Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Pavlove upute obitelji (Ef 5,21–6,9; Kol 3,17–4,2)

Poznat je zahtjev sv. Pavla upućen očevima da ne izazivaju bijes u svoje djece (Ef 6,4; Kol 3,21). Upozorava ponajprije na psihološku činjenicu da upravo otac svojom osobom i svojim ponašanjem može u djetetu buditi osjećaj sigurnosti, pouzdanja i smirenosti ili pak gnjev i strah koji su uvijek povezani s nekom nesigurnošću i osjećajem nemoći. Ako otac draži i izaziva svoje dijete (Kol 3,21), ostavit će ga bez hrabrosti i bez snage. Premda obično ističemo majku kao onu koja formira duševnost svoga djeteta i premda u našoj tradicionalnoj kulturi odgoj spada uglavnom na majke – barem u ranijoj dobi, Pavao se obraća očevima. Ispravlja ono što iz običaja lako zanemarimo i upozorava na vrlo važne stvari.

Isti zahtjev očevima da ne srde svoje djece u poslanici Efežanima ima drugi još važniji, a manje poznati dio. Pavao traži da očevi odgajaju svoju djecu i to u disciplini i pouci koje su od Boga: „Odgajajte ih stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!“ (Ef 6,4).

Riječ je o tekstu u kojem Pavao precizno bibličarski upozorava kako četvrta Božja zapovijed: „Poštuj oca i majku!“ prva donosi i obećanje: „da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji“ (Ef 6,2s). Pavao daje upute i djeci, nudeći im sveti pragmatizam. Isplati se poštovati roditelje, to je dobra investicija jer donosi dug život u blagostanju. Činjenica da se Apostol obraća izravno djeci upozorava nas da su djeca također punopravni slušatelji Božje riječi. I ona su dio žive zajednice.

Krist u središtu

Zdravi obiteljski odnosi rađaju se prema Pavlu iz prvotnog zahtjeva da budemo podložni jedni drugima u strahopoštovanju prema Kristu (Ef 5,21). To je početak uputa. U strahu Kristovu moramo sami sebe drugima podređivati i drugome dati prednost. Gospodin Isus je vrhovni autoritet u obitelji, Isus koji je sama sebe predao za Crkvu, kako bi je za sebe učinio ljepoticom bez mrlje i bore (Ef 5,27). U Pavlovu svjedočenju to je ono Kristovo predanje koje je osobno doživio, ispovijedajući: „Mene je ljubio i sama je sebe predao za mene“ (Gal 2,20). Kad Pavao od muža traži da ljubi svoju ženu onda, poznato je, upozorava na skrb i ljubav Krista prema Crkvi (Ef 5,25). Sve je dao samo da mu ona bude čila i divna.

Pavao u skladu s izvornom Božjom zapovijedi postavlja pred djecu zahtjev da poštuju roditelje. Treba poštovati oca koji je dužan voljeti svoju ženu kao vlastito tijelo (Ef 5,28). Stalo mu je do njegova zdravlja i snage, u tijelu mu je život. Kao što Krist hrani i brine se za Crkvu tako i muž za svoju ženu. Dijete treba poštovati svoju majku koja je dužna s počitanjem prihvatiti svoga muža, kao dolikuje u Kristu. Opetovanim zahtjevom da se žene podlože svojim muževima (Ef 5,22.24.33; Kol 3,18) Pavao čuva od neodgovornosti i očekivanja da se majka u obitelji za sve brine.

Treba poštovati roditelje koji su kao bračni par prvo mjesto za ostvarivanje biblijske zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. „Ljubi svoju ženu kao samoga sebe!“ – propisuje Pavao (Ef 5,33), a tu rečenicu dobro poznajemo iz zapovijedi ljubavi prema bližnjemu (Lev 19,18). Pavlovo utemeljenje je jasno: u skladu s pradefinicijom braka, oni više nisu dvoje nego jedno (Post 2,24; Ef 5,31). Stoga, tko ljubi svoju ženu, ljubi sama sebe (Ef 5,28).

Riječ robovima

Pavao u svoje upute obitelji uključuje i robove. Njima se također izravno obraća. Što to znači? Najprije treba imati na pameti da Pavao sama sebe vidi kao roba, roba Kristova. Pavao osim toga upozorava na temelju činjenicu da prije svake izvanjske promjene socijalne strukture treba ostvarivati zapovijedi ljubavi. To će kod Pavla biti očito u primjeru Onezima kojeg Filemon treba primiti kao brata (Flm 1,16). Nije prvotno i nije moguće napraviti globalnu revoluciju. Bitno je da je čak i rob primljen u obiteljsku zajednicu i da je član doma. Pavao napokon pisanjem robovima skreće pozornost na to da postoje i uvijek će postojati među nama oni podređeni i ovisni koji u Bibliji od početka zaslužuju osobitu skrb i zaštitu. Oni su također slušatelji riječi.

Pavao nudi višestruko rješenje. Rad robova ima visoku cijenu kad ga posvete Bogu, a ne ljudima (Kol 3,23). I toga trebaju biti svjesni. Plaću će primiti od Gospodina, jer su zapravo robovi Kristovi (Kol 3,24), baš kao što je to i sam Pavao. Njihovi gospodari dužni su im dati što je pravo i kako dolikuje. Ta sami znaju da imaju svoga Gospodara koji je u nebesima i kojemu će polagati račun.

Obiteljska duhovnost

Na oba mjesta pouci o obiteljskim odnosima prethodi poziv na zahvalu Bogu. U Poslanici Efežanima (5,20) prije uputa čitamo: „Zahvaljujte Bogu i Ocu za sve u ime našega Gospodina Isusa Krista!“ U Poslanici Kološanima stoji (3,17): „Sve činite u ime Gospodina Isusa i zahvaljujte Bogu Ocu po njemu.“ Osim toga kao zaključak uputa o obitelji Pavao Kološanima piše da se čvrsto i ustrajno drže molitve te u njoj bdiju sa zahvaljivanjem (Kol 4,2).

Prvu definiciju braka: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu“ (Post 2,24; Ef 5,31) Pavao tumači s pogledom na Krista. Pritom ne ističe samo to da je Isus postao jedno sa zajednicom, da je uzeo ovo naše ljudsko tijelo, nego Pavao upozorava i na svoju osnovnu kristološku misao. Krist je napustio Očevo krilo, spustio se s prijestolja nebeskog. Čovjek koji ulazi brak mora napustiti obiteljsko gnijezdo iz kojeg potječe. Mora kao zrela osoba ostaviti svoj dom i započeti nešto novo kao što se Isus odrekao nebeskog veličanstva, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom. Prema teologiji sv. Pavla odgovoran ulazak u brak nasljedovanje je Kristova puta.

13. 9. 2008.
2. izd. 23. 4. 2020.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Obitelj kao škola odgovornosti u Bibliji

Uvod

U Svetom pismu lako je pronaći prvu definiciju odgovornosti: Bog je progovorio, prvi je progovorio, i očekuje čovjekov odgovor. Izvukao je svoj narod iz kuće ropstva i s pravom očekuje da poslušaju i ispune Deset riječi koje je proglasio na svetoj gori Sinaju. Cijeloga sebe izrekao je u svojoj Riječi koja je tijelom postala – Isusu Kristu, koji je za nas umro i, kako ističe sv. Pavao, koji je i uskrsnuo za nas (usp. 2 Kor 5,15). Što je u Starom zavjetu otkupljenje iz kuće ropstva to je u Novom zavjetu otkupljenje od grijeha i Bog s pravom očekuje odgovor na tu ljubav do kraja i na taj dar slobode. Na početku Bog je rekao riječ i stvorio svjetlo, kopno, život, i povjerio ih čovjeku da se brine za njih i bude im dobar gospodar. I s pravom će tražiti od njega da položi račun o svom upravljanju. Odgovornost jest prije svega sposobnost da dadnemo odgovor na postavljeno pitanje. I blago onomu koji dobije ocjenu mudrog i razumnog sluge koji hranu daje u pravo vrijeme.

U ovom izlaganju pokušat ćemo u nekoliko koraka pogledati kako se biblijski pogled na odgovornost može očitati unutar obitelji. Zaustavit ćemo se ponajprije na poznatim Pavlovim uputama članovima obitelji, potom ćemo pregledati neke osnovne točke biblijskoga iskustva, bacivši pogled na starozavjetne obitelji. Drugi dio izlaganja vodi nas u Isusov život, tj. kako ga obitelji u kritičnim trenucima doživljavaju kao Spasitelja. Zaključit ćemo se nekoliko poznatih Isusovih pouka koje su važne za našu temu.

1. Upute sv. Pavla (Ef 5,21–6,9; Kol 3,17–4,2)

Poznat je zahtjev sv. Pavla upućen očevima da ne izazivaju bijes u svoje djece (Kol 3,21). Upozorava nas ponajprije na psihološku činjenicu da upravo otac svojom osobom i svojim ponašanjem može u djetetu buditi osjećaj sigurnosti, pouzdanja i smirenosti, ili pak gnjev i strah koji su uvijek povezani s nekom nesigurnošću i osjećajem nemoći. Ako otac draži i izaziva svoje dijete, ostavit će ga bez hrabrosti i bez snage. Premda obično ističemo majku kao onu koja formira duševnost svoga djeteta i premda u našoj tradicionalnoj kulturi odgoj pripada uglavnom na majke – barem u ranijoj dobi, Pavao se obraća očevima. Ispravlja ono što iz običaja lako zanemarimo i upozorava na vrlo važne stvari.

Isti zahtjev očevima da ne srde svoje djece u poslanici Efežanima ima drugi još važniji, a manje poznati dio. Pavao traži da očevi odgajaju svoju djecu i to u disciplini i pouci koje su od Boga: „Odgajajte ih stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!“ (Ef 6,4). Riječ je o tekstu u kojem Pavao prvi precizno bibličarski upozorava kako četvrta Božja zapovijed: „Poštuj oca i majku!“ prva donosi i obećanje: „da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji“ (Ef 6,2s). Pavao daje upute i djeci, nudeći im sveti pragmatizam. Isplati se poštovati roditelje, to je dobra investicija jer donosi dug život u blagostanju. Dijete postupa odgovorno ako se dadne na takav projekt. Činjenica da se Apostol obraća izravno djeci upozorava nas da kršćanstvo nije neka religija rezervirana za odrasle. Djeca su također punopravni slušatelji Božje riječi. I ona su dio žive zajednice.

Odgovornost u obitelji o kojoj Pavao govori rađa se iz prvotnoga zahtjeva da budemo podložni jedni drugima u strahopoštovanju prema Kristu (Ef 5,21). To je početak uputa. U strahu Kristovu moramo sami sebe drugima podređivati i drugome dati prednost. Gospodin Isus vrhovni je autoritet u obitelji, Isus koji je sama sebe predao za Crkvu, kako bi je za sebe učinio ljepoticom bez mrlje i bore (Ef 5,27). U Pavlovu svjedočenju to je ono Kristovo predanje koje je osobno doživio, ispovijedajući: „Mene je ljubio i sama je sebe predao za mene“ (Gal 2,20). Kad Pavao od muža traži da ljubi svoju ženu onda, poznato je, upozorava na skrb i ljubav Krista prema Crkvi (Ef 5,25). Sve je dao samo da mu ona bude čila i divna.

Pavao u skladu s izvornom Božjom zapovijedi postavlja pred djecu zahtjev da poštuju roditelje. Treba poštovati oca koji je dužan voljeti svoju ženu kao vlastito tijelo (Ef 5,28). Stalo mu je do njegova zdravlja i snage, u tijelu mu je život. Kao što Krist hrani i brine se za Crkvu tako i muž za svoju ženu. Dijete treba poštovati svoju majku koja je dužna s počitanjem prihvatiti svoga muža, kao dolikuje u Kristu.

Treba poštovati roditelje koji su kao bračni par prvo mjesto za ostvarivanje biblijske zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. „Ljubi svoju ženu kao samoga sebe!“ – propisuje Pavao (Ef 5,33), a tu rečenicu dobro poznajemo iz zapovijedi ljubavi prema bližnjemu (Lev 19,18). Pavlovo utemeljenje je jasno: u skladu s pradefinicijom braka, oni više nisu dvoje nego jedno (Post 2,24; Ef 5,31). Stoga, tko ljubi svoju ženu, ljubi sama sebe (Ef 5,28).

Opetovanim zahtjevom da se žene podlože svojim muževima (Ef 5,22.24.33; Kol 3,18) Pavao čuva od neodgovornosti. Svi smo mi muškarci u potrazi za dobrom mamicom koja će za nas odlučivati i kreirati naše životne planove. Pavao čuva od toga da žena postane apsolutnom gospodaricom koja će imati sve konce u rukama i pred kojom će muž biti u strahu, ubijene inicijative i perspektive, lijen, na kauču pred TV-om.

Pavao u svoje upute obitelji uključuje i robove. Njima se također izravno obraća. Što to znači? Najprije moramo imati na pameti da Pavao sama sebe tumači kao roba, roba Kristova (Rim 1,1; Gal 1,10). Pavao nas upozorava na temelju činjenicu da prije svake izvanjske promjene socijalne strukture treba ostvarivati zapovijedi ljubavi. To će kod Pavla biti očito u primjeru Onezima kojega Filemon treba primiti kao brata (Flm 1,16). Nije prvotno i nije moguće napraviti globalnu revoluciju. Bitno je da je čak i rob primljen u obiteljsku zajednicu, član je doma, član je obitelji. Pavao napokon pisanjem robovima skreće pozornost na to da postoje i uvijek će postojati među nama oni podređeni i ovisni koji u Bibliji od početka zaslužuju osobitu skrb i zaštitu. Oni su također slušatelji Riječi.

Pavao nudi višestruko rješenje. Rad robova ima visoku cijenu kad ga posvete Bogu, a ne ljudima (Kol 3,23). I toga trebaju biti svjesni. Plaću će primiti od Gospodina, jer su zapravo robovi Kristovi (Kol 3,24), baš kao što je to i sam Pavao. Njihovi gospodari dužni su im dati što je pravo i kako dolikuje. Ta sami znaju da imaju svojega Gospodara koji je u nebesima i kojemu će polagati račun.

Na oba mjesta pouci o obiteljskim odnosima prethodi poziv na zahvalu Bogu. U Poslanici Efežanima (5,20) prije uputa čitamo: „Zahvaljujte Bogu i Ocu za sve u ime našega Gospodina Isusa Krista!“ U Poslanici Kološanima stoji (3,17): „Sve činite u ime Gospodina Isusa i zahvaljujte Bogu Ocu po njemu.“ Osim toga kao zaključak uputa o obitelji Pavao Kološanima piše da se čvrsto i ustrajno drže molitve te u njoj bdiju sa zahvaljivanjem (Kol 4,2).

Prvu definiciju braka: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu“ (Post 2,24; Ef 5,31) Pavao tumači s pogledom na Krista. Pritom ne ističe samo to da je Isus postao jedno sa zajednicom, da je uzeo ovo naše ljudsko tijelo, nego Pavao upozorava i na svoju osnovnu kristološku misao. Krist je napustio Očevo krilo, spustio se s prijestolja nebeskog. Čovjek koji ulazi brak mora napustiti obiteljsko gnijezdo iz kojeg potječe. Mora kao zrela osoba ostaviti svoj dom i započeti nešto novo kao što se Isus odrekao nebeskog veličanstva, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom (Fil 2,6). Prema teologiji sv. Pavla odgovoran ulazak u brak nasljedovanje je Kristova puta.

2. Biblijsko iskustvo

Želimo li se vratiti na biblijske početke, upozorimo najprije kako se u Knjizi Postanka obiteljska povijest označava ponešto apstraktnom hebrejskom imenicom u množini תולדות tôledôt. U našem prijevodu obično stoji „rodoslovlje“, a doslovno znači: „rađanja“. Za nas je važno da je tom istom riječi označen i postanak neba i zemlje (תולדות Post 2,4) – cijeloga svemira, te svega neživog i živoga u njemu. U naše suvremeno ekološko doba odmah shvaćamo kako je takav način promatranja bitan. Odgovornost obuhvaća i okoliš u kome se nalazimo. Obitelj u kojoj se učimo odgovornosti vrlo je velika, na svoj način obuhvaća cjelokupno Božje stvorenje. Biblijska riječ „rađanja“ podsjeća nas i na sv. Pavla koji upozorava na čežnju i dužnost da ostvarimo u punini zadaću koja nam je povjerena, da dosegnemo blaženu svrhu za koju smo stvoreni – rađanje obilježava sav stvoreni svijet. „Sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima“, piše Pavao (Rim 8,22). Čezne za punim plodovima otkupljenja.

2.1 Prva obitelj (Post 1–5)

Valja iskreno ustanoviti. Povijest obitelji na kakvu u redovitom slučaj mislimo, tj. na roditelje s djecom, u Svetom pismu započinje tek nakon izgona iz Edenskog vrta. Praroditelji moraju započeti obiteljski život nakon što su izgubili sklad s prirodom, zbrinutost, red i sveto obilje. U oskudici i neimaštini moraju početi iznova. Božja riječ od prvih stranica ima razumijevanja za obitelj koja se mora snalaziti i preživljavati u doba suvremenih kriza.

Treba otvoreno priznati: Praroditelji su bili neodgovorni, narušili su red, dirnuli u temelje opasne po život unatoč upozorenju, izgubili su zaštitu i blagostanje Božjega vrta. Više nego lako prepoznat ćemo paralele s našim prilikama: okoliš zagađen, klima poremećena, izvori energije ograničeni, financije nepouzdane… U takvoj situaciji roditelji, Adam i Eva, kreću u obiteljski život. Osuđeni na znoj lica svojega i porođajne boli, bez osiguranoga vrta, ipak hrabro donose novi život na svijet.

Adam se uvelike iznevjerio. Riječ je o ocu – kako sama Božja prosudba veli – koji je „poslušao glas svoje žene“ (Post 3,17) , a ne Božju zapovijed, pri čemu već znamo: u Bibliji šifra „poslušati glas“ upozorava na vjeru i na autoritet koji Bogu pripada. Eva je u kušnji podlegla. Riječ je o majci koja je znala za upozorenje, a ipak se dala prevariti.

Roditelji u prvoj biblijskoj obitelji proživjeli su strahovitu tragediju kad stariji sin Kajin ubija mlađega Abela. Roditeljski grijeh i neposluh imaju svoje posljedice u prvom ubojstvu. Očekivali bismo da roditelji, osobito otac preuzmu neku aktivniju ulogu u sukobu sinova, ali to je izostalo. Ipak unatoč svemu ne zatvaraju se i ne odustaju od života. Nakon svih ovih izvještaja čitamo kako se „Adamu rodilo još sinova i kćeri“ (Post 5,4).

Povijest prve obitelji povijest je ljudi koji tek nakon grijeha progovaraju Bogu. Ljudi su to koje Bog pita o njihovu djelovanju. I majci nakon što je posegnula za zabranjenim plodom i sinu Kajinu nakon ubojstva Bog postavlja pitanje što su učinili (Post 3,13; 4,10). Na to pitanje treba dati odgovor. Tu se krije odgovornost.

2.2 Obitelj pravednika Noe (Post 6–9)

Pravednik Noa s kojim će Bog uspostaviti prvi biblijski savez od početka je predstavljen kao obiteljski čovjek. Nešto prije treće dobi u kojoj će preuzeti na sebe poznatu pregolemu zadaću, uz njega su tri sina (Post 5,32). Sveti tekst ponavlja njihova imena i kad nam daje uvid u osnovnu tajnu njegove pravednosti: „s Bogom je Noa hodio; tri su mu se sina rodila.“ Opet su tu Šem, Ham i Jafet (6,9s).

Poslušni Noa upoznat je s Božjim planovima i prima preciznu naredbu (Post 6,13–21) koju temeljito izvršava: „učinio je onako kako mu je Bog naložio“ (6,22). Od početka taj pothvat uključuje i uputu da u korablju uđe on i njegova žena, te sinovi i žene njegovih sinova (usp. 6,18). Isti je to biblijski redak u kojem je najavljeno sklapanje saveza. U pitanju je, eto, čitava jedna obitelj kojoj su i djeca u braku. Kad je korablja gotova, nova zapovijed Božja ponovit će da, prema biblijskom načinu govora, trebaju ući „Noa i sav njegov dom“. Zajednički, cijela obitelj ulazi u korablju (7,7.13).

Povijest Noina važna nam je jer je to obitelj koja živi i djeluje usred opće katastrofe. Slika je to one realno-političke propasti koja nastaje padom Davidovskoga kraljevstva, kada Božji narod gubi i slobodu i domovinu. Odlaze u ropstvo. Hram, mjesto Božje prisutnosti, opljačkan je, razoren i spaljen. Povijest Noina važna nam je jer svjedoči da se prvo Božje spasenje u Bibliji ostvaruje u obitelji. U obitelji je sveti ostatak. U sveopćem potopu, čitamo: „Ostao je samo Noa i oni koji bijahu s njime“ (7,23). Noa nam je važan i stoga što pripada među one starozavjetne likove koji žive u monogamnomu braku.

Po svršetku potopa Božja riječ upućena Noi opet obuhvaća cijelu obitelj: „Iziđi iz korablje ti i tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova“ (8,16). I taj nalog on izvršava (8,18). Pritom je došlo do malog, ali bitnog pomaka. Prije su na prvom mjestu u nabrajanju bili Noa i njegovi sinovi, a pri izlasku iz korablje nakon potopa Božja zapovijed – kako i dolikuje – stavlja Noinu ženu odmah uz njega, a potom sinove i njihove žene (8,16). Bračni par unutar obitelji ima svoj vlastiti život i svoje mjesto.

Premda je Bog izričito najavio uspostavljanje saveza s Noom (6,18), već prvi blagoslov nakon potopa uključuje i njegovu djecu. Važna je to novost: Bog ne govori samo Noi, nego progovara Noi i njegovoj djeci (9,1). Govori im u množini, govori cijeloj zajednici i ponavlja, u smislu novoga stvaranja, onaj isti nalog dan čovjeku od početka da ide i rod donosi i da raste (9,1.7). Usprkos prvotnoj najavi u jednini, sveti savez Bog sklapa u množini: „Evo, uspostavljam svoj savez s vama“ (9,9). Kad je riječ o ostalim živim bićima, to su bića koja su s njima (v10.12). I kad je izložen sadržaj obveze opet je jasno da se radi o obitelji, ne samo Noi (v11). Napokon i znak, duga, spomen je na vječni savez koji je uspostavljen doslovno: „između mene i vas“ (v12.15).

Počeci su važni. Ipak, kod Ezekiela naći ćemo Božju korekciju da ne valja ponavljati poslovicu: „Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi.“ (Ez 18,2). Naravno da ponašanje roditelja ima odlučujuće posljedice za djecu, ali u Knjizi Ezekielovoj istaknuta je odgovornost koju svaka osoba ima za svoj životni put. To nas vraća i na temeljnu definiciju iz Božjih zapovijedi o Bogu koji će se sam pobrinuti za krivnju roditelja i u djeci do trećega i četvrtog koljena (Izl 20,5; Pnz 5,9).

2.3 Josipova povijest (Post 37–50)

Za našu je temu vrlo važna škola kroz koju prolazi poznati Josip Egipatski i koja će ga dovesti do vrhunske odgovornosti. Prema biblijskom izvještaji cijeli će svijet u vrijeme gladi doći k Josipu (Post 41,57). Josip je u gorostasnom Egipatskom carstvu uveo dovitljive gospodarske zakone i učinio ga svjetskom gospodarskom silom, dovoljno snažnom da prebrodi najtežu nestašicu. Poznate riječi koje Blažena Djevica Marija u Kani Galilejskoj izgovara: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5), davno je već faraon izrekao o Josipu. Kad je u svim zemljama zavladala glad, a potom i u Egiptu, faraon reagira: „Idite k Josipu i što god vam rekne, učinite“ (Post 41,55). Nas, dakako, zanima put koji je ovoga sina malene jezgre Izraelske obitelji doveo do ovolike odgovornosti.

Počelo je u njegovu poznatom djetinjstvu s velikim snovima, ali i netaktičnim iznošenjem svojih snova, zbog kojih će postati omražen. Ljubimac očev, previše istaknut njegovom naklonošću, donosio je zle glase o svojoj braći. Poslije će sam na svojoj koži osjetiti što znači optuživati druge, kad kao žrtva klevete dospije u zatvor. Josip, od braće prodan, zatvoren, prolazi svoju pokoru, ali Bog pomno prati njegov put. Upravo snovi bit će presudni. Ima uvid u Božje nakane, točno predviđa događaje i tako će doći u položaj da se on, premda je sin, pobrine za cijelu svoju obitelj. Dirljiv susret s braćom u kojem više nije mogao zadržati suza (Post 45,29, pokazuje da je obostrani put čišćenja dovršen i da nastaje pomirenje, pri kojem on svoj život vidi kao put na kojem Božji promisao pripravlja veliko spasenje (v7).

Odgovornost za oca pokazuje ponovljenim ispitivanjem kako mu je (43,7.27). On će omogućiti da se cijela obitelji doseli u plodan kraj (45,9–11). Organizirat će izravan susret svojega oca Jakova, praoca Božjeg naroda, s faraonom u kojem će Jakov izreći svoj blagoslov (47,7). U ljubavi će prihvatiti svoju ženu premda je Egipćanka (46,20), a za prva dva sina, priskrbit će blagoslov oca Jakova (48,13).

Josipov je primjer dragocjen jer nam pokazuje put sazrijevanja za odgovornost. Iluzija je modernog svijeta da neka apsolutna sloboda djeci dobro čini. Sloboda je teret donošenja odluka, a za to se traži poznavanje stvari. Ni dijete, ni mladi čovjek ne mogu uvijek i u svemu donositi odluke. Za ono u čemu još ne možemo preuzeti odgovornost, u tome nismo ni slobodni.

Josipov primjer dragocjen je jer on prepoznaje kako je u njegovoj vlastitoj patnji Božji plan bio prisutan. Josipov primjer dragocjen je jer u velikom pothvatu omogućuje da obitelj postane narod, ne zaboravljajući u brizi za silna djela osjetljivo područje oproštenja, pomirenja i skrbi za obiteljske odnose.

2.4 Ana, majka Samuelova (1 Sam 1–2)

Važna nam je i obitelj u kojoj je rođen prorok Samuel. Žive u doba kada Bog izričito traži od hramskoga svećenika Elija odgovornost za njegove sinove koji koristoljubljem, krađom i lukavstvom obeščašćuju bogoslužje. Izvrstan primjer odgovornosti Samuelova je majka Ana koja svoju bol zbog nesređenih obiteljskih odnosa i zbog vlastite neplodnosti iznosi pred Bogom u molitvi i polaže zavjet. Odgovorno će se obraniti, iznoseći istinu, pred svećenikom koji je lažno optužuje za pijanstvo. Odgovorno će pred mužem iznijeti odluku da se iduće godine ne pridruži hodočašću, nego da ostane uz djetešce. Svoju odgovornost pokazat će ispunjujući zavjet. Posvećuje sina hramskoj službi i kod tog hodočašća zapravo on preuzima ulogu voditeljice (1 Sam 1,24–28).

