Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Rutina primijenjena solidarnost

Prijateljstvo koje se isplati (Knjiga o Ruti)

Knjiga o Ruti izvrsno prikazuje kako jedna osoba s velikom slobodom prihvaća život u stranoj obitelji i stranoj zemlji. Ruta odgovorno preuzima skrb ne samo za vlastiti život, nego i za bližnjega, ne zaustavljajući se na obiteljskoj tragediji i teškim emocionalnim posljedicama. Unatoč psihološkoj razlici između dvije generacije, između starije snahe i mlađe svekrve, one uspostavljaju povjerljiv i plodonosan odnos koji može bit uzor za odnos između roditelja i djece, šefa i djelatnika, profesora i studenta.

U prvom poglavlju saznajemo o izraelskoj obitelji iz Betlehema koja se doselila u Moab s druge strane mrtvoga mora. Ondje umiru i otac i sinovi te se Noemi, Rutina svekrva sprema vratiti u svoj kraj gdje je glad prošla (1,6), a svoje snahe opetovano nagovara neka ne idu s njom u tuđinu (v8s.11–13). Ruta međutim ipak ostaje uz nju (v14).

U drugom poglavlju postaje očita Rutina poduzetnost. Kao što se i treći put oprla nagovaranju svekrvinu da ostane u svojoj domovini Moabu (1,15–17), tako sada, kao strankinja u novom kraju kreće u potragu za poslom. Pruzima inicijativu, izvještava svekrvu o svom naumu (v2). Cio dan radit će na polju gdje je baš vrijeme žetve (v17). Od obilnog obroka koji je dobila i nasitila se (v14), preostali dio donosi svekrvi (v18). Svekrvu izvještuje o dnevnim uspjesima (v19–22). Na kraju poglavlja saznajemo da će sudjelovati u obje žetve: i žetvi ječma i žetvi pšenice (v23).

Treće poglavlje predstavlja preokret. Po savjetu svekrvinu (3,1–4) koji Ruta spremno prihvaća (v5), nalazi s dobrostivim poslodavcem i dobročiniteljem Boazom. Od svekrve je saznala da je je on njezin mogući skrbnik (2,20). Tu se skriva i najdublje teološka poruka ove knjige. Kad Ruta kaže Boazu: „Ti si moj skrbnik!“ (3,9) onda izgovara riječ koja će označavati središnje otajstvo kršćanske vjere: otkupljenje. „Skrbnik“ je u biblijskom izvorniku „otkupitelj“, izbavitelj – onaj bližnji koji će se pobrinuti za žrtve teške nevolje.

Dirljiv susret završava novim dobrim nakanama i obilnim poklonom: šest mjerica ječma (6x 15 litara v15), koje Ruta nosi svojoj svekrvi (v17). I opet, na kraju pogavlja Ruta je marno izvješćuje o svemu (v16–18).

Četvrto poglavlje donosi rasplet. Javnim procesom Boaz preuzima stvar na se: Otkupljuje svekolika imanja iz ruke majke udovice Noemi (4,9), a Rutu uzima za ženu (v10.13). Sretan svršetak knjige obilježava rođenje sina Obeda (v13.17).

Ruta je u Izraelu strankinja, žena iz tuđinske zemlje Moab. Ulazi u povijest Božjeg naroda kao prabaka kralja Davida. Međutim nije samo zbog toga ova junakinja unišla u Božju objavu, nego i zbog svoje lojalnosti i solidarnosti koja ju je od tragedije dopratila do sretnog dovršetka. Već u drugom odgovoru koji upućuje svekrvi još u stranoj zemlji Ruta prihvaća Božji autoritet i izgovara sveto ime Jahve (1,17) kao dio prisege. Toliko je slobodna da može prihvatiti život u stranom narodu i odgovorno se podlaže novoj vjeri Ruta kaže svojoj svekrvi. Svjesno odabire: „tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog.“ (1,16).

Rutu upoznajemo kao odvažnu djevojku koja slobodno ulazi u tuđu obitelj koja se iz nevolje doslelila. Za Rutu oni su stranci, došljaci koji dođoše trbuhom za kruhom kad je u njih nastala glad (1,1). Ruta prihvaća ženidbu i ulazi u krug te obitelji i živi s mužem „deset godina“ (1,4) sve od njegove smrti.

Novi stupanj solidariziranja plod je Rutine čvrste odluke („tvrdo je naumila“ 1,18) da i ovako, kao udovica, ostane uza svoju svekrvu koja je sama ostala bez muža i sinova. Znak je to velike slobode. Ruta odlučuje poći s njom u Izrael koji za nju tuđi kraj i narod. Ni trostruk nalog i ponuda koju joj svekrva izriče tražeći da se vrati (1,8.11s.15) ne odvraća je od njezine nakane. Tri put odbija. Ni odlazak one druge snahe iz obitelji koja se nakon drugog svekrvina inzistiranja oprostila i pošla nije ju uzdrmao (1,14).

Kad čitamo: „Ruta ostade s njom“ (1,14) izvornik ima za „ostati s“ onu istu riječ koja stoji u Psalmu 63 gdje molitelj Bogu kaže: „duša se moja k tebi privija.“ Ruta je vjerno prionula uza svoju svekrvu da bude uz nju ne samo u danima obiteljskoga zajedništva nego i u napuštenosti.

Da je ta odanost bila prožeta dubinom osjećaja svjedoči Pismo koje dvaput spominje jecaj i plač kad se činilo da se moraju rastati (1,9.14). Tjelesni izraz osjećaja potvrđuje njihovu iskrenost.

Važnost ovog Rutina poteza nije samo osobna sklonost. Ruta čini nešto posebno jer ne ostaje uz svekrvu s nakanom da joj bude na teret. Odmah po dolasku u Betlehem jasno pokazuje svoj naum: kreće u potragu za poslom. Vrlo je marljiva: već prvoga dana radila je od ranog jutra, gotovo bez predaha (2,7) sve do sunčeva zalaska i nakupila čitavu vreću, oko 50 kg, ječma (efa = 45 l 2,17).

Rutina je aktivnost magnet koji privlači pozitivne reakcije. Put je nanosi upravo na polje dobrohotna gospodara Boaza koji je prima i koji je pravno odgovoran da se pobrine za nju. Rutina solidarnost sa svekrvom Noemi bit će izravno nagrađena. Ponajprije čujemo kako je odgovorna Ruta spremna učiniti sve što Noemi kaže (3,5), a poslije saznajemo kako će Boaz učiniti sve što Ruta zatraži (3,11).

Knjiga o Ruti * (.pdf)

Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Prorok Jeremija

Michelangelo, Prorok Jeremija, Sikstinska kapelica

Hebrejsko ime ירמיהו (jirmejahu) sastavljeno od glagola i Božjeg imena rečenica je koja izražava djelatnost: „Jahve uzvisuje“, ili želju „Uzvisio Jahve!“ Takvo ime nalazi se već među Davidovim pristašama (1 Ljet 12), a Jeremija je također jedno od imena koje se spominje uz Ezru među povratnicima iz sužanjstva u Neh 12.

Prorok Jeremija sin je svećenika Hilkije iz Anatota (Jr 1,1; 11,21.23; 29,27; 32,7). Riječ je o svećeničkom rodu koji boravi u mjestu blizu Jeruzalema, a pripada Benjaminovu plemenu (Jr 1,1).

Sažetak

Nakon posljednjeg sretnog razdoblja u judejskom kraljevstvu (sve do Jošijine smrti 609. godine), Jeremijino djelovanje pripada u razdoblje sve većeg unutarnjeg i vanjskog propadanja i napokon, u doba sloma kraljevstva. To se događa ubrzo nakon Jojakimova stupanja na vlast i nakon prorokove osude hrama (7,1–5). Jeremija trpi prva progonstva (usp. c26) koja ga navode na gorke tužbe pred Bogom. U prvim godinama Sidkijine vladavine  (kojeg postavlja babilonska vlast na to mjesto nakon prvog izgona 597. godine), stanje se za Jeremiju nakratko popravlja. Međutim borba protiv Jeremije opet se zaoštrava i dolazi do svoga vrhunca u vrijeme posljednjeg napada na Jeruzalem. Više puta Jeremija je jedva izmakao smrti. Nakon pada Jeruzalema 587. Babilonci ga s počastima primaju. Za kratkovjekog pokušaja obnove u Palestini, nakon što su fanatici organizirali atentat na Gedaliju, Judejci bježe u Egipat i sa sobom odvode Jeremiju.

Božji poziv

Poziv Božji dolazi mu u 13. godini kralja Jošije (Jr 1,2) što znači g. 627. pr. Kr. Usprkos prvom odbijanju Jeremija prihvaća poslanje. Proročka služba donosi mu težak teret.

Prorok sam izvješćuje o svome zvanju u Jr 1,4–19, opisujući vrlo dojmljiv doživljaj. Prigovor i opiranje pozivu obrazlaže svojom mladošću i nedoraslošću. Još je mladić, dječak. Izraz נער (1,6) ujedno je oznaka za slugu („mali“, „momak“) i prema tumačenju V. Maaga oznaka za neoženjenog momka koji još nema ugled i autoritet kao otac obitelji. Hrvatski uobičajeni prijevod točno pogađa glavni prigovor da kao „dijete“ još „ne zna govoriti“. Prema tumačenju G. Fischera vlastita subjektivna procjena, kako često biva u duhovnom pozivu, ne odgovara objektivnom stanju: Jeremija je izvrstan govornik i umjetnik riječi.

Na Božji zahtjev morat će radi proročkoga primjera ostati bez braka i obitelji, neće se ženiti i neće imati djece (16,1–4).

Do Jošijine obnove

Može se razlikovati četiri glavna razdoblja Jeremijina djelovanja. Prve propovijedi u c2 mogu se shvatiti kao rani nastup iz vremena prije 622. tj. prije obnove hrama i pronalaska knjige Zakona. U temama koje pri tom Jeremija navodi, npr. pustinjsko doba kao ideal, početak otpada ulaskom u zemlju (Jr 2,1–8), Jeremija je blizak Hošei.

Nevolja koja je razlog duhovnog zvanja među inim jest stogodišnja vladavina Asirije nad Sjevernim kraljevstvom te provala Skita kroz Asiriju i njihov napad na sirijsku obalu (o čemu Herodot u svojoj povijesti izvješćuje.) Velika prijetnja zemlji Izraelskoj pretače se u užasom ispunjeno očekivanje „neprijatelja sa sjevera“ (Jr 4,5–8.11–17.19–21.23–26.29–31. 6,1–5.22.26; 8,14–17) koji će poslije biti protumačen kao Babilon.

