Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kršćanska ljubav prema djetetu

Kako to da Kristovi učenici s tako velikom ljubavlju gledaju na svoje najmanje, na svoju djecu, na one koji su najpotrebniji zaštite i zaslužuju najviše skrbi počevši od trenutka začeća? Jasno nam je zašto je to tako. Gospodin Isus, naime, nije tek rekao svojim učenicima da uzmu svoj križ i idu za njim (usp. Mk 8,4), nego je čak dvaput za svojega života, kako nam bilježe Evanđelja, čuo one presvete riječi koje će svaki roditelj najbolje razumjeti. Otac s neba govori: “Sine moj, u tebi mi sva milina!” (usp. Mt 3,17; 17,5). Moja radost, moje veselje, moj dobar osjećaj u tebi je. Kad majka ili otac – mama i tata – samo vide svoje dijete, već se u njima rađa veselje.

Božićno doba pravi je čas da pogledamo, skromno ali precizno, koji su to biblijski razlozi zašto Kristovi učenici cijene dar života onih najmilijih, najdražih i najmanjih među nama. Početak je zabilježen na prvim stranicama Svetoga pisma. Nismo doista drugo doli skup praha zemaljskoga kako to biblijski jezik zapisuje (Post 2,7). Zaista, uzmemo li naše ljudsko tijelo, naš čudesno sastavljeni organizam, na koliko god sitnih dijelova ga podijelili i izučavali, nećemo naći elemenata koji bi bili o drugud. Dio smo našega svijeta, dio naravi. Slabašni, krhki. I vraćamo se u prah. Ljudski život, međutim, za razliku od svega ostaloga na ovome svijetu prema svjedočanstvu Pisma izravni je dar Božji. Dah života dolazi nam tako da ga je sam Stvoritelj udahnuo u nas (Post  2,7) što ni s jednim drugim bićem kod biblijskoga stvaranja nije slučaj.

Govorimo li o onima koji još nisu rođeni, dovoljna nam je i čista, jednostavna logika da se zapitamo sasvim ozbiljno: Kad kažem “ja” za samoga sebe, svoju vlastitu osobu, na što mislim? Kada je to počelo? Najobičnije ljudsko razumijevanje potvrđuje nam ono što baka i djed, tamo daleko na selu, udaljeni od svih naših mudrovanja, itekako znaju. Najsuvremenija znanost jasno nam pokazuje gdje to i kada započinje ljudski život. Danas smo, zahvaljujući vlastitome iskustvu i psihologiji, svi svjesni kako je prvih devet mjeseci pod srcem majke ključno za naš svekoliki duševni život. Stoga, pred otajstvom Božića u ovoj 2019. godini, molimo da na pravi način prepoznamo i priznamo ljudska prava onih koji su najugroženiji među nama.

Radosti i tjeskobe Svete Obitelji

Zašto kršćanin toliko ljubi život pod majčinim srcem i brine se za njega? Zato što je Majka Marija u tom prvom času, odmah, dok je po Duhu Svetom začela Božjega Sina, krenula ususret Elizabeti (Lk 1,39). Izvrsno se pokazuje kako Gospodin Isus još pod srcem majke, još kao ono maleno djetešce koje zahvaljujući modernoj medicini danas možemo promatrati kako se razvija, već djeluje. Majka Elizabeta puni se Duhom Svetim zato što je Isus – njezin Gospodin, plod u utrobi Majke – došao k njoj u pohode (Lk 1,41). Njegov rođak Ivan započeo je svoj biblijski ples. Svaka će majka razumjeti da velika djela, koja učini Svesilni (Lk 1,49) u Marijinu zahvalnom, oduševljenom klicanju itekako znače i čudesni dar začeća: Majka je u blagoslovljenu stanju, očekuje sina.

Sveto pismo nam, znamo, pokazuje kako pritom nije sve ljepuškasta, ružičasta priča obojena tek djetinjastom naivnošću. U isti čas što se zbiva s Josipom, poočimom, zaručnikom Marijinim? Na kakvim je on mukama! Razmišlja da otpusti svoju zaručnicu (Mt 1,19). Želi djelovati u potaji, krišom (grč. lathra). Na rubu je da samoga sebe baci u onaj mrak koji obilježava Heroda u Evanđelju (lathra Mt 2,7). Međutim, isto tako kao što je Mariji anđeo navijestio, tako će Josipa anđeo zaustaviti da ne pođe krivim putem. Zato molimo pred božićnim jaslicama da svima onima koji su i danas iz mnogih razloga u muci kad je dijete na putu da Božji anđeo dođe i pokaže kamo i kako (Mt 1,20). U Evanđelju anđeoska je pomoć uspješna. Evo ih, kad idu na popis – sjećamo se o Božiću – oni su zajedno (Lk 2,5). Još jednom se, međutim, vidi kako Sveto pismo pokazuje puno razumijevanje za mučna iskustva. Od najmanje dobi, još pod srcem Majke, Gospodin Isus postaje žrtva naše birokracije, vladareva propisa: car je odredio da svi moraju na popis. Lako možemo shvatiti kako je to izgledalo. U posljednjim danima trudnoće majka s djetetom pod srcem mora na višednevno naporno putovanje samo radi puste administracije. Bijaše to prvi put za Kvirinijeva vladanja onim krajem (Lk 2,2); dakle, bila je posebna gužva. Nitko se nije od prve snašao. Sveta obitelj doživjet će onu sudbinu s kojom se mi danas tako često susrećemo: Nema mjesta za njih (Lk 2,7).

Krist – Učitelj

Mnogo ima razloga zašto možemo za ovaj Božić moliti da se promijeni ponajprije naše srce pa da ta kršćanska ljubav prema djetetu zavlada cijelim narodom, cijelim svijetom. Gospodin Isus kao Učitelj istina visoko stavlja one “koji slušaju riječ Božju i čuvaju je” (Lk 11,28), ali baš tom zgodom ne niječe, nego potvrđuje blaženstvo majke koja u svojoj utrobi nosi dijete i koja ga na svojim grudima hrani (Lk 11,27). Svojim pak spasiteljskim pozivom: “Pustite dječicu k meni!” kojim upravo malene postavlja kao mjerilo za ulazak u Kraljevstvo Božje istaknut će koliko su mu važna djeca (Mk 10,14). Riječi će djelom potvrditi kad njih blagoslivlja (Mk 10,16), daleko prije negoli će, tek kod Uzašašća, to sa svojima učenicima učiniti (Lk 24,50). Dijete će Učitelju biti uzor za pravu čovjekovu veličinu (Mt 18,2). Gospodin izravno brani dostojanstvo djece upozorenjem da ih ne smijemo prezreti. Pritom ističe i razlog: njihovi anđeli “stalno gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima” (Mt 18,10).

