Kategorija: Cjeloživotno učenje

Zašto studirati Sveto pismo?

Autor objave Autor Niko Bilić SJ
Datum objave 1. listopada 2019.

Zašto danas čitamo Bibliju? Želimo li ozbiljno njegovati kršćansku kulturu, prvi je izvor zasigurno onaj program koji sv. Pavao sažima: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!” (Gal 2,20). Taj cilj i zadaća svih Kristovih vjernika znači da želimo prihvatiti Isusa – utjelovljenu Božju Riječ – toliko, da uđe u sve pore našega života. Zato čitamo Božju Riječ da bismo je što dublje shvatili i primili. Znamo da Crkva od početaka prepoznaje Objavu na dva osnova stupa. Jedno je predaja i živa riječ Učiteljstva, a drugo je Pismo koje jedino pravilno čitamo u Duhu Božjemu u kojemu je napisano.

Glavni razlog, zašto uzimamo Bibliju i čitamo je u cjelini od početka do kraja, zacijelo je onaj dobro znani terapeutski studij Svetog pisma koji vodi sam Gospodin i Učitelj na dan svojega svetog uskrsnuća. Svi znamo za dvojicu učenika koji odlaze u Emaus (Lk 24). Uskrsli Isus, nakon što je poslušao njihove obilne izvještaje, otvara im Pisma (Lk 24,32) – kako oni sami svjedoče. Počeo je od Mojsija, tj. od prvih pet biblijskih knjiga, pa zatim prešao na sve Proroke redom (Lk 24,27). Iznosi im što ima o njemu. Poslije, kad budu svi opet na okupu u Jeruzalemu, reći će im da i Zakon i Proroci i Psalmi (Lk 24,44) govore o njemu. To je bit! Sam Gospodin uzima cjelinu Pisma da bi uveo u tajnu svoje vlastite osobe. Tri dijela koja Učitelj spominje, dobro poznajemo jer su oni u izvornoj Hebrejskoj Bibliji do danas: Zakon, Proroci i Spisi.

Kako je plodan ovaj studij Biblije vidi se kod dvojice učenika: njihove oči kojima bijaše uskraćeno prepoznati ga (Lk 24,16), otvaraju se (31). Tek po studiju Pisma, kod razlamanja kruha, sposobni su prepoznati Uskrsloga. Njihovo srce koje je, prema Isusovoj riječi, bilo sporo (Lk 24,25), postaje goruće srce (32). Sami potvrđuju. Njihove riječi, napokon, više nisu mučno pretresanje i međusobno dobacivanje tumačenja (Lk 24,17), nego postaju molitva i to zajednička u poznatim riječima. Dok još nisu ni znali tko je to, Isusu upućuju molbu: “Ostani s nama!” (Lk 24,29). Prema svjedočanstvu samoga Evanđelja, dakle, čitanje Biblije ima – Božjim darom – silnu moć: otvara nam oči za tajnu Isusova uskrsnuća; grije i rasvjetljava našu nutrinu, središte ljudske osobe; naš način međusobnoga komuniciranja posvećuje i pretvara u molitvu. Papa Franjo tako često ističe kako upravo naše riječi, koje govorimo jedni drugima i jedni o drugima, imaju presudan utjecaj.

Poznato nam je kako Evanđelja ističu da se i početak i kraj Isusova života zbivaju prema Pismu. Emanuel je začet pod srcem, ispunjujući proroštvo (Iz 7,14; Mt 1,22s); na križu je proboden jer Pismo tako veli (Zah 12,10; Iv 19,37). Već su crkveni oci u počecima upozoravali kako je Isus, vječna Riječ, prisutan već na prvim stranicama Pisma, kad Stvoritelj upravo Riječju stvara svijet (“I reče Bog” Post 1). Kad na svetoj gori Sinaju Bog svom narodu daje upute za život, sam tumači da je to “za pouku” (Izl 24,12). Mojsije će Božje riječi prenijeti svima, a potom zapisati i još jednom zajednici pročitati da svi mogu donijeti slobodnu odluku na gotovo referendumski način. Zato i mi danas čitamo Pismo.

Na Sinaju Gospodin je također pred Mojsijem dao preciznu definiciju proročke službe. Prorok ponajprije mora primiti Božju riječ, to mu je prva zadaća (Pnz 18,18). Pozvan je dopustiti da mu Bog svoje riječi stavi u usta, to jest da ga svojim riječima nahrani. U pitanju je dragocjeno, milo iskustvo koje svi iz djetinjstva poznajemo kad nas je najčešće majka hranila. U odrasloj dobi stavljati hranu u usta intimna je stvar i ne dopuštamo olako da nas netko drugi hrani. Baš zato je slušanje i prihvaćanje Božje Riječi čin slobode po kojemu kršćani, ucijepljeni u Krista Proroka, ispunjaju svoje poslanje da budu novozavjetni proroci.

Jošua, veliki nasljednik koji dovršava put u slobodu i uvodi Božji narod u Obećanu zemlju, od prvog poglavlja svoje knjige ima na raspolaganju Zakon, pisanu Riječ – tu veliku Božju pouku za život (“Knjiga Zakona” Jš 1,8). Prema zapovijedi on će na cilju, u Obećanoj zemlji, napraviti prvi prijepis Zakona (Jš 8,32) i pred svima okupljenim članovima Božjeg naroda, uključujući žene, djecu, pa i strance, Jošua će pročitati, i to “svaku riječ” (Jš 8,34). Poput Mojsija na gori Sinaju, Jošua nam u ovoj slici daje najživlje obrazloženje zašto čitamo Pismo u cjelini i pred cijelom okupljenom zajednicom.

Crkva tijekom svoje povijesti živi od Božje Riječi. Kod svake svete mise slušamo odabrane odlomke iz Biblije. Baš zato je vrijedno posegnuti za cijelim kanonom, tj. ukupnom zbirkom svetih spisa kako bismo sve više razumjeli smisao i prepoznali kontekst. Postaje nam jasno kako je Sveto pismo zgusnuto iskustvo Božjega naroda. Po njemu nam Bog progovara. Drugačije od svih dragocjenih komunikacija između nas ljudi, ova je osobita jer nam omogućava kontakt s Bogom. Vertikalna je, nije samo horizontalna.

