Hebrejsko ime ירמיהו (jirmejahu) sastavljeno od glagola i Božjeg imena rečenica je koja izražava djelatnost: „Jahve uzvisuje“, ili želju „Uzvisio Jahve!“ Takvo ime nalazi se već među Davidovim pristašama (1 Ljet 12), a Jeremija je također jedno od imena koje se spominje uz Ezru među povratnicima iz sužanjstva u Neh 12.
Prorok Jeremija sin je svećenika Hilkije iz Anatota (Jr 1,1; 11,21.23; 29,27; 32,7). Riječ je o svećeničkom rodu koji boravi u mjestu blizu Jeruzalema, a pripada Benjaminovu plemenu (Jr 1,1).
Sažetak
Nakon posljednjeg sretnog razdoblja u judejskom kraljevstvu (sve do Jošijine smrti 609. godine), Jeremijino djelovanje pripada u razdoblje sve većeg unutarnjeg i vanjskog propadanja i napokon, u doba sloma kraljevstva. To se događa ubrzo nakon Jojakimova stupanja na vlast i nakon prorokove osude hrama (7,1–5). Jeremija trpi prva progonstva (usp. c26) koja ga navode na gorke tužbe pred Bogom. U prvim godinama Sidkijine vladavine (kojeg postavlja babilonska vlast na to mjesto nakon prvog izgona 597. godine), stanje se za Jeremiju nakratko popravlja. Međutim borba protiv Jeremije opet se zaoštrava i dolazi do svoga vrhunca u vrijeme posljednjeg napada na Jeruzalem. Više puta Jeremija je jedva izmakao smrti. Nakon pada Jeruzalema 587. Babilonci ga s počastima primaju. Za kratkovjekog pokušaja obnove u Palestini, nakon što su fanatici organizirali atentat na Gedaliju, Judejci bježe u Egipat i sa sobom odvode Jeremiju.
Božji poziv
Poziv Božji dolazi mu u 13. godini kralja Jošije (Jr 1,2) što znači g. 627. pr. Kr. Usprkos prvom odbijanju Jeremija prihvaća poslanje. Proročka služba donosi mu težak teret.
Prorok sam izvješćuje o svome zvanju u Jr 1,4–19, opisujući vrlo dojmljiv doživljaj. Prigovor i opiranje pozivu obrazlaže svojom mladošću i nedoraslošću. Još je mladić, dječak. Izraz נער (1,6) ujedno je oznaka za slugu („mali“, „momak“) i prema tumačenju V. Maaga oznaka za neoženjenog momka koji još nema ugled i autoritet kao otac obitelji. Hrvatski uobičajeni prijevod točno pogađa glavni prigovor da kao „dijete“ još „ne zna govoriti“. Prema tumačenju G. Fischera vlastita subjektivna procjena, kako često biva u duhovnom pozivu, ne odgovara objektivnom stanju: Jeremija je izvrstan govornik i umjetnik riječi.
Na Božji zahtjev morat će radi proročkoga primjera ostati bez braka i obitelji, neće se ženiti i neće imati djece (16,1–4).
Do Jošijine obnove
Može se razlikovati četiri glavna razdoblja Jeremijina djelovanja. Prve propovijedi u c2 mogu se shvatiti kao rani nastup iz vremena prije 622. tj. prije obnove hrama i pronalaska knjige Zakona. U temama koje pri tom Jeremija navodi, npr. pustinjsko doba kao ideal, početak otpada ulaskom u zemlju (Jr 2,1–8), Jeremija je blizak Hošei.
Nevolja koja je razlog duhovnog zvanja među inim jest stogodišnja vladavina Asirije nad Sjevernim kraljevstvom te provala Skita kroz Asiriju i njihov napad na sirijsku obalu (o čemu Herodot u svojoj povijesti izvješćuje.) Velika prijetnja zemlji Izraelskoj pretače se u užasom ispunjeno očekivanje „neprijatelja sa sjevera“ (Jr 4,5–8.11–17.19–21.23–26.29–31. 6,1–5.22.26; 8,14–17) koji će poslije biti protumačen kao Babilon.