Biblijsko iskustvo

Zna Sveto pismo kako lako mi ljudi u svojoj ograničenosti ukrivo pođemo! Već Abraham na onoj prvi kušnji, sa svoje strane shvaća kao da treba ubiti vlastito dijete (“uzme nož da zakolje” Post 22,10). Nije to tek suvremeni problem kada čovjek misli da, zbog nekog lažnog višeg ideala i za neko izmišljeno dobro, treba smaknuti svoje dijete. Davno već, u Egiptu, po luđačkom faraonskom zakonu, svako muško dijete rođeno Hebrejima, trebalo je biti ubijeno (Izl 1,16). Još u Ilijino doba zlobnik iz Betela misli da čini dobro žrtvujući svoja dva sina, samo da podigne jerihonske zidine (1 Kr 16,34). Bolna je to rana koju Sveto pismo poznaje, to je u nebo vapijući grijeh! Posljednja, proročka knjiga na kraju Biblije, također poznaje sliku zmaja koji pred majkom vreba na novorođenče da ga odmah proždre (Otk 12,4)

Upravo će praotac Abraham u pedagoškoj kušnji naučiti da ono što Bog traži, nije “Ubij svoje dijete!”, nego: “Posveti ga meni!”. “Nisi mi uskratio sina” (Post 22,12.16) potvrdit će dvaput Gospodin i potom će biblijskom formulom ukrijepiti: “Poslušao si glas moj!” (Post 22,18). Već tu je anđeo koji je zaustavio očinsku ruku koja je spremna nožem zaklati vlastitoga sina (Post 22,11). Stručnjaci će upozoriti: biblijska riječ kojom Bog traži žrtveni prinos već sama označuje podizanje, uzvišenje, uzdizanje do pune mjere. Na koliko mi načina svojim osjećajima i čudnim idejama, svojim riječima i postupcima možemo skučivati, kljaštriti, oskvrnjivati život – psihički ili fizički život – svojem djetetu!? A Apostol će izravno reći: svi smo pozvani doći do savršena čovjeka, po onoj mjeri koja je u Isusu, da uzrastemo do njegove punine (Ef 4,13).

U Pismu, daleko nakon Abrahama, susrećemo dobro znanu starozavjetnu majku Anu, majku proroka Samuela koja izvrsno ispravlja i pokazuje put prema naprijed (1 Sam 1). Ona doista posvećuje svoje dijete Bogu već od malena (1 Sam 1,11). Ali to ne znači da mu oduzima život, da mu nešto uskraćuje. Dapače, dolaze roditelji k njemu, opet i opet, a dobra majka donosit će mu novu, veću odjeću: dijete raste (1 Sam 2,19). Kao prava majka ona se brine za svoje dijete, premda ga se je u pravom smislu odrekla i dala ga Bogu. Svetopisamski izvještaj namjerno ističe tri puta kako roditelji djetetu omogućuju ono najvažnije: Samuel raste (1 Sam 2,21.26; 3,19). I ne samo to! Zahvaljujući roditeljskom postupku, Samuel premda je još u djetinjoj dobi već je Božji poslužitelj (1 Sam 2,11.18; 3,1), što je u Bibliji vrhunsko priznanje njegovoj osobi, također triput zabilježeno.

Raspeti Spasitelj

Zašto kršćani s tolikom ljubavlju gledaju na svoju djecu, na one najmanje, na one koji su još u majčinoj utrobi? Najvažnija, završna slika na kojoj želimo zastati, dobro nam je poznata i već je u božićnom otajstvu motrimo: Gospodin Isus završit će svoj zemaljski život na križu. Zato što je on započeo život pod srcem svoje Majke, zato je nama ljudski život od početka svet. Sin ga je Božji svojim križem posvetio i otkupio. Kršćanska ljubav prema djetetu ima svoju nezatomljivu važnost zato što Gospodin Isus na križu kao svoju molitvu uzima riječi dobro poznatoga psalma: “Bože moj, zašto si me ostavio” (Ps 22,2; Mk 15,34). U tim riječima pronalazimo vrsnu uputu i najbolje tumačenje za ono što promatramo. Bogu, za kojega ima osjećaj da ga je ostavio premda mu je Otac, on kaže: “Ti si moj, ti si moj Bog!”

Gledamo li, naime, dalje u riječi psalma, otkrit ćemo od kada traje ta sveta veza i privrženost. Što to nalazimo u psalmu? “Od majčine utrobe ti si Bog moj” (Ps 22,11) – pisano je. Zato je nama život u majčinoj utrobi svet jer ta veza s Bogom, koja se sakramentalno utemeljuje u Krštenju, postoji dakako od prvoga trenutka. Zato je život svet i čovjek ga nema pravo dokinuti! Starozavjetni psalam ide tako daleko da nam pred oči stavlja milu, prepoznatljivu sliku: “Ti si me izveo iz krila moje majke” (Ps 22,10). Otkad traje veza toga čovjeka s Bogom? Od onda kada ga je čovjek svojom pameću spoznao? Od onda kada je donio odluku i opredijelio se? Nipošto! Evo, već drevni psalam kaže kako Bog na sebe preuzima ulogu primalje, babice. Bog pomaže u onom najosjetljivijem trenutku kad dijete u pravom smislu riječi već prelazi na drugi svijet. Iz majčine utrobe prelazi na ovaj naš svijet za koji dobro znamo kakav je. Sveto pismo kaže: “Ti si me izveo”.

Na pozadini ovoga psalma jasno nam je zašto Kristove riječi na križu imaju duboko značenje kad on kaže: “Evo ti majke!” (Iv 19,26). Majka je Isusova upoznala cijeli životni tijek svojega Sina – od začeća pa do smrti, od nazaretskoga doma i betlehemskih jaslica do križa na Kalvariji. Zašto kršćani s tolikom gorljivošću paze na svoje najmanje? Zato što im je Isusova majka Marija dana za majku. Svim kršćanima, a napose onim najmanjima, onima najpotrebnijima majčinske ljubavi, onima koji u punom smislu bez majčinske ljubavi ne mogu preživjeti. Ljubav je to koja započinje od prvoga trenutka – od začeća.

Zagreb, 3. 10. 2019. na godišnjicu beatifikacije kardinala Stepinca u Mariji Bistrici

vidi: Za život. Zašto kršćani ljube djecu? (audio)

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Zašto studirati Sveto pismo?

Zašto danas čitamo Bibliju? Želimo li ozbiljno njegovati kršćansku kulturu, prvi je izvor zasigurno onaj program koji sv. Pavao sažima: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!” (Gal 2,20). Taj cilj i zadaća svih Kristovih vjernika znači da želimo prihvatiti Isusa – utjelovljenu Božju Riječ – toliko, da uđe u sve pore našega života. Zato čitamo Božju Riječ da bismo je što dublje shvatili i primili. Znamo da Crkva od početaka prepoznaje Objavu na dva osnova stupa. Jedno je predaja i živa riječ Učiteljstva, a drugo je Pismo koje jedino pravilno čitamo u Duhu Božjemu u kojemu je napisano.