Kad se župljani okupe na slušanje Riječi, onda se obnavlja spasonosna zgoda iz vremena dobroga kralja Jošije (2 Kr 22). Kod obnove Hrama pronašli su Knjigu. Pravo otkriće! Ponovno je tu ono što su zapustili, zagubili, zanemarili. Prvi će riječi Knjige Zakona slušati sam kralj. Kolika je njihova snaga potvrđuje kraljeva reakcija. Ne samo da je razderao haljine u znak pogođenosti (2 Kr 22,11), nego je plakao, ponizio se, srce mu se smekšalo pred Bogom (19). Najviše izaslanstvo šalje proročici i potom on sam pred svim narodom na okupu čita svetu Knjigu Saveza (2 Kr 23,2). Rezultat čitanja bit će obnova Saveza i vrhunski svečana proslava Pashe za sav narod (22). To je snaga čitanja Riječi!

Glavni razlog, naravno, zašto čitamo Bibliju jest sam naš Gospodin i Spasitelj. On ja “živa Božja Riječ i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca”. (Heb 4,12). Isus će u svom naučavanju višestruko istaknuti koliko je Sveto pismo važno. Otvoreno govori o tome da nije došao dokinuti nego ispuniti Zakon i Proroke (Mt 5,17), upozoravajući tako na dva stupa koji nose cjelinu Pisma, sačuvana u predaji. Sebe sama, dakle, tumači kao ispunjenje i dovršetak Biblije. Važnost Svetog pisma naglašava izjednačujući zlatno pravilo: “Činite, što želite da vama čine!” sa svetim spisima (Mt 7,12). Kad ga pak pitaju o najvećoj zapovijedi, onda Učitelj Isus i onu prvu: “Ljubi Boga!” (Pnz 6,5) i drugu, prvoj jednaku: “Ljubi bližnjega!” (Lev 19,18) uzima iz Biblije. Potom sam ističe kako cjelina Svetoga pisma, Zakon i Proroci, visi o tim dvjema zapovijedima (Mt 22,40).

Najvažnije nam je ipak kad vidimo da se sam Gospodin u presudnim časovima svojega života koristi Biblijom. Prije javnoga djelovanja, u pustinji, sva tri sotonska napada pobijedit će upravo snagom Pisma. Iz Biblije uzima i upozorenje da čovjek ne živi samo o kruhu (Pnz 8,3), i zabranu koja propisuje da se ne smije Boga iskušavati (Pnz 6,16), te, napokon, jasnu zapovijed da se samo Bogu treba klanjati (Pnz 6,13). Riječ je Božja dakle izvrsna obrana od staroga Protivnika i Napadača.

Najviše ipak srce dira i pokreće činjenica da Gospodin Isus i u ključnom, završnom trenutku svojega života opet poseže za onim dijelom Svetoga pisma koji danas zovemo Stari zavjet. Već je na križu, kada za onaj najsvetiji odnos s Ocem, za svoju molitvu, uzima dobro znane riječi Psalma 22: “Bože moj, zašto si me ostavio?” I tada, evo, kad se osjeća ostavljenim, uz pomoć riječi Pisma priznaje međusobnu pripadnost i privrženost: to je njegov Bog. Sam psalam potvrđuje kako ta međusobna povezanost nije nešto prolazno i kratkotrajno nego potječe doslovce iz majčine utrobe: “Od krila majčina ti si Bog moj!” (Ps 22,11).

Psalam 22 izvrsno razjašnjava kako to Pisma govore o Isusu jer se ondje s bolnom točnošću opisuju patnje raspetoga koji je kao “crv” (Ps 22,7), “srce mu se topi u grudima” (Ps 22,15), a gorku porugu i vrijeđanje iz Biblije izravno navode svećenici, pismoznanci i starješine: “Uzdao se u Boga!” (Ps 22,9; Mt 27,43). Evanđelje ističe kako se to ono što Pismo veli, i to baš u Ps 22, ispunja: i kad bacaju kocku za Isusovu odjeću (Ps 22,19; Iv 19,24), i kad Isus govori “Žedan sam” (Iv 19,28 usp. Ps 22,16). Štoviše, Psalam 22 najavljuje i uskrsnuće kad govori o tome da će se Bogu klanjati oni koji se spuštaju u prah (Ps 22,30). Zadnje predanje Ocu, napokon, Raspeti također izriče riječima iz Svetoga pisma. “U ruke tvoje predajem duh svoj” riječi su Psalma 31,6 kojima Sin Božji ono najunutarnjije, ono središte koje nosi njegovo biće – svoj duh – povjerava Ocu nebeskom. Rezultat ove primjene Pisma čudesan je dar uskrsnuća, Očev odgovor na povjerenje Sina. Zato se isplati Pismo čitati i primijeniti.

p. Niko Bilić, SJ

Cjeloživotno učenje Duhovnost

Molitve Krista raspetoga

Autor objave Autor Niko Bilić SJ
Datum objave 16. travnja 2019.

predavanje iz biblijske antropologije za djelatnike i suradnike Ministarstva unutarnjih poslova održano 15. 4. 2019. u Zagrebu

Pregled predavanja (PDF) * (PPT)

Obasjaj nas (Ps 67) .pdf

Molitve Raspetoga

Snaga Kristove molitve

Psalam 103: Barahi (Blagoslivljaj, dušo moja) .pdf

Pogledajte:
Psalmi Krista raspetoga (1. dio)

2. dio

Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Plodonosan zavjet majke Ane (1 Sam 1s)

Autor objave Autor Niko Bilić SJ
Datum objave 1. ožujka 2019.

Dobro nam je poznata majka Ana – majka proroka Samuela. Pruža nam vjerojatno najplodniji i najbogatiji primjer zavjetovanja u Svetom pismu.
Zavjet koji Ana polaže zavjet je žene “srca natmurena, rastužena”, kako njezin životni drug Elkana primjećuje (1 Sam 1,8), i “duše ogorčene”, kako biblijski opis prikazuje (1,10). Žena je to koja gorko plače, plače i plače (1,7.8.10), pritisnuta i opterećena duha, ispunjena obiljem muke i jada, kako sama svjedoči (1,15). Nesretna ne samo u duši, nego i u tijelu, trpi od tipičnih psihosomatskih simptomima. Od muke ne može jesti, od produžena plača lice ima posljedice, zacijelo je izbrazdano suzama. Poremećaj je i to što ne govori. Nema nijedne njezine riječi, samo suze.

