20), koji će ga nato “posvema uzvisiti i milosno mu dati ime nad svakim imenom” (Fil 2,9).
Očev vinograd
Svaki put u molitvi “Oče naš” zazivamo: “Budi volja tvoja!”, baš kao sam Gospodin u Getsemanskom vrtu (Mt 6,10; 26,42). Prorok Ezekiel od davnina u izravnoj polemici objavljuje da je put Gospodnji pravedan (Ez 18,25). Pogledajmo tu pravednost, uđimo u srce očevo kako nam ga Gospodin i Učitelj u svojoj prispodobi ocrtava! Osjetimo očevu dušu, pogledajmo sinove njegovim očima!
Otac ima vinograd. Sve je spremno, zrelo, osunčano, slatko, sočno. Milina! Otac prilazi i progovara očinski, toplo i blisko: “Sinko! Rođeni! Dijete moje!” (grč. τέκνον Mt 21,28). Potiče, bodri, pokreće. On pristupa i prvomu (r. 28) i drugomu sinu (r. 30).
Prvi sin
Otac u svojoj velikodušnoj, strpljivoj roditeljskoj mudrosti dopušta i prihvaća da prvi – prema proročkom opisu – bezbožno (usp. Ez 18,27) odgovara: “Neću!” (Mt 21,29). Razara očinski autoritet, vrijeđa očevu ljubav.
Prvi sin predstavlja carinike i bludnice (Mt 21,31.32) koji su zaglavili u svom grijehu i hode putem nepravde. Ali prvi sin je također poput sina razmetnoga (usp. Lk 15,17-19). Uvidio je i odvratio se od svoje bezbožnosti, odvratio se od svoga ne-djelovanja (usp. Ez 18,27.28), od svojega “neću”. Obratio se je! Poslušao je Ivana Krstitelja koji je “došao k nama putem pravednosti” (Mt 21,32). “Predomislio se i otišao” u vinograd (21,29). Otac radosno može reći: Sada “izvršava moje pravo i pravicu” mojega srca (Ez 18,27). Prikuplja sin slasne plodove! Ima život.
Drugi sin
Istim očinskim srcem otac gleda i drugoga sina. Evanđelje ističe da mu na isti način pristupa (grč. ὡσαύτως “isto tako” Mt 21,30). Drugi sin međutim, predstavlja nositelje vlasti u hramu i u narodu (usp. “glavari svećenički i starješine narodne” Mt 21,23). Predstavlja Božji narod. Nas predstavlja. Nama Isus nudi pouku. Daje nam da sami vidimo (usp. Ez 18,28; Mt 21,32) pa da se obratimo.
Gledajući pred sobom ne svoga tatu, nego “gospodara”, “gazdu”, drugi sin kaže: “Evo me, tu sam. Ja sam onaj pravi. Ja (grč. ἐγώ Mt 21,30)!” Ali sve samo na toj egoističnoj riječi ostade. Bolan je rascjep između riječi i djela.
Obvezali smo se na pravednost, sklopili smo savez s Bogom, ali odvratili smo se od svoje pravednosti (Ez 18,26). Činimo nepravdu – prema Bogu, prema svojima, i prema sebi. Kad je Ivan Krstitelj došao i pozivao: “Obratite se!” (Mt 3,2), nismo mu povjerovali (usp. Mt 21,32). Hoćemo li se sada predomisliti kad vidimo da se rasipni sin vratio ocu, da su carinici i bludnice poslušali glas? Nemamo života u sebi, oduzimamo život vlastitoj duši. Slatkoća, jedrina, obilje sunca koje se skrilo u bobicu grožđa za nas ne postoji. Vinograd ostaje tuđina, a ne baština.
Vječni Sin Očev
Pravi put nudi Pra-Sin odvijeka, Jedinorođenac Očev. On govori nama okorjelima, nudi nam priliku i pouku. On je sama sebe učinio neznatnim, ponizio se (Fil 2,8), dragovoljno prihvaća da bude sluga premda je Sin (2,7). Sama je sebe opustošio (grč. κενόω 2,7). Odrekao se svojega božanskoga lika i uzeo naš ljudski lik. Od prve kaže: “Da!” te izvršava volju Očevu i u smrti, ne slavnoj poput Mojsija, koji je uzišao na goru i motrio obećanu zemlju (Pnz 34,4), nego u sramotnoj smrti na križu (Fil 2,8), koja znači prokletstvo (Pnz 21,23). Sve ono neizmjerno, dragocjeno bogatstvo vlastitoga ljudskog života on napušta. Odriče ga se na križu. Predao ga je u ruke Očeve.
Isus je Sin Očev. Nije on samo, kao i njegova Majka, rekao “Neka mi bude!” (Lk 1,38 usp. “Kako hoćeš ti!”, “Budi volja tvoja!” Mt 26,39.42) i otišao u vinograd Božji, nego je radi nas postao trs tako da mi možemo biti loze na njemu. To je volja Očeva! Križ je slika trsa na koji smo mi kao mladice nakalemljeni i primamo životne sokove. Primamo ne tek bujnu slast grozda, nego on nam samoga sebe daje, svoje tijelo i krv. To je volja Očeva!
CROSBI
p. Niko Bilić, SJ