Glavni razlog, zašto uzimamo Bibliju i čitamo je u cjelini od početka do kraja, zacijelo je onaj dobro znani terapeutski studij Svetog pisma koji vodi sam Gospodin i Učitelj na dan svojega svetog uskrsnuća. Svi znamo za dvojicu učenika koji odlaze u Emaus (Lk 24). Uskrsli Isus, nakon što je poslušao njihove obilne izvještaje, otvara im Pisma (Lk 24,32) – kako oni sami svjedoče. Počeo je od Mojsija, tj. od prvih pet biblijskih knjiga, pa zatim prešao na sve Proroke redom (Lk 24,27). Iznosi im što ima o njemu. Poslije, kad budu svi opet na okupu u Jeruzalemu, reći će im da i Zakon i Proroci i Psalmi (Lk 24,44) govore o njemu. To je bit! Sam Gospodin uzima cjelinu Pisma da bi uveo u tajnu svoje vlastite osobe. Tri dijela koja Učitelj spominje, dobro poznajemo jer su oni u izvornoj Hebrejskoj Bibliji do danas: Zakon, Proroci i Spisi.

Kako je plodan ovaj studij Biblije vidi se kod dvojice učenika: njihove oči kojima bijaše uskraćeno prepoznati ga (Lk 24,16), otvaraju se (31). Tek po studiju Pisma, kod razlamanja kruha, sposobni su prepoznati Uskrsloga. Njihovo srce koje je, prema Isusovoj riječi, bilo sporo (Lk 24,25), postaje goruće srce (32). Sami potvrđuju. Njihove riječi, napokon, više nisu mučno pretresanje i međusobno dobacivanje tumačenja (Lk 24,17), nego postaju molitva i to zajednička u poznatim riječima. Dok još nisu ni znali tko je to, Isusu upućuju molbu: “Ostani s nama!” (Lk 24,29). Prema svjedočanstvu samoga Evanđelja, dakle, čitanje Biblije ima – Božjim darom – silnu moć: otvara nam oči za tajnu Isusova uskrsnuća; grije i rasvjetljava našu nutrinu, središte ljudske osobe; naš način međusobnoga komuniciranja posvećuje i pretvara u molitvu. Papa Franjo tako često ističe kako upravo naše riječi, koje govorimo jedni drugima i jedni o drugima, imaju presudan utjecaj.

Poznato nam je kako Evanđelja ističu da se i početak i kraj Isusova života zbivaju prema Pismu. Emanuel je začet pod srcem, ispunjujući proroštvo (Iz 7,14; Mt 1,22s); na križu je proboden jer Pismo tako veli (Zah 12,10; Iv 19,37). Već su crkveni oci u počecima upozoravali kako je Isus, vječna Riječ, prisutan već na prvim stranicama Pisma, kad Stvoritelj upravo Riječju stvara svijet (“I reče Bog” Post 1). Kad na svetoj gori Sinaju Bog svom narodu daje upute za život, sam tumači da je to “za pouku” (Izl 24,12). Mojsije će Božje riječi prenijeti svima, a potom zapisati i još jednom zajednici pročitati da svi mogu donijeti slobodnu odluku na gotovo referendumski način. Zato i mi danas čitamo Pismo.

Na Sinaju Gospodin je također pred Mojsijem dao preciznu definiciju proročke službe. Prorok ponajprije mora primiti Božju riječ, to mu je prva zadaća (Pnz 18,18). Pozvan je dopustiti da mu Bog svoje riječi stavi u usta, to jest da ga svojim riječima nahrani. U pitanju je dragocjeno, milo iskustvo koje svi iz djetinjstva poznajemo kad nas je najčešće majka hranila. U odrasloj dobi stavljati hranu u usta intimna je stvar i ne dopuštamo olako da nas netko drugi hrani. Baš zato je slušanje i prihvaćanje Božje Riječi čin slobode po kojemu kršćani, ucijepljeni u Krista Proroka, ispunjaju svoje poslanje da budu novozavjetni proroci.

Jošua, veliki nasljednik koji dovršava put u slobodu i uvodi Božji narod u Obećanu zemlju, od prvog poglavlja svoje knjige ima na raspolaganju Zakon, pisanu Riječ – tu veliku Božju pouku za život (“Knjiga Zakona” Jš 1,8). Prema zapovijedi on će na cilju, u Obećanoj zemlji, napraviti prvi prijepis Zakona (Jš 8,32) i pred svima okupljenim članovima Božjeg naroda, uključujući žene, djecu, pa i strance, Jošua će pročitati, i to “svaku riječ” (Jš 8,34). Poput Mojsija na gori Sinaju, Jošua nam u ovoj slici daje najživlje obrazloženje zašto čitamo Pismo u cjelini i pred cijelom okupljenom zajednicom.

Crkva tijekom svoje povijesti živi od Božje Riječi. Kod svake svete mise slušamo odabrane odlomke iz Biblije. Baš zato je vrijedno posegnuti za cijelim kanonom, tj. ukupnom zbirkom svetih spisa kako bismo sve više razumjeli smisao i prepoznali kontekst. Postaje nam jasno kako je Sveto pismo zgusnuto iskustvo Božjega naroda. Po njemu nam Bog progovara. Drugačije od svih dragocjenih komunikacija između nas ljudi, ova je osobita jer nam omogućava kontakt s Bogom. Vertikalna je, nije samo horizontalna.

Kad se župljani okupe na slušanje Riječi, onda se obnavlja spasonosna zgoda iz vremena dobroga kralja Jošije (2 Kr 22). Kod obnove Hrama pronašli su Knjigu. Pravo otkriće! Ponovno je tu ono što su zapustili, zagubili, zanemarili. Prvi će riječi Knjige Zakona slušati sam kralj. Kolika je njihova snaga potvrđuje kraljeva reakcija. Ne samo da je razderao haljine u znak pogođenosti (2 Kr 22,11), nego je plakao, ponizio se, srce mu se smekšalo pred Bogom (19). Najviše izaslanstvo šalje proročici i potom on sam pred svim narodom na okupu  čita svetu Knjigu Saveza (2 Kr 23,2). Rezultat čitanja bit će obnova Saveza i vrhunski svečana proslava Pashe za sav narod (22). To je snaga čitanja Riječi!

Glavni razlog, naravno, zašto čitamo Bibliju jest sam naš Gospodin i Spasitelj. On ja “živa Božja Riječ i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca”. (Heb 4,12). Isus će u svom naučavanju višestruko istaknuti koliko je Sveto pismo važno. Otvoreno govori o tome da nije došao dokinuti nego ispuniti Zakon i Proroke (Mt 5,17), upozoravajući tako na dva stupa koji nose cjelinu Pisma, sačuvana u predaji. Sebe sama, dakle, tumači kao ispunjenje i dovršetak Biblije. Važnost Svetog pisma naglašava izjednačujući zlatno pravilo: “Činite, što želite da vama čine!” sa svetim spisima (Mt 7,12). Kad ga pak pitaju o najvećoj zapovijedi, onda Učitelj Isus i onu prvu: “Ljubi Boga!” (Pnz 6,5) i drugu, prvoj jednaku: “Ljubi bližnjega!” (Lev 19,18) uzima iz Biblije. Potom sam ističe kako cjelina Svetoga pisma, Zakon i Proroci, visi o tim dvjema zapovijedima (Mt 22,40).