Odgovornost se očituje i u idućim godinama. Nije se jednostavno odrekla sina, nego prati njegov rast i opskrbljuje ga novom većom odjećom (2,19). Njezin poznati hvalospjev (2,1–10) očituje nam kako se njezin pogled proširio. Jedva ćemo naći još zaokupljenost vlastitom nevoljom, njezin interes sada je usmjeren na cijelu zajednicu. Na srcu joj je sudbina koju Bog ostvaruje sa cjelokupnim svojim narodom.

2.5 Tobit, otac Tobijin

Iz povijesti dobroga Tobije osobito su nam važni njegovi roditelji Tobit i Ana ne samo stoga što su i oni jedan sređeni monogamni brak, nego zato što se nisu odrekli djela milosrđa ni onda kad ih je to stajalo blagostanja i ugleda. Kreposni put vjernosti Božjem zakonu ima svoju pretpovijest, otkriva nam Tobit u svojim uvodnim memoarima, opisujući kako je od malena hodočastio u hram i kako je po dolasku u tuđinu obdržavao pravila ishrane te je „misli i srce upravljao Bogu svome“ (Tob 1,12). Odgovornost je njegova očita osobito u pogledu na budućnost kad sinu daje pažljivu pouku (Tob 4) u kojoj se pokazuje kao pravi biblijski mudrac. Osim toga, vrlo konkretno, šalje sina po ušteđevinu koju je ostavio kod rođaka i koja će sinu dati materijalnu sigurnost.

Takav postupak roditelja dovest će ih ne samo do radosne proslave svadbe njihova sina i veselja uz unuke, nego će i mladoj obitelji omogućiti da naslijedi dobra i iz jedne i iz druge loze i da radosno dočeka pad mrskog osvajača Asura. Tobit tješi svoju ženu Anu kad s tjeskobom čekaju povratak sina. Tobit organizira plaću pomoćniku koji mu je sina pratio i pritom saznaju da je to bio Božji anđeo. Tobit izriče veliku molitvu u kojoj sve članove Božjeg naroda poziva da i ovdje u progonstvu hvale Boga koji će se opet smilovati i okupiti ih (Tob 13). Otac Tobit, napokon, jest onaj koji, premda već na samrti, mudro svjetuje sina i njegovu obitelj da pođu u Mediju, što je za njih ne samo praktična korist i zaštita od rata koji dolazi, nego je ujedno i znak da Tobit poznaje i ima povjerenja u proroštva proroka Jone koje navodi (14,4).

3. Isusov život

U Evanđeljima potražimo namjerno ekstremne slučajeve! Vidjet ćemo kako Isus stupa u kontakt s obiteljima u osobitim prilikama.

3.1 Roditelji zagovornici

Što u prilikama koje jednostavno nadilaze naše sile, kad se s pravom osjećamo odgovorni, ali dolazimo do granice kao kad dođu bolest i smrt? Kako postupiti kad je situacija s vlastitim djetetom takva da nadilazi sve naše pedagoško znanje i jednostavno ne razumijemo i ne znamo što i kako dalje, kad se dijete nađe opsjednuto kojekakvim zlodusima suvremenoga svijeta? Oba slučaja poznajemo, evo, iz Evanđelja. I smrt i opsjednutost. Jednom je sin na umoru, drugi puta kći. Zanimljivo da i tu i tamo otac pristupa Isusu kao zagovornik i molitelj.

3.1.1 Sin kraljevskog službenika (Iv 4,48–54)

Prvi je prizor iz Ivanova evanđelja (Iv 4,48–54). Otac, kraljevski činovnik, kad je čuo da je Isus u Galileji, nije mu teško otići i u drugi grad za što je očito trebalo dan putovanja jer se u izvještaju spominje „jučer“ (Iv 4,52). Premda je s kraljevskoga dvora ne susteže se moliti Isusa za sina koji mu je na umoru. Prvotno je želio da Isus osobno dođe k sinu i izliječi ga. To bijaše njegova molba (4,47). Kad Isus uz kritiku odbija, otac bolesnikov se ne zaustavlja i ne zbunjuje, nego ponovno izriče svoju molbu Isusu: „Gospodine, dođi prije nego mi dijete umre!“ (4,49).

Velikaš s kraljevskom časti – evanđelje veli jednostavno „kraljevski“ – moli Isusa i priznaje ga Gospodinom. Promjenu i novost stvara Isus koji ga šalje sama, ne polazi s njim, ali šalje ga s navještajem: „Tvoj sin živi“ (r. 50) koji je odmah bio djelotvoran (r. 53). Odgovor na Kristov zahtjev „Idi!“ (r. 50) jest očeva vjera. Rezultat je divan: ne samo da se sinu stanje poboljšalo (r. 52), nego je cio njegov dom – cijela obitelj – došla do vjere u Isusa (r. 53).

3.1.2 Jairova kći (Mk 5,21-24.35-43)

Drugi slučaj s dvanaestogodišnjom djevojčicom koja leži na umoru opisuju i Matej i Marko i Luka. I opet je otac onaj koji kreće u akciju. Otac je predstojnik sinagoge (Mk 5,22.35s.38), pripada dakle među religijske voditelje koji su u društvu važni što je očito na onom mnoštvu, okupljenom u njegovoj kući radi skore smrti i oplakivanja (Mk 5,38). Praktički su već došli na sprovod. Prema Matejevu evanđelju djevojčica je doista upravo izdahnula, a njezin otac u svojoj velikoj vjeri drži da će od polaganja Isusovih ruku usprkos tome živjeti (Mt 9,18).

Premda predvodnik starozavjetne vjere ovaj otac priznaje Isusov autoritet i moć. Prema zajedničkom izvještaju sve trojice evanđelista on, predstojnik, klanja se Isusu (Mt 9,18; Mk 5,22; Lk 8,41). To je jasan biblijski zna štovanja. Očev postupak donosi prvi uspjeh, Isus kreće s njime. Veličina očeva jest u tome da se ne zbunjuje kad ga zaustavljaju, tvrdeći da je besmisleno dovoditi Učitelja (Mk 5,35). Mora izdržati i opće ismijavanje kad Isus tjera oplakivače i naricatelje, tvrdeći da djevojčica samo spava (Mk 5,40).

Ono što je otac svojom akcijom postigao jest izravan kontakt Isusa i djevojčice. Isus je uzima za ruku (Mt 9,25; Mk 5,43; Lk 8,54). Što Isus s djevojčicom čini slika je njegova vlastita uskrsnuća: Djevojčica ustaje. Otac postiže izvrsne rezultate i za sebe. Zajedno sa svojom ženom postao je najbliži svjedok božanskog djelovanja. Isus je u sobu pustio samo roditelje i najužu pratnju: Petra Ivana i Jakova (Mk 5,37). Roditelji također dobivaju zadatak koji je dvostruk: s jedne strane moraju čuvati svetu tajnu uskrsnuća. To sad pripada na njihovu odgovornost. S druge strane, vrlo konkretno, moraju djetetu dati jesti, kao što je i Isus nakon uskrsnuća jeo pred učenicima da im pokaže kako nije neka utvara.

Druga dva evanđeoska slučaja jesu opsjednuća. Jednom je u pitanju sin, drugi puta kći. Oba puta riječ je o velikoj muci koja posve nadilazi roditeljske sile. Jednom majka stupa u akciju, drugi put otac.

3.1.3 Majka strankinja (Mt 15,21–29; Mk 7,24–31)

Poznata je žena strankinja koja se pred Isusom klanja do zemlje. To je ujedno i izraz štovanja i satrvenosti. Njezina prva molba ostala je bez odgovora, intervencija učenika ništa nije postigla (Mt 15,23). Ipak, izravna uvreda u usporedbi s psima kojima ne dolikuje dati hranu s gospodareva stola ne samo da je, povrijeđenu, ne zaustavlja, nego ona je prihvaća i pretvara u svoj argument. „Psići jedu mrvice s gospodareva stola“ – veli ona (Mt 15,27; Mk 7,28). Nije se skrila u mnoštvu, nije bijesno prešla u napad prekrivena maskom lažne ili prave uvrijeđenosti. Rezultati ne izostaju. Kćerkica je oslobođena od zloduha koji ju je „veoma mučio“, a majka dobiva čudesno Isusovo obećanje. Svi mi, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, pa i samim Isusom, molimo pred Ocem nebeskim: „Budi volja tvoja!“, a ovoj majci Isus kaže: „Neka ti bude kako želiš!“ – Neka bude volja tvoja! (usp. Mt 15,28)

3.1.4 Opsjednuti padavičar (Mt 17,14-21; Mk 9,14-29; Lk 9,37-43)

Poučan je i postupak oca opsjednutoga mladića. Ponajprije otac prati i ima uvida što se zbiva s njegovim sinom. Suosjeća s njime u njegovoj patnji. Zna da ga zloduh baca na zemlju i trga njime, baca ga u vodu i u vatru. Zna kako se mladić pjeni, viče i škrguće zubima, pa onda opet ostaje ukočen i nijem. Svim tim strahovitim prizorima otac svjedoči od njegova djetinjstva (Mk 9,21). I ne odustaje. Traži pomoć kod Isusovih učenika (9,18). Kad su i oni bili nemoćni, opet ne odustaje. Prema Matejevu evanđelju i on, kad pristupa Isusu, klanja se, izražava liturgijsko štovanje (Mt 17,14).

Otac je to koji preuzima odgovornost. On moli za sina. Ulazi u razgovor s Isusom. Točno i podrobno opisuje stanje stvari. Ne zaustavlja se zbog Isusove kritike i negodovanja nad nevjernim rodom. Poslušno izvršava zapovijed Isusovu i dovodi sina. Prihvaća pouku i korekciju, te napokon, traži potporu za svoju vjeru. „Vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri!“ veli on pred Isusom (Mk 9,24). Rezultat je sin oslobođen od zloduha. Prema Markovu izvještaju i ovdje je otac doveo do izravnoga kontakta s Isusom: Isus uzima dječaka – za kojega su ostali rekli da je umro (r. 26) – za ruku i podiže. Oba uskrsna glagola: „uskrisiti“ i „ustati“ spominju se pri tom (ἐγεῖρω, ἀνίστημι r. 27).

4. Isusove pouke

4.1 Talenti (Mt 25,14–30)

Najbolja i najpoznatija prispodoba o biblijskoj odgovornosti zacijelo je ona o talentima. Biblijska mjera „talent“ toliko je ušla u našu kulturu da već po sebi označava nadarenost i prave životne vrijednosti. Evanđeoska prispodoba pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kad nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (r. 19).

Da spoznamo kako nije riječ o sitnicama dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s), i da prema proračunima označava masu od 60 kg što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu onda 13 puta više.

Gospodar premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se tako da oni mogu samostalno djelovati. S pouzdanjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (Mt 25,15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (παραδίδωμι r. 14.20.22). To nam je važno.

Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent. Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kad se gospodar vratio – prvi pristupa (Μτ 25,20). I prvi i drugi jasno daju do znanja da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: „Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove“  (r. 20,22). Treći pak sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđem, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. „Evo ti tvoje“ (r. 25), veli on, dokazujući da nikad nije preuzeo odgovornost za nj.

Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: „Daj mi moje!, Vrati!“. On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (Mt 25,21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.

Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kad mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskom menadžmentu njemu pripada (r. 28). Sjetimo se riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više. Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.

Problem trećeg sluge već smo prozreli. Daje se voditi strahom kako sam priznaje (Mt 25,25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrešan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna „polja i žetve“ (r. 24), a ne tek jedan talent koliko je na brigu dobio. Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.

Gospodar je htio vidjeti njihovu dobrotu i vjernost, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koja se četiri puta spominje (πιστός Mt 25,21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost. Vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.

4.2 Rasipni sin (Lk 15,11–32)

Poznata Isusova prispodoba o rasipnom sinu govori nam puno o odgovornosti. Uočimo kako se u specifičnim odnosima unutar obitelji odvija rast u odgovornosti: Ova prispodoba, u kojoj obično gledamo na problem grijeha i potrebu pokore, zapravo kao središnju temu ima radosno raspoloženje i slavlje. Četiri puta se ta tema s istom riječi ponavlja. To je nakana koju otac izriče: „Donesite tele ugojeno da se veselimo“ (εὐφραίνω Lk 15, 23)! To je opis slavlja koje slijedi: „Počeli su se veseliti“ (εὐφραίνω r. 24). To je želja starijeg sina, da se proveseli s prijateljima (εὐφραίνω r. 29). To je, prema tumačenju očevu, dolična proslava jer je njegov brat živ i pronašao se (εὐφραίνω r. 32). Ipak, prispodoba iz Lukina evanđelja ne umanjuje promašaj i grijeh koji izgubljeni sin dvaput spominje (ἁμαρτία r. 19.21). Štoviše grijeh se ovdje dvaput izjednačuje sa smrću i propašću (r. 24.32).

Prisjetimo se poznatih pedagoških postupaka očevih ponajprije prema mlađem sinu! Otac dopušta i prihvaća inicijativu sina, i to mlađega. Sluša njegovu želju ι ispunjava je. Podjela koju čini pravedna je: daje mu dio koji mu pripada (Lk 15,12). Otac dopušta sinov odlazak, premda on nije to izrijekom tražio. Ne opire se da sin sve svoje pokupi i udalji se.

Vidi otac na daleko, nije skučena pogleda i kratkovidan. Kao što je sin u daleku zemlju otišao, tako ga otac već izdaleka vidi kad se vraća kući (Lk 15,13.20). Otac ne koči osjećaje, smililo mu se u srcu (15,20) kao Isusu kad gleda mnoštvo naroda. Otac trči, ne sin, koji je možda i na kraju snaga, siromah, gladan, na dugu putovanju. Otac ga grli i ljubi. To je njegova komunikacija sa sinom. Bez riječi. Nema objašnjavanja, dokazivanja i razračunavanja. Riječi koje izriče upućene su slugama.

Otac prekida sina u njegovoj ispovijedi. Daje mu da s obućom stupi na posjed, kao gospodar, i tako je preduhitrio sinovu nakanu, koju nije ni dopustio izreći, da bude učinjen slugom. Otac ne potvrđuje i ne ponavlja sinovu riječ: „grijeh“. Ali itekako ističe njezino značenje. I u kući pred nazočnima, i vani pred starijim bratom koji se vraća, tumači da je riječ o smrti i izgubljenosti (Lk 15,24.32). Pritom izgubljenost nije neka relativna dezorijentiranost ili psihička zbunjenost. U svetom se tekstu nalazi riječ koja označava propast, ona ista koju izgubljeni sin upotrebljava kad kaže da umire od gladi (ἀπόλλυμι r. 17).

Otac kod sinova povratka u potpunosti preuzima inicijativu. Priređuje veselje ne samo za njega, nego za cijelu zajednicu.

Zaključimo: Sin je iz iskustva naučio da ne valja prvo trošiti, pa tek onda tražiti posao. Rastrošnost je vrlo opasna jer može nastati velika glad. Sin je iskusio posljedice neodgovorne samostalnosti. Iskusio je oskudicu. On koji je tražio „Daj mi!“ (Lk 15,12) osjetio je kako nije bilo „nikoga tko bi mu davao“ rogače da se u zadnjoj bijedi okrijepi (r. 16). Nema uvijek nekoga tko bi mu davao. Sve to vodi ga natrag u kuću očevu. Promišlja i shvaća da u kući očevoj sluge bolje žive, nego li on kao loš gospodar koji je sve potratio (r. 17). Više mu se isplati biti sluga u kući nego li skupiti sve svoje i otići. Vrlo realan i odgovoran uvid! Obitelj je, eto, škola odgovornosti i u razdobljima privremene odvojenosti i lutanja.

Jednako nas zanima postupak očev prema starijem sinu. Vrlo je važno ponajprije da kod podjele koju je mlađi sin inicirao, otac dodjeljuje imanje obojici. Čitamo: „I podijeli im imanje“ (Lk 15,12). Nije samo mlađi brat dobio svoj dio. Starijemu sinu također otac izlazi ususret. I ovaj put izlazi iz kuće kad ovaj bijesan nije htio ući. Prvi mu upućuje svoju riječ koja je prema opisu i poticaj i molba (παρακαλέω r. 28). Sluša otac i starijega sina koji mu tek sada progovara o svojim željama i svom stavu. Sluša kako je on sama sebe definirao kao slugu i izvršitelja zapovijedi (r. 29). Želio se proveseliti s prijateljima. Je li ikada izrekao svoje očekivanje ili je u sebi kuhao svoj bijes i frustriranost koja je sada eksplodirala?

Otac sluša kako, eto, ni stariji sin nije primijetio da je otac obojici podijelio imanje. Ne prihvaća ga kao svoje, nije odgovoran. Očekivao je jare od oca, ne uzima od svojega. Optužuje brata da je očevo imanje rasuo, ne svoje, i to s bludnicama, o čemu u opisu ništa ne stoji. Ne prihvaća napokon ni brata, kad veli: „ovaj sin tvoj“ (Lk 15,30). Otac daje odgovor, ulazi u dijalog. Ovaj put to je odgovor s objašnjenjem, a ne samo zagrljaj i poljubac. Ponajprije, oslovljava sina izrazom od milja: „dijete“ (r. 31).

U očevima riječima onaj dio odgovora koji se tiče starijeg sina dvostruk je (Lk 15,31). Prvo, on je cijelo vrijeme s ocem. I sin je gospodar, ne treba mu istom staviti obuću na noge, nije on sluga kako je sama sebe definirao. Drugo, sve očevo jest njegovo, ne samo onaj jedan dio koji mu je dodijeljen. Sve što je očevo pripada mu. Tu je stalno, među ukućanima, među kojima i najamnici obiluju (r. 17). Sa svime može odgovorno raspolagati. Odgovor koji se tiče mlađeg sina donosi bitan ispravak. Nije on tek neki sin očev, nego je brat, „tvoj brat“ (r. 32). Sve moje tvoje je. Moj sin, tvoj je brat.

U razgovoru koji se zbio izvan kuće probijen je led, koji je možda dugo vremena vladao. Nije potreban bijes (r. 28), nego veselje i radost (v32). Valjda je to dosta da i stariji brat poželi ući u kuću očevu. U cijelog zgodi i braća su, dakako, međusobno učitelji odgovornosti. Mlađi od starijega može naučiti vjerno služenje, stariji od mlađega izricanje želja i nacrt vlastitoga životnog puta.

4.2 Majčina odgovornost u Kani (Iv 2,1–12)

Da ne bismo nepravedno naglasili samo ulogu oca obitelji, prisjetimo se u ovoj digresiji izvještaja o Kani Galilejskoj koji je eminentno obiteljski jer se spominju Isus i njegova majka i njegova braća tj. bliski rođaci, a riječ je o sklapanju braka. Ondje je majka osoba koja ima oka za potrebu, ona potiče akciju, citirajući, rekosmo, drevnu biblijsku naredbu. Ona omogućuje ne samo da se nestašica prebrodi, nego – još puno važnije – da učenici povjeruju u svoga Učitelja. Ona će omogućiti da poslužitelji krenu u akciju i zapravo budu u središtu zbivanja. Oni znaju da je voda vinom postala. Majka svojom intervencijom stvara okvir za čudesnu stvarnost: slava Božja objavljuje se u malim svagdanjim stvarima – u jelu i piću, u posluživanju. I na posljednjem sudu bit će pitanje: Žedan bijah, jeste li mi dali piti?

4.3 Kraljevska svadba (Mt 22,1–14)

Zaključimo završnom slikom o kraljeviću kojemu otac kralj sprema svadbenu gozbu (Mt 22,1–14). Otac preuzima odgovornost, on šalje sluge s pozivnicama. On se brine za sve. Jelo je pripravio, njegova goveda su poklana. Sve je spremno. On poziva: Dođite na svadbu. Sin se može posve osloniti na skrb očevu, slobodan od stresa i napetosti. Sve na što mora pripaziti jest da dođe s pravim odijelom. U prispodobi o marljivim slugama Isus ide još i dalje. Sam će se gospodar opasati, pozvati svoga slugu za stol i posluživati ga (Lk 12,37).

amDg, 29.08.08. (usp. https://amdg.ffrz.hr/obiteljska/37odgovornost.php)
ispravljeno: 30.05.2013.
2. izd. 23. 4. 2020.

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Obiteljski konflikti u biblijskoj povijesti

Svetopisamski pogled na upravljanje konfliktima u obitelji kao prevencija nasilju

a) Sukobi među braćom i sestrama

1. KAJIN I ABEL

Prva je slika vrlo poznata. Riječ je o bratoubojstvu koje se događa strahovito brzo i brutalno u jednom jedinom biblijskom retku (Post 4,8). Kajin je prvorođenac, stariji brat. Prvijenac je važan ne samo u tradiciji, nego Abel koji je naišao na Božju naklonost prinosi od prvina (4,4). Kajin je u Bibliji prvi sin čovječji, ljudski potomak, rođen od žene. Prvi koban sukob (među braćom) zbiva se oko eminentno vjerskoga pitanja, oko Božje naklonosti, njegove pozornosti.

Rođeni su od iste majke, žive i odrastaju (pretpostaviti je) zajedno, ali razvijaju se različito. Abel postaje pastir kao Mojsije i David. Prvi je biblijski uzor za Spasiteljev govor o dobromu pastiru. Kajin postaje obrađivač zemlje. Kao opslužitelj tla zemaljskoga izvršava ono što je prvotni (dvaput spomenuti) Božji nacrt iz rajskoga vrta: čovjek treba obrađivati zemlju, služiti joj, gojiti (Post 2,5.15) i čuvati je, paziti na nju (2,15). Ipak, Abel, pastir, spomenuti je na prvom mjestu (prije se razvio).

Ne možemo reći da Kajin oponaša jer prvi prinosi dar (ili danak. Prvi je čovjek koji daje liturgijski prinos Bogu u Bibliji). Problem je vjerojatno u tome što Kajin uzima za prinos od plodova zemlje, a ona je prokleta – zbog čovjeka, Adama, oca njegova (Post 3,17). Kajin, otkrivamo, želi diktirati Božjoj slobodi. Kad vidi da je bratova žrtva primljena, negoduje. Tako on svoj dar prati žestokom ljutnjom, obrazi su mu pali. Prati prinos mrkim licem koje je upravljeno prema dolje (4,5).

Kajinu Bog prvo progovara. Zanima se kako je. Pita o njegovu unutarnjem stanju, osjećajima i o njegovu stavu. Pita o svrsi njegova bijesa i paloga lica. Poučava ga o slobodi koju ima da bude dobar, da pravo postupa, da čini dobro ili ne. Poučava i o posljedicama. Tu Sveto pismo prvi put spominje grijeh (4,7).

Na Božji govor Kajin ne daje odgovor. Ne uspostavlja komunikaciju. I kod oca Adama i kod sina Kajina Sveto pismo ustanovljuje tužnu činjenicu da mi ljudi progovaramo Bogu tek nakon grijeha. Velik se promašaj događa: Kajinu progovara Bog (Post 4,6s), a on se obraća čovjeku (r. 8). Svoje stanje ljutnje (vjerojatno na Boga) svaljuje na brata čovjeka. Ubija.

Bog ni tada ne odustaje. I opet se obraća Kajinu. Ako je prije pitao Adama gdje je (Post 3,9), tražeći čovjeka, sada Bog jasno pita za bližnjega: “Gdje ti je brat?” (4,9). I sada, tek sada, Kajin progovara. Ne prihvaća ulogu čuvara svoga brata (on je čuvar zemlje). Kajin ne odgovara na pitanje, ne ulazi u razgovor, nego odgovara protupitanjem.
Bog pita o njegovu djelu(4,10), kao što je prije jednako njegovu majku pitao: “Što si učinila!” (3,13). Krv njegova brata viče k Bogu iz zemlje. Zemlja sada nije samo prokleta nego je natopljena krvlju. Pa je onda i Kajin, čovjek, proklet – ne samo zemlja.

Čovjekova nestalnost i lutanje (4,12.14), nespokoj i nesmirenost ima korijen u sukobu s bratom čovjekom. Nemir i usplahirenost, besciljnost i beskućništvo na ovomu svijetu Sveto pismo vidi kao posljedicu neriješenoga konflikta među braćom. Izloženost, krhkost čovjekova života pred drugim također.

Kajinu je njegova krivnja preteška. Počinje govor Bogu, jadikovka (Post 4,13). Poput Jone Bogu predbacuje da ga je on odbacio (“odbaciti” Post 4,14; Jona 2,5). Počinje skrivanje od Božjega lica. Doista Kajin odlazi, sam odlazi, ispred Božjega lica. Slijedi stope svojih roditelja, odlazi na istok od rajskoga vrta, u zemlju kojoj je ime izvedeno od njegova lutanja i beskućništva. – I Kajinova se loza nastavlja. (Od njega naša nestalnost i lutalaštvo, nespokoj; naša izloženost i ustrašenost za život pred bližnjima.)

Isus će s pravom reći: kad prinosiš dar, pa se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, pođi najprije i izmiri se (Mt 5,23s)! Jer, evo što se zbilo s Kajinom i Abelom. (Natjecanje u bogoštovlju nije Božja stvar.)
Možda je Kajinov problem motiviran vrlo ljudski: zar će ga mlađi brat preteći u služenju Bogu? Zar će ga “mali” poučavati o pravom bogoslužju?

Čudimo se da se kod Kajina i Abela roditelji ni na koji način aktivno ne uključuju u sukob. Nema nikakve interakcije sa sinovima. Zacijelo je i to posljedica njihova prvotnoga neposluha.

Zastrašujuće je što među braćom nema jasne komunikacije osim one neverbalne, okrutne kada se u polju stariji diže na mlađega brata i nemilice ga ubija. Izvorni tekst izostavlja i ne donosi riječi koje je Kajin uputio svome bratu (Septuaginta dodaje 4,8). Sukob i užasan ishod među njima odvija se šutke. Nije to tišina slušanja, nego ledena muklost nerazumijevanja. Mi možemo analizirati motive kao promatrači, ali oni o tome ni na koji zdrav način ne komuniciraju. Svakako, pastir Abel nema u Bibliji ni jedne zapisane riječi. Odveden je kao janje na klanje, šutke kao ovca nijema pred onima što je strigu.

2. EZAV I JAKOV

Ezav i Jakov, premda su začeti na molitvu oca Izaka (Post 25,21) od početka su u sukobu. Tuku se već u majčinoj utrobi (r. 22). Otpočetka su međusobno podijeljeni kao dva različita naroda (r. 23). I kod rođenja Jakov drži prvorođenoga brata Ezava za petu kao da ga želi spriječiti da bude prvi. Iako su blizanci, mladost će provesti u bitci za prvo mjesto, tko je stariji.

Podjela je utvrđena razlikom zanimanja i načina života. Jedan je lovac, provodi vrijeme u prirodi, drugi je kućni čovjek. Razdijeljenost je pojačana rastrganom roditeljskom ljubavi. Otac Izak kao pravi muškarac daje se voditi jelom i trbuhom. Voli divljač pa mu je draži Ezav. Majka Rebeka, koja će odigrati vrlo nezgodnu ulogu, nekako po naravi stvari voli Jakova (r. 27) koji je tu, prisutan uz nju, u šatoru, i zna kuhati povrće (25,29).

Lukavi hvatač pete svoj odnos prema bratu želi urediti trgovinom (25,31). Još traži i prisegu prije negoli će gladnoga brata nahraniti (Post 25,33). Svakako, Biblija će i Ezava u toj kupoprodaji nemalo osuditi. Prezreo je svoje dostojanstvo i obveze kao prvorođenac (25,34). Poslanica Hebrejima vidjet će u Ezavu bezbožnika koji je za malo hrane prodao svoje obiteljsko pravo (Hebr 12,16). Smijemo primijetiti kako Ezav slijedi svoga oca te mu želja za jelom vrlo visoko kotira.