Prvo je razdoblje od njegova poziva pa sve do kratko prije Jošijine obnove g. 622. pr. Kr. Proroštva iz toga razdoblja mogu se naći u c1–6. U tim godinama Jeremija djeluje ponajprije u svom zavičaju i naviješta Božji sud koji dolazi. Potom odlazi u Jeruzalem ali ondje će samo ustanoviti da je stanje još lošije. Zbog toga i zbog toga što ne vidi uspjeh svoga proročkog naviještanja (5,1–3), nalog koji je primio drži ispunjenim i vraća ga natrag u ruke Božje.

Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu (5,1)

Na neizravan način ovakva prosudba daje do znanja da je Jeruzalem postao gori od Sodome i Gomore.

Za G. Fohrera završna negativna prosudba upućuje na to da se Jeremija još prije Jošijine obnove razočaran povukao (6,27s):

27Postavih te za ispitivača naroda mojeg da spoznaš i ispitaš putove njegove. 28Svi su oni odmetnici najgori, … svi su pokvareni.

Jeremija je poštovao i odobravao politiku kralja Jošije (Jr 22,15–17) jer se cjelokupni državni program temeljio na obnovi staroga Saveza s Bogom. Nakon pronalaska Knjige zakona (622. g.) Jeremija se povlači iz javnog djelovanja i prema W. Rudolphu protivnik je deuteronomističkog pokreta. Iz 2 Ljet 35,25 saznajemo da se Jeremija g. 609. pridružio oplakivanju Jošijine smrti.

Posljednji kraljevi

Dolaskom Jojakima na vlast (22,13–19), situacija se iz temelja mijenja. Novi kralj beskarakternom i nerealnom politikom proigrao je političke bodove koje je Jošija priskrbio Judeji kod Babilonaca. Svećenstvo i hramski proroci podižu bunu protiv Babilona pozivajući se na neosvojivost Jeruzalema. Jeremija pak zove na Bogu odani realizam pa zbog toga gotovo gubi život (Jr 26). Zabranjen mu je pristup u hram i to mu je poticaj da Baruhu diktira svoja proroštva da budu zapisana i tako stvara temelj za svoju knjigu.

Drugo razdoblje Jeremijina djelovanje počinje nakon duže stanke, a početak mu je povezan s dolaskom Jojakima na vlast 609. i traje sve do prvog odvođenja stanovništva u sužanjstvo g. 597. Proroštva iz toga razdoblja mogu se naći u c7–20; 22; 25,1–14. Ljuti neprijatelji Jeremijini su brutalni i bezočni kralj i hramsko svećenstvo koje su ražestili Jeremijini napadi na hram i bogoslužje. Jeremija je jedva umakao linču (c26). Uhode ga i organiziraju zasjede i atentate na njega: 11,9; 12,6; 18,18; 20,10.

Napokon je uhićen i javno kažnjen, bičevan i stavljen u klade 20,1. Zabranjen mu je pristup hramu 36,5.

Ovo vrijeme progona očituje se u njegovim potresnim tužaljkama.

Kad je g. 605. pr. Kr. velika sila svijeta postala Babilon, Jeremija diktira Baruhu, svome pisaru, dosadašnja proroštva. Baruh ih zapisuje i javno čita (c36). Spis nije mogao biti prevelik budući da je u jedan dan tri puta pročitan.

Proroštva ostavljaju silan dojam kod naroda i kod dvorskih službenika, ali kralj Jojakim daje uništiti svitak. Jeremija se uz Božju pomoć na dulje vrijeme sklonio i držao u potaji (36,26).

Po nalogu Božjem Jeremija traži da Baruh još jednom ispiše u istom obliku Jeremijina proroštva, a poslije će „k njima dopisati još mnogo onakvih riječi“ (36,32).

Prvi poraz Jeruzalema 597. i prvo odvođenje judejaca u Babilon nije bitno promijenilo stav dvora i hrama. Lažni proroci spasenja počeli su uvelike naviještati svoju predodžbu o udaru koji Bog sprema protiv Babilona i koji tek što nije došao. Kako se Jeremija morao sukobiti s tim prorocima opisuju među inim Jr 28 i njegovo pismo izgnanicima u Babilonu u kojem ih upozorava da ne prihvaćaju takve lažne nade (Jr 29). Kralj Sidkija poziva opet na dvor Jeremiju (Jr 21,1s):

…kralj Sidkija posla k njemu Pašhura, sina Malkijina, i svećenika Sefaniju, sina Maasejina, s porukom: 2“Hajde, upitaj Jahvu za nas, jer je Nabukodonozor, kralj babilonski, zavojštio na nas; možda će Jahve opet učiniti s nama čudo, pa će se neprijatelj povući pred nama.“

Novo razdoblje djelovanja proroka Jeremije počinje s vladavinom kralja Sidkije g. 597.

Ime kralja Sidkije spominje se ukupno u 9 poglavlja (21.29.32.34.36–39; 52) sve do kraja knjige potvrđujući i tzv. „dodatak“ kao dio kompozicije. Prvi put ga susrećemo u 21,1 kad novi kralj preko poslanika traži od Jeremije božanski savjet.

Slom judejskog kraljevstva

Iako kralj želi poslušati Jeremiju, nema dovoljno snage da se suprotstavi svome dvoru i drugim silama koje su protiv njega. Zbog toga ne prihvaćaju Jeremijin savjet da se po volji Božjoj Babilonu i dalje podlože. Rezultat će biti razorenje Jeruzalema.

Sidkija trpi od protivnika i nema snage zastupati Jeremijinu misao. Zaveden krši prisegu zadanu Babilonu, a Jeremiju prepušta bijesu njegovih neprijatelja (38,5), iako mu donekle pokušava priskočiti u pomoć (37,21) i pomaže mu da ne umre od gladi (38,7ss).

Nakon potpunog sloma Jeruzalema 587. Jeremija je držao boljim azil u Babilonu nego li zadržavanje u zemlji (Jr 40,4ss). Ali nakon što je Gedalija ubijen (Jr 40,7), očajni Judejci u bijegu i njega odvode sa sobom u Egipat (Jr 41,6–43,7).

Budućnost

Već u ranom razdoblju Jeremija je prijestup zajednice ponajprije vidio u kultnoj praksi koja je preuzela kanaanske forme, a otkako ju je kralj Manaše podupirao, vladala je vjerskim životom sve do velike obnove kralja Jošije.

Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače ‘kraljici neba’ i lijevaju ljevanice tuđim bogovima da me pogrde (Jr 7,18).

U Egiptu je Jeremija  još jednom morao vidjeti da poganski, kult protiv kojeg se već u svojoj mladosti borio još uvijek živi:

‘Mi ćemo se tvrdo držati zavjeta što ih učinismo: kaditi kraljici nebeskoj i lijevati joj ljevanice.’ (44,25).

Fenomenologija grijeha u Jeremije dosiže veliku jasnoću: grijeh je okorjelost srca (9,12; 13,10; 16,12), a u svojoj je biti bolest nastala navikom koja je proizvela ovisnost (9,13; 13,23). Stvarateljski Božji čin može pobijediti grijeh (31,31) i to je za Jeremiju cilj Božjeg djelovanja, a ne sud. Zato Jeremija usred propasti Judejskog kraljevstva želi još urediti neke stvari oko nasljedstva (37,12), kupuje zemlju i brine se za očuvanje dokumenta (c32).

Prema izvještaju 2 Mak 2, Jeremija odnosi sa sobom u izbjeglištvo Kovčeg Saveza i sakriva na brdu odakle je „Mojsije motrio Božju baštinu“ (v4).

U 2 Mak 2 nalazi se i posljednje Jeremijino proroštvo:

‘Ovo mjesto bit će nepoznato sve dok Bog ponovo ne sabere svoj narod i ne smiluje mu se. 8Tada će Gospodin ponovo pokazati sve ove predmete i vidjet će se Gospodinova slava i Oblak, kao što se pojavio za Mojsija i kad je Salomon molio da hram bude veličanstveno posvećen’ (2 Mak 2,7s).

Posljednji put Jeremija se u SZ pojavljuje u snu Jude Makabeja kao vremešan i častan čovjek, čudesna i veličanstvena dostojanstva (2 Mak 15,13). Jeremija se moli za narod i sveti Grad (v14), a Judi pruža zlatan mač, Božji dar za pobjedu nad neprijateljima (v15).

Jeremiji možemo zahvaliti proroštvo o ograničenom trajanju sužanjstva: 70 g. je jedan ljudski vijek (Jr 25,11s; 29,8). Taj će nagovještaj biti osnovica za veliku molitvu i prorokovanje Danielovo o 70 sedmica (Dn 9,2).

U Novom zavjetu imenom će Jeremiju citirati Mt 2,17; 16,14; 27,9.

(predavanje od 11.01.08., ispravljeno 29.05.09)
2. izd. 13. 12. 2019.
CROSBI

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Samuelovo zvanje

Kako je dječak postao Božji prorok
(1 Sam 3)

Samuel je pozvan od malena. Sveto pismo time pokazuje svu korjenitost Božjeg poziva. Proročko zvanje zadire u dubine tj. u najranija iskustva koja čovjek skuplja od prvih dana, doslovce od začeća. Božji zov koji ide tako duboko – i prije nego ga čovjek pravo raspoznaje! – budi povjerenje da se na nj možemo osloniti.

Biblijski izvještaj o pozivu Samuelovu (1 Sam 3) poznat je. Mali Samuel ima svoj ležaj u svetištu i tri puta čuje kako ga glas doziva i dignuvši se trči k Eliju, misleći da ga stari svećenik zove. Čitatelji znaju, Samuel i Eli još ne znaju da je to sam Bog koji poziva.

Tek kod trećeg puta Eli će prepoznati o čemu se radi i dat će upute dječaku da kod sljedećeg, četvrtog po redu poziva (v10) izrazi Bogu, a ne njemu, svoju spremnost da posluša riječ. Ono što Samuel čuje neugodna je prijetnja, za svako dijete strašna, a ova je k tome izravno na Elija uperena koji je Samuelu autoritet i zaštitnik i naziva ga sinom (v16). Bog proglašava da krivica Elijeva doma ostaje zauvijek. Nikakvo čudo da Samuel vrlo vjerojatno bdije ostatak noći i da se idućeg dana ponajprije boji iznijeti što je čuo. Interes Elijev da sazna Božju poruku (v17) kao i njegovo priznavanje Božjeg autoriteta i podvrgavanje riječima: „On je Jahve, neka čini što je dobro u njegovim očima“ (18) svjedoči o njegovoj pozitivnoj strani.