Prvo je razdoblje od njegova poziva pa sve do kratko prije Jošijine obnove g. 622. pr. Kr. Proroštva iz toga razdoblja mogu se naći u c1–6. U tim godinama Jeremija djeluje ponajprije u svom zavičaju i naviješta Božji sud koji dolazi. Potom odlazi u Jeruzalem ali ondje će samo ustanoviti da je stanje još lošije. Zbog toga i zbog toga što ne vidi uspjeh svoga proročkog naviještanja (5,1–3), nalog koji je primio drži ispunjenim i vraća ga natrag u ruke Božje.
Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu (5,1)
Na neizravan način ovakva prosudba daje do znanja da je Jeruzalem postao gori od Sodome i Gomore.
Za G. Fohrera završna negativna prosudba upućuje na to da se Jeremija još prije Jošijine obnove razočaran povukao (6,27s):
27Postavih te za ispitivača naroda mojeg da spoznaš i ispitaš putove njegove. 28Svi su oni odmetnici najgori, … svi su pokvareni.
Jeremija je poštovao i odobravao politiku kralja Jošije (Jr 22,15–17) jer se cjelokupni državni program temeljio na obnovi staroga Saveza s Bogom. Nakon pronalaska Knjige zakona (622. g.) Jeremija se povlači iz javnog djelovanja i prema W. Rudolphu protivnik je deuteronomističkog pokreta. Iz 2 Ljet 35,25 saznajemo da se Jeremija g. 609. pridružio oplakivanju Jošijine smrti.
Posljednji kraljevi
Dolaskom Jojakima na vlast (22,13–19), situacija se iz temelja mijenja. Novi kralj beskarakternom i nerealnom politikom proigrao je političke bodove koje je Jošija priskrbio Judeji kod Babilonaca. Svećenstvo i hramski proroci podižu bunu protiv Babilona pozivajući se na neosvojivost Jeruzalema. Jeremija pak zove na Bogu odani realizam pa zbog toga gotovo gubi život (Jr 26). Zabranjen mu je pristup u hram i to mu je poticaj da Baruhu diktira svoja proroštva da budu zapisana i tako stvara temelj za svoju knjigu.
Drugo razdoblje Jeremijina djelovanje počinje nakon duže stanke, a početak mu je povezan s dolaskom Jojakima na vlast 609. i traje sve do prvog odvođenja stanovništva u sužanjstvo g. 597. Proroštva iz toga razdoblja mogu se naći u c7–20; 22; 25,1–14. Ljuti neprijatelji Jeremijini su brutalni i bezočni kralj i hramsko svećenstvo koje su ražestili Jeremijini napadi na hram i bogoslužje. Jeremija je jedva umakao linču (c26). Uhode ga i organiziraju zasjede i atentate na njega: 11,9; 12,6; 18,18; 20,10.
Napokon je uhićen i javno kažnjen, bičevan i stavljen u klade 20,1. Zabranjen mu je pristup hramu 36,5.
Ovo vrijeme progona očituje se u njegovim potresnim tužaljkama.
Kad je g. 605. pr. Kr. velika sila svijeta postala Babilon, Jeremija diktira Baruhu, svome pisaru, dosadašnja proroštva. Baruh ih zapisuje i javno čita (c36). Spis nije mogao biti prevelik budući da je u jedan dan tri puta pročitan.
Proroštva ostavljaju silan dojam kod naroda i kod dvorskih službenika, ali kralj Jojakim daje uništiti svitak. Jeremija se uz Božju pomoć na dulje vrijeme sklonio i držao u potaji (36,26).
Po nalogu Božjem Jeremija traži da Baruh još jednom ispiše u istom obliku Jeremijina proroštva, a poslije će „k njima dopisati još mnogo onakvih riječi“ (36,32).
Prvi poraz Jeruzalema 597. i prvo odvođenje judejaca u Babilon nije bitno promijenilo stav dvora i hrama. Lažni proroci spasenja počeli su uvelike naviještati svoju predodžbu o udaru koji Bog sprema protiv Babilona i koji tek što nije došao. Kako se Jeremija morao sukobiti s tim prorocima opisuju među inim Jr 28 i njegovo pismo izgnanicima u Babilonu u kojem ih upozorava da ne prihvaćaju takve lažne nade (Jr 29). Kralj Sidkija poziva opet na dvor Jeremiju (Jr 21,1s):
…kralj Sidkija posla k njemu Pašhura, sina Malkijina, i svećenika Sefaniju, sina Maasejina, s porukom: 2“Hajde, upitaj Jahvu za nas, jer je Nabukodonozor, kralj babilonski, zavojštio na nas; možda će Jahve opet učiniti s nama čudo, pa će se neprijatelj povući pred nama.“
Novo razdoblje djelovanja proroka Jeremije počinje s vladavinom kralja Sidkije g. 597.