U gruboj i izravnoj prijevari, kad Jakov pred ocem, i uz višestruke sumnje i provjere, ustrajno glumi brata Ezava, on je uvelike pod diktatom majke. Ona je informantica i savjetnica. Ali to ga ne ispričava uzmemo li u obzir njegovu besprigovornu spremnost na prijevaru, pri punoj svijesti i unatoč bojazni, i njegovo prijašnje lukavstvo. Zapravo na temelju obavljene trgovine njemu i onako već pripada pravo prvoga blagoslova pa prijevara ne bi ni bila potrebna da se Ezav toga držao i da je među braćom vladalo povjerenje umjesto trgovanja i lukavštine.

Jakov je svjestan razlike između njega i brata i otvoreno govori o strahu da sve pođe u krivo pa da umjesto blagoslova zaradi prokletstvo, ali pripravno se daje na igrokaz i dvaput će pred vlastitim ocem zatajiti svoj identitet (27,19.24), u oči će mu lagati. Čak će za svoje laži i ime Božje svetogrdno upotrijebiti (27,20). Svojim postupkom Jakov izaziva užas u oca (27,33) i ogorčen jauk (r. 34) i plač (r. 28) brata Ezava.

Ezav brata pred ocem otvoreno optužuje za dvostruku prijevaru (r. 36) (tumačeći očito kako i prijašnju trgovinu gleda kao prijevaru). Zbog ukradenoga blagoslova Ezav postaje neprijatelj i u srcu već nosi Kajinovski plan da ubije brata.

I opet će majka biti posrednica koja upozorava Jakova na opasnost i organizira njegovo udaljavanje s odgovarajućim i uvjerljivim izgovorom. Iz njezinih riječi – i mi kao čitatelji i Jakov kao protagonist –­ znamo za Ezavov bijes i ljutnju na brata (Post 27,41). Njezina je misao da treba čekati dok on zaboravi što mu je Jakov učinio (r. 45). Stvari će se naravno drukčije odvijati.

Jakov će proći pravi put čišćenja. I to upravo kod prepredena majčina brata koji odmah uviđa da im pred sobom jednoga koji je građen kao on, od njegova mesa i njegovih kostiju (29,14).
Kao što je sam prevario brata tako će biti prevaren sa sestrama, Leom i Rahelom; kao što je sam trgovao pravom prvorodstva i iskoristio trenutak slabosti tako da ucjeni i praktički prevari, tako će Laban trgovati Jakovljevom plaćom i više put će varati nećaka da se obogati na njegov račun.

Premda je prošlo puno vremena, premda je Jakov sam postao otac obitelji i imućan gospodar, premda je ozbiljno započeo svoj duhovni put s Bogom, i premda je u miru dovršio napete i konfliktne veze s ujakom, izvorna nevolja nije sama od sebe prošla. Svađa s bratom, gruba prijevara i prijetnja, sukob s početka, tjeskobno stežu u dnu duše. Jakov šalje posrednike-glasnike u susret bratu Ezavu (32,4). Naziva ga svojim gospodarom (32,5.6), a sebe proglašava njegovim slugom (r. 5.19.21) Osjeća velik strah i tumači bratov dolazak u susret kao napad (32,7.8), sprema taktiku preživljavanja (r. 9).
Šalje novo izaslanstvo. To je prva slika koja prikazuje našu tipičnu politiku izmotavanja. Sprema Jakov silnu povorku poklona: prvo stado od 200 koza i 20 jaraca, pa zatim kao drugi dio povorke, na određenoj udaljenosti 200 ovaca i 20 ovnova, nakon toga 30 deva i njihovu mladunčad i tako redom: 40 krava i 10 bikova, pa 20 magaraca i 10 magarica. Povorka darova treba potkupiti bratovo lice, kupiti pomirenje, zapanjiti mu pogled, služi kao pijesak bačen u oči (Post 32,20).

Taktika je postupna. Iza svakoga poklonjena stada razmak i ondje sluga koji najavljuje da na kraju iza svih poklona dolazi sam Jakov (32,19.21). Ali nešto bitno drukčije bit će potrebno. Jakova unutarnja stiska dovodi do bitno drukčije akcije. Prije nego šalje povorku poklona Jakov moli. Prva je to velika molitva na njegovu životu putu. Dobra mu je molitvena metoda jer se prisjeća Božjih obećanja (32,10.13) kojima Bog ostaje vjeran. Pokazuje stanje svoje duše s obzirom na brata Ezava i traži pomoć na pravom mjestu: „Spasi me od ruke moga brata!“ govori on Bogu svome (32,12). Dragocjeno je što otvoreno priznaje: „bojim ga se“. Njegov je strah skrbnički i solidaran jer obuhvaća cijelu obitelj.

Kad je taktička povorka već krenula, kad je takoreći show počeo, kad je priredba započela, još će se dvije važne stvari zbiti prije nego Jakov bude pripravan stupiti pred bratovo lice.
Prvo Jakov poduzima na svoju inicijativu. Usred noći prebacuje sve svoje na drugu stranu rijeke, a on ostaje sam (32,25). To je važan trenutak na njegovu putu pročišćenja. Oslanjanje na moć, na posrednike, na imanje ostaje po strani. U samoći i ogoljelosti svoje duše čovjek vidi kako stvarno stvari stoje. Savjest može otvoreno reći svoj sud.

Druga stvar koja se zbiva čuvena je i dobro poznata. Nastaje ne toliko na Jakovljevu inicijativu nego zacijelo kao odgovor na njegovu molitvu. Cijele noći Jakov se bori s neznancem. To je borba izbliza, prsa o prsa, hrvanje. Jakovljeva je inicijativa da ne popušta dok ne dobije blagoslov (32,27) i tako pokazuje da onaj na prijevaru zadobiveni nema pune vrijednosti. Prije nego što primi blagoslov (r. 30) mora još nešto dovesti u red. Mora reći svoje pravo ime, priznati i potvrditi svoje „ja“ (28). On je Jakov. Nije on Ezav ili netko drugi. Sad je spreman primiti novu definiciju od Boga koja će nositi cijelu daljnju biblijsku povijest. Ime je program dan Jakovu. Izrael znači: Bog će se boriti. Bog će voditi tvoje bitke, Jakove.

Prvi plodovi tajanstvenoga susreta dragocjeni su. Sunce mu je ogranulo (32,32) kaže Sveto pismo, sunce koje je bilo zašlo kad je započeo svoj bijeg (28,11).
Jakov kreće u susret bratu. I sada hrabro staje na čelo obiteljske povorke, na predvodničko, najizloženiji mjesto.
Susret među braćom više je nego dirljiv. Ezav, usuprot Jakovljevu tumačenju i očekivanju napada, trči u susret, grli ga i ljubi – baš kao dobri otac iz pouke o rasipnom sinu. Obojica plaču.

Jakov sam svjedoči koliko je pomirenje duboko i koliki su mu razmjeri. Kaže bratu: „Vidio sam tvoje lice kao što se lice Božje gleda.“
A mi promatramo i zaključujemo. Strašno je to i utješno u isti mah. Užasno je primijetiti kao su zadnje riječi koje su si progovorili bile kod trgovanja tanjurom graha ili leće. To je zadnji u Bibliji zapisani razgovor. Sve ostalo jest preko posrednika i izdaleka.

A sada, nakon naglašenih gesta: nakon višestrukoga Jakovljeva klanjanja pred bratom, nakon zagrljaja i poljupca, nakon zajedničkoga plača i suza od ganuća, počinje razgovor.
Oni ne ostaju živjeti zajedno. Svatko ide svojim putom, Ezav je u Edomu, Jakov u Izraelu.
Ono što se traži, ono što je prijeko potrebno jest pomirenje. I na tom putu, prije nego će s bratom raščistiti račune, Jakov nakon iskrene molitve, uređuje račune s Bogom – ne bez napora i cjelovita angažmana duše i tijela.

3. MOJSIJE, ARON I MIRJAM

U idućoj su slici dva brata, Mojsije i Aron, sa sestrom Mirjam pred šatorom svetištem izvan tabora kad su već na putu u obećanu zemlju. Glavna inicijativa u upravljanju ovim sukobom jest kod Boga. U stupu od oblaka pred ulazom u svetište on progovara.

Na površini sukoba Mojsijeva je žena, strankinja, protiv koje govori ponajprije Mirjam, a Aron joj se pridružuje. Dublji je i otvoren napad koji oni složno iznose usmjeren protiv jedinstvenosti Mojsijeva autoriteta kao Božjega sugovornika. I opet je to jedan sukob koji zalazi u svu dubinu vjere i odnosa prema Bogu. Zar je samo Mojsiju Bog govorio, zar nije i Aronu i Mirjam.

Bolno je i problematično što i neodređene prigovore o ženi koja im smeta i ovaj otvoreni napad oni ne iznose u dijalogu s Mojsijem, u pripravljenom okviru i s taktom, nego pred pričaju pred nedefiniranim općenitim slušateljstvom, javno, na način glasine i trača. Tako stvaraju žalostan uvod u glasine o obećanoj zemlji (poglavlje-dva kasnije) kad će nakon povratka izviđača nastati buna u cijelom narodu, a sve na temelju rekla-kazala.

Mojsije, neznatan i ponizan Božji siromah, (navikao već na kojekakve izvitoperene napade i izopačena rogoborenja) pred bratom i sestrom zapravo ne poduzima ništa u obranu svojega dostojanstva i autoriteta.

Pismo je jasno. Gospodin je čuo i organizira susret za raščišćavanje. Neuobičajeno je naići na opis kako Bog iznenada, odjednom i neočekivano progovara. Govori Mojsiju, Aronu i Mirjam, njima trima, tražeći da dođu pred svetište.

Božje riječi Aronu i Mirjam koje slijede važne su (ne samo po sadržaju nego) zato što upozoravaju na prvi podatak koji počinje svađu. Istina, dva su mjesta gdje u Levitskom zakoniku Bog govori Aronu; istina, mnogo puta Božji je govor upućen Mojsiju i Aronu (koji zajedno slušaju). Ali ovo je jedino mjesto gdje se Božja riječ izravno obraća i bratu Aronu i sestri Mirjam, braneći pritom Mojsijevo sasvim povlašteno mjesto i veliku blizinu s Bogom. Tako njihov argument s početka da je Bog i njima govorio nema velike osnove. (Na početku svađe i sukoba praktički stoji neistina.)

Zanimljivo kako prvo predbacivanje zbog žene koja im je smetala uopće nije istaknuto. Ili ga prešućuju i zaobilaze ono što je na površini i svaki dan prisutno (i puno je više uzrok sukobljavanja), pa izbjegavaju pogledati tako utjecajan, ali i nevažan uzrok sukoba.
Ili je sve to toliko bespredmetno da treba odmah ići na korijen problema.

Aron je već prošao jedno izravno raščišćavanje računa s Mojsijem, brzo uviđa što se zbiva i u njihovu postupku prepoznaje grijeh. To je velik napredak Aronov. Onda, nakon klanjanja zlatnu teletu, kad je Mojsije tražio izravan susret s njime i otvoreno kod brata, odgovornoga, pitao kako stvari stoje, Aron je vrlo smušeno i nevješto objašnjavao kako je tele nastalo samo od sebe kad su ubacili zlato u vatru. Mojsije je tada jasno govorio o veliku grijehu, a Aron krivnju prebacivao na narod koji traži napravljenoga boga.

Ovaj put Aron postupa daleko zrelije. On traži zagovorničku molitvu od Mojsija tako da grijeh na ostane na njima, da grijeh bude oprošten. Mojsijev će zagovor kod Boga u konačnici biti uspješan. Sestri Mirjam koja i sama od početka uz svoje ime nosi proročki naslov dostojanstvo će biti sačuvano. Od svega ona dobiva osip ili čak gubu, pa boluje. Ali i za tih sedam dana bolesti koju trpi, njezin ugled u narodu ostaje zaštićen. Svi čekaju i dalje će poći tek kad ona ozdravi i opet bude primljena u tabor.

Za Arona cijeli će slučaj biti plodan tako da on na kraju postaje svojevrstan uzor bratu Mojsiju kako treba umrijeti. A i za Mirjam stari dobro završavaju. Prema proroku Miheju ona pripada na istu razinu s velikim izbaviteljem i zakonodavcem Mojsijem kao Božja izaslanica koja ide pred narodom na putu u slobodu.

4. STARIJI I MLAĐI BRAT IZ PRISPODOBE O IZGUBLJENOM SINU

Sukob dvojice braće iz čuvene pouke Krista Učitelja o rasipnu sinu praktički je predodređen. Mlađi je brzoplet, otvoren i pun inicijative – možda nalik Petru Apostolu. Mlađi brat izravno pristupa ocu, ne ustručava se i usudi se. Otvoreno stupa preda nj i na početku kad traži ono što mu pripada i poslije kad je sve izgubio, kad s kajanjem priznaje svoj grijeh i svoju nedostojnost. Stariji pak čeka da otac njemu pristupi, da prvi progovori. Je li ikad zatražio očekivano jare da se proveseli s prijateljima ne znamo. Strogo pazi da ne prestupi „nijedne očeve zapovijedi“, čuva svoje dostojanstvo.

Mlađi se odvaja, odlazi daleko, troši nemilice. Kad nastaje glad u onoj dalekoj zemlji, opet poduzima korake, nastanjuje se kod stranaca. Stariji je tu, samoga sebe proglašava slugom, govoreći: „služim ti/robujem ti“. Ako je prvorođenac, onda je i nasljednik. je li uopće primijetio i primio na znanje da je otac na početku i njemu dodijelio od imanja što mu pripada kad želi jare od oca?

Mlađi je dobar račundžija i vidi da se u želji za vlastitim imanjem i za samostalnošću doveo do gubitka svega i u novu, još goru ovisnost. „Šalju ga da čuva svinje,“ „ne daju mu hranu“. Plaćenim slugama u očevu domu bolje je – realno procjenjuje poduzetni, odvažni mladić.
Sukob između dva brata suptilan je i bez izravne eskalacije među njima. Stariji brat odbija zajedništvo, ne želi ući u kuću. Umjesto vesela slavlja on se odaje gnjevu. Ne dolazi u neposredan susret i dijalog s bratom nego komunicira s informantom i posrednikom.

Preko oca koji će se posredno dati na rješavanje sukoba izriče svoje optužbe. Odriče se brata, ne priznaje ga kao svojega, nazivljući ga udaljeno i službeno: „ovaj tvoj sin“. Zdravo za gotovo spominje „bludnice“ iako prethodni izvještaj nema takva svjedočanstva te stariji brat puno više govori o sebi. Ocu predbacuje i napada ga zbog slavlja i gozbe za razmetnika.
Sukob s bratom kod njega dolazi kao u paketu s poremećajem u odnosu prema ocu i prema imanju. Zar je normalno da nijednom od svojega nije uzeo da se proveseli s prijateljima? Je li moguće da je stariji sin zarobljen strahom i prenaglašenim poštivanjem oca te mu ni ne govori o svojim željama i očekivanja? Otac upravlja konfliktom tako da izlazi iz kuće, on, domaćin i gospodar, napušta slavlje da bi izišao u susret sinu. Prema svetopisamskom jeziku obraća mu se kao tješitelj (παρακαλέω parakaleo). Sinovu bolnu uvjerenost da je sluga otac ispravlja i liječi nazivajući ga sinko, dijete moje, (kao sv. Ivan u prvoj poslanici: dječice, samo u jednini). Njegovu skučenost i sputanost s obzirom na imanje rasterećuje i razblažuje ispravljajući: „Sve moje, tvoje je“. Tako ujedno i povratnika opet ispravno proglašava njegovim bratom. Je li njegovo inzistiranje da se treba radovati i slaviti imalo uspjeha, možemo se nadati. Svakako su njegove riječi koje kao autoritet upućuje izravni ispravak za ljutnju kojoj stariji sin prepustio vodstvo. (Redovito ljudsko iskustvo svjedoči da slavlje, dobra hrana i čašica, opušten ugođaj može biti pogodna prilika da se iznesu i raščiste neriješen međuljudske stvari.)

5. MARTA I MARIJA

U popis biblijskih konflikata među braćom i sestrama svakako se mogu uvrstiti dvije čuvene sestre Marta i Marija. Sam Isus na svoj će način nastupiti kao upravljač i rješavatelj konflikta.
Prizor je dobro poznat. Brižna domaćica Marta prima gosta u kuću. S marom i skrbi daje se na posluživanje, dok kontemplativna Marija do nogu Učiteljevih sluša Riječ. Isus je Marijin učitelj, a ona je pozorna uzorna učenica.

Sukob među sestrama eskalira i rješava se posredno, preko autoriteta. Tko zna kako li bi glasile riječi koje bi Marta izravno sestri uputila. Ovako ona Učitelju predbacuje i prigovara isto što su učenici na olujnom moru govorili: „Zar ne mariš, zar ti nije stalo“.
Prema Martinu doživljaju sestra je ostavlja samom u njezinu služenju. Okrutna sestra ostavila ju samu. A ona se muči i uznemiruje kao domaćica. Rješenje vidi u Isusovu autoritetu i u činjenici da ga Marija sluša. S jedne strane oslanja se na njega. Zapravo svojim upitom: Reci joj da mi priskoči u pomoć! Želi zagospodariti situacijom i oboje poučiti kako se postupa.
Gospodin božanski rješava uzavreo sukob. Marti upućuje dvostruk poziv koji odgovara biranom biblijskom zvanju. Marta, Marta kaže Isus. Kad Bog nekoga dvaput imenom poziva da znači njegov dubok pogled u život te osobe, preokret koji traži temeljito obraćenje i poslanje koje će obuhvatiti cio budući život. Tako je, sjećamo se s Mojsijem, tako je sa Samuelom, tako je s Pavlom… Tako Isus čini s Martom.

Pokazuje da je i njezin učitelj. Njoj daje pouku da je jedno potrebno. Nju poučava da je sestra odabrala dio koji je dobar i koji ostaje.
Ne samo oslovljavanjem Isus pokazuje kako joj poklanja svoju pozornost, nego i time što točno uočava njezino duševno stanje: brine se i uznemiruje za mnogo.
Nije Isus protiv služenja, ta sam je došao služiti, on samo upućuje na to kako je jedno doista potrebno i kako postoji dio koji neće biti oduzet. Tako je Isus Marti, domaćici, vrijedan Učitelj, dok sadržaj riječi upućene Mariji ostaje tajanstven i neizrečen. A koliko je plodan Isusov postupak vidi se u drugom osjetljivom događaju.
Prvo je bilo kad im je važan gost došao u kuću, drugo je kad im je brat Lazar umro.

Sada će Marta prva čuti da Isus dolazi, prva će stupiti u kontakt s njime. I opet će doduše otvoreno iznijeti svoj prigovor, ali ujedno i veliku vjeru da Isusova prisutnost zaustavlja smrt: Da si bio ovdje brat moj ne bi umro kaže ona. Koliko je vrijedila pouka Marti vidljivo je ne samo u tome što ona izriče vjeru u uskrsnuće i u tome što njoj zahvaljujemo ključnu Kristovu definiciju: Ja sam uskrsnuće i život i u tome što sama dolazi na istu razinu s apostolskim prvakom Petrom kad pred Isusom izravno ispovijeda: „Ti si Krist!“. Uspjeh razrješenoga konflikta vidi se i u tome što sada Marta prenosi Isusov poziv sestri Mariji, i što sada ona postaje uzor koji sestra slijedi, jer progovara Isusu upravo istim Martinim riječima, vjerujući u moć Kristove prisutnosti.

6. ISUSOVI APOSTOLI

Dvanaestorica Isusovih apostola zasigurno nisu obitelj u klasičnom smislu, ali i među njima Isus nastupa kao učitelj u konfliktu oko toga tko je najveći. Evanđelja se slažu prenoseći Kristovu pouku o tome da se prvi postaje tako da budeš posljednji i sluga u zajednici (Mk 9,34 usp. Mt 23,11). Najmanji od svih jest najveći (Lk 9,48) Najveći treba biti kao najmlađi i vođa kao sluga (Lk 22,26). Evanđelja su također složna u tome da Isus daje neverbalnu pouku primjerom uzimljući dijete u naručje i usmjerujući pozornost na nj. Prava je čovjekova veličina u tome da može biti primljen u Kristovo ime. Veličina je u našoj sposobnosti da prihvatimo Krista u bližnjemu jer tako primamo i Oca nebeskoga, Boga samoga. Konflikt Isus rješava tako da pokazuje kako stvari stoje. Umjesto da gledaju na same sebe, apostoli na živom primjeru vide da je njihova veličina u tome da su djeca Božja.

Cijela nova Kristova zajednica definirana kao obitelj u kojoj su svi oni koji vrše volju Božju Isusova braća i sestre. Ustav nove zajednice u Govoru na gori regulira odnose među braćom. Prisjetimo se posebice kako Isus upozorava na moć naših riječi. Već u Starom zavjetu ubojstvo je zabranjeno i osuđeno, a u Novom Isus poučava kako i jezikom možemo brata i sestru izudarati, dotući, dokrajčiti. Starima je rečeno jedno, a u novoj zajednici su braća i sestre.

Isus želi da pažljivim okom prepoznamo što je u bratovu oku. Po naravi s velikim ćemo oprezom pristupiti očima drugoga čovjeka. Isus upozorava kako zato treba ponajprije dobrano zaviriti u sebe i uočiti ima li koja greda koja je tako postavljena da nam je cijela nosiva struktura naopaka i da ne možemo pravo vidjeti što se zbiva. Treba prvo izvaditi brvno iz svoga oka, da bih mogao pažljivo, precizno, uspješno i blagonaklono izvaditi trun iz bratova oka koji ga žulja, smeta i peče.

Koliko je pak važna pouka da moram prije nego prinesem dar Bogu prisjetiti se ima li netko od mojih nešto protiv mene jasno nam je zbog primjera Kajina i Abela. Gospodin na neobičan način ističe i stavlja na prvo mjesto uređivanje međuljudskih odnosa među braćom i sestrama ispred bogoštovlja i liturgije. Prije nego što pođem na misu i dadnem se na veliku molitvu, prije nego što sam svekoliko pobožan, trebam ispitati kako stojim s braćom i sestrama koji imaju nešto protiv mene i urediti odnos s njima. To je temeljito i spasonosno pravilo protiv farizejštine. Sv. Ivan će u svom pismu ići do kraja u poznatoj tvrdnji: Tko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga lažac je.

b) Sukobi između roditelja i djece

1. NOA I DJECA

Konflikti između roditelja i djeca u Bibliji imaju svoj žalostan početak već kod – inače pravednika – Noe. Najmlađi sin Kam (Post 9,25) krši zapovijed čuvanja roditeljskoga dostojanstva i nesmotreno prodire u očevu intimu, ne poštuje njegovu roditeljsku privatnost. Ne samo da ne odvraća pogled i motri izloženost i golotinju ostarjeloga oca, nego ga ostavlja tako nezaštićena i nepokrivena te još k tome pripovijeda i izvješćuje o tome (9,22). Tako si je Kam umjesto očinskoga blagoslova zaradio prokletstvo, a Biblija tako objašnjava podrijetlo Kanaanaca, poganskoga antipoda Božjem narodu Izraelu.

Dakako, nije posve korektna ni uloga oca, prvoga vinogradara, koji se napio i u pijanstvu se razodjenuo.

Primjer svakako pokazuje da obiteljski konflikti mogu imati trajne nemile posljedice. U najnovije vrijeme zapadni je svijet vrlo osjetljiv za prijestupe koji zadiru u intimu, tjelesni integritet i spolnost. Ovaj biblijski konflikt nema pozitivnoga rješenja, nego je radikalno „zabetoniran“ prokletstvom. Nakon zmije, zemlje, nakon Kajina i Kam je na sebe navukao prokletstvo. Neka područja života u odnosu prema roditeljima vezana su uz trajne, takoreći neizbrisive posljedice. Kam će zauvijek ostati podređen i robovski nastrojen među braćom (to je sadržaj prokletstva).

2. ABRAHAM I IZAK

Druga biblijska slika o sukobu roditelja i njegova djeteta onaj je bolan i delikatan trenutak kad Abraham, nakon što je svezao i na oltar položio svoga sina Izaka, pruža ruku i poseže za nožem da ga zakolje. Zacijelo pritom misli da Bogu služi i pokorno izvršava Božji nalog, a sin kojemu je otac malo prije dobrohotno odgovorio „Evo me, sine moj!“, sputan i blokiran ne kaže ništa, ni na koji se način ne opire. I ne može. (Što li se zbiva u njegovoj duši?).

Slika je poznata, čin još problematičniji stoga što je Abraham od početka obilježen poteškoćama da nema potomstva, a treba biti ocem mnoštvu naroda. Jedinca kojeg je dugo čekao sada gotovo ubija.  Krutost i užas s pravom na mogu čuditi ali prisjetimo li se dnevnih vijesti o roditeljima koji ubijaju novorođene ili one još nerođene, ili o Somalijskoj djeci koja umiru od gladi dok mi tražimo hladovinu u luksuznima odmaralištima i za igranje (!) nogometa u ligi prvaka dobivamo 7 mil. eura, biblijski prozor postaje relativan, a naše postupanje strašnije.

Kod Abrahama biblijski čitatelj od početka zna da je riječ o kušnji. Prvi put u svetom tekstu pojavit će se u tom 20. poglavlju Knjige Postanka osobita riječ: „ispitati, iskušati, staviti na probu“. Za Abrahama i sve protagoniste sve je ozbiljno i stvarno – „za pravo“, ne tek neka kušnja kroz koju treba proći. Abraham, koji je do sada sagradio više oltara, prvi put prinosi žrtvu. On sad prvi put čuje riječ „žrtva paljenica“ i uči o pravom bogoštovlju. Važno je svakako zamijetiti kako se u Božjoj zapovijedi Abrahamu nigdje ne spominje „nož“ i „zaklati“. Žalosna je činjenica da još u Ilijino doba postoje u Bibliji primjeri da žrtvuju djecu, ali ono što Bog od Abrahama traži nije ubijanje sina. (Odmah nas to upozorava na opasnu zaluđenost pri kojoj čovjek misli kako u ime Božje čini razorne stvari, a da Bog nešto posve drugo želi.) Abraham otkriva što znači ta riječ žrtva koja u biblijskom jeziku vuče iste korijene kao i „uzići, uzdići, uspeti se“ i nas odmah podsjeća na „podizanje“ u misi. Riječ je to koja upozorava na tajanstveno čovjekova uzvišenje o kojem Isus govori kad kaže da će biti uzdignut (Iv 3,14; 8,28; 12,32.34). (Ponovimo: Abraham se s tom riječi susreće prvi put.)

