Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Eva – žena

Na izvorima ljudskoga bića (Post 2,18–4,2)

The Fall of Man by Hendrik Goltzius

Dvaput početak Svetog pisma ističe da je Bog stvorio i blagoslovio čovjeka, muško i žensko (1,27s; 5,2). I prvo i peto poglavlje ponavlja da je čovjek, muško i žensko, slika Božja. Živi čovjek slika je Božja, a ne neki mrtvi kip ili poganski idol. Već na početku čovjek čuje sveti poziv: budi plodan i postani velik, donosi plod i rasti. Pavao će pisati da čovjek mora narasti do punine mjere Kristove (Ef 4,13). Sam Gospodin i Učitelj u presudnom času govori izabranima da idu i rod donose, rod koji će ostati pa da im Otac dadne što ga god zaištu u Isusovo ime (Iv 15,16).

Pogledat ćemo iz bližega Evu. Kad Sv. pismo neki lik stavlja na početak, onda želi da u njemu prepoznamo nešto od temelja, početke vlastitoga bića. Eva je odličan primjer malenosti jer je ranjiva i ranjena, odličan je primjer zajedništva jer je uz Adama i djecu, odličan je primjer obraćenja jer nakon pada i tragedije kreće dalje.

Evinu povijest znamo. Ponajprije, kao Božje stvorenje dolazi pred Adama koji je oduševljeno prepoznaje kao svoju i najavljuje da će potpuno i trajno biti uz nju. Zatim, u idućem prizoru Eva, kao žrtva prijevare, krši zabranu i zajedno s Adamom prima osudu zbog toga. U zadnjem dijelu, Eva je majka koja doživljava strašan sukob svoja prva dva sina, Kajina i Abela, a potom na svijet donosi trećeg sina, imenom Šeta (4,25) i još druge sinove i kćeri (5,4).

Za Evu znamo da u biblijskom opisu dolazi kao odgovor na čovjekovo dubinsko iskustvo samoće i ostavljenosti. Bog potvrđuje da tako nije dobro: „Nije dobro da čovjek bude sam“ (2,18). Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost.

Biblija slikovito opisuje. Bog čovjeku daje razne stvorove, ali nijedan ne odgovara njegovoj potrazi. Eva donosi u biblijsku definiciju ljudske osobe upotpunjenje, ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, Evinom se pojavom ostvaruje.

Svojim postankom Eva podsjeća na to da čovjek ima svoj unutarnji život, svoj osjećaje i duhovno doživljavanje. Za razliku od Adama koji je stvoren od zemlje, Eva je izdanak živog ljudskog materijala, čovjekove nutrine. Ljudsko biće nije tek nešto satkano od praha zemaljskog nego i od rebra koje je blizu srca. Rebro, osim što je dragocjeno jer se nalazi odmah uza središte, također je važan dio kostura, kost, dovoljno snažna i otporna da štiti, to je štit koji čuva srce. Kost u biblijskom izvorniku označava snagu, moć.

Evu najčešće spominju u optužbi da je uzela plod sa stabla u sredini vrta usprkos zabrani. To je optužba koju čovjek izriče od početka, doslovce od Adama. Ali pogledajmo izbliza neke važne okolnosti.

Eva je malo prije, na završetku 2. poglavlja, proglašena ljubljenom odabranicom. Pogled bližnjega u njoj otkriva kost i meso, samu srž ljudskog bića. Različite osobe čine jednu zajednicu, jedno su. Međutim, neposredno nakon što je izrečeno da će muž prionuti uz nju i biti s njom, odmah u idućem prizoru, njega nema. Eva ostaje sama s napasnikom-zmijom. U presudnom razgovoru koji se odvija, Eva ne nalazi pomoći koja bi joj odgovarala. Ovdje ponovno odzvanja ostavljenost ljudskog bića koja je već prije bila naznačena.

U razgovoru sa zmijom Eva pokazuje isprva svoju hrabrost. Ne izbjegava odgovor, ne pokušava se prikriti, nego hrabro odvraća na lukav upit i ne da se zbuniti: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti“. Precizna nadopuna o Božjem upozorenju koje vrijedi „samo za plod stabla što je nasred vrta“ pokazuje da Eva dobro sluša i pamti. Zabranu, naime, koja čovjeka treba čuvati od smrti primio je od Boga Adam još prije nego što je Eva došla pred njega.

Žalosni rezultat neposluha poznajemo. Otvorile su im se, doduše, oči, ali toliko da upoznaju svoju golotinju, nezaštićenost, slabost. Počinje skrivanje i bijeg koji traje do danas. Potreban je izravan susret s Bogom koji će raščistiti račune.

Eva je prozvana majkom svih živih (4,20). Ta nije li svim živim ljudima blisko ovakvo iskustvo? Nakon prevarenosti i slabosti, Bog poklanja novu mogućnost. Nakon pada, Gospodin dariva novo ustajanje. Eva postaje dionicom i nositeljicom praevanđelja: njezin će rod satirati glavu staroj zmiji.

Eva postaje simbol. Unatoč muci kroz koju je prošla, ne okreće Bogu leđa. Kad je rodila sina prvorođenca prepoznaje da je Bog na djelu. Stekla je, veli, sina pomoću Jahve (4,1).

Neopisivo je što se moglo zbivati u duši majke kad se Kajin dao zarobiti i voditi zavišću i kad je napao brata. Ne može majka stati na stranu jednoga, protiv drugoga. Ona se samo može gušiti u prevelikoj boli i nemoći.

Nije odustala od svog života zatvorivši se u sebe i svoju depresiju. Štoviše, usprkos mukama rađanja, donosi na svijet novi život. U trećem sinu, Šetu, opet prepoznaje osobit Božji dar: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin.“ (4,25).

Najviše nas nakon svega može zadiviti što Eva nijednom riječju ne iznosi optužbe i ne pokazuje nikakvu gorčinu. Nije ogorčena na sebe zbog svoje slabosti. Nema ni riječi optužbe za muža koji je bio oduševljeno obećao svoju ljubav, a odmah potom u presudnom trenutku susreta sa zmijom jednostavno izostao. Nije ju ni pred Bogom uzeo u zaštitu. Razumjeli bismo kad bi u Svetom pismu bilo Evinih teških riječi protiv sina Kajina. Ali nema ih. Imali bismo, napokon, razumijevanja i za optuživanje upućeno Bogu koji ih je uhvatio u prekršaju i nije im progledao kroz prste, nije se pravio kao da je sve u redu, nego ih je istjerao iz vrta i tako je, davno prije Egipta i Babilona započelo prvo biblijsko progonstvo. Ali Eva ni Bogu ništa ne predbacuje. Njezin novi život već je započeo. Ona je majka živih ljudi: majka svih koji su iz svoje slaboće podignuti.

Niko Bilić, SJ

19.10.2007., ispravljeno 29.05.2009. 
2. izd. 23. 1. 2020.
Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Molitva za dar vjere

Podari mi Gospodine da s Abrahamom, praocem naše vjere, pred tobom mogu iznijeti što mi je na duši. U dubokoj molitvi preda te stavljam sva pitanja i prigovore, ponizno prepoznajem i priznajem svoju najveću slabost, koju ti dobro znaš. A ti, Gospodine, smiri moj živi, mistični pogled na svojem Srcu koje je trpjelo i bilo probodeno, koje pred Tomom, apostolom, ponovno kuca.

Pouči me ti, dobri Učitelju, kako ću s Jakovljevim sinovima steći pravo povjerenje u riječi mojih bližnjih pa i onda kad mi naviještaju tvoje uskrsnuće. Ti me jedini možeš sačuvati od laži i prijetvornosti.

Daj mi da sa cijelom živom Crkvom prepoznam kako si nas pohodio, dobro pogledao i znaš našu neznatnost. Zato ti se duboko klanjam i vjerujem.

Kad me uhvati neizdrživ strah zbog prirodnih sila ili ljudskih vojski, pošalji mi svoga Tješitelja i Branitelja da usmjeri moj pogled na tebe i tvoje spasenje u kojemu mi je sva nada.

Primi me, Kralju nebeski, na istinski, intenzivan, blagotvoran razgovor s tobom u kojemu se gradi i hrani moj ljudski autoritet, jer ti si Svjedok vjerni, pa da onda mogu nositi i bodriti vjeru svojih bližnjih.

Hvala ti na svim znakovima po kojima mogu prepoznati kamo me tvoj Duh vodi. Hvala ti na svim onim ljudima koji su mi na mojem životnom putu dali vjeru, koji su mi pokazali da ti vjeran ostaješ.

14. prosinca 2019.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Sudbonosna pustinja

Vjera i nevjera na putu u slobodu (Izl 32,1-14)

Svima nam je događaj sa zlatnim teletom dobro poznat. Izraelska zajednica bijaše na putovanju iz Egipta u obećanu zemlju. Kad se Mojsije duže zadržao na brdu Sinaju, ljudi su od Arona tražili da im napravi lik nekog božanstva koji će ići pred njima. Aron daje nalog da mu donesu zlatni nakit.

1. slika: Izl 32,1s

Izlazak u slobodu naporan je i zahtjevan. Izraelski narod bio je pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika (Izl 2,23). Na Božju inicijativu dočekali su žuđeni čas oslobođenja (Izl 3,10: “izvedi moj narod” – Izl 12,51: “izvede Jahve sinove Izraelove iz zemlje Egipta”). Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni slutnjom o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode.

Ali sloboda je pustinja, u njoj se treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi su ljudski senzori u pustinji izvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnog sunca koje žeže, zbog prehladne noći, gladi i žeđi, napornog putovanja.

Sloboda je kušnja pri kojoj je Božji narod podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Sloboda je pustinja u kojoj se moramo osloniti na vlastite snage i uprijeti sve sile, želimo li doći do cilja. Njihova je odgovornost hoće li doći do Obećane zemlje i, uopće, za kojim će idealom ići. Oni odlučuju kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Više nema tlačitelja (Izl 3,7) na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve.

Na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek štuje i kome se klanja. Izraelci su istom primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsiju (Izl 32,1: Mojsije nas izvede iz zemlje Egipatske). A kad Mojsija nema, odustaju i od njega. Kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima (Izl 32,4: ovo je tvoj bog koji te je izveo…).