Biblija razotkriva i etiologiju – postanak njezine muke. Već kod prva Anina spomena jasno je da ima suparnicu; odmah se navodi i to da je Ana neplodna (1 Sam 1,2) i bez prikrivanja Pismo ističe da je zatvorenost njezine utrobe Božje djelo (1,5.6). Po sebi ne može ispuniti prve Božje zapovijedi o rađanju, pa zacijelo sama osjeća odsutnost Božjega blagoslova, a još k tome njezina je suparnica zbog toga vrijeđa (1,6.7– suparnica koja svojim ponašanjem ne stječe nikakvu budućnost u povijesti Božjega naroda). Zavjetovanici Ani pobožan muž, koji je ljubi i vidi njezino stanje, ne može ni biranim zalogajima (hebr. “osobit obrok” 1,5) ni svojom vlastitom osobom pružiti utjehe (1,8). Čežnja za majčinstvom duboka je i snažna. Dok svi slave na gozbi pred svetištem ona se povlači (1,9). Odlazi pred Gospodina.

Velika je pouka i ugodna utjeha u tome što je Anin zavjet uronjen u molitvu (1,10). To su njezine neposredne riječi Bogu. Silan je to korak naprijed prisjetimo li se Jakovljeva zavjeta. Njezina je molitva dugačka – potvrđuje biblijski opis (1,12) i svjedoči Ana naknadno (r. 16). Njezin zavjet uronjen je u tihu molitvu u srcu kod koje su se samo usne pomicale (r. 13), molitvu koja bijaše izlijevanje vlastite duše pred Gospodinom (r. 15). Molitva je to koje se nakon više godina i ona i svećenik Eli prisjećaju (r. 26).

Važnu podlogu i pozitivne okolnosti za dobro zavjetovanje Ani pružaju religijska redovitost, prakticiranje vjere. Ana je u zajednici u kojoj pobožni muž Elkana – svjedoči opis od početka (1,3) – redovito sa svima svojima hodočasti u svetište, klanja se (usp. 1,19.28), prinosi žrtve (usp. 2,19). Sveto pismo trostrukim ponavljanjem osobito kao kontekst polaganja i ispunjenja zavjeta postavlja klanjanje Bogu (1,3.19.28).

Sadržajem Anina je molitva važna jer se ona točno vraća na temeljni događaj Izlaska. Kod Mojsijeva zvanja Gospodin objavljuje “vidio sam, vidio – dobro sam vidio siromaštvo i poniženje svoga naroda” (ראה vidjeti 2x + עני poniženje Izl 3,7). Upravo tim riječima Ana izriče svoju molbu pokazujući odličnu molitvenu metodu. Ponavlja podvostručeni, naglašeni izričaj: “Dobro pogledaj!”, a ponavlja i istu riječ za opis svoje nevolje (ראה 2x + עני 1 Sam 1,11). U isti mah riječi su nam to tako dobro znane jer se pretaču u svjedočanstvo Blažene Djevice Marije u Magnificatu: pogledao je Gospodin moju neznatnost (Lk 1,48). Što Ana moli, to je Majka Božja doživjela. Njoj je bliska, osim u kasnijem velikom hvalospjevu (1 Sam 2,1–10), i time što u svojoj zavjetnoj molitvi samu sebe jasno naziva službenicom Gospodnjom (3x “tvoja službenica” 1,11).

Plodovi Anina zavjetovanja višestruki su. Sveti tekst ističe njezino novo lice; psihosomatski simptomi nadvladani su. Ona sada može jesti, lice joj nije kao prije (1,18). Nakon zavjeta Bog uslišava njezinu molitvu. Molila je “sjeti me se” (1,11), a Pismo potom potvrđuje: “Gospodin je se sjetio” (1,19). Molila je sina (1,11) i dobila je sina (1,20) koji je u središtu njezina zavjeta.

Neposredni je plod njezina zavjetovanja sposobnost razgovora, uspostavljanje komunikacije. Prije nema ni jedne njezine riječi. Nakon što je položila zavjet, Ana razgovara sa svećenikom Elijem. Kadra je, iznošenjem istine, obraniti se (1 Sam 1,15.16). Premda je uvredljivo i grubo optužena od osobe koja je religiozni autoritet i vlast ona, navikla na redovite uvrede, sada se uspješno brani. Postiže štoviše njegov zagovor (1,17). Ana nakon zavjetovanja razgovara i s mužem. Izriče svoju želju i nakanu (r. 22) i, gle, odmah nailazi na odobrenje (r. 23). Neće ići na hodočašće dokle god sina na prsima hrani. Nakon zavjeta Ana je došla do zadivljujuće samostalnosti. Donosi svoje odluke i nije više zarobljena i utopljena u diktat mase. Ona daje ime sinu i tumači ga (1,20). U zajednici u kojoj i prije i sada živi postaje subjekt, priznata kao osoba.

U idućem stupnju jasno je da nakon zavjeta majka Ana postaje i voditeljicom te iste zajednice. Kad naime sljedeći put idu na hodočašće – Pismo opisuje – ona je na vodećem položaju: ona uzima sina i sve što je potrebno, ona ga vodi u svetište (1,24) i ona govori svećeniku (r. 26.27).

Ana ispunja zavjet – predaje sina u Božju službu (1 Sam 1,28). Samuel je Gospodinu uzvraćen za sve dane svoga života. Kao što je izmoljen, tako je sada molitveno natrag posvećen. On Bogu služi (2,11.18). Majka Ana svojim vjernim ispunjenjem zavjeta podsjeća na to kako redovnički zavjet čistoće uključuje odricanje od roditeljstva. Odričemo se svoje djece radi Boga.

Anino ispunjenje zavjeta bitan je napredak, korekcija i blagotvorna pouka s obzirom na Abrahama u času kada u svojem primordijalnom shvaćanju u prvi mah poseže za nožem da zakolje sina, nakon što ga je svezao i položio na oltar kao žrtvenu životinju (Post 22,10). Samuelu majka ne ugrožava život, ne odbacuje ga i ne prezire, ne ostavlja njegovoj sudbini, nego mu naprotiv – kako Pismo svjedoči – iz godine u godinu donosi odjeću (2,19). Dijete raste, majka prati. Njegov razvoj nije zaustavljen i dokinut. Dapače – sveti tekst ističe i ponavlja da je Samuel rastao, bivao sve veći i veći čovjek – kod Boga i kod ljudi (2,21.26).