Najvažnije nam je ipak kad vidimo da se sam Gospodin u presudnim časovima svojega života koristi Biblijom. Prije javnoga djelovanja, u pustinji, sva tri sotonska napada pobijedit će upravo snagom Pisma. Iz Biblije uzima i upozorenje da čovjek ne živi samo o kruhu (Pnz 8,3), i zabranu koja propisuje da se ne smije Boga iskušavati (Pnz 6,16), te, napokon, jasnu zapovijed da se samo Bogu treba klanjati (Pnz 6,13). Riječ je Božja dakle izvrsna obrana od staroga Protivnika i Napadača.

Najviše ipak srce dira i pokreće činjenica da Gospodin Isus i u ključnom, završnom trenutku svojega života opet poseže za onim dijelom Svetoga pisma koji danas zovemo Stari zavjet. Već je na križu, kada za onaj najsvetiji odnos s Ocem, za svoju molitvu, uzima dobro znane riječi Psalma 22: “Bože moj, zašto si me ostavio?” I tada, evo, kad se osjeća ostavljenim, uz pomoć riječi Pisma priznaje međusobnu pripadnost i privrženost: to je njegov Bog. Sam psalam potvrđuje kako ta međusobna povezanost nije nešto prolazno i kratkotrajno nego potječe doslovce iz majčine utrobe: “Od krila majčina ti si Bog moj!” (Ps 22,11).

Psalam 22 izvrsno razjašnjava kako to Pisma govore o Isusu jer se ondje s bolnom točnošću opisuju patnje raspetoga koji je kao “crv” (Ps 22,7), “srce mu se topi u grudima” (Ps 22,15), a gorku porugu i vrijeđanje iz Biblije izravno navode svećenici, pismoznanci i starješine: “Uzdao se u Boga!” (Ps 22,9; Mt 27,43). Evanđelje ističe kako se to ono što Pismo veli, i to baš u Ps 22, ispunja: i kad bacaju kocku za Isusovu odjeću (Ps 22,19; Iv 19,24), i kad Isus govori “Žedan sam” (Iv 19,28 usp. Ps 22,16). Štoviše, Psalam 22 najavljuje i uskrsnuće kad govori o tome da će se Bogu klanjati oni koji se spuštaju u prah (Ps 22,30). Zadnje predanje Ocu, napokon, Raspeti također izriče riječima iz Svetoga pisma. “U ruke tvoje predajem duh svoj” riječi su Psalma 31,6 kojima Sin Božji ono najunutarnjije, ono središte koje nosi njegovo biće  – svoj duh – povjerava Ocu nebeskom. Rezultat ove primjene Pisma čudesan je dar uskrsnuća, Očev odgovor na povjerenje Sina. Zato se isplati Pismo čitati i primijeniti.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Molitva s Nikodemom

kad je po noći razgovarao s Isusom

Molitva s Nikodemom

Dobri Gospodine, Bože Sine, daj mi hrabrosti da unatoč svim prijetnjama i opasnostima dođem k tebi. Tebi želim uputiti svoju riječ, tebi postavljam svoja najteža pitanja. Tvoj glas želim poslušati – do u dubinu, do dna duše.

Uvedi me, božanski Učitelju, u otajstvo svoje presvete žrtve. Otkrij mi kako sveta Pisma od početka svjedoče o otkupljenju.

Pokaži mi kako to Bog kraljuje, kako u tvojim očima prava žrtva uzvisuje, podiže, ostvaruje puninu za koju si me stvorio. Uzdiže me u tvoje visine.

Pouči me kako mi daješ da se iz vode i iz tvojega Duha odozgora rađam. Tako ću uvijek s najvećim poštovanjem primati tvoje tijelo.

Amen.

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Molitve Krista raspetoga

predavanje iz biblijske antropologije za djelatnike i suradnike Ministarstva unutarnjih poslova održano 15. 4. 2019. u Zagrebu

Pregled predavanja (PDF) * (PPT)

Obasjaj nas (Ps 67) .pdf

Molitve Raspetoga

Snaga Kristove molitve

Psalam 103: Barahi (Blagoslivljaj, dušo moja) .pdf

Pogledajte:
Psalmi Krista raspetoga (1. dio)

2. dio

Kategorije
Duhovnost Lirika

Vazmena Molitva

Kad stanem pred Tvoj grob
hvata me strah, Gospodine.
Preda mnom zjapi praznina.
Bol svih koji trpe u meni kipi:
“Pomozi, spasi!”

Ti si život, Gospodine!
Ti si liječio, vraćao vid slijepima,
oslobađao od zloduha.
Ti si budio na život.
Ti si uskrsnuo!

Daruj mi svojega Duha
da s anđelima kličem: “Aleluja!”
Daruj mi snage
da ti služim u veselju!
Daruj mi ljubav,
daruj mi život
daruj mi sebe, Isuse Uskrsnuli!

U vazmenoj osmini 1999.
Niko Bilić

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Plodonosan zavjet majke Ane (1 Sam 1s)

Dobro nam je poznata majka Ana – majka proroka Samuela. Pruža nam vjerojatno najplodniji i najbogatiji primjer zavjetovanja u Svetom pismu.
Zavjet koji Ana polaže zavjet je žene “srca natmurena, rastužena”, kako njezin životni drug Elkana primjećuje (1 Sam 1,8), i “duše ogorčene”, kako biblijski opis prikazuje (1,10). Žena je to koja gorko plače, plače i plače (1,7.8.10), pritisnuta i opterećena duha, ispunjena obiljem muke i jada, kako sama svjedoči (1,15). Nesretna ne samo u duši, nego i u tijelu, trpi od tipičnih psihosomatskih simptomima. Od muke ne može jesti, od produžena plača lice ima posljedice, zacijelo je izbrazdano suzama. Poremećaj je i to što ne govori. Nema nijedne njezine riječi, samo suze.

Biblija razotkriva i etiologiju – postanak njezine muke. Već kod prva Anina spomena jasno je da ima suparnicu; odmah se navodi i to da je Ana neplodna (1 Sam 1,2) i bez prikrivanja Pismo ističe da je zatvorenost njezine utrobe Božje djelo (1,5.6). Po sebi ne može ispuniti prve Božje zapovijedi o rađanju, pa zacijelo sama osjeća odsutnost Božjega blagoslova, a još k tome njezina je suparnica zbog toga vrijeđa (1,6.7– suparnica koja svojim ponašanjem ne stječe nikakvu budućnost u povijesti Božjega naroda). Zavjetovanici Ani pobožan muž, koji je ljubi i vidi njezino stanje, ne može ni biranim zalogajima (hebr. “osobit obrok” 1,5) ni svojom vlastitom osobom pružiti utjehe (1,8). Čežnja za majčinstvom duboka je i snažna. Dok svi slave na gozbi pred svetištem ona se povlači (1,9). Odlazi pred Gospodina.