Pustinja je dio života u kojem će provrijeti ona dubinska potreba i liturgijska moć čovjekova da iskazuje štovanje. U pustinji se odmah dolazi do bitnoga. Čovjek traži nekoga za kim će ići, nekoga prema kome će usmjeriti svoje najdublje i najsvetije težnje.

“Napravi nam boga!” (32,1), viču Izraelci. Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kumir je jadna, drska i zavodnička patvorina.

2. slika: Izl 32,3–6

Od rastopljena zlata izlio je Aron lik teleta i proglasili su da je to bog, osloboditelj. Pred zlatnim teletom Aron gradi oltar na kojem će idućeg jutra prinijeti žrtvu. Uslijedit će pučko veselje.

Strahovita je uloga koju preuzima Aron. Iz izvještaja o Mojsijevu zvanju znamo kako Mojsije sama sebe drži teškim na jeziku (Izl 4,10) i Bog mu dodjeljuje rječitog brata Arona kao potporu (v14–16). Aron će biti glasnogovornik koji prenosi Božje riječi, on će zastupati Božji autoritet pred narodom i pred zlim vlastodršcem Faraonom. On je osobnost koja svojom jakošću podupire suradnju s Bogom. Upravo se Aron sada slama u slabosti. Isti čas i bez pogovora prihvaća idolatrijski prijedlog. Kao da je već imao spreman plan o zlatnom teletu, premda je on prvi morao znati izričit zahtjev: “ne pravite sebi kumira od zlata” (Izl 20,23). Aron izravno krši zakon.

Nakon što su Izraelci proglasili Mojsija osloboditeljem, pa odustali od njega, idu korak dalje i svoj dolazak u slobodu pripisuju pozlaćenom kipu (Izl 32,4). Nesretni Aron i to odmah povodljivo prima i gradi žrtvenik pred kumirom. Sutra je Jahvin blagdan, kaže on. Pripravit svečanost u čast Jahvi! Je li to u čast Jahvi? Procjenu će dati sam Bog (32,8): Zašli su s puta. Teletu od rastopljene kovine prinose žrtve. Njega proglasiše bogom.

Kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju (32,6). Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nam daruje našu vlastitu zbiljnost, kad zanemarimo Onoga koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti.

3. slika: Izl 32,7–10

U svetim visinama na vrh Božje gore, Gospodin upozorava svoga slugu Mojsija. Ovaj je narod tvrde šije. Ako Mojsije dopusti, gnjev će Božji na njih planuti i uništiti ih.

Bog prati sudbinu svoga izabranog naroda koji je za sebe stvorio od skupine potlačenih robova na rubu egipatskog društva. Kao što je onda sam “vidio njihove muke i čuo vapaje” (Izl 3,7), sada također prati što se to zbiva među njima. Božja je procjena izravna i jasna: “Brzo su zašli s puta koji sam im odredio” (Izl 32,8).

Jahve gleda i sluša. Prvi put nakon poziva Mojsijeva u kojem 2x stoji ראיתי (ra’îtî “vidio sam” 3,7.9) u Božjem govoru taj se isti oblik, 1. Sg., pojavljuje u riječima koje Bog upravlja Mojsiju u 32,9 (ra’îtî ). Da je točno čuo potvrđuje navod: “Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske” (32,8) koji doslovno opetuje proglas cijele zajednice (v4).

Sada je i Mojsijeva vjera na kušnji. Da je Bog, gospodar koji je svijet i ljude dozvao u život, doista htio istrijebiti i uništiti, zar bi trebao tražiti dopuštenja od svoga sluge? Ali Gospodin pita Mojsija: “Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim!” (32,10). Pritom Bog ipak ne odustaje od svoje dobrohotne namjere da daruje život velikom narodu: “Onda ću od tebe razviti velik narod” (32,10).

4. slika: Izl 32,11–14

U svojoj molitvi Mojsije postaje zagovornik naroda. Zašto da Gospodnji gnjev plane protiv naroda koji je izveo iz kuće ropstva. Neka se Gospodin sjeti kako je svojim imenom prisegnuo i obećao budućnost slugama svojim Abrahamu, Izaku i Izraelu.

Mojsije nije podlegao u kušnji. On zna da je Gospodin, a ne neko zlatno tele, njegov Bog. “Mojsije zapomaže pred Jahvom, Bogom svojim” (32,11) izvještava pripovijedni, objektivni dio teksta. S povjerenjem mu se obraća. Ne doziva kumire, nego se moli Bogu. Iz onoga što u molitvi ište, vidi se da očekuje mnogo i da ima povjerenja u moć molitve.

Mojsije se nije dao zaluditi i priznaje da je Gospodin izbavio Izraelce iz ropstva (Izl 32,11). Nije to Mojsijevo djelo kako to ponajprije proglašava zajednica (32,1) i kako Jahve pred Mojsijem formulira (v7). Pogotovu nije djelo kipa kako to potom zajednički izriču vičući (v4), što i Bog dobro čuje (v8).

Mojsije je smion i neposredan. Smjera izravno na Božju nakanu i želi je promijeniti. Ne okoliša, nego pogađa u srce. U Božjim riječima stoji: “pusti neka se moj gnjev raspali” (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na Božji gnjev, pitajući za svrhu: Čemu tvoj gnjev? (v11), i tražeći smirenje: Smiri svoj gnjev (v12). Na tom mjestu u izvorniku Mojsije traži Božje “obraćenje” jer u svojoj molbi rabi glagol שׁוב (šub – obrati se, okreni se od plamena svoga gnjeva! v12)

Kako tekst svjedoči, Mojsijeva je molitva uspješna. Njegova molba “Odustani!” (r. 12) nalazi svoje ostvarenje u zaključnom opisu: “I Jahve odustane” (r. 14). U izvorniku stoji riječ נחם (niham) koju jednako smijemo prevesti kao molbu “smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!” i potom kao izvještaj “i smilovao se!”

Mojsijeva je molitvena metoda podsjetiti Gospodina na njegove sluge, Abrahama, Izaka i Izraela. Mojsije se sjeća obećanja koje je Bog samim sobom zajamčio (r.13). Ono je potvrda da Bog neće “svaliti nesreću” (r. 14) na svoj narod, nego mu dariva život.

Bog je ostao vjeran svom obećanju da će dati potomstvo i zemlju. Već u početku Abrahamu govori: Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju (Post 12,7). O tome se obećanju izvještava više put (13,15; 15,18; 17,8; 24,7). Izaku Bog potvrđuje: “Tebi i tvome potomstvu dat ću sve ove krajeve, da izvršim zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu.” (Post 26,3). Jakovu kojemu je promijenio ime u Izrael obećao je prvom viđenju u snu (28,13), a potom će još jednom na javi opetovati: “Zemlju što je dadoh Abrahamu i Izaku tebi predajem; i potomstvu tvojem poslije tebe zemlju ću ovu dati.” (Post 35,12). To on dobro pamti pa kao starac o tome pripovijeda Josipu u Egiptu (48,4).

Spominjući tu božansku prisegu Mojsije ne samo da upozorava na Božju vjernost, nego njegove riječi ujedno svjedoče o povezanosti Knjige Izlaska s opisima u prvoj biblijskoj knjizi.

ispravljeno: 28.10.09. 
2. izd. 14. 12. 2019.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Mojsije u Starom zavjetu

Mojsije pripada među malobrojne likove u Svetom pismu koje pratimo doslovce od rođenja do smrti. On je veliki voditelj zajednice koji na Sinaju sklapa Savez s Bogom nakon oslobođenja iz kuće ropstva.

Od djeteta do spasitelja Božjeg naroda

Opće je poznato kako je Mojsije stavljen u malu košaru. U biblijskom je jeziku ona označena istom riječju kao i velika Noina korablja koja spašava od potopnih voda. Upozorenje je to da se ni ovi događaji kojima je Mojsije u prvim mjesecima života bio obilježen ne odvijaju bez Božjega promisla. Košarica od trstike ne vodi u propast i smrt nego naprotiv, poput korablje, treba usred uništenja poštedjeti i očuvati na životu.

Bezbrižni svijet djetinje razdraganosti Mojsije naglo ostavlja za sobom kad ga majka odvodi faraonovoj kćeri kojoj „biva sinom“ (Izl 2,10). Od siromašnog djeteta iz zasužnjenog naroda u stranoj zemlji postaje član kraljevske obitelj, posvojeni unuk faraonov. Sveto pismo bilježi kako Mojsije upravo u to vrijeme dobiva ime od svoje pomajke. To je ime kojim će sam Bog jednom zazvati Mojsija (Izl 3,4), a izvedeno je od glagola משׁה „izvući“ i po svom je obliku aktivni particip: onaj koji izvlači. Kao što je izvučen iz nevolje, tako će Mojsije sam biti „onaj koji izvlači“, izbavitelj iz nevolje.

Mladi Mojsije u Egiptu uspješno svladava zadatak određivanja identiteta i opredjeljivanja za širu životnu zajednicu kojoj pripada. Promatrajući muke Izraelaca u Egiptu, Mojsije je došao – kako precizira hebrejski izvornik – „k svojoj braći“ (אח Izl 2,11). Prava bura, međutim, tek počinje. Pogođen neljudskim postupkom prema sunarodnjaku, mladić Mojsije reagira radikalno. Odlučuje se na napad istom mjerom. U tekstu stoji: „udari Egipćanina“ (נכה v12), pri čemu je upotrijebljen isti biblijski glagol kao i u opisu Egipćanina kad tuče Hebrejca. Bespoštedna mladenačka naivnost u Mojsija brzo se raspršuje. Hebrejci koje je idealno shvatio međusobno se napadaju (v13). Naprasno se ruši slika prema kojoj bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da se oni zauzimaju jedan za drugoga i da se međusobno brane pred neprijateljem.

Sunarodnjaci ne samo da Mojsiju ne priznaju nikakav autoritet, nego mu još pripisuju ubojite nakane (v14). On ostaje bez svakog zaleđa; faraon mu više nije zaštitnik, nego ga štoviše hoće smaknuti (v15), a faraonova kći koja je Mojsiju pomajka uopće se više ne pojavljuje. Mladić je prepušten svojoj sudbini; ostaje sam. Do u dubinu može osjetiti ljudsku samoću, ne pripada ni jednima ni drugima.

