Kategorija: Biblijska antropologija

Biblijske perspektive

Divno je što nam je Riječ Božja dana kao nadahnuće i motivacija, u njoj možemo potražiti korekciju i putokaz za naš rad. Dragocjeno je što smo s Božjom Riječi upoznati te se ne moramo zadržavati na općenitostima i uvodu, nego možemo odmah ići na bitne pojedinosti. Kao što je potrebno dovoljno kvalitetne komunikacije, dogovora i informiranosti među nama u radu s mladima, jednako je tako vrijedna i važna ustrajna komunikacija sa Svetim Pismom.

Jakov

Uzmemo li Bibliju u ruke i počnemo listati, ponajprije možemo zastati na liku patrijarha Jakova koji očito bijaše mladić u čas kad, potrgavši veze s vlastitom obitelji, kreće na svoj vlastiti životni put na kojem će prvi put doći u osobnu vezu s Bogom. Prevario je brata i oca, bježi od smrtne prijetnje (Post 27,41). Poznato je da se s Bogom susreće u snu (Post 28,12): u onom dijelu ljudskoga iskustva gdje mašta i podsvijest rade – što je u djetinjstvu pa onda i u mladosti vrlo važan čimbenik u osobnom životu.

Jakov, svjestan, idućega jutra polaže zavjet koji je stoga neobičan što je po svojoj formi pogodba i postavlja Bogu uvjete, ali po sadržaju ostaje vrlo radikalan jer Jakov svoju egzistencijalnu sigurnost povjerava Bogu (Post 28,20–22).

Mojsije

Mojsije, središnji lik prve povijesti Božjega naroda, mladost započinje nakon što je, kod majke othranjen, prema dogovoru predan u egipatsku kraljevsku obitelj. Tako dječak Mojsije osobno sazrijevanje započinje u presjeku i srazu dviju kulturâ, ulazeći u veliko carstvo s golemom tradicijom i višestoljetnom poviješću. Premda je primljen kao član vladarske obitelji on se izričito identificira sa svojim narodom, s došljacima Hebrejima koji su „njegova braća“ (Izl 2,11). Poznato je da se mladi rado poistovjećuju s nekom većom skupinom i blisko pripadaju nekakvome klanu, navijačkoj grupi, pristašama ili sljedbenicima nekoga pokreta.

Važno je za mladoga Mojsija istaknuti kako na nepravdu reagira odrješito i uzvraća istom mjerom: kad je vidio da Egipćanin udara Hebrejca, on – u izvorniku – isto tako „udara“ (Izl 2,12) napadača. I to ovome mladu čovjeku donosi smrtnu prijetnju. Glava obitelji, faraon, po usvojenju Mojsijev djed, zaprijetio mu je pa će i Mojsije slično Jakovu u osamostaljenje krenuti bijegom. Na tom će se putu opet očitovati njegova spremnost da pomogne i spasi napadnute kad brani Jitrove kćeri od grubih pastira. Pritom već ovdje Sveto pismo pridijeva mu ključnu riječ koja će obilježiti njegovo životno djelo: Mojsije „spašava“ (jaša’ Izl 2,17).

Jošua

Jošua je za razmatranje o mladima u Bibliji osobito zanimljiv. Opisan već u Knjizi Izlaska, dakle kao vrlo mlad, prima već prvi nalog da krene i vodi boj protiv iskonskoga univerzalna neprijatelja Amaleka (Izl 17,9). Svjedoči to s jedne strane o redovitoj otvorenosti mladih ljudi za apsolutno i usmjerenosti na radikalnu i beskompromisnu životnu strategiju. S druge strane, specifično je upravo za mlade da su borbeni i da će olako napadom rješavati protivljenje. Prije razmatranja i promišljanja, u prvom je planu akcija.

Jošui je pritom iskazano veliko povjerenje: on treba odabrati sebi suborce, on vodi bitku. Naporna je jer je dugačka. Traje cio dan (Izl 17,12). Jošua također uživa očinsku pratnju Mojsijevu koji je, kao odrasli i stariji, u visini – ima pregled, i koji se moli u poznatom prizoru s uzdignutim rukama (Izl 17,11). Osobit Jošuin put vodi u neposrednoj blizini velikoga učitelja i na Gori Božje objave (Izl 24,13) gdje je zapravo ostalima zabranjen pristup. Kontemplativni element i tipičan mladenački interes za produženim boravkom u Božjoj blizini očitovat će se u tome da u Šatoru Objave, gdje Mojsije povremeno razgovara s Bogom, mladić Jošua trajno boravi (Izl 33,11).

Mladenačka zabludivost jasno se očituje kod Jošue kada, silazeći s gore, zvukove svečanosti pred zlatnim teletom pogrešno tumači kao bojne pokliče (Izl 32,17) i kada za neke neposlušne koji se smjesta ne odazivaju zapovijedi želi žestoku i radikalnu kaznu. Ipak, njegovo životno djelo svjedoči da je Jošua dovršio i izveo ono što „stari“ nije uspio: uveo je Božji narodu obećanu zemlju.

Mojsijeva sestra

U razmišljanju o ovim prvim biblijskim izviješćima svakako se valja zaustaviti i na Mojsijevoj sestri koja sa zanimanjem i hrabro prati maloga brata položenoga u košaricu u rijeku Nil (Izl 2,4). Ona se nesputano usudi stupiti u dijalog s osobama iz najvišega vladarskoga sloja. Poznati prijedlog koji iznosi dragocjeno je dovitljiv (Izl 2,7): ne samo da će brat suprotno faraonskoj odredbi biti spašen od smrti, nego će prvo djetinjstvo provesti uz majku, koja će, još k tome, za to biti plaćena. Djevojka je odvažna i vrlo praktična.

Samuel

Čuven izvještaj o pozivu mladoga Samuela potvrđuje često iskustvo mladih i danas da upravo uz svetište, uz oltar i svećenika doživljavaju što im Bog govori i otkrivaju životni put. U crkvi, kao ministranti i pomagači u liturgiji, mnogi su osjetili svoje duhovno zvanje. Samuel se doista nalazi u razdoblju mladosti, tj. sam je, nije više u obitelji, sam sluša poziv. Biblija ga obilježava istom riječi na’ar – „momak“ (1 Sam 3,1) kojom je opisan i Jošua u Šatoru objave (Izl 33), a tako će i Jeremija sama sebe nazvati u čuvenom doživljaju poziva (Jr 1). Za razliku od Jakova, Samuel Božji glas ne doživljava u snu, ali noć ostaje vrijeme kad je unutarnje iskustvo čovjeku bliže, osjećaji i doživljaji su jači.

Za mladoga je Samuela odsudna pouka koju prima od staroga svećenika koji zapravo nije uspio u svojoj odgajateljskoj funkciji prema nasljednicima i koji će biti odbačen i osuđen. Ipak upravo taj stari Eli Samuela ispravno poučava o njegovu identitetu (1 Sam 3,9): Na Elijevu pouku Samuel se pred Bogom spremno proglašava Božjim slugom – i Samuel je znameniti sluga Jahvin. Eli ga poučava o stavu slušanja pred Bogom i, napokon, Eli Samuelu otkriva sveto Božje ime יהוה koje ovaj isprva još i neće izgovoriti (usp. 1 Sam 3,9.10 izvornik).

Izvještaj o Samuelu upozorava na pedagošku Božju ustrajnost. Pozvat će jedanput, pa još jednom, pa onda još treći i četvrti put. Koliko puta smo već iskusili da mlade treba ustrajno i bez umaranja pozivati? Svi mi volimo biti pozvani. Samuelov postupak i trostruki trk do Elija potvrđuje kako su u mladosti nesporazumi i krivo shvaćanje normalni.

Posljednji, četvrti Božji poziv Samuelu upućuje također na intenzivno doživljavanje mladoga čovjeka. Bog „dolazi i staje“ (1 Sam 3,10) pred mladićem – opipljiv je to dolazak koji odgovara otvorenosti i potrazi mlade duše za živim iskustvom Božje prisutnosti kao što nam primjerice svjedoče omiljeni, masovni taizeovski susreti s produženim vremenima tišine i molitve.

Zaručnica

Važno mladenačko iskustvo Sveto pismo donosi u liku zaručnice u Pjesmi nad pjesmama. To je mlada osoba, djevojka koju nosi ljubav i čežnja za dragim – tako tipično iskustvo mladeži i danas. Doći će oni na crkvene susrete, i ne zbog organizatora i sadržaja, nego ako su jedni drugima privlačni.

Sveto pismo jasno daje do znanja da pritom nije riječ o samim rascvjetalim ružama i prizorima u kojima bi sve bilo ružičasto. Zaručnica prolazi višestruko trpljenje. Tu je ponajprije njezina unutarnja bol i frustriranost zbog bezuspješne potrage za zaručnikom. Tu je bol zbog samoga osjećaja zaljubljenosti i ljubavi koju ponovljeno opisuje kao svoju „bolest“ (Pj 2,5; 5,8). Konkretno i realno trpljenje doživljava ponajprije od svoje braće, svojih najbližih, koji je zlorabe tjerajući je da radi za njih, pri čemu svoje zapušta (Pj 1,6). Zbor jeruzalemskih djevojaka, koje su inače vrijedne savjetnice i sugovornice, u odsudnom će trenutku biti napasnice koje stavljaju u pitanje njezinu ljubav i „nude“ joj druge mladiće (Pj 5,9). Čuvari grada, napokon, koji bi trebali štititi, napadaju je, ranjavaju i razgolićuju (Pj 5,7) – u događaju koji će nerijetko biti tumačen i kao pravo silovanje.

U susretu s voljenim zaručnica je svjesna sebe, zna svoju vrijednost. Pamti njegove riječi. Poznate riječi koje su i uglazbljene: “Ustani, dragano” (Pj 2,10) očito su joj se duboko usjekle u srce jer ih u Pjesmi ona citira.

Elihu

Elihu je mladić, kako sam potvrđuje (Job 32,6), koji sluša i prati razgovor Joba i prijatelja. Zapravo nepoznat i neprokušan ubacuje se, uzima riječ i kritizira sve sudionike razgovora. Mlad momak, nepozvano, nastupa kao samouvjeren branitelj Božje časti (Job 32–37). Upozorava svojom pojavom na fanatizam i neravnotežu koje mogu obilježavati mladenački žar za Boga i vjeru.

Rezultat Elihuova nastupa jest neskriveno – nikakav. Ostaje bez ploda. Ne uspostavlja dijalog, nema nikakva razgovora s drugima. Pa ni sam Bog, koji Joba poučava, hvali i rehabilitira (Job 38-42), a njegove prijatelje kudi zbog njihova načina govora (Job 42,7), na Elihuove se riječi niti ne osvrće.

Mudre i lude djevice

Kad govorimo o mladosti i mladeži u Svetom pismu, u Novome zavjetu možemo odmah usmjeriti pogled na Isusovu pouku o mudrim i ludim djevicama (Mt 25,1–12). To su mlade žene, djevojke. Na okupu su, zajedno na svojoj dužnosti i, razumljivo, vole druženje. Isusova prispodoba podsjeća na to kako mladi ljudi vole imati neku važnu ulogu, možemo zaključiti kako se vole urediti – ta, dočekuju zaručnika, idu na svadbu. Slika također potvrđuje dobro znano iskustvo da mladi rado budu u akciji do dugo u noć.

Evanđeoska priča pokazuje različitost tipičnu za mlade: jedne su spremne, druge nisu. Kod nepredviđeno duga čekanja i nestašice, mudre pametno, proračunato – i grubo odgovaraju (Mt 25,9). Obilježje je to koje možemo susresti među mladima. One druge pak nezabrinuto dolaze, idu “na blef” – “ako prođe, prođe”. U danom času jednako neopterećeno, bez sustezanja i anksioznoga osjećaja odgovornosti traže ulje za svoje svjetiljke kao da se samo po sebi razumije da imaju pravo na to i da će ga dobiti (Mt 25,8). I jedne i druge, cijela slika upozorava na činjenicu da mladost nije cilj u sebi. Treba ući na svadbenu gozbu.

Dva sina

Jedinstvena Kristova pouka o dva sina u okviru razmatranja o mladima izvrsno upozorava na tešku zadaću odrastanja. Mlađi je sin prodoran. Traži svoje, trčeći ispred starijega. Odlazi od kuće, osamostaljuje se na brzu ruku (Lk 15,13). Nesputano traži da mu se dadne. Na kraju će otac morati pred njega izići da ga opet primi u očinski dom (Lk 15,20).

Stariji je sin stalno tu, nikako da ode i osamostali se. Sama sebe proglašava slugom. Čeka da dobije što potajno želi kako bi se proveselio s prijateljima (15,29). I pred njega otac mora izići da ga obodri i razjasni mu njegovu ulogu. Sve očevo jest njegovo. Očev sin jest njegov brat.

Bogataš pred Kristom

Govorimo li o mladima u Bibliji, nezaobilazan je znamenit izvještaj o bogatašu koji pristupa Učitelju Isusu s važnim pitanjem i velikom željom. Za razliku od Isusovih pouka ovaj nam je prizor bliži i draži jer govori o događaju iz njegova života, a Matejevo evanđelje bilježi da je riječ baš o mladiću (Mt 19,20). Tipičan je primjer mladosti. Smjera na velike stvari i traži neograničeno: vječni život (Mt 20,16). Ima ideal i cilj u koji želi uložiti svoje sile, postići ga vlastitim snagama. Ima on i svoj program, svoja pravila koja obdržava. Nerijetko ćemo susresti mlade ljude koji imaju svoju poprilično razrađenu filozofiju života, često protivnu tradiciji. Kod evanđeoskoga je mladića drukčije: on poznaje i čuva zapovijedi, konstitutivni zakon izabranoga naroda (Mt 19,20).

Isus ga pak od početka upućuje na Boga koji je jedini dobar (Mk 10,18) i potom ga upozorava da mu jedno nedostaje (10,21). Može li to biti upravo sam Bog, onaj jedan dobar, koji je prije ljudskih poduzimanja i obdržavanja pravila? Je li mladi čovjek gradio svoje ideale bez Boga, na ljudsku mjeru? Svakako, bio je opterećen mnoštvom toga što ima i odlazi usprkos Kristovu pogledu punom ljubavi (Mk 10,21s). Danas su mladi gotovo u pravilu obasuti dobrima i aktivnostima: pozornost im je usmjerena na kompjutor, mobitel, TV. Zanima ih novac. Privlači ih alkohol, droga, seks. Uz školu zauzeti su glazbom, športom, jezicima…  Očita je opasnost da im ono bitno promakne, da im najvažnije nedostaje, da im Bog ostane nepoznat i stran, ili na razini dječje priče i iluzije.

Sveti Pavao

U Novome zavjetu ipak kao svjetla točka prekretnica stoji mladić Šaul ili Savao koji dokazuje da je moguće obraćenje i unatoč tome što je pristao na ubojstvo đakona Stjepana (Dj 8,1) pa će zasigurno i to nositi kao trn u tijelu (2 Kor 12,7). Treba se obratiti od toga da muči druge, misleći da time služi Bogu. Isus ga, znamo, svojom objavom ruši na zemlju. Često je mladost obilježena radikalnim stavovima i subjektivno spektakularnim obratima. Nešto od toga zacijelo ima i u Ignacijevu obraćenju.

18. srpnja 2010.
2. izd. 24. 4. 2020.

p. Niko Bilić, SJ

Poznat je zahtjev sv. Pavla upućen očevima da ne izazivaju bijes u svoje djece (Ef 6,4; Kol 3,21). Upozorava ponajprije na psihološku činjenicu da upravo otac svojom osobom i svojim ponašanjem može u djetetu buditi osjećaj sigurnosti, pouzdanja i smirenosti ili pak gnjev i strah koji su uvijek povezani s nekom nesigurnošću i osjećajem nemoći. Ako otac draži i izaziva svoje dijete (Kol 3,21), ostavit će ga bez hrabrosti i bez snage. Premda obično ističemo majku kao onu koja formira duševnost svoga djeteta i premda u našoj tradicionalnoj kulturi odgoj spada uglavnom na majke – barem u ranijoj dobi, Pavao se obraća očevima. Ispravlja ono što iz običaja lako zanemarimo i upozorava na vrlo važne stvari.

Isti zahtjev očevima da ne srde svoje djece u poslanici Efežanima ima drugi još važniji, a manje poznati dio. Pavao traži da očevi odgajaju svoju djecu i to u disciplini i pouci koje su od Boga: „Odgajajte ih stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!“ (Ef 6,4).

Riječ je o tekstu u kojem Pavao precizno bibličarski upozorava kako četvrta Božja zapovijed: „Poštuj oca i majku!“ prva donosi i obećanje: „da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji“ (Ef 6,2s). Pavao daje upute i djeci, nudeći im sveti pragmatizam. Isplati se poštovati roditelje, to je dobra investicija jer donosi dug život u blagostanju. Činjenica da se Apostol obraća izravno djeci upozorava nas da su djeca također punopravni slušatelji Božje riječi. I ona su dio žive zajednice.

Krist u središtu

Zdravi obiteljski odnosi rađaju se prema Pavlu iz prvotnog zahtjeva da budemo podložni jedni drugima u strahopoštovanju prema Kristu (Ef 5,21). To je početak uputa. U strahu Kristovu moramo sami sebe drugima podređivati i drugome dati prednost. Gospodin Isus je vrhovni autoritet u obitelji, Isus koji je sama sebe predao za Crkvu, kako bi je za sebe učinio ljepoticom bez mrlje i bore (Ef 5,27). U Pavlovu svjedočenju to je ono Kristovo predanje koje je osobno doživio, ispovijedajući: „Mene je ljubio i sama je sebe predao za mene“ (Gal 2,20). Kad Pavao od muža traži da ljubi svoju ženu onda, poznato je, upozorava na skrb i ljubav Krista prema Crkvi (Ef 5,25). Sve je dao samo da mu ona bude čila i divna.

Pavao u skladu s izvornom Božjom zapovijedi postavlja pred djecu zahtjev da poštuju roditelje. Treba poštovati oca koji je dužan voljeti svoju ženu kao vlastito tijelo (Ef 5,28). Stalo mu je do njegova zdravlja i snage, u tijelu mu je život. Kao što Krist hrani i brine se za Crkvu tako i muž za svoju ženu. Dijete treba poštovati svoju majku koja je dužna s počitanjem prihvatiti svoga muža, kao dolikuje u Kristu. Opetovanim zahtjevom da se žene podlože svojim muževima (Ef 5,22.24.33; Kol 3,18) Pavao čuva od neodgovornosti i očekivanja da se majka u obitelji za sve brine.

Treba poštovati roditelje koji su kao bračni par prvo mjesto za ostvarivanje biblijske zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. „Ljubi svoju ženu kao samoga sebe!“ – propisuje Pavao (Ef 5,33), a tu rečenicu dobro poznajemo iz zapovijedi ljubavi prema bližnjemu (Lev 19,18). Pavlovo utemeljenje je jasno: u skladu s pradefinicijom braka, oni više nisu dvoje nego jedno (Post 2,24; Ef 5,31). Stoga, tko ljubi svoju ženu, ljubi sama sebe (Ef 5,28).

Riječ robovima

Pavao u svoje upute obitelji uključuje i robove. Njima se također izravno obraća. Što to znači? Najprije treba imati na pameti da Pavao sama sebe vidi kao roba, roba Kristova. Pavao osim toga upozorava na temelju činjenicu da prije svake izvanjske promjene socijalne strukture treba ostvarivati zapovijedi ljubavi. To će kod Pavla biti očito u primjeru Onezima kojeg Filemon treba primiti kao brata (Flm 1,16). Nije prvotno i nije moguće napraviti globalnu revoluciju. Bitno je da je čak i rob primljen u obiteljsku zajednicu i da je član doma. Pavao napokon pisanjem robovima skreće pozornost na to da postoje i uvijek će postojati među nama oni podređeni i ovisni koji u Bibliji od početka zaslužuju osobitu skrb i zaštitu. Oni su također slušatelji riječi.

