Zaharija, otac Ivana Krstitelja, starozavjetni je svećenik u Novome zavjetu. Štoviše, kad u razgovoru s Božjim glasnikom opisuje svoju dob (πρεσβυύτης Lk 1,18), dat će osnovicu za ime novih, Kristovih svećenika – prezbitera.
Divimo se novozavjetnoj Božjoj dobroti i s pravom ističemo kako Bog čini velike stvari daleko od središta moći, u Nazaretu primjerice, i s „malim“ ljudima, izvan sustava, bez visokih položaja. Svećenik Zaharija međutim pravi je primjer da se Bog javlja i usred establishmenta i ondje pripravlja svoja djela.
Zaharija je čovjek koji odano obdržava zapovijedi i propise, živi u njima (ἐν Lk 1,6). Vjerno obavlja Zakonom propisano hramsko bogoslužje (1,8) koje okuplja cijelu zajednicu na molitvu (1,10.21). Stari svećenik ostaje služiti do kraja svoga roka usprkos neobičnim događajima koji su se zbili (1,23).
Otac Zaharija prvi je čovjek kojemu se u Evanđelju objavio Božji glasnik Gabriel – vjesnik Božje snage, i to ondje, kamo po naravi pripada – u Hramu, Božjemu prebivalištu. Zaharija, svećenik, kadar je razumjeti jezik anđela i uspostaviti dijalog s njime. Prvi je koji sluša radosnu vijest – evanđelje jer mu je Gabriel, u skladu sa svojim poslanjem, donosi (grč. εὐαγγελίσασθαι 1,19). Gabriel svojom izjavom otkriva da je Zaharija bio molitelj. Upozorava ga, naime, da mu je usrdna molitva (grč. δέησις 1,13) uslišana i to je prva poruka koju Zaharija prima s neba.
Biblijski tekst, istina, ističe Zaharijinu nevjeru pa njegovu poznatu nijemost tumači kao korektivnu kaznu, što po naravi prihvaćamo. Ipak, ono što nebeski glasnik kaže o Zaharijinu novu stanju, znači ponajprije šutnju i tišinu (σιοπάω Lk 1,20). Svećenik će šutjeti dok se čudesna najava ne ispuni. Ima li prikladnije i prirodnije reakcije pred misterijem?
Poslije će, ispisujući na pločicu “Ivan mu je ime” (Lk 1,62) dokazati da poslušno izvršava nalog koji je od Boga primio (1,13). Unatoč prvoj nevjerici, dobro je on slušao i usvojio Božju poruku. Zapamtio je i zapovijed i ime koje treba dati.
Riječi koje nakon devetomjesečne tišine Zaharija izgovara jesu proslava i hvala Bogu (Lk 1,64). Primjenjuje onu izvornu moć da blagoslivlja (grč. εὐλογέω) po kojoj je čovjek od početaka na sliku Božju. Duga šutnja pretočila se u svećenikov velik hvalospjev “Benedictus – Blagoslovljen” koji je ušao u srce novozavjetne molitve. Biblija otvoreno opisuje: upravo u času kad započinje veliku molitvu Zaharija je ispunjen Duhom Svetim, a njegove su riječi proročki govor (προφητεύω 1,67). Svećenik je Zaharija, dakle, prorok jednako kao što za svojega sina najavljuje: “a i ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati” (1,76). Tako se, eto, u Svetom pismu nastavlja časni niz Božjih proroka po čijim je ustima Bog objavio da će “podići snagu spasenja” svojemu narodu (1,69).
(18.03.10.; 10.04.10.) 6. 11. 2020.
doc. dr. sc. Niko Bilić SJ