Dubinsku krizu mladi Mojsije uspješno prevladava. Metoda kojom se u prvi mah služi jest bijeg, ali to je spasonosan bijeg jer ga ne vodi u bolest, nego do novog boravišta (v15). Još jednom Mojsije započinje novi život, ali sada na vlastitu inicijativu. U midjanskoj zemlji Mojsije će spasiti pastirice od zlostavljanja (v17). Prvi put se s uspjehom zauzima za druge što će biti njegovo životno poslanje. Sada to čini primjerenije nego prije, bez brzopletog i krajnjeg rješenja protuudarom. Prvi put u Bibliji Mojsije je subjekt teološki važnom glagolu ישׁע „spasiti“  koji će ući u ime Isus.

Mojsijevo zvanje

Kad biblijski tekst dopušta da Bog dvaput izgovara ime osobe kojoj se obraća, to označava intenzivan Božji zahvat u nečiji život. Tako i Mojsije iz gorućeg grma dvaput čuje svoje ime (Izl 3,4) kad dobiva zadaću da oslobodi cijeli jedan narod iz ropstva u tuđini, što je daleko iznad sila jednog čovjeka. Susret s Bogom ne donosi samo slatkost i dragost, nego i treperenje, dubok doživljaj vlastite ograničenosti i ljudske izvrgnutosti onome što nas nadilazi.

Prizor s grmom koji je „sav u vatri, a ipak ne sagorijeva“ (Izl 3,2) tvori prototip za biblijski izvještaj o zvanju i predstavlja prvi korak u velikom pothvatu oslobođenja izraelskog naroda iz „kuće ropstva“ simbolizirane pod imenom „Egipat“.

Sveto pismo ne idealizira nego otvoreno iznosi reakcije Mojsijeve. Odmah nakon Božjeg naloga Mojsije ozbiljno pita: „Tko sam ja?“ (3,11) i tako svoj identitet stavlja u pitanje. Zatim želi upoznati onoga koji ga šalje, želi znati: „Kako mu je ime?“ (3,13). Strah ga je, potom, za autoritet i vjerodostojnost pred izraelskom zajednicom u Egiptu. Što „ako mi ne povjeruju?“ pita on (4,1). I nakon uvjeravanja i obećanja potpore, Mojsije se opet vraća na samog sebe jer zna: „Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak“ (4,10). Čak po cijenu Božje ljutnje sve do kraja pokušava: „Ne bi li ipak poslao koga drugoga?“ (4,13).

Budući da znamo kakvu zadaću mu valja preuzeti, imamo razumijevanja za sve tri vrste poteškoća koje smjeraju na osobu Mojsijevu, na otajstveni Božji identitet i na Mojsijev narod. Bog dopušta da mu njegov izabranik iskreno iznese svoj otpor i strahove koje ima u zvanju. Iskustvo u radu s duhovnim zvanjima potvrđuje da jedino ondje gdje se uspostavi iskrenost i otvorenost, zvanje može zoriti i cvjetati.

Bog koji Mojsija šalje čitateljima je već poznat. Knjiga Izlaska ovdje donosi njegovu osobnu iskaznicu u prvi put sročenoj formuli: „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“. Ipak za tajnog sugovornika Mojsijeva u tekstu se rabi čas opća imenica אלהים „Bog“ (3,4.11.13.14s), čas vlastito ime יהוה „Jahve“ (3,4.7; 4,2.4.6.10s), a na početku stoji izraz מלאך יהוה „poslanik Jahvin“ (3,2), premda i subjekt i njegova poruka ostaju isti. Kao u nekoj modernoj video projekciji, biblijski tekst dopušta da se izmjenjuje vanjsko obličje pa je nevidljivost i nedodirljivost tajnog Božjeg bića zaštićena.

Premda je poseban Božji izabranik, Mojsije ne može raspolagati prostorom Božjim kao gospodar. Kad Mojsije želi prići, odrješito se zahtijeva od njega da izuje obuću (3,5). Božja svetost i uzvišenost ostaju nepovrijeđene.

U ovom tekstu nalazi se objava Božjeg vlastitog imena „Jahve“ koje biblijski vjernik iz poštovanja redovito ne izgovara, nego ga, slično kao i mi danas u liturgiji i u duhovnosti, zamjenjuje riječju „Gospodin“ – Adonaj. Sveto ime Jahve, dano kao „vječni spomen“ (Izl 3,15) ovdje se definira dvaput opetovanim prvim licem nesvršenog oblika glagola „biti“ između kojih stoji univerzalna odnosna zamjenica. Rečenicu אהיה אשׁר אהיה (’ehje ’ašer ’ehje 3,14) bismo mogli u hrvatskom izreći kao „jesam, tko god da jesam“ ili „bit ću, ma tko da ću biti“. Sveto pismo, eto, dosljedno čuva Božju tajanstvenost i nedostupnost – transcendentnost. Mojsije ne može raspolagati Bogom, ne može polagati pravo na njega. Zaista, hoće li se Bog objaviti u šaptu laganog lahora (1 Kr 19) ili kao kralj čiji skuti ispunjaju svetište (Iz 6), kao Gospodin nad vojskama ili kao onaj koga su proboli (Zah 12,10), to određuje Bog sam.

Veliki izlazak

Središnji događaj starozavjetnog otkupljenja iz „kuće ropstva“ ima svoju najpoznatiju sliku i sažetak u prijelazu preko Crvenog mora (Izl 14). Cilj cijelog opisa jest vjera (v31), ono pouzdanje koje cijela zajednica stječe u Boga i u Mojsija! Prvo dramatsko težište u opisu, negativno obojeno, jest smrtni strah koji obuzima sav narod (v10). Pred njima more, a za njima progonitelj: kralj i sva bojna kola (v9). Riječi koje izriču izravan su prigovor (v11s) i napad na Mojsija. Čovjeka koji je pokrenuo velik pothvat izbavljenja stavljaju na optuženičku klupu i nemilo ga kore.

Govor zajednice uokviren je opetovanim riječima koje izlazak i put u slobodu ne samo da stavljaju u pitanje, nego ga okreću naglavce. Oslobođenje iz sužanjstva za njih je „smrt u pustinji“ (2x v11s). Sav napor Mojsijev obescijenjen je, zgažen. Sve što je poduzeo sada je u očima tužitelja bezvrijedno, prekriveno mrakom.

Mojsijeva je reakcija dvostruka. Pred zajednicom kao nositelj odgovornosti tješi i sokoli. Izgovarajući biblijsko ohrabrenje: „Ne bojte se!“ (14,13) Mojsije pokazuje da prepoznaje bit problema (v10). Ne staje na gorkim optužbama iz v11s, ne kreće u protuudar. Osim toga vjera do koje će zajednica tek nakon spasonosnog Božjeg djela doći, Mojsija već ispunja kad s pouzdanjem najavljuje: „Gledajte spasenje Božje!“ (v13). Riječju „spasenje“ (ישׁע) ispravno najavljuje ono što će se dogoditi jer tako i sažetak opisuje: „Gospodin spasi Izraela“ (v30). Tek potom zajednica će složno s Mojsijem u hvalospjevu ispovjediti: „Gospodin mi postade spasenje“ (15,2).

Dubinu vlastite tjeskobe i objektivnog osjećaja nevolje Mojsije će iskazati pred Bogom. Kao što su prije svi sinovi Izraelovi gorko vapili (צעק v10), tako Mojsije izriče svoje vapaje Bogu, on moli (צעק v15). Za svoje pouzdanje, koje je unaprijed posvjedočio i u drugima budio, traži snagu kod Boga.

Mojsije je pred svima navijestio da će se Bog boriti (v14), a Egipat na temelju iskustva to potvrđuje (v25). Mojsijeva se najava obistinjuje na više načina. Poslanik Božji od voditelja postaje obrana na začelju, a tako i stup od oblaka (v19). Božja aktivna prisutnost prepoznaje se već samim tim što Bog govori. Najprije općenito nagoviješta da će otvrdnuti srce faraonu, da će se proslaviti i da će Egipat spoznati Boga (Izl 14,2–4), potom iste stvari spominje još jednom (v15–18) kao izravan odgovor Mojsiju na njegov vapaj.

Ponavljanje znači da Bog ostaje vjeran svojoj nakani i da ga ne može zaustaviti teška situacija. Odgovor Mojsiju služi kao podsjetnik i ohrabrenje ohrabrivatelju. Još jednom objašnjava smisao onoga što se zbiva. Osim toga najava da će Bog otvrdnuti srce faraonu prvi put opisuje potjeru koja kreće iz Egipta u pustinju (v8), a drugi put tvrdo srce faraona vodi u more (v23), što će za nj biti kobno. Mojsije dobiva konkretnu uputu da pruži ruku nad more (v16.26) što on pokorno i izvršava (v21.27), a da nije riječ o čarobnjaštvu svjedoči opis: Jahve je subjekt, on šalje vjetar. Najpoznatiji oblik božanske borbe očituje se u tome da Bog napadače čini bezopasnima i oduzima im silu (v24).

Mojsije sluša kako Bog najavljuje svoju proslavu (v4.17s). To će „uzvišenje“ (15,1.21) biti glavni motiv o kojem poslije pjevaju Mojsije i sinovi Izraelovi, a Mirjam i sve žene odgovaraju.

Mojsije zagovornik

Osobito Mojsijevo obilježje u Bibliji njegova je zagovornička molitva. Mojsije moli za narod koji se klanja zlatnom teletu (Izl 32,10–14). Pri tom je smion i neposredan. U Božjim riječima stoji: „pusti neka se moj gnjev raspali“ (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na to, pitajući za svrhu: „Čemu tvoj gnjev?“ (v11), i tražeći smirenje: „Smiri svoj gnjev“ (v12). Kad u svojoj molitvi rabi biblijski glagol שׁוב šub, onda Mojsije traži Božje „obraćenje“: „okreni se“ od plamena svoga gnjeva! (v12). Molitva mu je uspješna. Molba: „smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!“ (v12) nalazi ostvarenje u zaključnom opisu: „i smilovao se!“ (v14).