Mjesto Samuelova proročka poziva u njegovoj biografiji označuje prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob i javno djelovanje. To je glavna dinamika teksta. Dok je početak teksta obilježen atributom „mali“, tj. „dječak“ (hebr. נער na‘ar 1 Sam 3,1.8), i njegovom pedagoškom podložnošću Eliju, na kraju čitamo o Samuelu koji je postavljen za proroka i o tome da ga cijela zajednica priznaje kao takvog. Cijeli Izrael zna novog proroka Jahvina (1 Sam 3,20).

Bitan preokret koji ovaj tekst donosi za cjelinu knjige sročen je također na početku i na kraju ovog teksta. U v1 čitamo da je Jahve rijetko govorio ljudima, a na kraju da se Jahve i dalje objavljivao Samuelu svojom riječju (v21). Novi početak, učestalije Božje javljanje prikazano je već u četiri puta opetovanom pozivu koji Jahve upućuje Samuelu (v4.6.8.10).

Tekst o Samuelovu pozivu možemo prema dijaloškoj strukturi podijeliti u tri dijela i jedan epilog:

v1–9 S+E (J+S)
v10–14 S+J (J+E)
v15–18 S+E (E+J)
———
v19–21
S+J  

U prvom dijelu, (v1–9) nakon općenitog uvoda (v1) koji predstavlja u kakvu su odnosu Samuel i Eli, saznajemo da je vrijeme počinka, da Samuel svoj ležaj ima u svetištu i da odande tri puta iznova spremno hrli k Eliju s djetinjom otvorenošću. 3x izriče pred Elijem svoju pripravnost: הנני hinnenî „Evo me!“ (v5s.8). Tri puta izriče svoju uvjerenost da ga Eli zove: קראת „Zvao si“ (2. l. jd. v5s.8). – U dijalogu su Samuel i Eli.

U drugom dijelu (v10–14) Samuel prema Elijevoj pouci prepoznaje (1) Gospodina kao onoga koji mu upućuje riječ, (2) prema Elijevoj pouci spreman je poslušati riječ riječ (2x שׁמע šama‘ „čuti“). (3) Prema Elijevoj pouci prihvaća za sebe ulogu sluge Jahvina (2x עבד v9s):

v9 Govori Jahve, sluga tvoj sluša
v10 Govori, sluga tvoj sluša

Poruka (v11–14) koju Gospodin izriče može se shvatiti kao potvrda onoga što je već prije naviješteno (2,27–36) i što očito nije govor spasenja nego suda. Ujedno očituje bitnu karakteristiku proročkog poslanja: prorok sluša. Bog proroku daje uvid u svoje nakane. Slično kao kod Abrahama kad unaprijed promišlja: „Zar da skrivam od Abrahama što ću učiniti?“ (Post 18,17). I prije javnog naviještanja po kojemu obično proroke poznajemo, prorok stječe uvid u svijet Božjih odluka. – U dijalogu su Samuel i Jahve.

Treći dio jest novi dan („jutro“ v15). Treći dio teksta (v15–18) opet nas vodi do dijaloga između Samuela i Elija. Eli preuzima inicijativu. Sada doista on poziva: „Samuele“ (שׁמואל v16) i čuje onaj isti spreman odgovor הנני hinnenî „Evo me!“ (v16 usp. v5s.8). Elija zanima Božja poruka. Tek na formulu zaklinjanja Samuel ju je spreman izreći. Tekst ne donosi iznova riječi, ali čitatelji već znaju iz noćnog izvještaja v11–14 sadržaj i ton.

Četvrti dio (v19–21) jest epilog koji nas vraća na dijalog u središtu teksta između Samuela i Jahve. Riječ je o trajnoj Božjoj prisutnosti u Samuelovu životu. Na Samuela je primijenjena biblijska formula: „I Gospodin je bio njim“ – ויהוה היה עמו (v19). Ova formula odgovara Božjem jamstvu: „Bit ću s tobom“ koje je jedan od osnovnih elemenata iz svetopisamskih izvještaja o zvanju.

Epilog pokazuje još jednom bitan preokret koji nastaje u ovom biblijskom izvještaju, očituje svrhu na koju smjera dinamika teksta. U početku je Samuel vezan uz Elija a na kraju je potpuno u Božjoj školi. To svjedoči i ustroj teksta:

v1–9 S+E → v19–21 S+J

Tekst objedinjuje tema zvanja. Glagol קרא (v4.5[2x].6[3x].8[3x].9s) pojavljuje se u tekstu 11x i to u tri glavna dijela teksta, nema ga jedino u epilogu. Kod četvrtog ponavljanja i konačnog poziva tajanstvena Božja prisutnost plastično je opisana: „I dođe Jahve i stade“ (v10). Samuelu se objavljuje kao lik koji je posve realno i opipljivo nazočan. Samuel vrlo intenzivno doživljava Božju blizinu.

Tekst o Samuelovu zvanju ujedno je vrstan poziv da prepoznamo dublju strukturu dijaloga. Tko s kime zapravo uspostavlja dijalog? Prvi dio (v1–9) u kojem Samuel hrli k Eliju i s njime razgovara treba po sadržaju biti Božji dijalog sa Samuelom. Drugi, središnji dio (v10–14), u kojem Samuel konačno sluša i razumije Božji glas, predstavlja zapravo poruku Božju (v11–14) jednoznačno upravljenu Eliju i njegovu domu. U dijalogu su zapravo Jahve i Eli, a Samuel je posrednik. Treći dio (v15–18), u kojem Samuel idućeg jutra stupa pred Elija konačno je uspostavljanje komunikacije: Eli prima poruku koju mu Bog upućuje. Često je u međuljudskoj komunikaciji velik napredak i rješenje poteškoća upravo razaznati tko kome kakvu poruku odašilje. U središtu duhovnosti pak ostaje naporna ali lijepa zadaća rasuditi i razabrati što Duh Božji govori i kako nas želi povesti u život.

Dopunjeno: 27.05.09., 29.05.2009., 31.05.09.
2. izd. 13. 12. 2019.

dr. sc. Niko Bilić SJ

vidi: Poziv Samuelov (1 Sam 3)

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Svećenik Eli

John Singleton Copley (1738.-1815.); Samuel Relating to Eli the Judgements of God upon Eli’s House

U Svetom nam je pismu svećenik Eli poznat kao starac-mentor koji u noći Samuelova zvanja mladiću djelotvorno pomaže u duhovnom rasuđivanju. Iako tek kod trećeg puta, Eli pravo raspoznaje, da je riječ o duhovnom, Božjem pozivu. Eli je kadar primijetiti da Gospodin zove. Poznaje sveto Božje ime יהוה koje ispočetka Samuelu ostaje nepoznato – u svojim riječima Samuel ga ne ponavlja. Kaže samo: “Govori, sluga tvoj sluša!” (1 Sam 3,10). Svećenik je plodno poučio dječaka o pravom stavu pred Bogom. Na kraju istog biblijskog poglavlja naime sav će Božji narod spoznati da je Samuel Gospodinov prorok (3,20). Preko njega Riječ Božja više neće biti rijetka kao na početku (3,1). Znamo, pod Elijevim je okom Samuel od djetinje dobi služio Bogu (2,11.18; 3,1) i rastao (2,21.26).

Na svetom mjestu

Svećenik Eli vezan je uz prvo svetište koje je uspostavljeno po dolasku u Obećanu zemlju. Ondje, u Šilu, još od Jošuinih vremena nalazi se Šator objave, sveti molitveni prostor u kojem se Mojsije susretao s Bogom licem u lice (Jš 18,1; usp. 1 Sam 2,22 MT). Ondje je škrinja zavjetna – znak Saveza s Bogom i mjesto realne Gospodinove nazočnosti u svom narodu. Eli je svećenik u Šilu, svojevrsnoj prethodnici svetog grada Jeruzalema. U Šilo, čitamo, dolazi “sav Izrael” (1 Sam 2,14.22) radi bogoslužja, što se napose vidi na primjeru Samuelove obitelji koja redovito tako čini (1,3.7). U Šilu je svetište – hekal (1,9; 3,3). Tu je dom Božji kamo Samuelovi roditelji svake godine hodočaste (1,7), pa tako i onaj put kad će Samuela dati u hramsku službu (1,24). Mali Samuel otvarat će jutrom vrata toga doma Božjega (3,15).

Ime svećenika Elija upozorava na Božju uzvišenost. Rječnik objašnjava da Elí može značiti “uzvišen” i da je povezano s jednim od drevnih Božjih imena “Eljon” – “Svevišnji”. U hrvatskom pak neće biti teško prisjetiti se kako biskupe dolično oslovljavamo s “preuzvišeni”. Eli je svećenik pa je, eto, “uzvišeni” – to jest, kod nas udomaćeno – “velečasni”.

Susret s bližnjima

Svećenik je čovjek susreta. U četiri biblijska poglavlja koja opisuju slike iz Elijeva života pet puta ćemo naći riječi koje on upućuje u raznim zgodama. Samuelovoj majci, koja je svojim iskrenim tumačenjem nadvladala njegovu pogrešnu i uvredljivu primjedbu, daje utješnu svećeničku potvrdu o Božjem uslišanju: “Bog će ispuniti što si ga molila!” (1,17) i ona može u miru poći. Ani susret s Elijem donosi poboljšanje: tuga prolazi, može jesti (1,18). On je prvi čovjek kojemu Ana upravlja svoje riječi (1,15), započinje verbalnu komunikaciju što je u njezinoj dotadašnjoj začahurenoj, bolnoj tjeskobi spasonosno.

Poslije, kad je Samuel već započeo svoj Bogu posvećeni život, Eli blagoslivlja oba roditelja (2,20) koji će nato dobiti još tri sina i dvije kćeri (2,21). Mlade svećenike koji su zastranili jasno i razložno upozorava na Božji autoritet (2,23–25). Njima je očito više stalo do njihova vlastita imena kad se oba u tekstu uporno pet puta ponavljaju: Hofni i Pinhas (1,3; 2,34; 4,4.11.17). Istina, stari Eli ne uspijeva uspostaviti pravi dijalog s njima i zna za njihovo ponašanje samo po onome što čuje od drugih (2,23.24), ali ipak izravno i osobno pokušava razgovarati s njima. Prodorno i neuvijeno želi ih zaustaviti: “Ne tako, sinovi moji!” Istim povjerljivim i autoritativnim oslovljavanjem “sine moj” uspostavlja kontakt sa Samuelom (3,6.16) i s glasnikom koji dolazi s bojišta donoseći tragične vijesti (4,16). Svećenik Eli također je dobar slušatelj: dopušta Ani da izgovori dug hvalospjev (2,1–10), a tajanstvenog Božjeg čovjeka koji kao pravi prorok započinje: “Gospodin ovako govori” ne prekida u iznošenju oštrog suda (2,27–26).