I ispunjenje zavjeta ima svoje nove plodove. Ana, kako je znano, postaje univerzalna moliteljica koja nipošto više nije skučena na osobnu povijest i problematiku. Samo u jednom retku svoga hvalospjeva ona spominje nerotkinju koja sada rađa (2,5). Ana u svojim širokim vidicima sada gleda na Boga koji ima vlast nad krugom zemaljskim (2,8) i nad pravednošću cjelokupne strukture društva. Njezina tema sada su lukovi junaka koji se lome (2,4) i kralj, pomazanik Gospodnji (r. 10). Ispunivši zavjet Ana postaje osim toga eminentna navjestiteljica uskrsnuća kad s najoštrijom preciznošću govori kako Bog mrtve oživljuje i izvodi čovjeka iz grobne jame (2,6). Ima li u cijelom SZ tako precizne slike i najave Kristova uskrsnuća?

Ana i Elkana, napokon, nakon njezina zavjeta zarađuju svećenički blagoslov za cijelu svoju zajednicu i za podmladak koji će doći (2,20).

Iz: N. Bilić, Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu (PDF)

Cjeloživotno učenje Duhovnost

Brak u Dekalogu

Autor objave Autor Niko Bilić SJ
Datum objave 20. veljače 2019.

Muž i žena u Šestoj i Devetoj Božjoj zapovijedi

Omiljena i delikatna šesta zapovijed u Svetome pismu ponajprije štiti nerazrješivost braka, čuva nezatomljivu uspostavljenu bračnu vezu. “Ne čini preljuba!” (Izl 20,14; Pnz 5,18) zahtjev je koji odrješito zakriljuje i brani sveto, blagoslovljeno jedinstvo muža i žene protegnuto na cjelokupnu životnu sudbinu. Gospodin i Učitelj Isus na upit o ljudskoj predaji i raširenoj praksi potvrđuje takvo jedinstvo, jednost, kao počelo i božansku ustanovu (Mt 19,4–6; Mk 10,6–9). Kao što su nebo i zemlja Božje stvorenje, tako je i sjedinjenost muža i žene Božje stvorenje. To je volja Stvoritelja – tumači Isus.

I zaista, uzmemo li u ruke prvu stranicu Svetoga pisma, otkrit ćemo općepoznatu, a lako zaboravljivu činjenicu da vrhunac stvaranja, Božje djelo šestoga dana, nije naprosto neki čovjek, eto, muškarac, – nego čovjek – muško i žensko (Post 1,27). Muško i žensko slika su Božja. Muškarac i žena slika su Božjega zajedništva izrečena u onom Božjem pluralu “Načinimo čovjeka!” (Post 1,26). Muškarac i žena slika su toga jedinstvenog Božjeg promišljanja unaprijed, kreativnosti i poticanja samoga sebe.
Oni – u množini – muško i žensko, stvoreni su od Boga. Oni, muško i žensko, primaju od Boga blagoslov. Njima, mužu i ženi, Stvoritelj povjerava zapovijed plodnosti i rasta. “Budite plodni!” (Post 1,28) nalaže Gospodin kao prvu od svih zapovijedi čovjeku. A Učitelj će potvrditi svojima da ih je odabrao i postavio da idu i rod donose – plod koji će imati trajnu vrijednost (Iv 15,16).

Od početka je mužu i ženi povjereno upravljanje svijetom: Gospodarite zemljom od koje ste uzeti. Nije očito riječ o despotizmu i eksploataciji nego o odgovornom, dobrom gospodarenju. Zato je obitelj mjesto poslanja. Ondje čovjek biva razumnim i mudrim upraviteljem. Tako je to od početka (Mt 19,4; Mk 10,6) – upozorava Isus kojemu je stalo da se obratimo i vratimo na izvorne Božje nakane.
Upravo kad je njih – muško i žensko – stvorio, Stvoritelj može u miru sve pregledati i ustanoviti da je u istaknutom stupnju dobro (Post 1,31). Sad može nastupiti svet i blagoslovljen počinak sedmoga dana.

Druga kamera koje u istome biblijskom filmu ne staje samo na panoramskom, širokokutnom pogledu na postanak svijeta nego se približava i izbliza pokazuje postanak čovjeka (Post 2) istaknut će kako su muškarac i žena odgovor na dubok egzistencijalan problem čovjekove samoće. Susret i jedinstvo muža i žene omogućava međusobnu pomoć na istoj razini, životnu potporu koja odgovara. Riječ je o onome koji ide u susret (נגד), tu je preda mnom (“kao što je on” Post 2,18.20). Riječ je o onome koji je iste biti (“kost” עצם), istoga sastava (“meso” בשׂר Post 2,23).

Gospodin Isus će svojim učenicima potvrditi takvu uzajamnu odgovornost, dajući im svoju novu zapovijed. Omiljen je to tekst koji se – pravo prepoznat – često čita baš kod sklapanja braka. “Ljubite jedni druge!” nalaže Isus i tako povjerava učenike jedne drugima međusobno na skrb (Iv 13,34; 15,12.17). Ne kaže: eto, ja ću ljubiti svakoga od vas pa je dosta. Kao što ni Stvoritelj nije rekao: Evo, ja sam tu za te, nego ih vodi jedno drugome – jedno “ja” i jedno “ti” na istoj razini.

Prema Lukinu evanđelju Isus na prvom mjestu u sažetoj formuli za vječni život ističe upravo zapovijed o jedinstvu muža i žene: “Ne čini preljuba! Nemoj bludjeti!” (Lk 18,20) govori on najprije mladiću. Tako je niz uokviren upravo zapovijedima o obitelji jer mu je u zaključku ona o poštovanju roditelja. Štoviše u istome Lukinu evanđelju, kad se govori o ukupnoj vrijednosti Zakona i Proroka koji nikad neće proći, Učitelj odmah u toj zgodi ističe upravo stalnost bračne veze – i to, kako Markovo evanđelje donosi, s obje strane. I muž i žena dužni su vjerno čuvati brak od preljuba (Mk 10,11s).