Velika je pouka i ugodna utjeha u tome što je Anin zavjet uronjen u molitvu (1,10). To su njezine neposredne riječi Bogu. Silan je to korak naprijed prisjetimo li se Jakovljeva zavjeta. Njezina je molitva dugačka – potvrđuje biblijski opis (1,12) i svjedoči Ana naknadno (r. 16). Njezin zavjet uronjen je u tihu molitvu u srcu kod koje su se samo usne pomicale (r. 13), molitvu koja bijaše izlijevanje vlastite duše pred Gospodinom (r. 15). Molitva je to koje se nakon više godina i ona i svećenik Eli prisjećaju (r. 26).

Važnu podlogu i pozitivne okolnosti za dobro zavjetovanje Ani pružaju religijska redovitost, prakticiranje vjere. Ana je u zajednici u kojoj pobožni muž Elkana – svjedoči opis od početka (1,3) – redovito sa svima svojima hodočasti u svetište, klanja se (usp. 1,19.28), prinosi žrtve (usp. 2,19). Sveto pismo trostrukim ponavljanjem osobito kao kontekst polaganja i ispunjenja zavjeta postavlja klanjanje Bogu (1,3.19.28).

Sadržajem Anina je molitva važna jer se ona točno vraća na temeljni događaj Izlaska. Kod Mojsijeva zvanja Gospodin objavljuje “vidio sam, vidio – dobro sam vidio siromaštvo i poniženje svoga naroda” (ראה vidjeti 2x + עני poniženje Izl 3,7). Upravo tim riječima Ana izriče svoju molbu pokazujući odličnu molitvenu metodu. Ponavlja podvostručeni, naglašeni izričaj: “Dobro pogledaj!”, a ponavlja i istu riječ za opis svoje nevolje (ראה 2x + עני 1 Sam 1,11). U isti mah riječi su nam to tako dobro znane jer se pretaču u svjedočanstvo Blažene Djevice Marije u Magnificatu: pogledao je Gospodin moju neznatnost (Lk 1,48). Što Ana moli, to je Majka Božja doživjela. Njoj je bliska, osim u kasnijem velikom hvalospjevu (1 Sam 2,1–10), i time što u svojoj zavjetnoj molitvi samu sebe jasno naziva službenicom Gospodnjom (3x “tvoja službenica” 1,11).

Plodovi Anina zavjetovanja višestruki su. Sveti tekst ističe njezino novo lice; psihosomatski simptomi nadvladani su. Ona sada može jesti, lice joj nije kao prije (1,18). Nakon zavjeta Bog uslišava njezinu molitvu. Molila je “sjeti me se” (1,11), a Pismo potom potvrđuje: “Gospodin je se sjetio” (1,19). Molila je sina (1,11) i dobila je sina (1,20) koji je u središtu njezina zavjeta.

Neposredni je plod njezina zavjetovanja sposobnost razgovora, uspostavljanje komunikacije. Prije nema ni jedne njezine riječi. Nakon što je položila zavjet, Ana razgovara sa svećenikom Elijem. Kadra je, iznošenjem istine, obraniti se (1 Sam 1,15.16). Premda je uvredljivo i grubo optužena od osobe koja je religiozni autoritet i vlast ona, navikla na redovite uvrede, sada se uspješno brani. Postiže štoviše njegov zagovor (1,17). Ana nakon zavjetovanja razgovara i s mužem. Izriče svoju želju i nakanu (r. 22) i, gle, odmah nailazi na odobrenje (r. 23). Neće ići na hodočašće dokle god sina na prsima hrani. Nakon zavjeta Ana je došla do zadivljujuće samostalnosti. Donosi svoje odluke i nije više zarobljena i utopljena u diktat mase. Ona daje ime sinu i tumači ga (1,20). U zajednici u kojoj i prije i sada živi postaje subjekt, priznata kao osoba.

U idućem stupnju jasno je da nakon zavjeta majka Ana postaje i voditeljicom te iste zajednice. Kad naime sljedeći put idu na hodočašće – Pismo opisuje – ona je na vodećem položaju: ona uzima sina i sve što je potrebno, ona ga vodi u svetište (1,24) i ona govori svećeniku (r. 26.27).

Ana ispunja zavjet – predaje sina u Božju službu (1 Sam 1,28). Samuel je Gospodinu uzvraćen za sve dane svoga života. Kao što je izmoljen, tako je sada molitveno natrag posvećen. On Bogu služi (2,11.18). Majka Ana svojim vjernim ispunjenjem zavjeta podsjeća na to kako redovnički zavjet čistoće uključuje odricanje od roditeljstva. Odričemo se svoje djece radi Boga.

Anino ispunjenje zavjeta bitan je napredak, korekcija i blagotvorna pouka s obzirom na Abrahama u času kada u svojem primordijalnom shvaćanju u prvi mah poseže za nožem da zakolje sina, nakon što ga je svezao i položio na oltar kao žrtvenu životinju (Post 22,10). Samuelu majka ne ugrožava život, ne odbacuje ga i ne prezire, ne ostavlja njegovoj sudbini, nego mu naprotiv – kako Pismo svjedoči – iz godine u godinu donosi odjeću (2,19). Dijete raste, majka prati. Njegov razvoj nije zaustavljen i dokinut. Dapače – sveti tekst ističe i ponavlja da je Samuel rastao, bivao sve veći i veći čovjek – kod Boga i kod ljudi (2,21.26).

I ispunjenje zavjeta ima svoje nove plodove. Ana, kako je znano, postaje univerzalna moliteljica koja nipošto više nije skučena na osobnu povijest i problematiku. Samo u jednom retku svoga hvalospjeva ona spominje nerotkinju koja sada rađa (2,5). Ana u svojim širokim vidicima sada gleda na Boga koji ima vlast nad krugom zemaljskim (2,8) i nad pravednošću cjelokupne strukture društva. Njezina tema sada su lukovi junaka koji se lome (2,4) i kralj, pomazanik Gospodnji (r. 10). Ispunivši zavjet Ana postaje osim toga eminentna navjestiteljica uskrsnuća kad s najoštrijom preciznošću govori kako Bog mrtve oživljuje i izvodi čovjeka iz grobne jame (2,6). Ima li u cijelom SZ tako precizne slike i najave Kristova uskrsnuća?

Ana i Elkana, napokon, nakon njezina zavjeta zarađuju svećenički blagoslov za cijelu svoju zajednicu i za podmladak koji će doći (2,20).

