U potresu 2020. u našem glavnom gradu Zagrebu silno nam se uzdrmalo tlo pod nogama. Krajem godine uslijedio je još bolniji užas u Petrinjskom kraju koji s produžio s naknadnim podrhtavanjima. U hipu krovovi su se urušavali, dijelovi zgrada padali. Doživjeli smo kako u ovom stvorenom svemiru uzalud tražimo točku koja bi zauvijek bila čvrsta. Na vlastitoj koži mogli smo osjetiti o čemu apostoli govore svome Učitelju: “Zar ćeš onamo gdje su te maločas htjeli kamenovati?” (Iv 11,8 usp. 8,59). A Isus svejedno polazi, u njegovu poslanju ne zaustavlja ga kamenje koje prijeti, od kojega je spasio ženu koju su doveli da je osude (usp. 8,5).
Zbog potresa ljudi su istrčali iz svojih kuća, spustili se na ulicu, u dvorište, da se odmaknu, da međusobno podijele strah. Zacijelo će nam lako pred oči doći mnogi Judejci koji su prema evanđeoskom izvještaju došli iskazati sućut i obodriti dobre sestre preminuloga Lazara, Mariju i Martu (Iv 11,19). Oni, živi narod Božji, plaču (33). Pozivaju Isusa da dođe i vidi grob (33) u koji su pokojnoga položili. Njih Isus uzima u svoju molitvu Ocu (45). Moli za njihovu vjeru i ta se molitva ostvaruje, uslišana je. Oni vjeruju (45). Upravo ovo mnoštvo koje bijaše s Isusom kad Lazara pozva iz groba pronosit će svjedočanstvo (Iv 12,17), tako da će se silan svijet okupiti na doček Gospodinu kod slavnoga ulaza u Jeruzalem (12,18).
Ovo nam je evanđeosko poglavlje za vrijeme pandemije važno jer i opet, kao i pred slijepcem od rođenja, na prvo mjesto iskače bolest i pitanje o njezinu smislu. Četiri puta početak izvještaja ističe da je Lazar bolestan (ἀστθενέω Iv 11,1.2.3.6), slabo mu je. Kad Gospodinu to javljaju, on sam od sebe gleda u prvom redu ne koji su uzroci od kojih bolest dolazi, nego najprije koja je svrha. Radi čega je ona tu. Još od Aristotela, od početaka europske znanosti, svjesni smo koliko je cilj važan, najvažniji, princip koji sve određuje i pokreće. Isus proglašava da je bolest radi slave Božje (Iv 11,4) i konkretizira odmah neposrednu svrhu: zato da Sin Božji bude proslavljen po toj bolesti.
Svojim zahtjevnim tumačenjem Gospodin nas dovodi do onog najtežeg pitanja po kojemu nam je ovo evanđeosko poglavlje danas tako važno, toliko aktualno i relevantno. Pa zar on koji je slijepca od rođenja čudesno doveo do zdravlja i dao mu da progleda, pokazao je na njemu djela Božja kako je i najavio, zar on nije mogao učiniti da Lazar, njegov dragi prijatelj, ne umre. Tako s pravom pitaju neki od okupljenih (Iv 11,37) i sažimlju bit. Nakon toga pitanja sam je Isus ponovno u svojoj nutrini potresen, pogađa ga to.
Rekao je da bolest nije na smrt (Iv 11,4), a evo njegov dragi Lazar, umro je. Isus to zna, otvoreno tako veli, i sada dolazi na njegov grob, na mjesto mrtvih (11,38). Već je četvrti dan Lazar pokojnik.
Pa zar nije Gospodin mogao zaustaviti grozotu svesvjetske zaraze? Nije li mogao ispružiti milosrdnu, moćnu ruku, reći spasonosnu stvarateljsku riječ i spriječiti zagrebački potres koji će razderati utrobu bazilike njegova presvetoga Srca, potres koji će na jeziv način u grob otjerati milu djevojku u cvijetu mladosti, mladosti provedene upravo u njegovoj bazilici?
Kad je nova bolest već odnijela preko pola milijuna ljudskih života, pravi je čas da s Lazarom, kojega su povili i položili u grobnu pećinu, pogledamo u mračno ždrijelo smrti. Gospodin kaže: to je san (κοιμάομαι Iv 11,11), baš kao što je i za Jairovu djevojčicu bio rekao (καθεύδω Mk 5,39). Najdublja pitanja i najskriveniji ljudski jad smije danas izići na površinu. U korizmeni petak 2020. Papa Franjo preko svih novih medija Papa poveo nas je do drevnoga raspela. I nebo je plakalo dok je presvetim Sakramentom blagoslivljao nevoljni svijet. Čas je za prave, najozbiljnije, vruće ljudske suze. Neka provru kao što su iz Kristovih milih očiju nezaustavljivo potekle. Isus je u suzama (δακρύω Iv 11,35).
Samo ovdje, nigdje drugdje u Evanđelju nećemo naći takav opis koji govori o suzama (grč. δάκρυον) koje naviru i oblijevaju Isusovo lice. Nije to “plač” kao kod Marije i kod okupljenih (κλαίω Iv 11,31.33), nije to ni Isusov plač nad svetim gradom Jeruzalemom koji Evanđelje po Luki jedinstveno bilježi (κλαίω Lk 19,41). Ovdje je glagol jedinstven za cijeli Novi zavjet, a opisuje na Isusovu licu one suze kojima je žena grješnica, žena koja je mnogo ljubila, Isusu u farizejevoj kući noge oprala (δάκρυον Lk 7,38.44). Opisuje suze koje će Bog obrisati zbog Jaganjčeve žrtve (δάκρυον Otk 7,17). Knjiga Otkrivenja razjasnit će: Htio je svoj šator podići među nama (δάκρυον Otk 21,3), pa će nam obrisati suze i smrti više neće biti.
Kristov gromoglasan poziv pokojnom Lazaru (δεῦρο Iv 11,43) sročen je istom riječju kojom je onoga bogataša pozvao da, nakon što imetak uloži u siromašne i osigura blago na nebu, dođe i slijedi Isusa, učitelja (δεῦρο Mt 19,21; Mk 10,21; Lk 18,22). Uspjeh Kristova zova, posluh Lazarov, koji je utješna, glavna poruka ovoga evanđelja pokazuje čudesan prizor. Još u mrtvačkim povojima Lazar samostalno izlazi iz groba (Iv 11,44). Dodatno još Isus nalaže da ga bližnji odriješe i tako mu omoguće slobodan, njegov vlastiti život (11,44). Ezekiel je u viđenju motrio čudesnu silu Božju koja oživljava mrtvačke kosti (Ez 37,1-14). Simbol je naviještao sretan povratak u domovinu. A kod Lazara se opipljivo ostvaruje Božje obećanje o otvaranju i izvođenju iz groba (Ez 37,12.13). Kristov uspjeh vidi se u tome što je Lazar poslije sustolnik Isusu (Iv 12,2) na večeri koju mu šest dana prije Pashe priređuju. Ljudi se okupili i zato da vide uskrišena Lazara (12,9), a Isus je dokazao kako ne vraća život samo Lazaru, nego živoga Lazara vraća njegovim sestrama, oživljava obitelj.
2. popravljeno izdanje 9. 2. 2021.
CROSBI
Ivica Hadaš, Niko Bilić
usp. Lazar, prijatelj