Pavao nudi višestruko rješenje. Rad robova ima visoku cijenu kad ga posvete Bogu, a ne ljudima (Kol 3,23). I toga trebaju biti svjesni. Plaću će primiti od Gospodina, jer su zapravo robovi Kristovi (Kol 3,24), baš kao što je to i sam Pavao. Njihovi gospodari dužni su im dati što je pravo i kako dolikuje. Ta sami znaju da imaju svoga Gospodara koji je u nebesima i kojemu će polagati račun.

Obiteljska duhovnost

Na oba mjesta pouci o obiteljskim odnosima prethodi poziv na zahvalu Bogu. U Poslanici Efežanima (5,20) prije uputa čitamo: „Zahvaljujte Bogu i Ocu za sve u ime našega Gospodina Isusa Krista!“ U Poslanici Kološanima stoji (3,17): „Sve činite u ime Gospodina Isusa i zahvaljujte Bogu Ocu po njemu.“ Osim toga kao zaključak uputa o obitelji Pavao Kološanima piše da se čvrsto i ustrajno drže molitve te u njoj bdiju sa zahvaljivanjem (Kol 4,2).

Prvu definiciju braka: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu“ (Post 2,24; Ef 5,31) Pavao tumači s pogledom na Krista. Pritom ne ističe samo to da je Isus postao jedno sa zajednicom, da je uzeo ovo naše ljudsko tijelo, nego Pavao upozorava i na svoju osnovnu kristološku misao. Krist je napustio Očevo krilo, spustio se s prijestolja nebeskog. Čovjek koji ulazi brak mora napustiti obiteljsko gnijezdo iz kojeg potječe. Mora kao zrela osoba ostaviti svoj dom i započeti nešto novo kao što se Isus odrekao nebeskog veličanstva, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom. Prema teologiji sv. Pavla odgovoran ulazak u brak nasljedovanje je Kristova puta.

13. 9. 2008.
2. izd. 23. 4. 2020.

p. Niko Bilić SJ

Uvod

U Svetom pismu lako je pronaći prvu definiciju odgovornosti: Bog je progovorio, prvi je progovorio, i očekuje čovjekov odgovor. Izvukao je svoj narod iz kuće ropstva i s pravom očekuje da poslušaju i ispune Deset riječi koje je proglasio na svetoj gori Sinaju. Cijeloga sebe izrekao je u svojoj Riječi koja je tijelom postala – Isusu Kristu, koji je za nas umro i, kako ističe sv. Pavao, koji je i uskrsnuo za nas (usp. 2 Kor 5,15). Što je u Starom zavjetu otkupljenje iz kuće ropstva to je u Novom zavjetu otkupljenje od grijeha i Bog s pravom očekuje odgovor na tu ljubav do kraja i na taj dar slobode. Na početku Bog je rekao riječ i stvorio svjetlo, kopno, život, i povjerio ih čovjeku da se brine za njih i bude im dobar gospodar. I s pravom će tražiti od njega da položi račun o svom upravljanju. Odgovornost jest prije svega sposobnost da dadnemo odgovor na postavljeno pitanje. I blago onomu koji dobije ocjenu mudrog i razumnog sluge koji hranu daje u pravo vrijeme.

U ovom izlaganju pokušat ćemo u nekoliko koraka pogledati kako se biblijski pogled na odgovornost može očitati unutar obitelji. Zaustavit ćemo se ponajprije na poznatim Pavlovim uputama članovima obitelji, potom ćemo pregledati neke osnovne točke biblijskoga iskustva, bacivši pogled na starozavjetne obitelji. Drugi dio izlaganja vodi nas u Isusov život, tj. kako ga obitelji u kritičnim trenucima doživljavaju kao Spasitelja. Zaključit ćemo se nekoliko poznatih Isusovih pouka koje su važne za našu temu.

1. Upute sv. Pavla (Ef 5,21–6,9; Kol 3,17–4,2)

Poznat je zahtjev sv. Pavla upućen očevima da ne izazivaju bijes u svoje djece (Kol 3,21). Upozorava nas ponajprije na psihološku činjenicu da upravo otac svojom osobom i svojim ponašanjem može u djetetu buditi osjećaj sigurnosti, pouzdanja i smirenosti, ili pak gnjev i strah koji su uvijek povezani s nekom nesigurnošću i osjećajem nemoći. Ako otac draži i izaziva svoje dijete, ostavit će ga bez hrabrosti i bez snage. Premda obično ističemo majku kao onu koja formira duševnost svoga djeteta i premda u našoj tradicionalnoj kulturi odgoj pripada uglavnom na majke – barem u ranijoj dobi, Pavao se obraća očevima. Ispravlja ono što iz običaja lako zanemarimo i upozorava na vrlo važne stvari.

Isti zahtjev očevima da ne srde svoje djece u poslanici Efežanima ima drugi još važniji, a manje poznati dio. Pavao traži da očevi odgajaju svoju djecu i to u disciplini i pouci koje su od Boga: „Odgajajte ih stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!“ (Ef 6,4). Riječ je o tekstu u kojem Pavao prvi precizno bibličarski upozorava kako četvrta Božja zapovijed: „Poštuj oca i majku!“ prva donosi i obećanje: „da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji“ (Ef 6,2s). Pavao daje upute i djeci, nudeći im sveti pragmatizam. Isplati se poštovati roditelje, to je dobra investicija jer donosi dug život u blagostanju. Dijete postupa odgovorno ako se dadne na takav projekt. Činjenica da se Apostol obraća izravno djeci upozorava nas da kršćanstvo nije neka religija rezervirana za odrasle. Djeca su također punopravni slušatelji Božje riječi. I ona su dio žive zajednice.

Odgovornost u obitelji o kojoj Pavao govori rađa se iz prvotnoga zahtjeva da budemo podložni jedni drugima u strahopoštovanju prema Kristu (Ef 5,21). To je početak uputa. U strahu Kristovu moramo sami sebe drugima podređivati i drugome dati prednost. Gospodin Isus vrhovni je autoritet u obitelji, Isus koji je sama sebe predao za Crkvu, kako bi je za sebe učinio ljepoticom bez mrlje i bore (Ef 5,27). U Pavlovu svjedočenju to je ono Kristovo predanje koje je osobno doživio, ispovijedajući: „Mene je ljubio i sama je sebe predao za mene“ (Gal 2,20). Kad Pavao od muža traži da ljubi svoju ženu onda, poznato je, upozorava na skrb i ljubav Krista prema Crkvi (Ef 5,25). Sve je dao samo da mu ona bude čila i divna.

Pavao u skladu s izvornom Božjom zapovijedi postavlja pred djecu zahtjev da poštuju roditelje. Treba poštovati oca koji je dužan voljeti svoju ženu kao vlastito tijelo (Ef 5,28). Stalo mu je do njegova zdravlja i snage, u tijelu mu je život. Kao što Krist hrani i brine se za Crkvu tako i muž za svoju ženu. Dijete treba poštovati svoju majku koja je dužna s počitanjem prihvatiti svoga muža, kao dolikuje u Kristu.

Treba poštovati roditelje koji su kao bračni par prvo mjesto za ostvarivanje biblijske zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. „Ljubi svoju ženu kao samoga sebe!“ – propisuje Pavao (Ef 5,33), a tu rečenicu dobro poznajemo iz zapovijedi ljubavi prema bližnjemu (Lev 19,18). Pavlovo utemeljenje je jasno: u skladu s pradefinicijom braka, oni više nisu dvoje nego jedno (Post 2,24; Ef 5,31). Stoga, tko ljubi svoju ženu, ljubi sama sebe (Ef 5,28).

Opetovanim zahtjevom da se žene podlože svojim muževima (Ef 5,22.24.33; Kol 3,18) Pavao čuva od neodgovornosti. Svi smo mi muškarci u potrazi za dobrom mamicom koja će za nas odlučivati i kreirati naše životne planove. Pavao čuva od toga da žena postane apsolutnom gospodaricom koja će imati sve konce u rukama i pred kojom će muž biti u strahu, ubijene inicijative i perspektive, lijen, na kauču pred TV-om.

Pavao u svoje upute obitelji uključuje i robove. Njima se također izravno obraća. Što to znači? Najprije moramo imati na pameti da Pavao sama sebe tumači kao roba, roba Kristova (Rim 1,1; Gal 1,10). Pavao nas upozorava na temelju činjenicu da prije svake izvanjske promjene socijalne strukture treba ostvarivati zapovijedi ljubavi. To će kod Pavla biti očito u primjeru Onezima kojega Filemon treba primiti kao brata (Flm 1,16). Nije prvotno i nije moguće napraviti globalnu revoluciju. Bitno je da je čak i rob primljen u obiteljsku zajednicu, član je doma, član je obitelji. Pavao napokon pisanjem robovima skreće pozornost na to da postoje i uvijek će postojati među nama oni podređeni i ovisni koji u Bibliji od početka zaslužuju osobitu skrb i zaštitu. Oni su također slušatelji Riječi.

Pavao nudi višestruko rješenje. Rad robova ima visoku cijenu kad ga posvete Bogu, a ne ljudima (Kol 3,23). I toga trebaju biti svjesni. Plaću će primiti od Gospodina, jer su zapravo robovi Kristovi (Kol 3,24), baš kao što je to i sam Pavao. Njihovi gospodari dužni su im dati što je pravo i kako dolikuje. Ta sami znaju da imaju svojega Gospodara koji je u nebesima i kojemu će polagati račun.

Na oba mjesta pouci o obiteljskim odnosima prethodi poziv na zahvalu Bogu. U Poslanici Efežanima (5,20) prije uputa čitamo: „Zahvaljujte Bogu i Ocu za sve u ime našega Gospodina Isusa Krista!“ U Poslanici Kološanima stoji (3,17): „Sve činite u ime Gospodina Isusa i zahvaljujte Bogu Ocu po njemu.“ Osim toga kao zaključak uputa o obitelji Pavao Kološanima piše da se čvrsto i ustrajno drže molitve te u njoj bdiju sa zahvaljivanjem (Kol 4,2).

Prvu definiciju braka: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu“ (Post 2,24; Ef 5,31) Pavao tumači s pogledom na Krista. Pritom ne ističe samo to da je Isus postao jedno sa zajednicom, da je uzeo ovo naše ljudsko tijelo, nego Pavao upozorava i na svoju osnovnu kristološku misao. Krist je napustio Očevo krilo, spustio se s prijestolja nebeskog. Čovjek koji ulazi brak mora napustiti obiteljsko gnijezdo iz kojeg potječe. Mora kao zrela osoba ostaviti svoj dom i započeti nešto novo kao što se Isus odrekao nebeskog veličanstva, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom (Fil 2,6). Prema teologiji sv. Pavla odgovoran ulazak u brak nasljedovanje je Kristova puta.

2. Biblijsko iskustvo

Želimo li se vratiti na biblijske početke, upozorimo najprije kako se u Knjizi Postanka obiteljska povijest označava ponešto apstraktnom hebrejskom imenicom u množini תולדות tôl^edôt. U našem prijevodu obično stoji „rodoslovlje“, a doslovno znači: „rađanja“. Za nas je važno da je tom istom riječi označen i postanak neba i zemlje (תולדות Post 2,4) – cijeloga svemira, te svega neživog i živoga u njemu. U naše suvremeno ekološko doba odmah shvaćamo kako je takav način promatranja bitan. Odgovornost obuhvaća i okoliš u kome se nalazimo. Obitelj u kojoj se učimo odgovornosti vrlo je velika, na svoj način obuhvaća cjelokupno Božje stvorenje. Biblijska riječ „rađanja“ podsjeća nas i na sv. Pavla koji upozorava na čežnju i dužnost da ostvarimo u punini zadaću koja nam je povjerena, da dosegnemo blaženu svrhu za koju smo stvoreni – rađanje obilježava sav stvoreni svijet. „Sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima“, piše Pavao (Rim 8,22). Čezne za punim plodovima otkupljenja.

2.1 Prva obitelj (Post 1–5)

Valja iskreno ustanoviti. Povijest obitelji na kakvu u redovitom slučaj mislimo, tj. na roditelje s djecom, u Svetom pismu započinje tek nakon izgona iz Edenskog vrta. Praroditelji moraju započeti obiteljski život nakon što su izgubili sklad s prirodom, zbrinutost, red i sveto obilje. U oskudici i neimaštini moraju početi iznova. Božja riječ od prvih stranica ima razumijevanja za obitelj koja se mora snalaziti i preživljavati u doba suvremenih kriza.

Treba otvoreno priznati: Praroditelji su bili neodgovorni, narušili su red, dirnuli u temelje opasne po život unatoč upozorenju, izgubili su zaštitu i blagostanje Božjega vrta. Više nego lako prepoznat ćemo paralele s našim prilikama: okoliš zagađen, klima poremećena, izvori energije ograničeni, financije nepouzdane… U takvoj situaciji roditelji, Adam i Eva, kreću u obiteljski život. Osuđeni na znoj lica svojega i porođajne boli, bez osiguranoga vrta, ipak hrabro donose novi život na svijet.

Adam se uvelike iznevjerio. Riječ je o ocu – kako sama Božja prosudba veli – koji je „poslušao glas svoje žene“ (Post 3,17) , a ne Božju zapovijed, pri čemu već znamo: u Bibliji šifra „poslušati glas“ upozorava na vjeru i na autoritet koji Bogu pripada. Eva je u kušnji podlegla. Riječ je o majci koja je znala za upozorenje, a ipak se dala prevariti.

Roditelji u prvoj biblijskoj obitelji proživjeli su strahovitu tragediju kad stariji sin Kajin ubija mlađega Abela. Roditeljski grijeh i neposluh imaju svoje posljedice u prvom ubojstvu. Očekivali bismo da roditelji, osobito otac preuzmu neku aktivniju ulogu u sukobu sinova, ali to je izostalo. Ipak unatoč svemu ne zatvaraju se i ne odustaju od života. Nakon svih ovih izvještaja čitamo kako se „Adamu rodilo još sinova i kćeri“ (Post 5,4).

Povijest prve obitelji povijest je ljudi koji tek nakon grijeha progovaraju Bogu. Ljudi su to koje Bog pita o njihovu djelovanju. I majci nakon što je posegnula za zabranjenim plodom i sinu Kajinu nakon ubojstva Bog postavlja pitanje što su učinili (Post 3,13; 4,10). Na to pitanje treba dati odgovor. Tu se krije odgovornost.

2.2 Obitelj pravednika Noe (Post 6–9)

Pravednik Noa s kojim će Bog uspostaviti prvi biblijski savez od početka je predstavljen kao obiteljski čovjek. Nešto prije treće dobi u kojoj će preuzeti na sebe poznatu pregolemu zadaću, uz njega su tri sina (Post 5,32). Sveti tekst ponavlja njihova imena i kad nam daje uvid u osnovnu tajnu njegove pravednosti: „s Bogom je Noa hodio; tri su mu se sina rodila.“ Opet su tu Šem, Ham i Jafet (6,9s).

Poslušni Noa upoznat je s Božjim planovima i prima preciznu naredbu (Post 6,13–21) koju temeljito izvršava: „učinio je onako kako mu je Bog naložio“ (6,22). Od početka taj pothvat uključuje i uputu da u korablju uđe on i njegova žena, te sinovi i žene njegovih sinova (usp. 6,18). Isti je to biblijski redak u kojem je najavljeno sklapanje saveza. U pitanju je, eto, čitava jedna obitelj kojoj su i djeca u braku. Kad je korablja gotova, nova zapovijed Božja ponovit će da, prema biblijskom načinu govora, trebaju ući „Noa i sav njegov dom“. Zajednički, cijela obitelj ulazi u korablju (7,7.13).

Povijest Noina važna nam je jer je to obitelj koja živi i djeluje usred opće katastrofe. Slika je to one realno-političke propasti koja nastaje padom Davidovskoga kraljevstva, kada Božji narod gubi i slobodu i domovinu. Odlaze u ropstvo. Hram, mjesto Božje prisutnosti, opljačkan je, razoren i spaljen. Povijest Noina važna nam je jer svjedoči da se prvo Božje spasenje u Bibliji ostvaruje u obitelji. U obitelji je sveti ostatak. U sveopćem potopu, čitamo: „Ostao je samo Noa i oni koji bijahu s njime“ (7,23). Noa nam je važan i stoga što pripada među one starozavjetne likove koji žive u monogamnomu braku.

Po svršetku potopa Božja riječ upućena Noi opet obuhvaća cijelu obitelj: „Iziđi iz korablje ti i tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova“ (8,16). I taj nalog on izvršava (8,18). Pritom je došlo do malog, ali bitnog pomaka. Prije su na prvom mjestu u nabrajanju bili Noa i njegovi sinovi, a pri izlasku iz korablje nakon potopa Božja zapovijed – kako i dolikuje – stavlja Noinu ženu odmah uz njega, a potom sinove i njihove žene (8,16). Bračni par unutar obitelji ima svoj vlastiti život i svoje mjesto.

Premda je Bog izričito najavio uspostavljanje saveza s Noom (6,18), već prvi blagoslov nakon potopa uključuje i njegovu djecu. Važna je to novost: Bog ne govori samo Noi, nego progovara Noi i njegovoj djeci (9,1). Govori im u množini, govori cijeloj zajednici i ponavlja, u smislu novoga stvaranja, onaj isti nalog dan čovjeku od početka da ide i rod donosi i da raste (9,1.7). Usprkos prvotnoj najavi u jednini, sveti savez Bog sklapa u množini: „Evo, uspostavljam svoj savez s vama“ (9,9). Kad je riječ o ostalim živim bićima, to su bića koja su s njima (v10.12). I kad je izložen sadržaj obveze opet je jasno da se radi o obitelji, ne samo Noi (v11). Napokon i znak, duga, spomen je na vječni savez koji je uspostavljen doslovno: „između mene i vas“ (v12.15).

Počeci su važni. Ipak, kod Ezekiela naći ćemo Božju korekciju da ne valja ponavljati poslovicu: „Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi.“ (Ez 18,2). Naravno da ponašanje roditelja ima odlučujuće posljedice za djecu, ali u Knjizi Ezekielovoj istaknuta je odgovornost koju svaka osoba ima za svoj životni put. To nas vraća i na temeljnu definiciju iz Božjih zapovijedi o Bogu koji će se sam pobrinuti za krivnju roditelja i u djeci do trećega i četvrtog koljena (Izl 20,5; Pnz 5,9).

2.3 Josipova povijest (Post 37–50)

Za našu je temu vrlo važna škola kroz koju prolazi poznati Josip Egipatski i koja će ga dovesti do vrhunske odgovornosti. Prema biblijskom izvještaji cijeli će svijet u vrijeme gladi doći k Josipu (Post 41,57). Josip je u gorostasnom Egipatskom carstvu uveo dovitljive gospodarske zakone i učinio ga svjetskom gospodarskom silom, dovoljno snažnom da prebrodi najtežu nestašicu. Poznate riječi koje Blažena Djevica Marija u Kani Galilejskoj izgovara: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5), davno je već faraon izrekao o Josipu. Kad je u svim zemljama zavladala glad, a potom i u Egiptu, faraon reagira: „Idite k Josipu i što god vam rekne, učinite“ (Post 41,55). Nas, dakako, zanima put koji je ovoga sina malene jezgre Izraelske obitelji doveo do ovolike odgovornosti.

Počelo je u njegovu poznatom djetinjstvu s velikim snovima, ali i netaktičnim iznošenjem svojih snova, zbog kojih će postati omražen. Ljubimac očev, previše istaknut njegovom naklonošću, donosio je zle glase o svojoj braći. Poslije će sam na svojoj koži osjetiti što znači optuživati druge, kad kao žrtva klevete dospije u zatvor. Josip, od braće prodan, zatvoren, prolazi svoju pokoru, ali Bog pomno prati njegov put. Upravo snovi bit će presudni. Ima uvid u Božje nakane, točno predviđa događaje i tako će doći u položaj da se on, premda je sin, pobrine za cijelu svoju obitelj. Dirljiv susret s braćom u kojem više nije mogao zadržati suza (Post 45,29, pokazuje da je obostrani put čišćenja dovršen i da nastaje pomirenje, pri kojem on svoj život vidi kao put na kojem Božji promisao pripravlja veliko spasenje (v7).