Žar za svetinjama

Živost Elijeve svećeničke duše očituje se kad mu srce tuče za kovčegom Saveza, kad strepi nad njim (4,13). Kad Kovčeg Saveza Gospodina nad vojskama bude uzet (4,11.17.19.21.22), kad slava Božja – doslovce – “ode u izgnanstvo” (4,22), kako na smrtnom času veli žena Pinhasova, Eli će od strahote umrijeti (4,18).

Bit svećeništva jest u tome da je svećenik zadužen za ono što je Gospodinu posvećeno. što se Bogu daruje, njemu je na skrb povjereno. Majka Ana Samuela njemu predaje (1,25). Svećenik je to koji s velikim zanimanjem želi čuti Riječ Božju koja je Samuelu objavljena. Svima koji proučavaju Sveto pismo osobito će biti drago njegovo inzistiranje na cjelovitoj poruci. Znamo da je prvo pravilo dobra tumačenja: ne trgati iz konteksta. Svojim zahtjevom Eli ostaje uzor-egzeget kad od Samuela dvaput traži: “Nemoj mi ništa prešutjeti!” (3,17). A kad je čuo, izrazit će svoju predanost i pokornost Božjoj volji (3,18). Eli je ispunio puni radni vijek od 40 godina, istodobno kao svećenik i kao sudac u Božjem narodu (4,18). Zaokružen i ispunjen život u Svetom pismu potvrđuje velika starost koju je doživio (2,22) – gotovo stotinu godina (4,15). Upravo Eli pruža izvrstan primjer kako je svećenik povezan sa sudbinom konkretne obitelji (1 Sam 1s), ali i cijelog naroda (c4).

Samo čovjek

Biblija međutim ne uljepšava. To što je Bog nekoga za sebe izabrao i povjerio mu svećeničku službu, ne znači automatski uspio život i sretno ispunjeno poslanje. U liku Elija prikazan je svećenik koji sve slabije vidi kako stvari stoje. U početku još može pomno paziti na kretnje Aninih usana u molitvi (1,12). U noći Samuelova zvanja, Elijeve oči već su počele slabjeti (3,2), a kad mu kobni glasnik dolazi, potpuno su beživotne (4,15). Izvještaj o njegovu preminuću ističe da je bio težak (4,18). U tri prizora u kojima susrećemo Elija on sjedi (1,9; 4,13.18) ili leži (3,2). Uzmemo li u obzir žestoku optužbu Božju da nedopušteno mrse, debljaju se i – doslovno – “tove” (2,29), neće biti teško zaključiti da je imao ozbiljnih teškoća s gojaznošću.

Puno je teže međutim što ovaj biblijski izvještaj s jedne strane čak pet puta naglašava da Ana, majka Samuelova, “moli” (1,10.12.26.27; 2,1), a za Elija takva opisa jednostavno nema. Ana se moli Bogu, moli dugo, a u svećenikovim riječima nema ni jedne koja bi bila upućena Bogu na “Ti”. Strašno je to! Opis Elija ispit je savjesti, dobrohotno upozorenje i poziv nama svećenicima na pozornost s obzirom na molitvu, prehranu i njegovanje fizičke kondicije.

Nedostatak komunikacije osjeća se i kad nakon što Ana ispunja zavjet i posvećuje sina Božjoj službi (1,28) Eli ostaje bez riječi i kad na zahtjevnu Božju poruku koju glasnik donosi i koja ozbiljno stavlja u pitanje njegovu odanost (2,27–36) ništa ne odgovara. Da li sve to dovodi do toga da narod nekako svojevoljno odlučuje o kovčegu Saveza, uzimljući ga iz svetišta? Svećenici su u rukama naroda, pasivni. A neće dakako biti dovoljna sama prisutnost zavjetnog Kovčega u taboru da ih nekako magijski obrani od neprijatelja. Traži se više. Vjernost svećenika božanski je štit cijeloj zajednici.

Božja pedagogija

Svakako Božja je pedagogija ustrajnija od Elijeve. Eli nije uspio uspostaviti dijalog i doći do pozitivne reakcije svojih mladih nasljednika pa odustaje. A Gospodin, kad poruka preko glasnika ostaje bez odgovora, ponovno pokušava. Preko Samuela. Sam mu se javlja, doslovce “pristupa” k njemu kako izvješćuje sveti tekst (1 Sam 3,10). Riječ Božja koju Samuel u onoj presudnoj noći prvi put sluša usmjerena je na Elija (3,12–14) i potvrđuje da je svećenikova sudbina relevantna za sav “Izrael” (3,11).

Elijeva biblijska povijest važan je teološki tekst o svećeništvu koji se čak deset puta vraća na ključnu riječ “svećenik”. U Božjem govoru otkriva nam crtu koja određuje svećenika: on je nositelj objave. Njemu je Bog sama sebe objavio (2,27). Ishodišna teškoća mladića Hofnija i Pinhasa jest što nisu spoznali Gospodina, a Samuel će pod Elijevim vodstvom upravo do toga doći.

Ovaj biblijski izvještaj potvrđuje misli s kojima je papa Benedikt XVI. otvorio svećeničku godinu, podsjećajući da je obitelj mjesto gdje se rađa svećeničko zvanje. S jedne strane naime Božja riječ naglašava da Eli potječe iz obitelji koju je Bog izabrao još dok bijahu u kući ropstva, a s druge strane odgovornost za mlade svećenike vrlo odrješito i izravno traži od njihova oca. Važan je otac svećenika.

Najljepše pak jest što Eli čuje utješnu riječ da će Bog sam postaviti svećenika (2,35). U našoj nevolji zbog nedostatka svećenika u Europi, ovo je veliko ohrabrenje. Istinitost Božjeg obećanja potvrđuje na primjer čudesna činjenica da Hrvatski isusovci ove godine imaju pravi biblijski broj od sedam mladomisnika. Svijetao putokaz i zadatak ostaje definicija koju je Eli čuo za vjerna i utvrđena svećenika: “Radit će” veli Gospodin “kako je u mom srcu i u mojoj duši” (2,35).

26.09.09. (uređeno: 21.10.09.; 1.5.2014.)
2. izd. 13. 12. 2019.

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Povjereni darovi

(Mt 25,14–30)

Biblijska mjera „talent“ toliko je ušla u našu kulturu da već po sebi označava nadarenost i prave životne vrijednosti. Evanđeoska prispodoba pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kad nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (v19).

Da nije riječ o sitnicama dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) , i da prema proračunima označava masu od 60 kg što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu onda 13 puta više.

Gospodar premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se da oni mogu samostalno djelovati. S povjerenjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (v15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (v14.20.22). To nam je važno.

Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent.

Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kad se gospodar vratio – prvi pristupa (v20). I prvi i drugi jasno daju do znanje da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove (v20,22). Treći sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđem, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. „Evo ti tvoje“ (v25), veli on, dokazujući da nikad nije preuzeo odgovornost za nj.

Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: „Daj mi moje!, Vrati!“. On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (v21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.

Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kad mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskom menadžmentu njemu pripada (v28). Sjetimo se riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više. Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.

Problem trećeg sluge već smo prozreli. Daje se voditi strahom kako sam priznaje (v25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrešan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna polja i žetve (v24), a ne tek jedan talent koliko je na brigu dobio.

Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.

Gospodar je htio vidjeti njihovu dobrotu i vjernost, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koja se četiri puta spominje (v21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost. Vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.

Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje

Umiranje i smrt u Svetom pismu

O petoj godišnjici Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić u Rijeci (2013. – 2018.)

“Smrt je u uistinu velika tajna, događaj koji valja okružiti ljubavlju i poštovanjem” riječi su to u Hrvatskoj vrlo omiljenoga i cijenjenoga sv. Ivana Pavla II. O petoj godišnjici života i rada prvoga Hrvatskoga hospicija Marija Krucifiksa Kozulić u Rijeci vrijedno je, uz to mjesto smirenja i dovršetka, pogledati što o smrti i umiranju kaže Sveto pismo, to blago svima nama povjereno. Izvor je to na kojemu se možemo napojiti, osvježiti, iznova okrijepiti. Božja je Riječ dana svima nama.

Znamo dobro da se u Bibliji nećemo susresti sa sustavnom teoretskom raspravom o ljudskoj smrti. Ta sveta knjiga daleko nam više stavlja pred oči konkretna životna iskustva pojedinih biblijskih likova, ljude koji su često prolazili kroz teške prilike i napokon dolaze do onoga trenutka koji nam je u našem suvremenom životu jako važan. Zbog ubrzanoga tempa mi smo danas navikli daleko više gledati na ono što nas čeka, usmjeravamo pozornost i pritišće nas ono što tek treba izvršiti i što će se dogoditi, poslovi koji su ispred nas. Zaboravljamo na bitan i dragocjen dio našega ljudskog iskustva, a to je pogled unatrag, zahvalno gledanje na ono što se već dogodilo. Dragocjeno je baciti pogled na odsjek koji je dovršen, pa onda – kada dođe čas – i na cio život. Medicina nam svjedoči kako ljudi kad se nađu blizu smrti, na osobit način vide cijeli svoj život. Na takav blizak, podroban, sveobuhvatan pogled Sveto nas pismo ohrabruje. Poziva nas na pravi ispit savjesti koji će dopustiti da se u nama javi punina osjećaja, punina ljudskoga doživljavanja koja je povezana upravo sa smrću, kad sve naše međusobne razmirice, natjecanja, niske strasti i prizemni planovi pokažu kako su sitni i beznačajni. Osjećamo što je čovjek. Oproštaj od pokojnika čini biblijsku vjeru i biblijsko otkupljenje vrlo bliskima i stvarnima.

Abraham oplakuje svoju ženu Saru

Čovjekovo je doživljavanje duboko, osobno i ne sasvim dokučivo. Smrt ostaje tajna. To je i u Svetom pismu tako. Uzmemo li ga u ruke i krenemo od početka, možemo prvo zastati na liku Sare, Abrahamove žene. Njezina je smrt ključna ponajprije stoga što podsjeća na to kako je jedan život obilježen i napetostima, težinom i bolnim iskustvima. Znamo da je Abraham, muž njezin, čak dvaput zanijekao Sarin identitet. Nije ju predstavio kao svoju ženu. Ona je pak, na svoj način, uzvratila kad je predložila Abrahamu da s njezinom sluškinjom Hagarom ima dijete. Bijahu to vrlo problematični i teški odnosi. Nedostaje nam u Svetom pismu vrijeme kada bi oni to razriješili i vidjeli što se među njima dogodilo.