U odnosu Abrahama i Izaka ostaje problematična napetost između topla oslovljavanja: „sine moj“, „dijete moje“ i naziva za Izaka koje je u izvorniku istovjetan s nazivom za dvojicu slugu koji ih na prvom dijelu puta prate. Pouzdan i točan Abrahamov odgovor sinu da će Bog vidjeti i pobrinuti se ostaje u bolnoj napetosti i nesrazmjeru s vezivanjem vlastitoga djeteta i nožem u ispruženoj ruci. Mio prijateljski dijalog, pun otvorenosti i spremnosti: „Oče moj!“ – „Sine moj!“ i njihov zajednički hod koji se kao okvir dijalogu dvaput spominje („i išli su njih dvojica zajedno“ Post 22,6.8) imaju mračan kontrast u činjenici da sin koji je teološki premudro postavio ključno pitanje o žrtvenom janjetu poslije nema prilike ništa reći. Blokiran izvana i iznutra ostaje pasivna žrtva. Otac mu ništa ne objašnjava o svojim nakanama, ne iznosi svoje shvaćanje. Pa i slugama najavljuje samo da će se Bogu pokloniti (i da će se s dječakom vratiti) (22,5).

Je li činjenica da je Izak ostao bez očeva blagoslova i da je sam kao muž i otac prilično pasivan toliko da već u 27. poglavlju najavljuje svoju smrt premda će još punih 7 biblijskih poglavlja poživjeti, sve dok mu se sin Jakov ne vrati u domovinu – je li sve to neka posljedica Abrahamova postupka?

Bog po svom anđelu ne samo da zaustavlja Abrahama, nego jasno potvrđuje da nije Bogu uskratio sina (22,12.16) U očima Božjim žrtva sina je izvršena). Nije ga, prema svome shvaćanju ubio, ali prinio ga je Bogu. (Prinos Bogu nije razaranje i uništavanje). Abraham nije vlasnik sina; dijete je Božji dar i Bogu pripada – uči stari patrijarh u realnoj školi Božje ljubavi. Samuelova majka Ana, majka velikoga proroka, pokazat će da puno bolje zna što znači Bogu posvetiti dijete, Bogu ga prinijeti i dati. Ona ga ne prezire i ne odbacuje, nego štoviše prati njegov rast i napredovanje u prvim godinama Gospodnje službe. U Bibliji Ana je, čini mi se, svojevrstan ispravak za Abrahamovo shvaćanje i postupak, ona je predstavlja dragocjen korak naprijed.

Sin Izak stvara svijetlo središte cijeloga prizora svojim pitanjem o žrtvenoj životinji koje će naći odgovor u ovnu koji se rogovima zapleo u grmlje (22,13), a ocu daje prigodu da posvjedoči svoju ustrajnu podložnost Bogu i pouzdanje u njegovu skrb. „Bog će vidjeti“ odgovara otac sinu (r. 8); „Gospodin će vidjeti“ naziv je gore koji ostaje (r. 14). Izvještaj iz Knjige Ljetopisa da Salomon upravo ondje gradi hram trajna je poruka svakom bogoštovlju da kad kanimo prinositi žrtvi i posvećivati nešto Bogu, onda moramo pomno promotriti koja je Božja nakana, da se ne zarobim svojim uskim, tako lako opasnim i razornim poimanjima.

3. JOAŠ I GIDEON

Sljedeća biblijska slika o sukobu djece i roditelja zbiva se u noći (Suci 6,27). Mladić s deset momaka iz kućne posluga ruši Baalov žrtvenik i razbija Ašerin kip, kumir koji je uza nje stajao. Poslušno izvršava što mu je Gospodin naredio (6,25). Sveto pismo ne skriva, nego otvoreno veli da se iz straha daje na posao noću. Delikatnost i strahovitost prizora sastoji se u tome da to kultno mjesto pripada njegovu ocu. To je očeva svetinja. Radi se o mjestu krivovjerja i štovanja lažnih bogova, a pripada njegovu ocu.

Gideon je najmlađi sin (6,15) uglednoga Joaša. Doživio je čudesan Božji poziv radeći na imanju svoga oca te je ondje već podigao oltar kao znak Božje svetosti i prisutnost sa znakovitim imenom: „Gospodin je mir“ Jahve-Šalom (6,24). Sada se eto dao na izvršenje prvoga dijela poslanja. Gradi na istome mjestu oltar pravomu Bogu, a ogrjev za paljenicu uzima od razbijena kumira.

Razumljiv je njegov strah. Zanimljivo je uočiti kako Gideonovo poslanje, baš u skladu s prethodnim proglasom tajanstvenoga proroka (6,8­-10) polazi od teološke problematike. Prije oslobođenja od izrabljivača, prije rješavanja ekstremne gospodarske i socijalne krize, Gideon je poslan obnoviti vjernost pravome Bogu i štovanje onoga koji ih je već na početku izveo iz kuće ropstva (6,8).

Reakcija oca dragocjena je. Građani, otkrivši djelo i počinitelja (6,28s) traže od oca da sin bude kažnjen. U njegovu činu vide svetogrđe i zahtijevaju smrt. Otac Joaš međutim neočekivano ustaje u obranu sina. Očev argument je teološki ispravan i mudar. Ako je Baal pravi bog, zar mu on trebaju voditi parnicu? Hoće li ga oni spasiti? Vjernička misao očeva smiona je i odiše religijskom slobodom, a za sina je spasonosna. Ako je Baal – kojega je i on štovao i vjerovao u nj – doista Bog, sam ima svu moć obraniti svoju čast. One neka optuži sina Gideona. Otac je opasno izlaže s obzirom na sina, ali i očituje plodnu spremnost na obraćenje s obzirom na Boga.

Premda nije zapisan izravan dijalog ni interakcija između mudroga, čvrstoga oca i sina koji se drznuo dirnuti u njegove kumirske i idolatrijske svetinje, Joaš pokazuje veliku zrelost kada ponad svojega očinskog autoriteta vidi i prepoznaje onaj Božji. Sin je prije svega Bogu odgovoran. Kvalitetan otac ostaje prisutan uz ime svojega sina i onda kada sudac Gideon svom narodu osigurava 40 godina mira (8,28), pa i onda kad sin, navršivši uznapredovalu dob, umire (8,32). I tada on je „Gideon, sin Joašev“ (r. 29.32).

Ipak više je pokazatelja da nešto ipak nije bilo pravo i da sve po zlu svršava kad se Gideon na kraju opet odaje nekom vlastitom idolopoklonstvu, a sin mu Abimelek izvršava opak masakr nad braćom (9,5). U mladosti uplašeni sin mogao je više potražiti kod oca i biti u komunikaciji s njime. Možda se i u tome krije razlog da odjednom prestaje njegova ustrajna molitva i pomno traženje Božje potvrde. Sam će prijeći zadane granice, a sina prvorođenca, još maloljetnoga, pokušat će učiniti krvnikom (8,20). Za shvaćanje obiteljske tragedije i treba dodati i to da su i njegovu braću pobili strani kraljevi (Suci 8,19).

4. SAMSON I NJEGOVI RODITELJI

Čuveni Samson nema neki otvoren i nasilan sukob s roditeljima. Želimo li zastati na jednoj slici, to je onda onaj čas kad roditeljima priopćuje svoju namisao o ženidbi (Suci 14,2). Na njihov prigovor i upozorenje – koje se kasnije pokazalo žalosno točnim – on daje odgovor na temelju dojma i vlastita subjektivnoga pogleda koji smjera na ono što se vidi: „U mojim očima, ona je prava“ (14,3). Istina, iza svega se krije tajnovit Božji naum (14,4) koji će napokon dovesti do toga da Samson započne oslobođenje Božjega naroda od stoljetna neprijatelja (13,5).

Samson uživa pratnju i potporu svojih roditelja. S njime su na putu u Filisteju (14,5). Otac je prisutan sve do svadbene gozbe. On ide po djevojku (14,10). Ipak, upada u oči da Samson svoju čudesnu borbu s lavom prešućuje i skriva od roditelja (14,6). Jednako tako taji i ne priopćuje ni njima rješenje s time povezane zagonetke koju će svojoj ženi napokon ipak kobno odati. Opravdano je razmišljati kako bi više komunikacije s vrijednim roditeljima, koji su s poštovanjem primili Božju najavu i obvezu bilo korisno nadljudski snažnom Samsonu. Vjerna majka o svakom susretu s anđelom i Božjim čovjekom spremno izvješćuje muža Manoaha, oca Samsonova, premda ostaje do te mjere u pozadini da joj ni ime ne znamo. Zajedno prinose žrtvu, zajedno preuzimlju obvezu za Bogu posvećeno dijete, zajedno se klanjaju kad se Božji glasnik posljednji put ukazuje i definitivno iznosi Božje nakane i obećanja.

Takvi otac i majka, takav bračni sklad zacijelo bi Samsona poštedio od nekih nedaća na njegovu životu putu da je više prionuo uza njih. Osobito bi to moglo biti od koristi s obzirom na njegove nesretne veze s prvom Filistejkom u Timni, pa s prostitutkom u Gazi (16,1), sve dok nije došao u ruke fatalnoj Dalili (16,4). Ostaje, međutim, činjenica da je – prema tajnovitu promislu Božjem – Samson svojom smrću započeo oslobođenje od Filistejaca, tj. izvršio svoje poslanje. Njegovom smrću počinje spasenje, a umirući, svjesno polazeći u smrt, širi ruke, jednu desnu, drugu lijevo (16,29). Značenje na koje smo osjetljivi i koje prepoznajemo! Pokopan je dostojno, s poštovanjem, uz svoga oca (16,31).

5. DVA SINA I VINOGRAD (Mt 21,28-32)

Iz Isusova naučavanja možemo ovdje istaknuti prizor s dva sina koje otac šalje u vinograd. Slika je poznata. Prvi odlazi raditi u vinograd, drugi ne. Premda  nema otvorena sukoba, primjer je izvrstan budući da upozorava na ono bitno u svakom konfliktu, a to su naši motivi i njihovo ispunjenje, naše nakane i njihovo izvršenje.

Otac preuzima inicijativu i kod prvog i kod drugoga. On pristupa i prvom i drugom. On oslovljava toplom, bliskom i dragom riječju: „sinko“, „dijete moje“. Ne traži on dijalogiziranje, ne pita za savjet, nego daje nalog. Šalje.

Prvi sin očituje slobodu koja vlada i samostalnost do koje je došao. Vidljivo je to i kad je rekao „ne“ i kad se predomislio, kad se obratio. Drugi sin izražava svoju pokornost, nazivljući oca gospodarom, i svoju spremnost na posluh. Ali sve ostaje na riječima. Upadno je koliko se otac povlači u pozadinu, stavlja sinovima budućnost u ruke.

Isus i njegovi slušatelji slažu se da je samo jedan izvršio volju očevu. Pouka smjera na prihvaćanje Božjega kraljevstva i upozorava na trajnu opasnost da oni koje držimo poganima i bezbožnima budu bliži Božjoj ljubavi od pobožnih vjernika.

Ali zgoda je na više načina poučna: Upozorava na to da sami snosimo rezultate svojih odluka i svojih djela. Ističe da kod nas ljudi postoje čisto intelektualne odluke i odgovor koji ostaje samo na usnama, prazno obećanje. Vjera bez djela, mrtva je – zapisat će sv. Jakov. Pokornost, podložnost i samopodređivanje izrasli iz unutarnje prisile i automatizma, ako nema srca i djelâ jako su daleko od očeve volje. Ova Isusova pouka napokon prikazuje predragu i potrebnu mogućnost obraćenja.

Najpoučniji za nas može biti takt i mudrost oca. Njegova je volja obrađen i plodan vinograd. Njegova je volja slobodan i iskren odgovor. Njegova je volja obraćenje i aktiviranje raspoloživih sila. „Ovime se proslavlja Otac moj“ – reći će otvoreno Isus svojima – „da donosite mnogo roda.“

Ova prispodoba izvanredno točno otkriva da je negdje u izvorištu naših sukoba ljudska volja i da upravljanje konfliktima i razoružavanje nasilnosti zahtijeva prostor u kojem protivnik treba izreći i prosuditi što zapravo hoće.   

6. DVANAESTOGODIŠNJI ISUS U HRAMU

Novozavjetna slika iz Isusova života čuvena je i predobro poznata. Dječak Isus prolazi pravi konflikt na relaciji djeca roditelji. Dvanaestogodišnjak u središnjoj bogoštovnoj instituciji, pred nositeljima vjerske mudrosti sluša pitanje majke o bolnoj potrazi (Lk 2,48) i daje svoj odgovor (r. 49). Evanđelje po Luki i prije i poslije toga događaja – kao da stvara okvir – ističe da je dječak rastao (2,40.52), upozoravajući tako da Isus uzima na sebe pun proces ljudskoga naravnoga sazrijevanja.

Sveti tekst također inzistira uz ovaj događaj da u svetoj obitelj Josip i Marija imaju ulogu roditelja, oca i majke. Pobožno, svake godine hodočaste. Dakle, nipošto im nije prvi put. Je li to dječak u bujnom cvatu puberteta s 12 godina? Postupa po svom, doživljava divljenje. Sluša, pita, odgovara. I mi se divimo djeci i mladima na njihovoj neopterećenoj, otvorenoj dovitljivosti i svježini koju donose u društvo iskusnih, ostarjelih.

Ali roditeljsko zaprepaštenje u dva stupnja, koje izaziva, dječak očito ne sluti. Nema ga među rodbinom i znancima na povratku unatoč njihova očekivanja. Prvi užas. Nakon povratka u grad i tri dana traženja, eto njega, sjedi među učiteljima u hramu. Drugi užas.

Tri dana strahovito je mnogo. Već su sati skupocjeni i predugački kad se radi o djetetu. Jedna noć već je preteška i bez sna ako ne znamo što je. A ovo traženje kod rođaka, put natrag i pretraživanje po gradu traje tri dana. Kako majka veli, bila je to potraga kod koje su trpjeli ozbiljne boli.

Istina, majka je ona koja progovara i „pregovara“ sa sinom kao glasnogovornica; ali svi ostali opisi u množini su i odnose se i na Josipa. Roditelji zajedno hodočaste, izvješćuje Pismo, oboje ne znaju da dječak ostaje u Jeruzalemu, zajedno očekuju da je među suputnicima, idu dan hoda i traže ga. Ne nalaze ga pa se vraćaju, oboje ga nakon tri dana nalaze i oboje su zapanjeni. Josip je tiha potpora. Premda majka jedina govori, on je prisutan, u pozadini, oslonac.

Josip i Marija tako s Isusom prolaze ono što manje-više svi roditelji kad-tad dožive sa svojim dragim pubertetlijama: ne razumiju se, kao da govore drugim jezicima. Evanđelje zapisuje: „Nisu razumjeli riječi koju im reče.“ (Lk 2,50). Iskreno, kako bismo mi trebali shvatiti razgovor u kojem majka spominje da ga je otac njegov tražio, a on odgovara da treba biti u onome što pripada ocu njegovu. Nesporazum i nejasnoća gotovo su zacrtani.

Mogao im je nekako unaprijed priopćiti svoju nakanu. Majka postupa više nego fer kad pita o razlogu zašto im je to učinio (2,48). Svakako, Pismo nakon toga ističe da im je mladić bio podložan (2,51).

c) Sukobi muža i žene – bračni konflikti

1. ADAM I EVA

Prvi i temeljiti biblijski konflikt na razini bračnih drugova, između muža i žene, zbiva se uz onu vrlo poznatu scenu kad Adam pred Bogom optužuje Evu da je mu je ona dala plod s drveta spoznaje, implicitno predbacujući Bogu što je ženu stavio uza nj. Konflikt je dakako složen i ima svoju pretpovijest. Žena je božanski odgovor na čovjekovu egzistencijalnu potragu da ne bude sam, da ima nekoga na svojoj razini. Svečano i radosno prepoznaje ju je kao sebi jednaku, srodnu i posve blizu: Meso od mesa njegova. Objavljeno je da će prionuti uz nju. Ali u ključnom trenutku razgovora s napasnikom, starom zmijom koja je otac laži, muž, premda je tu, pasivan je i ni na koji se način ne uključuje, ne angažira na strani žene.

Žena je očito bila u nekoj prethodnoj komunikaciji s njime, slušala je i pamtila kad zna za Božju zabranu upućenu Adamu. Sad i ona kroz pet biblijskih redaka prolazi tjeskobno iskustvo ljudske samoće i ostavljenosti. Nema pomoći kao što je ona dok je bačena u ralje zavodljivcu, zasuta lažnim obećanjima.

Žalosne rezultate poznajemo. Izloženost i golotinja, strah i zajedničko skrivanje pred licem Božjim (Post 3,8), prebacivanje krivnje.

Strašno je to. I dok jedu plod s drveta i dok nakon toga razgovaraju s Bogom, među njima vlada grobna tišina. Ni jedne riječi ne upućuju jedno drugome. Izagnani su iz rajskoga vrta da ne bi zauvijek ostali u tom stanju izloženosti, krivnje i straha. Život se nastavlja, ali Biblija ne donosi više nijednoga njihova međusobnoga dijaloga, iako su stvoreni na Božju sliku, iako imaju Kajina (4,1), Abela (4,2), Šeta (4,25; 5,4) i još sinova i kćeri (5,4). Unatoč međusobnom poznavanju (4,1.25) komunikacija je poremećena.

Muž koji je ženin glas slijedio namjesto Božjega mora prihvatiti život na zemlji koja je zbog njega prokleta (3,17). Ženi majčinstvo postaje teško, trudnoća joj donosi muku, a porod boli (3,16).

2. ABRAHAM I SARA

Pomutnja i sukob između Abrahama i Sare najbolje se ocrtava u prizoru kad žena govori mužu o Hagari i Jišmaelu: „Otjeraj tu sluškinju i njezina sina!“ (21,10), a Abraham to doživljava kao veliko zlo (r. 11). Genezu i složenost konflikta koji eskalira poznajemo. Otpočetka njih dvoje imaju bitnu teškoću: nemaju djece, Sara je nerotkinja. Pismo ne samo da ne prikriva tu činjenicu, nego će upravo taj njihov problem i nedostatak biti u središtu Božjega obećanja i plana s njima. Dugo su Abraham i Sara u braku, sve tamo od pradomovine kada bijahu još dio velike obiteljske tradicije i zajedno se starim glavarom Terahom kreću na velik put.

Upitno je i bolno što Abraham u stranoj zemlji, iz straha za svoj život, zatajuje ženu. To čini dvaput. A oba puta mu zbog nje bude dobro i obogaćuje se. Pothvat s Hagarom, Egipćankom, Sarina je zamisao. Pošto-poto htjeli su do potomka i Abraham sluša glas žene svoje. Hagara je Sarina sluškinja. Krije li se već u samoj ideji nekakva posljedica izvitoperene bračne vjernosti i dvostrukoga Abrahamova zatajenja da mu je Sara žena? Vjerojatno u prvi mah, oslanjajući se na pretpostavljene običaje i pravne propise i ne slute kakve međuljudske i emocionalne rezultate stvaraju. Svakako, kad je Hagara zatrudnjela, odnos između sluškinje i gospodarice poremećen je. Hagara je podcjenjuje, Sara nju ponižava i ona se već daje u bijeg. Nakon Izakova rođenja protjerivanje je definitivno i zbiva se na Sarinu inicijativu.

Muž i otac usuprot vlastitu osjećaju poslušat će po posebnom Božjem nalogu koji dobiva. Premda su sretno dočekali vlastitoga sina koji je prvi u Svetom pismu baš prema propisu primio znak trajnoga saveza s Bogom, ima u njihovu odnosu mnogo nataloženoga, nerazriješenoga. Sa smijehom su dočekali Božje obećanje o začeću Izaka, najprije Abraham, potom Sara. Kolika je ipak bila  ljubav Abrahamova prema Sari vidjet će se u njegovu žalovanju i oplakivanju kad je umrla (Post 23,2). Upriličuje doličan sprovod, i – zanimljivo – Sara, već pokojnica, bit će razlog da Abraham nabavi prvi kutak zemlje. Zbog Sare prvi put nešto od obećane zemlje dolazi u ruke izabranom narodu u njegovu začetku.

3. JOSIP I MARIJA

Konflikt između zaručnika Josipa i njegove zaručnice Marije na početku Novoga zavjeta gotovo je zacrtan u Božjem planu s njima. Marija čeka dijete prije no što su započeli zajednički bračni život. Anđelovo naviještenje posve jasno pokazuje da je njezino dijete Božji dar u osobitom i jedinstvenom stupnju. Od Duha je Svetoga.

Ona u svojoj glasovitoj revnosti i blaženoj dobroti ustaje i hiti u gorje Judino. Time dakako odlično podržava nesporazum i konfliktnu situaciju za Josipa. Odlazi. I nema je sve do trećega mjeseca trudnoće, ostaje s rođakinjom.

Josip pokušava iznaći bezbolno rješenje. U potaji će se jednostavno povući. Način na koji se Božjim zahvatom u Josipove planove pripravlja pozitivno rješenje pokazuje koliko naše unutarnje shvaćanje, subjektivno doživljavanje i duboki vlastiti stavovi imaju važnu ulogu u upravljanju konfliktima. Prije susreta s drugom osobom, prije raščišćavanja i poduzimanja, važno je što nosim u sebi. Važni su Josipovi noćni sati, njegov san koji uvijek izvrsno pokazuje kakve osjećaje čovjek u srcu ima.
Pravednik Josip toliko je pažljiv na Božju riječ da i u snu prima nebesku poruku. Toliko je odlučan i Bogu poslušan da spremno, na javi izvršava, što mu je glasnik u snu zapovjedio. Mi bismo se još odvažili poslušati što nam je u budnom stanju naloženo. Njegovo je povjerenje, njegova pažljivost na unutarnji život još je veća. Još će više puta tako biti i kad budu zajedno on i Marija, i kad dijete bude s njima. Kao što je njoj jednom Božji glasnik donio poruku i ona je razumjela jezik anđela, tako će njemu više puta u noćnoj otvorenosti duše doći.

Bog je taj koji po svome poslaniku, slično kao i kod Marije, oduzima njegov strah. Ne boj se uzeti k sebi Mariju ženu svoju. Konfliktna i nejasna situacija investicija je za postizanje blizine druge osobe. Josip je pozvan k sebi, u svoje primiti drugu osobu. Anđeoska zapovijed vraća na početka Svetoga pisma. Žena i muž pripadaju zajedno. To je jedan način na koji je čovjek slika Božja: upravo u času stvaranja čovjeka Bog se očituje kao zajedništvo.

Isti razlog zbog kojega Marija započinje svoj slavan majčinski put i Josipu je motivacija. Dijete koje je u njoj začeto sveto je, od Duha Svetoga.

2. izd. 22. 4. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Obitelj – škola vrednota

u Svetom pismu i u iskustvu Crkve

Sažetak: Kako je obitelj škola vrednota? Ovo pitanje ovdje proučavamo u svjetlu Svetoga pisma i konkretnog vjerničkog iskustva. Otkrit ćemo kako su osnovne teme Sv. pisma vezane uz prenošenje u obitelji te kako redovito roditeljsko nastojanje u odnosu na njihovu djecu ima svoju mističnu dimenziju. Tri su dijela u predavanju. Prvi ističe ulogu obreda u Bibliji, u prvom redu Pashe koja okuplja obitelj, a njezino tumačenje, izrijekom zapisano, prenosi se s oca na sina. Osim toga sveukupni Zakon Božji, počev od prve i najveće zapovijedi, vezan je uz roditeljsku pouku koja pruža obrazloženje i svrhu. Drugi dio predavanja zaustavlja se na Mudrosnim knjigama koje u svojem ustroju imaju obiteljsko prenošenje vrednota. Odabrano poglavlje iz Mudrih izreka pokazat će kako se mudrost kao vrednota prenosi u obitelji i ima vrlo praktične, pozitivne posljedice. Treći dio predavanja usmjeren je na Novi zavjet i najprije prikazuje dva primjera iz Isusove pouke, a potom analizira evanđeoske događaje u kojima zalaganjem roditelja djeca dolaze do vrednota. Završetak je sam Isusov primjer koji nam je, obdržavajući Pashu, dao i pritom nam blaženstvo obećao.

1. Uvod

Zadaća je ovog promišljanja lijepa jer treba prikazati obitelj kao školu vrednota u okviru Svetog pisma i iskustva žive Crkve. Riječ je dakle o vrednotama i njihovu prenošenju u obitelji kako su prisutni u Objavi. Kad govorimo o Objavi, već iz osnovne kateheze znamo da nije riječ samo o pisanim tekstovima u Sv. Pismu, nego i o životu Crkve sve do današnjega dana. Živo prenošenje Objave smjera izravno na obiteljsko iskustvo. Čak će i zaključak cijelog razmatranja biti ne toliko skup novih savjeta iz Svetoga pisma, nego daleko više radostan uvid da roditeljska ljubav i skrb imaju svoje sveto utemeljenje u Objavi i primjer su nasljedovanja Krista!

Zadatak je ovog predavanja također uzvišen. Vodi nas natrag na izvore, na mjesto gdje sve počinje i gdje se vjera utemeljuje. Vodi nas na bogato vrelo koje je jedno od prvotnih vrednota – živa Božja Riječ koja nam je darovana i koja je u zajednici prenošenjem došla do nas. Zadaća je predavanja ujedno draga i privlačna jer nas vodi na područje na kojem smo svi stručnjaci jer se uvelike razumijemo u Sveto pismo i poznajemo ga. Zato ovo predavanje ima praktičnu metodu: smije odmah skočiti malo dublje jer već znamo ono što je najosnovnije.

Tri su smjera u ovom predavanju. 1) Istaknut ćemo najprije kako u Svetom pismu važnu ulogu ima obred. Zaustavit ćemo na primjeru Pashe koja je praktični dio prenošenja vrednota i uočiti kako ona ima svoje objašnjenje. Vidjet ćemo kako je i sam Zakon Božji u svom, uvjetno rečeno, teorijskom dijelu, vezan uz pouku i prenošenje u obitelji, pri čemu roditelji preuzimaju redovitu ulogu učitelja i autoriteta koji njeguju tradiciju i dalje prenose što su sami primili.

2) U onom dijelu Svetog pisma koji obuhvaća Mudrosne knjige primijetit ćemo kako one u svojoj strukturi imaju upravo obiteljsko prenošenje vrednota. Zadržat ćemo se na samo jednom poglavlju iz Knjige mudrih izreka i ondje ćemo promotriti što je mudrost i kako ta središnja vrednota koja se s roditelja na dijete prenosi ima vrlo dobre konkretne učinke.

3) Završni smjer predavanja odvest će nas u Novi zavjet. U Evanđeljima ćemo prvo pogledati Isusove pouke, njegove riječi. U tom, recimo, teorijskom dijelu zaustavit ćemo se na prispodobama. Sam zaključak bit će bit će konkretni praktični primjeri iz Evanđelja. Dakle, ne samo Isusov govor, nego ono što se s njime zbiva i ono što Isus sam čini.

2. Bog i čovjekova spoznaja Boga

Na početku Obiteljske škole s pravom je istaknuto da je prva vrednota Bog. Potom smo ustanovili da je isto tako ispravno govoriti o čovjeku kao prvoj vrednoti. Pomirit ćemo to dvoje i vidjeti kako su Bog i čovjekova spoznaja Boga u Svetom pismu povezani upravo uz obitelj i prenošenje vrednota unutar obitelji. Naše poznavanje Boga, znanje o njegovu postojanju i ljubavi prema nama, prihvaćanje Božje riječi vezano je izravno uz obiteljsku predaju.