Što već deveta zapovijed čini, upozoravajući na čovjekovu nutrinu “Ne poželi!” (Izl 20,17; Pnz 5,21), Gospodin će potvrditi i radikalizirati: već grešan pogled nevolja je i problem (Mt 5,28). (Proces radikalizacije očituje se u Starom zavjetu: Kad Mojsije pred kraj svoga života ponavlja zapovijedi (Pnz 5) dat će prednost bračnoj družici i navest će je ispred imanja, za razliku od prve formulacije u Izl 20.)

Razumljivo je da uz ovako visoko poimanje jedinstva muža i žene njihova veza u Bibliji od početaka postaje simbol središnje teme: Božje ljubavi i saveza s narodom. I u hrvatskom je jeziku odmah razumljiva Božja najava: “Uzimam vas za svoj narod” (Izl 6,7). Preljub će, nasuprot tome, biti izjednačen sa štovanjem lažnih bogova (sve tamo od Bileamova zavođenja, Br 31,16). Činjenica jest kad Sveto pismo već kod stvaranja definira da muž i žena “prijanjaju” (דבק Post 2,24) jedno uz drugo, ista je to riječ koja će u psalmu opisati vezu duše s Bogom: “duša se moja k tebi privija” (דבק Ps 63,9).

Nov početak

Za takav nov životni savez traži se odvajanje i “ostavljanje” (עזב Post 2,24). Potrebna je dostatna radikalnost koju Biblija promatra kao pretpostavku. Čovjek napušta prvu obitelj da bi zasnovao novu. Osamostaljuje se od svojih roditelja da bi sam mogao biti supružnik i roditelj. Iz iskustva znamo kako je to važan korak. Ptič koji ne raširi krila i ne napusti roditeljskoga gnijezda, neće nikad poletjeti, onemoćat će i kobno završiti. Dovoljno je slučajeva – posebice u gradskoj sredini – gdje su mladi ostali nezdravo vezani uz roditelje, sami. Nakon roditeljske smrti često i oni umiru. Doslovno! – Prema Svetom pismu muškarac ostavlja roditelje da bude jedno sa svojom ženom. Žena ostavlja svoga oca i svoju majku da bude jedno sa svojim mužem.

Sveti Pavao promatra u tome veliko otajstvo i smjera na Krista (Ef 5,32). I napuštanje i sjedinjenje imaju svoju važnost. Isus je napustio krilo Očevo, napustio je uzvišeno božansko dostojanstvo, “samoga je sebe oplijenio” – reći će Apostol na drugom mjestu (Fil 2,7). Tako mladenci koji napuštaju toplinu i okrilje roditeljskoga doma nasljeduju Krista. Isus Krist, Božji Sin, uzima na sebe ljudsku narav, Vječna Riječ postaje tijelom (Iv 1,14), jedno s nama. Uzima lik sluge (Fil 2,7), postaje jedno tijelo s Crkvom. Tako i muž i žena, kad postaju jedno, nasljeduju Krista. Što Bog združi – božansku i ljudsku narav u Kristu, muža i ženu u jedno tijelo – čovjek nema moć rastaviti (usp. Mt 19,6; Mk 10,9).

Sv. Pavao koji sugerira misao da je brak nasljedovanje Krista otkriva ono specifično za kršćanski brak. Vjerojatno se na tom tragu najbolje može brak afirmirati u današnjoj pomami za čudnim, nedosljednim i neodrživim zajednicama. Ili si voljan ići za Kristom, ili ne; nema trećega. I nema: malo bi, pa malo ne bi. Za takav korak potrebna je naravno dovoljna priprema i, nakon svadbe, potrebna je dovoljna njega. Možda je baš zbog ove kristolikosti brak jedini sakrament koji ne podjeljuje crkveni službenik, nego sami mladenci.

Svadba – slika i najava

Novozavjetni evanđeoski izvještaji – i u iskustvu i u naučavanju Kristovu – ističu osobit korak stupanja u životno jedinstvo muža i žene. Svadba će jednostavno biti slika kraljevstva Božjega koje Isus naviješta. Početak svojih čudesnih znamenja, poznato je, Učitelj čini na svadbi. Na svadbi objavljuje svoju slavu tako da pritom učenici dolaze do vjere u njega (Iv 2). Kraljevstvo je Božje u njegovu nauku svadbena gozba koju sin može s mirom i radosno dočekati jer se otac kralj brine za sve. Uzvanici su brojni (Mt 22). Svadba je to na koju zaručnik može i okasniti pa treba mudro čekati s upaljenim svjetiljkama (Mt 25).

Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Slušaj kako kuca

Autor objave Autor Niko Bilić SJ
Datum objave 23. siječnja 2019.

U svetom času ljubljeni apostol Ivan prislanja glavu na Gospodinove grudi (Iv 13,25). Zajedno s njime pažljivo priđi! Sasvim tiho, na prstima, da nikoga ne smetaš zađi u Ivanovu dušu, gledaj što on vidi, čuj što sluša! Iskoristi jedinstvenu priliku i poslušaj kako kuca Spasiteljevo Srce. Pokušaj dokučiti bar nešto od onoga što se u tom Srcu krije. To je Srce koje daje sve od sebe. Još nije probodeno, ali na Križu će od udarca koplja izliti posljednje kapi. Još nije uskrsnulo, ali će sveta rana na Uskrs grijati i žariti takvim žarom da će se nevjera svetog Tome jednostavno rastopiti.

Ivan na Srcu Gospodinovu pronalazi svjež spomen na one riječi kojima je Učitelj poslao apostole. I oni su pronašli dvoranu, veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje pripravljaju Pashu. Mnogo toga u životu primamo na gotovo, a mnogo toga upravo ti svojim radom spremaš. Sada je čas da primiš nešto od Gospodinove zahvalnosti. Pashalna večera, posljednja Isusova zemaljska vazmena gozba slika je nebeske gozbe o kojoj Pismo govori. Domaćin poziva: “Dođite, sve je spremno!”

Naslonjen na Isusovo Srce učenik dobiva vrijeme za skupljanje novih snaga i duhovne svježine. Koliko je veće očekivanje s kojim osluškuješ kucanje Njegova Srca, toliko će biti veći plodovi koje ćeš za sebe ubrati. Otkucaji presvetog Srca otkrivaju ti staru istinu: Velik dar koji možeš pokloniti drugima, dragocjena pomoć koju možeš pružiti bližnjima jesi ti. Isplati se ulagati u vlastitu dušu; to je zgrada koju je u životu potrebno izgraditi. Riječi koje sada čitaš samo su usputno sredstvo. Tu su zato da stvore, ili barem ostave, prostora za tebe, za govor Duha Svetoga tvojem srcu.