Mojsija također susrećemo u Knjizi Brojeva kako moli za narod koji se tuži i plače. Bit će to posrednički razgovor s Bogom (Br 11,10–23) koji vodi do ispunjena Božjih obećanja (v24–34). U svom govoru Bogu predbacuje zlostavljanje i nenaklonost, stavlja u pitanje Božji postupak. Smrt doživljava kao rješenje te staje uz bok Iliji, Joni i Jobu. Odgovor koji od Boga dobiva konstruktivan je i iznosi teološku problematiku mrmljanja u narodu: odbaciti izlazak znači odbaciti Božju inicijativu (v20). Kad se cijela zajednica pobuni i otvoreno traži povratak u Egipat (2x Br 14,3) Mojsijev prvi odgovor bit će čin štovanja Boga („pokloniti se“ v5). Izravna molba „oprosti“ (v19) dobiva ispunjenje kod Boga: „opraštam“ (v20).

Mojsije je zagovornik i kad moli za svoju bolesnu sestru (Br 12,13). Na dvostruki prigovor Mojsije se ne opravdava, ne ističe svoj autoritet, ne prekorava postupak svoje sestre, nego na poticaj Aronov upućuje Bogu molitvu. Izriče molbu: „Izliječi!“ (v13) koja dobiva svoj odgovor u činu ponovnog primanja u zajednicu („okupiti“ v15).

Uzor-prorok

Naslov „prorok“ za Mojsija stoji u onom dijelu teksta koji je upravni govor: „Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin“ (Pnz 18,15). Osoba koja govori jest Mojsije. A „Ti“ kojemu se obraća jest cijela izraelska zajednica (usp. Pnz 1,1). Mojsije sama sebe postavlja kao mjerilo za budućeg proroka, ali to čini na temelju Božje riječi. „Poput mene“ (v15) odjek je Božjeg obećanja „poput tebe“ (v18). Petar će u trijemu Salomonovu nakon ozdravljenja hromoga u Dj 3,22–23 dokazivati upravo uz pomoć ovog teksta da je Mesija Isus onaj obećani prorok kojega je Mojsije najavio i da samo onaj koji njega sluša ostaje u narodu Božjem.

Kratak tekst o Mojsiju kao proroku važan je za cjelokupno shvaćanje proročkog poslanja jer daje podrobnu definiciju (v18) i jer vezuje proročki naslov uz središnji, konstitutivni događaj izraelske povijesti: sklapanje Saveza na Horebu (v16). Prorokova usta trebaju primati i nositi Božje riječi. Prorokova je zadaća prenijeti zajednici sve ono što mu Bog zapovijedi da izrekne.

S proročkom titulom pojavit će se Mojsije u Knjizi malih proroka. Po proroku Gospodin je izveo Izraela iz Egipta i po proroku Izrael bijaše čuvan, piše Hošea (12,14) i time ujedno daje još jedno bitno obilježje proročkog poslanja. Prorok oslobađa zajednicu iz kuće ropstva, vodi je na hodočašće i njezin je čuvar.

Poslušan do smrti

Završetak Mojsijeva života izričito se spominje u tri biblijska retka, najprije kao nalog, a potom kao izvršenje (Pnz 32,50; 34,5.7). Baš „toga istoga dana“ (32,48), 1.11.40 od izlaska iz Egipta (1,3), kada na moapskim poljanama opetuje sve riječi Božje Pouke, Mojsije čuje neobičan zahtjev „Uspni se na goru i umri!“ koji Bog može izreći samo nekome s kime je razgovarao „licem u lice“. Sluga Jahvin poslušno izvršava i tu posljednju zapovijed.

 02.05.2007.; ispravljeno: 18.05.2009.,  29.05.2009.
2. izd. 14. 12. 2019

Niko Bilić SJ

više:

1. Od djeteta do spasitelja naroda. Mladi Mojsije u Izl 2

2. Mojsijevo zvanje. Božja inicijativa na početku velikog puta u slobodu

3. Središnji događaj. Književni ustroj i teološka poruka u Izl 14

4. Riječi koje je Bog izgovorio. Izl 20,1-17 i Pnz 5,6-21 u bližem kontekstu * (dekalog.ppt)

5. Sudbonosna pustinja. Vjera i nevjera na putu u slobodu (Izl 32,1-14) * (izl32.ppt)

6. Mistična objava Mojsiju

7. Mojsije zagovornik u Izl i Br

8. Mojsije – uzor budućega proroka (Pnz 18,15-18)

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jedan dan u službi

Proročka depresija u Knjizi proroka Jone

U tekstu ove knjige Joni se nigdje ne pripisuje naslov „prorok“. On ipak pripada izabranim Božjim glasnicima budući da knjiga započinje prepoznatljivom proročkom formulom ili formulom o dolasku riječi Gospodnje: „Riječ Jahvina dođe (Joni)“ (ויהי דבר יהוה doslovno: „i bude riječ Jahvina“ 1,1) koja će se još jednom pojaviti u knjizi kao oznaka za početak drugog dijela (3,1).

Proročki naslov za Jonu naći ćemo u 2 Kr 14,25. Ondje se po „prezimenu“ בן אמתי („sin Amitajev“ 2 Kr 14,25; Jon 1,1) može vidjeti da je riječ o istom čovjeku. U 2 Kr opisana je paradoksalna situacija. Za kralja Jeroboama II. (14,23) u Sjevernom kraljevstvu stoji da je „činio što je zlo u očima Gospodnjim“ (v24) i da ide stopama svog prethodnika, imenjaka koji je začetnik rascijepa. Međutim upravo za nj Jona proriče da će vratiti Izraelu granice i povećati ga sve do Mrtvog mora, što se i događa (v25). Zapanjujući postupak Božji, kad unatoč zloći ne izbrisuje ime naroda, nego ga spašava po rukama grešnoga kralja (v27), signifikantan je za Knjigu o Joni.

Prema svom imenu Jona je kao „golubica“ iz Noine korablje. U opisu kako Noa želi izvidjeti je li se voda povukla u Post 8,8–12, doslovce u svakom retku nailazimo na hebrejsku imenicu יונה (jona) koja znači „golubica“. Ne označuje to ime samo da je Jona uplašen i bojažljiv nego da Jona unatoč mnogim vodama nalazi čvrsto tlo, uporište.

Semantičko polje „more/voda“ formalno obilježuje prvi dio Knjige o Joni (Jon 1s). Hebrejska imenica ים (jam, „more“) nalazi se čak sedam puta u tom prvom dijelu (1,4.5.9.11.12.13.15), a poslije se više ne pojavljuje. Imenicu „voda“ naći ćemo k tome u Jon 2,6 (מים majim). Kao u opisu potopa, tekst prvog dijela Knjige o Joni dočarava nam kako je potrebno naći suho tlo.

Golubica iz korablje nakon bujice potopnih voda najavljuje smiraj, nalazi mjesto gdje se može otpočinuti (Post 8,9). Noina golubica s grančicom u kljunu postaje sveopći simbol mira. I Jona je simbol smirivanja, stišavanja kako će pokazati kraj knjige.

Osobine

Jona je aktivist, poduzetan čovjek, a ima i dobre živce. Čim je do njega stigla Gospodnja riječ na početku knjige (1,1), on odmah preuzima inicijativu i daje se u bijeg. Odlazi u luku Jafu, pronalazi lađu koja plovi onamo kamo je smjesta nakanio „pobjeći“ (ברח 1,3). Jona ulaže svoj novac za vozarinu sve do onkraj Sredozemnog mora („Taršiš“) samo da umakne „ispred lica Jahvina“. S druge strane, kad se more uznemiri i kad dođe oluja, kad na lađi nastane duhovno-molitvena strka i čistka pri kojoj mornari hvataju i bacaju preko palube komade tereta kako bi oslobodili i olakšali lađu, naš užurbani aktivist Jona u dnu će lađe – tko zna kojim debelokožnim mirom – leći i usnuti. Kad svi prionuše na posao, Jona spava tvrdim snom (רדם 1,5).

Jona je iskren i hrabar. Neće zatajiti nego priznaje vlastito podrijetlo i vjeru u Boga. Ne niječe tko je, nego vlastiti identitet jasno i otvoreno povezuje s Bogom. Na upit mornara u lađi iskreno kaže: „Ja sam Hebrej i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju“ (1,9). Jona bez uvijanja priznaje i svoj bijeg: „sam im je pripovjedio da bježi od Jahve“ (1,10). Čini se da je spreman i žrtvovati se kad mornarima veli: „Uzmite me i bacite u more…“ (1,12). Kada pak kaže: „Zbog mene se diglo ovo nevrijeme na vas“ (1,12) očito spremno preuzima krivnju na sebe.

Proročka uspješnost

Rezultat do kojeg ponajprije dovodi Jonin postupak zapanjujući je. Lađari na putu u Taršiš dolaze do obraćenja. Ako 1,5 izvješćuje kako „svaki zazva svoga Boga“ (ויזעקו אישׁ), neočekivano u 1,14 čitamo da svi oni „zazvaše Jahvu“ (ויקראו). Mornari, pritisnuti nevoljom na olujnom moru, postaju zajednica: više ne zaziva svatko za se, nego zajedno „zazvaše“. U hebrejskom jeziku u 1,5 rabi se glagol koji znači zapomaganje, vrištanje, i uza nj stoji distributivna oznaka „svatko“; u 1,14 međutim stoji „zvati, zazivati“ i nema distribucije.

Pritom negdašnji inovjerci izgovaraju vlastito Božje ime „Jahve“. Odjednom se sveto ime, dano na vječni spomen, nalazi u njihovu upravnom govoru. Obraćaju se izravno Bogu i to opetovano: „Ah, Jahve, ne daj da poginemo… jer ti si Jahve, činiš kako ti je milo“ (2x יהוה 1,14). Osim toga oni prinose žrtvu Jahvi i čine zavjete (זבח + נדר 1,16). Jonino obraćenje, međutim, uslijedit će kasnije. Tek u molitvi progovorit će o svom prinošenju žrtve i ispunjenju zavjeta (זבח + נדר 2,10).

Drugi dio knjige pokazat će silan, premda jednodnevni, Jonin proročki nastup. Već nakon svega jednog dana naviještanja, kad je prorok obišao tek trećinu Ninive koja je bila velika „tri dana hoda“ (Jon 3,3), narod se spremno obraća (3,5). Sam kralj na Joninu propovijed reagira: sišao je s prijestolja, skinuo plašt sa sebe, odjenuo se u kostrijet i sjeo u pepeo. Jona, eto, postiže dvostruk uspjeh: obratili su se mornari na lađi za Taršiš, obratit će se puk ninivski, obratit će se i kralj.