2.1 Tko je Bog

Na čemu se to posebno može primijetiti u Svetom pismu? U početku povijesti spasenja stoji jedan čovjek, Mojsije, koji je izravno od Boga pozvan. Opće je poznat doživljaj zvanja pred gorućim grmom gdje dobiva preveliku zadaću da cijelu zajednicu izvede iz kuće ropstva u slobodu (Izl 3). Pritom će Božji narod dobiti svoju opstojnost, da bi u Novom zavjetu postao Crkva. U trenutku poziva Bog se predstavlja Mojsiju: „Ja sam Bog tvoga oca!” (Izl 3,6). U hebrejskom tekstu čitamo: אלהי אביך – ’elohê ’abîka – Bog tvoga oca. Dakle, prva vrednota – Bog doslovno je vezana uz vlastite roditelje. Identitet Najsvetijega, Stvoritelja i Otkupitelja u Svetom je pismu od početka povezan s vlastitim roditeljem, pa prema tome s obiteljskom predajom. Mojsije će sam inzistirati na tome da upozna autoritet koji ga šalje kako bi ga predstavio svojima kad im se vrati.

Psihologija posljednjih stoljeća istaknula je kako upravo otac u djetetu stvara dubinsku osjećajnu sliku o Bogu. Takav princip potvrđuje već Sveto pismo. Namjerno smo istaknuli Mojsija, središnju osobu Izlaska, kako se susreće s Bogom svoga oca, Bogom svojih predaka („Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev” Izl 3,16). Na isti način Bog se predstavio već prije Izaku i Jakovu: „Ja sam Bog tvoga oca” (Post 46,3; 50,17). Kod Abrahama bijaše, naravno, drugačije jer on stoji prvi u tom nizu kao praotac.

2.2 Božje obećanje – roditeljima

Ono što pokreće Božji narod kao orijentir koji ih usmjerava i vodi prema naprijed jest Božje obećanje konkretizirano kao obećanje zemlje – Domovine, Svete zemlje (usp. Pnz 6,23). Središnja tema povijesti spasenja Obećana zemlja, također je vezana upravo uz obitelj i prenošenje Božjeg obećanja iz naraštaja u naraštaj. Velika vrednota koja znači smisao života i daje nadu prenosi se u obitelji. Sve ono što Stari zavjet drži na okupu jest obećanje dano „roditeljima”. Ističemo razliku od uvriježena hrvatskog prijevoda „ocima” jer dakako nije riječ samo o očevima, o muškarcima, nego o roditeljima kako to biblijski jezik poštuje. Obećanje su primili oci odnosno preci, tj. svi oni koji su roditelji budućih naraštaja. Božje obećanje vodi cijelu zajednicu prema naprijed. Sve do današnjeg dana nosimo ga sa sobom u životu kao orijentir i nadu.

3. Obred i pouka

Ovu uredbu držite u svim vremenima kao zakon za se i djecu svoju. I kad dođete u zemlju koju će vam Jahve dati kako je obećao, vršite ovaj obred. Kad vas vaša djeca zapitaju: „Što vam taj obred označuje?” – odgovorite im: „Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi. . . ” (Izl 12,24–27)

3.1 Pasha

Pashalna večera jest obred koji je već u samom nastajanju vezan uz vrlo važan događaj. Pasha je zapravo Pashalna noć. Prvi put se zbiva u trenucima kada Božji narod, nakon svih napora i neuspjelih pokušaja, konačno kreće u slobodu. Izlazak iz kuće ropstva događa se u Pashalnoj noći. Sveto pismo prikazuje kako se sve odvija u jednoj noći (Izl 12). Odatle onaj poznati naputak da treba jesti opasnih bokova, žurno. Oni kreću na put.

Već u toj noći kada se Pasha utemeljuje Bog izravno daje tumačenje, odredbu, koja treba na dugo trajati. Čitamo u sv. Pismu: „Ovu uredbu držite u svim vremenima! (Izl 12,24)” U onom trenutku kada je Pasha ustanovljena već je zacrtana budućnost. Traži se prenošenje. Pasha postaje zakon koji već u prvoj Božjoj objavi vrijedi za zajednicu, ali i za njihovu djecu. Božja riječ navodi doslovno: „Ovu uredbu držite kao Zakon, za sebe i djecu svoju.” i tako već naznačuje bitan moment prenošenja unutar obitelji. Roditeljima je povjeren zakon koji vrijedi i za njih i za budući naraštaj. Pritom su ne samo djeca nego i pogled na zemlju u koju će jednom doći svrha koja daje nadu i pokreće.

U samom propisivanju Obreda sadržano je tumačenje: Pasha je živa uspomena na to da je Bog svoj izabrani narod poštedio od pomora i izveo ih je iz ropstva. Ali kod samog ustanovljenja i tumačenja Pashalne večere, Božja riječ daje i osobitu obvezu roditeljima: „Kad vas vaša djeca zapitaju, što vam taj obred označuje, odgovorite im (Izl 12,26)!” Prvi propis donosi i taj vidik: treba prenositi, treba dati objašnjenje onima koji pitaju. Vrednote se mogu prenijeti kad budući naraštaj zna i njihovo obrazloženje, razumije ih.

Pasha postaje zakon koji, zanimljivo, vrijedi ne samo za odrasle. Nije samo za one koji su odmah sposobni shvatiti značenje zakona i već donose slobodne odluke te imaju svoju odgovornost u punini. Sveto pismo jasno naznačuje da je to zakon i za djecu. Smijemo razmišljati o našem vlastitom iskustvu i prisjetiti se odlaska na sv. Misu, koji je u kršćanskoj obitelji dio redovitog događanja već od malena i prije nego što baš sve shvaćamo.

Uspomena na to da je Bog svojom jakošću sačuvao svoje izabrane, svoj ostatak, makar to bila samo tek izabrana mala skupina, vezana je uz jedan obred koji je praktično primjenjiv na sve generacije i ima svoje tumačenje koje se prenosi. Pritom uvijek – ponovit ćemo više put – moramo prvo sami naučiti. Prvo sam trebam znati i obdržavati da bih mogao prenositi dalje. Tu je Sveto pismo jednostavno i uzima to zdravo za gotovo. Upravo u današnje doba lako si možemo posvijestiti: Prenošenje vrednota jest u obitelji moguće onda, ako ima onih koji te vrednote poznaju i primjenjuju te ih onda mogu i prenositi.

Obred Pashe vezan je uz konstituiranje Božjeg naroda. U Novom zavjetu pretočit će se u živu osobu, Isusa Krista, koji sam traži od svojih: „Ovo činite meni na spomen!” (Lk 22,19). Tako će njegova osoba doći u središte. Kao što je starozavjetni narod stvoren putom u slobodu, tako je i novozavjetni stvoren Kristovim djelom otkupljenja.

3.2 Obrazloženje Zakona

A kad te sutra zapita tvoj sin: „Što su te upute, zakoni i uredbe što ih je Jahve, Bog naš, vama propisao?” – kaži svome sinu: „Bili smo faraonovi robovi u Egiptu, ali nas je Jahve izveo iz Egipta jakom rukom…” (Pnz 6,20–24)

Tekst Božjega Zakona donosi i takozvano malo „Katehetsko vjerovanje“ (Pnz 6,20–24), koje služi upravo zato da bi se unutar obitelji dalo objašnjenje koje je podrijetlo i značenje cijele zbirke uputa, propisa i uredbi od kojih je sastavljen Zakon.

3.2.1 Razlog i svrha zapovijedi

Sveto pismo izrijekom navodi slučaj da u budućnosti dijete pita roditelja o smislu Božjih zapovijedi i za tu priliku nudi točno obrazloženje. Poznajemo Deset Božjih kao svojevrstan Ustav Božjega naroda. Uz same propise stoji vrlo bitan dodatak ili „aneks” koji govori o tome da svojoj djeci roditelj treba objasniti čemu sve to. Sveto pismo, poštujući pronicljivost djeteta izravno citira njegovo pitanje (Pnz 6,20). Iz psihologije znamo kako su djeca sposobna razumjeti i kako im treba dati obrazloženje. Sam kruti propis neće vrijediti ukoliko nema zdravu pozadinu i temelj na kojem stoji.

Odmah nakon pitanja doslovce je ponuđen i tekst „kateheze” kojim se roditelj može poslužiti da protumači djetetu smisao zakona: „Bili smo faraonovi robovi u Egiptu, ali nas je Jahve izveo iz Egipta jakom rukom. Na naše je oči Jahve učinio velike i strašne znakove i čudesa protiv Egipta, protiv faraona i protiv svega doma njegova, a nas je odande izveo da nas dovede i dade nam zemlju koju je zakletvom obećao ocima našim. I naredio nam je Jahve da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo kao što je to danas” (Pnz 6,21–24).

Kao obrazloženje opet služi iskustvo zajednice. Presudan je doživljaj da je narod koji je bio porobljen i potlačen, došao u slobodu. Deset Božjih zapovijedi u uvodu ima kao izvornu vrednotu Boga koji dovodi u slobodu: „Ja sam Bog koji te izveo iz kuće ropstva” (usp. Izl 20,2; Pnz 5,6). Tako će tijekom stoljeća Zakon biti shvatljiv jer postoji temeljno iskustvo oslobođenja. Osjećaj i svijest da su oslobođeni, da su spašeni i otkupljeni razlog su valjanosti Zakona. Pritom je iskustvo oslobođenja povezano i s onim drugim, još važnijim, a to je osvjedočenje o Božjoj jakosti i snazi koja izbavlja. Obrazloženje Zakona vezano je uz još jednu osnovnu vrednotu, a to je poznavanje povijesti. Roditelj pogled novog naraštaja usmjerava unatrag, prisjećaju se i razmišljaju što se to zbivalo, čuvajući spomen. Za obrazloženje traži se, napokon, upravo ovo svjedočenje.

Cijela skupina propisa u Svetom pismu, koje je u skladu s hebrejskom riječi „tora” ispravnije zvati pouka nego li zakon, u sebi sadrži i svrhu. Završni dio kratke kateheze, kojom se u obitelji prenosi smisao zakona, donosi i objašnjenje da je Bog svoje naredbe dao zato „da bismo uvijek bili sretni i da živimo” (Pnz 6,24). Utemeljenje je opet osobno iskustvo onoga koji prima pouku: on živi „kao što je danas”. Uz postavljanje propisa postavljena je također dobra i plemenita svrha, koju ćemo u Novom zavjetu prepoznati kao blaženstvo. Zakon obvezuje iskustvom oslobođenja, a cilja na to da bismo kao cijela zajednica živjeli sretno. Moto Obiteljske škole obećava blaženstvo: „Blago vama budete li tako činili!”

Zaključimo: već sama formulacija pouke za život u Starom zavjetu koju obično poznajemo kao Zakon, a učimo je napamet kao Deset Božjih zapovijedi, vezana je uz obvezu, da budemo spremni potomcima dati objašnjenje što je to i kakvu svrhu ima.

3.2.2 Prva zapovijed

Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! (Pnz 6,4–5)

Zaustavimo se na najvećoj i najvažnijoj zapovijedi koju poznajemo i iz Novog zavjeta. Isus je potvrđuje, veže je uz zapovijed ljubavi prema bližnjemu koja potječe također iz Staroga zavjeta (Lev 19,17). Isus je zahtjevom da ljubav prema Bogu bude ne samo „svim srcem, svom dušom i svom snagom” (Pnz 6,5), nego i „svim umom svojim” (Lk 10,27).

Prva zapovijed važna nam je iz dva razloga. Prvo, uočimo da počinje s važnim pozivom: „Čuj Izraele“ (Pnz 6,4)! Time je ova zapovijed vezana uz prvi princip: sam treba naučiti i obdržavati. „Čuj Izraele“ poziv je koji znači da živa zajednica treba slušati Božju riječ tako da je prepozna, da joj dođe do srca. Najprije moram sam naučiti – to je pretpostavka za prenošenje vrednota. Najveća zapovijed vezana je uz potrebu da osobnoposlušam.

Odmah nakon zapovijedi Sveto pismo donosi bitnu napomenu da djeci treba stavljati na srce te riječi. Upravo uz riječi ove zapovijedi naći ćemo u Bibliji zahtjev koji u redovitom hrvatskom prijevodu glasi „napominji ih svojim sinovima!”. Kad govorimo o obitelji, znamo da se pritom nipošto ne isključuju kćeri, nego da je ispravno čitati: „napominji svojoj djeci!“.

3.2.3 Biblijski udžbenik

Završna točka u ovom prvom dijelu jest pogled na biblijsku knjigu za koju se teolozi ne mogu umoriti ponavljati kako je ona udžbenik, a zove se Ponovljeni zakon. Namijenjen je opetovanom čitanju i među inim nabraja kraće tekstove koji se uče na pamet. „Čuj Izraele“ jest primjerice tekstić koji se ponavlja svaki dan, kao što mi ujutro, u podne i navečer molimo Anđeosko pozdravljenje. Ova zbirka zakona udžbenik je božanskoga prava, a sadrži nacrt žive zajednice koja se temelji na vjerskom znanju. Vlastiti identitet cijelog Božjeg naroda počiva na vjerskom znanju koje se prenosi ponajprije u obitelji. Tako, nije samo riječ o dodatnoj vrednoti koja stoji sa strane ili je poželjan ukras, nego se radi o samom postojanju Božjeg naroda.

Ponovljeni zakon donosi konkretne upute i savjete koji služe zato da bismo mogli usvojiti Zakon i dalje ga predati. Poznat je odlomak koji govori o tome kako riječi Zakona treba najprije sam urezati u srce (Pnz 6,6). Treba o tim riječima govoriti djeci i to: „kad sjediš s njima u svojoj kući i kad ideš putem“ (r. 7). Sveto pismo već nam daje mjesto, gdje se to zbiva: S jedne strane unutar obiteljskoga doma, ali nije obitelj vezana samo uz vlastiti dom, nego nas poslovi i susreti vode na putove. I jedno i drugo prikladno je mjesto za pouku. Sveto pismo naznačuje i vrijeme: Govori im o tim riječima „kad liježeš i kad ustaješ.“ Izdvojena su dva trenutka u danu, koji su redovito intimni, zaštićeni, vezani uz najbliže. U našoj praksi prigoda su za molitvu jer je obitelj, koliko je moguće, na okupu. To je vrijeme kada se može i primjerom i riječju prenositi vrednote.

Ista biblijska uputa navodi i materijalne uvjete, predlažući opipljiva pomagala: Riječi zapovijedi treba privezati „za ruku kao znak. Neka ti budu kao zapis među očima” (Pnz 6,8). Mi smo ljudi tjelesni, nismo čisti anđeoski umovi, pa da usvojimo nešto trajno i da to bude pohranjeno i stalno prisutno. Vanjski znakovi nas podsjećaju. Vežemo čvor na maramici ili okrećemo prsten na drugu stranu da bismo se sjetili nečega što nam je važno. Pomoćnim znakovima prisjećamo se onoga do čega nam je stalo. Tako biblijska uputa predlaže da Božji Zakon ima svoj vanjski znak s vrlo janom funkcijom podsjećanja. A kroz podsjećanje ulazimo u dubinu. Mi ćemo, kao novozavjetni ljudi, odmah shvatiti, kako se u sakramentima radi upravo o tome: vidljiv su znak koji nosi sa sobom ono nevidljivo.  

Posljednji naputak o riječima zakona: „Ispiši ih na dovratnicima svoje kuće i na vratima svojim“ (Pnz 6,9) – vrlo je praktičan. Mjesto kroz koje izlazimo i ulazimo jest mjesto na kojem si vrlo djelotvorno dozivamo u svijest ono važno. Na ulaznim vratima stana stoji ime, uz vrata obično stavljamo ključeve da ih ne zaboravimo, tu je obično i škropionica s blagoslovljenom vodom. Ako nešto nipošto ne smijem zaboraviti kad odlazim iz kuće, ili ako imam važne termine, nalijepit ću ih na vrata.

U Ponovljenom zakonu gotovo identične upute naći ćemo još jedanput u jedanaestom poglavlju (Pnz 11,18–21). Pravilo nam je jako poznato: ponavljanje je majka znanja. U samom ustroju ove biblijske knjige susrećemo taj put do dobrog znanja.

Ponovljeni zakon, kao pravi udžbenik, dao nam je na znanje kako je potrebno da prvo sami naučimo, dozivamo si u svijest i potom da poučavamo. Iz iskustva je poznato kako najbolje neko gradivo naučimo. Tako da se spremimo za poučavanje drugih. Znamo gradaciju: slušanje drugih prvi je stupanj; vlastito studiranje, čitanje i proučavanje drugi je stupanj; a treći i najviši stupanj jest kad počnemo poučavati. Onda smo stvarno usvojili gradivo. To je ono za čim svojom strukturom ide Knjiga Ponovljenog zakona kad traži od roditelja da budu ustrajni, marljivi i snalažljivi učitelji: „Napominji svojoj djeci!“ (Pnz 6,7).

4. Mudrost – biblijska vrednota

Bacimo pogled na onu vrednotu koja je upisana u cijelu zbirku biblijskih spisa koje zovemo Mudrosne ili Poučne knjige. Zaustavit ćemo se na Knjizi mudrih izreka koja se sastoji od kratkih poukica. Dobrim dijelom ih možemo shvatiti kao poslovice, a namijenjene su čitanju i govorenju tako da se nauče na pamet. Mudre izreke sročene su, međutim, kao roditeljska pouka djeci. U početku zbirke već se uspostavlja dijalog između roditelja i djeteta. „Poslušaj, sine moj!“ (Izr 1,8) – tako se otvara niz izreka i ta dijaloška forma strukturirat će najveći dio knjige. Poruke se to koje odgojitelj izriče svom djetetu. Dijalog nije sužen uvijek na dvije osobe, na „ja” – „ti”, nego ćemo već u četvrtom poglavlju Mudrih izreka pronaći i poziv: „Poslušajte, djeco moja!“ (Izr 4,1). Odgajatelj stupa u razgovor sa svom svojom djecom i tako daje pouku zajednici koja pred njim stoji.

Zaustavimo li se na trećem poglavlju u toj knjizi, naći ćemo kako roditelj tri put izravno oslovljava svoje dijete: „sine moj” (r. 1.11.21). Velik dio teksta pisan je u dijaloškoj formi i donosi riječi koje su upućene jednome „ti”. Razgovor izravno prenosi poruku. A postoje i opisni dijelovi koji daju slikovita i bliska objašnjenja.

Ovo poglavlje donosi jednu od silno snažnih poruka. Mudrost, božanska osobina, jest ono čime je Bog utemeljio nebo i zemlju (Izr 3,19), a čovjek je može steći (r. 13). Za nas novozavjetne ljude, okupane Božjom ljubavlju, nije poteškoća spojiti to dvoje: Boga i čovjeka. Stari zavjet respektira Božju uzvišenost i silnu objektivnu razliku: Bog je neizmjerno velik, a čovjek je tek sićušni njegov stvor. Mudrost je ono što ih, kako ovdje vidimo, povezuje. Bog može dati čovjeku udjela na svojoj mudrosti. Čovjek ima u sebi sposobnost da stekne ono što je doista božansko.

Knjiga Mudrih izreka u ovom poglavlju osim toga jasno daje do znanja da se mudrost ne tiče samo nečega površnoga, nego da je u pitanju čovjekov život. Riječ je o životu i smrti, o nečemu dubokom i presudnom. Svetopisamski jezik govori o tome kako mudrost „produljuje dane” (r. 2.16). Ona je važna za čovjekov „put” (r. 6.17), što opet, kao i u našem modernom jeziku, u biblijskom tekstu označava život. Mudrost „donosi život u dušu” (r. 22).

Ovo poglavlje donosi važnu biblijsku definiciju: mudrost je drvo života (r. 18). Drvo života poznajemo. Odraz je ljudske čežnje za vječnim životom, prisutan već na početku i smješten je jednako kao drvo spoznaje dobra i zla nasred vrta Gospodnjega (Post 2,9). Nakon grijeha put do njega je zapriječen. Što nam donosi Knjiga mudrosti? Nešto vrlo važno: prenošenje vrednota unutar obitelji omogućava da drvo života opet postane dostupno. Roditeljska pouka omogućuje velik preokret. Simbol s početka Biblije Mudre izreke prepoznaju kao mudrost (Izr 3,18) i tako stvaraju prijelaz za taj važan motiv koji će na kraju Svetog pisma, u Otkrivenju, doći do svog punog rascvata. U opisu novog Jeruzalema gledamo ne samo jedno drvo, nego cijeli drvored kako raste i s ove i s one strane rijeke. Donosi plod svaki mjesec, a čak mu je i lišće ljekovito (Otk 22,2)

Mudrost koju treće poglavlje Mudrih izreka definira ne odnosi se samo na unutarnji i misaoni svijet, nego na zdravlje jer biblijski tekst govori o tijelu i kostima (r. 8). Mudrost kreira naš suživot i socijalni status jer Sveto pismo ističe da ona priskrbljuje naklonost (r. 4) i ugled (r. 16). Ona je također put do imanja i tu je Biblija vrlo konkretna: „Tvoje će žitnice biti pune… tvoje će se bačve prelijevati vinom (r. 10) – govori otac sinu, gledajući na konkretan svakodnevni život.

Mudrost, o kojoj je ovdje riječ, povezana je s jasnim socijalnim zahtjevima. Naći ćemo peterostruku zabranu koja bližnjega štiti od moje škrtosti, od moje lijenosti, smicalica i zavisti. Višestruki „ne!” poznat nam je iz Deset zapovijedi, a ovdje su to zabrane koje roditelj izravno djetetu upućuje. Ovo biblijsko poglavlje pokazuje napokon da je riječ o vrednoti koja ima svoje važne psihičke učinke, izravno se odražava na naš duševni svijet. Ponajprije: donosi „spokoj” (r. 2.17). Tako se u hrvatskom prevodi poznata hebrejska riječ šalom, ističući unutarnji mir, ali Šalom dakako smjera i na završno spasenje. Mudrost donosi „sreću” (r. 13.18), ugodan osjećaj, „milinu” (r. 17) osjećaj sigurnosti (r. 23), odsutnost straha (r. 25) – svjedoči Sveto pismo. U ovom istom poglavlju naći ćemo i nešto vrlo konkretno: Mudrost je vrednota koja omogućava miran san (r. 24).

5. Isusove pouke

Krenimo korak dalje u kojem smo stručnjaci te možemo odmah dohvatiti ono bitno. Gledamo na onaj dio Novoga zavjeta gdje su Isusove prispodobe, ono što On govori. Izdvojit ćemo samo dvije, jako poznate i povezane s našom temom.

Što je s ljudskom obitelji o kojoj Isus govori? „Koji to otac među vama, kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? (Lk 11,11)“ Poznata je to pouka koja skicira scenu iz običnog života. Isus u svojim prispodobama Boga tumači kao oca i time ulazi u središte naše teme govoreći o ocu obitelji. Osim toga kad Isus tumači njegovu dobrotu, onda se, eto, opet služi konkretnom slikom iz obitelji. Pri tom je realist, ne idealizira, nego govori: „vi, iako ste zli znate dobrim darima darivati svoju djecu“ (r. 13). Isus ima realnu sliku o nama i našoj slabosti, i unatoč tome prepoznaje i ističe ono pozitivno. Dijete, ako u roditelja zatraži ribu, i dobit će ribu, a ne zmiju. Ako traži jaje dobit će jaje, a ne škorpiona. Mi, iako zli dajemo dobre dare. Stanimo na tom dijelu prispodobe!

Nećemo isticati kao vrednotu ribu i jaje, koji također jesu vrednota – hrana, vrlo konkretna vrednota, koju roditelji svojoj djeci daju i Sveto pismo to uočava, ne izostavlja kao sitnicu. Ovdje ćemo, međutim, drugo istaknuti. Isusu je očito važno da roditelj čuje što dijete traži. Slušanje je ovdje bitna vrednota. Poznato je da učimo i usvajamo vrednote ne samo ciljano, nego puno više kontekstualno. Ako dijete ili učenik ima iskustvo da njega slušaju u onom što on govori, što doista poručuje ili traži, onda će i on sam postati takav. Razumjeti poruku – to je vrednota koja se u ovom dijelu prispodobe ističe i koja se prenosi u obitelji.

Druga je pojedinost jednako simpatična i jednako poznata. Isus govori o upornosti u molitvi i pritom navodi primjer iz života prijatelja. Dođe ti prijatelj u ponoć, kuca na tvoja vrata i govori: „Evo, došao mi prijatelj, nemam ga čime nahraniti. Daj, pomozi!“ Iznutra se čuje glas roditelja koji kaže: „Čovječe, što je tebi? Ponoć je, djeca su već sa mnom u postelji…“ (usp. Lk 11,5–7). Stanimo opet samo na ovom jednom dijelu i istaknimo nešto vrlo praktično. Obitelj se, znamo, nalazi u svom socijalnom okružju. Ne postoji obitelj koja je otok, nego uvijek su tu i drugi ljudi i druge obitelji. U ovoj je prispodobi očita vrednota društvenoga života. Dragocjene su veze s drugima, ali traže zdravi kompromis. Čemu dati prednost? Roditelj mora pomiriti potrebu da zaštiti svoje i da mu budu vrlo visoko, na prvom mjestu, s potrebom prijateljevanja. Ova prispodobica daje nam sliku roditelja koji doista štiti svoje. Treba osigurati svojima odmor, noćni počinak, miran san. Treba čuvati vlastitu obitelj, treba pružiti zaštitu djeci koja se sama još ne mogu braniti. Ali ipak, traži se i zdrava ravnoteža prema drugim ljudima koji nas okružuju, pogotovo, prema prijateljima i onima u potrebi.

Obitelj traži roditeljsku skrb, ali ne i isključivost koja bi se mogla sročiti u krilaticu: vi ste meni sve, a za druge baš me briga! Vrednota koja se u evanđeoskoj prispodobi na neizravan, ali jasan način – kontekstualno prenosi jest prijateljstvo. Važno je što dječica u toj prispodobi doživljavaju, pogotovu kad otac napokon daje prijatelju što može kao pripomoć. Djeca uče od roditelja. Kako roditelji postupaju sa svojim prijateljima na konkretnim primjerima, tako onda i djeca postupaju. Možda ne odmalena, ali redovito će tako postupati u kasnijoj dobi. Ako su naučili zdravo prijateljevati, znat će to i primijeniti. Ako su iz roditeljskog primjera naučili imati prijatelje, ali ih staviti na onu razinu kamo pripadaju, takvi će onda biti i kao odrasli ljudi.

Dvije evanđeoske pouke, poznate i bliske, naučile su nas kako postoje vrednote koje se u obitelji prenose i koje su duboko antropološkoga značaja: slušanje i prijateljstvo.

6. Evanđeoski događaji

Prisjetimo se jedne skupine evanđeoskih događaja. Ne stojimo više na razini teorijske pouke i prispodobe, nego su pred nama izvještaji o onome što se zbivalo. Promatramo kako u Evanđelju pronalaze mjesto obiteljske situacije u kojima se ostvaruje prenošenje vrednota. Roditelji se vlastitom osobom zauzimaju za svoju djecu. Istaknut ćemo samo četiri primjera koji su za nas mjerodavni.

Božji blagoslov. Na prvome mjestu sjećamo se roditelja koji Isusu donose svoju djecu i  traže blagoslov. Poznat je to evanđeoski izvještaj koji se može naći u nekoliko Evanđelja (Mt 19; Mk 10; Lk 18), a sadrži poznati Isusov poziv da djeca dođu k njemu jer su mjerilo kakav čovjek treba biti da dođe u Kraljevstvo Božje.