Iz: N. Bilić, Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu (PDF)

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Brak u Dekalogu

Muž i žena u Šestoj i Devetoj Božjoj zapovijedi

Omiljena i delikatna šesta zapovijed u Svetome pismu ponajprije štiti nerazrješivost braka, čuva nezatomljivu uspostavljenu bračnu vezu. “Ne čini preljuba!” (Izl 20,14; Pnz 5,18) zahtjev je koji odrješito zakriljuje i brani sveto, blagoslovljeno jedinstvo muža i žene protegnuto na cjelokupnu životnu sudbinu. Gospodin i Učitelj Isus na upit o ljudskoj predaji i raširenoj praksi potvrđuje takvo jedinstvo, jednost, kao počelo i božansku ustanovu (Mt 19,4–6; Mk 10,6–9). Kao što su nebo i zemlja Božje stvorenje, tako je i sjedinjenost muža i žene Božje stvorenje. To je volja Stvoritelja – tumači Isus.

I zaista, uzmemo li u ruke prvu stranicu Svetoga pisma, otkrit ćemo općepoznatu, a lako zaboravljivu činjenicu da vrhunac stvaranja, Božje djelo šestoga dana, nije naprosto neki čovjek, eto, muškarac, – nego čovjek – muško i žensko (Post 1,27). Muško i žensko slika su Božja. Muškarac i žena slika su Božjega zajedništva izrečena u onom Božjem pluralu “Načinimo čovjeka!” (Post 1,26). Muškarac i žena slika su toga jedinstvenog Božjeg promišljanja unaprijed, kreativnosti i poticanja samoga sebe.
Oni – u množini – muško i žensko, stvoreni su od Boga. Oni, muško i žensko, primaju od Boga blagoslov. Njima, mužu i ženi, Stvoritelj povjerava zapovijed plodnosti i rasta. “Budite plodni!” (Post 1,28) nalaže Gospodin kao prvu od svih zapovijedi čovjeku. A Učitelj će potvrditi svojima da ih je odabrao i postavio da idu i rod donose – plod koji će imati trajnu vrijednost (Iv 15,16).

Od početka je mužu i ženi povjereno upravljanje svijetom: Gospodarite zemljom od koje ste uzeti. Nije očito riječ o despotizmu i eksploataciji nego o odgovornom, dobrom gospodarenju. Zato je obitelj mjesto poslanja. Ondje čovjek biva razumnim i mudrim upraviteljem. Tako je to od početka (Mt 19,4; Mk 10,6) – upozorava Isus kojemu je stalo da se obratimo i vratimo na izvorne Božje nakane.
Upravo kad je njih – muško i žensko – stvorio, Stvoritelj može u miru sve pregledati i ustanoviti da je u istaknutom stupnju dobro (Post 1,31). Sad može nastupiti svet i blagoslovljen počinak sedmoga dana.

Druga kamera koje u istome biblijskom filmu ne staje samo na panoramskom, širokokutnom pogledu na postanak svijeta nego se približava i izbliza pokazuje postanak čovjeka (Post 2) istaknut će kako su muškarac i žena odgovor na dubok egzistencijalan problem čovjekove samoće. Susret i jedinstvo muža i žene omogućava međusobnu pomoć na istoj razini, životnu potporu koja odgovara. Riječ je o onome koji ide u susret (נגד), tu je preda mnom (“kao što je on” Post 2,18.20). Riječ je o onome koji je iste biti (“kost” עצם), istoga sastava (“meso” בשׂר Post 2,23).

Gospodin Isus će svojim učenicima potvrditi takvu uzajamnu odgovornost, dajući im svoju novu zapovijed. Omiljen je to tekst koji se – pravo prepoznat – često čita baš kod sklapanja braka. “Ljubite jedni druge!” nalaže Isus i tako povjerava učenike jedne drugima međusobno na skrb (Iv 13,34; 15,12.17). Ne kaže: eto, ja ću ljubiti svakoga od vas pa je dosta. Kao što ni Stvoritelj nije rekao: Evo, ja sam tu za te, nego ih vodi jedno drugome – jedno “ja” i jedno “ti” na istoj razini.

Prema Lukinu evanđelju Isus na prvom mjestu u sažetoj formuli za vječni život ističe upravo zapovijed o jedinstvu muža i žene: “Ne čini preljuba! Nemoj bludjeti!” (Lk 18,20) govori on najprije mladiću. Tako je niz uokviren upravo zapovijedima o obitelji jer mu je u zaključku ona o poštovanju roditelja. Štoviše u istome Lukinu evanđelju, kad se govori o ukupnoj vrijednosti Zakona i Proroka koji nikad neće proći, Učitelj odmah u toj zgodi ističe upravo stalnost bračne veze – i to, kako Markovo evanđelje donosi, s obje strane. I muž i žena dužni su vjerno čuvati brak od preljuba (Mk 10,11s).

Što već deveta zapovijed čini, upozoravajući na čovjekovu nutrinu “Ne poželi!” (Izl 20,17; Pnz 5,21), Gospodin će potvrditi i radikalizirati: već grešan pogled nevolja je i problem (Mt 5,28). (Proces radikalizacije očituje se u Starom zavjetu: Kad Mojsije pred kraj svoga života ponavlja zapovijedi (Pnz 5) dat će prednost bračnoj družici i navest će je ispred imanja, za razliku od prve formulacije u Izl 20.)

Razumljivo je da uz ovako visoko poimanje jedinstva muža i žene njihova veza u Bibliji od početaka postaje simbol središnje teme: Božje ljubavi i saveza s narodom. I u hrvatskom je jeziku odmah razumljiva Božja najava: “Uzimam vas za svoj narod” (Izl 6,7). Preljub će, nasuprot tome, biti izjednačen sa štovanjem lažnih bogova (sve tamo od Bileamova zavođenja, Br 31,16). Činjenica jest kad Sveto pismo već kod stvaranja definira da muž i žena “prijanjaju” (דבק Post 2,24) jedno uz drugo, ista je to riječ koja će u psalmu opisati vezu duše s Bogom: “duša se moja k tebi privija” (דבק Ps 63,9).

Nov početak

Za takav nov životni savez traži se odvajanje i “ostavljanje” (עזב Post 2,24). Potrebna je dostatna radikalnost koju Biblija promatra kao pretpostavku. Čovjek napušta prvu obitelj da bi zasnovao novu. Osamostaljuje se od svojih roditelja da bi sam mogao biti supružnik i roditelj. Iz iskustva znamo kako je to važan korak. Ptič koji ne raširi krila i ne napusti roditeljskoga gnijezda, neće nikad poletjeti, onemoćat će i kobno završiti. Dovoljno je slučajeva – posebice u gradskoj sredini – gdje su mladi ostali nezdravo vezani uz roditelje, sami. Nakon roditeljske smrti često i oni umiru. Doslovno! – Prema Svetom pismu muškarac ostavlja roditelje da bude jedno sa svojom ženom. Žena ostavlja svoga oca i svoju majku da bude jedno sa svojim mužem.