Odgovornost za oca pokazuje ponovljenim ispitivanjem kako mu je (43,7.27). On će omogućiti da se cijela obitelji doseli u plodan kraj (45,9–11). Organizirat će izravan susret svojega oca Jakova, praoca Božjeg naroda, s faraonom u kojem će Jakov izreći svoj blagoslov (47,7). U ljubavi će prihvatiti svoju ženu premda je Egipćanka (46,20), a za prva dva sina, priskrbit će blagoslov oca Jakova (48,13).

Josipov je primjer dragocjen jer nam pokazuje put sazrijevanja za odgovornost. Iluzija je modernog svijeta da neka apsolutna sloboda djeci dobro čini. Sloboda je teret donošenja odluka, a za to se traži poznavanje stvari. Ni dijete, ni mladi čovjek ne mogu uvijek i u svemu donositi odluke. Za ono u čemu još ne možemo preuzeti odgovornost, u tome nismo ni slobodni.

Josipov primjer dragocjen je jer on prepoznaje kako je u njegovoj vlastitoj patnji Božji plan bio prisutan. Josipov primjer dragocjen je jer u velikom pothvatu omogućuje da obitelj postane narod, ne zaboravljajući u brizi za silna djela osjetljivo područje oproštenja, pomirenja i skrbi za obiteljske odnose.

2.4 Ana, majka Samuelova (1 Sam 1–2)

Važna nam je i obitelj u kojoj je rođen prorok Samuel. Žive u doba kada Bog izričito traži od hramskoga svećenika Elija odgovornost za njegove sinove koji koristoljubljem, krađom i lukavstvom obeščašćuju bogoslužje. Izvrstan primjer odgovornosti Samuelova je majka Ana koja svoju bol zbog nesređenih obiteljskih odnosa i zbog vlastite neplodnosti iznosi pred Bogom u molitvi i polaže zavjet. Odgovorno će se obraniti, iznoseći istinu, pred svećenikom koji je lažno optužuje za pijanstvo. Odgovorno će pred mužem iznijeti odluku da se iduće godine ne pridruži hodočašću, nego da ostane uz djetešce. Svoju odgovornost pokazat će ispunjujući zavjet. Posvećuje sina hramskoj službi i kod tog hodočašća zapravo on preuzima ulogu voditeljice (1 Sam 1,24–28).

Odgovornost se očituje i u idućim godinama. Nije se jednostavno odrekla sina, nego prati njegov rast i opskrbljuje ga novom većom odjećom (2,19). Njezin poznati hvalospjev (2,1–10) očituje nam kako se njezin pogled proširio. Jedva ćemo naći još zaokupljenost vlastitom nevoljom, njezin interes sada je usmjeren na cijelu zajednicu. Na srcu joj je sudbina koju Bog ostvaruje sa cjelokupnim svojim narodom.

2.5 Tobit, otac Tobijin

Iz povijesti dobroga Tobije osobito su nam važni njegovi roditelji Tobit i Ana ne samo stoga što su i oni jedan sređeni monogamni brak, nego zato što se nisu odrekli djela milosrđa ni onda kad ih je to stajalo blagostanja i ugleda. Kreposni put vjernosti Božjem zakonu ima svoju pretpovijest, otkriva nam Tobit u svojim uvodnim memoarima, opisujući kako je od malena hodočastio u hram i kako je po dolasku u tuđinu obdržavao pravila ishrane te je „misli i srce upravljao Bogu svome“ (Tob 1,12). Odgovornost je njegova očita osobito u pogledu na budućnost kad sinu daje pažljivu pouku (Tob 4) u kojoj se pokazuje kao pravi biblijski mudrac. Osim toga, vrlo konkretno, šalje sina po ušteđevinu koju je ostavio kod rođaka i koja će sinu dati materijalnu sigurnost.

Takav postupak roditelja dovest će ih ne samo do radosne proslave svadbe njihova sina i veselja uz unuke, nego će i mladoj obitelji omogućiti da naslijedi dobra i iz jedne i iz druge loze i da radosno dočeka pad mrskog osvajača Asura. Tobit tješi svoju ženu Anu kad s tjeskobom čekaju povratak sina. Tobit organizira plaću pomoćniku koji mu je sina pratio i pritom saznaju da je to bio Božji anđeo. Tobit izriče veliku molitvu u kojoj sve članove Božjeg naroda poziva da i ovdje u progonstvu hvale Boga koji će se opet smilovati i okupiti ih (Tob 13). Otac Tobit, napokon, jest onaj koji, premda već na samrti, mudro svjetuje sina i njegovu obitelj da pođu u Mediju, što je za njih ne samo praktična korist i zaštita od rata koji dolazi, nego je ujedno i znak da Tobit poznaje i ima povjerenja u proroštva proroka Jone koje navodi (14,4).

3. Isusov život

U Evanđeljima potražimo namjerno ekstremne slučajeve! Vidjet ćemo kako Isus stupa u kontakt s obiteljima u osobitim prilikama.

3.1 Roditelji zagovornici

Što u prilikama koje jednostavno nadilaze naše sile, kad se s pravom osjećamo odgovorni, ali dolazimo do granice kao kad dođu bolest i smrt? Kako postupiti kad je situacija s vlastitim djetetom takva da nadilazi sve naše pedagoško znanje i jednostavno ne razumijemo i ne znamo što i kako dalje, kad se dijete nađe opsjednuto kojekakvim zlodusima suvremenoga svijeta? Oba slučaja poznajemo, evo, iz Evanđelja. I smrt i opsjednutost. Jednom je sin na umoru, drugi puta kći. Zanimljivo da i tu i tamo otac pristupa Isusu kao zagovornik i molitelj.

3.1.1 Sin kraljevskog službenika (Iv 4,48–54)

Prvi je prizor iz Ivanova evanđelja (Iv 4,48–54). Otac, kraljevski činovnik, kad je čuo da je Isus u Galileji, nije mu teško otići i u drugi grad za što je očito trebalo dan putovanja jer se u izvještaju spominje „jučer“ (Iv 4,52). Premda je s kraljevskoga dvora ne susteže se moliti Isusa za sina koji mu je na umoru. Prvotno je želio da Isus osobno dođe k sinu i izliječi ga. To bijaše njegova molba (4,47). Kad Isus uz kritiku odbija, otac bolesnikov se ne zaustavlja i ne zbunjuje, nego ponovno izriče svoju molbu Isusu: „Gospodine, dođi prije nego mi dijete umre!“ (4,49).

Velikaš s kraljevskom časti – evanđelje veli jednostavno „kraljevski“ – moli Isusa i priznaje ga Gospodinom. Promjenu i novost stvara Isus koji ga šalje sama, ne polazi s njim, ali šalje ga s navještajem: „Tvoj sin živi“ (r. 50) koji je odmah bio djelotvoran (r. 53). Odgovor na Kristov zahtjev „Idi!“ (r. 50) jest očeva vjera. Rezultat je divan: ne samo da se sinu stanje poboljšalo (r. 52), nego je cio njegov dom – cijela obitelj – došla do vjere u Isusa (r. 53).

3.1.2 Jairova kći (Mk 5,21-24.35-43)

Drugi slučaj s dvanaestogodišnjom djevojčicom koja leži na umoru opisuju i Matej i Marko i Luka. I opet je otac onaj koji kreće u akciju. Otac je predstojnik sinagoge (Mk 5,22.35s.38), pripada dakle među religijske voditelje koji su u društvu važni što je očito na onom mnoštvu, okupljenom u njegovoj kući radi skore smrti i oplakivanja (Mk 5,38). Praktički su već došli na sprovod. Prema Matejevu evanđelju djevojčica je doista upravo izdahnula, a njezin otac u svojoj velikoj vjeri drži da će od polaganja Isusovih ruku usprkos tome živjeti (Mt 9,18).

Premda predvodnik starozavjetne vjere ovaj otac priznaje Isusov autoritet i moć. Prema zajedničkom izvještaju sve trojice evanđelista on, predstojnik, klanja se Isusu (Mt 9,18; Mk 5,22; Lk 8,41). To je jasan biblijski zna štovanja. Očev postupak donosi prvi uspjeh, Isus kreće s njime. Veličina očeva jest u tome da se ne zbunjuje kad ga zaustavljaju, tvrdeći da je besmisleno dovoditi Učitelja (Mk 5,35). Mora izdržati i opće ismijavanje kad Isus tjera oplakivače i naricatelje, tvrdeći da djevojčica samo spava (Mk 5,40).

Ono što je otac svojom akcijom postigao jest izravan kontakt Isusa i djevojčice. Isus je uzima za ruku (Mt 9,25; Mk 5,43; Lk 8,54). Što Isus s djevojčicom čini slika je njegova vlastita uskrsnuća: Djevojčica ustaje. Otac postiže izvrsne rezultate i za sebe. Zajedno sa svojom ženom postao je najbliži svjedok božanskog djelovanja. Isus je u sobu pustio samo roditelje i najužu pratnju: Petra Ivana i Jakova (Mk 5,37). Roditelji također dobivaju zadatak koji je dvostruk: s jedne strane moraju čuvati svetu tajnu uskrsnuća. To sad pripada na njihovu odgovornost. S druge strane, vrlo konkretno, moraju djetetu dati jesti, kao što je i Isus nakon uskrsnuća jeo pred učenicima da im pokaže kako nije neka utvara.

Druga dva evanđeoska slučaja jesu opsjednuća. Jednom je u pitanju sin, drugi puta kći. Oba puta riječ je o velikoj muci koja posve nadilazi roditeljske sile. Jednom majka stupa u akciju, drugi put otac.

3.1.3 Majka strankinja (Mt 15,21–29; Mk 7,24–31)

Poznata je žena strankinja koja se pred Isusom klanja do zemlje. To je ujedno i izraz štovanja i satrvenosti. Njezina prva molba ostala je bez odgovora, intervencija učenika ništa nije postigla (Mt 15,23). Ipak, izravna uvreda u usporedbi s psima kojima ne dolikuje dati hranu s gospodareva stola ne samo da je, povrijeđenu, ne zaustavlja, nego ona je prihvaća i pretvara u svoj argument. „Psići jedu mrvice s gospodareva stola“ – veli ona (Mt 15,27; Mk 7,28). Nije se skrila u mnoštvu, nije bijesno prešla u napad prekrivena maskom lažne ili prave uvrijeđenosti. Rezultati ne izostaju. Kćerkica je oslobođena od zloduha koji ju je „veoma mučio“, a majka dobiva čudesno Isusovo obećanje. Svi mi, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, pa i samim Isusom, molimo pred Ocem nebeskim: „Budi volja tvoja!“, a ovoj majci Isus kaže: „Neka ti bude kako želiš!“ – Neka bude volja tvoja! (usp. Mt 15,28)

3.1.4 Opsjednuti padavičar (Mt 17,14-21; Mk 9,14-29; Lk 9,37-43)

Poučan je i postupak oca opsjednutoga mladića. Ponajprije otac prati i ima uvida što se zbiva s njegovim sinom. Suosjeća s njime u njegovoj patnji. Zna da ga zloduh baca na zemlju i trga njime, baca ga u vodu i u vatru. Zna kako se mladić pjeni, viče i škrguće zubima, pa onda opet ostaje ukočen i nijem. Svim tim strahovitim prizorima otac svjedoči od njegova djetinjstva (Mk 9,21). I ne odustaje. Traži pomoć kod Isusovih učenika (9,18). Kad su i oni bili nemoćni, opet ne odustaje. Prema Matejevu evanđelju i on, kad pristupa Isusu, klanja se, izražava liturgijsko štovanje (Mt 17,14).

Otac je to koji preuzima odgovornost. On moli za sina. Ulazi u razgovor s Isusom. Točno i podrobno opisuje stanje stvari. Ne zaustavlja se zbog Isusove kritike i negodovanja nad nevjernim rodom. Poslušno izvršava zapovijed Isusovu i dovodi sina. Prihvaća pouku i korekciju, te napokon, traži potporu za svoju vjeru. „Vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri!“ veli on pred Isusom (Mk 9,24). Rezultat je sin oslobođen od zloduha. Prema Markovu izvještaju i ovdje je otac doveo do izravnoga kontakta s Isusom: Isus uzima dječaka – za kojega su ostali rekli da je umro (r. 26) – za ruku i podiže. Oba uskrsna glagola: „uskrisiti“ i „ustati“ spominju se pri tom (ἐγεῖρω, ἀνίστημι r. 27).

4. Isusove pouke

4.1 Talenti (Mt 25,14–30)

Najbolja i najpoznatija prispodoba o biblijskoj odgovornosti zacijelo je ona o talentima. Biblijska mjera „talent“ toliko je ušla u našu kulturu da već po sebi označava nadarenost i prave životne vrijednosti. Evanđeoska prispodoba pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kad nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (r. 19).

Da spoznamo kako nije riječ o sitnicama dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s), i da prema proračunima označava masu od 60 kg što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu onda 13 puta više.

Gospodar premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se tako da oni mogu samostalno djelovati. S pouzdanjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (Mt 25,15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (παραδίδωμι r. 14.20.22). To nam je važno.

Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent. Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kad se gospodar vratio – prvi pristupa (Μτ 25,20). I prvi i drugi jasno daju do znanja da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: „Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove“  (r. 20,22). Treći pak sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđem, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. „Evo ti tvoje“ (r. 25), veli on, dokazujući da nikad nije preuzeo odgovornost za nj.

Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: „Daj mi moje!, Vrati!“. On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (Mt 25,21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.

Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kad mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskom menadžmentu njemu pripada (r. 28). Sjetimo se riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više. Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.

Problem trećeg sluge već smo prozreli. Daje se voditi strahom kako sam priznaje (Mt 25,25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrešan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna „polja i žetve“ (r. 24), a ne tek jedan talent koliko je na brigu dobio. Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.

Gospodar je htio vidjeti njihovu dobrotu i vjernost, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koja se četiri puta spominje (πιστός Mt 25,21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost. Vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.

4.2 Rasipni sin (Lk 15,11–32)

Poznata Isusova prispodoba o rasipnom sinu govori nam puno o odgovornosti. Uočimo kako se u specifičnim odnosima unutar obitelji odvija rast u odgovornosti: Ova prispodoba, u kojoj obično gledamo na problem grijeha i potrebu pokore, zapravo kao središnju temu ima radosno raspoloženje i slavlje. Četiri puta se ta tema s istom riječi ponavlja. To je nakana koju otac izriče: „Donesite tele ugojeno da se veselimo“ (εὐφραίνω Lk 15, 23)! To je opis slavlja koje slijedi: „Počeli su se veseliti“ (εὐφραίνω r. 24). To je želja starijeg sina, da se proveseli s prijateljima (εὐφραίνω r. 29). To je, prema tumačenju očevu, dolična proslava jer je njegov brat živ i pronašao se (εὐφραίνω r. 32). Ipak, prispodoba iz Lukina evanđelja ne umanjuje promašaj i grijeh koji izgubljeni sin dvaput spominje (ἁμαρτία r. 19.21). Štoviše grijeh se ovdje dvaput izjednačuje sa smrću i propašću (r. 24.32).

Prisjetimo se poznatih pedagoških postupaka očevih ponajprije prema mlađem sinu! Otac dopušta i prihvaća inicijativu sina, i to mlađega. Sluša njegovu želju ι ispunjava je. Podjela koju čini pravedna je: daje mu dio koji mu pripada (Lk 15,12). Otac dopušta sinov odlazak, premda on nije to izrijekom tražio. Ne opire se da sin sve svoje pokupi i udalji se.

Vidi otac na daleko, nije skučena pogleda i kratkovidan. Kao što je sin u daleku zemlju otišao, tako ga otac već izdaleka vidi kad se vraća kući (Lk 15,13.20). Otac ne koči osjećaje, smililo mu se u srcu (15,20) kao Isusu kad gleda mnoštvo naroda. Otac trči, ne sin, koji je možda i na kraju snaga, siromah, gladan, na dugu putovanju. Otac ga grli i ljubi. To je njegova komunikacija sa sinom. Bez riječi. Nema objašnjavanja, dokazivanja i razračunavanja. Riječi koje izriče upućene su slugama.

Otac prekida sina u njegovoj ispovijedi. Daje mu da s obućom stupi na posjed, kao gospodar, i tako je preduhitrio sinovu nakanu, koju nije ni dopustio izreći, da bude učinjen slugom. Otac ne potvrđuje i ne ponavlja sinovu riječ: „grijeh“. Ali itekako ističe njezino značenje. I u kući pred nazočnima, i vani pred starijim bratom koji se vraća, tumači da je riječ o smrti i izgubljenosti (Lk 15,24.32). Pritom izgubljenost nije neka relativna dezorijentiranost ili psihička zbunjenost. U svetom se tekstu nalazi riječ koja označava propast, ona ista koju izgubljeni sin upotrebljava kad kaže da umire od gladi (ἀπόλλυμι r. 17).

Otac kod sinova povratka u potpunosti preuzima inicijativu. Priređuje veselje ne samo za njega, nego za cijelu zajednicu.

Zaključimo: Sin je iz iskustva naučio da ne valja prvo trošiti, pa tek onda tražiti posao. Rastrošnost je vrlo opasna jer može nastati velika glad. Sin je iskusio posljedice neodgovorne samostalnosti. Iskusio je oskudicu. On koji je tražio „Daj mi!“ (Lk 15,12) osjetio je kako nije bilo „nikoga tko bi mu davao“ rogače da se u zadnjoj bijedi okrijepi (r. 16). Nema uvijek nekoga tko bi mu davao. Sve to vodi ga natrag u kuću očevu. Promišlja i shvaća da u kući očevoj sluge bolje žive, nego li on kao loš gospodar koji je sve potratio (r. 17). Više mu se isplati biti sluga u kući nego li skupiti sve svoje i otići. Vrlo realan i odgovoran uvid! Obitelj je, eto, škola odgovornosti i u razdobljima privremene odvojenosti i lutanja.

Jednako nas zanima postupak očev prema starijem sinu. Vrlo je važno ponajprije da kod podjele koju je mlađi sin inicirao, otac dodjeljuje imanje obojici. Čitamo: „I podijeli im imanje“ (Lk 15,12). Nije samo mlađi brat dobio svoj dio. Starijemu sinu također otac izlazi ususret. I ovaj put izlazi iz kuće kad ovaj bijesan nije htio ući. Prvi mu upućuje svoju riječ koja je prema opisu i poticaj i molba (παρακαλέω r. 28). Sluša otac i starijega sina koji mu tek sada progovara o svojim željama i svom stavu. Sluša kako je on sama sebe definirao kao slugu i izvršitelja zapovijedi (r. 29). Želio se proveseliti s prijateljima. Je li ikada izrekao svoje očekivanje ili je u sebi kuhao svoj bijes i frustriranost koja je sada eksplodirala?

Otac sluša kako, eto, ni stariji sin nije primijetio da je otac obojici podijelio imanje. Ne prihvaća ga kao svoje, nije odgovoran. Očekivao je jare od oca, ne uzima od svojega. Optužuje brata da je očevo imanje rasuo, ne svoje, i to s bludnicama, o čemu u opisu ništa ne stoji. Ne prihvaća napokon ni brata, kad veli: „ovaj sin tvoj“ (Lk 15,30). Otac daje odgovor, ulazi u dijalog. Ovaj put to je odgovor s objašnjenjem, a ne samo zagrljaj i poljubac. Ponajprije, oslovljava sina izrazom od milja: „dijete“ (r. 31).

U očevima riječima onaj dio odgovora koji se tiče starijeg sina dvostruk je (Lk 15,31). Prvo, on je cijelo vrijeme s ocem. I sin je gospodar, ne treba mu istom staviti obuću na noge, nije on sluga kako je sama sebe definirao. Drugo, sve očevo jest njegovo, ne samo onaj jedan dio koji mu je dodijeljen. Sve što je očevo pripada mu. Tu je stalno, među ukućanima, među kojima i najamnici obiluju (r. 17). Sa svime može odgovorno raspolagati. Odgovor koji se tiče mlađeg sina donosi bitan ispravak. Nije on tek neki sin očev, nego je brat, „tvoj brat“ (r. 32). Sve moje tvoje je. Moj sin, tvoj je brat.