Od početka, otkako su izišli iz svoje pradomovine njihov osnovni problem bijaše to što nemaju djece. Ta je napetost uvelike smirena rođenjem Izaka. Ali njihov međusobni odnos ostaje nam tajnovit, štoviše prepirka i nesporazum obilježit će ih pred prvim sinom Jišmaelom i njegovom majkom. Bolno to bijaše. Ali kada je Sara umrla, otvara se sva punina ljudskoga doživljavanja. Abraham je oplakuje. Iskazuje dubinu svojega osjećaja. Koliko god da je bilo težine i muke u njihovu odnosu, njegovo žalovanje pokazuje nam razmjere njihove povezanosti i ljubavi. Tipično međutim za Sveto pismo, stvar ne ostaje samo na razini osjećaja. Sarina je smrt okolnost, štoviše razlog zbog kojega je djelić obećane zemlje prvi put došao u posjed onome tko je praotac Božjega naroda. Abraham je bio došao kao pridošlica u Kanaan, u obećanu zemlju. Kada je pak Sara umrla, on, da bi našao mjesto za njezin grob, pregovara i namjerno traži da to bude zemlja koju će on priskrbiti. Želi da bude pokopana na vlastitoj baštini. Nije prihvatio ponudu da bude ukopana na tuđemu, nego kupuje zemlju koja postaje njihova. U velikom pogledu na biblijsku povijest važan je to podatak. Komadić svete zemlje dolazi u ruke budućem Božjem narodu.

Ezav i Jakov pokapaju oca

U razmatranju o umiranju i smrti ova dva brata, Ezav i Jakov, koji su još od prije rođenja u sukobu, osobito su nam važni. Njihovo pomirenje, naime, dogodilo se nakon dugo vremena u odrasloj, zreloj dobi i pri tome su obojica bili dirnuti, duboko u duši ganuti. To će pomirenje doživjeti svojevrsni vrhunac i potvrdu u trenutku kad zajedno, kao braća, pokapaju svojega oca Izaka. Zašto to možemo reći? Pa zato što je cijeli sukob, koji se razvio i raspalio zbog Jakovljeve prijevare usmjerene i protiv oca i protiv brata, došao do kritične točke u proglasu brata Ezava koji odlučuje: “Samo nek naš otac umre, onda ću ja svojega brata ubiti.” Prema riječima samoga oca Izaka očekivali su da će to biti ubrzo.

Ozbiljna i teška bratova prijetnja izazvala je bijeg Jakovljev i sve ono što je on višekratno doživio zapravo kao pročišćenje i duhovni popravak. Prvo se zatim pokazuje kako se Izak prevario i malo preuranio, najavljujući svoju smrt. Živio je još desetak biblijskih poglavlja, od Post 27 do Post 35. Daleko je to dulje negoli bijaše njegov prvi osjećaj koji nas podsjeća da kadikad možemo misliti da je smrt blizu, a ipak je daleko ispred nas. Kad je zaista došao čas, pronalazimo njih dvojicu, Ezava i Jakova, zajedno. Oni kao braća pokapaju svojega oca i tako svjedoče da su se pomirili. Premda nisu ostali živjeti zajedno nakon pomirenja, postoje evo dijelovi života koji ih povezuju. Očeva ih smrt ujedinjuje, i osim toga, bjelodano je: otac Izak je umro, a Ezav nije ubio svojega brata Jakova. Njihov je sukob razriješen, grob njihova oca sveto je mjesto na kojem nestaje velika prijetnja i užas osvete koji je bio najavljen.

Jakovljeva smrt

Dugačak život praoca Jakova obuhvaća praktički cijelu drugu polovicu prve biblijske Knjige Postanka. Trenutak njegova umiranja osobito je dragocjen. Poznata nam je dobro njegova povijest: doživio je da ga njegovi sinovi varaju, govoreći mu da je njegov miljenik Josip umro. Kad je čuo tu vijest, praktički je doživio srčani udar – tako smijemo biblijski opis čitati. Bilo je to za nj strašno. Tim više razumijemo kolika radost i utjeha nastaju kad je došao čas velikoga preokreta. Bio je to novi početak kad su se našli, kad shvaćaju i braća, i otac Jakov da je Josip živ. Svi će se okupiti, kao gosti i pridošlice bit će lijepo primljeni u Egiptu, kamo su se na poziv doselili. Znamo, u to je doba Josip drugi u velikom egipatskom carstvu.

Jakovljeva smrt dolazi u trenutku kad je njegov životni put došao do svojega kraja. Mnogo je toga morao proći, a potom ponajprije, kada blagoslivlja Josipove sinove, svoje unuke, namjerno daje prednost mlađemu. Tako razrješuje tvrdoglavo traženje tko je prvi, tko je jači, što je od početka bilo u napetosti, sukobu i nasilju. Sada on to čini dragovoljno, promišljeno i obrazloženo. Jakov zatim na svojoj samrtnoj postelji okuplja sve svoje sinove. U Svetom je pismu to korak prema naprijed. Abraham je pred smrt samo sina Izaka uzeo pod svoje, a ostale je otpustio da svaki ide svojim putom s nekim darom. Jedino je Izak pravi nasljednik oca Abrahama. Kod Jakova se pak vidi ono što danas postade toliko istaknuto i prepoznatljivo, a to je inkluzivnost. Svi su tu. Nitko nije isključen.

Prije svoje smrti Jakov izgovara riječi koje će kroz Sveto pismo biti više puta prisutne, a to je oproštajni govor. Posljednje riječi obilježavaju smrt. Jakovljev je govor također proroštvo, a ujedno i njegov blagoslov koji on upućuje svakom svojem sinu posebice. U tim se riječima očituje važna novost u poznavanju Jakovljeva lika, koja prije smrti postaje očita. Do sada je vladao dojam da je Jakov zainteresiran za Josipa koji mu je na srcu, a da su mu drugi sinovi po strani. Upravo završne riječi pokazuju da je on itekako pratio svakoga od svojih sinova, da je itekako prepoznao što se s njime zbiva. Svakome napose izriče blagoslov koji odgovara njegovu životnu putu.

U našem je proučavanju osobito privlačno uočiti kako se unutar toga oproštajnoga govora, koji svakom od svojih dvanaest sinova upućuje, nalazi jedna molitva. Molitveni zaziv pokazuje nam čovjeka koji računa s time da je već pred Bogom. On govori kako se uzda u Gospodina koji je njegovo spasenje. Prije svoje smrti Jakov će, dakle, dovršiti svoju ulogu koju ima kao otac brojne obitelji i ujedno se sam predaje u ruke Božje.

Mojsije umire

Mojsijeva smrt nam je zasigurno najvažnija u cijelom Starom zavjetu. Ključ za razumijevanje posebnosti ove smrti jest činjenica da je to jedini čovjek u Svetom pismu koji čuje jedinstvenu Božju zapovijed: “Umri!”. Bog mu izravno objavljuje da njegov život dolazi do kraja. Mojsije poslušno izvršava naredbu. Nama je kao novozavjetnim ljudima to predragocjen podatak jer nam otkriva zašto Pavao apostol, kada opisuje Kristovo poniženje i silaženje s nebesa, govoreći kako je Isus postao poslušan do smrti, ponavlja i dodatno razjašnjava da je to bila smrt na križu. Piše on glasovitu rečenicu: Krist postade poslušan do smrti – smrti na križu. Tako piše upravo stoga što je prvi čovjek u Svetom pismu koji bijaše poslušan do smrti upravo Mojsije. Mojsijeva smrt pokazuje nam čovjeka koji je pripravan do kraja doći i slušati sve ono što Gospodin kaže, pa i to da dolazi dovršetak njegova života. Prihvaća vlastitu smrt na Božju riječ.

Mojsijeva smrt budi naše zanimanje iz više razloga. Najljepše je zacijelo to što se u Mojsijevu životu ostvaruje ono što mu je Gospodin obećao već u dobro poznatom izvještaju o gorućemu grmu. Tada je jedini pravi odgovor Božji na sve Mojsijeve poteškoće, kojih je bilo nekoliko, bila ona dobro znana časna biblijska utjeha: “Ja ću biti s tobom”. Na divan način ona se ostvaruje i u času Mojsijeve smrti. Poznato je koliko je važno iskustvo čovjeka na samrti gledom na osobu koja će biti uza nj, koja će bdjeti uz umirućega. Koje će biti posljednje riječi, poruke koje čovjek na samrti čuje? Kad više i nema one redovite mogućnost za uspostavljanje kontakta i komunikaciju, kad više nema prilike u kojoj bismo mogli razgovarati, stisak ruke, tjelesna blizina i govor izravno u uho umirućemu jako mnogo znači jer on s tim riječima odlazi s ovoga svijeta. U Mojsijevu slučaju, znamo, on se najprije uspinje na goru po Božjoj naredbi i potom, ono zadnje što sluša jesu upravo Gospodinove riječi. Prije preminuća, prije samoga dovršetka zemaljskog života i prijelaza s ovoga svijeta on čuje ono što mu Bog govori.

Smrt je Mojsijeva poučna jer nam pokazuje čovjeka koji ne odlazi nedovršena posla. Gospodin mu je objavio da je došao čas, dovršava se njegov život, umrijet će. Jasno se međutim napominje dvostrukim “sve” da je Mojsije izrekao sve što je trebalo reći i to svemu narodu. Dovršio je svoju zadaću. Koliko Mojsije ozbiljno doživljava Božju zapovijed da umre, izrečenu u 32. poglavlju Ponovljenoga zakona, pokazuje nam iduće 33. poglavlje koje je Mojsijev psalam, njegova oproštajna pjesma te ujedno blagoslov. Mojsije vrlo ozbiljno shvaća ono što mu je Gospodin rekao i oprašta se od ovoga svijeta.