Jonino obraćenje

a) Silaženje. Prvi je dio knjige formalno odijeljen od drugoga i pomoću glagola ירד (jarad, „silaziti“ 4x 1,3[2x].5s) koji po učestalosti i značenju također služi kao ključna riječ. Prožima tekst 1. i 2. poglavlja i povezuje ga u cjelinu, a potom se više ne pojavljuje. Subjekt je uvijek Jona: Jona silazi sve dublje, do dna.

Umjesto da pođe prema Ninivi, Jona „siđe“ u Jafu (1,3a). Ondje nalazi lađu pa se – u prijevodu doduše „ukrca“ – ali u izvorniku i stvarno „siđe“ u lađu (1,3b). Za nevremena, dok mornari počinju vapiti i moliti, Jona silazi još niže: na dno lađe (1,5). U razvoju njegova osobnog obraćenja prorok sam uviđa svoje silaženje, pa u molitvi priznaje u prvom licu „siđoh“ (2,7).

b) Preokret. Je li bitan pomak u Joninu obraćenju nastao kad izražava spremnost da sama sebe žrtvuje, nudeći da bude bačen u more (1,12)? Možda je to doista pozitivna požrtvovnost kojom želi druge spasiti, a možda je to još jedan pokušaj da i dalje „silazi“ u morske dubine, pa i u smrt kako će pred sam kraj knjige tražiti (4x מות „umrijeti/smrt“ 4,3.8s), samo da pobjegne.

Stvaran je preokret u tome da Jona dolazi do osnovnog dalekosežnog uvida koji ispovijeda na kraju molitve u utrobi velike ribe. Hebrejski prijedlog -ל koji imenicu „spasenje“ pripisuje subjektu kao svojinu znači: „spasenje pripada Gospodinu“ odnosno „Jahve ima spasenje“ (2,10). Jona spoznaje da se u potrazi za izbavljenjem treba obratiti Bogu, a ne bježati od njega.

Formalno je jasan početak drugog dijela kad se drugi put u knjizi pojavljuje ona ista proročka formula s početka knjige (3,1 < 1,1). U tekstu stoji izričita naznaka שׁנית (šenit, „drugi put“).

Temeljit Jonin preokret na početku drugog dijela jasno se vidi iz odgovora na drugi poziv od Boga. Na opetovanu riječ Gospodnju: „Ustani, idi u Ninivu“ (3,2 < 1,2) Jona se sada spremno odaziva i poslušno izvršava: „Jona ustade i ode Ninivu“ (3,3).

Jonina molitva

Jona najprije ni jednom riječju ne odgovara na riječ Božju izrečenu u 1,2. Zatim, osjetivši zastrašujuću blizinu smrti, „sišavši“ do dna, prestaje okolišati. Ni bježanje (ברח 1,3.10; 4,2), ni pripovijedanje i javno priznavanje pred drugima (1,10), pa ni žrtvovanje samoga sebe (1,12.15) nisu ono pravo. Tek u dubinama, u tmini riblje utrobe, Jona se obraća na pravu adresu. Progovara Bogu u molitvi: „Ti si mi čuo glas… ti me baci… ti iz jame izvadi život moj“ (2,3–10). Jona pri tom pronalazi pravi uzrok svojih nevolja. Pripisuje i valove i nevolje Bogu („sve poplave tvoje i valovi“ 2,4). Ono što Jonu muči jest tjeskobna misao koju uspijeva izreći pred Bogom: „odbačen sam od očiju tvojih“ (2,5).

Kao što prije nije zatajio svoj identitet (1,9), slično i u svojem hvalospjevu prvi put otvoreno priznaje u dijaloškom, izravnom obliku „Jahve, Bože moj“ (2,7). Silno je to predanje Bogu nakon upornog bježanja!

Jona će još jednom progovoriti u molitvi, ali ne hvalospjevno, nego predbacujući (4,2s). U tom prigovaranju pokazat će da je za važnu spoznaju o tome da je kod Boga spasenje do koje je došao u samoći i mraku riblje utrobe potrebna dodatna šutnja i slušanje na kraju knjige. Uvid da je od Boga spasenje, a ne propast, još nije ušao u dublje emocionalne predijele Jonina bića kad on goji depresivne samoubilačke misli i traži svoju smrt (4,3).

U toj drugoj Joninoj molitvi 4,2s, Jona se nalazi u odsudnoj bitci sa svojom slikom o Bogu. Njemu je krivo što je Bog spasio Ninivljane. Jona bi izgleda očekivao da Bog razori i satre. Tu u potpunosti izbija na površinu mukla depresija koju je zacijelo i prije u sebi nosio kad je htio pobjeći pa makar i na dno mora („baciti u more“ 1,12.15). U svojoj drugoj molitvi tu stisku i bol izriče više puta. Dvaput pred Bogom kaže da mu je smrt bolja nego život (4,3.8), a poslije ističe da je ljut „na smrt“ (4,9). Premda Jona traži da mu se život oduzme (4,3), Bog opetuje svoje pitanje o Joninoj ljutnji (4,3.9) i dopušta da prorok izrekne svoje duševno stanje.

Završetak knjige jest Božja riječ (4,10s). Jona ostaje samo slušatelj. Možemo i u tome prepoznati dragocjen oblik molitve. Od bijega preko velikih riječi i preko razračunavanja, do tišine, slušanja, izravnog učenja. Sav put Jonin škola je za život s Bogom. Jona će doći do mjesta gdje je sam utihnuo. Cio pothvat Bog poduzima da podigne proroka kojemu mora posvetiti veću pažnju nego li cijeloj Ninivi.

Razlozi za bijeg

a) Smijenjeni prorok. Jonino obraćenje sporo napreduje. Na otvoren poziv zapovjednika lađe: „Ustaj, zazivaj svoga Boga!“ (1,6) još ne počinje moliti, nego tek u 2. poglavlju. Jona zasigurno ne prepoznaje u ustima zapovjednika onaj isti Božji nalog koji će još jednom čuti: קום קרא (3x 1,2.6; 3,2). Par istih hebrejskih glagola u imperativu koji se dvaput nalazi unutar Božje riječi („ustani, propovijedaj!“ 1,2; 3,2) sadržaj je zapovijedi kapetana broda („ustani, zazivlji“ 1,6). Jona je već na lađi smijenjen jer zapovjednik prenosi Božje riječi i upozorava na opasnost, izvršavajući tako proročku zadaću namijenjenu Joni.

U drugom će dijelu knjige Joninu proročku ulogu preuzeti ninivski kralj. On je taj koji poziva na molitvu i obraćenje proglašujući: „Neka glasno Boga zazivlju, i neka se obrati svatko sa svojeg zlog puta i nepravde koju je činio!“ (3,8). Jona je u Ninivi definitivno smijenjen. Od početka je mogao slutiti da će biti samo „jedan dan“ (3,4) u službi i da će potom biti otpušten. S pravom bježi od takva nalogodavca, prezren, zanemaren, suvišan. Nema veličanstvenih nastupa i govora, nema uspjeha i glasovitosti. Jedan dan i gotovo.

b) Sadržaj proroštva. Jona prolazi Ninivom razglašujući: „Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena!“ (3,4). Odakle mu to? Takvu Božju riječ u knjizi nećemo naći. Jona ne zna pravo što mu je naviještati. Za razliku od drugih proroka kojima je jasno priopćen sadržaj poruke koju će naviještati, Bog Jonu šalje u tuđinski grad s općenitom naznakom: „propovijedaj u njemu“ (1,2) i poslije „propovijedaj u njemu što ću ti reći“ (3,2). Razumljivo da prorok bježi kad pravo ni ne zna što treba reći. Kako izići pred okupljeno slušateljstvo bez pripravljena govora? Jona, eto, istom treba naučiti čuti i prepoznati Božji glas. Stoga će kraj knjige i pustiti da Gospodnja riječ odjekuje (4,10s), a Jonu će ostaviti u šutnji da pronikne ono što već zna i što je na vlastitoj koži iskusio: Bogu pripada spasenje (2,10).

Na tragu velikoga proroka

U teškoj i tjeskobnoj drugoj molitvi (4,2s), sročenoj kao predbacivanje, Jona veli: „znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem“ (4,2). Tako gotovo doslovno preuzima riječi iz objave Mojsiju (Izl 34,6). Tek dva pridjeva, „milosrdan“ i „milostiv“, mijenjaju mjesta.

Mojsiju je u odsudnom času, kad je nakon grijeha sa zlatnim teletom trebalo iznova izraditi ploče zakona, darovan izvanredan susret s tajnom Božjeg bića. Od toga mu je lice sjalo, „izbijala je svjetlost“ (Izl 34,29.30), te je tako Bog na nov način potvrdio Mojsijev autoritet pred zajednicom. Istovjetnom definicijom Božje dobrote, biblijski tekst dovodi Jonu u vezu s uzor-prorokom Mojsijem i još jednom ističe da je bitna zadaća proroka spoznati kakav je Bog zapravo.

23.01.2007., ispravljeno 29.05.2009.
2. izd. 2019.

p. Niko Bilić SJ

Vidi: Jonina druga molitva

Znak Jonin

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Mihej – teolog Ostatka

Kad otvorimo zbirku Dvanaestorice malih proroka jedino ćemo kod Miheja naći da čak pet puta govori o שארית Ostatku (2,12; 4,7; 5,6s; 7,18). Prorok se zanima i naviješta sudbinu Božjega naroda koji kroz nevolju i pročišćenje dobiva budućnost od Boga na dar. Misao o tome, dakako, nije izvorno samo njegova – susrećemo je primjerice već kod prvog velikog proroka Izaije ali Mihej joj posvećuje osobitu pozornost.

Mihej, za razliku od njegova imenjaka iz Ilijina doba, nema u svom imenu izričit navod ili kraticu Božjega svetog imena “Jahu” nego se može shvatiti kao upit: מיכה “Tko [je] kao…?” To je pitanje vrlo poznato u imenu arkanđela Mihaela, i upravo ga tako prorok definira u svojoj molitvi, uzimljući umjesto imena Jahve opću imenicu El – Bog. Retorički pita: “Tko je Bog kao ti?” (Mih 7,18).

Prorok bez titule

Mihej među malim prorocima pripada u one koji nemaju naslov proroka. U cijelom spisu nigdje nije opisan kao נביא. Naznaka podrijetla “Morešećanin” (1,1) daje slutiti kako potječe iz mjesta o kojem prorokuje, navješćujući mu zlu kob: bit će otpušteno, isključeno iz zajedništva: Lakišanka će tome Morešet-Gatu dati oproštajni dar (1,14).