U razgovoru koji se zbio izvan kuće probijen je led, koji je možda dugo vremena vladao. Nije potreban bijes (r. 28), nego veselje i radost (v32). Valjda je to dosta da i stariji brat poželi ući u kuću očevu. U cijelog zgodi i braća su, dakako, međusobno učitelji odgovornosti. Mlađi od starijega može naučiti vjerno služenje, stariji od mlađega izricanje želja i nacrt vlastitoga životnog puta.

4.2 Majčina odgovornost u Kani (Iv 2,1–12)

Da ne bismo nepravedno naglasili samo ulogu oca obitelji, prisjetimo se u ovoj digresiji izvještaja o Kani Galilejskoj koji je eminentno obiteljski jer se spominju Isus i njegova majka i njegova braća tj. bliski rođaci, a riječ je o sklapanju braka. Ondje je majka osoba koja ima oka za potrebu, ona potiče akciju, citirajući, rekosmo, drevnu biblijsku naredbu. Ona omogućuje ne samo da se nestašica prebrodi, nego – još puno važnije – da učenici povjeruju u svoga Učitelja. Ona će omogućiti da poslužitelji krenu u akciju i zapravo budu u središtu zbivanja. Oni znaju da je voda vinom postala. Majka svojom intervencijom stvara okvir za čudesnu stvarnost: slava Božja objavljuje se u malim svagdanjim stvarima – u jelu i piću, u posluživanju. I na posljednjem sudu bit će pitanje: Žedan bijah, jeste li mi dali piti?

4.3 Kraljevska svadba (Mt 22,1–14)

Zaključimo završnom slikom o kraljeviću kojemu otac kralj sprema svadbenu gozbu (Mt 22,1–14). Otac preuzima odgovornost, on šalje sluge s pozivnicama. On se brine za sve. Jelo je pripravio, njegova goveda su poklana. Sve je spremno. On poziva: Dođite na svadbu. Sin se može posve osloniti na skrb očevu, slobodan od stresa i napetosti. Sve na što mora pripaziti jest da dođe s pravim odijelom. U prispodobi o marljivim slugama Isus ide još i dalje. Sam će se gospodar opasati, pozvati svoga slugu za stol i posluživati ga (Lk 12,37).

amDg, 29.08.08. (usp. https://amdg.ffrz.hr/obiteljska/37odgovornost.php)
ispravljeno: 30.05.2013.
2. izd. 23. 4. 2020.

Svetopisamski pogled na upravljanje konfliktima u obitelji kao prevencija nasilju

a) Sukobi među braćom i sestrama

1. KAJIN I ABEL

Prva je slika vrlo poznata. Riječ je o bratoubojstvu koje se događa strahovito brzo i brutalno u jednom jedinom biblijskom retku (Post 4,8). Kajin je prvorođenac, stariji brat. Prvijenac je važan ne samo u tradiciji, nego Abel koji je naišao na Božju naklonost prinosi od prvina (4,4). Kajin je u Bibliji prvi sin čovječji, ljudski potomak, rođen od žene. Prvi koban sukob (među braćom) zbiva se oko eminentno vjerskoga pitanja, oko Božje naklonosti, njegove pozornosti.

Rođeni su od iste majke, žive i odrastaju (pretpostaviti je) zajedno, ali razvijaju se različito. Abel postaje pastir kao Mojsije i David. Prvi je biblijski uzor za Spasiteljev govor o dobromu pastiru. Kajin postaje obrađivač zemlje. Kao opslužitelj tla zemaljskoga izvršava ono što je prvotni (dvaput spomenuti) Božji nacrt iz rajskoga vrta: čovjek treba obrađivati zemlju, služiti joj, gojiti (Post 2,5.15) i čuvati je, paziti na nju (2,15). Ipak, Abel, pastir, spomenuti je na prvom mjestu (prije se razvio).

Ne možemo reći da Kajin oponaša jer prvi prinosi dar (ili danak. Prvi je čovjek koji daje liturgijski prinos Bogu u Bibliji). Problem je vjerojatno u tome što Kajin uzima za prinos od plodova zemlje, a ona je prokleta – zbog čovjeka, Adama, oca njegova (Post 3,17). Kajin, otkrivamo, želi diktirati Božjoj slobodi. Kad vidi da je bratova žrtva primljena, negoduje. Tako on svoj dar prati žestokom ljutnjom, obrazi su mu pali. Prati prinos mrkim licem koje je upravljeno prema dolje (4,5).

Kajinu Bog prvo progovara. Zanima se kako je. Pita o njegovu unutarnjem stanju, osjećajima i o njegovu stavu. Pita o svrsi njegova bijesa i paloga lica. Poučava ga o slobodi koju ima da bude dobar, da pravo postupa, da čini dobro ili ne. Poučava i o posljedicama. Tu Sveto pismo prvi put spominje grijeh (4,7).

Na Božji govor Kajin ne daje odgovor. Ne uspostavlja komunikaciju. I kod oca Adama i kod sina Kajina Sveto pismo ustanovljuje tužnu činjenicu da mi ljudi progovaramo Bogu tek nakon grijeha. Velik se promašaj događa: Kajinu progovara Bog (Post 4,6s), a on se obraća čovjeku (r. 8). Svoje stanje ljutnje (vjerojatno na Boga) svaljuje na brata čovjeka. Ubija.

Bog ni tada ne odustaje. I opet se obraća Kajinu. Ako je prije pitao Adama gdje je (Post 3,9), tražeći čovjeka, sada Bog jasno pita za bližnjega: “Gdje ti je brat?” (4,9). I sada, tek sada, Kajin progovara. Ne prihvaća ulogu čuvara svoga brata (on je čuvar zemlje). Kajin ne odgovara na pitanje, ne ulazi u razgovor, nego odgovara protupitanjem.
Bog pita o njegovu djelu(4,10), kao što je prije jednako njegovu majku pitao: “Što si učinila!” (3,13). Krv njegova brata viče k Bogu iz zemlje. Zemlja sada nije samo prokleta nego je natopljena krvlju. Pa je onda i Kajin, čovjek, proklet – ne samo zemlja.

Čovjekova nestalnost i lutanje (4,12.14), nespokoj i nesmirenost ima korijen u sukobu s bratom čovjekom. Nemir i usplahirenost, besciljnost i beskućništvo na ovomu svijetu Sveto pismo vidi kao posljedicu neriješenoga konflikta među braćom. Izloženost, krhkost čovjekova života pred drugim također.

Kajinu je njegova krivnja preteška. Počinje govor Bogu, jadikovka (Post 4,13). Poput Jone Bogu predbacuje da ga je on odbacio (“odbaciti” Post 4,14; Jona 2,5). Počinje skrivanje od Božjega lica. Doista Kajin odlazi, sam odlazi, ispred Božjega lica. Slijedi stope svojih roditelja, odlazi na istok od rajskoga vrta, u zemlju kojoj je ime izvedeno od njegova lutanja i beskućništva. – I Kajinova se loza nastavlja. (Od njega naša nestalnost i lutalaštvo, nespokoj; naša izloženost i ustrašenost za život pred bližnjima.)

Isus će s pravom reći: kad prinosiš dar, pa se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, pođi najprije i izmiri se (Mt 5,23s)! Jer, evo što se zbilo s Kajinom i Abelom. (Natjecanje u bogoštovlju nije Božja stvar.)
Možda je Kajinov problem motiviran vrlo ljudski: zar će ga mlađi brat preteći u služenju Bogu? Zar će ga “mali” poučavati o pravom bogoslužju?

Čudimo se da se kod Kajina i Abela roditelji ni na koji način aktivno ne uključuju u sukob. Nema nikakve interakcije sa sinovima. Zacijelo je i to posljedica njihova prvotnoga neposluha.

Zastrašujuće je što među braćom nema jasne komunikacije osim one neverbalne, okrutne kada se u polju stariji diže na mlađega brata i nemilice ga ubija. Izvorni tekst izostavlja i ne donosi riječi koje je Kajin uputio svome bratu (Septuaginta dodaje 4,8). Sukob i užasan ishod među njima odvija se šutke. Nije to tišina slušanja, nego ledena muklost nerazumijevanja. Mi možemo analizirati motive kao promatrači, ali oni o tome ni na koji zdrav način ne komuniciraju. Svakako, pastir Abel nema u Bibliji ni jedne zapisane riječi. Odveden je kao janje na klanje, šutke kao ovca nijema pred onima što je strigu.

2. EZAV I JAKOV

Ezav i Jakov, premda su začeti na molitvu oca Izaka (Post 25,21) od početka su u sukobu. Tuku se već u majčinoj utrobi (r. 22). Otpočetka su međusobno podijeljeni kao dva različita naroda (r. 23). I kod rođenja Jakov drži prvorođenoga brata Ezava za petu kao da ga želi spriječiti da bude prvi. Iako su blizanci, mladost će provesti u bitci za prvo mjesto, tko je stariji.

Podjela je utvrđena razlikom zanimanja i načina života. Jedan je lovac, provodi vrijeme u prirodi, drugi je kućni čovjek. Razdijeljenost je pojačana rastrganom roditeljskom ljubavi. Otac Izak kao pravi muškarac daje se voditi jelom i trbuhom. Voli divljač pa mu je draži Ezav. Majka Rebeka, koja će odigrati vrlo nezgodnu ulogu, nekako po naravi stvari voli Jakova (r. 27) koji je tu, prisutan uz nju, u šatoru, i zna kuhati povrće (25,29).

Lukavi hvatač pete svoj odnos prema bratu želi urediti trgovinom (25,31). Još traži i prisegu prije negoli će gladnoga brata nahraniti (Post 25,33). Svakako, Biblija će i Ezava u toj kupoprodaji nemalo osuditi. Prezreo je svoje dostojanstvo i obveze kao prvorođenac (25,34). Poslanica Hebrejima vidjet će u Ezavu bezbožnika koji je za malo hrane prodao svoje obiteljsko pravo (Hebr 12,16). Smijemo primijetiti kako Ezav slijedi svoga oca te mu želja za jelom vrlo visoko kotira.

U gruboj i izravnoj prijevari, kad Jakov pred ocem, i uz višestruke sumnje i provjere, ustrajno glumi brata Ezava, on je uvelike pod diktatom majke. Ona je informantica i savjetnica. Ali to ga ne ispričava uzmemo li u obzir njegovu besprigovornu spremnost na prijevaru, pri punoj svijesti i unatoč bojazni, i njegovo prijašnje lukavstvo. Zapravo na temelju obavljene trgovine njemu i onako već pripada pravo prvoga blagoslova pa prijevara ne bi ni bila potrebna da se Ezav toga držao i da je među braćom vladalo povjerenje umjesto trgovanja i lukavštine.

Jakov je svjestan razlike između njega i brata i otvoreno govori o strahu da sve pođe u krivo pa da umjesto blagoslova zaradi prokletstvo, ali pripravno se daje na igrokaz i dvaput će pred vlastitim ocem zatajiti svoj identitet (27,19.24), u oči će mu lagati. Čak će za svoje laži i ime Božje svetogrdno upotrijebiti (27,20). Svojim postupkom Jakov izaziva užas u oca (27,33) i ogorčen jauk (r. 34) i plač (r. 28) brata Ezava.

Ezav brata pred ocem otvoreno optužuje za dvostruku prijevaru (r. 36) (tumačeći očito kako i prijašnju trgovinu gleda kao prijevaru). Zbog ukradenoga blagoslova Ezav postaje neprijatelj i u srcu već nosi Kajinovski plan da ubije brata.

I opet će majka biti posrednica koja upozorava Jakova na opasnost i organizira njegovo udaljavanje s odgovarajućim i uvjerljivim izgovorom. Iz njezinih riječi – i mi kao čitatelji i Jakov kao protagonist –­ znamo za Ezavov bijes i ljutnju na brata (Post 27,41). Njezina je misao da treba čekati dok on zaboravi što mu je Jakov učinio (r. 45). Stvari će se naravno drukčije odvijati.

Jakov će proći pravi put čišćenja. I to upravo kod prepredena majčina brata koji odmah uviđa da im pred sobom jednoga koji je građen kao on, od njegova mesa i njegovih kostiju (29,14).
Kao što je sam prevario brata tako će biti prevaren sa sestrama, Leom i Rahelom; kao što je sam trgovao pravom prvorodstva i iskoristio trenutak slabosti tako da ucjeni i praktički prevari, tako će Laban trgovati Jakovljevom plaćom i više put će varati nećaka da se obogati na njegov račun.

Premda je prošlo puno vremena, premda je Jakov sam postao otac obitelji i imućan gospodar, premda je ozbiljno započeo svoj duhovni put s Bogom, i premda je u miru dovršio napete i konfliktne veze s ujakom, izvorna nevolja nije sama od sebe prošla. Svađa s bratom, gruba prijevara i prijetnja, sukob s početka, tjeskobno stežu u dnu duše. Jakov šalje posrednike-glasnike u susret bratu Ezavu (32,4). Naziva ga svojim gospodarom (32,5.6), a sebe proglašava njegovim slugom (r. 5.19.21) Osjeća velik strah i tumači bratov dolazak u susret kao napad (32,7.8), sprema taktiku preživljavanja (r. 9).
Šalje novo izaslanstvo. To je prva slika koja prikazuje našu tipičnu politiku izmotavanja. Sprema Jakov silnu povorku poklona: prvo stado od 200 koza i 20 jaraca, pa zatim kao drugi dio povorke, na određenoj udaljenosti 200 ovaca i 20 ovnova, nakon toga 30 deva i njihovu mladunčad i tako redom: 40 krava i 10 bikova, pa 20 magaraca i 10 magarica. Povorka darova treba potkupiti bratovo lice, kupiti pomirenje, zapanjiti mu pogled, služi kao pijesak bačen u oči (Post 32,20).

Taktika je postupna. Iza svakoga poklonjena stada razmak i ondje sluga koji najavljuje da na kraju iza svih poklona dolazi sam Jakov (32,19.21). Ali nešto bitno drukčije bit će potrebno. Jakova unutarnja stiska dovodi do bitno drukčije akcije. Prije nego šalje povorku poklona Jakov moli. Prva je to velika molitva na njegovu životu putu. Dobra mu je molitvena metoda jer se prisjeća Božjih obećanja (32,10.13) kojima Bog ostaje vjeran. Pokazuje stanje svoje duše s obzirom na brata Ezava i traži pomoć na pravom mjestu: „Spasi me od ruke moga brata!“ govori on Bogu svome (32,12). Dragocjeno je što otvoreno priznaje: „bojim ga se“. Njegov je strah skrbnički i solidaran jer obuhvaća cijelu obitelj.

Kad je taktička povorka već krenula, kad je takoreći show počeo, kad je priredba započela, još će se dvije važne stvari zbiti prije nego Jakov bude pripravan stupiti pred bratovo lice.
Prvo Jakov poduzima na svoju inicijativu. Usred noći prebacuje sve svoje na drugu stranu rijeke, a on ostaje sam (32,25). To je važan trenutak na njegovu putu pročišćenja. Oslanjanje na moć, na posrednike, na imanje ostaje po strani. U samoći i ogoljelosti svoje duše čovjek vidi kako stvarno stvari stoje. Savjest može otvoreno reći svoj sud.

Druga stvar koja se zbiva čuvena je i dobro poznata. Nastaje ne toliko na Jakovljevu inicijativu nego zacijelo kao odgovor na njegovu molitvu. Cijele noći Jakov se bori s neznancem. To je borba izbliza, prsa o prsa, hrvanje. Jakovljeva je inicijativa da ne popušta dok ne dobije blagoslov (32,27) i tako pokazuje da onaj na prijevaru zadobiveni nema pune vrijednosti. Prije nego što primi blagoslov (r. 30) mora još nešto dovesti u red. Mora reći svoje pravo ime, priznati i potvrditi svoje „ja“ (28). On je Jakov. Nije on Ezav ili netko drugi. Sad je spreman primiti novu definiciju od Boga koja će nositi cijelu daljnju biblijsku povijest. Ime je program dan Jakovu. Izrael znači: Bog će se boriti. Bog će voditi tvoje bitke, Jakove.

Prvi plodovi tajanstvenoga susreta dragocjeni su. Sunce mu je ogranulo (32,32) kaže Sveto pismo, sunce koje je bilo zašlo kad je započeo svoj bijeg (28,11).
Jakov kreće u susret bratu. I sada hrabro staje na čelo obiteljske povorke, na predvodničko, najizloženiji mjesto.
Susret među braćom više je nego dirljiv. Ezav, usuprot Jakovljevu tumačenju i očekivanju napada, trči u susret, grli ga i ljubi – baš kao dobri otac iz pouke o rasipnom sinu. Obojica plaču.

Jakov sam svjedoči koliko je pomirenje duboko i koliki su mu razmjeri. Kaže bratu: „Vidio sam tvoje lice kao što se lice Božje gleda.“
A mi promatramo i zaključujemo. Strašno je to i utješno u isti mah. Užasno je primijetiti kao su zadnje riječi koje su si progovorili bile kod trgovanja tanjurom graha ili leće. To je zadnji u Bibliji zapisani razgovor. Sve ostalo jest preko posrednika i izdaleka.

A sada, nakon naglašenih gesta: nakon višestrukoga Jakovljeva klanjanja pred bratom, nakon zagrljaja i poljupca, nakon zajedničkoga plača i suza od ganuća, počinje razgovor.
Oni ne ostaju živjeti zajedno. Svatko ide svojim putom, Ezav je u Edomu, Jakov u Izraelu.
Ono što se traži, ono što je prijeko potrebno jest pomirenje. I na tom putu, prije nego će s bratom raščistiti račune, Jakov nakon iskrene molitve, uređuje račune s Bogom – ne bez napora i cjelovita angažmana duše i tijela.

3. MOJSIJE, ARON I MIRJAM

U idućoj su slici dva brata, Mojsije i Aron, sa sestrom Mirjam pred šatorom svetištem izvan tabora kad su već na putu u obećanu zemlju. Glavna inicijativa u upravljanju ovim sukobom jest kod Boga. U stupu od oblaka pred ulazom u svetište on progovara.

Na površini sukoba Mojsijeva je žena, strankinja, protiv koje govori ponajprije Mirjam, a Aron joj se pridružuje. Dublji je i otvoren napad koji oni složno iznose usmjeren protiv jedinstvenosti Mojsijeva autoriteta kao Božjega sugovornika. I opet je to jedan sukob koji zalazi u svu dubinu vjere i odnosa prema Bogu. Zar je samo Mojsiju Bog govorio, zar nije i Aronu i Mirjam.

Bolno je i problematično što i neodređene prigovore o ženi koja im smeta i ovaj otvoreni napad oni ne iznose u dijalogu s Mojsijem, u pripravljenom okviru i s taktom, nego pred pričaju pred nedefiniranim općenitim slušateljstvom, javno, na način glasine i trača. Tako stvaraju žalostan uvod u glasine o obećanoj zemlji (poglavlje-dva kasnije) kad će nakon povratka izviđača nastati buna u cijelom narodu, a sve na temelju rekla-kazala.

Mojsije, neznatan i ponizan Božji siromah, (navikao već na kojekakve izvitoperene napade i izopačena rogoborenja) pred bratom i sestrom zapravo ne poduzima ništa u obranu svojega dostojanstva i autoriteta.

Pismo je jasno. Gospodin je čuo i organizira susret za raščišćavanje. Neuobičajeno je naići na opis kako Bog iznenada, odjednom i neočekivano progovara. Govori Mojsiju, Aronu i Mirjam, njima trima, tražeći da dođu pred svetište.