U tom je prizoru za nas važna praktična primjena roditeljske obveze, snažno istaknute već u Starom zavjetu, da trebaju uvesti djecu u tajnu Božjeg života. Ovdje roditelji donose, u doslovnom smislu riječi, svoju djecu k Isusu. Što roditelji traže? Posve konkretno: da Isus stavi ruke na njihovu djecu, da se pomoli, da ih dotakne. U Markovu evanđelju čitamo kako će Isus nato zagrliti djecu i blagosloviti ih (Mk 10,16). Djeca uče iskustvom. Pritom sva tri Evanđelja koja opisuju taj prizor ističu kako se roditelji susreću sa zaprekom, i to ne od bilo koga sa strane, nego im sami Isusovi učenici brane pristup. Roditelji se ne samo suočavaju, nego i nadvladavaju tu zapreku, nailazeći pri tom na veliko Isusovo odobravanje. Evanđelist Luka nadopunja da su donosili i posve malenu dječicu, ne samo djecu mlađe dobi, nego i dojenčad (Lk 10,18).

Zdravlje. Druga je vrednota opet vrlo realna i konkretna. Jedan evanđeoski primjer pokazat će nam kako se prenosi u obitelji, to jest kako je plod roditeljskog zauzimanja. Isus se vraća u Kanu Galilejsku koju poznajemo. Ondje mu pristupa čovjek s višeg položaja – kraljevski službenik koji ima bolesna sina. Dolazi k Isusu i moli ga da dođe do njega i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. Na koncu dobiva Isusov spasonosni odgovor: „Idi, sin tvoj živi!” (usp. Iv 4,46–50). I u ovom primjeru roditelj svojim zalaganjem dolazi do vrednote koju dijete na vlastitom tijelu osjeća, iskustvom uči. Pritom i ovdje postoji zapreka koju treba prijeći, a to je sama Isusova kritika: „Vi tražite znamenje i čudesa pa tek onda vjerujte.“ (Iv 4,48). Molba ovoga kraljevskoga službenika, čovjeka s višeg društvenog položaja, usmjerena je na dobro njegova djeteta.

Sloboda od opsjednutosti. Važan primjer za oslobođenje od zloduha jest prizor sa ženom strankinjom, pripadnicom druge vjere, koja je toliko uporna da se ni izravnom uvredom, usporedbom sa psima, ne da zaustaviti, nego traži od Isusa da oslobodi njezinu kći od zloduha (Mt 15; Mk 7). Dobit će onaj čuveni odgovor koji izražava Isusovo divljenje: „Ženo, velika je tvoja vjera!“ (Mt  15,28). Ona je zagovornica koja moli za svoje dijete i pritom se ne da obeshrabriti neuspjehom i odbijanjem. Ona ne se skriva u bezimenoj svjetini, nego stupa naprijed. Ide čak i protiv Isusove volje kad se htio neko vrijeme povući. Ona dolazi do njega. Kada učenici na svoj način interveniraju i ništa ne uspijevaju, ona opetuje svoju molbu. I dobiva uslišanje. Konkretnu vrednotu slobode od zloduha smijemo gledati posve modernim očima i prepoznavati kao oslobođenje od onoga što danas zarobljava djecu. Evanđeoska kći izliječena je od opsjednutosti zahvaljujući ustrajnoj majci koja traži i dobiva pomoć na pravome mjestu.

Uskrsnuće. Posljednji evanđeoski izvještaj u ovom malom nizu dovodi nas do vrhunca koji nije tek nešto svagdanje, nego je doslovno uskrsnuće. Poznat je događaj s Jairom, nadstojnikom sinagoge, kojemu je dvanaestogodišnja kćerkica na umoru (Lk 8,40–56). Prema svetom tekstu on prima vijest da je već umrla. Isus će dati novo tumačenje i proglasit će da nije u pitanju smrt: „Ona samo spava” (Lk 8,53). Zahvaljujući upornosti roditelja Isus dolazi do nje i daje joj novi život. Čudo koje se zbiva odraz je Kristova uskrsnuća, ali je ujedno povratak u redovit ovozemaljski život. Danas ima mnogo toga što i odrasle i djecu može učiniti polumrtvima ili mrtvima u bilo kojem smislu. Vrednota, do koje se ovdje dolazi roditeljskom zagovorom i upornošću jest obnova ljudskog života. Roditelji u ovom slučaju moraju prijeći preko izrugivanja. Već je, naime, dovedena skupina koja će organizirati veliko žalovanje i oni se podsmjehuju roditeljima, znajući da je kći već umrla. Roditelji se ne daju zaustaviti, a ono što imaju jest povjerenje u Isusa.

Susret s Isusom i usprkos zaprekama. Za nas su među ovim događajima važna osobito dva primjera koja nas dovode do središta i jedinog mjerila pastoralnog rada u Crkvi. Važno je biti zagovornikom, to jest moliti za druge i tako omogućiti da Bog bude na njima djelatan. Postoji međutim još i više. Riječ je o onom najvažnijem i ujedno nama tako dragom zadatku: dovesti osobu u izravan kontakt s Isusom. Puno više ne moramo, a i ne možemo učiniti jer Isus je Spasitelj, jedini Otkupitelj ljudi. Vidjeli smo to u slučaju s dječicom, gdje ih roditelji dovode tako da je Isus doslovce u realnom i konkretnom kontaktu s njima, grli ih. Posljednji primjer, Jairove kćeri, gdje Isus uzima njezinu ruku, također pripada ovamo. Ona je u izravnom kontaktu s Isusom koji upravo njoj upućuje riječi: „Dijete, ustani!“ (Lk 8,54).

Da bismo istaknuli važnost koju ovdje prenositelji vrednota imaju, uočit ćemo kako u dva prizora čak i sam Isus stavlja zapreke koje oni nadvladavaju. Ne samo učenici i ljudi uokolo, nego sam Isus priječi put. Pred kraljevskim službenikom kritizira traženje znakova (Iv 4,48), ali molitelj ostaje uporan. Kod žene Kanaanke Isus izriče vrlo grubu uvredu (Mt 15,26), ali ona ne odustaje, štoviše prihvaća uvredu i njome se služi da potkrijepi ponovljenu molbu (r. 27).

7. Dao nam je primjer

Završnim razmatranjem vraćamo se na početak. Započeli smo sa Pashom, podsjetivši se situacije u kojoj je utemeljena kao obred. Na svršetku pogledat ćemo Pashu koja je ušla u moto ove Obiteljske škole: „Kad to znate, blago vama budete li tako i činili” (Iv 13,17). Isus, obdržavajući Zakon, slavi Pashu i na toj Posljednjoj večeri preuzima roditeljsku ulogu. On je autoritet, on je Gospodin i Učitelj, kako i izravno potvrđuje (r. 13). A ipak, on pere noge svojim učenicima. Koliko puta roditelji doslovce operu noge svojoj djeci? Pritom su na Isusovu putu. Njegov način prenošenja vrednota nije samo poučavanje, što Stari zavjet vrlo jasno traži i stavlja kao obvezu, nego je primjer. On pere noge, on se snizuje do kraja. Daje nam primjer i veže ga uz jedno blaženstvo.

Kad u obitelji roditelj sprema hranu i odijelo za dijete, kad ulaže svoje vrijeme i svoj rad, onda je na Isusovu tragu – daje sama sebe. Može to biti lijepa riječ, utjeha, osmijeh, razumijevanje – sve su to vrednote koje se praksom prenose. U obitelji možemo pristupiti i biti tu kad je netko osamljen ili žalostan, kad ne može spavati ili je u strahu; u igri, na izletu, u prirodi, u športu. Roditelj je ovdje kao onaj koji vodi, kao onaj na koga se drugi može osloniti. Kad je prisutan, kada je pratnja, tada doslovce daje svoje tijelo i krv: tu je, u tijelu nazočan. Time dolazimo već do mistične dimenzije, to jest postajemo kao Isus jer Krist je onaj koji daje svoje tijelo i krv. Kao što je Bog – Bog s nama, tako i čovjek može biti čovjek sa svojim bližnjim – čovjek sa svojom obitelji.

22. 4. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Strah i povjerenje u biblijskim obiteljima

Sažetak

Sadržaj je ovoga promišljanja jasan. Valja smireno i skromno, ali što dublje i preciznije pogledati što i kako o strahu i povjerenju u obitelji kaže Sveto pismo. Zahvalno i poučljivo gledamo što nam Božja Riječ o tome govori. Pokušat ćemo uvodno pogledati fenomen straha kako ga Biblija poznaje, a tako i nastanak i plodove ljudskoga povjerenja. Potom ćemo iz obilja poznatih biblijskih obitelji odabrati nekoliko prizora koji će nam osvijetliti međusobni odnos članova i njihovo suočavanje s vrlo aktualnim životnim teškoćama koje izazivlju strah. Potražit ćemo osobito gdje su izvori povjerenja i kako ono može rasti. Nastojat ćemo na plodan način razlikovati vrste strahova i pojedine oblike povjerenja. Pripazit ćemo na odnos muža i žene s jedne strane, te na strah i povjerenje u odnosu djece i roditelja. Uočit ćemo kako Pismo neskriveno prokazuje bolno nepovjerenje, ali i u najtežim okolnostima udara temelje hrabrosti u obiteljskom životu. Zacrtat ćemo i konkretna pitanja za refleksiju.

1. Polazišta

1.1 Fenomen straha u Bibliji

Gledamo na blago koje nam je svima dano, a to je Božja riječ. Stoga ovom istraživanju pristupamo, ne toliko kao učitelj koji poučava učenike, nego zajedno kao čitatelji i učenici Božje riječi. Zadatak je jednostavan: temu “strah i povjerenje u obitelji” želimo proraditi kroz Sveto pismo. Znamo da Biblija jako dobro poznaje strah koji može biti vrlo neugodan, sveopći uzemirivatelj, kao primjerice kada se je narod Božji, izlazeći iz kuće ropstva odjednom našao na onom poznatom mjestu u sasvim razumljivu iskustvu: pred njima je more, a za njima odjednom vojska progonitelja, faraon dolazi (Izl 14,10). Sveto pismo bilježi da ih je obuzeo “veliki strah” koji se onda pretače u zdvojni biblijski “krik” koji označava najdublju krizu. Poznaje Sveto pismo i onaj strah koji najbolje mogu razumjeti roditelji kada dječak Isus s dvanaest godina odjednom nestaje njima iz vidokruga. Traže ga – ne nekoliko sati, ne jednu noć, nego puna tri dana (Lk 2,46).

Zanimljivo kako već onaj prvi strah Izraela pred Crvenim morem upozorava na vrlo nezgodan ustroj koji nosimo u sebi, da se ljudi koji su se uplašili odjednom takoreći automatski daju na to da napadaju i optužuju (Izl 14,11s). To je idući korak. Oni traže krivca u Mojsiju, na najružniji način izokreću sav njegov pothvat oslobađanja i poručuju mu: “Ti si nas odveo u smrt, ti si kriv”. Strah vrlo brzo postaje agresijom kaže nam Sveto pismo što znamo i iz iskustva.

U Svetom pismu međutim početak ljudskoga straha, rađanje straha jest u strahu pred Bogom (“Pobojah se” Post 3,10). Ljudski strah nastaje kao strah pred Bogom i dolazi od neuvažavanja i neprimjenjivanja Božje Riječi. Čovjek ne poštuje onu rečenicu upozorenja koja je usmjerena na čuvanje života (“Budeš li od toga jeo, sigurno ćeš umrijeti.” 2,17) i taj se prvi strah očituje kao potreba za skrivanjem zato što se čovjek osjeća nezaštićenim, izloženim, osjeća svoju golotinju (3,10). To je prvi strah u Bibliji. Odmah nakon toga dolazi dobro poznat, žalostan i mučan Kainov strah (“Tko god me nađe, može me ubiti” (4,14). To je drugi strah koji u Bibliji susrećemo i izravan je plod onoga što je Kain učinio. Boji se da će sada njemu netko učiniti upravo ono što je on Abelu učinio (hebr. harag Post 4,8.14). Kain se boji za svoj život, to je strah da će njega netko ubiti.

1.2 Hrabrost i povjerenje u Bibliji

Poznaje Sveto pismo jako dobro i hrabrost, kada je na primjer mladi Samson, obuzet Božjim duhom, dobio takvu snagu da je sam svladao lava (Suci 14,6) ili kad je dječak David, pastir, sam izvijestio kralja o tome na koji je način “trenirao”, kako se pripravljao za boj s Golijatom. David govori o svojim pastirskim iskustvima kada je morao obraniti svoje ovce i od medvjeda i od lava i to je, sam kaže, najbolja priprava za susret s velikim Golijatom. David pritom uopće ne pada u pogrešnu oholost ili samouvjerenost. Svjedoči: “Gospodin me je izbavio od medvjeda i lava” (1 Sam 17,37). “Gospodin će me izbaviti”, on je “gospodar bitke” (r. 47) kaže David i u Božje se ime on s pravom nada pobjedi nad Golijatom. David predstavlja one ljude koji jasno pokazuju koliko je Bog izvor njihova povjerenja, njihove hrabrosti.

Možda još više i od Samsona i od Davida kao blizak biblijski uzor pred nama stoji poznati lik Judite. Ona je žena, nije snažan muškarac u arhetipskom smislu. K tome je i udovica, dakle nema više obiteljske potpore, a ipak se daje na to da praktički bez ikakve zaštite ide u samo središte napadačkih šatora. Napadač je pritom u Bibliji luciferovskih razmjera jer traži: ili će te se pokloniti meni, ili vas neće biti (Jdt 3,8).

Nama je dakako osobito zanimljivo vidjeti ne tek strah koji se rađa primjerice u narodu pred Crvenim morem, nego s divljenjem gledamo i na rezultat do kojega je precizna pedagogija Mojsija, voditelja, dovela narod u toj mučnoj situaciji. Iznimno je poučan njegov način postupanja: Oni osjetivši strah napadaju Mojsija, ružno ga optužuju, vrijeđaju na najgori način (Izl 14,11s). Međutim, on te uvrede “preskače” i ide odmah na korijen problema. Mojsije govori: “Ne bojte se!” (r. 13). Prepoznaje njihov strah i onda čini ono što će svaka majka, svaki roditelj, odmah razumjeti: preusmjerava njihovu pozornost sa straha, koji je realan i pravi strah, na ono što Bog čini. On poziva: “Gledajte spasenje Božje!” (r. 13). I taj se njegov poziv pokazao kao vrlo točan, plodan i uspješan. Prelazak preko Crvenoga mora nije tek neki spektakl za pamćenje, nije samo najpoznatije čudo u Starome zavjetu, nego je tu zato da kao rezultat donese nešto istinski čudesno. Cijeli je narod, naime, na kraju toga poglavlja, doživjevši od Boga darovano novo oslobođenje iz opasnosti, došao do povjerenja (“narod povjerova” r. 31). Biblija pred nas stavlja izvještaj o tome da cijela zajednica sada dolazi do povjerenja. Strah je prošao, povjerenje dolazi i to baš u biblijskom smislu – povjerenje u Boga i povjerenje u Mojsija (r. 31). Vjera u Boga i vjera u čovjeka idu zajedno. To nam je važno jer pripada u središnju kršćansku istinu o Isusu koji je Bog i čovjek, i odmah nas podsjeća na ono što sam Isus kaže u obiteljskoj atmosferi Posljednje večere: “Vjerujte u Boga i u mene vjerujte (Iv 14,1).”

Zanimljivo nam je zadržati se trenutak na prijelazu preko Crvenog mora i zato što se ovdje susrećemo s jednim strahom koji je u Bibliji pozitivna vrednota, nama jako dobro poznat već iz Katekizma, a zove se strah Božji. Biblijski nam primjer najbolje pokazuje o čemu se zapravo radi: narod doživjevši kako je Bog spasitelj i osloboditelj, kako ih je on izvukao iz nevolje, sada više ne osjeća strah niti od mora koje je pred njima kao zapreka, niti od faraonove vojske koja ih progoni; više ne strahuju niti od prirodnih sila koje su veće od njih – ima ih puno, velike su i strašne, u klimatskim promjenama to najbolje prepoznajemo – i više se ne boje ljudi, progoniteljske vojne sile. Ostaje tek sveti strah od vrhunskoga i jedinoga autoriteta Božjega (“narod se poboja” Izl 14,31).

Kada govorimo o obitelji, onda nam može jako dobro pomoći upravo ova slika straha Božjega da se prisjetimo vjerojatno najpoznatije biblijske rečenice koja govori o međusobnom odnosu muža i žene gdje sv. Pavao traži: “Neke se žene pokoravaju svojim muževima” (Ef 5,22). Prije toga, međutim, isti pojam pokoravanja nosi zapovijed koja vrlo jasno kaže “Pokoravajte se jedni drugima u strahu Kristovu” (r. 21). Strah Božji, taj sveti strah – osjećaj božanskoga autoriteta koji je iznad svega – stoji i kao početak teologije obitelji.

1.3 Pitanja za rad

U ovom bih promišljanju htio ne samo pozvati da zajedno pročitamo neke odlomke iz Svetoga pisma nego predlažem tri pitanja za osobno razmišljanje ili za rad u skupinama, posebice u obiteljima.

1. Kako njegujemo povjerenje u našoj obitelji?
2. Što je uzrok nepovjerenju između (a) muža i žene,
(b) roditelja i djece?

3. Koliko mi je vjera izvor hrabrosti?

Na prvom mjestu je mjestu pitanje: Kako njegujemo povjerenje u našoj obitelji? Kako mi to u našoj obitelji radimo na povjerenju jer ono neće samo od sebe nastati. Drugo pitanje poziva nas da otkrijemo i pregledamo što je danas uzrok nepovjerenja ponajprije između muža i žene, a zatim između roditelja i djece. Možemo osobno promisliti, a potom pronaći odgovore i u našem zajedničkom radu. Posljednje pitanje ide u dubinu: Koliko mi je vjera izvor hrabrosti?

1.4 Cilj i plan istraživanja

Govorimo li o strahu, jasno imamo u pozadini činjenicu da živimo na prostoru koji je zbog povijesnih okolnosti i zbog lošega političkog vodstva sedamdeset godina živio u režimu koji se je namjerno služio metodom straha, šireći žandarsko nasilje. Ta činjenica ostaje, takva prošlost djeluje na nas. Također, danas kad gledamo islamistički terorizam vidimo koliko je strah metoda osvajanja, a svaka obitelj najbolje će si moći žalosno posvijestiti što znači strah, odnosno povjerenje, kad se prisjetimo izbjegličke krize, kada su cijele obitelji kretale iz Afrike, iz Azije i ne znaju što ih čeka.

Kada razgovaramo o strahu i povjerenju, neophodno je pogledati koji nam je cilj. Kamo mi to želimo doći? Nije nam svrha riješiti se svakoga straha i naivno vjerovati svemu i svakome. Jasno da ne idemo za tim. Nama je cilj, pogotovo kada govorimo o obitelji: postati čovjekom. U obitelji želim omogućiti svojoj djeci, svojoj supruzi, odnosno svojemu suprugu, i sebi samome da postanem čovjekom. Što to konkretno znači u ovom slučaju? Ponajprije da dođemo do zdrave doze realnoga straha. Život bez straha je nepametan, a realan je onaj strah koji me upozorava na pravu opasnost. Postoje nerealni strahovi, kada se bojimo, a ne bismo se trebali bojati.

Cilj nam je, zatim, vidjeti kako da postignemo i razvijemo povjerenje koje je višestruko:

            (1) povjerenje u vlastiti organizam, u svoje tijelo,
            (2) povjerenje u bližnjega, onoliko koliko je vrijedno,
            (3) povjerenje u svijet, koliko svijet zaslužuje povjerenje i
            (4) napokon, povjerenje u Boga koji je nebeski otac.

S tim polazištem, s takvim nakanama krećemo u proučavanje Svetoga pisma.

U Bibliji ćemo, kad gledamo na cjelinu biblijske povijesti, vrlo lako prepoznati obiteljske situacije u kojima se očituje strah odnosno povjerenje. Pogledat ćemo kratko na prvu veliku biblijsku obitelj praoca Jakova koja je veoma prikladna za svako proučavanje jer Jakova poznajemo doslovce od majčine utrobe, gdje je već u sukobu sa svojim bratom, pa do njegove smrti. Pratimo ga u svim fazama života: Jakov je sin i brat, Jakov je muž, otac i djed. Zato je vrlo zahvalno pogledati njegov život. Recimo potom riječ-dvije o dobro poznatom velikom starozavjetnom izbavitelju Mojsiju i njegovoj obitelji! Zaustavit ćemo se naposljetku na Kristovu životu i zadržati se na njegovu susretu s dvije obitelji. Prva obitelj neka bude ona u kojoj je sin obično označen kao padavičar, premda nije jasna dijagnoza njegove bolesti; za završetak neka ostane ono najljepše: prisjetimo se obitelji u kojoj je kćerkica doduše umrla, ali onda dolazi Isus i počinje novi život.

2. Strah i povjerenje u obitelj praoca Jakova

Iz Jakovljeva je života poznat njegov dugačak put sazrijevanja. Započnimo s jednom konkretnom epizodom: Jakovljevom egzistencijalnom molitvom u Post 32,10–13.

“O Bože oca moga Abrahama! Bože oca moga Izaka! O Jahve, koji si mi naredio: ‘Vrati se u svoj rodni kraj, i ja ću ti biti dobrostiv!’ (11) Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Tâ samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan,  a sad sam narastao u dva tabora. (12) Izbavi me od šaka moga brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu. (13) Ti si rekao: ‘Obilnim ću te dobrima obasipati i tvoje potomstvo umnožiti poput pijeska u moru koji se ne da prebrojiti zbog množine.'” (Prijevod Zagrebačke Biblije)

Jakov se nakon dugačka izbivanja od dvadesetak godina vraća u svoju domovinu, počinje slušati ono što Bog od njega traži. Povratak se, naime, zbiva na Božji nalog pa je to nov stupanj u njegovu životu (usp. “Vrati se!” r. 10). Na svojemu putu Jakov se moli. To je prva, nešto malo dulja Jakovljeva molitva koja je zapisana u Svetom pismu, a nama je važna zbog toga što je prije svega trenutak iskrenosti. Istina koju on izriče – njegov vapaj Bogu – strahovit je. On traži izbavljenje od vlastitoga brata: “Spasi mi od sile i vlasti, od ruke mojega brata” (U hebrejskom jeziku “ruka” redovito označava nečiju snagu, vlast r. 12). Dobro je izreći svoj strah, to je poznato iz psihologije. Još je bolje ako taj strah izreknemo na pravome mjestu, pred autoritetom, pred onim koji može riješiti taj strah. Jakov to čini u molitvi pred Bogom, zazivajući ga prvi putim njegovim svetim imenom, što svjedoči o bliskosti. Strašno je istodobno što nakon toliko dugoga vremena još uvijek postoji osnovni problem s kojim je Jakov i krenuo, otišavši iz vlastite obitelji.

Jakovljeva je molitva dobra i stoga što se pokazuje kao pravi dijalog. On se oslanja na Božju riječ: i početak i kraj njegove molitve jesu riječi koje Bog govori (Post 32,10.13). Progovara druga strana, Jakov daje prostora Božjim riječima, odvija se razgovor. Ta nam slika izvrsno pomaže da shvatimo do čega je Jakov došao. Čovjek koji se već kao dječak dao – kao da nema nikakva straha – na trgovanje s vlastitim bratom oko prvorodstva (“Prodaj mi prvorodstvo!” 25,31); dao se na žestoku i opaku prijevaru pred vlastitim ocem, uzima ono što mu ne pripada i pritom izravno niječe vlastiti identitet (“Ja sam Ezav” 27,19). Plod takva ponašanja jest Kainovska prijetnja: Njegov brat Ezav prijeti da će ga ubiti čim otac umre (27,41). Sveto pismo vrlo jasno razotkriva kako nastaju naši strahovi. Činjenica je da Jakov u ovom prvom razdoblju kao da nije osjećao straha, a onda dolazi prijelomni trenutak: njegov čudesan, dobro poznati san koji pokazuje da nebo itekako zna što se na zemlji zbiva. Čuveni glasnici Božji, anđeli, koji se spuštaju i penju prema gore (28,12) pokazatelji su da je Bogu u svemu znano što se s Jakovom zbiva. U toj noći prvi put čitamo o Jakovljevu strahu (2x “strah”: uplašio se, strašno mjesto; Zagrebačka Biblija: “potresen” r. 17). On doživljava božanski autoritet i to ga je uzdrmalo. Bit će to za njega spasonosno. On je u potrazi za zajedništvom, on ide u kraj u kojem će pronaći ženu (28,2), ali zapravo je u isti mah u bijegu od vlastitoga brata koji mu je zaprijetio smrću (27,43).

Plod Jakovljeva sna nisu samo strah i uznemirenost, nego on polaže zavjet – prvi biblijski zavjet – koji je za naše razmišljanje važan. Temeljno, egzistencijalno povjerenje polaže u Boga. Jakovu je potrebna hrana, potrebno mu je odijelo, potrebna mu je sigurnost na putu – sve to on očekuje od Boga (Post 28,20). Veze je s vlastitom obitelji rastrgao, nema nikoga, i to ga dovodi u situaciju u kojoj se on hoćeš-nećeš mora na Boga osloniti. Pozorno uočavamo taj moment čovjeka koji u svom zavjetu govori Bogu ponajprije na način pogodbe, gotovo ultimatuma, ali svoje egzistencijalno povjerenje stavlja u Boga. Tek nakon puno godina on više neće provjeravati Božju vjerodostojnost. Na početku je, evo, rekao: “Ako Bog bude sa mnom”, a nakon dugih godina on će pred vlastitom ženom posvjedočiti: “Jest, Gospodin je bio sa mnom!” (31,5). To je njegova ispovijest vjere koju poslije ponavlja pred cijelom obitelji kad se vraćaju u zavičaj (“bio sa mnom” 35,3). Iskustvom je došao do povjerenja. Riječ je o uspješnom životnom hodu na kojemu je on, nažalost, snosio posljedice i prošao teško pročišćenje za sve pogrešne poteze koje je poduzimao. Što je činio drugome sam je poslije doživio.

Ostaje međutim fenomen, ključan za nas, kada govorimo o obiteljskom strahu u Bibliji: nakon dvadesetak godina Jakov još uvijek osjeća onaj izvorni strah pred vlastitim bratom. To je očito u molitvi u kojoj otvoreno kaže “bojim se” (Post 32,12). Navikli smo ponavljati pogrešnu misao, neistinu da vrijeme liječi sve rane. To je naravno netočno. Vrijeme ne liječi apsolutno ništa, to pokazuje i Jakovljevo iskustvo. Za liječenje se traži daleko, daleko više od te samoga vremena. Zna liječnik: da bi rana zacijelila, mnogi su upravo čudesni čimbenici na djelu.

Ovaj biblijski izvještaj pokazuje međutim da je moguće riješiti dubinski problem straha. Pomaže molitva koju je Jakov izrekao (Post 32,10–13); pomaže Božji odgovor koji se zbiva u poznatoj noćnoj borbi s neznancem (32,25–30). Nakon toga dolazi do dirljiva pomirenja. Strah je razriješen! Brat Ezav očito više nije ispunjen mržnjom i prijetnjom, oprašta mu, oni se grle, oni obojica plaču (tako hebr. izvornik u Post 33,4). Pomirili su se i to je pomirenje stvarno, dubinsko i ozbiljno što pokazuje i to da će zajednički pokopati svojega oca (35,29) premda oni ne žive zajedno, svaki ide na svoju stranu (33,16s). Pomirenje je važno. Hoće li oni zajedno živjeti, to je njihova stvar.