U popularnom istraživanju Svetoga pisma često se vraćamo na pitanje kako to da Mojsije nije ušao u Obećanu zemlju. Traže se razlozi koji su ponekad malo i nategnuti. Ali osnovni je razlog upravo ovaj koji smo sada ustanovili. Sam Gospodin mu kaže: Tvoje je dovršeno. Ti dolaziš do kraja svojega života. Ova nam je Božja riječ velika utjeha. Podsjetit će nas naime i na Krista Gospodina koji usred svojega života, kad je započeo izgradnju kraljevstva Božjega na zemlji, prihvaća križ i smrt. Kod Mojsija je slično i veliko nam je upozorenje da ne mora biti baš onako kako mi očekujemo po našoj ljudskoj logici. Gospodin nas može povesti s ovoga svijeta i pozvati nas da odemo kad to ne odgovara našoj procjeni. Znamo, ako ima išta u našem životu što nas podsjeća na tajanstvenost, svetost, otajstvo koja izmiče našoj vlasti, to je onda smrt. Kod Mojsijeve smrti na to upućuje i biblijski izvještaj koji najprije kaže da je Mojsije umro i potom stoji napomena: i on ga je pokopao. Pitajući se tko ja taj “on” lako zaključujemo da je jedini Gospodin, Bog sam, prisutan. Smijemo dakle bez ikakva pretjerivanja reći: Gospodin je taj koji je dao posljednje zemaljsko počivalište svojemu sluzi Mojsiju. Baš je stoga Mojsijev grob tajno mjesto. Prema Bibliji ne zna se gdje počiva.

Najsimpatičnija dobro znana veza Svetoga pisma s nama pokazuje se u datumu. Kada čitamo o Mojsijevu životu, pratimo ga u Knjizi Izlaska doslovce od rođenja. Sve ono što je doživio opisano je i dovodi nas do posljednje knjige u Petoknjižju, do Ponovljenoga zakona. Ondje čitamo datum koji nam je jako drag. Piše kako je to bilo prvoga dana jedanaestoga mjeseca 40. godine po izlasku iz kuće ropstva. Cijela knjiga je velik Mojsijev oproštajni govor koji je izrekao upravo toga dana i potom umro. Na duhovit način volimo prepoznati kako je Mojsije umro na Sve svete jer se opis zaustavlja baš na datumu 1. 11. pa se tako poklapa s onim što je naš aktualni običaj. Već na blagdan Svih svetih gledamo na one koji su dovršili svoje zemaljsko putovanje i nalaze se proslavljeni u nebu, da bismo onda nakon toga, na Dušni dan, gledali na sve naše pokojne i pohodili njihove grobove.

Sve što Mojsije govori za oproštaj, izgovara prvoga dana jedanaestoga mjeseca na samom ulazu u Obećanu zemlju. Potom se uspinje na goru koju pamtimo po nazivu Nebo koji nas u hrvatskome podsjeća na nebo, a u izvorniku na hebrejskom jeziku jest poziv “nevó” – “uđimo!”, uđimo u Svetu zemlju. Davno je Gospodin obećao Abrahamu, pokazujući mu zemlju i govoreći: Ovo ću dati tvojemu potomstvu. Mojsije sada u miru prije svoje smrti pod Božjim vodstvom s gore smije pregledati krajolik kojim se ispunja obećanje. Toga istoga dana on umire. Svoju je ulogu odradio, koliko god to ne odgovara našim očekivanjima i našem proračunu. Mojsije je poslušan do smrti. A Pavao će, kako rekosmo, dodati za Isusa oblik umiranja – smrt na križu koja je baš u Ponovljenom zakonu protumačena kao prokletstvo i hula. Isus Krist, dakle, nasljeduje Mojsija ali čini još jedan veliki korak naprijed jer prihvaća da zbog naših grijeha, a radi našega spasenja, bude svrstan među proklete.

Mojsije prema biblijskom brojanju doživljava stotinu i dvadeset godina, a to je prema Svetome pismu ona puna mjera koju je sam Bog odredio ljudima u vrijeme Noino. Prije potopa čovjek se pokazao izopačenim i bilo je potrebno staviti granicu tako da se previše ne razmaše u zlu. Stoga je postavljena mjera i ta se mjera ispunja upravo kod Mojsija, pa je to još jedan razlog da je njegov životni put zaokružen.

Nepoznata smrt kralja Davida

David kao kralj vrlo je poznat i pripada najširoj biblijskoj kulturi. Preteča je Isusov kao pralik mesijanskoga kralja. Njegova se smrt ne ističe vjerojatno i stoga što je dugo živio pa je njegov život opisan u praktički četiri-pet biblijskih knjiga, pri čemu Knjige ljetopisa, po svom običaju, ponovno gledaju na nj, iznova pregledavaju, revidiraju. David je doživio duboku starost. Zanimljivo je kako David još u punoj snazi izriče svoje posljednje riječi, tj. oproštajni govor. Vrlo kratko pritom rekapitulira svoj život. Prije toga u Drugoj knjizi Samuelovoj nalazi se njegova molitva koja zapravo postaje psalam. Unutar njegova života smještene su riječi koje će poslije obilježiti tu najveću zbirku biblijskih pjesama-molitava koje žive do danas. U dva povezana psalma on izriče svoj oproštaj, ističući kako je Bog njegova hridina, njegov Spasitelj koji ga je izbavio iz mnogih nevolja.

Govorimo li o brizi za umiruće, upravo je simpatičan poznat izvještaj iz Prve Knjige o kraljevima koji spominje kako su se brinuli za tjelesnu temperaturu starca Davida, da mu na njegovu ležaju ne bude hladno. Davidova smrt važna je jer ukazuje na smjenu ljudske vlasti. Štoviše uz njegovo je umiranje već povezano spletkarenje oko toga tko će biti njegov nasljednik. Diže se i prava pobuna, ali na koncu ipak sve smireno završava.

Ipak David nije dovršio posao ako smijemo tako reći. Jest on doduše uspio dovesti Zavjetni Kovčeg u sveti grad, pa možemo govoriti o tome da je pothvat koji je započeo oslobođenjem iz ropstva, nastavio se sklapanjem Saveza, sada došao do nekoga zaključka i dovršenja. Nije bilo dosta da je sav narod ušao, nego tek onda kada Kovčeg Saveza završava svoje lutanje i dolazi u sveti grad, tu je zaključak. To je Davidovo djelo i to je, smijemo slobodno reći, početak psalama jer on Asafu i njegovoj okupljenoj braći daje nalog da uz Kovčeg pjevaju – hvale Boga, zazivaju njegovo ime, navještaju među narodima čudesa njegova.

Prije svoje smrti međutim, čuvši da neće on graditi dom Gospodinu, on nacrt, prikupljena sredstva, pa, čini se i maketu hrama – model za budući dom Božji predaje svome sinu Salomonu. Upozorava ga da je to ostavština, predaje mu kao svoju posljednju volju da treba podići Dom Gospodinu i da se treba ravnati prema Božjem zakonu. Taj dio Davidova opisa pokazuje kako u Svetom pismu valja dovršiti svoje zemaljske poslove, sve ono što je u našoj moći, kako bi čovjek mirno pošao s ovoga svijeta. Davidova nam je smrt važna jer pomaže shvatiti nešto od njegovih psalama. On naime izriče svoje povjerenje u Boga, naziva Boga svojim osloncem prije nego što će preminuti.

Jonine teške riječi

Poznato je koje su subjektivno teške životne prilike proroka Jonu nagnale da tvrdi: bolje mi je umrijeti negoli živjeti. Primjer Jone važan je u teoretskom dijelu govora o smrti u Bibliji jer se svrstava među one koji smrt promatraju kao rješenje. Jonin je slučaj ponešto delikatan. Iz njegove knjige jasno nam je da on od početka zna da je Bog milosrdan i milostiv. Stoga njemu ne odgovara da kao prorok ide u Ninivu, glavni grad asirske velesile, koji je ustvari krivac što je Jona ostao bez domovine i što je deset od dvanaest Izraelovih plemena ostalo bez životnoga prostora, bez svojega ognjišta. Prorok Jona po normalnoj ljudskoj pravednosti očekuje kaznu za taj grad. Nezadovoljan je kad vidi da su se ljudi obratili i da im se Bog smilovao. On kaže da je ljut na smrt i da mu je bolje umrijeti. Tvrdnja je to koju će dvaput ponoviti. Za naše je istraživanje ona zanimljiva zbog toga što ćeš nas podsjetiti na osobit biblijski fenomen.

Sveto pismo poznaje ljude koji su toliko potreseni, pogođeni, toliko im je teško da traže smrt – kao što je subjektivno i Jona prema njegovim vlastitim riječima. Prvi je od njih Mojsije koji Gospodinu vrlo otvoreno govori ako Bog očekuje da Mojsije bude kao dadilja cijelome narodu i stavlja ga njemu na teret da ga Mojsije nosi, onda neka ga Gospodin radije ubije. Osjeća silnu muku i traži rješenje u smrti. Slično je i s poznatim prorokom Ilijom kada u molitvi traži: Uzmi moj život jer nisam bolji od otaca svojih! Vrlo je slično u Knjizi o Tobiji sa starim ocem Tobitom, koji je bolešću i nepravdom pritisnut, ali i kod mlade Sare kojoj je srce tolikim mukama razderano jer je sedam zaručnika imala i sva su sedmorica redom umrla. Biblija prikazuje djevojku koja je u potrazi za osobom s kojom će dijeliti život potpuno izmučena. I Tobit i Sara u smrti traže izbavljenje. U svim tim slučajevima na takvu tešku rečenicu, na takav ljudski jad, odmah stiže Božji odgovor. To je osobita, vrlo utješna pojava u Bibliji! Kad je čovjek tako pritisnut mislima, koje možemo nazvati samoubilačkima, suicidalnima, jer zbog prevelike patnje traže vlastitu smrt, Bog na takve riječi njemu upravljene reagira i to brzo. Te molitve odmah nailaze na Božju reakciju.

Ovamo bismo mogli uvrstiti i Joba, velikoga patnika, koji na sličan način započinje veliki razgovor s trojicom prijatelja. Job progovara nakon sedam dana šutnje i mučne tišine kad su zajedno sjedili na zemlji. Prvo što on izriče jest da bi smrt bila rješenje jer u smrti više nema patnje, u smrti su svi jednaki – i bogataš i siromah. Tako započinje, a na kraju će se pokazati da od toga početka nastaje bitan preokret. Njegova patnja ga nije odvela u smrt, nego bijaše to okolnost u kojoj on upoznaje izbliza kakav je Bog i postaje Božji učenik.

Biblijski počeci

Govorimo li o umiranju u Svetom pismu, normalna bi kronologija bila krenuti od početka. Kod Adame i Eve smrt je prikazana kao razrješenje čovjekova stanja u kojem se on opteretio grijehom. Sami su nasjeli, bili prevareni i zavedeni, dovodeći se u situaciju u kojoj je njihov odnos prema Bogu razoren i pokvaren. Sam biblijski tekst i tumači Biblije upozoravaju nas kako je izdvajanje iz raja zemaljskoga i prepreka da praroditelji dođu do drva života, koje bi im – u takvu njihovu stanju – dalo vječni život izraz Božje sućuti. Jasno je: u njihovoj opterećenosti, grešnosti, skrivanju i strahu pred Bogom nije poželjno vječno živjeti. Smrt jest dakle posljedica grijeha, ali je ujedno i rješenje mučnoga života koji bi bio produžen u beskraj.