Božje riječi Aronu i Mirjam koje slijede važne su (ne samo po sadržaju nego) zato što upozoravaju na prvi podatak koji počinje svađu. Istina, dva su mjesta gdje u Levitskom zakoniku Bog govori Aronu; istina, mnogo puta Božji je govor upućen Mojsiju i Aronu (koji zajedno slušaju). Ali ovo je jedino mjesto gdje se Božja riječ izravno obraća i bratu Aronu i sestri Mirjam, braneći pritom Mojsijevo sasvim povlašteno mjesto i veliku blizinu s Bogom. Tako njihov argument s početka da je Bog i njima govorio nema velike osnove. (Na početku svađe i sukoba praktički stoji neistina.)

Zanimljivo kako prvo predbacivanje zbog žene koja im je smetala uopće nije istaknuto. Ili ga prešućuju i zaobilaze ono što je na površini i svaki dan prisutno (i puno je više uzrok sukobljavanja), pa izbjegavaju pogledati tako utjecajan, ali i nevažan uzrok sukoba.
Ili je sve to toliko bespredmetno da treba odmah ići na korijen problema.

Aron je već prošao jedno izravno raščišćavanje računa s Mojsijem, brzo uviđa što se zbiva i u njihovu postupku prepoznaje grijeh. To je velik napredak Aronov. Onda, nakon klanjanja zlatnu teletu, kad je Mojsije tražio izravan susret s njime i otvoreno kod brata, odgovornoga, pitao kako stvari stoje, Aron je vrlo smušeno i nevješto objašnjavao kako je tele nastalo samo od sebe kad su ubacili zlato u vatru. Mojsije je tada jasno govorio o veliku grijehu, a Aron krivnju prebacivao na narod koji traži napravljenoga boga.

Ovaj put Aron postupa daleko zrelije. On traži zagovorničku molitvu od Mojsija tako da grijeh na ostane na njima, da grijeh bude oprošten. Mojsijev će zagovor kod Boga u konačnici biti uspješan. Sestri Mirjam koja i sama od početka uz svoje ime nosi proročki naslov dostojanstvo će biti sačuvano. Od svega ona dobiva osip ili čak gubu, pa boluje. Ali i za tih sedam dana bolesti koju trpi, njezin ugled u narodu ostaje zaštićen. Svi čekaju i dalje će poći tek kad ona ozdravi i opet bude primljena u tabor.

Za Arona cijeli će slučaj biti plodan tako da on na kraju postaje svojevrstan uzor bratu Mojsiju kako treba umrijeti. A i za Mirjam stari dobro završavaju. Prema proroku Miheju ona pripada na istu razinu s velikim izbaviteljem i zakonodavcem Mojsijem kao Božja izaslanica koja ide pred narodom na putu u slobodu.

4. STARIJI I MLAĐI BRAT IZ PRISPODOBE O IZGUBLJENOM SINU

Sukob dvojice braće iz čuvene pouke Krista Učitelja o rasipnu sinu praktički je predodređen. Mlađi je brzoplet, otvoren i pun inicijative – možda nalik Petru Apostolu. Mlađi brat izravno pristupa ocu, ne ustručava se i usudi se. Otvoreno stupa preda nj i na početku kad traži ono što mu pripada i poslije kad je sve izgubio, kad s kajanjem priznaje svoj grijeh i svoju nedostojnost. Stariji pak čeka da otac njemu pristupi, da prvi progovori. Je li ikad zatražio očekivano jare da se proveseli s prijateljima ne znamo. Strogo pazi da ne prestupi „nijedne očeve zapovijedi“, čuva svoje dostojanstvo.

Mlađi se odvaja, odlazi daleko, troši nemilice. Kad nastaje glad u onoj dalekoj zemlji, opet poduzima korake, nastanjuje se kod stranaca. Stariji je tu, samoga sebe proglašava slugom, govoreći: „služim ti/robujem ti“. Ako je prvorođenac, onda je i nasljednik. je li uopće primijetio i primio na znanje da je otac na početku i njemu dodijelio od imanja što mu pripada kad želi jare od oca?

Mlađi je dobar račundžija i vidi da se u želji za vlastitim imanjem i za samostalnošću doveo do gubitka svega i u novu, još goru ovisnost. „Šalju ga da čuva svinje,“ „ne daju mu hranu“. Plaćenim slugama u očevu domu bolje je – realno procjenjuje poduzetni, odvažni mladić.
Sukob između dva brata suptilan je i bez izravne eskalacije među njima. Stariji brat odbija zajedništvo, ne želi ući u kuću. Umjesto vesela slavlja on se odaje gnjevu. Ne dolazi u neposredan susret i dijalog s bratom nego komunicira s informantom i posrednikom.

Preko oca koji će se posredno dati na rješavanje sukoba izriče svoje optužbe. Odriče se brata, ne priznaje ga kao svojega, nazivljući ga udaljeno i službeno: „ovaj tvoj sin“. Zdravo za gotovo spominje „bludnice“ iako prethodni izvještaj nema takva svjedočanstva te stariji brat puno više govori o sebi. Ocu predbacuje i napada ga zbog slavlja i gozbe za razmetnika.
Sukob s bratom kod njega dolazi kao u paketu s poremećajem u odnosu prema ocu i prema imanju. Zar je normalno da nijednom od svojega nije uzeo da se proveseli s prijateljima? Je li moguće da je stariji sin zarobljen strahom i prenaglašenim poštivanjem oca te mu ni ne govori o svojim željama i očekivanja? Otac upravlja konfliktom tako da izlazi iz kuće, on, domaćin i gospodar, napušta slavlje da bi izišao u susret sinu. Prema svetopisamskom jeziku obraća mu se kao tješitelj (παρακαλέω parakaleo). Sinovu bolnu uvjerenost da je sluga otac ispravlja i liječi nazivajući ga sinko, dijete moje, (kao sv. Ivan u prvoj poslanici: dječice, samo u jednini). Njegovu skučenost i sputanost s obzirom na imanje rasterećuje i razblažuje ispravljajući: „Sve moje, tvoje je“. Tako ujedno i povratnika opet ispravno proglašava njegovim bratom. Je li njegovo inzistiranje da se treba radovati i slaviti imalo uspjeha, možemo se nadati. Svakako su njegove riječi koje kao autoritet upućuje izravni ispravak za ljutnju kojoj stariji sin prepustio vodstvo. (Redovito ljudsko iskustvo svjedoči da slavlje, dobra hrana i čašica, opušten ugođaj može biti pogodna prilika da se iznesu i raščiste neriješen međuljudske stvari.)

5. MARTA I MARIJA

U popis biblijskih konflikata među braćom i sestrama svakako se mogu uvrstiti dvije čuvene sestre Marta i Marija. Sam Isus na svoj će način nastupiti kao upravljač i rješavatelj konflikta.
Prizor je dobro poznat. Brižna domaćica Marta prima gosta u kuću. S marom i skrbi daje se na posluživanje, dok kontemplativna Marija do nogu Učiteljevih sluša Riječ. Isus je Marijin učitelj, a ona je pozorna uzorna učenica.

Sukob među sestrama eskalira i rješava se posredno, preko autoriteta. Tko zna kako li bi glasile riječi koje bi Marta izravno sestri uputila. Ovako ona Učitelju predbacuje i prigovara isto što su učenici na olujnom moru govorili: „Zar ne mariš, zar ti nije stalo“.
Prema Martinu doživljaju sestra je ostavlja samom u njezinu služenju. Okrutna sestra ostavila ju samu. A ona se muči i uznemiruje kao domaćica. Rješenje vidi u Isusovu autoritetu i u činjenici da ga Marija sluša. S jedne strane oslanja se na njega. Zapravo svojim upitom: Reci joj da mi priskoči u pomoć! Želi zagospodariti situacijom i oboje poučiti kako se postupa.
Gospodin božanski rješava uzavreo sukob. Marti upućuje dvostruk poziv koji odgovara biranom biblijskom zvanju. Marta, Marta kaže Isus. Kad Bog nekoga dvaput imenom poziva da znači njegov dubok pogled u život te osobe, preokret koji traži temeljito obraćenje i poslanje koje će obuhvatiti cio budući život. Tako je, sjećamo se s Mojsijem, tako je sa Samuelom, tako je s Pavlom… Tako Isus čini s Martom.

Pokazuje da je i njezin učitelj. Njoj daje pouku da je jedno potrebno. Nju poučava da je sestra odabrala dio koji je dobar i koji ostaje.
Ne samo oslovljavanjem Isus pokazuje kako joj poklanja svoju pozornost, nego i time što točno uočava njezino duševno stanje: brine se i uznemiruje za mnogo.
Nije Isus protiv služenja, ta sam je došao služiti, on samo upućuje na to kako je jedno doista potrebno i kako postoji dio koji neće biti oduzet. Tako je Isus Marti, domaćici, vrijedan Učitelj, dok sadržaj riječi upućene Mariji ostaje tajanstven i neizrečen. A koliko je plodan Isusov postupak vidi se u drugom osjetljivom događaju.
Prvo je bilo kad im je važan gost došao u kuću, drugo je kad im je brat Lazar umro.

Sada će Marta prva čuti da Isus dolazi, prva će stupiti u kontakt s njime. I opet će doduše otvoreno iznijeti svoj prigovor, ali ujedno i veliku vjeru da Isusova prisutnost zaustavlja smrt: Da si bio ovdje brat moj ne bi umro kaže ona. Koliko je vrijedila pouka Marti vidljivo je ne samo u tome što ona izriče vjeru u uskrsnuće i u tome što njoj zahvaljujemo ključnu Kristovu definiciju: Ja sam uskrsnuće i život i u tome što sama dolazi na istu razinu s apostolskim prvakom Petrom kad pred Isusom izravno ispovijeda: „Ti si Krist!“. Uspjeh razrješenoga konflikta vidi se i u tome što sada Marta prenosi Isusov poziv sestri Mariji, i što sada ona postaje uzor koji sestra slijedi, jer progovara Isusu upravo istim Martinim riječima, vjerujući u moć Kristove prisutnosti.

6. ISUSOVI APOSTOLI

Dvanaestorica Isusovih apostola zasigurno nisu obitelj u klasičnom smislu, ali i među njima Isus nastupa kao učitelj u konfliktu oko toga tko je najveći. Evanđelja se slažu prenoseći Kristovu pouku o tome da se prvi postaje tako da budeš posljednji i sluga u zajednici (Mk 9,34 usp. Mt 23,11). Najmanji od svih jest najveći (Lk 9,48) Najveći treba biti kao najmlađi i vođa kao sluga (Lk 22,26). Evanđelja su također složna u tome da Isus daje neverbalnu pouku primjerom uzimljući dijete u naručje i usmjerujući pozornost na nj. Prava je čovjekova veličina u tome da može biti primljen u Kristovo ime. Veličina je u našoj sposobnosti da prihvatimo Krista u bližnjemu jer tako primamo i Oca nebeskoga, Boga samoga. Konflikt Isus rješava tako da pokazuje kako stvari stoje. Umjesto da gledaju na same sebe, apostoli na živom primjeru vide da je njihova veličina u tome da su djeca Božja.

Cijela nova Kristova zajednica definirana kao obitelj u kojoj su svi oni koji vrše volju Božju Isusova braća i sestre. Ustav nove zajednice u Govoru na gori regulira odnose među braćom. Prisjetimo se posebice kako Isus upozorava na moć naših riječi. Već u Starom zavjetu ubojstvo je zabranjeno i osuđeno, a u Novom Isus poučava kako i jezikom možemo brata i sestru izudarati, dotući, dokrajčiti. Starima je rečeno jedno, a u novoj zajednici su braća i sestre.

Isus želi da pažljivim okom prepoznamo što je u bratovu oku. Po naravi s velikim ćemo oprezom pristupiti očima drugoga čovjeka. Isus upozorava kako zato treba ponajprije dobrano zaviriti u sebe i uočiti ima li koja greda koja je tako postavljena da nam je cijela nosiva struktura naopaka i da ne možemo pravo vidjeti što se zbiva. Treba prvo izvaditi brvno iz svoga oka, da bih mogao pažljivo, precizno, uspješno i blagonaklono izvaditi trun iz bratova oka koji ga žulja, smeta i peče.

Koliko je pak važna pouka da moram prije nego prinesem dar Bogu prisjetiti se ima li netko od mojih nešto protiv mene jasno nam je zbog primjera Kajina i Abela. Gospodin na neobičan način ističe i stavlja na prvo mjesto uređivanje međuljudskih odnosa među braćom i sestrama ispred bogoštovlja i liturgije. Prije nego što pođem na misu i dadnem se na veliku molitvu, prije nego što sam svekoliko pobožan, trebam ispitati kako stojim s braćom i sestrama koji imaju nešto protiv mene i urediti odnos s njima. To je temeljito i spasonosno pravilo protiv farizejštine. Sv. Ivan će u svom pismu ići do kraja u poznatoj tvrdnji: Tko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga lažac je.

b) Sukobi između roditelja i djece

1. NOA I DJECA

Konflikti između roditelja i djeca u Bibliji imaju svoj žalostan početak već kod – inače pravednika – Noe. Najmlađi sin Kam (Post 9,25) krši zapovijed čuvanja roditeljskoga dostojanstva i nesmotreno prodire u očevu intimu, ne poštuje njegovu roditeljsku privatnost. Ne samo da ne odvraća pogled i motri izloženost i golotinju ostarjeloga oca, nego ga ostavlja tako nezaštićena i nepokrivena te još k tome pripovijeda i izvješćuje o tome (9,22). Tako si je Kam umjesto očinskoga blagoslova zaradio prokletstvo, a Biblija tako objašnjava podrijetlo Kanaanaca, poganskoga antipoda Božjem narodu Izraelu.

Dakako, nije posve korektna ni uloga oca, prvoga vinogradara, koji se napio i u pijanstvu se razodjenuo.

Primjer svakako pokazuje da obiteljski konflikti mogu imati trajne nemile posljedice. U najnovije vrijeme zapadni je svijet vrlo osjetljiv za prijestupe koji zadiru u intimu, tjelesni integritet i spolnost. Ovaj biblijski konflikt nema pozitivnoga rješenja, nego je radikalno „zabetoniran“ prokletstvom. Nakon zmije, zemlje, nakon Kajina i Kam je na sebe navukao prokletstvo. Neka područja života u odnosu prema roditeljima vezana su uz trajne, takoreći neizbrisive posljedice. Kam će zauvijek ostati podređen i robovski nastrojen među braćom (to je sadržaj prokletstva).

2. ABRAHAM I IZAK

Druga biblijska slika o sukobu roditelja i njegova djeteta onaj je bolan i delikatan trenutak kad Abraham, nakon što je svezao i na oltar položio svoga sina Izaka, pruža ruku i poseže za nožem da ga zakolje. Zacijelo pritom misli da Bogu služi i pokorno izvršava Božji nalog, a sin kojemu je otac malo prije dobrohotno odgovorio „Evo me, sine moj!“, sputan i blokiran ne kaže ništa, ni na koji se način ne opire. I ne može. (Što li se zbiva u njegovoj duši?).

Slika je poznata, čin još problematičniji stoga što je Abraham od početka obilježen poteškoćama da nema potomstva, a treba biti ocem mnoštvu naroda. Jedinca kojeg je dugo čekao sada gotovo ubija.  Krutost i užas s pravom na mogu čuditi ali prisjetimo li se dnevnih vijesti o roditeljima koji ubijaju novorođene ili one još nerođene, ili o Somalijskoj djeci koja umiru od gladi dok mi tražimo hladovinu u luksuznima odmaralištima i za igranje (!) nogometa u ligi prvaka dobivamo 7 mil. eura, biblijski prozor postaje relativan, a naše postupanje strašnije.

Kod Abrahama biblijski čitatelj od početka zna da je riječ o kušnji. Prvi put u svetom tekstu pojavit će se u tom 20. poglavlju Knjige Postanka osobita riječ: „ispitati, iskušati, staviti na probu“. Za Abrahama i sve protagoniste sve je ozbiljno i stvarno – „za pravo“, ne tek neka kušnja kroz koju treba proći. Abraham, koji je do sada sagradio više oltara, prvi put prinosi žrtvu. On sad prvi put čuje riječ „žrtva paljenica“ i uči o pravom bogoštovlju. Važno je svakako zamijetiti kako se u Božjoj zapovijedi Abrahamu nigdje ne spominje „nož“ i „zaklati“. Žalosna je činjenica da još u Ilijino doba postoje u Bibliji primjeri da žrtvuju djecu, ali ono što Bog od Abrahama traži nije ubijanje sina. (Odmah nas to upozorava na opasnu zaluđenost pri kojoj čovjek misli kako u ime Božje čini razorne stvari, a da Bog nešto posve drugo želi.) Abraham otkriva što znači ta riječ žrtva koja u biblijskom jeziku vuče iste korijene kao i „uzići, uzdići, uspeti se“ i nas odmah podsjeća na „podizanje“ u misi. Riječ je to koja upozorava na tajanstveno čovjekova uzvišenje o kojem Isus govori kad kaže da će biti uzdignut (Iv 3,14; 8,28; 12,32.34). (Ponovimo: Abraham se s tom riječi susreće prvi put.)

U odnosu Abrahama i Izaka ostaje problematična napetost između topla oslovljavanja: „sine moj“, „dijete moje“ i naziva za Izaka koje je u izvorniku istovjetan s nazivom za dvojicu slugu koji ih na prvom dijelu puta prate. Pouzdan i točan Abrahamov odgovor sinu da će Bog vidjeti i pobrinuti se ostaje u bolnoj napetosti i nesrazmjeru s vezivanjem vlastitoga djeteta i nožem u ispruženoj ruci. Mio prijateljski dijalog, pun otvorenosti i spremnosti: „Oče moj!“ – „Sine moj!“ i njihov zajednički hod koji se kao okvir dijalogu dvaput spominje („i išli su njih dvojica zajedno“ Post 22,6.8) imaju mračan kontrast u činjenici da sin koji je teološki premudro postavio ključno pitanje o žrtvenom janjetu poslije nema prilike ništa reći. Blokiran izvana i iznutra ostaje pasivna žrtva. Otac mu ništa ne objašnjava o svojim nakanama, ne iznosi svoje shvaćanje. Pa i slugama najavljuje samo da će se Bogu pokloniti (i da će se s dječakom vratiti) (22,5).

Je li činjenica da je Izak ostao bez očeva blagoslova i da je sam kao muž i otac prilično pasivan toliko da već u 27. poglavlju najavljuje svoju smrt premda će još punih 7 biblijskih poglavlja poživjeti, sve dok mu se sin Jakov ne vrati u domovinu – je li sve to neka posljedica Abrahamova postupka?

Bog po svom anđelu ne samo da zaustavlja Abrahama, nego jasno potvrđuje da nije Bogu uskratio sina (22,12.16) U očima Božjim žrtva sina je izvršena). Nije ga, prema svome shvaćanju ubio, ali prinio ga je Bogu. (Prinos Bogu nije razaranje i uništavanje). Abraham nije vlasnik sina; dijete je Božji dar i Bogu pripada – uči stari patrijarh u realnoj školi Božje ljubavi. Samuelova majka Ana, majka velikoga proroka, pokazat će da puno bolje zna što znači Bogu posvetiti dijete, Bogu ga prinijeti i dati. Ona ga ne prezire i ne odbacuje, nego štoviše prati njegov rast i napredovanje u prvim godinama Gospodnje službe. U Bibliji Ana je, čini mi se, svojevrstan ispravak za Abrahamovo shvaćanje i postupak, ona je predstavlja dragocjen korak naprijed.

Sin Izak stvara svijetlo središte cijeloga prizora svojim pitanjem o žrtvenoj životinji koje će naći odgovor u ovnu koji se rogovima zapleo u grmlje (22,13), a ocu daje prigodu da posvjedoči svoju ustrajnu podložnost Bogu i pouzdanje u njegovu skrb. „Bog će vidjeti“ odgovara otac sinu (r. 8); „Gospodin će vidjeti“ naziv je gore koji ostaje (r. 14). Izvještaj iz Knjige Ljetopisa da Salomon upravo ondje gradi hram trajna je poruka svakom bogoštovlju da kad kanimo prinositi žrtvi i posvećivati nešto Bogu, onda moramo pomno promotriti koja je Božja nakana, da se ne zarobim svojim uskim, tako lako opasnim i razornim poimanjima.