Dok ti je, kao Ivanu, glava naslonjena na Srce Gospodinovo, smiješ otpočinuti, predahnuti, dopustiti da ti duša dođe do daha i zaživi puninom života koji je Isus donio. Vrtlog i kovitlac svagdanjih dužnosti je nemilosrdan. Sada je vrijeme za sveti oporavak. Sedmoga dana Stvoritelj, u spokoju, smiren i zadovoljan, gleda na svoje djelo. Bijaše veoma dobro. Pogledaj i ti na velika djela Svesilnoga skrivena u tom Srcu koje kuca tik uz Ivanovo i tvoje uho.

U Isusovu Srcu je gorljiva čežnja. Svom je dušom čeznuo ovu Pashu blagovati sa svojim učenicima. Čežnja nas nosi naprijed u susret onome što tražimo i što očekujemo. Čežnja je ljubav koja žudi za blizinom ljubljenoga. Čežnja razbuđuje naš vid i sluh, svaki osjet; više osjećamo da smo tu, spremni za susret. Čovjek doživi ono na što se spremio, doživljaj na koji se pripravio.

U Isusovu Srcu, na koje se oslanjaš zajedno s Ivanom, kuca bratsko dijeljenje i darivanje. On uzima čašu i kruh, hranu i piće, govori zahvalnu molitvu i daje okupljenima, koji su s Njim za istim stolom, neka razdijele među sobom.

U Isusovu Srcu je očekivanje i nada, pogled upravljen na dovršenje Pashe u Očevu Kraljevstvu. Sin će opet piti od roda trsova kad dođe Kraljevstvo Božje. U euharistijskom Srcu gledaj na utješni završetak i ispunjenje u Bogu kojemu se svi nadamo.

U Isusovu srcu zacijelo nalaziš u klici potresenost i tjeskobu koje će poslije u Getsemanskom vrtu do kraja izbiti na površinu u krvavim kapima znoja. Nije trebalo proročkih viđenja da bude jasno kako stvari stoje. Zar ne čuješ? Sin čovječji bit će predan, izrugan i osuđen, pogubljen. Sva dirljivost i ganuće rastanka kipi u svetom Srcu.

U Isusovu Srcu čuješ, s ljubljenim Apostolom, kako otkucava čas istine. Njegovi izabrani koji su bili s Njim, s kojima je dijelio sudbinu apostolskog života u naviještanju Kraljevstva, liječio bolesne, izgonio zloduhe, hranio gladne, svjedočio o blaženstvima… – sada oni blaguju s Njime. Sluti Srce: Jedan će ga predati, a svi će ga napustiti. Petar će tri puta zanijekati da ga poznaje, a svi će se sablazniti i razbježati; zaključat će se, valjda u ovoj istoj prostoriji, samo da se sklone, da pobjegnu od vlastite nesigurnosti i straha. Svi smo mi zaspali ili pobjegli kad je sveto Srce najviše žudilo za našim prijateljstvom, potporom, molitvom. Početak obraćenja je spoznaja moje slabosti i Gospodinove jakosti.

U Isusovu Srcu, slušaj, kuca Božanska zrelost ljudske ljubavi. Za euharistijskim, zahvalnim stolom Posljednje večere zamršen je splet međusobnih odnosa. Učenici su žalosni, pitaju se o sebi. Učitelj najavljuje izdaju, a ipak sve prijateljski prima k sebi. Ljubav ne prisiljava, ljubav ne odbacuje. Stijenja koji tek tinja neće ugasiti, napuknute trske neće slomiti. Rast osobnosti zbiva se uvijek u zajednici i međuljudskim odnosima. Dok slušaš kako kuca sveto Srce povlačiš se načas od drugih; u dubini ispitaj kako stojiš prema bližnjemu. S kime se i u čemu želiš pomiriti.

U Isusovu Srcu potraži razlog za euharistijsku prisutnost. Gospodin je tu stoga što želi da misliš na to da je On ovdje, želi da ga prepoznaš u svojem svijetu. Možeš ga častiti ne samo riječima i djelima, jasno izrečenim mislima i spretno izvedenim pothvatima. Ne moraš uvijek nešto činiti. Žar koji osjećaš u svom srcu možeš Njemu pokloniti.

U Isusovu Srcu naći ćeš odgovor na tajnu euharistijskog kruha. Gospodin nam je htio pokazati da je kruh naš svagdanji, koji molimo i koji primamo – svet. Hrana i piće u slavlju su sveti. Kruh je dar Božji. Bog je s nama.

Poslušaj s Ivanom kako će u svetom času iz dubine Gospodinova Srca poteći riječi potpunog predanja. Ovo je Njegovo tijelo. Ovo je Njegova krv. Trajan spomen. Savez za mnoge.

p. Niko Bilić, SJ

Iz knjige Vjeruj i živi, FTI, Zagreb, 2001.

Cjeloživotno učenje Duhovnost

Molitva za moja pluća

Autor objave Autor Niko Bilić SJ
Datum objave 21. studenoga 2018.

Uzvišeni i tajni Stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga. Zahvaljujem ti danas na svojim plućima kojima iz časa u čas – i sada – neprestano dišem. Tvoj je to čudesan dar po kojemu živim. Želim sada zahvalno osjetiti kako mi život počiva na disanju.

Prisjetit ću se kako se čudesne stvari zbivaju u mojim plućima. Zrak, tako prijeko potreban, ulazi u moj organizam. U osjetljivim, mojem oku nevidljivim putovima, vrhunski mudro izvedenim, postaje dio mojega tijela, dio mene.

Moja pluća podsjećaju me na biblijsku sliku kako si od početka nama ljudima udahnuo dah života (Post 2,7). Dar je to koji primamo od tebe. Slično kao što će Isus na dan svojega slavnoga uskrsnuća doći među svoje, dahnuti u njih i reći: “Primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22).

Moja me pluća podsjećaju kako je moje biće osjetljivo i krhko. Lako može biti ranjeno, potrebna mu je zaštita. Kad su bolesna, moja pluća najbolje mi pokazuju tešku bol koju trpim, mučan kašalj budi u meni osjećaj kako mi se utroba razdire. Kada teško dišem, najbolje osjećam svu svoju nemoć i slabost.