Isti taj Jakov, kad postane otac, opet će doživjeti nekoliko velikih strahova. Njegov omiljeni sin Josip bit će za njega izgubljen, misli da je mrtav (Post 37,33), pa je onda razumljivo da će s velikim strahom čuvati Benjamina koji je najmlađi i neće ga dati (42,38). Ne želi da sinovi ponovno krenu u Egipat, makar im treba hrane, jer se boji za Benjaminov život. Dogodit će međutim poznati veliki preokret. Jedan od sinova – Juda – sama sebe nudi kao jamstvo (43,9). Njegov će postupak stvoriti povjerenje u ocu (r. 11). Zbiva se promjena od straha do povjerenja na temelju interventa jednoga sina.

Nakon dugo godina naći će se opet stari Jakov i Josip (Post 46,29), koji je u međuvremenu prošao težak put, ali je došao do takoreći vrhovne vlasti u Egiptu. U tom dirljivu susretu naknadno će nam postati jasno kako je otac Jakov mudro postupio s dječjim snovima, koji su izazvali ne samo mržnju i ljutnju braće, nego su ih naveli na takav grozan čin da prodaju vlastitoga brata Josipa u roblje. Otac je čuvao onaj san, čuvao je tu riječ – kaže izvorni biblijski jezik (Zagrebačka Biblija: “razmišljao o svemu”, Post 37,11). Možemo zaključiti da je to čuvanje i razmišljanje hranilo njegovo Jakovljevo životno povjerenje. Znamo pak da, zahvaljujući snovima i tumačenju snova koje mu Bog kao karizmu daje, sin Josip postaje spasitelj cijele Jakovljeve obitelji. U našem promišljanju važno primijetiti kako je Jakov čovjek čiju sudbinu možemo itekako razumjeti u moderno doba. On svoju obitelj osniva u tuđini (Padan-Aram), dakle ne u zavičaju, i onda će pod stare dane opet morati u tuđinu, u Egipat.

3. Mojsije – izbavljeni izbavitelj

Ako bismo htjeli posve kratko nešto reći o Mojsiju, s kojim smo se već susreli na početku u uvodnom razmišljanju o strahu, uočimo najprije kako je i on dio jedne obitelji. Ponajprije nam je zanimljivo opet zamijetiti kako je njegova obitelj u stranoj zemlji gdje bijahu primljeni kao dobrodošli gosti, a onda im je zbog promjene vlasti odjednom život ugrožen (Izl 1,8–14). Postali su roblje, a divlja i luđačka faraonska naredba da novorođene hebrejske dječake treba ubijati nažalost nije daleko od moderne civilizacije i svega onoga što sve do danas postoji kao tzv. planirano roditeljstvo i smaknuće onih koji još nisu rođeni. Važno je to istaknuti tako da vidimo kako Sveto pismo itekako poznaje u jednu ruku strahovite okolnosti i u drugu ruku hrabrost ljudi da u takvom svijetu prime dijete kao Božji dar.

Najprije se možemo zaustaviti na majci. Ona je hrabra žena koja će svoje dijete čuvati u tajnosti puna tri mjeseca (Izl 2,2). Omogućuje mu život makar tako da ga sakriva od svih, a onda će poslušati ludi zakon koji kaže: “Mušku novorođenčad treba baciti u rijeku” (Izl 1,22). Pritom međutim postupa vrlo dovitljivo. Ona čuva život svojega sina tako da ga, na dobro znani način, stavlja u zaštićenu i iznutra obloženu košaricu i ostavlja ga – ne tako da ga samo baci u rijeku, – nego ga namjerno, kako Sveti tekst kaže, “polaže u trstiku uz obalu rijeke” (2,3). Čuva život svojega djeteta, a opet poštuje zakon koji je zao kakav jest!

Za Mojsijev život naravno da nam je važna i njegova jednako tako hrabra i još više dovitljiva sestra koja nadvladava onaj normalan strah koji bi se rađao uvijek kada smo u neposrednom kontaktu s osobama iz najvišega društvenoga sloja i vlasti. Ona, robovska djevojčica, u kontaktu je s princezom, faraonovom kćeri (Izl 2,7). Ona će isposlovati izvrstan deal:ne samo da će Mojsije djetinjstvo provesti uz vlastitu majku nego će ona još za to biti i plaćena (r. 9). Vrlo mudra djevojčica koja upozorava na moderno promišljanje o tome da se u poslovnom svijetu majčinstvo prepozna kao ostvarenje karijere i dolično financira.

U Mojsijevu nam slučaju Sveto pismo pokazuje kako roditelji u strašnim uvjetima pronalaze način da svojemu djetetu omoguće ulazak u visoku civilizaciju – Egipat. Omogućuju mu školovanje, ni manje ni više, nego na dvoru, na najvišoj razini. Znamo li kako se zove Mojsijev otac? Redoviti čitatelj Svetoga pisma zapravo ni ne zna njegovo ime – toliko je taj čovjek, Amram, u pozadini (Izl 6,20). Ipak, kada se Bog predstavlja Mojsiju, onda će mu jasno reći da je on Bog ne tek njegovih predaka, nego na prvom mjestu ističe: “ja sam Bog tvojega oca” (Izl 3,6). Psihologija u posljednja dva stoljeća nam je itekako pokazala koliko je upravo tata-otac ključna figura za stvaranje slike o Bogu kod djeteta. Tu činjenicu Biblija potvrđuje, a mi se možemo pitati je li možda upravo očev utjecaj u Mojsiju stvorio pozadinu za kasnije Mojsijevo postupanje. Jošuu, mladića, – još dijete – Mojsije šalje u boj (Izl 17,9), ali ga pri tome ne ostavlja samoga nego se penje na brdo i pruža mu poznato molitveno pokroviteljstvo: Dok su Mojsijeve ruke podignute, Jošua pobjeđuje (r. 11).

4. Obitelj pred nepoznatim, pred snagom zloduha

Mk 9,14–29 (Mt 17,14–21; Lk 9,37–43)

Pođimo do dobro poznatoga evanđeoskoga doživljaja u našem proučavanju straha i povjerenja u Svetom pismu pri čemu se posebno zadržavamo upravo na obiteljima. U izvještaju Mk 9,14–29 susrećemo onu tešku, bolnu situaciju kad stojimo pred neizvjesnošću, pred nepoznatim, pred znakom zloduha. “Vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri” (Mk 9,24) govori otac, dajući odgovor u kojemu se skriva i vjera, ali i sva krhkost toga povjerenja. “Pomozi mojoj nevjeri!” kaže otac učitelju Isusu koji ga je vrlo kratko i jasno upozorio: ako imaš povjerenja, možeš sve (Mk 9,23). Riječ je o mučnoj zgodi u kojoj se zapravo ne zna što je: je li taj dječak mjesečar, ima li padavicu, je li opsjednut? Nije jasno iz dijagnoze, a koliko ta obitelj trpi vidi si i po tome što ta bolest postade predmetom javne rasprave. Tu su pismoznanci, tu je svjetina, mnoštvo koje se okupilo (Mt 9,14). Bol je to velika za obitelj i strah što će biti s njihovim djetetom.

Opis koji daje otac, pristupajući Isusu, vrlo je konkretan i bolan. Evo dječaka koji ne može vladati svojim vlastitim organizmom. Trza se, grči, pjeni, pada na zemlju, zgrabljen iznutra, oboren, škriplje zubima, ostaje kao mrtav, suši se (Mk 9,18.20 i paralele) – sve su to riječi koje Sveto pismo upotrebljava da bi nam predočilo potresan prizor. Osim toga posebno je naglašeno kako taj dječak ne može pravo komunicirati (r. 17). Duh koji je u njemu jest gluh i nijem. Dijete njihovo ne može pravo niti slušati, niti govoriti, sve što se od njega čuje jest vika, krika, buka (r. 26).

Nažalost pred nama je situaciju u kojoj je jedna stvar jasna, a to je da čudna nepoznata unutarnja sila – bolest, zloduh – toga dječaka želi “uništiti” (Mk 9,23). Tako evanđelje bez uvijanja bilježi. Lukino evanđelje zapisuje: “smrviti” (Lk 9,39), Marko kaže jednostavno “uništiti, upropastiti”. Sveto pismo ne skriva kolika je muka u toj obitelji, koliki strah mora vladati i pojačavati se, nakupljati se, postaje jedna nesavladiva planina, jer sve to traje od malena, od djetinjstva (Mk 9,21). Nije od jučer, nije tek sad došlo nego to traje. Bolno je i teško, odmah nas podsjeća na iskustva paničnoga napadaja, vrhunskoga teškoga straha, koji može doći posve nepredviđeno. Upravo takav opis nalazimo kod ovoga dječaka.

Kolika je radost, olakšanje i utjeha pronaći onoga koji vlada situacijom, koji zna o čemu se radi i koji može donijeti rješenje. Upravo na tom putu odlučujuću ulogu ima otac, – otac obitelji, otac toga dječaka – koji jasno kaže: “Učitelju ja sam htio doći do tebe” (Mk 9,17). To je od početka bila njegova nakana. Čitamo u evanđelju da je Isus u to vrijeme na gori Preobraženja i u taj čas ne zna što se dolje zbiva. Dječakov otac u svome povjerenju da može nešto učiniti neće stati ni onda kada, kako sam izvješćuje, njegovi učenici nisu uspjeli (r. 17). On se tuži i jasno ustanovljuje: niti sami roditelji, a niti Isusovi učenici nisu imali uspjeha.

Neće oca zaustaviti ni dvostruka Kristova optužba: “Vi ste nevjerni rod!” (Mk 9,19). Gospodin odrješito opominje: “Zašto kažeš: ‘Ako možeš’. Tko ima povjerenja, taj može sve!” (r. 23). U dva navrata Isus izriče tešku riječ, ali taj se čovjek ne da uzdrmati. Posebno nam je privlačno i nadahnjujuće za naše promišljanje uočiti kakva je njegova rečenica, kako on govori Isusu tražeći i vapeći “Pomozi nam!” (r. 22). Ne moli on samo u svoje ime, ne moli samo za sebe, nego stoji kao zagovornik cijele obitelji. Ono što otac svojom prošnjom želi jest dodirnuti Kristovo srce. U njegovoj je molbi sadržana poznata biblijska riječ koja govori o božanskoj sućuti (grč. splanhnizomai Duda-Fućak: “imati samilosti” r. 22). Na poziv pape Franje proslavili smo jubilarnu Godinu Milosrđa pa s posebnom pozornošću uočavamo kako ovaj otac smjera na Isusovu sućut, na njegovo smilovanje, na samilost i unutarnje sažaljenje, osjećaj njegova srca.

Otac, koji je molitelj ne samo u svoje ime nego za cijelu svoju obitelj jer traži: “Pomozi nam! Imaj samilosti s nama!”, zadržao se u razgovoru s Isusom. To traje (u Markovu evanđelju razgovor teče od r. 17 do r. 24), – pa s pravom velimo da je on čovjek u molitvi. Govoriti Isusu o svojim željama, o svojima potrebama jest molitva. Divan rezultat poznajemo. Otac je omogućio da Gospodin djeluje na njegovu djetetu, predao je Isusu vlast, dao je njemu da on učini što može. Tako u evanđelju nastupa Učitelj koji jasno, s autoritetom zapovijeda (Mk 9,25). Otklanja zloduha. Učitelj potom uzima dječaka za ruku (r. 27). Važan je taj dodir: utjelovljeni Sin Božji uzima u ruke, dodiruje tijelo čovjeka koji je gotovo mrtav kako već ovi uokolo kažu (Mk 9,26). On ga podiže i to tako da dječak pri tom može sam “ustati” (r. 27).

Zanimljivo nam je primijetiti na kraju kako se događaj ne dovršava tako da bi, eto, dječak sretno bio oslobođen od svoje bolesti, nego ga Isus predaje ocu, kako bilježi Lukino evanđelje (Lk 9,42). Gospodin ga vraća u krug obitelji! Obitelj može sada živjeti novim životom. Majka i otac doživljavaju jednako tako oslobođenje od silnoga straha kao i sam dječak koji je izliječen. Uočimo također kako muka da bolesno dijete postade predmetom javne rasprave – što nikad nije ugodno – sada dovodi do rezultata koji je teološki bitan: ljudi prepoznaju da ovo nije tek djelo jednoga čovjeka, nego vide Božje djelo (r. 43). Okupljeni svjedoče da je Bog na djelu, ne tek ljudsko umijeće i  ljudska vlast.

5. Novi život u Jairovoj obitelji

Mk 5,22–43

Prisjetimo se za kraj poznate, drage biblijske povijesti u kojoj se opet susrećemo s bolnom situacijom u jednoj obitelji pri vrhu društvene ljestvice. Nalazimo se u obitelji nadstojnika sinagoge (Mk 5,22), onoga koji je zadužen za sveto mjesto gdje se narod Božji okuplja na molitvu i na slušanje Božje riječi. Kćerkica im je na umoru (r. 23). Sva visoka služba i ugled neće pomoći, život ima svoje zakone. Istina jest, ljudi su se okupili što je vjerojatno povezano s činjenicom da je riječ ne tek o nekom običnom čovjeku nego o nadstojniku mjesne sinagoge.

U mučnom trenutku lako razumijemo sav strah koji se javlja s mišlju: “Dijete će nam umrijeti”. Kao i u prethodnom evanđeoskom događaju otac se opet pokazuje kao onaj koji ima povjerenja. On pristupa Isusu i – Sveto pismo jasno kaže – on se poklonio (“padne mu pred noge” Mk 5,22). Klanja se Isusu, iskazuje mu štovanje. Pravi vjerni starozavjetni Židov klanja se Isusu i pritom – kako Pismo prikladno bilježi – naveliko (πολλά), s mnogo razloga izrekao je svoj problem (Duda-Fućak u kontekstu prevode: “usrdno” r. 23). Zamolio je Isusa, kao što će Isus na kraju isto tako naveliko (πολλά) tražiti od njih da čuvaju u tajnosti to što se dogodilo (“dobro im poprijeti” r. 43). Nije to javni spektakl, atrakcija za svijet, nego je Božji dar ovoj obitelji.

Ono što otac očekuje jest veliko i silno. On traži da Isus dođe i da položi ruke na njihovu kćer (Mk 5,23). Polaganje ruku ostade do danas u sakramentima sačuvano – i u sakramentu svetoga reda i u bolesničkom pomazanju. U očevu srcu uvjerenje je da Isus ima moć učiniti da dijete bude spašeno (grč. σῴζω  r. 23). Evanđelje namjerno rabi pasivni oblik: “biti spašen” za koji nas teolozi upozoravaju da ima posebno značenje (Duda-Fućak u kontekstu prevode “ozdraviti”). Trpni oblik znači: ovdje je Otac nebeski na djelu. Tamo gdje Isus dolazi, Otac nebeski može djelovati. Otac nebeski spašava.

Otac Jair očekuje da njegova kćerkica živi (grč. ζῶ  Mk 5,23). Njegovo povjerenje dva puta je bilo napadnuto. Ponajprije, kad mu donose glas da je dijete umrlo i pritom upozoravaju na zdrav ljudski obzir: ne isplati se više mučiti Učitelja (r. 35). Međutim, rješenje će doći usprkos tome. Drugi razlog zašto njegovo povjerenje može biti uzdrmano, drugi napadač na njegovo povjerenje jesu profesionalni oplakivači, kojima je smrt važna. Oni su se već okupili, glasno nariču (r. 38); dio je to njihova biznisa, to je njima potrebno. I u prvom i u drugom slučaju sam Gospodin dolazi kao samopouzdani autoritet koji rješava problem. Kada su Jairu donijeli vijest o umrloj djevojčici i kada su ga upozorili na zdravi ljudski obzir, Isus preuzima inicijativu i kaže “Samo vjeruj!” (r. 36). Isus Krist poziva na povjerenje. U drugom slučaju do kraja će se pokazati kako se otac sad mogao povući i ostati po strani. Nadstojnik u svemu dopušta Isusu da bude vlast koja će žestokom riječi jednostavno ukloniti zaposlene naricatelje, usmjerene na smrt. Isus će potom proglasiti, bez imalo uzmicanja, svojom božanskom djelotvornom riječi da je ta smrt samo san: “djevojčica spava” (r. 39). Djevojčica je faktički umrla – svjedoči izričiti sud okupljenih i vijest glasnika, – ali Kristovom riječju to postaje san.

Divan rezultat evanđeoske zgode pokazuje nam koliko je obitelj važna. Gospodin Isus sve istjeruje iz toga zaštićenoga, svetog, tajnog prostora (Mk 5,40). Ovo što će se zbiti nije “event” za javnost, nije to za naslovne stranice ni za privlačenje pozornosti. Unutra će biti prisutni samo trojica odabranih učenika – Petar, Ivan i Jakov – koji će biti  s njime na gori Preobraženja i potom u Maslinskom vrtu, i uz njih samo majka i otac preminule djevojčice. Za naše je promišljanje od presudne važnosti uočiti kako je ovaj događaj obiteljska stvar. Majka, otac i dijete tu su u čas kada Sveto pismo neposredno i ovdje donosi obje biblijske riječi koje označavaju Kristovo uskrsnuće: (1) djevojčica će se dići, Isus će joj dati da bude podignuta iz mrtvih (grč. ἐγεῖρω egeírō r. 41); (2) djevojčica će ustati (grč. ἀνίστημι anístēmi r. 42). Pri tom onaj uži krug ljudi smije čuti Isusove žive riječi, ono što je došlo do nas zapisano u Svetom pismu baš onim živim jezikom kojim se je Gospodin koristio: “Talita kum – Djevojčice ustani!” (r. 41). Evanđelje zapisuje dragocjeni ulomak u kojem čujemo govorni aramejski jezik.

Je li u Isusovu srcu bio u taj čas poseban osjećaj, je li i to pokazatelj teološke poruke kada čitamo da ova djevojčica ima dvanaest godina (Mk 5,42), baš onoliko koliko je Isus imao kada su ga tri dana tražili (Lk 2,42)? Dvije biblijske riječi “dići se” i “ustati” koje označavaju uskrsnuće vrijede kao pokazatelj da Gospodin Isus, kao što će i kod opsjednutoga dječaka učiniti, a i inače u svojim čudesima, daje nešto od svojega uskrsnuća. Zacijelo je i ova činjenica da je djevojčica u dobi od dvanaest godina izričita Kristova napomena: kao što su dječaka Isusa onda tri dana tražili, tako će opet doći onih novih tri dana kada će opet biti potrebno čekati da Gospodin bude dignut iz groba i ustane od mrtvih.

U zaključku ove biblijske epizode važno je uočiti kako je riječ o pravom, ljudskom životu. Lukino evanđelje u paralelnom izvještaju ističe da se duh vratio djevojčici (Lk 8,55). Nije se zbilo tek nešto prividno, nije ona pod vlašću nekog drugog, nego se to njezin vlastiti duh vratio u nju. Markovo evanđelje na istom tragu zamjećuje kako ona “poče hodati”, rabeći pritom riječ koja označava životni hod (grč. περιπατέω Mk 5,42). Jairova kći opet hoda ovim svijetom. Nov je to početak za cijelu obitelj kako Gospodin svojom zapovijedi jasno pokazuje: Nalaže da joj dadnu jesti (r. 43), upozoravajući kako ovo nije čas da roditelji dignu ruke od svega, nego sada mogu nastaviti svoju ulogu. Opet nastupaju roditelji koji su hranitelji, koji prate svoje dijete, u tijelu živo, i daju mu da raste.

* * *

Prisjetimo se na kraju opet naših konkretnih pitanja koje nam vrijedi ponijeti sa sobom. Pokušali smo promišljati o strahu i povjerenju u Bibliji, zadržavajući se namjerno na obiteljskim situacijama. Stoga možemo baš na temelju Biblije pogledati na svoje vlastito iskustvo i ispitati:

1. Kako njegujemo povjerenje u našoj obitelji?
2. Što je uzrok nepovjerenju između (a) muža i žene,
(b) roditelja i djece?

3. Koliko mi je vjera izvor hrabrosti?

2. izd. 13. 3. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Okrilje u imenu Jahvinu (Sef 3,12)

Siromaštvo kod Malih proroka

Biblijski Mali proroci spominju zapanjujuće aktualne primjere socijalne nepravde. Govore o luksuznim kućama koje su građene novcem siromašnih (Am 5,11). Izvješćuju o tome kako se siromašne isključuje od prava koje je pridržano dobrostojećima (Am 5,12). Govore napokon o tome da ljudi i ratne prilike iskorišćuju kako bi došli do dobara i obogatili se (Ob 1,13). Današnji svijet koji poznajemo trpi od sličnih zlodjela. Prorok Amos izvješćuje kao se palače podižu izrabljivanjem i nepravednim davanjima siromašnih. Umjesto da te veličanstvene zgrade služe kao znak zaštite i ugleda, postadoše simbolom tlačenja i objekt božanskog prezira. Suvremen čovjek svjestan je velikih troškova sudskih postupaka i skupih odvjetnika. Slično i prorok mora opisati kako na sudu usred grada “odbijaju siromaha” (Am 5,12).

Bistra je Božja spoznaja i njegov uvid u stanje siromašnih precizan. Pa ipak, gotovo sve što o tome saznajemo u spisima Malih proroka stoji u govoru Božjem koji je upravljen ne siromašnima, nego dobrostojećima, koji su se o njih ogriješili. Bog ne prezire bogatih unaprijed i ne uskraćuje im odbojno svoju riječ. Ne daje li time jasan znak svoje strpljivosti, on, spor na srdžbi? On ne gubi nadu da će netko ipak poslušati, da će možda ipak doći do popravka.

Božja naklonost i simpatija prema siromašnima počiva na važnoj Sefanijinoj tvrdnji da “izvršavaju njegove odredbe” (Sef 2,3). Samo za ove “skromne na zemlji” (Sef 2,3) nalazimo u Malih proroka izvještaj da djeluju prema sudu Božjem, primjenjuju božansko pravo (משׂפט Sef 2,3). Nasuprot tome u drugim se slučajevima neprestano upozorava da se pravda gazi (Hoš 5,11), pretvara u pelin (Am 5,7; 6,12) i prezire (Mi 3,8)

Božja konfrontacija sa zlotvorima, njegovo predbacivanje ne ostaje tek općenito. Spominju se više put knezovi (שׂר npr. Mih 7,3) i suci (שׁפט), glavari (ראשׁי npr. Mih 3,1) i vođe (קציני). Za Riječ Božju jasno je kako u zajednici postoje odgovorni u čijim je rukama daleko više obdržavanje i ispunjavanje pravednosti. Njima se Bog obraća svojim ukorom. Zajedno sa svećenicima i prorocima oni nose odgovornost za život zajednice (Mih 3,11; Sef 3,3s).

Božji je prigovor izravan. Obraća se neposredno zločincima i neuvijeno ih konfrontira s njihovim djelima. Ni posljedice Bog ne prešućuje. Upravo odbijanje i odbacivanje siromaha Jahve uzima kao sažetak “mnogih prijestupa” i “brojnih grijeha” (Am 5,12) koje poznaje u Izraelu. Za Boga siromasi su sasvim na vrhu kad je riječ o čuvanju prava i pravednosti. Ono što je inače opisno i poetski spomenuto kao prijestup protiv pravednosti Bog konkretizira i precizira pogledom na siromašne. Čak i raspad samostalnosti zajednice, vojnu i političku propast, i izgon i sužanjstvo Bog procjenjuje kao posljedice prijestupa protiv pravednosti, posljedice zlostavljanja siromaha.

Unatoč svemu Bog zajednici otvara nove perspektive. Pouzdaje se da su sposobni za novi početak. Poželjna sigurnost ne može s zasnivati samo na bogatu posjedu. Pedagoški pogled na povijest upozorava: i imućni su brzo postali siromašnima (Nah 3,10). Svoju mržnju moraju usmjeriti protiv zla (Am 5,15), a ne kao do sada protiv pravednog suca na gradskim vratima (Am 5,10) i protiv dobra (Mih 3,1). Pravo treba uspostaviti, treba držati pravicu (Am 5,15), a ne pretvarati je u otrov (Am 6,12). Čuveno okupljanje Ostatka koje Bog najavljuje dokida podjelu na siromašne i bogate (Mih 2,12). Dok se inače Bog svojom riječju obraća počiniteljima i govori o siromašnima, radosni navještaj vrijedi za cjelokupnu zajednicu. Pridjev “sav, cio” i govor u drugom licu uklanjaju razliku: “Sabrat ću te, sabrat ću te cijelog, Jakove…” (Mih 2,12).

Vjernički odgovor koji Bog očekuje ne ograničuje se samo na kultnu ispravnost i obdržavanje obrednih propisa (Hoš 8,13; Am 5,22; Mal 1,10). Bog zahtijeva da se “pravo izlije kao voda i pravednost kao potok koji bez prestanka teče” (Am 5,24). Slika Jordana ili Nila drevnom je Izraelcu odmah mogao razjasniti da je ta voda neophodna za život. U očima Božjim pravo i pravednost prijeko su potrebni uvjeti za preživljavanje.

Bog jasno izražava svoju odbojnost s obzirom na svečanosti i žrtve kojima nedostaje temelj u pravednosti (npr. Hoš 6,6). Ali to ne znači obezvrijeđivanje duhovnosti. Bog želi da ga tražimo (Hoš 3,5; 5,6; Am 8,12; Sef 1,6; Zah 8,21s) i odlučujuća zadaća dodijeljena je upravo “skromnima na zemlji” (Sef 2,3). Jahve daje siromašnima ove zemlje ovu novu bogoslužnu dužnost. Njima povjerava da potraže spasenje u dan krize koji se u ovom kontekstu ne označava općenito kao “Dan Jahvin”, nego opetovano kao “dan srdžbe njegove” (Sef 2,2s; usp. 1,15.18; 3,8). Da ne budu više izloženi “ričućim lavovima” i “vucima” oni traže “okrilje u imenu Jahvinu” (Sef 3,3.12).

Upravo “skromni i čedni”, potrebiti i maleni (Sef 3,12) dobivaju od Boga presudnu ulogu za budućnost. Ovi potlačeni i siromašni ljudi na prvom su mjestu kod čudesna preokreta koji Bog sprema. Bog govori kod Malih proroka pet puta o tome da će “preokrenuti sudbinu” (Hoš 6,11; Joel 4,1; Am 9,14; Sef 2,7; 3,20). Da pri tom odlučujuća sila pripada upravo “bespomoćnima” može nas isprva začuditi. Ali ujedno nas podsjeća na one marginalizirane, izrabljene Hebrejce na rubu moćnog egipatskog društva (Izl 1–3). Od njih je Bog ustanovio svoj narod.