Koliko je Mihej važan svjedoči Knjiga proroka Jeremije gdje se upravo Mihej, označen istim izrazom za podrijetlo “Morešećanin”, uzima kao primjer hrabroga upozoravanja na nevolju koja prijeti (Jr 26,18) – kod Jeremije se vjerno navode riječi o preoranom Sionu, o ruševini Jeruzalema i o hramu kao šumskoj uzvišici iz Mih 3,12.

Mihej je ipak poglavito sličan Izaiji jer mu je djelovanje smješteno u isto doba kralja Jotama, Ahaza i Ezekije (Mih 1,1; usp. Iz 1,1) i jer, premda u Judeji, govori ponajprije o sudbini Samarije i Sjevernoga kraljevstva (Mih 1,6). Izaiji je sličan po svojoj simboličkoj akciji koja naviješta odlazak robova u izgnanstvo: Mihej hoda gol i bos (Mih 1,8; Iz 20,2-4). Na prvom mjestu ipak stoji njihovo zajedničko proroštvo o velikom hodočašću svih naroda u Jeruzalem (Mih 4,1-5; Iz 2,2-5). Osobitu vrijednost ima pogled u budućnost koji se kod Miheja kao i kod Izaije očituje u tome da već u Ezekijino doba govori o Babilonu, o progonstvu, i to o njegovoj pozitivnoj ulozi, što Miheja opet stavlja u blizinu Jeremijina navještaja (Mih 4,10). Mihej je najbliži Izaiji kad preuzima motiv trudne žene koja čeka dijete: Čuvena “djevica koja će začeti” (Iz 7,14) ima u Mihejevu proroštvu Betlehemu odlučujuću ulogu jer treba pričekati dok rodi “ona koja ima roditi” (Mih 5,2). Prema prethodnim riječima o porođajnim bolima Mihej očito govori o Kćeri Sionskoj kao budućoj majci (4,9s), pružajući tako podlogu za plodno ekleziološko i mariološko razmatranje.

U dijalogu

U Mihejevu se tekstu odmah uočava kako se on izravno obraća pojedinačno navedenim sugovornicima. Početak je univerzalan i jasno upozorava da prorokova poruka nije usmjerena samo na jedan izabrani narod, nego daleko veću zajednicu. Kao što njegov imenjak, Mihej ben Jimla dovršava svoj epizodni nastup pozivljući: “Čujte, svi puci!”, istim se riječima i Mali prorok Mihej odmah na početku obraća najširem slušateljstvu שמעו עמים כלם (šim‛û ‛amîm kullam 1 Kr 22,28; Mih 1,2).

Već u prvom poglavlju slijedi kratak niz osobno oslovljenih sugovornica: Šafirka (Mih 1,11), Lakišanka (v13) i Marešanka (v15), pri čemu su imena simbolična (šafir – lijep grad, mareša – posjed) i mogu se odnositi izravno npr. na Samariju o kojoj se govori u 1,5-7.

Treće poglavlje u Mihejevu spisu odlikuje se kao govor glavarima i vođama u Izraelu. Nakon obraćanja narodima (1,2) prorok usmjerava svoj pogled na Izrael. Dvaput oslovljava Jakovljeve glavare i vođe doma Izraelova (3,1.9). Svojevrsno stupnjevanje između dvije optužbe vidi se u tome što Mihej s upozorenja da su dužni “poznavati” pravo משפט (mišpat 3,1) prelazi na utvrđivanje da ga “preziru” ili kako Zagrebačka Biblija prevodi: “gadi im se” (v9). Dok prvi dio završava duhovnom i općenitijom najavom da Bog neće odgovoriti i da će sakriti svoje lice (3,4), drugi se govor glavarima i vođama zaključuje u posve konkretnom i realnom pogledu na propast Jeruzalema (v12).

Prorok se posebice obraća i Kćeri Sionu u negativnom tonu, navješćujući joj izgnanstvo u Babilon (4,9-14). U govoru Kćeri Sionskoj (4,10) potvrđuje se i razjašnuje simbolična najava da neće biti gradskih zidina, nego će ostati polje, ni grada, nego ruševine, ni hrama, nego šumska uzvišica za štovanje kumira (3,12).

U ovom nizu izravno upućenih poruka može se promatrati i najpoznatije Mihejevo proroštvo koje je ušlo u Novi zavjet, a predstavlja proglas Betlehemu-Efrati (5,1).

U snazi Duha

Mihej je kao prorok usamljen i izvrgnut proširenoj zloporabi proročke službe i titule. Ispovijeda jasno svoju vjeru u Boga koji ga ispunja snagom i svojim Duhom pa on u sebi nosi i pravo (משפט) i junaštvo – spreman iznijeti “Jakovljev otpad od Boga” i “Izraelov grijeh” naznačen u početku knjige (3,8; usp. 1,5). Djeluje naime u zajednici u kojoj proročko priznanje ima onaj tko prorokuje o vinu i piću (2,11). Oko Miheja su plaćeni proroci koji će za hranu i zaradu proricati mir, a inače rat (3,5). Takvima Mihej otvoreno naviješta tamu koja će nad njih doći (3,6) i oni u svojim lažnim proročkim pitanjima neće dobiti odgovora od Boga (v7). U sredini u kojoj se unutar obitelji krše Božje zapovijedi poštovanja prema roditeljima i ljubavi prema bližnjemu (7,7) prorok postojano izriče svoje pouzdanje u Boga: čeka na njega kao na straži, upućuje mu molitvu jer očekuje uslišanje (7,8).

U drugom djelu spisa Mihej usmjerava svoj pogled na završetak povijesti, svojevrstan je eshatolog, pridružujući se proročkom zanimanju za “kraj danâ” (4,1). Istu sveobuhvatnu perspektivu ima i “onaj dan” koji se u spisu pet puta spominje i povezuje prvi (1-3) s drugim dijelom (2,4;4,6; 5,9;7,11s).

Teolog

Poput ostalih biblijskih proroka Mihej dopušta Bogu da progovori i donosi mnoge Božje riječi. Štoviše izmjena prorokova i Božjega govora kadikad je tako živa da se teško može jednoznačno utvrditi tko ima riječ. Ipak jasno su uočljive npr. izjave u kojima prorok opisuje Božji dolazak ili svoj hod, za razliku od primjerice prijetnji koje nadilaze ljudsku moć: “Pretvorit ću Samariju u ruševinu na poljani” (1,6). Najpoznatiji Božji govor, po važnosti sličan proroštvu o Betlehemu iz c5, zacijelo je izravno sučeljavanje s narodom i predbacivanje grijeha – tekst koji je ušao u liturgiju i štovanje Kristove muke. Bog se otvoreno pravda s narodom: “Puče moj, što učinih tebi? Odgovori mi!…” (6,3-15).

Lijepa osobitost Mihejeva jest što mu spis završava molitvom (7,14-20).

Govoreći o Božjemu autoritetu neskriveno ga naziva kraljem (2,13; 4,7) i gospodarom sve zemlje (4,13). Prema svojoj vlastitoj riječi Bog je kadar suprotstaviti se zlu: onima koji sami tako čine (2,1) Bog smišlja zlo (v3).

Mihej preuzima motiv poznat već kod Izaije i promatra Boga kao pastira. Sam Bog najavljuje da će skupiti Ostatak kao ovce (2,12), okupit će šepavo i prognano (4,6s). Najavljeni vladar koji ima doći također će Božjom snagom pasti svoje stado (5,2). Bogu, dobromu pastiru, prorok napokon upravlja svoju zaključnu molitvu: “Pasi svoj narod…!” (7,14).

Najviše Mihej ipak ističe Božje opraštanje. To svojstvo u retoričkom pitanju očito sve nadvisuje i neusporedivo je: Tko je kao Bog koji nosi krivnju i prelazi preko prijestupa Ostatka, uživa u solidarnosti i privrženosti (7,18).

izd. 14. 12. 2019.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Živo srce

(Ez 36,22–28)

U poznatom Ezekielovu tekstu o novom srcu od mesa jasno se vidi da Bog zna što hoće. Stalo mu je do svetosti njegova imena. Svetost njegova imena pokreće ga u akciju (Ez 36,22). Sam će posvetiti svoje ime (v23). Jedino on može učiniti ono zašto molimo svaki put kad izgovaramo „Oče naš”.

Božji interes za vlastitio ime i za njegovu svetost, to Božje zalaganje i zauzimanje sažeto je u čuvenom načelu duhovnosti: sve na veću slavu Božju. Nisu to duhovni učitelji izmislili. To je jasno izrečen Božji interes. Njegov ponos, čast i osjećaj vlastite vrijednosti, njegovo samopoštovanje i neotuđivo dostojanstvo to je Božji motiv. Takav duh Bog želi dati nama, kako zapisuje Ezekiel. Udahnut će ga u nas (Ez 36,27).

Prorok Jeremija ustanovljuje da nisu bile dovoljne kamene ploče s napisanim Zapovijedima. Tražilo se nešto više, dublje. Bog piše u srce čovjekovo (Jr 31,33). Ezekiel se spušta još dublje i otkriva nam da je i tu problem. Sam materijal na kojem se piše valja izmijeniti. Srce treba biti obnovljeno. „Kameno srce” (Ez 36,26) jasna je slika tvrdoće, krutosti, bešćutnosti, neosjetljivosti. Kamen ne vidi, ne čuje i ne razumije. Kamen je u Bibliji materijal od kojeg se izrađuju i kipovi lažnih bogova, kumiri, a sveti tekst opetovano ističe: oni nemaju osjetila. Kamen kod Ezekiela označava još jedan kontrast. U idućem poglavlju Ez 37 Prorok opisuje cijelu vojsku mrtvih kostiju koja će na čudesan način biti oživljena. Kamen označava mrtvilo, ukočenost i smrt, nasuprot darovanom životu.

Zapisane riječi u Ez 36,22–28 izravno su upućene zajednici, slušateljima. Riječi su to koje izravno smjeraju na sugovornika. Kao i drugdje u Sv. pismu to je Božji govor u prvom licu. Bog otkriva svoje srce govoreći o svojim nakanama i aktivnostima. On će pokazati svoju svetost, on će okupiti svoj narod. Nije to opisni govor o nekoj trećoj skupini, nego adresat i sugovornik jest zajednica označeno kao „vi” – mi koji čitamo i slušamo.

