Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Iskustvo zaručnice u Pjesmi nad pjesmama

Pjesma nad pjesmama biblijska je knjiga u kojoj se govori o ljubavi. Ljubav je uspoređena s vinom (1,2; 4,2). Razvedruje dakle srce čovječje (Ps 104,15). Ima u sebi nešto opojno. Stvara osjećaj topline. Proizvodi zanos. Ljubav i gorljivost bit će napokon uspoređene se plamenom Božjim (8,6).

U Pjesmi se govori o odmoru i predahu: „Kralj se odmara na dušecima svojim“ (1,12). Spominje se postelja na kojoj čovjek počiva, povlačenje (1,4; 2,4) i pustinja (3,6; 8,5).

Kakvo iskustvo prolazi zaručnica, kakav je njezin unutarnji put? Ponajprije, njezin zaručnik jest kralj. Treće poglavlje podrobno prikazuje kako mu je slavno prijestolje (3,9) i spominje dijadem – kraljevsku krunu na njegovoj glavi (3,11). On je kralj Salomon. Njemu se pripisuje pjesma (1,1). Prema biblijskom tekstu on je tvorac stihova. On pjeva o zaručnici.

Ipak, u samoj pjesmi zaručnica je osoba koja prva progovara. Traži od njega da se povuku u osamu. Bit će primljena u kraljevske odaje (1,4; 2,4). Isus će reći, kad moliš, zatvori se u svoju sobu. Budi sa svojim Bogom u skrovitosti. 

Zna komunicirati

Zaručnica zna komunicirati, iznosi što joj je na srcu.

            Zaručniku, kralju, govori izravno.
            U dijalogu je i s kćerima Jeruzalemskim koje će joj biti savjetnice (1,8 itd.), ali i   napasnice kad stavljaju u pitanje njezinu ljubav i „nude“ joj druge mladiće (5,9).
            Izravno se obraća čuvarima u gradu, stražarima koji obilaze zidine (3,3).
            Napokon, ali tek kraju, u dijalogu je i sa svojom vlastitom braćom (8,8–12).

Zaručnica zna da je njezin ljubljeni mnogima privlačan i poželjan (1,3s). Zato ga treba osvojiti. Ne ide to samo od sebe.

Izravno mu se obraća i traži od njega da joj kaže gdje ga i kako može naći. Ne želi ići ukrivo, lutati oko drugih. (1,8).

Njezine savjetnice ponajprije je valjano upućuju da slijedi tragove (1,8). One je priznaju „najljepšom među ženama“ (18,8: 5,9; 6,1) – kad žensko oko to složno potvrđuje, ta procjena puno vrijedi.

Dragocjen dijalog

Podulji izravan dijalog zaručnice sa zaručnikom (1,9–17) svjedoči nam o njihovu međusobnom divljenju. Važni su to trenuci. Oni se zaustavljaju i kontempliraju ljepotu. Duhovnost nije samo motrenje uzvišenih božanskih otajstava, nego i dopuštanje Bogu da promotri mene.

Zaručnica doživljava vrlo konkretno kako se pogled njezina ljubitelja zaustavlja na njoj. Zastaje ponajprije na njezinu licu (1,10) i očima (1,15). Na licu je prepoznatljiva osoba. Ono što čovjek jest pokazuje se na licu. Upravo u meditaciji možemo osjetiti kako su mišići na našem licu važni. Ako ih u miru osjetimo, znat ćemo koliko su napeti i stegnuti, ili su smireni i vedri.

Zaručnica zbog njegove ljubavi i u susretu s njime postaje svjesna sebe. Njegov pogled čini da ona realno prepozna svoju vlastitu vrijednost. Što zaručnik prepoznaje i što joj priopćuje („lijepa si“ 1,10.15; 4,1.7; 6,4) to ona sama uviđa. Samu sebe doživljava kao cvijet, kao ljiljan (2,1). Sposobna je o tome i pred drugima svjedočiti. Tako se osjeća i takvom se pokazuje.