Riječi Božje koje gledaju na budućnost zaustavljaju se na siromašnima. U gradu budućnosti oni zauzimaju mjesto “knezova” i “sudaca”, “svećenika” i “proroka” koji su svoju službu razmetljivo i oskvrnjivački (Sef 3,3s) iznevjerili. Način Božjeg govora otkriva nam njegov pogled na “skroman i čedan narod koji će pustiti da opstane” (Sef 3,12). Kod procjenjivanja i osude odgovornih opis u trećem licu (“usred njega” Sef 3,3) dočarava nam bolnu, neprijateljsku udaljenost i osjećaj hladnoće u poremećenu odnosu. Ponizni ostatak označava naprotiv nov odnos i blizinu koju Bogu povjerljivom formom u govoru (“u tebi” Sef 3,12) daje do znanja. Nije li to onaj zadnji korak prije nego što se prolomi slavljenički poklik? Jedva dva retka nakon toga u Bibliji će odjeknuti naglašen poziv Božji: “Klikći”, “viči od veselja”, “veseli se i raduj se iz svega srca!” (Sef 3,14). S pogledom na siromašne negativne i krute oznake grada (“nepokoran, okaljan, nasilnički” Sef 3,1) vratit će se opet ljubaznom nazivu “kći Sionska, kći Jeruzalemska” (Sef 3,14). Teško se pritom oteti dojmu da sam Bog u siromasima nalazi utjehu i radost.

Možda upravo na ovom mjestu postaje jasno kako to da se mučno siromaštvo može poistovjetiti s krepošću poniznosti. Siromaštvo postaje poželjna poniznost što hebrejski izrazi עני / ענו – “siromašan”/ “ponizan” sami od sebe naznačuju. Nju treba tražiti, isto kao i pravednost; isto kao i Gospodina samoga (Sef 2,3 Tražite Jahvu… Tražite pravdu, tražite poniznost…). U europskoj je povijesti osobito sv. Franjo Asiški svojim životom istaknuo tajanstvenu blizinu između siromaštva i poniznosti. Iz ustiju Isusa, Učitelja i Gospodina, ona ostaje vječna krilatica za čovjeka koji je kadar primiti i koji je slobodan za predanje: “Blago siromasima!” (Lk 6,20).

ispravljeno 22.01.09.
2. izd. 13. 2. 2020.
CROSBI

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Tko snosi odgovornost?

Tereti majke svih živih (Post 2,18–5,4)

Lucien Levy Dhurmer, Eva

Pred ozbiljnom temom ljudske slobode i odgovornosti poslužit ćemo se zajedničkom blagom koje posjedujemo. Riječ Božja nam je poznata pa možemo odmah u dubinu zaroniti i važne pojedinosti razmatrati. Osim toga Sveto pismo nas neće zadržati na teoretskom promatranju, nego nas vodi u egzistencijalnu situaciju, potiče nas i uzor nam je. Već na početku Svetog pisma čovjek čuje prvi poziv Božji da raste skriven u zapovijedi koja u izvorniku označava veličinu i dostatnost (Post 1,28).

Zaustavit ćemo se na Evi koju prema običaju stavljamo na početak u lancu krivice i odgovornosti. Kad Sv. pismo neki lik stavlja na početak, onda u tom liku smijemo promatrati temelje i početke vlastitoga bića. Eva je odličan primjer rasta jer iako je ranjiva i ranjena, ipak prihvaća darovani život. Ona je odličan primjer odgovornosti jer ostaje uz Adama i djecu. Odličan je primjer slobode jer usprkos padu i tragediji ona s Bogom kreće dalje.

Evinu povijest znamo. Ponajprije, kao Božje stvorenje dolazi pred Adama koji je oduševljeno prepoznaje kao svoju i najavljuje da će potpuno i trajno biti uz nju (Post 2,22–24). Zatim, u idućem prizoru Eva, kao žrtva prijevare, krši zabranu i zajedno s Adamom prima osudu zbog toga (Post 3). U zadnjem dijelu, Eva je majka koja doživljava strašan sukob svoja prva dva sina, Kajina i Abela (Post 4), a potom na svijet donosi trećeg sina, imenom Šeta (4,25) i još druge sinove i kćeri (5,4).

Za Evu znamo da u biblijskom opisu dolazi kao odgovor na čovjekovo dubinsko iskustvo samoće i ostavljenosti. Bog potvrđuje da tako nije dobro. „Nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2,18). Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost.

Biblija slikovito opisuje. Bog čovjeku daje razne stvorove, ali nijedan ne odgovara njegovoj potrazi. Eva donosi u biblijsku definiciju ljudske osobe upotpunjenje, ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, Evinom se pojavom ostvaruje.

Svojim postankom Eva podsjeća na to da čovjek ima svoj unutarnji život, svoj osjećaj i duhovno doživljavanje. Za razliku od Adama koji stvoren od zemlje, Eva je izdanak živog ljudskog materijala, čovjekove nutrine. Ljudsko biće nije tek nešto satkano od praha zemaljskog nego i od rebra koje je blizu srca. Rebro, osim što je dragocjeno jer se nalazi odmah uza središte, rebro je također važan dio kostura, kost, dovoljno snažna i otporna da štiti, to je štit koji čuva srce. Kost u biblijskom izvorniku označava snagu, moć.

Evu najčešće spominju u optužbi je da je uzela plod sa stabla u sredini vrta usprkos zabrani. To je optužba koju čovjek izriče od početka, doslovce od Adama. Ona snosi odgovornost. Ali pogledajmo izbliza neke važne okolnosti.

Eva je malo prije, na završetku 2. poglavlja, proglašena ljubljenom odabranicom. Pogled bližnjega u njoj otkriva kost i meso, samu srž ljudskog bića. Različite osobe čine jednu zajednicu, jedno su. Međutim, neposredno nakon što je izrečeno da će muž prionuti uz nju i biti s njom, odmah u idućem prizoru, njega nema, posve je pasivan. Eva ostaje sama s napasnikom-zmijom, Adam uopće ne sudjeluje u tom dijalogu. U presudnom razgovoru koji se odvija, Eva ne nalazi pomoći koja bi joj odgovarala. Ovdje ponovno odzvanja ostavljenost ljudskog bića koja je već prije bila naznačena.

U razgovoru sa zmijom Eva pokazuje isprva svoju hrabrost. Ne izbjegava odgovor, nego slobodno i nesputano odvraća na lukav upit i ne da se zbuniti: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti“ (Post 3,2). Precizna nadopuna o Božjem upozorenju koje vrijedi „samo za plod stabla što je nasred vrta“ pokazuje da je Eva uspostavila komunikaciju s Adamom, premda pooštrava zabranu jela zabranom dodira. Eva zna za zapovijed koja čovjeka treba čuvati od smrti i koju je primio od Boga Adam (2,17) još prije nego što je Eva došla pred njega.

Lukava zmijska prijevara ne samo da Božje upozorenje čovjeku „sigurno ćeš umrijeti“ izokreće i izravno niječe govoreći: „sigurno nećete umrijeti“ nego k tome u biblijskom izvorniku glagolu daje nastavak kakav npr. susrećemo u poeziji.

Žalosni rezultat neposluha poznajemo. Evi se oči otvaraju, ali toliko da upozna svoju golotinju, nezaštićenost, slabost, izloženost (3,7). U takvu stanju prihvaća Božji sud i kreće u novi život.

Eva je prozvana majkom svih živih (3,20). Svim živim ljudima blisko je ovakvo iskustvo. Nakon prevarenosti, Bog poklanja novu slobodu. Nakon pada, Gospodin dariva novo ustajanje. Eva postaje dionicom i nositeljicom praevanđelja koju Bog izriče u sudu pred zmijom: Evin će rod satirati glavu staroj zmiji (3,15).

Eva je majka svima živima. Unatoč muci kroz koju je prošla, ne okreće Bogu leđa. Kad je rodila sina prvorođenca prepoznaje da je Bog na djelu. Stekla je, veli, sina pomoću Gospodnjom (4,1).

Neopisivo je što se moglo zbivati u duši majke kad se Kajin dao zarobiti i voditi zavišću i kad je napao brata. Ne može majka stati na stranu jednoga, protiv drugoga. Ona se samo može gušiti u prevelikoj boli i nemoći. Ali ona nije odustala od svog života zatvorivši se u sebe i svoju depresiju. Štoviše, usprkos mukama rađanja (3,16), donosi na svijet novi život. U trećem sinu, Šetu, opet prepoznaje osobit Božji dar: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin“ (4,25). Ne javlja se u tekstu za vrijeme tragedije, posve je u pozadini, ali upravo iz ovih riječi znamo da je prisutna i da prati zbivanje.

Najviše nas nakon svega može zadiviti što Eva nijednom riječju ne iznosi optužbe i ne pokazuje nikakvu gorčinu. Nije ogorčena na sebe zbog svoje slabosti. Odgovorno prihvaća svoju narav i posljedice svoga djelovanja.

Nema ni riječi optužbe za muža koji je bio oduševljeno obećao svoju ljubav, a odmah potom u presudnom trenutku susreta sa zmijom jednostavno izostao (3,1–5). Nije ju ni pred Bogom uzeo u zaštitu, nego ju odmah spremno optužio (3,12). Eva nije napustila muža ni u progonstvu usprkos njegova gospodarenja (3,16).

Razumijeli bismo kad bi u Svetom pismu bilo Evinih teških riječi protiv sina Kajina. Ali nema ih.

Imali bismo, napokon, razumijevanja i za optuživanje upućeno Bogu koji ih je uhvatio u prekršaju i nije im progledao kroz prste, nije se pravio kao da je sve u redu, nego ih je istjerao iz vrta i tako je, davno prije Egipta i Babilona započelo prvo biblijsko progonstvo. Ali Eva ni Bogu ništa ne predbacuje. U slobodi prihvaća njegov sud. Njezin novi život već je započeo. Ona je majka živih ljudi: majka svih koji prihvaćaju darovani život i rastu.

Zadaci za rad s biblijskim tekstom

a) Za osobni rad
Pokušajte u prvim poglavljima Knjige Postanka prepoznati prijelomne točke u Evinu životu!
Kakvu odgovornost mora Eva preuzeti?
S kojim teretima živi?
Kako Vi podnosite tuđe slabosti?
Je li Vas netko iznevjerio i razočarao?

b) rad u paru:
Pronađite osobu kojoj možete izreći svoje odgovore!
Zamolite je da Vaše odgovore prikaže grafički (simbolima, slikom…)
Isto učinite Vi za nju.

c) rad u skupini:
Svaka osoba kratko tumači što je nacrtala i tako izvješćuje skupinu o odgovorima sugovornika (nije nužno kazati o kome je riječ).

p. Niko Bilić SJ

(Rast u slobodi i odgovornosti, Seminar, 1. dan, 2. svibnja 2008.)
2. izd. 23. 1. 2020.
Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Eva – žena

Na izvorima ljudskoga bića (Post 2,18–4,2)

The Fall of Man by Hendrik Goltzius

Dvaput početak Svetog pisma ističe da je Bog stvorio i blagoslovio čovjeka, muško i žensko (1,27s; 5,2). I prvo i peto poglavlje ponavlja da je čovjek, muško i žensko, slika Božja. Živi čovjek slika je Božja, a ne neki mrtvi kip ili poganski idol. Već na početku čovjek čuje sveti poziv: budi plodan i postani velik, donosi plod i rasti. Pavao će pisati da čovjek mora narasti do punine mjere Kristove (Ef 4,13). Sam Gospodin i Učitelj u presudnom času govori izabranima da idu i rod donose, rod koji će ostati pa da im Otac dadne što ga god zaištu u Isusovo ime (Iv 15,16).

Pogledat ćemo iz bližega Evu. Kad Sv. pismo neki lik stavlja na početak, onda želi da u njemu prepoznamo nešto od temelja, početke vlastitoga bića. Eva je odličan primjer malenosti jer je ranjiva i ranjena, odličan je primjer zajedništva jer je uz Adama i djecu, odličan je primjer obraćenja jer nakon pada i tragedije kreće dalje.

Evinu povijest znamo. Ponajprije, kao Božje stvorenje dolazi pred Adama koji je oduševljeno prepoznaje kao svoju i najavljuje da će potpuno i trajno biti uz nju. Zatim, u idućem prizoru Eva, kao žrtva prijevare, krši zabranu i zajedno s Adamom prima osudu zbog toga. U zadnjem dijelu, Eva je majka koja doživljava strašan sukob svoja prva dva sina, Kajina i Abela, a potom na svijet donosi trećeg sina, imenom Šeta (4,25) i još druge sinove i kćeri (5,4).

Za Evu znamo da u biblijskom opisu dolazi kao odgovor na čovjekovo dubinsko iskustvo samoće i ostavljenosti. Bog potvrđuje da tako nije dobro: „Nije dobro da čovjek bude sam“ (2,18). Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost.

Biblija slikovito opisuje. Bog čovjeku daje razne stvorove, ali nijedan ne odgovara njegovoj potrazi. Eva donosi u biblijsku definiciju ljudske osobe upotpunjenje, ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, Evinom se pojavom ostvaruje.

Svojim postankom Eva podsjeća na to da čovjek ima svoj unutarnji život, svoj osjećaje i duhovno doživljavanje. Za razliku od Adama koji je stvoren od zemlje, Eva je izdanak živog ljudskog materijala, čovjekove nutrine. Ljudsko biće nije tek nešto satkano od praha zemaljskog nego i od rebra koje je blizu srca. Rebro, osim što je dragocjeno jer se nalazi odmah uza središte, također je važan dio kostura, kost, dovoljno snažna i otporna da štiti, to je štit koji čuva srce. Kost u biblijskom izvorniku označava snagu, moć.

Evu najčešće spominju u optužbi da je uzela plod sa stabla u sredini vrta usprkos zabrani. To je optužba koju čovjek izriče od početka, doslovce od Adama. Ali pogledajmo izbliza neke važne okolnosti.

Eva je malo prije, na završetku 2. poglavlja, proglašena ljubljenom odabranicom. Pogled bližnjega u njoj otkriva kost i meso, samu srž ljudskog bića. Različite osobe čine jednu zajednicu, jedno su. Međutim, neposredno nakon što je izrečeno da će muž prionuti uz nju i biti s njom, odmah u idućem prizoru, njega nema. Eva ostaje sama s napasnikom-zmijom. U presudnom razgovoru koji se odvija, Eva ne nalazi pomoći koja bi joj odgovarala. Ovdje ponovno odzvanja ostavljenost ljudskog bića koja je već prije bila naznačena.

U razgovoru sa zmijom Eva pokazuje isprva svoju hrabrost. Ne izbjegava odgovor, ne pokušava se prikriti, nego hrabro odvraća na lukav upit i ne da se zbuniti: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti“. Precizna nadopuna o Božjem upozorenju koje vrijedi „samo za plod stabla što je nasred vrta“ pokazuje da Eva dobro sluša i pamti. Zabranu, naime, koja čovjeka treba čuvati od smrti primio je od Boga Adam još prije nego što je Eva došla pred njega.

Žalosni rezultat neposluha poznajemo. Otvorile su im se, doduše, oči, ali toliko da upoznaju svoju golotinju, nezaštićenost, slabost. Počinje skrivanje i bijeg koji traje do danas. Potreban je izravan susret s Bogom koji će raščistiti račune.

Eva je prozvana majkom svih živih (4,20). Ta nije li svim živim ljudima blisko ovakvo iskustvo? Nakon prevarenosti i slabosti, Bog poklanja novu mogućnost. Nakon pada, Gospodin dariva novo ustajanje. Eva postaje dionicom i nositeljicom praevanđelja: njezin će rod satirati glavu staroj zmiji.

Eva postaje simbol. Unatoč muci kroz koju je prošla, ne okreće Bogu leđa. Kad je rodila sina prvorođenca prepoznaje da je Bog na djelu. Stekla je, veli, sina pomoću Jahve (4,1).

Neopisivo je što se moglo zbivati u duši majke kad se Kajin dao zarobiti i voditi zavišću i kad je napao brata. Ne može majka stati na stranu jednoga, protiv drugoga. Ona se samo može gušiti u prevelikoj boli i nemoći.

Nije odustala od svog života zatvorivši se u sebe i svoju depresiju. Štoviše, usprkos mukama rađanja, donosi na svijet novi život. U trećem sinu, Šetu, opet prepoznaje osobit Božji dar: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin.“ (4,25).

Najviše nas nakon svega može zadiviti što Eva nijednom riječju ne iznosi optužbe i ne pokazuje nikakvu gorčinu. Nije ogorčena na sebe zbog svoje slabosti. Nema ni riječi optužbe za muža koji je bio oduševljeno obećao svoju ljubav, a odmah potom u presudnom trenutku susreta sa zmijom jednostavno izostao. Nije ju ni pred Bogom uzeo u zaštitu. Razumjeli bismo kad bi u Svetom pismu bilo Evinih teških riječi protiv sina Kajina. Ali nema ih. Imali bismo, napokon, razumijevanja i za optuživanje upućeno Bogu koji ih je uhvatio u prekršaju i nije im progledao kroz prste, nije se pravio kao da je sve u redu, nego ih je istjerao iz vrta i tako je, davno prije Egipta i Babilona započelo prvo biblijsko progonstvo. Ali Eva ni Bogu ništa ne predbacuje. Njezin novi život već je započeo. Ona je majka živih ljudi: majka svih koji su iz svoje slaboće podignuti.

Niko Bilić, SJ

19.10.2007., ispravljeno 29.05.2009. 
2. izd. 23. 1. 2020.
Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Molitva za dar vjere

Podari mi Gospodine da s Abrahamom, praocem naše vjere, pred tobom mogu iznijeti što mi je na duši. U dubokoj molitvi preda te stavljam sva pitanja i prigovore, ponizno prepoznajem i priznajem svoju najveću slabost, koju ti dobro znaš. A ti, Gospodine, smiri moj živi, mistični pogled na svojem Srcu koje je trpjelo i bilo probodeno, koje pred Tomom, apostolom, ponovno kuca.

Pouči me ti, dobri Učitelju, kako ću s Jakovljevim sinovima steći pravo povjerenje u riječi mojih bližnjih pa i onda kad mi naviještaju tvoje uskrsnuće. Ti me jedini možeš sačuvati od laži i prijetvornosti.

Daj mi da sa cijelom živom Crkvom prepoznam kako si nas pohodio, dobro pogledao i znaš našu neznatnost. Zato ti se duboko klanjam i vjerujem.

Kad me uhvati neizdrživ strah zbog prirodnih sila ili ljudskih vojski, pošalji mi svoga Tješitelja i Branitelja da usmjeri moj pogled na tebe i tvoje spasenje u kojemu mi je sva nada.

Primi me, Kralju nebeski, na istinski, intenzivan, blagotvoran razgovor s tobom u kojemu se gradi i hrani moj ljudski autoritet, jer ti si Svjedok vjerni, pa da onda mogu nositi i bodriti vjeru svojih bližnjih.

Hvala ti na svim znakovima po kojima mogu prepoznati kamo me tvoj Duh vodi. Hvala ti na svim onim ljudima koji su mi na mojem životnom putu dali vjeru, koji su mi pokazali da ti vjeran ostaješ.

14. prosinca 2019.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Sudbonosna pustinja

Vjera i nevjera na putu u slobodu (Izl 32,1-14)

Svima nam je događaj sa zlatnim teletom dobro poznat. Izraelska zajednica bijaše na putovanju iz Egipta u obećanu zemlju. Kad se Mojsije duže zadržao na brdu Sinaju, ljudi su od Arona tražili da im napravi lik nekog božanstva koji će ići pred njima. Aron daje nalog da mu donesu zlatni nakit.

1. slika: Izl 32,1s

Izlazak u slobodu naporan je i zahtjevan. Izraelski narod bio je pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika (Izl 2,23). Na Božju inicijativu dočekali su žuđeni čas oslobođenja (Izl 3,10: “izvedi moj narod” – Izl 12,51: “izvede Jahve sinove Izraelove iz zemlje Egipta”). Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni slutnjom o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode.

Ali sloboda je pustinja, u njoj se treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi su ljudski senzori u pustinji izvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnog sunca koje žeže, zbog prehladne noći, gladi i žeđi, napornog putovanja.

Sloboda je kušnja pri kojoj je Božji narod podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Sloboda je pustinja u kojoj se moramo osloniti na vlastite snage i uprijeti sve sile, želimo li doći do cilja. Njihova je odgovornost hoće li doći do Obećane zemlje i, uopće, za kojim će idealom ići. Oni odlučuju kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Više nema tlačitelja (Izl 3,7) na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve.

Na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek štuje i kome se klanja. Izraelci su istom primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsiju (Izl 32,1: Mojsije nas izvede iz zemlje Egipatske). A kad Mojsija nema, odustaju i od njega. Kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima (Izl 32,4: ovo je tvoj bog koji te je izveo…).

Pustinja je dio života u kojem će provrijeti ona dubinska potreba i liturgijska moć čovjekova da iskazuje štovanje. U pustinji se odmah dolazi do bitnoga. Čovjek traži nekoga za kim će ići, nekoga prema kome će usmjeriti svoje najdublje i najsvetije težnje.

“Napravi nam boga!” (32,1), viču Izraelci. Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kumir je jadna, drska i zavodnička patvorina.

2. slika: Izl 32,3–6

Od rastopljena zlata izlio je Aron lik teleta i proglasili su da je to bog, osloboditelj. Pred zlatnim teletom Aron gradi oltar na kojem će idućeg jutra prinijeti žrtvu. Uslijedit će pučko veselje.

Strahovita je uloga koju preuzima Aron. Iz izvještaja o Mojsijevu zvanju znamo kako Mojsije sama sebe drži teškim na jeziku (Izl 4,10) i Bog mu dodjeljuje rječitog brata Arona kao potporu (v14–16). Aron će biti glasnogovornik koji prenosi Božje riječi, on će zastupati Božji autoritet pred narodom i pred zlim vlastodršcem Faraonom. On je osobnost koja svojom jakošću podupire suradnju s Bogom. Upravo se Aron sada slama u slabosti. Isti čas i bez pogovora prihvaća idolatrijski prijedlog. Kao da je već imao spreman plan o zlatnom teletu, premda je on prvi morao znati izričit zahtjev: “ne pravite sebi kumira od zlata” (Izl 20,23). Aron izravno krši zakon.

Nakon što su Izraelci proglasili Mojsija osloboditeljem, pa odustali od njega, idu korak dalje i svoj dolazak u slobodu pripisuju pozlaćenom kipu (Izl 32,4). Nesretni Aron i to odmah povodljivo prima i gradi žrtvenik pred kumirom. Sutra je Jahvin blagdan, kaže on. Pripravit svečanost u čast Jahvi! Je li to u čast Jahvi? Procjenu će dati sam Bog (32,8): Zašli su s puta. Teletu od rastopljene kovine prinose žrtve. Njega proglasiše bogom.

Kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju (32,6). Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nam daruje našu vlastitu zbiljnost, kad zanemarimo Onoga koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti.

3. slika: Izl 32,7–10

U svetim visinama na vrh Božje gore, Gospodin upozorava svoga slugu Mojsija. Ovaj je narod tvrde šije. Ako Mojsije dopusti, gnjev će Božji na njih planuti i uništiti ih.

Bog prati sudbinu svoga izabranog naroda koji je za sebe stvorio od skupine potlačenih robova na rubu egipatskog društva. Kao što je onda sam “vidio njihove muke i čuo vapaje” (Izl 3,7), sada također prati što se to zbiva među njima. Božja je procjena izravna i jasna: “Brzo su zašli s puta koji sam im odredio” (Izl 32,8).

Jahve gleda i sluša. Prvi put nakon poziva Mojsijeva u kojem 2x stoji ראיתי (ra’îtî “vidio sam” 3,7.9) u Božjem govoru taj se isti oblik, 1. Sg., pojavljuje u riječima koje Bog upravlja Mojsiju u 32,9 (ra’îtî ). Da je točno čuo potvrđuje navod: “Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske” (32,8) koji doslovno opetuje proglas cijele zajednice (v4).

Sada je i Mojsijeva vjera na kušnji. Da je Bog, gospodar koji je svijet i ljude dozvao u život, doista htio istrijebiti i uništiti, zar bi trebao tražiti dopuštenja od svoga sluge? Ali Gospodin pita Mojsija: “Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim!” (32,10). Pritom Bog ipak ne odustaje od svoje dobrohotne namjere da daruje život velikom narodu: “Onda ću od tebe razviti velik narod” (32,10).

4. slika: Izl 32,11–14

U svojoj molitvi Mojsije postaje zagovornik naroda. Zašto da Gospodnji gnjev plane protiv naroda koji je izveo iz kuće ropstva. Neka se Gospodin sjeti kako je svojim imenom prisegnuo i obećao budućnost slugama svojim Abrahamu, Izaku i Izraelu.

Mojsije nije podlegao u kušnji. On zna da je Gospodin, a ne neko zlatno tele, njegov Bog. “Mojsije zapomaže pred Jahvom, Bogom svojim” (32,11) izvještava pripovijedni, objektivni dio teksta. S povjerenjem mu se obraća. Ne doziva kumire, nego se moli Bogu. Iz onoga što u molitvi ište, vidi se da očekuje mnogo i da ima povjerenja u moć molitve.

Mojsije se nije dao zaluditi i priznaje da je Gospodin izbavio Izraelce iz ropstva (Izl 32,11). Nije to Mojsijevo djelo kako to ponajprije proglašava zajednica (32,1) i kako Jahve pred Mojsijem formulira (v7). Pogotovu nije djelo kipa kako to potom zajednički izriču vičući (v4), što i Bog dobro čuje (v8).

Mojsije je smion i neposredan. Smjera izravno na Božju nakanu i želi je promijeniti. Ne okoliša, nego pogađa u srce. U Božjim riječima stoji: “pusti neka se moj gnjev raspali” (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na Božji gnjev, pitajući za svrhu: Čemu tvoj gnjev? (v11), i tražeći smirenje: Smiri svoj gnjev (v12). Na tom mjestu u izvorniku Mojsije traži Božje “obraćenje” jer u svojoj molbi rabi glagol שׁוב (šub – obrati se, okreni se od plamena svoga gnjeva! v12)

Kako tekst svjedoči, Mojsijeva je molitva uspješna. Njegova molba “Odustani!” (r. 12) nalazi svoje ostvarenje u zaključnom opisu: “I Jahve odustane” (r. 14). U izvorniku stoji riječ נחם (niham) koju jednako smijemo prevesti kao molbu “smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!” i potom kao izvještaj “i smilovao se!”

Mojsijeva je molitvena metoda podsjetiti Gospodina na njegove sluge, Abrahama, Izaka i Izraela. Mojsije se sjeća obećanja koje je Bog samim sobom zajamčio (r.13). Ono je potvrda da Bog neće “svaliti nesreću” (r. 14) na svoj narod, nego mu dariva život.

Bog je ostao vjeran svom obećanju da će dati potomstvo i zemlju. Već u početku Abrahamu govori: Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju (Post 12,7). O tome se obećanju izvještava više put (13,15; 15,18; 17,8; 24,7). Izaku Bog potvrđuje: “Tebi i tvome potomstvu dat ću sve ove krajeve, da izvršim zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu.” (Post 26,3). Jakovu kojemu je promijenio ime u Izrael obećao je prvom viđenju u snu (28,13), a potom će još jednom na javi opetovati: “Zemlju što je dadoh Abrahamu i Izaku tebi predajem; i potomstvu tvojem poslije tebe zemlju ću ovu dati.” (Post 35,12). To on dobro pamti pa kao starac o tome pripovijeda Josipu u Egiptu (48,4).

Spominjući tu božansku prisegu Mojsije ne samo da upozorava na Božju vjernost, nego njegove riječi ujedno svjedoče o povezanosti Knjige Izlaska s opisima u prvoj biblijskoj knjizi.

ispravljeno: 28.10.09. 
2. izd. 14. 12. 2019.
CROSBI

Niko Bilić, SJ