Sveti Pavao promatra u tome veliko otajstvo i smjera na Krista (Ef 5,32). I napuštanje i sjedinjenje imaju svoju važnost. Isus je napustio krilo Očevo, napustio je uzvišeno božansko dostojanstvo, “samoga je sebe oplijenio” – reći će Apostol na drugom mjestu (Fil 2,7). Tako mladenci koji napuštaju toplinu i okrilje roditeljskoga doma nasljeduju Krista. Isus Krist, Božji Sin, uzima na sebe ljudsku narav, Vječna Riječ postaje tijelom (Iv 1,14), jedno s nama. Uzima lik sluge (Fil 2,7), postaje jedno tijelo s Crkvom. Tako i muž i žena, kad postaju jedno, nasljeduju Krista. Što Bog združi – božansku i ljudsku narav u Kristu, muža i ženu u jedno tijelo – čovjek nema moć rastaviti (usp. Mt 19,6; Mk 10,9).

Sv. Pavao koji sugerira misao da je brak nasljedovanje Krista otkriva ono specifično za kršćanski brak. Vjerojatno se na tom tragu najbolje može brak afirmirati u današnjoj pomami za čudnim, nedosljednim i neodrživim zajednicama. Ili si voljan ići za Kristom, ili ne; nema trećega. I nema: malo bi, pa malo ne bi. Za takav korak potrebna je naravno dovoljna priprema i, nakon svadbe, potrebna je dovoljna njega. Možda je baš zbog ove kristolikosti brak jedini sakrament koji ne podjeljuje crkveni službenik, nego sami mladenci.

Svadba – slika i najava

Novozavjetni evanđeoski izvještaji – i u iskustvu i u naučavanju Kristovu – ističu osobit korak stupanja u životno jedinstvo muža i žene. Svadba će jednostavno biti slika kraljevstva Božjega koje Isus naviješta. Početak svojih čudesnih znamenja, poznato je, Učitelj čini na svadbi. Na svadbi objavljuje svoju slavu tako da pritom učenici dolaze do vjere u njega (Iv 2). Kraljevstvo je Božje u njegovu nauku svadbena gozba koju sin može s mirom i radosno dočekati jer se otac kralj brine za sve. Uzvanici su brojni (Mt 22). Svadba je to na koju zaručnik može i okasniti pa treba mudro čekati s upaljenim svjetiljkama (Mt 25).

Kategorije
Duhovnost

Molitva s obnoviteljima žrtvenika i hrama

(Uz Ezr 1-6)

Na tvoju riječ, Gospodine, spremno se dajem na velik povratak. Ti mi daj snage da podignem opet sveto mjesto na kojem ću žrtvovati svete prinose tebi. Cijelim svojim bićem želim se klanjati tebi u Duhu i istini.

Kad me s pravom hvata strah od nečistoća i zala, ti me brani. Podari mi veliko i snažno srce da mogu pravo prihvatiti svoje bližnje, da mogu odlučno reći “da” i “ne”.

Kad me razne optužbe iznutra i izvana pritisnu, ti mi budi svjetlo i snaga. Strpljivo ću podnositi zla tumačenja, napade, laži i zlobe, samo da tvoje ime pronađe stan među nama. Otvori moje uši da prepoznam i poslušam glas tvojih proroka koji se brinu za tvoj dom. Ti ćeš nam dati da te opet radosno slavimo zbog tvoje dobrote, da smjerno slavimo Kristovu Pashu i Euharistiju!

Amen.

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Slušaj kako kuca

U svetom času ljubljeni apostol Ivan prislanja glavu na Gospodinove grudi (Iv 13,25). Zajedno s njime pažljivo priđi! Sasvim tiho, na prstima, da nikoga ne smetaš zađi u Ivanovu dušu, gledaj što on vidi, čuj što sluša! Is­ko­risti jedinstvenu priliku i poslušaj kako kuca Spasiteljevo Srce. Pokušaj do­ku­čiti bar nešto od onoga što se u tom Srcu krije. To je Srce koje daje sve od sebe. Još nije probodeno, ali na Križu će od udarca koplja izliti posljednje kapi. Još nije uskrsnulo, ali će sveta rana na Uskrs grijati i žariti takvim žarom da će se nevjera svetog Tome jednostavno rastopiti.

Ivan na Srcu Gospodinovu pronalazi svjež spomen na one riječi kojima je Učitelj poslao apostole. I oni su pronašli dvoranu, veliko blagovalište, pro­strto i spremljeno. Ondje pripravljaju Pashu. Mnogo toga u životu pri­ma­mo na gotovo, a mnogo toga upravo ti svojim radom spremaš. Sada je čas da primiš nešto od Gospodinove zahvalnosti. Pashalna večera, po­sljed­nja Isu­sova zemaljska vazmena gozba slika je nebeske gozbe o kojoj Pismo go­vori. Domaćin poziva: “Dođite, sve je spremno!”

Naslonjen na Isusovo Srce učenik dobiva vrijeme za skupljanje novih sna­ga i duhovne svježine. Koliko je veće očekivanje s kojim osluškuješ ku­ca­nje Njegova Srca, toliko će biti veći plodovi koje ćeš za sebe ubrati. Ot­ku­caji presvetog Srca otkrivaju ti staru istinu: Velik dar koji možeš pokloniti drugima, dragocjena pomoć koju možeš pružiti bližnjima jesi ti. Isplati se ulagati u vlastitu dušu; to je zgrada koju je u životu potrebno izgraditi. Rije­či koje sada čitaš samo su usputno sredstvo. Tu su zato da stvore, ili barem ostave, prostora za tebe, za govor Duha Svetoga tvojem srcu.

Dok ti je, kao Ivanu, glava naslonjena na Srce Gospodinovo, smiješ otpo­či­nuti, predahnuti, dopustiti da ti duša dođe do daha i zaživi puninom života koji je Isus donio. Vrtlog i kovitlac svagdanjih dužnosti je nemilo­sr­dan. Sada je vrijeme za sveti oporavak. Sedmoga dana Stvoritelj, u spo­koju, smiren i zadovoljan, gleda na svoje djelo. Bijaše veoma dobro. Po­gle­daj i ti na velika djela Svesilnoga skrivena u tom Srcu koje kuca tik uz Ivanovo i tvoje uho.

U Isusovu Srcu je gorljiva čežnja. Svom je dušom čeznuo ovu Pashu bla­govati sa svojim učenicima. Čežnja nas nosi naprijed u susret onome što tražimo i što očekujemo. Čežnja je ljubav koja žudi za blizinom lju­blje­no­ga. Čežnja razbuđuje naš vid i sluh, svaki osjet; više osjećamo da smo tu, spremni za susret. Čovjek doživi ono na što se spremio, doživljaj na koji se pripravio.