Zaručnik uočava njezinu posebnost, ono po čemu se ističe među svima i razlikuje se od drugih (2,2). Za njega ona je „prijateljica“, „sestra“, „zaručnica“, njegova ljepota – njegova „savršena“, kako dvaput ističe („savršena moja“ 5,2; 6,9).

Zahvaljujući njegovoj ljubavi, njezina pripadnost zaručniku nije skrivena i privatna, nego jasna i poznata stvar: „Dragi moj pripada meni, a ja njemu“ (2,16; 6,3) – posvjedočit će ona, dva put, i to pred drugima. Tako će učiniti i u kušnji (6,3).

Blizina koju opisuje neposredna je. Riječ je o pravom zagrljaju: osjeća njegovu ruku pod svojom glavom, a druga ju je obgrlila (2,6; 8,3). U njezine kose „zapleo se kralj“ kako on sam opisuje (7,6). Psalmist će kazati „s leđa i s lica ti me obuhvaćaš“ (Ps 139). Ignacije će u uvodu u duhovno vježbanje upozoriti kako Stvoritelj ima običaj zagrliti dušu.

Pažljiva žena

Bogate usporedbe iz prirode kojima Pjesma obiluje pokazuju ponajprije da je zaručnica žena koja ima otvorene oči i svjesna je životne stvarnosti koja ju okružuje. U njihovu ljubav uključena su konkretna iskustva i svijet u kojem žive. Ali, ti dragi motivi iz prirode vratit će nas također na prve stranice Svetoga pisma i na ljepote stvaranja. Podsjećaju nas na Stvoritelja i njegovu darežljivu, preobilnu dobrotu. Kad se više puta spominje motiv „vrt“ (8x 4,12.15.16[2x]; 5,1; 6,2[2x]; 8,13) naravno da ćemo se odmah sjetiti rajskog vrta koji je u početku Bog čovjeku dao kao zavičaj.

Zaručnica je osoba koja poštuje vrijeme povučenosti i odsutnosti svoga dragoga. Opetovano će tražiti da ga ostave na miru, neka spava dokle on sam to hoće (2,7; 3,5; 8,4). Lako ćemo se sjetiti Male Terezije i njezina pisanja da Isus spava kad nije u molitvi mogla osjetiti njegovu prisutnost. Sv. Ignacije će izričito napomenuti da je duhovna utjeha dar od Boga pa i onda kada ima neki svoj zemaljski uzrok. Prava utjeha u Duhu uvijek je Božji dar i ne možemo je svojim silama proizvesti. To je dragocjen pohod Božji kojim nam daje da uživamo u njegovoj prisutnosti.

Poznati tekst poziva koji započinje s: „Ustani, dragano, ljepoto moja, dođi“ (2,10–14) važan je dio pjesme jer ih ona navodi. Očito dobro sluša i pamti njegove riječi. Poziv je to koji joj se duboko usjekao u srce i pamćenje.

Višestruko trpljenje

Zaručnica prolazi kroz patnju i trpljenje na više načina.

Prvo što saznajemo jest da trpi od svojih najbližih, od braće (1,6). Ona je osoba koja je radila za druge, a svoje je zapustila i zanemarila. „Postavili su me da čuvam vinograde, a svog vinograda nisam čuvala“ – izvješćuje ona.

Mučan oblik njezina trpljenja prouzrokuju oni koji bi trebali čuvati, a napadaju je (5,7). Zaručnica trpi udarce, ranjena je. Oduzeta joj je odjeća, trpi studen u noći i nezaštićenost. Izvrgnuta je sramoti i ponižena. I to od onih koji su čuvari.

Trpljenje zaručnice povezano je s njezinom čežnjom i potragom za zaručnikom.
Osobita vrsta trpljenja jest čas kad je osjetila njegovu blizinu, čula je kako je pokucao, čula je njegov glas i upravo kad je bila spremna primiti ga, kad je otvorila vrata – njega nema (5,6).