Važna su pluća, podsjećaju me na moju nutrinu, moj unutarnji život. Odlučujući je, presudan, ali ostaje skriven u dubini. Važna su moja pluća jer me disanje uvijek podsjeća kako sam ovisan i nemam svoj život sam od sebe. Tvoj je Duh životvorac koji i od suhih kostiju može vojsku živih ljudi podići.

Moja me pluća izvrsno uče poniznosti. Dok dišem jasno mi je da sam povezan s ovim svijetom koji si ti stvorio i koji toliko ljubio da si nam Sina svojega poslao (Iv 3,16). Moja me pluća uče postupnosti i postojanosti. Dišem iz koraka u korak, udah po udah. Ne mogu sve odjednom i unaprijed, nego ustrajno, opet i opet.

Disanje me tako dobro upozorava da nemam sve u svojoj vlasti i da mi je život u tvojoj ruci. Kad radosno kročim svijetom, dišem, a da i ne mislim na to. Kad spavam, dišem. Kada zadihano, ubrzano hvatam što više zraka, kada se gušim i borim za dah, najbolje osjećam kako mi je život dar i ne znam dokle će.

Gospodine Isuse, ti si prihvatio i posvetio ljudski život. Dok si izišao na svijet iz utrobe svoje majke, disao si pravim ljudskim disanjem. Na križu si izdahnuo, u ruke Očeve predao si duh svoj. Izvršio si tako svoje sveto obećanje. Život si za nas položio, sebe si dao – i zadnji dah svojega bića – za žrtvu pomirnicu. Podari mi milost, Gospodine, da svaki moj udah bude podsjetnik na tvoju ljubav i na snagu tvojega Duha!

Gospodine, ovo su moja pluća kojima dišem i u ovaj čas. Ti si mi ih dao, tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Amen.

Niko Bilić

Cjeloživotno učenje Duhovnost

Biblijsko obraćenje

Autor objave Autor Niko Bilić SJ
Datum objave 16. studenoga 2018.

Dvodvneni tečaj biblijske antropologije

Razgled, 16. i 17. studenoga 2018.

Molitva za ruke

Dođi, Gospodine, Isuse (.pdf)

1. Praotac Jakov opet u domovini (PDF) * (.ppt)

Praotac Jakov opet u domovini (Post 35,1-15)

Video: Praotac Jakov opet u domovini

Molitva s patrijarhom Jakovom (uz Post 35)

Molitva za moja pluća

U tebe se uzdam (Ps 25) .pdf

2. Spasenje u mojem domu. Kako je nacarinik Zakej primio Krista (PDF) * (.ppt)

Nov čovjek

Video: Kako je Zakej postao novi čovjek

Molitva s nadcarinikom Zakejem

Cjeloživotno učenje Duhovnost

Evanđeoska udovica

Autor objave Autor Niko Bilić SJ
Datum objave 14. studenoga 2018.

Ovako smo na 32. nedjelju u crkvenoj godini B (1 Kr 17,10-16; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44), 11. studenoga 2018. uvečer, razmišljali o izobilju i o oskudici.

Poslušajte, preuzmite na Audio.com

Gospodine Isuse, učitelju sveti! Hvala ti što si dao mudar, dubok i dalekosežan odgovor onima koji te pitahu je li dopušteno plaćati porez caru. Tražio si i svima pokazao carevu sliku na novcu. Propisao si: “Carevo dajte caru!” A onda si pridodao glavni, velik zahtjev, životni program: “Ono gdje je Božja slika, dajte Bogu! Čovječe, na Božju sliku stvoreni, podaj se njemu! U tebi je slika Božja, sebe Bogu daj – baš kao što je to učinila siromašna udovica.”
Onako kako ćeš ti sam, Gospodine, to učiniti za nas!

Predraga braćo i sestre u Kristu, dobro došli u ovaj novozavjetni hram u kojemu nas sam Gospodin sa svojim Srcem iščekuje i danas nas posebno poziva, kao i svoje učenike, da bi nam pokazao tako dobro znani i dragi primjer evanđeoske udovice koja nas upućuje na to što je Božje obilje. Pred Gospodinovim pogledom naša je oskudica, naša neimaština, ali i ljudsko izobilje. I odjednom sve postaje, kako to volimo reći, relativno. Gospodin nas upućuje da vidimo kako doista stvari stoje, i ja vas od svega srca rado pozivam da se zaustavimo na tom pogledu.

Jedna žena, udovica, sirotica, siromašna, ostala je bez obiteljskoga oslonca; možda već u visokim godinama, u skromnoj jednostavnoj haljini dolazi i tamo među mnoštvom mnogih uglednih i bogatih, među silinom naroda, i ona, posve neprimjetno, ubacuje u riznicu, recimo dva puta po 50 lipa, eto jednu kunu. A Gospodin Isus baš nju uočava, njoj poklanja svoju pozornost i ona će poslužiti za evanđeosku pouku. Ući će u Evanđelje. Pokazat će sam Gospodin na njezinu primjeru kako jedna sitnica, eto jedna kuna, u očima Božjim može biti pravo obilje.

Zbiva se, baš kao onda, kada je Gospodin Isus, kako dobro znamo, na čudesan način nahranio mnoštvo i onda rekao učenicima: »Pokupite i te ostatke – ulomke, sitnice – koji ostadoše!« I gle, nastade cijelo novo obilje, bilo da je riječ o sedam košara ili dvanaest košara! I u jednom ili drugom slučaju biblijski simbolični brojevi pokazuju nam kako Gospodin može od našeg vrlo oskudnoga dara učiniti pravo veliko obilje.

Smijemo li prepoznati i u ovoj udovici, možda starici, kako se već sprema umrijeti, možda je i ona, baš poput udovice iz Ilijina doba, i sada Gospodin Isus u njoj vidi s jedne strane upravo tu spremnost da prihvati i smrt. Čusmo kolika bijaše, evo, oskudica koju je trpjela ona žena udovica sa svojim sinom. Bila je pripravna napraviti još to hrane što imaju i onda predati dušu svoju u Božje ruke. Ali odazvala se je prorokovu pozivu i tako u njezinu životu nastaje velika promjena.