Ime kralja Sidkije spominje se ukupno u 9 poglavlja (21.29.32.34.36–39; 52) sve do kraja knjige potvrđujući i tzv. „dodatak“ kao dio kompozicije. Prvi put ga susrećemo u 21,1 kad novi kralj preko poslanika traži od Jeremije božanski savjet.
Slom judejskog kraljevstva
Iako kralj želi poslušati Jeremiju, nema dovoljno snage da se suprotstavi svome dvoru i drugim silama koje su protiv njega. Zbog toga ne prihvaćaju Jeremijin savjet da se po volji Božjoj Babilonu i dalje podlože. Rezultat će biti razorenje Jeruzalema.
Sidkija trpi od protivnika i nema snage zastupati Jeremijinu misao. Zaveden krši prisegu zadanu Babilonu, a Jeremiju prepušta bijesu njegovih neprijatelja (38,5), iako mu donekle pokušava priskočiti u pomoć (37,21) i pomaže mu da ne umre od gladi (38,7ss).
Nakon potpunog sloma Jeruzalema 587. Jeremija je držao boljim azil u Babilonu nego li zadržavanje u zemlji (Jr 40,4ss). Ali nakon što je Gedalija ubijen (Jr 40,7), očajni Judejci u bijegu i njega odvode sa sobom u Egipat (Jr 41,6–43,7).
Budućnost
Već u ranom razdoblju Jeremija je prijestup zajednice ponajprije vidio u kultnoj praksi koja je preuzela kanaanske forme, a otkako ju je kralj Manaše podupirao, vladala je vjerskim životom sve do velike obnove kralja Jošije.
Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače ‘kraljici neba’ i lijevaju ljevanice tuđim bogovima da me pogrde (Jr 7,18).
U Egiptu je Jeremija još jednom morao vidjeti da poganski, kult protiv kojeg se već u svojoj mladosti borio još uvijek živi:
‘Mi ćemo se tvrdo držati zavjeta što ih učinismo: kaditi kraljici nebeskoj i lijevati joj ljevanice.’ (44,25).
Fenomenologija grijeha u Jeremije dosiže veliku jasnoću: grijeh je okorjelost srca (9,12; 13,10; 16,12), a u svojoj je biti bolest nastala navikom koja je proizvela ovisnost (9,13; 13,23). Stvarateljski Božji čin može pobijediti grijeh (31,31) i to je za Jeremiju cilj Božjeg djelovanja, a ne sud. Zato Jeremija usred propasti Judejskog kraljevstva želi još urediti neke stvari oko nasljedstva (37,12), kupuje zemlju i brine se za očuvanje dokumenta (c32).
Prema izvještaju 2 Mak 2, Jeremija odnosi sa sobom u izbjeglištvo Kovčeg Saveza i sakriva na brdu odakle je „Mojsije motrio Božju baštinu“ (v4).
U 2 Mak 2 nalazi se i posljednje Jeremijino proroštvo:
‘Ovo mjesto bit će nepoznato sve dok Bog ponovo ne sabere svoj narod i ne smiluje mu se. 8Tada će Gospodin ponovo pokazati sve ove predmete i vidjet će se Gospodinova slava i Oblak, kao što se pojavio za Mojsija i kad je Salomon molio da hram bude veličanstveno posvećen’ (2 Mak 2,7s).
Posljednji put Jeremija se u SZ pojavljuje u snu Jude Makabeja kao vremešan i častan čovjek, čudesna i veličanstvena dostojanstva (2 Mak 15,13). Jeremija se moli za narod i sveti Grad (v14), a Judi pruža zlatan mač, Božji dar za pobjedu nad neprijateljima (v15).
Jeremiji možemo zahvaliti proroštvo o ograničenom trajanju sužanjstva: 70 g. je jedan ljudski vijek (Jr 25,11s; 29,8). Taj će nagovještaj biti osnovica za veliku molitvu i prorokovanje Danielovo o 70 sedmica (Dn 9,2).
U Novom zavjetu imenom će Jeremiju citirati Mt 2,17; 16,14; 27,9.
(predavanje od 11.01.08., ispravljeno 29.05.09) 2. izd. 13. 12. 2019. CROSBI
doc. dr. sc. N. Bilić SJ