Jedna od istaknuta najava ovog kratko teksta jest poznavanje Boga. Kod Ezekiela je riječ ne samo o zajednici izabranog Božjeg naroda, nego o svjetskim narodima. „Znat će narodi da sam ja Gospodin” (Ez 36,23). Tu se pojavljuje biblijski naziv goj koji označava tuđe, nežidovske političke zajednice, uobičajeno u teološkom rječniku nazivane: „pogani”. Davno prije negoli je apostol Pavao krenuo u svoju misiju i postao apostol naroda, Bog sam jasno je izrekao svoju inicijativu, a i metodu kojom će je izvesti: Božji narod postat će nositelj i pokazatelj Božje svetosti tako da svi upoznaju Boga. Govor o srcu u Crkvi je poziv i zadatak da sami izbliza poznajemo Boga, ali i da ga i drugi po nama mogu upoznati.

U Ezekielovu tekstu može se raspoznati lijepa i važna uloga proroka. Otkriva nam je nalog izravno upućen od Boga Ezekielu: „Reci domu Izraelovu!” (v22). Prorok se toliko predao u službu Bogu da Bog može njegovo vlastito „ja”, njegovu osobu, uzeti kao svoju. Slušatelji gledaju prorokov lik, čuju prorokov glas, ali jasno prepoznaju Riječ Božju.

Srce je središte. To pokazuje opis koji korak po korak seže sve dublje. Na prvoj je razini riječ o škropljenju vodom koje Bog najavljuje (v25a). Čista voda pere. Na drugoj je razini očišćenje. Bog čisti od nečistoća i od kumira (v25b). Na trećoj, najdubljoj razini jesu srce i duh zajedno (v26). Već Jeremija najavljuje novi savez između Boga i ljudi, a ovdje je riječ o novom srcu i duhu. Bog daje čovjeku novo središte osobnosti. Mijenja osobu na najdubljoj razini.

U izvještaju o stvaranju još nije sasvim formulirano koji to „životni dah” Bog udahnjuje u čovjeka (Post 2,7). Ovdje je stvar posve jasna. „Svoj duh udahnut ću u vas” piše Ezekiel (36,27). Što se zbiva na dan Duhova davno je najavljeno. Božji Duh ispunja ljude. Nije tu riječ o nekom spiritizmu i umišljenom uzdizanju u više sfere. Duh čini da živimo po njegovim propisima i držimo se njegova božanskog prava (v27). Duh Božji ne vodi nas samo u svoje visine, nego daje da živimo s obje noge na zemlji. Naše je obitavalište ovdje, u zemlji otaca (v28). Ovdje se Bog obvezao na pripadnost nama, a pripadanje jest stvar živoga srca.


02.07.07.; dopunjeno 21.01.09.
2. izd. 14. 12. 2019.

Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Estera – siroče i kraljica

Estera i Ahasver (Kserkso)

Esteru upoznajemo postupno. Mjesto u Svetom pismu otvara joj se proglasom kojim se traži žena bolja od svrgnute kraljice (…“kralj neka preda kraljevsku čast drugoj ženi, boljoj od nje“ 1,19). Traži se žena kojoj će biti dodijeljena kraljevska čast. Estera je uvrštena među djevojke primljene u kraljevski dvor (2,8).

Estera je u stranoj zemlji. Među prognanicima. Mora prešutjeti svoje podrijetlo i svoj rod (2,10.20). K tomu davno je babilonsko sužanjstvo („Nabukodonozor“ 2,6) dovršeno („Perzija i Medija“ 1,14.19), a ona je još uvijek u tuđini, prognanica. Poput Daniela, ona je biblijski simbol da progonstvo još traje.

Estera je imala teško djetinjstvo. Otac Abihajil (2,15) i majka umrli su joj (2,7). Naknadno će u knjizi biti potvrđeno da je odrasla u siromaštvu (4,8a). Odrasta pod skrbništvom svoga bratića koji je očito stariji od nje jer ju je kao kćer usvojio (Abihajil je Mordokajev stric, 2,15). Njemu je poslušna i onda kad već postaje kraljicom (nalaže joj da ide kralju 4,8). S njime ostaje u kontaktu (kad razotkriva urotu 2,22, kad od Mordokaja doznaje što se zbiva u zemlji 4,5). On se zanima kako se ona osjeća i kako se prema njoj odnose (2,11).

Estera na dvoru od početka uživa naklonost čuvara i smještena je u najudobnije prostorije (2,9). Godinu dana prolazi predviđeni program (2,12), a potom stupa pred kralja (u sedmoj godini njegove vladavine 2,16).

Estera je jedan od prevažnih biblijskih likova koji pokazuju kako se Božja moć i snaga služi ljudskom slabošću. Ona je siroče jer je ostala bez roditelja pa prema svetom Zakonu predstavlja zajedno sa siromasima i udovicama socijalno slabe kojima je potrebna posebna zaštita. Osim toga, žena je i strankinja. Slabost se posebno očituje kad stupa pred kralja kao zagovornica i kad zbog psihičkog tereta takoreći pada u nesvijest („Kraljici pozli. Od slabosti problijedje i klonu…“ 5,1d; „dok je još govorila, klonu od iznemoglosti“ 2b).

Estera ima dva imena. Ono hebrejsko spominje se samo jednom (2,7), a označava biljku mirtu koja i kod nas u hrvatskom jeziku služi kao ime. U prvom dijelu svoga duhovnog puta više je pasivna. Stječe naklonost svojom pojavom (kod čuvara žena 2,9 i kod kralja 2,17; „pobuđivala je udivljenje svih“ 2,15), primljena je na dvor (2,8), postavljena je za kraljicu (2,17). Prvi korak naprijed na njezinu putu zbit će kad raskrinkava urotu i sprječava atentat na kralja (2,21-23). Pri tom je glasnica svoga skrbnika što svjedoči o njezinoj povezanosti s njime (2,22).

S pravom se možemo čuditi i pitati što knjiga s obilnim krvoprolićem radi u Bibliji i kako je jedna žena koja je povezana sa svime time svetopisamski uzor. Ako u prvim biblijskim knjigama možemo u osvajačkom ratu i velikim bitkama prepoznati simbolički govor protiv zla i grijeha, ovdje je riječ o pravom progonu zbog vjere. Riječ je o nalogu „da se svi Židovi, od dječaka do staraca, djeca i žene unište, pobiju, zatru“ 3,13; usp. 8,11s; 9,1.5). Ne samo zbog rata koji je iza nas, nego i zbog grubih razbojstava o kojima iz dana u dan slušamo, Estera nam potvrđuje kako Riječ Božja ne zatvara oči pred krutom ljudskom stvarnošću u kojoj živimo.

Pismo koje se u kraljevo ime proglašuje očituje ironiju političkog govora koji nam nije nepoznat. Vladar ističe želju da svi imaju „slobodu i blagostanje“ (3,13b) – i time utemeljuje progon Božjeg naroda koji naviješta (3,13f). Spletkar, koji sve iz osobne mržnje smišlja, u službenom dopisu predstavljen je kao razborit i odan (3,13c).

U takvim se prilikama sprema najvažniji preokret i pomak u Esterinu životu. Ponajprije vidimo kako sam položaj i titula ništa ne znači. Isprva, premda je kraljica, nema spoznaje o podmuklim spletkama koje se tiču cijele države (sluge i sluškinje je o tome trebaju obavijestiti 4,4). Sav njezin narod već znade za genocidne planove, a ona još nema pojma. Ipak, njezina povezanost sa skrbnikom dovest će je na pravi put. Od slugu saznaje za pogođenost, strah i pokorničke vježbe u narodu (4,4). Da nije lakomislena i ravnodušna dokazuje njezina uznemirenost zbog toga (4,4). Ali, prva njezina reakcija jest odvesti svoga skrbnika Mordokaja od jadikovke i plača u razbibrigu i lagodnost (4,4).

Od Mordokaja međutim saznaje što se zapravo zbiva, dobiva uvid u nacrte i odluke koji se tiču cijele zajednice. Obaviještena je ne samo na temelju dojma i općenitog „rekla-kazala“, nego dobiva na uvid dokumente („prijepis naredbe o njihovu zatoru“ 4,8). Od Mordokaja će joj doći misao da bude posrednica i zagovornica koja će izmoliti milost za cijeli svoj narod (i kod Boga i kod kralja 4,8b).

Spasiteljica

Prvo se još jednom pokazuje njezina nemoć. Usprkos položaju i tituli nema slobodan pristup kralju (4,11). Zato prvo odbija preuzeti tu ulogu na sebe.

Je li ju potaknuo strah za vlastiti život, budući da je sama pripadnica Božjega naroda (4,13) ili puno više proročke riječi Mordokaja koji sluti da je Estera poput biblijskog Josipa (4,14)? Kako god bilo Estera će doći do glavnog preokreta u svom životu. Poput Egipatskog Josipa koji sam tumači kako ga je Bog doveo na visoki položaj kako bi pripravio spasenje svome narodu (Post 45,7), tako je i Estera na najvišem položaju u perzijskom kraljevstvu.

Bitan unutarnji preokret i obraćenje zbiva se svakako u onom trenutku kada je Estera spremna uložiti i vlastiti život za spas zajednice („treba li da poginem, poginut ću“ 4,16). Od neznanja i bezbrižnosti dolazi do odgovornosti i zrelog, odraslog postupanja. Nakon što su prve riječi koje je izgovorila zapravo izgovor i odbijanje velike zagovorničke zadaće (4,11), već drugi njezin govor očituje kraljicu koja formulira poziv cijeloj zajednici da poste (4,16). Otkriva se dubina njezina duhovnoga života i religiozna praksa. Trodnevna priprava duhovne je naravi (4,16). Velika molitva (4,17l–z) pokazuje kako od Boga traži snagu. Sada, od štićenice koja sluša, postaje nalogodavka koja naređuje Mordokaju 4,17.

Odluka, novi stav i potez na koji se odlučuje nije lak. Ona je ispunjena smrtnom tjeskobom (4,17k.v). Slično Gospodinu u Getsemaniju, u molitvi izriče svoju ostavljenost („sama“) i traži „pomoć“ od Boga (4,17l). Jedino se na njega može osloniti.