Biblija nam potom razotkriva onaj pravi prekršaj u koji se slio sav teret istočnoga grijeha. Riječ je o užasu koji Kajin čini. Ubija svojega brata Abela. Tako smrt poprima crte nasilja i strahote. Tekst nam svjedoči da je Kajin ustvari imao neriješen odnos prema Bogu. U njemu je nagomilan osjećaj ljutnje koja kipi i vrije i usmjerena je na Boga, a on to ne rješava nego sve svaljuje na brata. Upravo iz toga bratoubojstva počinje biblijski bolni krik: krv bratova viče, vrišti k Bogu iz zemlje. Tu, prema Svetom pismu, smrt postaje problem.

Već u dubinama Staroga zavjeta možemo međutim naći onaj prvi precizan pogled koji Ana, majka proroka Samuela, donosi kao veliku utjehu, a potpuno će biti prepoznatljiv u životu Isusa Krista. Ana kaže kako Bog daje smrt i život, on ruši u podzemlje i diže odande (1 Sam 2,6). Upravo nam ovaj redoslijed pokazuje o čemu ona govori. Bog ima moć, i kad smo ubijeni, kad smo mrtvi i kad smo otišli u carstvo pokojnih – Šeol, iznova nas podići. Bog je kadar i mrtvoga ponovno oživjeti. Majka Ana vodi nas tako već do Isusova uskrsnuća od mrtvih.

Sveta smrt Gospodina našega Isusa Krista

Čemu nas uči Isusova smrt, u čemu nas ohrabruje i nadahnjuje? Uočimo prvo kako Isus prije svoje smrti na križu koristi riječi Svetoga pisma, riječi Psalma. Poznat je njegov zaziv “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”. Početak je to psalma 22. koji međutim na završetku ima čudesnu najavu: “i pokojni će se tebi klanjati.” Starozavjetni psalam govori već o velikom preokretu. Za samu smrt Isus upotrebljava psalam 31. kada kaže: “u ruke tvoje ja predajem duh svoj”, izričući time svoje potpuno predanje i povjerenje. Isus svojom smrću potvrđuje svoje naučavanje o pšeničnome zrnu koje treba umrijeti da bi donijelo plod. Važno je također uočiti kako njegova smrt dolazi nakon vrlo svjesnog oproštajnog govora. Upravo ta činjenica pomaže nam da sve ono što je vezano uz Posljednju večeru pa onda i sakrament Euharistije shvatimo sa svom svetošću, dubinom i dirljivošću opraštanja. To nije samo govor nego je, baš u skladu s biblijskom teologijom, prije svega jedan opipljiv, utjelovljeni čin – koji onda postaje sakrament, ali tu su i riječi.

Među tim riječima valja istaknuti jednu jedinu novu zapovijed Kristovu, sve su ostale uglavnom potvrda starih, koja dobiva posebnu vrijednost jer stoji unutar oproštajnoga govora. Poznata nova zapovijed jest: Ljubite jedni druge! Ponavlja se čak tri puta. Uzmimo k tome činjenicu da od sv. Jeronima i latinskoga prijevoda Biblije veliki svjetski jezici govore o Starom testamentu i Novom testamentu. To doduše ne odgovara biblijskom pojmu Saveza, ali na osnovi oproštajnoga govora jasno nam je odakle takav smjer shvaćanja. Doista se radi o testamentu, o oporuci, o onome što sam Isus i svi oni biblijski velikani koji pripravljaju njegov put, daju kao svoj svjesni čin prije umiranja.

Za pobliže promatranje Kristove smrti osobitu vrijednost ima lik Nikodema s kojim je Isus u osobnom razgovoru i vrlo svjesno, opet pozivljući se na Sveto pismo, govori o svojoj smrti, ubrajajući je pritom u kontekst uzvišenja, uzdignuća. Podsjeća ga na znak iz staroga doba koji je Mojsije na Božju zapovijed podigao i koji je donosio izbavljenje. Nikodem nam je važan jer Isusovo tumačenje tako djeluje na njega da se on – farizej i prvak u narodu – daleko prije Pavla obratio i nalazimo ga kao živoga svjedoka prave ljudske smrti Sina Božjega. Zajedno s Josipom Arimatejcem povit će, pomazati i pokopati tijelo Pokojnika. Primjer je poštovanja i brige za pokojnika.

Kristova smrt vrijedna je napokon u svjetlu čuvenoga, cijenjenoga Psalma 23. koji govori o Bogu kao dobrom pastiru. Jedna od osnovnih misli istaknuta je i svojim položajem. Poznavatelji upozoravaju kako se baš u pravoj sredini psalma nalazi utješna izreka: “Ti si sa mnom.” Nije to samo osobna potvrda kako višestruko obećanje “Ja ću biti s tobom” Bog ispunja, nego govori o Božjoj prisutnosti u trenutku prolaska dolinom smrtne sjene. Što je u psalmu molitveno razmišljanje, duhovna slika i najava, u Kristovoj smrti postaje svima dostupna stvarnost. Isus, Sin Božji, svojom smrću potvrđuje realnu Božju prisutnost u ljudskoj smrti, jer ju je sam prošao, svojom osobom posvetio. Krist je stvarno prisutan u smrti jer je sam umro.

doc. dr. sc. Niko Bilić
Fakultet filozofije i religijskih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu

28. 12. 2017.
CROSBI  1045376 
Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Abrahamov put u Post 14

Spoj ili sraz

U kakvu su odnosu vjera i politika u Starom zavjetu? Od svojih nas početaka Sveto pismo fascinira činjenicom da duhovni poziv od Boga, prijateljstvo i život s Gospodinom ne izdvajaju iz realne situacije u kojoj čovjek živi, premda bismo mi to možda voljeli. Ona najdublja, najintimnije osobna duhovna iskustva zbivaju se nama dok smo uključeni u stvarnu ljudsku zajednicu s njezinim uspjelim ili manje uspjelim ustrojem.

Filozofiji zahvaljujemo izraz politika. Poznato je da aristotelovska tradicija u čovjeku promatra ζων πολιτικον – živo osjetno biće političke naravi, tj. uklopljeno u život države. Pridjev πολιτικον srednji je rod, prema običaju klasičnih jezika upotrebljava se u množini i tako je doslovni izvor riječi politika i označava ono što se tiče zajedničkoga, javnog, državnoga života u državi. Politika, za razliku od svagdanjeg, ponajviše pejorativnoga značenja, označava štoviše najčasniju ljudsku djelatnost. Smjera na brigu oko zajedničkoga dobra.

Uz politiku odmah se veže pitanje vlasti i promatramo tko de facto upravlja. Jesu li to oni kojima je službeno povjerena ta dužnost i odgovornost ili netko drugi i neke druge silnice, kao kad se na primjer lako uvjerimo koliku ulogu ima novac. U Svetom je pismu zanimljivo uočiti kako već prva stranica (Post 1) govori izravno o vladanju, navodeći kako sunce vlada danom, mjesec noću, i kako čovjek treba biti dobar gospodar, i da mu bude zemlja podložna.

Kraljevi ratuju (Post 14)

Abraham, od Boga pozvan na početku biblijske povijesti, redovito promatran kao začetnik svjetskih religija kolikogod bio eminentno vjernik, u živom je susretu s realnom politikom koja ga ne ostavlja po strani. Njegov put s Bogom ne sastoji se samo u osobnim duhovnim iskustvima, poslušnosti Bogu, nije samo u rodbinskim vezama, privatnim prijateljstvima i neprijateljstvima, nego je isprepleten s velikom i visokom politikom, tj. s narodnim zajednicama na širokom području, i s najvišim predstavnicima ljudske vlasti – kraljevima. Ima posla sa stranim, nepoznatim vladarima i uključen je u velike sukobe koji daleko nadilaze zauzetost i moć pojedinca. Abraham je u izravnom kontaktu s bjeguncem koji mu javlja vijest iz boja (Post 14,3), s kraljevima (v17.21s) i sa svećenikom (v19s)

Ponešto zamršen i nepopularan opis u Post 14 dobro nam pokazuje kako je ono prvo što Biblija od nas traži shvatiti sukob, ako postoji, te odrediti tko je na kojoj strani. Površan pogled nije dovoljan, pogrešna procjena stvara zbrku. Četiri su kralja: Amrafel, Arjok, Kedor-Laomer i Tidal pobrojani svaki sa svojim kraljevstvom već u prvom retku (Post 14,1). Odmah nakon toga nailazimo na drugu skupinu, pet njih: Bera, Birša, Šinab, Šemeber, te kralj Soara kojemu se ime ne navodi (v2). Dvije su skupine koje će se međusobno sukobiti, na što se opis vraća, navodeći ponovno i prepoznatljivo mjesto Dolinu Sitim definiranu kao Mrtvo more (v3.8). Navođenjem imena Biblija odmah upozorava da i u vrhu politike gdje se odlučuje o ratu i miru stoje žive ljudske osobe, čovjek silan i ranjiv i u isti mah. U ovom poglavlju sukob stoji u prvom planu, a od nas se traži da vidimo prepoznamo može li se odrediti tko je vođa, što na prvi pogled nije odmah jasno. Opis međutim jednoznačno na prvo mjesto stavlja kralja imenom Kedor-Laomer (v4) i jasno da je on predvodnik za kraljeve koji su “s njime” (v5.17). Iz iskustva znamo da je presudno prepoznati tko je istinski vođa u zajednici, tko pokreće bilo u dobru, bilo u zlu.

Pedagogija biblijskoga teksta vodi čitatelja dalje da prepozna pozadinu. Važno je prepoznati o kome je riječ i najprije možemo s pravom zastati na onome što poznajemo. Na početku druge skupine od pet kraljeva uočit ćemo poznatu Sodomu (v2.8.11.17.21s) i odmah uz nju Gomoru (v2.8.11). Njihova će sudbina imati ključnu ulogu, ta će kraljevstva biti opljačkana (v11), kraljevi poraženi i osramoćeni padom u katranske jame (v10), a sodomski kralj stupa u izravan kontakt s Abrahamom nakon njegovu pobjedonosne intervencije.