3. JOAŠ I GIDEON

Sljedeća biblijska slika o sukobu djece i roditelja zbiva se u noći (Suci 6,27). Mladić s deset momaka iz kućne posluga ruši Baalov žrtvenik i razbija Ašerin kip, kumir koji je uza nje stajao. Poslušno izvršava što mu je Gospodin naredio (6,25). Sveto pismo ne skriva, nego otvoreno veli da se iz straha daje na posao noću. Delikatnost i strahovitost prizora sastoji se u tome da to kultno mjesto pripada njegovu ocu. To je očeva svetinja. Radi se o mjestu krivovjerja i štovanja lažnih bogova, a pripada njegovu ocu.

Gideon je najmlađi sin (6,15) uglednoga Joaša. Doživio je čudesan Božji poziv radeći na imanju svoga oca te je ondje već podigao oltar kao znak Božje svetosti i prisutnost sa znakovitim imenom: „Gospodin je mir“ Jahve-Šalom (6,24). Sada se eto dao na izvršenje prvoga dijela poslanja. Gradi na istome mjestu oltar pravomu Bogu, a ogrjev za paljenicu uzima od razbijena kumira.

Razumljiv je njegov strah. Zanimljivo je uočiti kako Gideonovo poslanje, baš u skladu s prethodnim proglasom tajanstvenoga proroka (6,8­-10) polazi od teološke problematike. Prije oslobođenja od izrabljivača, prije rješavanja ekstremne gospodarske i socijalne krize, Gideon je poslan obnoviti vjernost pravome Bogu i štovanje onoga koji ih je već na početku izveo iz kuće ropstva (6,8).

Reakcija oca dragocjena je. Građani, otkrivši djelo i počinitelja (6,28s) traže od oca da sin bude kažnjen. U njegovu činu vide svetogrđe i zahtijevaju smrt. Otac Joaš međutim neočekivano ustaje u obranu sina. Očev argument je teološki ispravan i mudar. Ako je Baal pravi bog, zar mu on trebaju voditi parnicu? Hoće li ga oni spasiti? Vjernička misao očeva smiona je i odiše religijskom slobodom, a za sina je spasonosna. Ako je Baal – kojega je i on štovao i vjerovao u nj – doista Bog, sam ima svu moć obraniti svoju čast. One neka optuži sina Gideona. Otac je opasno izlaže s obzirom na sina, ali i očituje plodnu spremnost na obraćenje s obzirom na Boga.

Premda nije zapisan izravan dijalog ni interakcija između mudroga, čvrstoga oca i sina koji se drznuo dirnuti u njegove kumirske i idolatrijske svetinje, Joaš pokazuje veliku zrelost kada ponad svojega očinskog autoriteta vidi i prepoznaje onaj Božji. Sin je prije svega Bogu odgovoran. Kvalitetan otac ostaje prisutan uz ime svojega sina i onda kada sudac Gideon svom narodu osigurava 40 godina mira (8,28), pa i onda kad sin, navršivši uznapredovalu dob, umire (8,32). I tada on je „Gideon, sin Joašev“ (r. 29.32).

Ipak više je pokazatelja da nešto ipak nije bilo pravo i da sve po zlu svršava kad se Gideon na kraju opet odaje nekom vlastitom idolopoklonstvu, a sin mu Abimelek izvršava opak masakr nad braćom (9,5). U mladosti uplašeni sin mogao je više potražiti kod oca i biti u komunikaciji s njime. Možda se i u tome krije razlog da odjednom prestaje njegova ustrajna molitva i pomno traženje Božje potvrde. Sam će prijeći zadane granice, a sina prvorođenca, još maloljetnoga, pokušat će učiniti krvnikom (8,20). Za shvaćanje obiteljske tragedije i treba dodati i to da su i njegovu braću pobili strani kraljevi (Suci 8,19).

4. SAMSON I NJEGOVI RODITELJI

Čuveni Samson nema neki otvoren i nasilan sukob s roditeljima. Želimo li zastati na jednoj slici, to je onda onaj čas kad roditeljima priopćuje svoju namisao o ženidbi (Suci 14,2). Na njihov prigovor i upozorenje – koje se kasnije pokazalo žalosno točnim – on daje odgovor na temelju dojma i vlastita subjektivnoga pogleda koji smjera na ono što se vidi: „U mojim očima, ona je prava“ (14,3). Istina, iza svega se krije tajnovit Božji naum (14,4) koji će napokon dovesti do toga da Samson započne oslobođenje Božjega naroda od stoljetna neprijatelja (13,5).

Samson uživa pratnju i potporu svojih roditelja. S njime su na putu u Filisteju (14,5). Otac je prisutan sve do svadbene gozbe. On ide po djevojku (14,10). Ipak, upada u oči da Samson svoju čudesnu borbu s lavom prešućuje i skriva od roditelja (14,6). Jednako tako taji i ne priopćuje ni njima rješenje s time povezane zagonetke koju će svojoj ženi napokon ipak kobno odati. Opravdano je razmišljati kako bi više komunikacije s vrijednim roditeljima, koji su s poštovanjem primili Božju najavu i obvezu bilo korisno nadljudski snažnom Samsonu. Vjerna majka o svakom susretu s anđelom i Božjim čovjekom spremno izvješćuje muža Manoaha, oca Samsonova, premda ostaje do te mjere u pozadini da joj ni ime ne znamo. Zajedno prinose žrtvu, zajedno preuzimlju obvezu za Bogu posvećeno dijete, zajedno se klanjaju kad se Božji glasnik posljednji put ukazuje i definitivno iznosi Božje nakane i obećanja.

Takvi otac i majka, takav bračni sklad zacijelo bi Samsona poštedio od nekih nedaća na njegovu životu putu da je više prionuo uza njih. Osobito bi to moglo biti od koristi s obzirom na njegove nesretne veze s prvom Filistejkom u Timni, pa s prostitutkom u Gazi (16,1), sve dok nije došao u ruke fatalnoj Dalili (16,4). Ostaje, međutim, činjenica da je – prema tajnovitu promislu Božjem – Samson svojom smrću započeo oslobođenje od Filistejaca, tj. izvršio svoje poslanje. Njegovom smrću počinje spasenje, a umirući, svjesno polazeći u smrt, širi ruke, jednu desnu, drugu lijevo (16,29). Značenje na koje smo osjetljivi i koje prepoznajemo! Pokopan je dostojno, s poštovanjem, uz svoga oca (16,31).

5. DVA SINA I VINOGRAD (Mt 21,28-32)

Iz Isusova naučavanja možemo ovdje istaknuti prizor s dva sina koje otac šalje u vinograd. Slika je poznata. Prvi odlazi raditi u vinograd, drugi ne. Premda  nema otvorena sukoba, primjer je izvrstan budući da upozorava na ono bitno u svakom konfliktu, a to su naši motivi i njihovo ispunjenje, naše nakane i njihovo izvršenje.

Otac preuzima inicijativu i kod prvog i kod drugoga. On pristupa i prvom i drugom. On oslovljava toplom, bliskom i dragom riječju: „sinko“, „dijete moje“. Ne traži on dijalogiziranje, ne pita za savjet, nego daje nalog. Šalje.

Prvi sin očituje slobodu koja vlada i samostalnost do koje je došao. Vidljivo je to i kad je rekao „ne“ i kad se predomislio, kad se obratio. Drugi sin izražava svoju pokornost, nazivljući oca gospodarom, i svoju spremnost na posluh. Ali sve ostaje na riječima. Upadno je koliko se otac povlači u pozadinu, stavlja sinovima budućnost u ruke.

Isus i njegovi slušatelji slažu se da je samo jedan izvršio volju očevu. Pouka smjera na prihvaćanje Božjega kraljevstva i upozorava na trajnu opasnost da oni koje držimo poganima i bezbožnima budu bliži Božjoj ljubavi od pobožnih vjernika.

Ali zgoda je na više načina poučna: Upozorava na to da sami snosimo rezultate svojih odluka i svojih djela. Ističe da kod nas ljudi postoje čisto intelektualne odluke i odgovor koji ostaje samo na usnama, prazno obećanje. Vjera bez djela, mrtva je – zapisat će sv. Jakov. Pokornost, podložnost i samopodređivanje izrasli iz unutarnje prisile i automatizma, ako nema srca i djelâ jako su daleko od očeve volje. Ova Isusova pouka napokon prikazuje predragu i potrebnu mogućnost obraćenja.

Najpoučniji za nas može biti takt i mudrost oca. Njegova je volja obrađen i plodan vinograd. Njegova je volja slobodan i iskren odgovor. Njegova je volja obraćenje i aktiviranje raspoloživih sila. „Ovime se proslavlja Otac moj“ – reći će otvoreno Isus svojima – „da donosite mnogo roda.“

Ova prispodoba izvanredno točno otkriva da je negdje u izvorištu naših sukoba ljudska volja i da upravljanje konfliktima i razoružavanje nasilnosti zahtijeva prostor u kojem protivnik treba izreći i prosuditi što zapravo hoće.   

6. DVANAESTOGODIŠNJI ISUS U HRAMU

Novozavjetna slika iz Isusova života čuvena je i predobro poznata. Dječak Isus prolazi pravi konflikt na relaciji djeca roditelji. Dvanaestogodišnjak u središnjoj bogoštovnoj instituciji, pred nositeljima vjerske mudrosti sluša pitanje majke o bolnoj potrazi (Lk 2,48) i daje svoj odgovor (r. 49). Evanđelje po Luki i prije i poslije toga događaja – kao da stvara okvir – ističe da je dječak rastao (2,40.52), upozoravajući tako da Isus uzima na sebe pun proces ljudskoga naravnoga sazrijevanja.

Sveti tekst također inzistira uz ovaj događaj da u svetoj obitelj Josip i Marija imaju ulogu roditelja, oca i majke. Pobožno, svake godine hodočaste. Dakle, nipošto im nije prvi put. Je li to dječak u bujnom cvatu puberteta s 12 godina? Postupa po svom, doživljava divljenje. Sluša, pita, odgovara. I mi se divimo djeci i mladima na njihovoj neopterećenoj, otvorenoj dovitljivosti i svježini koju donose u društvo iskusnih, ostarjelih.

Ali roditeljsko zaprepaštenje u dva stupnja, koje izaziva, dječak očito ne sluti. Nema ga među rodbinom i znancima na povratku unatoč njihova očekivanja. Prvi užas. Nakon povratka u grad i tri dana traženja, eto njega, sjedi među učiteljima u hramu. Drugi užas.

Tri dana strahovito je mnogo. Već su sati skupocjeni i predugački kad se radi o djetetu. Jedna noć već je preteška i bez sna ako ne znamo što je. A ovo traženje kod rođaka, put natrag i pretraživanje po gradu traje tri dana. Kako majka veli, bila je to potraga kod koje su trpjeli ozbiljne boli.

Istina, majka je ona koja progovara i „pregovara“ sa sinom kao glasnogovornica; ali svi ostali opisi u množini su i odnose se i na Josipa. Roditelji zajedno hodočaste, izvješćuje Pismo, oboje ne znaju da dječak ostaje u Jeruzalemu, zajedno očekuju da je među suputnicima, idu dan hoda i traže ga. Ne nalaze ga pa se vraćaju, oboje ga nakon tri dana nalaze i oboje su zapanjeni. Josip je tiha potpora. Premda majka jedina govori, on je prisutan, u pozadini, oslonac.

Josip i Marija tako s Isusom prolaze ono što manje-više svi roditelji kad-tad dožive sa svojim dragim pubertetlijama: ne razumiju se, kao da govore drugim jezicima. Evanđelje zapisuje: „Nisu razumjeli riječi koju im reče.“ (Lk 2,50). Iskreno, kako bismo mi trebali shvatiti razgovor u kojem majka spominje da ga je otac njegov tražio, a on odgovara da treba biti u onome što pripada ocu njegovu. Nesporazum i nejasnoća gotovo su zacrtani.

Mogao im je nekako unaprijed priopćiti svoju nakanu. Majka postupa više nego fer kad pita o razlogu zašto im je to učinio (2,48). Svakako, Pismo nakon toga ističe da im je mladić bio podložan (2,51).

c) Sukobi muža i žene – bračni konflikti

1. ADAM I EVA

Prvi i temeljiti biblijski konflikt na razini bračnih drugova, između muža i žene, zbiva se uz onu vrlo poznatu scenu kad Adam pred Bogom optužuje Evu da je mu je ona dala plod s drveta spoznaje, implicitno predbacujući Bogu što je ženu stavio uza nj. Konflikt je dakako složen i ima svoju pretpovijest. Žena je božanski odgovor na čovjekovu egzistencijalnu potragu da ne bude sam, da ima nekoga na svojoj razini. Svečano i radosno prepoznaje ju je kao sebi jednaku, srodnu i posve blizu: Meso od mesa njegova. Objavljeno je da će prionuti uz nju. Ali u ključnom trenutku razgovora s napasnikom, starom zmijom koja je otac laži, muž, premda je tu, pasivan je i ni na koji se način ne uključuje, ne angažira na strani žene.

Žena je očito bila u nekoj prethodnoj komunikaciji s njime, slušala je i pamtila kad zna za Božju zabranu upućenu Adamu. Sad i ona kroz pet biblijskih redaka prolazi tjeskobno iskustvo ljudske samoće i ostavljenosti. Nema pomoći kao što je ona dok je bačena u ralje zavodljivcu, zasuta lažnim obećanjima.

Žalosne rezultate poznajemo. Izloženost i golotinja, strah i zajedničko skrivanje pred licem Božjim (Post 3,8), prebacivanje krivnje.

Strašno je to. I dok jedu plod s drveta i dok nakon toga razgovaraju s Bogom, među njima vlada grobna tišina. Ni jedne riječi ne upućuju jedno drugome. Izagnani su iz rajskoga vrta da ne bi zauvijek ostali u tom stanju izloženosti, krivnje i straha. Život se nastavlja, ali Biblija ne donosi više nijednoga njihova međusobnoga dijaloga, iako su stvoreni na Božju sliku, iako imaju Kajina (4,1), Abela (4,2), Šeta (4,25; 5,4) i još sinova i kćeri (5,4). Unatoč međusobnom poznavanju (4,1.25) komunikacija je poremećena.

Muž koji je ženin glas slijedio namjesto Božjega mora prihvatiti život na zemlji koja je zbog njega prokleta (3,17). Ženi majčinstvo postaje teško, trudnoća joj donosi muku, a porod boli (3,16).

2. ABRAHAM I SARA

Pomutnja i sukob između Abrahama i Sare najbolje se ocrtava u prizoru kad žena govori mužu o Hagari i Jišmaelu: „Otjeraj tu sluškinju i njezina sina!“ (21,10), a Abraham to doživljava kao veliko zlo (r. 11). Genezu i složenost konflikta koji eskalira poznajemo. Otpočetka njih dvoje imaju bitnu teškoću: nemaju djece, Sara je nerotkinja. Pismo ne samo da ne prikriva tu činjenicu, nego će upravo taj njihov problem i nedostatak biti u središtu Božjega obećanja i plana s njima. Dugo su Abraham i Sara u braku, sve tamo od pradomovine kada bijahu još dio velike obiteljske tradicije i zajedno se starim glavarom Terahom kreću na velik put.

Upitno je i bolno što Abraham u stranoj zemlji, iz straha za svoj život, zatajuje ženu. To čini dvaput. A oba puta mu zbog nje bude dobro i obogaćuje se. Pothvat s Hagarom, Egipćankom, Sarina je zamisao. Pošto-poto htjeli su do potomka i Abraham sluša glas žene svoje. Hagara je Sarina sluškinja. Krije li se već u samoj ideji nekakva posljedica izvitoperene bračne vjernosti i dvostrukoga Abrahamova zatajenja da mu je Sara žena? Vjerojatno u prvi mah, oslanjajući se na pretpostavljene običaje i pravne propise i ne slute kakve međuljudske i emocionalne rezultate stvaraju. Svakako, kad je Hagara zatrudnjela, odnos između sluškinje i gospodarice poremećen je. Hagara je podcjenjuje, Sara nju ponižava i ona se već daje u bijeg. Nakon Izakova rođenja protjerivanje je definitivno i zbiva se na Sarinu inicijativu.

Muž i otac usuprot vlastitu osjećaju poslušat će po posebnom Božjem nalogu koji dobiva. Premda su sretno dočekali vlastitoga sina koji je prvi u Svetom pismu baš prema propisu primio znak trajnoga saveza s Bogom, ima u njihovu odnosu mnogo nataloženoga, nerazriješenoga. Sa smijehom su dočekali Božje obećanje o začeću Izaka, najprije Abraham, potom Sara. Kolika je ipak bila  ljubav Abrahamova prema Sari vidjet će se u njegovu žalovanju i oplakivanju kad je umrla (Post 23,2). Upriličuje doličan sprovod, i – zanimljivo – Sara, već pokojnica, bit će razlog da Abraham nabavi prvi kutak zemlje. Zbog Sare prvi put nešto od obećane zemlje dolazi u ruke izabranom narodu u njegovu začetku.

3. JOSIP I MARIJA

Konflikt između zaručnika Josipa i njegove zaručnice Marije na početku Novoga zavjeta gotovo je zacrtan u Božjem planu s njima. Marija čeka dijete prije no što su započeli zajednički bračni život. Anđelovo naviještenje posve jasno pokazuje da je njezino dijete Božji dar u osobitom i jedinstvenom stupnju. Od Duha je Svetoga.

Ona u svojoj glasovitoj revnosti i blaženoj dobroti ustaje i hiti u gorje Judino. Time dakako odlično podržava nesporazum i konfliktnu situaciju za Josipa. Odlazi. I nema je sve do trećega mjeseca trudnoće, ostaje s rođakinjom.

Josip pokušava iznaći bezbolno rješenje. U potaji će se jednostavno povući. Način na koji se Božjim zahvatom u Josipove planove pripravlja pozitivno rješenje pokazuje koliko naše unutarnje shvaćanje, subjektivno doživljavanje i duboki vlastiti stavovi imaju važnu ulogu u upravljanju konfliktima. Prije susreta s drugom osobom, prije raščišćavanja i poduzimanja, važno je što nosim u sebi. Važni su Josipovi noćni sati, njegov san koji uvijek izvrsno pokazuje kakve osjećaje čovjek u srcu ima.
Pravednik Josip toliko je pažljiv na Božju riječ da i u snu prima nebesku poruku. Toliko je odlučan i Bogu poslušan da spremno, na javi izvršava, što mu je glasnik u snu zapovjedio. Mi bismo se još odvažili poslušati što nam je u budnom stanju naloženo. Njegovo je povjerenje, njegova pažljivost na unutarnji život još je veća. Još će više puta tako biti i kad budu zajedno on i Marija, i kad dijete bude s njima. Kao što je njoj jednom Božji glasnik donio poruku i ona je razumjela jezik anđela, tako će njemu više puta u noćnoj otvorenosti duše doći.

Bog je taj koji po svome poslaniku, slično kao i kod Marije, oduzima njegov strah. Ne boj se uzeti k sebi Mariju ženu svoju. Konfliktna i nejasna situacija investicija je za postizanje blizine druge osobe. Josip je pozvan k sebi, u svoje primiti drugu osobu. Anđeoska zapovijed vraća na početka Svetoga pisma. Žena i muž pripadaju zajedno. To je jedan način na koji je čovjek slika Božja: upravo u času stvaranja čovjeka Bog se očituje kao zajedništvo.

Isti razlog zbog kojega Marija započinje svoj slavan majčinski put i Josipu je motivacija. Dijete koje je u njoj začeto sveto je, od Duha Svetoga.

2. izd. 22. 4. 2020.