Poseban je osjećaj zaljubljenosti koji nije samo ugodan i mio, nego opterećuje kad zaručnica opisuje da spava ali da joj srce bdi (5,2) i kad spominje kako joj je sva utroba zadrhtala (5,4). Dvaput će posvjedočiti da je bolesna od ljubavi (2,5; 5,8). Želi da njezin zaručnik to zna pa makar i neizravno preko glasnika (5,8). Zaručnica čezne da joj njezin ljubljeni bude blizak poput brata (8,1).

Triput izvješćuje o potrazi i o tome da je bila uzaludna, o frustriranosti koju osjeća: „Tražila sam ga, ali ga nisam našla“ (3,1s; 5,6). Ne možemo ne pomisliti na Mariju Magdalenu pred grobom Isusovim.

Vrhunac i preokret u pjesmi

Tri retka u 4. poglavlju predstavljaju svojevrstan vrhunac i preokret u cijeloj Pjesmi nad pjesmama. Susrećemo takoreći najvažnije iskustvo zaručnice.

Ponajprije, u pjesmi je inače jasno i višekratno opisana duboka čežnja koja prožima zaručnicu. U Pj 4,9 kralj priznaje ranjenost svoga srca. Prvi put on progovara o svojoj čežnji za njom. Otvara svoje srce.

Zatim, pohvaljuje se i veliča njezina ljubav. Njezina se ljubav uspoređuje se s vinom (4,10). U pjesmi se uglavnom ističe veličina i slatkoća zaručnikove, kraljeve ljubavi; ovo je prvi put da se njezina ljubav hvali. Sada je ona uspoređena s vinom kao što je već u početku to bio slučaj sa zaručnikovom ljubavlju (1,2).

On je prvi put priznaje zaručnicom (KS: „nevjesta“, Šarić: „zaručnica“) u 4,9 i tako još pruža osjećaj sigurnosti. Taj važan naziv koji je potvrđuje na njezinu životnu putu i daje joj perspektivu, obraćajući joj se ponavlja u nizu od pet puta zaredom. Naći ćemo ga u svakom od pet redaka 4,8–12 i potom još jednom u 5,1.

Prvi put u pjesmi on je naziva sestrom. Za tom blizinom ona i čezne (8,1). Dva put on ponavlja: „sestro moja“ (4,9s). Hebrejski izraz אחות ahot s nastavkom za pripadnost prvom licu pojavljuje se prvi put u tekstu i potom odmah u idućem retku. U ustima zaručnika naći ćemo ga još u 4,12 te u 5,1s.

Cilj procesa

Amor parem invenit vel facit – misao je iz duhovne tradicije koju potvrđuje i Pjesma nad pjesmama.
U početku pjesme „iz pustinje“ (3,6) dolazi svečana povorka s kraljem (3,6–11), na kraju „iz pustinje“ (8,5) zaručnica dolazi zajedno s kraljem, naslonjena na svoga dragoga – ona je kraljica.

Dvaput ona je poštivala njegov počinak (2,7; 3,5), na koncu to zaručnik isto tako čini (8,4). Kao što je ona prije molila kćeri jeruzalemske da daju mir njezinu dragome, tako sada on – prema podjeli Jeruzalemske Biblije – jednaku molbu upućuje kćerima jeruzalemskim za nju:

„Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela! (8,4)“

Ona postaje kao on – on je Salomon, ona Sulamka (2x 7,1). Tako je naziva zbor djevojaka, a tako i ona samu sebe označava.

I jedno i drugo ime izvedenica je od שׁלום šalom „mir, blagostanje, spasenje“. Ako je on npr. Miro, ona je Mira.

U njegovim očima ona sada ima mir – šalom (8,10).

2. izd. 9. 3. 2021.

Niko Bilić SJ