Gospodin Isus gleda u dubinu srca i vrlo vjerojatno prepoznaje jednaku takvu spremnost i dobrotu kakva bijaše i u onoj udovici u Ilijino doba. Istina jest, danas opet i u ovom našem najsuvremenijem bogatom zapadnom svijetu znamo što je neimaština, što je oskudica, što je ona blizina smrti koja nam nekako oduzima volju za život.

I još k tome sam Isus upozorava nas da ima onih ljudi kojih se trebamo čuvati. Oni koji vole privid ljudskog ugleda i to im je glavno zanimanje, glavni interes. Vole da se njima iskazuje počast dugačkim pozdravom, uvijek će za njih biti rezervirano prvo mjesto, bit će na naslovnici, bit će pod reflektorima, bit će pred kamerama. Zapravo jako vole gozbe i da se dobro pogoste, da se dobro najedu i napiju, i pritom se pozivlju na svoj zakon, na ono što je napisano. A u isti mah u njima se skriva divlja pohlepa kojom će čak i nesretnu udovicu ostaviti bez njezina imanja. Gospodinovim riječima: ma, proždrijet će i kuću udovičku. Odmah razumijemo da Gospodin Isus poznaje ovaj naš realni svijet i upozorava nas na to da nam se doista valja čuvati.

Ali zašto Gospodin toliko ističe ovu ženu i kaže da je ona dala više nego li svi ostali? Nije li tajna upravo u tome da ona daje od svoje oskudice, od svoje neimaštine. Od trpljenja zbog siromaštva daje sve što ima, kaže Gospodinu. Štoviše, kada pogledamo u izvorni biblijski jezik, i vidimo da ona posljednja riječ koju će raditi ljepote stila, prevoditelj pjesnički izreći tako da kaže dala je sav svoj žitak – toliko evanđeoskog jezika poznajemo svi – tamo stoji bios, svoj vlastiti život, ono što je njezin život, što ima za uzdržavanje, ona to daje!

Sasvim sigurno Gospodin Isus prepoznaje svoj vlastiti stav. I ovaj put, u ovoj svetoj misi, sjećamo se kako Gospodin Isus na križu daje sve od sebe. Nakraju će i ono središnje, ono zadnje što ima, predati u Očeve ruke. Znamo napamet, govori Gospodin: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« Sve tebi dajem.

Može zato preciznim okom Apostol u Novome zavjetu pisati: To je vječni svećenik. Samoga sebe dao je. Ne mora on kao starozavjetni svećenici opet i opet prinositi žrtve, ta on je sam svega sebe jednom primio. I tako omogućuje da se ova naša oskudica pretvori u duhovno izobilje. Tako Gospodin omogućuje da i danas ovaj skromni darak, ovaj kruh i vino postane njegovo Tijelo i Krv kao hrana za naše duše. To je obilje koje Bog stvara!

Predraga braćo i sestre, dođimo danas na ovaj oltar sa svojom oskudicom, sa svojom neimaštinom, sa svim onim u čemu se mi s pravom osjećamo siromašni, ne tek materijalno! Dajmo sami sebe kako bismo onda osjetili ono što je po svoj prilici jako dobro primijetio Gospodin i kod ove udovice. Dala je ono što ima, a onda prima na dar nezaustavljivu duhovnu utjehu, ono dubinsko zadovoljstvo koje može osjetiti čovjek koji zna da je svoju životnu zadaću ispunio, da je postigao punu mjeru ljubavi. Baš onako kako će nam gospodin primjer dati.

p. Niko Bilić, SJ

Cjeloživotno učenje Duhovnost

Dvostruko izlječenje stranog vojskovođe (2 Kr 5)

Autor objave Autor Niko Bilić SJ
Datum objave 24. listopada 2018.

Naaman je važan jer pokazuje kako fenomen bolesti dodiruje i najviše slojeve društva, vrhunsku svjetsku moć i može imati duboke političke implikacije.

Uživa vladarevo poštovanje kao uspješan vojskovođa, ali trpi od gube. Zarobljena Izraelska djevojka, sluškinja njegove žene upućuje na pravo rješenje. Pripada jednoj od potvrđenih tradicija Svetoga pisma kako neznatni, siromašni i potlačeni imaju uvid u spasonosne stvari.

Skandal na najvišoj razini izbija na temelju pisma koji aramejska velesila upućuje izraelskomu kralju. Tražiti ozdravljanje za stranoga vojskovođu tumači se kao tragikomičan izgovor za napad. Izraelski kralj liječenje od gube jasno stavlja pod nadležnost božanskoga darivatelja života.

Prorok Elizej međutim reagira na pogođenost svojega kralja koji je u znak zgroženosti razderao odjeću. Prorok preuzima odgovornost na sebe.

Moćni bolesnik s pratnjom i obilnim darovima stiže do Elizejeve kuće, ali neće prema svojoj želji biti primljen – takoreći – “u ordinaciju”. Preko glasnika dobiva uputu o lijeku. Neispunjeno očekivanje izaziva u njemu frustraciju i ljutnju. Očekivao je častan prijem i iscjeliteljski dodir. Njegova je predodžba magijska: prorok bi trebao zazvati svoje božanstvo i automatski odnijeti bolest.

I opet sluge stupaju u prvi plan, predlažući oboljelom vojskovođi da ipak prihvati propisanu terapiju. Visokopozicioniran, moćan zapovjednik Naaman ponižava se poslušno prihvaćajući naredbu stranca, savjet slugu i priznajući veću vrijednost Jordana od njihovih svetih rijeka. Zacijelo skinuvši sa sebe sve znakova dostojanstva, ostaje čovjek u svojemu tijelu i čak sedam puta – prema “receptu” – silazi u vode Jordana.

Potpuno tjelesno izliječenje od bolesti, koje nije mogao svojom moći iznuditi ni kupiti bogatstvom, dovodi ga i do duhovnoga zdravlja. Postaje vjernik, prihvaća Božji autoritet. S poštovanjem izgovara njegovo Ime, uzima sa sobom pregršt svete zemlje, pa čak dobiva i duhovnu slobodu da ne bude pred Bogom osuđen zbog vanjskoga neobdržavanja religijskih pravila.

Snaga cijelog događaja povećana je u kontekstu aramejskih napada na Izrael. Elizej liječi napadača.

Iz: Ozdravljenje kao Božji dar

Cjeloživotno učenje Duhovnost