Niko Bilić, SJ

u Svetom pismu i u iskustvu Crkve

Sažetak: Kako je obitelj škola vrednota? Ovo pitanje ovdje proučavamo u svjetlu Svetoga pisma i konkretnog vjerničkog iskustva. Otkrit ćemo kako su osnovne teme Sv. pisma vezane uz prenošenje u obitelji te kako redovito roditeljsko nastojanje u odnosu na njihovu djecu ima svoju mističnu dimenziju. Tri su dijela u predavanju. Prvi ističe ulogu obreda u Bibliji, u prvom redu Pashe koja okuplja obitelj, a njezino tumačenje, izrijekom zapisano, prenosi se s oca na sina. Osim toga sveukupni Zakon Božji, počev od prve i najveće zapovijedi, vezan je uz roditeljsku pouku koja pruža obrazloženje i svrhu. Drugi dio predavanja zaustavlja se na Mudrosnim knjigama koje u svojem ustroju imaju obiteljsko prenošenje vrednota. Odabrano poglavlje iz Mudrih izreka pokazat će kako se mudrost kao vrednota prenosi u obitelji i ima vrlo praktične, pozitivne posljedice. Treći dio predavanja usmjeren je na Novi zavjet i najprije prikazuje dva primjera iz Isusove pouke, a potom analizira evanđeoske događaje u kojima zalaganjem roditelja djeca dolaze do vrednota. Završetak je sam Isusov primjer koji nam je, obdržavajući Pashu, dao i pritom nam blaženstvo obećao.

1. Uvod

Zadaća je ovog promišljanja lijepa jer treba prikazati obitelj kao školu vrednota u okviru Svetog pisma i iskustva žive Crkve. Riječ je dakle o vrednotama i njihovu prenošenju u obitelji kako su prisutni u Objavi. Kad govorimo o Objavi, već iz osnovne kateheze znamo da nije riječ samo o pisanim tekstovima u Sv. Pismu, nego i o životu Crkve sve do današnjega dana. Živo prenošenje Objave smjera izravno na obiteljsko iskustvo. Čak će i zaključak cijelog razmatranja biti ne toliko skup novih savjeta iz Svetoga pisma, nego daleko više radostan uvid da roditeljska ljubav i skrb imaju svoje sveto utemeljenje u Objavi i primjer su nasljedovanja Krista!

Zadatak je ovog predavanja također uzvišen. Vodi nas natrag na izvore, na mjesto gdje sve počinje i gdje se vjera utemeljuje. Vodi nas na bogato vrelo koje je jedno od prvotnih vrednota – živa Božja Riječ koja nam je darovana i koja je u zajednici prenošenjem došla do nas. Zadaća je predavanja ujedno draga i privlačna jer nas vodi na područje na kojem smo svi stručnjaci jer se uvelike razumijemo u Sveto pismo i poznajemo ga. Zato ovo predavanje ima praktičnu metodu: smije odmah skočiti malo dublje jer već znamo ono što je najosnovnije.

Tri su smjera u ovom predavanju. 1) Istaknut ćemo najprije kako u Svetom pismu važnu ulogu ima obred. Zaustavit ćemo na primjeru Pashe koja je praktični dio prenošenja vrednota i uočiti kako ona ima svoje objašnjenje. Vidjet ćemo kako je i sam Zakon Božji u svom, uvjetno rečeno, teorijskom dijelu, vezan uz pouku i prenošenje u obitelji, pri čemu roditelji preuzimaju redovitu ulogu učitelja i autoriteta koji njeguju tradiciju i dalje prenose što su sami primili.

2) U onom dijelu Svetog pisma koji obuhvaća Mudrosne knjige primijetit ćemo kako one u svojoj strukturi imaju upravo obiteljsko prenošenje vrednota. Zadržat ćemo se na samo jednom poglavlju iz Knjige mudrih izreka i ondje ćemo promotriti što je mudrost i kako ta središnja vrednota koja se s roditelja na dijete prenosi ima vrlo dobre konkretne učinke.

3) Završni smjer predavanja odvest će nas u Novi zavjet. U Evanđeljima ćemo prvo pogledati Isusove pouke, njegove riječi. U tom, recimo, teorijskom dijelu zaustavit ćemo se na prispodobama. Sam zaključak bit će bit će konkretni praktični primjeri iz Evanđelja. Dakle, ne samo Isusov govor, nego ono što se s njime zbiva i ono što Isus sam čini.

2. Bog i čovjekova spoznaja Boga

Na početku Obiteljske škole s pravom je istaknuto da je prva vrednota Bog. Potom smo ustanovili da je isto tako ispravno govoriti o čovjeku kao prvoj vrednoti. Pomirit ćemo to dvoje i vidjeti kako su Bog i čovjekova spoznaja Boga u Svetom pismu povezani upravo uz obitelj i prenošenje vrednota unutar obitelji. Naše poznavanje Boga, znanje o njegovu postojanju i ljubavi prema nama, prihvaćanje Božje riječi vezano je izravno uz obiteljsku predaju.

2.1 Tko je Bog

Na čemu se to posebno može primijetiti u Svetom pismu? U početku povijesti spasenja stoji jedan čovjek, Mojsije, koji je izravno od Boga pozvan. Opće je poznat doživljaj zvanja pred gorućim grmom gdje dobiva preveliku zadaću da cijelu zajednicu izvede iz kuće ropstva u slobodu (Izl 3). Pritom će Božji narod dobiti svoju opstojnost, da bi u Novom zavjetu postao Crkva. U trenutku poziva Bog se predstavlja Mojsiju: „Ja sam Bog tvoga oca!” (Izl 3,6). U hebrejskom tekstu čitamo: אלהי אביך – ’elohê ’abîka – Bog tvoga oca. Dakle, prva vrednota – Bog doslovno je vezana uz vlastite roditelje. Identitet Najsvetijega, Stvoritelja i Otkupitelja u Svetom je pismu od početka povezan s vlastitim roditeljem, pa prema tome s obiteljskom predajom. Mojsije će sam inzistirati na tome da upozna autoritet koji ga šalje kako bi ga predstavio svojima kad im se vrati.

Psihologija posljednjih stoljeća istaknula je kako upravo otac u djetetu stvara dubinsku osjećajnu sliku o Bogu. Takav princip potvrđuje već Sveto pismo. Namjerno smo istaknuli Mojsija, središnju osobu Izlaska, kako se susreće s Bogom svoga oca, Bogom svojih predaka („Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev” Izl 3,16). Na isti način Bog se predstavio već prije Izaku i Jakovu: „Ja sam Bog tvoga oca” (Post 46,3; 50,17). Kod Abrahama bijaše, naravno, drugačije jer on stoji prvi u tom nizu kao praotac.

2.2 Božje obećanje – roditeljima

Ono što pokreće Božji narod kao orijentir koji ih usmjerava i vodi prema naprijed jest Božje obećanje konkretizirano kao obećanje zemlje – Domovine, Svete zemlje (usp. Pnz 6,23). Središnja tema povijesti spasenja Obećana zemlja, također je vezana upravo uz obitelj i prenošenje Božjeg obećanja iz naraštaja u naraštaj. Velika vrednota koja znači smisao života i daje nadu prenosi se u obitelji. Sve ono što Stari zavjet drži na okupu jest obećanje dano „roditeljima”. Ističemo razliku od uvriježena hrvatskog prijevoda „ocima” jer dakako nije riječ samo o očevima, o muškarcima, nego o roditeljima kako to biblijski jezik poštuje. Obećanje su primili oci odnosno preci, tj. svi oni koji su roditelji budućih naraštaja. Božje obećanje vodi cijelu zajednicu prema naprijed. Sve do današnjeg dana nosimo ga sa sobom u životu kao orijentir i nadu.

3. Obred i pouka

Ovu uredbu držite u svim vremenima kao zakon za se i djecu svoju. I kad dođete u zemlju koju će vam Jahve dati kako je obećao, vršite ovaj obred. Kad vas vaša djeca zapitaju: „Što vam taj obred označuje?” – odgovorite im: „Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi. . . ” (Izl 12,24–27)

3.1 Pasha

Pashalna večera jest obred koji je već u samom nastajanju vezan uz vrlo važan događaj. Pasha je zapravo Pashalna noć. Prvi put se zbiva u trenucima kada Božji narod, nakon svih napora i neuspjelih pokušaja, konačno kreće u slobodu. Izlazak iz kuće ropstva događa se u Pashalnoj noći. Sveto pismo prikazuje kako se sve odvija u jednoj noći (Izl 12). Odatle onaj poznati naputak da treba jesti opasnih bokova, žurno. Oni kreću na put.

Već u toj noći kada se Pasha utemeljuje Bog izravno daje tumačenje, odredbu, koja treba na dugo trajati. Čitamo u sv. Pismu: „Ovu uredbu držite u svim vremenima! (Izl 12,24)” U onom trenutku kada je Pasha ustanovljena već je zacrtana budućnost. Traži se prenošenje. Pasha postaje zakon koji već u prvoj Božjoj objavi vrijedi za zajednicu, ali i za njihovu djecu. Božja riječ navodi doslovno: „Ovu uredbu držite kao Zakon, za sebe i djecu svoju.” i tako već naznačuje bitan moment prenošenja unutar obitelji. Roditeljima je povjeren zakon koji vrijedi i za njih i za budući naraštaj. Pritom su ne samo djeca nego i pogled na zemlju u koju će jednom doći svrha koja daje nadu i pokreće.

U samom propisivanju Obreda sadržano je tumačenje: Pasha je živa uspomena na to da je Bog svoj izabrani narod poštedio od pomora i izveo ih je iz ropstva. Ali kod samog ustanovljenja i tumačenja Pashalne večere, Božja riječ daje i osobitu obvezu roditeljima: „Kad vas vaša djeca zapitaju, što vam taj obred označuje, odgovorite im (Izl 12,26)!” Prvi propis donosi i taj vidik: treba prenositi, treba dati objašnjenje onima koji pitaju. Vrednote se mogu prenijeti kad budući naraštaj zna i njihovo obrazloženje, razumije ih.

Pasha postaje zakon koji, zanimljivo, vrijedi ne samo za odrasle. Nije samo za one koji su odmah sposobni shvatiti značenje zakona i već donose slobodne odluke te imaju svoju odgovornost u punini. Sveto pismo jasno naznačuje da je to zakon i za djecu. Smijemo razmišljati o našem vlastitom iskustvu i prisjetiti se odlaska na sv. Misu, koji je u kršćanskoj obitelji dio redovitog događanja već od malena i prije nego što baš sve shvaćamo.

Uspomena na to da je Bog svojom jakošću sačuvao svoje izabrane, svoj ostatak, makar to bila samo tek izabrana mala skupina, vezana je uz jedan obred koji je praktično primjenjiv na sve generacije i ima svoje tumačenje koje se prenosi. Pritom uvijek – ponovit ćemo više put – moramo prvo sami naučiti. Prvo sam trebam znati i obdržavati da bih mogao prenositi dalje. Tu je Sveto pismo jednostavno i uzima to zdravo za gotovo. Upravo u današnje doba lako si možemo posvijestiti: Prenošenje vrednota jest u obitelji moguće onda, ako ima onih koji te vrednote poznaju i primjenjuju te ih onda mogu i prenositi.

Obred Pashe vezan je uz konstituiranje Božjeg naroda. U Novom zavjetu pretočit će se u živu osobu, Isusa Krista, koji sam traži od svojih: „Ovo činite meni na spomen!” (Lk 22,19). Tako će njegova osoba doći u središte. Kao što je starozavjetni narod stvoren putom u slobodu, tako je i novozavjetni stvoren Kristovim djelom otkupljenja.

3.2 Obrazloženje Zakona

A kad te sutra zapita tvoj sin: „Što su te upute, zakoni i uredbe što ih je Jahve, Bog naš, vama propisao?” – kaži svome sinu: „Bili smo faraonovi robovi u Egiptu, ali nas je Jahve izveo iz Egipta jakom rukom…” (Pnz 6,20–24)

Tekst Božjega Zakona donosi i takozvano malo „Katehetsko vjerovanje“ (Pnz 6,20–24), koje služi upravo zato da bi se unutar obitelji dalo objašnjenje koje je podrijetlo i značenje cijele zbirke uputa, propisa i uredbi od kojih je sastavljen Zakon.

3.2.1 Razlog i svrha zapovijedi

Sveto pismo izrijekom navodi slučaj da u budućnosti dijete pita roditelja o smislu Božjih zapovijedi i za tu priliku nudi točno obrazloženje. Poznajemo Deset Božjih kao svojevrstan Ustav Božjega naroda. Uz same propise stoji vrlo bitan dodatak ili „aneks” koji govori o tome da svojoj djeci roditelj treba objasniti čemu sve to. Sveto pismo, poštujući pronicljivost djeteta izravno citira njegovo pitanje (Pnz 6,20). Iz psihologije znamo kako su djeca sposobna razumjeti i kako im treba dati obrazloženje. Sam kruti propis neće vrijediti ukoliko nema zdravu pozadinu i temelj na kojem stoji.

Odmah nakon pitanja doslovce je ponuđen i tekst „kateheze” kojim se roditelj može poslužiti da protumači djetetu smisao zakona: „Bili smo faraonovi robovi u Egiptu, ali nas je Jahve izveo iz Egipta jakom rukom. Na naše je oči Jahve učinio velike i strašne znakove i čudesa protiv Egipta, protiv faraona i protiv svega doma njegova, a nas je odande izveo da nas dovede i dade nam zemlju koju je zakletvom obećao ocima našim. I naredio nam je Jahve da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo kao što je to danas” (Pnz 6,21–24).

Kao obrazloženje opet služi iskustvo zajednice. Presudan je doživljaj da je narod koji je bio porobljen i potlačen, došao u slobodu. Deset Božjih zapovijedi u uvodu ima kao izvornu vrednotu Boga koji dovodi u slobodu: „Ja sam Bog koji te izveo iz kuće ropstva” (usp. Izl 20,2; Pnz 5,6). Tako će tijekom stoljeća Zakon biti shvatljiv jer postoji temeljno iskustvo oslobođenja. Osjećaj i svijest da su oslobođeni, da su spašeni i otkupljeni razlog su valjanosti Zakona. Pritom je iskustvo oslobođenja povezano i s onim drugim, još važnijim, a to je osvjedočenje o Božjoj jakosti i snazi koja izbavlja. Obrazloženje Zakona vezano je uz još jednu osnovnu vrednotu, a to je poznavanje povijesti. Roditelj pogled novog naraštaja usmjerava unatrag, prisjećaju se i razmišljaju što se to zbivalo, čuvajući spomen. Za obrazloženje traži se, napokon, upravo ovo svjedočenje.

Cijela skupina propisa u Svetom pismu, koje je u skladu s hebrejskom riječi „tora” ispravnije zvati pouka nego li zakon, u sebi sadrži i svrhu. Završni dio kratke kateheze, kojom se u obitelji prenosi smisao zakona, donosi i objašnjenje da je Bog svoje naredbe dao zato „da bismo uvijek bili sretni i da živimo” (Pnz 6,24). Utemeljenje je opet osobno iskustvo onoga koji prima pouku: on živi „kao što je danas”. Uz postavljanje propisa postavljena je također dobra i plemenita svrha, koju ćemo u Novom zavjetu prepoznati kao blaženstvo. Zakon obvezuje iskustvom oslobođenja, a cilja na to da bismo kao cijela zajednica živjeli sretno. Moto Obiteljske škole obećava blaženstvo: „Blago vama budete li tako činili!”

Zaključimo: već sama formulacija pouke za život u Starom zavjetu koju obično poznajemo kao Zakon, a učimo je napamet kao Deset Božjih zapovijedi, vezana je uz obvezu, da budemo spremni potomcima dati objašnjenje što je to i kakvu svrhu ima.

3.2.2 Prva zapovijed

Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! (Pnz 6,4–5)

Zaustavimo se na najvećoj i najvažnijoj zapovijedi koju poznajemo i iz Novog zavjeta. Isus je potvrđuje, veže je uz zapovijed ljubavi prema bližnjemu koja potječe također iz Staroga zavjeta (Lev 19,17). Isus je zahtjevom da ljubav prema Bogu bude ne samo „svim srcem, svom dušom i svom snagom” (Pnz 6,5), nego i „svim umom svojim” (Lk 10,27).

Prva zapovijed važna nam je iz dva razloga. Prvo, uočimo da počinje s važnim pozivom: „Čuj Izraele“ (Pnz 6,4)! Time je ova zapovijed vezana uz prvi princip: sam treba naučiti i obdržavati. „Čuj Izraele“ poziv je koji znači da živa zajednica treba slušati Božju riječ tako da je prepozna, da joj dođe do srca. Najprije moram sam naučiti – to je pretpostavka za prenošenje vrednota. Najveća zapovijed vezana je uz potrebu da osobnoposlušam.

Odmah nakon zapovijedi Sveto pismo donosi bitnu napomenu da djeci treba stavljati na srce te riječi. Upravo uz riječi ove zapovijedi naći ćemo u Bibliji zahtjev koji u redovitom hrvatskom prijevodu glasi „napominji ih svojim sinovima!”. Kad govorimo o obitelji, znamo da se pritom nipošto ne isključuju kćeri, nego da je ispravno čitati: „napominji svojoj djeci!“.

3.2.3 Biblijski udžbenik

Završna točka u ovom prvom dijelu jest pogled na biblijsku knjigu za koju se teolozi ne mogu umoriti ponavljati kako je ona udžbenik, a zove se Ponovljeni zakon. Namijenjen je opetovanom čitanju i među inim nabraja kraće tekstove koji se uče na pamet. „Čuj Izraele“ jest primjerice tekstić koji se ponavlja svaki dan, kao što mi ujutro, u podne i navečer molimo Anđeosko pozdravljenje. Ova zbirka zakona udžbenik je božanskoga prava, a sadrži nacrt žive zajednice koja se temelji na vjerskom znanju. Vlastiti identitet cijelog Božjeg naroda počiva na vjerskom znanju koje se prenosi ponajprije u obitelji. Tako, nije samo riječ o dodatnoj vrednoti koja stoji sa strane ili je poželjan ukras, nego se radi o samom postojanju Božjeg naroda.

Ponovljeni zakon donosi konkretne upute i savjete koji služe zato da bismo mogli usvojiti Zakon i dalje ga predati. Poznat je odlomak koji govori o tome kako riječi Zakona treba najprije sam urezati u srce (Pnz 6,6). Treba o tim riječima govoriti djeci i to: „kad sjediš s njima u svojoj kući i kad ideš putem“ (r. 7). Sveto pismo već nam daje mjesto, gdje se to zbiva: S jedne strane unutar obiteljskoga doma, ali nije obitelj vezana samo uz vlastiti dom, nego nas poslovi i susreti vode na putove. I jedno i drugo prikladno je mjesto za pouku. Sveto pismo naznačuje i vrijeme: Govori im o tim riječima „kad liježeš i kad ustaješ.“ Izdvojena su dva trenutka u danu, koji su redovito intimni, zaštićeni, vezani uz najbliže. U našoj praksi prigoda su za molitvu jer je obitelj, koliko je moguće, na okupu. To je vrijeme kada se može i primjerom i riječju prenositi vrednote.

Ista biblijska uputa navodi i materijalne uvjete, predlažući opipljiva pomagala: Riječi zapovijedi treba privezati „za ruku kao znak. Neka ti budu kao zapis među očima” (Pnz 6,8). Mi smo ljudi tjelesni, nismo čisti anđeoski umovi, pa da usvojimo nešto trajno i da to bude pohranjeno i stalno prisutno. Vanjski znakovi nas podsjećaju. Vežemo čvor na maramici ili okrećemo prsten na drugu stranu da bismo se sjetili nečega što nam je važno. Pomoćnim znakovima prisjećamo se onoga do čega nam je stalo. Tako biblijska uputa predlaže da Božji Zakon ima svoj vanjski znak s vrlo janom funkcijom podsjećanja. A kroz podsjećanje ulazimo u dubinu. Mi ćemo, kao novozavjetni ljudi, odmah shvatiti, kako se u sakramentima radi upravo o tome: vidljiv su znak koji nosi sa sobom ono nevidljivo.  

Posljednji naputak o riječima zakona: „Ispiši ih na dovratnicima svoje kuće i na vratima svojim“ (Pnz 6,9) – vrlo je praktičan. Mjesto kroz koje izlazimo i ulazimo jest mjesto na kojem si vrlo djelotvorno dozivamo u svijest ono važno. Na ulaznim vratima stana stoji ime, uz vrata obično stavljamo ključeve da ih ne zaboravimo, tu je obično i škropionica s blagoslovljenom vodom. Ako nešto nipošto ne smijem zaboraviti kad odlazim iz kuće, ili ako imam važne termine, nalijepit ću ih na vrata.