U Isusovu Srcu, na koje se oslanjaš zajedno s Ivanom, kuca bratsko dije­lje­nje i darivanje. On uzima čašu i kruh, hranu i piće, govori zahvalnu mo­litvu i daje okupljenima, koji su s Njim za istim stolom, neka razdijele me­đu sobom.

U Isusovu Srcu je očekivanje i nada, pogled upravljen na dovršenje Pashe u Očevu Kraljevstvu. Sin će opet piti od roda trsova kad dođe Kraljevstvo Božje. U euharistijskom Srcu gledaj na utješni završetak i ispunjenje u Bogu kojemu se svi nadamo.

U Isusovu srcu zacijelo nalaziš u klici potresenost i tjeskobu koje će po­sli­je u Getsemanskom vrtu do kraja izbiti na površinu u krvavim kapima znoja. Nije trebalo proročkih viđenja da bude jasno kako stvari stoje. Zar ne čuješ? Sin čovječji bit će predan, izrugan i osuđen, pogubljen. Sva dir­lji­vost i ganuće rastanka kipi u svetom Srcu.

U Isusovu Srcu čuješ, s ljubljenim Apostolom, kako otkucava čas istine. Njegovi izabrani koji su bili s Njim, s kojima je dijelio sudbinu apostolskog života u naviještanju Kraljevstva, liječio bolesne, izgonio zloduhe, hranio glad­ne, svjedočio o blaženstvima… – sada oni blaguju s Njime. Sluti Srce: Jedan će ga predati, a svi će ga napustiti. Petar će tri puta zanijekati da ga poznaje, a svi će se sablazniti i razbježati; zaključat će se, valjda u ovoj istoj prostoriji, samo da se sklone, da pobjegnu od vlastite ne­si­gur­nosti i straha. Svi smo mi zaspali ili pobjegli kad je sveto Srce najviše žudilo za našim prijateljstvom, potporom, molitvom. Početak obraćenja je spo­znaja moje slabosti i Gospodinove jakosti.

U Isusovu Srcu, slušaj, kuca Božanska zrelost ljudske ljubavi. Za euha­ri­stij­skim, zahvalnim stolom Posljednje večere zamršen je splet među­sob­nih odnosa. Učenici su žalosni, pitaju se o sebi. Učitelj najavljuje izdaju, a ipak sve prijateljski prima k sebi. Ljubav ne prisiljava, ljubav ne odba­cuje. Stijenja koji tek tinja neće ugasiti, napuknute trske neće slomiti. Rast osobnosti zbiva se uvijek u zajednici i međuljudskim odnosima. Dok slušaš kako kuca sveto Srce povlačiš se načas od drugih; u dubini ispitaj kako stojiš prema bližnjemu. S kime se i u čemu želiš pomiriti.

U Isusovu Srcu potraži razlog za euharistijsku prisutnost. Gospodin je tu sto­ga što želi da misliš na to da je On ovdje, želi da ga prepoznaš u svo­jem svijetu. Možeš ga častiti ne samo riječima i djelima, jasno izrečenim mi­slima i spretno izvedenim pothvatima. Ne moraš uvijek nešto činiti. Žar koji osjećaš u svom srcu možeš Njemu pokloniti.

U Isusovu Srcu naći ćeš odgovor na tajnu euharistijskog kruha. Gospodin nam je htio pokazati da je kruh naš svagdanji, koji molimo i koji primamo – svet. Hrana i piće u slavlju su sveti. Kruh je dar Božji. Bog je s nama.

Poslušaj s Ivanom kako će u svetom času iz dubine Gospodinova Srca po­te­ći riječi potpunog predanja. Ovo je Njegovo tijelo. Ovo je Njegova krv. Tra­jan spomen. Savez za mnoge.

p. Niko Bilić, SJ

Iz knjige Vjeruj i živi, FTI, Zagreb, 2001.

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Molitva za moja pluća

Uzvišeni i tajni Stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga. Zahvaljujem ti danas na svojim plućima kojima iz časa u čas – i sada – neprestano dišem. Tvoj je to čudesan dar po kojemu živim. Želim sada zahvalno osjetiti kako mi život počiva na disanju.

Prisjetit ću se kako se čudesne stvari zbivaju u mojim plućima. Zrak, tako prijeko potreban, ulazi u moj organizam. U osjetljivim, mojem oku nevidljivim putovima, vrhunski mudro izvedenim, postaje dio mojega tijela, dio mene.

Moja pluća podsjećaju me na biblijsku sliku kako si od početka nama ljudima udahnuo dah života (Post 2,7). Dar je to koji primamo od tebe. Slično kao što će Isus na dan svojega slavnoga uskrsnuća doći među svoje, dahnuti u njih i reći: “Primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22).

Moja me pluća podsjećaju kako je moje biće osjetljivo i krhko. Lako može biti ranjeno, potrebna mu je zaštita. Kad su bolesna, moja pluća najbolje mi pokazuju tešku bol koju trpim, mučan kašalj budi u meni osjećaj kako mi se utroba razdire. Kada teško dišem, najbolje osjećam svu svoju nemoć i slabost.

Važna su pluća, podsjećaju me na moju nutrinu, moj unutarnji život. Odlučujući je, presudan, ali ostaje skriven u dubini. Važna su moja pluća jer me disanje uvijek podsjeća kako sam ovisan i nemam svoj život sam od sebe. Tvoj je Duh životvorac koji i od suhih kostiju može vojsku živih ljudi podići.

Moja me pluća izvrsno uče poniznosti. Dok dišem jasno mi je da sam povezan s ovim svijetom koji si ti stvorio i koji toliko ljubio da si nam Sina svojega poslao (Iv 3,16). Moja me pluća uče postupnosti i postojanosti. Dišem iz koraka u korak, udah po udah. Ne mogu sve odjednom i unaprijed, nego ustrajno, opet i opet.

Disanje me tako dobro upozorava da nemam sve u svojoj vlasti i da mi je život u tvojoj ruci. Kad radosno kročim svijetom, dišem, a da i ne mislim na to. Kad spavam, dišem. Kada zadihano, ubrzano hvatam što više zraka, kada se gušim i borim za dah, najbolje osjećam kako mi je život dar i ne znam dokle će.

Gospodine Isuse, ti si prihvatio i posvetio ljudski život. Dok si izišao na svijet iz utrobe svoje majke, disao si pravim ljudskim disanjem. Na križu si izdahnuo, u ruke Očeve predao si duh svoj. Izvršio si tako svoje sveto obećanje. Život si za nas položio, sebe si dao – i zadnji dah svojega bića – za žrtvu pomirnicu. Podari mi milost, Gospodine, da svaki moj udah bude podsjetnik na tvoju ljubav i na snagu tvojega Duha!

Gospodine, ovo su moja pluća kojima dišem i u ovaj čas. Ti si mi ih dao, tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Amen.

Niko Bilić