Nastanak sukoba

Biblijski pogled zaustavlja se na savezima, ligama koje postoje. Kraljevi se ujedinjuju (v3), stoji u Pismu, riječ je o združivanju, alijansi za boj. Poznato je da zajednički neprijatelj ujedinjuje. S druge strane i Abraham, koji će kasnije biti uvučen u sukob, u savezu je s Amorejcima i tu opis donosi upravo poznatu riječ ברית . Bitna je ovo pozadina za ključan događaj koji se zbiva u idućem poglavlju. Nasuprot ratnim savezima vladara koji kreću u boj jedni na druge, nasuprot Abrahamovu savezu s ljudima, Amorejcima, Bog će sklopiti svoj savez s Abrahamom (Post 15,18), pokazujući kako ovi prethodni nisu dostatni za Božje nakane od početka usmjerene na “sve obitelji tla zemaljskoga” (12,3).

U tumačenju pozadine sukoba Sveto pismu nudi uvid u dulji vremenski rok. Uvid u ono što neko vrijeme traje važan je, a Pismo izričito navodi 12 godina služenja kralju Kedoru-Laomeru (14,4); riječ je zacijelo o vazalstvu, potlačenosti koje vjerojatno i rezultira pobunom u idućoj godini. Zbog toga očito kreće velik osvajački pohod nakon godine dane – podsjećajući na bolno povijesno iskustvo Jeruzalema da je odbijajući podložnost i dižući bunu protiv daleko nadmoćnijega Babilona izazvao vlastitu propast. Pobuna, kako Pismo, prikazuje izaziva veći rat, širi kontekst od dosadašnjega. Zavojevači pobjeđuju šest naroda koji se prije ne spominju: Refaimce, Zuzijce, Emijce (v5), Horijce (v7), Amorejce s kojima je Abraham u savezu, a tu je i Amalek (pisan u jednini, kao i Horijac i Amorejac u ovom tekstu) koji će postati simbolom pra-protivnika koji se opire Izraelu od čuvenoga boja u Izl 17.

Upravo u ovom kontekstu ratovanja i međunarodnoga sukobljavanja Abraham će biti definiran kao Hebrejac (v13). On je ispočetka izdvojen iz sukoba, nije na popisu ni osvajača, ni pobjeđenih. Ali bit će osobno upleten jer mu je bliski rođak, nećak Lot, u tekstu uobičajeno označen jednostavno kao “brat” (v12.14), dospio među stradalnike. Očito je, za razliku od Abrahama, Lot postao sodomski građanin, te je padom i pljačkom Sodome i Gomore i on zarobljen i odveden (v12).

Abraham – ratnik

Abraham je čovjek koji je u kontaktu s ljudima, znaju za njega i javljaju mu što se dogodilo (v13), a on sa svoje strane sluša i reagira, nije digao ruke kao da ga se ništa ne tiče ili već unaprijed uzmičući jer ništa ne može (v14). Biblija jasno kaže da je on uvučen u rat, kreće u oslobođenje zasužnjenoga, odvedenoga u progonstvo. Progonstvo i opet svakom biblijskom čitatelju budi živu asocijaciju na teško povijesno iskustvo cijeloga naroda u Babilonu.

Zanimljivo kako vojska sastavljena od onih koji su u njegovu domu rođeni vrijedi više od nadmoćnih saveznika. To su oni na koje se čovjek može do kraja osloniti jer ih poznaje, podigao ih je na noge. Brojka od 318 ljudi jako je malena nasuprot četirima kraljevima na čelu s Kedorom-Laomerom koji predvode očito svaki svoju kraljevsku vojsku. U isti mah to je vrlo velik broj za jedan dom, i pokazuje kako je Abraham vrlo moćan gospodar s veoma brojnim ljudstvom. Na svom ratničkom pohodu on stiže vrlo daleko, sve do Damaska koji je središte tamošnjega staroistočnoga svijeta; Abraham prodire na prostor velesile Arama.
Abrahamova pobjeda s malobrojnom četom nad savezom četvorice, kojima se onih pet udruženih nisu uspjeli suprotstaviti, ima čudesna obilježja i očito nadilazi same ljudske sile (v17). Pritom je ipak i dovitljiva taktika imala ulogu: koristi noć i napada s dvije strane (v15). Prema izvještaju, sam Abraham se borio: u hebr. tekstu on sam jest subjekt (הוא hû’ v15). Božansko vodstvo i pomoć ne isključuje ljudsku zauzetost i pamet. Sv. Toma će reći: gratia supponit naturam.

Sveto pismo ustvrđuje da je Abraham uspio postići ono što je htio: Izbavio je svoga rođaka iz ropstva (v16). Ali njegov pothvat – i to je bitno obilježje djelovanja po Božjoj volji i uz njegovu pomoć – postiže daleko veće plodove i seže šire od samoga Lota. Činjenica je: Lot je motivacija i u akciji koja je pokrenuta zbog njega Bog preko Abrahama cijelom porobljenom narodu donosi izbavljenje. Spašen je i narod Sodome, Lotovih sugrađana, i njihov posjed. Na takvoj pozadini kasnije postupanje Sodomaca i njihova iskvarenost u Post 19 poprima još teže razmjere.

Svećenik Melkisedek

Usred ove Abrahamove uključenosti u široku politiku pojavljuje se prvi biblijski svećenik Melkisedek (v18) koji će svojim riječima izravno potvrditi da je Bog dao izbavljenje (v20). Premda je i on kralj, nije bio uključen u sukob, a njegovo ime upozorava ne bitan zahtjev da pravednost treba kraljevati. Ime malkî-sedek doslovno možemo prevesti kao: pravednost (ili ono pravedno) je moj kralj. Nakon velikoga sukoba događa se u da prvi put čovjek u Bibliji blagoslivlja (v19s). Razumljivo je da takve užasne prilike najviše traže da čovjek aktivira tu božansku službu koju na početku Pisma jednoznačno Bogu pripada.

Abraham respektira Melkisedeka u njegovoj funkciji dajući mu desetinu (v20). Još nje puno važnije da se Abraham, nakon blagoslova, odriče ratnoga plijena, okrećući tako novu stranicu u povijesti ljudskoga ratovanja. Abraham ne zadržava ni ljudstvo kao roblje (v21), niti posjed (v22). Sodomski kralj opet može preuzeti vlast. I u tome Abraham ostaje simpatično realan: potrošena hrana neće se vraćati, a saveznici mogu uzeti svoj dio. Abraham koji uzdiže desnicu i zaziva Božje ime stvara uzor koji će u preuzimanju političkoga vodstva do danas biti poštovan. Činjenica jest da on svoju političku prisegu kojim se odriče plijena potvrđuje Božjim autoritetom.

Još je dragocjenije i dublje što upravno nakon ovoga uključivanju široku politiku, Abraham, susreći svećenička, dolazi do nove vrhunski bogate teološke spoznaje. On, poslušavši riječi kralja-svećenika, uviđa da je njegov Gospodin (יהוה ) – Bog uzvišeni (אל עליון v18.19.20.22), tvorac neba i zemlje (קנה שׁמים וארץ v19.22), kojemu je Melkisedek svećenik. Predragocjen je to uvid: Gospodin kojemu se osobno obratio i pozvao ga (12,1) jest Svevišnji Stvoritelj, kojemu je Melkisedek svećenik. Jedan ponajviše realno-politički pothvat dovodi, čini se, Abraham do toga da produbljuje spoznaju Boga.

10.10.11.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ, Zagreb

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Evanđeoski talenti

Mt 25,14-30

Kraljevstvo je nebesko ovakvo: Isus, Sin Božji, boravio je među nama i prošao je zemljom čineći dobro. Povjerio nam je svoj nauk, dao nam je primjer. Povjerio nam je svoju zajednicu – Crkvu. Potom se vratio k svom nebeskom Ocu. On, Kralj slave, ponovo će doći, kako je rekao. Mi ga iščekujemo.

Ima u nebeskom kraljevstvu nešto izazovno. S pravom smo navikli da evanđeoski zakoni probijaju nered našega svijeta i okreću ga na dobro. Često u evanđelju čujemo o pravdi koja je jača od nepravedne logike svijeta. Posljednji će u nebeskom kraljevstvu biti prvi. Unatoč svemu tome prvi sluga koji je već prikupio deset talenata, dobiva još i jedanaesti, onaj koji je posljednjem sluzi oduzet. Bogat se još više obogaćuje, siromah gubi sve.

„Uspjeh nije nijedno od Božjih imena“ kazao je Martin Buber. Ipak, Evanđelje nam pruža sliku svetog menadžmenta. Valjani i vjerni sluge postižu dobit. Dobro su poslovali i obilno zaradili. Zbog toga ih gospodar hvali i nagrađuje ih svojom radošću. U svetom menadžmentu ne dobiva svatko u jednakoj mjeri. Granice koje imamo uzimaju se u obzir. Ali, kako izgleda, od svakoga se očekuje dobitak u punoj mjeri, ulaganje sviju sila.

Dva sluge mogu s radošću i pouzdano, štoviše, s određenim ponosom očekivati dolazak gospodarev. Oni su svoje talente umnožili. Gospodar uopće neće tražiti da predaju ono što im je povjereno i što su stekli. Samo ih poziva da uđu i imaju udjela u njegovoj radosti. Čini se da smiju sve zadržati. I još će im se mnogo nadodati!

Jedino treći sluga mora predati talent jer ga nije uložio. Dopustio je da ga strah povede. Zacijelo iščekuje gospodarev dolazak u tjeskobi i zabrinutosti. Nije bio pripravan prihvatiti povjereni talent kao nešto što je doista njemu dano. Gospodaru kaže: „Evo ti tvoje!“ Izgleda da je talent promatrao kao teret kojeg se htio što prije riješiti. Odatle stiska i trepet. Nije talent upotrijebio sa svom ljubavlju, slobodom i vlastitom odgovornošću.

U slici gospodara koji svoje imanje povjerava slugama prepoznajemo dobrotu Boga koji nam je toliko toga povjerio. Već danas mu smijemo prinijeti plod svojih talenata. Evo, Gospodine, ovdje je sva skrb i ljubav koju smo uložili u obitelj i zanimanje! Evo, Gospodine, ovdje je mar naših dana, skrovit rad koji smo vjerno izvršavali! Ovdje je svako naše nastojanje oko pomirenja i razumijevanja; evo, naše strpljivosti i svih naših molitava! U kruhu i vinu na oltaru prinosimo svoje talente i sav dobitak koji smo stekli. I, gle, već nam stiže čudesna nagrada! Uskrsli Gospodin dijeli svoju radost s nama. Već sada povjerava nam mnogo, ako u malome bijasmo vjerni. Govori: „Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv. Uzmite!“

13. studenoga 2005

p. Niko Bilić, SJ

33. nedjelja (godina A)