U Ponovljenom zakonu gotovo identične upute naći ćemo još jedanput u jedanaestom poglavlju (Pnz 11,18–21). Pravilo nam je jako poznato: ponavljanje je majka znanja. U samom ustroju ove biblijske knjige susrećemo taj put do dobrog znanja.

Ponovljeni zakon, kao pravi udžbenik, dao nam je na znanje kako je potrebno da prvo sami naučimo, dozivamo si u svijest i potom da poučavamo. Iz iskustva je poznato kako najbolje neko gradivo naučimo. Tako da se spremimo za poučavanje drugih. Znamo gradaciju: slušanje drugih prvi je stupanj; vlastito studiranje, čitanje i proučavanje drugi je stupanj; a treći i najviši stupanj jest kad počnemo poučavati. Onda smo stvarno usvojili gradivo. To je ono za čim svojom strukturom ide Knjiga Ponovljenog zakona kad traži od roditelja da budu ustrajni, marljivi i snalažljivi učitelji: „Napominji svojoj djeci!“ (Pnz 6,7).

4. Mudrost – biblijska vrednota

Bacimo pogled na onu vrednotu koja je upisana u cijelu zbirku biblijskih spisa koje zovemo Mudrosne ili Poučne knjige. Zaustavit ćemo se na Knjizi mudrih izreka koja se sastoji od kratkih poukica. Dobrim dijelom ih možemo shvatiti kao poslovice, a namijenjene su čitanju i govorenju tako da se nauče na pamet. Mudre izreke sročene su, međutim, kao roditeljska pouka djeci. U početku zbirke već se uspostavlja dijalog između roditelja i djeteta. „Poslušaj, sine moj!“ (Izr 1,8) – tako se otvara niz izreka i ta dijaloška forma strukturirat će najveći dio knjige. Poruke se to koje odgojitelj izriče svom djetetu. Dijalog nije sužen uvijek na dvije osobe, na „ja” – „ti”, nego ćemo već u četvrtom poglavlju Mudrih izreka pronaći i poziv: „Poslušajte, djeco moja!“ (Izr 4,1). Odgajatelj stupa u razgovor sa svom svojom djecom i tako daje pouku zajednici koja pred njim stoji.

Zaustavimo li se na trećem poglavlju u toj knjizi, naći ćemo kako roditelj tri put izravno oslovljava svoje dijete: „sine moj” (r. 1.11.21). Velik dio teksta pisan je u dijaloškoj formi i donosi riječi koje su upućene jednome „ti”. Razgovor izravno prenosi poruku. A postoje i opisni dijelovi koji daju slikovita i bliska objašnjenja.

Ovo poglavlje donosi jednu od silno snažnih poruka. Mudrost, božanska osobina, jest ono čime je Bog utemeljio nebo i zemlju (Izr 3,19), a čovjek je može steći (r. 13). Za nas novozavjetne ljude, okupane Božjom ljubavlju, nije poteškoća spojiti to dvoje: Boga i čovjeka. Stari zavjet respektira Božju uzvišenost i silnu objektivnu razliku: Bog je neizmjerno velik, a čovjek je tek sićušni njegov stvor. Mudrost je ono što ih, kako ovdje vidimo, povezuje. Bog može dati čovjeku udjela na svojoj mudrosti. Čovjek ima u sebi sposobnost da stekne ono što je doista božansko.

Knjiga Mudrih izreka u ovom poglavlju osim toga jasno daje do znanja da se mudrost ne tiče samo nečega površnoga, nego da je u pitanju čovjekov život. Riječ je o životu i smrti, o nečemu dubokom i presudnom. Svetopisamski jezik govori o tome kako mudrost „produljuje dane” (r. 2.16). Ona je važna za čovjekov „put” (r. 6.17), što opet, kao i u našem modernom jeziku, u biblijskom tekstu označava život. Mudrost „donosi život u dušu” (r. 22).

Ovo poglavlje donosi važnu biblijsku definiciju: mudrost je drvo života (r. 18). Drvo života poznajemo. Odraz je ljudske čežnje za vječnim životom, prisutan već na početku i smješten je jednako kao drvo spoznaje dobra i zla nasred vrta Gospodnjega (Post 2,9). Nakon grijeha put do njega je zapriječen. Što nam donosi Knjiga mudrosti? Nešto vrlo važno: prenošenje vrednota unutar obitelji omogućava da drvo života opet postane dostupno. Roditeljska pouka omogućuje velik preokret. Simbol s početka Biblije Mudre izreke prepoznaju kao mudrost (Izr 3,18) i tako stvaraju prijelaz za taj važan motiv koji će na kraju Svetog pisma, u Otkrivenju, doći do svog punog rascvata. U opisu novog Jeruzalema gledamo ne samo jedno drvo, nego cijeli drvored kako raste i s ove i s one strane rijeke. Donosi plod svaki mjesec, a čak mu je i lišće ljekovito (Otk 22,2)

Mudrost koju treće poglavlje Mudrih izreka definira ne odnosi se samo na unutarnji i misaoni svijet, nego na zdravlje jer biblijski tekst govori o tijelu i kostima (r. 8). Mudrost kreira naš suživot i socijalni status jer Sveto pismo ističe da ona priskrbljuje naklonost (r. 4) i ugled (r. 16). Ona je također put do imanja i tu je Biblija vrlo konkretna: „Tvoje će žitnice biti pune… tvoje će se bačve prelijevati vinom (r. 10) – govori otac sinu, gledajući na konkretan svakodnevni život.

Mudrost, o kojoj je ovdje riječ, povezana je s jasnim socijalnim zahtjevima. Naći ćemo peterostruku zabranu koja bližnjega štiti od moje škrtosti, od moje lijenosti, smicalica i zavisti. Višestruki „ne!” poznat nam je iz Deset zapovijedi, a ovdje su to zabrane koje roditelj izravno djetetu upućuje. Ovo biblijsko poglavlje pokazuje napokon da je riječ o vrednoti koja ima svoje važne psihičke učinke, izravno se odražava na naš duševni svijet. Ponajprije: donosi „spokoj” (r. 2.17). Tako se u hrvatskom prevodi poznata hebrejska riječ šalom, ističući unutarnji mir, ali Šalom dakako smjera i na završno spasenje. Mudrost donosi „sreću” (r. 13.18), ugodan osjećaj, „milinu” (r. 17) osjećaj sigurnosti (r. 23), odsutnost straha (r. 25) – svjedoči Sveto pismo. U ovom istom poglavlju naći ćemo i nešto vrlo konkretno: Mudrost je vrednota koja omogućava miran san (r. 24).

5. Isusove pouke

Krenimo korak dalje u kojem smo stručnjaci te možemo odmah dohvatiti ono bitno. Gledamo na onaj dio Novoga zavjeta gdje su Isusove prispodobe, ono što On govori. Izdvojit ćemo samo dvije, jako poznate i povezane s našom temom.

Što je s ljudskom obitelji o kojoj Isus govori? „Koji to otac među vama, kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? (Lk 11,11)“ Poznata je to pouka koja skicira scenu iz običnog života. Isus u svojim prispodobama Boga tumači kao oca i time ulazi u središte naše teme govoreći o ocu obitelji. Osim toga kad Isus tumači njegovu dobrotu, onda se, eto, opet služi konkretnom slikom iz obitelji. Pri tom je realist, ne idealizira, nego govori: „vi, iako ste zli znate dobrim darima darivati svoju djecu“ (r. 13). Isus ima realnu sliku o nama i našoj slabosti, i unatoč tome prepoznaje i ističe ono pozitivno. Dijete, ako u roditelja zatraži ribu, i dobit će ribu, a ne zmiju. Ako traži jaje dobit će jaje, a ne škorpiona. Mi, iako zli dajemo dobre dare. Stanimo na tom dijelu prispodobe!

Nećemo isticati kao vrednotu ribu i jaje, koji također jesu vrednota – hrana, vrlo konkretna vrednota, koju roditelji svojoj djeci daju i Sveto pismo to uočava, ne izostavlja kao sitnicu. Ovdje ćemo, međutim, drugo istaknuti. Isusu je očito važno da roditelj čuje što dijete traži. Slušanje je ovdje bitna vrednota. Poznato je da učimo i usvajamo vrednote ne samo ciljano, nego puno više kontekstualno. Ako dijete ili učenik ima iskustvo da njega slušaju u onom što on govori, što doista poručuje ili traži, onda će i on sam postati takav. Razumjeti poruku – to je vrednota koja se u ovom dijelu prispodobe ističe i koja se prenosi u obitelji.

Druga je pojedinost jednako simpatična i jednako poznata. Isus govori o upornosti u molitvi i pritom navodi primjer iz života prijatelja. Dođe ti prijatelj u ponoć, kuca na tvoja vrata i govori: „Evo, došao mi prijatelj, nemam ga čime nahraniti. Daj, pomozi!“ Iznutra se čuje glas roditelja koji kaže: „Čovječe, što je tebi? Ponoć je, djeca su već sa mnom u postelji…“ (usp. Lk 11,5–7). Stanimo opet samo na ovom jednom dijelu i istaknimo nešto vrlo praktično. Obitelj se, znamo, nalazi u svom socijalnom okružju. Ne postoji obitelj koja je otok, nego uvijek su tu i drugi ljudi i druge obitelji. U ovoj je prispodobi očita vrednota društvenoga života. Dragocjene su veze s drugima, ali traže zdravi kompromis. Čemu dati prednost? Roditelj mora pomiriti potrebu da zaštiti svoje i da mu budu vrlo visoko, na prvom mjestu, s potrebom prijateljevanja. Ova prispodobica daje nam sliku roditelja koji doista štiti svoje. Treba osigurati svojima odmor, noćni počinak, miran san. Treba čuvati vlastitu obitelj, treba pružiti zaštitu djeci koja se sama još ne mogu braniti. Ali ipak, traži se i zdrava ravnoteža prema drugim ljudima koji nas okružuju, pogotovo, prema prijateljima i onima u potrebi.

Obitelj traži roditeljsku skrb, ali ne i isključivost koja bi se mogla sročiti u krilaticu: vi ste meni sve, a za druge baš me briga! Vrednota koja se u evanđeoskoj prispodobi na neizravan, ali jasan način – kontekstualno prenosi jest prijateljstvo. Važno je što dječica u toj prispodobi doživljavaju, pogotovu kad otac napokon daje prijatelju što može kao pripomoć. Djeca uče od roditelja. Kako roditelji postupaju sa svojim prijateljima na konkretnim primjerima, tako onda i djeca postupaju. Možda ne odmalena, ali redovito će tako postupati u kasnijoj dobi. Ako su naučili zdravo prijateljevati, znat će to i primijeniti. Ako su iz roditeljskog primjera naučili imati prijatelje, ali ih staviti na onu razinu kamo pripadaju, takvi će onda biti i kao odrasli ljudi.

Dvije evanđeoske pouke, poznate i bliske, naučile su nas kako postoje vrednote koje se u obitelji prenose i koje su duboko antropološkoga značaja: slušanje i prijateljstvo.

6. Evanđeoski događaji

Prisjetimo se jedne skupine evanđeoskih događaja. Ne stojimo više na razini teorijske pouke i prispodobe, nego su pred nama izvještaji o onome što se zbivalo. Promatramo kako u Evanđelju pronalaze mjesto obiteljske situacije u kojima se ostvaruje prenošenje vrednota. Roditelji se vlastitom osobom zauzimaju za svoju djecu. Istaknut ćemo samo četiri primjera koji su za nas mjerodavni.

Božji blagoslov. Na prvome mjestu sjećamo se roditelja koji Isusu donose svoju djecu i  traže blagoslov. Poznat je to evanđeoski izvještaj koji se može naći u nekoliko Evanđelja (Mt 19; Mk 10; Lk 18), a sadrži poznati Isusov poziv da djeca dođu k njemu jer su mjerilo kakav čovjek treba biti da dođe u Kraljevstvo Božje.

U tom je prizoru za nas važna praktična primjena roditeljske obveze, snažno istaknute već u Starom zavjetu, da trebaju uvesti djecu u tajnu Božjeg života. Ovdje roditelji donose, u doslovnom smislu riječi, svoju djecu k Isusu. Što roditelji traže? Posve konkretno: da Isus stavi ruke na njihovu djecu, da se pomoli, da ih dotakne. U Markovu evanđelju čitamo kako će Isus nato zagrliti djecu i blagosloviti ih (Mk 10,16). Djeca uče iskustvom. Pritom sva tri Evanđelja koja opisuju taj prizor ističu kako se roditelji susreću sa zaprekom, i to ne od bilo koga sa strane, nego im sami Isusovi učenici brane pristup. Roditelji se ne samo suočavaju, nego i nadvladavaju tu zapreku, nailazeći pri tom na veliko Isusovo odobravanje. Evanđelist Luka nadopunja da su donosili i posve malenu dječicu, ne samo djecu mlađe dobi, nego i dojenčad (Lk 10,18).

Zdravlje. Druga je vrednota opet vrlo realna i konkretna. Jedan evanđeoski primjer pokazat će nam kako se prenosi u obitelji, to jest kako je plod roditeljskog zauzimanja. Isus se vraća u Kanu Galilejsku koju poznajemo. Ondje mu pristupa čovjek s višeg položaja – kraljevski službenik koji ima bolesna sina. Dolazi k Isusu i moli ga da dođe do njega i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. Na koncu dobiva Isusov spasonosni odgovor: „Idi, sin tvoj živi!” (usp. Iv 4,46–50). I u ovom primjeru roditelj svojim zalaganjem dolazi do vrednote koju dijete na vlastitom tijelu osjeća, iskustvom uči. Pritom i ovdje postoji zapreka koju treba prijeći, a to je sama Isusova kritika: „Vi tražite znamenje i čudesa pa tek onda vjerujte.“ (Iv 4,48). Molba ovoga kraljevskoga službenika, čovjeka s višeg društvenog položaja, usmjerena je na dobro njegova djeteta.

Sloboda od opsjednutosti. Važan primjer za oslobođenje od zloduha jest prizor sa ženom strankinjom, pripadnicom druge vjere, koja je toliko uporna da se ni izravnom uvredom, usporedbom sa psima, ne da zaustaviti, nego traži od Isusa da oslobodi njezinu kći od zloduha (Mt 15; Mk 7). Dobit će onaj čuveni odgovor koji izražava Isusovo divljenje: „Ženo, velika je tvoja vjera!“ (Mt  15,28). Ona je zagovornica koja moli za svoje dijete i pritom se ne da obeshrabriti neuspjehom i odbijanjem. Ona ne se skriva u bezimenoj svjetini, nego stupa naprijed. Ide čak i protiv Isusove volje kad se htio neko vrijeme povući. Ona dolazi do njega. Kada učenici na svoj način interveniraju i ništa ne uspijevaju, ona opetuje svoju molbu. I dobiva uslišanje. Konkretnu vrednotu slobode od zloduha smijemo gledati posve modernim očima i prepoznavati kao oslobođenje od onoga što danas zarobljava djecu. Evanđeoska kći izliječena je od opsjednutosti zahvaljujući ustrajnoj majci koja traži i dobiva pomoć na pravome mjestu.

Uskrsnuće. Posljednji evanđeoski izvještaj u ovom malom nizu dovodi nas do vrhunca koji nije tek nešto svagdanje, nego je doslovno uskrsnuće. Poznat je događaj s Jairom, nadstojnikom sinagoge, kojemu je dvanaestogodišnja kćerkica na umoru (Lk 8,40–56). Prema svetom tekstu on prima vijest da je već umrla. Isus će dati novo tumačenje i proglasit će da nije u pitanju smrt: „Ona samo spava” (Lk 8,53). Zahvaljujući upornosti roditelja Isus dolazi do nje i daje joj novi život. Čudo koje se zbiva odraz je Kristova uskrsnuća, ali je ujedno povratak u redovit ovozemaljski život. Danas ima mnogo toga što i odrasle i djecu može učiniti polumrtvima ili mrtvima u bilo kojem smislu. Vrednota, do koje se ovdje dolazi roditeljskom zagovorom i upornošću jest obnova ljudskog života. Roditelji u ovom slučaju moraju prijeći preko izrugivanja. Već je, naime, dovedena skupina koja će organizirati veliko žalovanje i oni se podsmjehuju roditeljima, znajući da je kći već umrla. Roditelji se ne daju zaustaviti, a ono što imaju jest povjerenje u Isusa.

Susret s Isusom i usprkos zaprekama. Za nas su među ovim događajima važna osobito dva primjera koja nas dovode do središta i jedinog mjerila pastoralnog rada u Crkvi. Važno je biti zagovornikom, to jest moliti za druge i tako omogućiti da Bog bude na njima djelatan. Postoji međutim još i više. Riječ je o onom najvažnijem i ujedno nama tako dragom zadatku: dovesti osobu u izravan kontakt s Isusom. Puno više ne moramo, a i ne možemo učiniti jer Isus je Spasitelj, jedini Otkupitelj ljudi. Vidjeli smo to u slučaju s dječicom, gdje ih roditelji dovode tako da je Isus doslovce u realnom i konkretnom kontaktu s njima, grli ih. Posljednji primjer, Jairove kćeri, gdje Isus uzima njezinu ruku, također pripada ovamo. Ona je u izravnom kontaktu s Isusom koji upravo njoj upućuje riječi: „Dijete, ustani!“ (Lk 8,54).

Da bismo istaknuli važnost koju ovdje prenositelji vrednota imaju, uočit ćemo kako u dva prizora čak i sam Isus stavlja zapreke koje oni nadvladavaju. Ne samo učenici i ljudi uokolo, nego sam Isus priječi put. Pred kraljevskim službenikom kritizira traženje znakova (Iv 4,48), ali molitelj ostaje uporan. Kod žene Kanaanke Isus izriče vrlo grubu uvredu (Mt 15,26), ali ona ne odustaje, štoviše prihvaća uvredu i njome se služi da potkrijepi ponovljenu molbu (r. 27).

7. Dao nam je primjer

Završnim razmatranjem vraćamo se na početak. Započeli smo sa Pashom, podsjetivši se situacije u kojoj je utemeljena kao obred. Na svršetku pogledat ćemo Pashu koja je ušla u moto ove Obiteljske škole: „Kad to znate, blago vama budete li tako i činili” (Iv 13,17). Isus, obdržavajući Zakon, slavi Pashu i na toj Posljednjoj večeri preuzima roditeljsku ulogu. On je autoritet, on je Gospodin i Učitelj, kako i izravno potvrđuje (r. 13). A ipak, on pere noge svojim učenicima. Koliko puta roditelji doslovce operu noge svojoj djeci? Pritom su na Isusovu putu. Njegov način prenošenja vrednota nije samo poučavanje, što Stari zavjet vrlo jasno traži i stavlja kao obvezu, nego je primjer. On pere noge, on se snizuje do kraja. Daje nam primjer i veže ga uz jedno blaženstvo.

Kad u obitelji roditelj sprema hranu i odijelo za dijete, kad ulaže svoje vrijeme i svoj rad, onda je na Isusovu tragu – daje sama sebe. Može to biti lijepa riječ, utjeha, osmijeh, razumijevanje – sve su to vrednote koje se praksom prenose. U obitelji možemo pristupiti i biti tu kad je netko osamljen ili žalostan, kad ne može spavati ili je u strahu; u igri, na izletu, u prirodi, u športu. Roditelj je ovdje kao onaj koji vodi, kao onaj na koga se drugi može osloniti. Kad je prisutan, kada je pratnja, tada doslovce daje svoje tijelo i krv: tu je, u tijelu nazočan. Time dolazimo već do mistične dimenzije, to jest postajemo kao Isus jer Krist je onaj koji daje svoje tijelo i krv. Kao što je Bog – Bog s nama, tako i čovjek može biti čovjek sa svojim bližnjim – čovjek sa svojom obitelji.

22. 4. 2020.

Niko Bilić, SJ