Dva put čitamo da je sama i da se nema na koga osloniti doli na Boga jedinoga (4,17l.t). Od njega traži konkretnu pomoć za zagovorničku zadaću koju ima izvršiti. Od njega traži hrabrost (17r) i prave riječi (17s). Svu dubinu njezina vjerničkog života naći ćemo pred kraj njezine molitve kada se dvaput označava kao službenica Gospodnja (17x.y) i kad u skrovitosti osobne molitve otkriva intimnu tajnu da je jedino veselje imala u Bogu (17y). U molitvi saznajemo da je od djetinjstva slušala o Božjem izabranju („izabrao Izraela“ 17m).

U njezinoj se molitvi nalazi i teološki uvid da je teška situacija u kojoj su se našli posljedica njihova grijeha (17n). Kao što je pred kraljem zagovornica koja će donijeti spas narodu tako je i u molitvi pred Bogom posrednica koja govori u ime cijele zajednice. Osim ovih rečenica kojima govori o sebi, većina pokazuje da se poistovjetila sa sudbinom cijelog naroda i uzela ju je na sebe („mi“-rečenice).

Propast pretvorena u pobjedu

Estera, nakon molitve, od reakcije prelazi u akciju, iako ne svojom jakošću, nego tek kad je sam kralj primi kao sestru („ja sam tvoj brat“ (5,1f). Dvaput će prirediti susret na kojem će se licem u lice naći nasamo s kraljem i s velikim spletkarom koji je skovao zločinački plan (5,4-8; 7,1-10). Triput će od kralja izmamiti obećanje da može dobiti što želi pa bilo to i pola kraljevstva (5,3.6; 7,2).

Preokret postaje očit. Estera sada više ne krije svoje podrijetlo, nego raskrinkava podle planove (7,3s). Razotkriveni zločinac sad kraljicu moli za milost (7,7). Sada Estera svoga skrbnika postavlja za upravitelja (8,2).

Nakon što je uklonjen izvor problema, Estera nastupa još jednom kao zagovornica pred kraljem kako bi se po cijelom kraljevstvu zaustavio napad i istrebljenje (8,3-6). U novom kraljevskom dokumentu (8,12a-12v) koji je nakon te molbe izdan, Estera je jasno predstavljena i kao kraljica i kao pripadnica Božjeg naroda (12n).

Još jednom će Estera biti posrednica kod kralja (9,11–13). Ali sada su prilike iznova izmijenjene. Kralj naime prvi pristupa k njoj i postavlja joj pitanje (9,12). Još jednom joj nudi da njezina želja bude ispunjena.

Esterin životni put doveo ju je u visoku politiku gdje je poput proroka bila u kontaktu s najvišim predstavnicima vlasti i gdje se radi o sudbini čitavih naroda. Dovršetak i cilj toga puta jest zakon koji ona donosi i koji za cijelu zajednicu i za buduće naraštaje učvršćuje ono što se zbilo (9,32). Cjelokupan Božji narod, i to trajno, slavit će Boga jer je propast koja je prijetila pretvorio u pobjedu i radost.

Datum preokreta je „sveta Lucija“ koja se slavi 13.12. (8,12; 9,1).

Ispravljeno i dopunjeno 12.12.08., 13.01.09., 29.05.2009.
2. izd. 14. 12. 2019.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ (FFRZ)

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Ezekiel – prorok svećenik

Među glavnim svećeničkim likovima u Svetom pismu nalazi se i dobro nam poznat veliki prorok Ezekiel. Zasigurno pamtimo njegovo dramatično viđenje o dolini punoj suhih kostiju koje će snagom Duha postati vojska živih ljudi (Ez 37). Još nam je draže proročanstvo o tvrdom, kamenom srcu čovjekovu koje će sam Bog zamijeniti pravim, toplinom i ljubavlju ispunjenim ljudskim srcem (Ez 36,26).

Na početku svoje knjige Ezekiel je jasno predstavljen kao svećenik (1,3), a pred kraj, u opisu novoga hrama, sam će naznačiti kako je bit svećeništva u tome da se čovjek približava Bogu. Svećenik je onaj koji prilazi Bogu, stupa u Božju blizinu (קרב 40,46; 43,19; 44,15; 45,4). Na Ezekielu je „Gospodinova ruka“ – tako opisuje glavni motiv koji sedmerostrukim ponavljanjem svjedoči o jedinstvu i cjelovitosti njegove knjige (יד יהוה 1,3; 3,14; 3,22; 8,1; 33,22; 37,1; 40,1).

Među biblijskim svećenicima Ezekiel se ističe i naznačuje novo razdoblje. Nema on hrama ni hramske službe, grad je razoren, sveta i svečana zgrada Božjeg doma spaljena je i opljačkana. Ezekiel je svećenik u izgnanstvu. Štoviše, izričita Božja zapovijed da pođe izgnanicima (3,11) i dvostruki izvještaj o tome da ga je Duh onamo odnio (3,12.14; 11,24) daju naslutiti, usprkos uvriježenu mišljenju, kako je Ezekiel kao svećenik dragovoljno onamo pošao. Odlazi iz pastoralnih motiva i pridružuje se svome narodu.

Sam Gospodin prognanicima postaje svetište (za koje oni doduše malo mare 11,16). Vanjski su okviri uništeni, institucija porušena. Zato će Ezekiel u prvi plan staviti Bogu posvećeni dan, dan svetog počinka. Govorit će o njemu tako često, kao što to čine same knjige Mojsijeva Zakona. Božja prisutnost ne da se vezati na samu građevinu.

U riječima Božjim Ezekiel jasno čuje da je „sin čovječji“ (בן אדם), da pripada smrtnomu stvorenju, udaljen od uzvišene božanske slave u koju mu je dopušten izvanredno intenzivan uvid. Upravo taj kontemplativni element kod Ezekiela je naglašen. U prvom, pa opet u desetom, i napokon u zadnjim poglavljima knjige, između brojnih proroštava i govora, susrećemo duhovnog čovjeka koji je posve uronjen u promatranje onoga što mu Bog želi pokazati. Svećenik u miru, ponizno, motri. Najvišu tajnu samog Božjeg bića smije vidjeti i tako hrani svoju dušu za tešku zadaću. Na svoje prvo i temeljno viđenje više će se puta vratiti. To je izvor iz kojega crpi nadahnuće i snagu. Na njegovu vrhuncu pak nazire se ljudskost i blizina zemaljskom smrtniku (אדם 1,26). „Upoznati Gospodina“ ostaje glavni motiv svekolikog Božjega djelovanja i – očito – glavna svećenička skrb u Knjizi Ezekielovoj.

Ezekiel je svećenik koji mora prenijeti tešku poruku svojim slušateljima. Izabranome narodu mora priopćiti Božji sud da su „buntovni pogani“ (2,3). Oni nisu „dom Izraelov“, nego „dom prkosa“ (Ez 2,5s.8; 3,9.26s; 12,2s.9.25; 17,12; 20,13; 24,3; 44,6). Jeruzalem je optužen kao bludnica, gora od svojih sestara Sodome i Samarije (c16.23). Bez uvijanja Ezekiel objavljuje da su sami, klanjajući se lažnim bogovima, doveli do svoje propasti. Ezekielu je po Božjoj pouci unaprijed jasno da će ga doživjeti kao ugodna zabavljača, uživat će u njegovim riječima, ali ga neće poslušati (33,32).

Takvoj je zajednici svećenik Ezekiel živa opreka. Oni se inate, a on mora slušati riječi iz Božjih usta („slušaj!“ 2,8; 33,7). Oni neće poslušati (3,7), a on treba u srce primiti riječi koje će mu Gospodin reći (3,10). Njima se hrani (2,8; 3,1) On je poučljiv. Gotovo dvadeset puta osobno izvješćuje kako se dao voditi. Kao svećenik ipak je prije svega prorok Duha. Šest puta doživljava kako ga Božji Duh nosi (נשׂה 3,12.14; 8,3; 11,1.24; 43,5). Duh Božji pada na njega i govori mu (11,5). U najpoznatijemu ga viđenju Duh Božji (37,1) vodi u dolinu punu kostiju koje će biti uskrišene. Ezekiel je prorok preko kojega Bog tri puta ponavlja radosno obećanje da će svojim božanskim Duhom ispuniti izabrani narod (36,27; 37,14; 39,29). Među prorocima svećenik Ezekiel istaknut je neobičnom zadaćom da samom Duhu uputi proročke riječi (37,9).

Kao svećenik Ezekiel je odgovoran za život. Postavljen je za stražara narodu Božjem. Dužan je rogom oglasiti kad se približi mač suda Božjega (3,17; 33,7). U budućemu hramu on mora paziti tko smije ući u njega (44,5). Svećenikova je baština Bog sam, a zadaća mu je poučavati u raspoznavanju što je sveto i čisto (44,23). Treba suditi prema Božjim odredbama (44,24).

Pred svojim Bogom Ezekiel se u znak poniznosti i štovanja spušta licem do zemlje (1,28; 3,23; 11,13; 43,3; 44,4). Nećemo za nj naći stručni izraz „klanjanje“ koji može značiti puku formalnost i u njegovoj knjizi opisuje lažni, idolopoklonički kult.

Ezekiel prolazi zahtjevnu školu: bit će vezan užetima (3,25; 4,8), bit će nijem (3,26) sve dok ne dobije vijest o padu Jeruzalema (33,22). Poput teškog bolesnika morat će više od godinu dana ležati (4,4.6). Prema izričitoj Božjoj zapovijedi morat će napisati Zakon o hramu i tako se pridružuje biblijskim piscima (כתב imp. 43,11).

Nešto od svojega mladenačkog života otkriva nam u prvim riječima koje upućuje Bogu, ispovijedajući svoju kreposnu prošlost (4,14). Najutješnije pak ostaje ne samo to što ćemo pet puta zateći svećenika Ezekiela kao molitelja koji Bogu govori (4,14; 9,8; 11,13; 21,5; 37,3). Još je divnija činjenica što na ama baš svaku molitvu dobiva odgovor.

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

Od: 09.11.2009. Izmjene:
13.01.10.; 09.04.2010.; 17.04.2010. primjer za rtl-ltr unutar zagrade!
2. izd. 13. 12. 2019.
Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jeremija, svećenik

Michelangelo, Ieremias (Cappella Sistina)

Poslušajte!

Čuveni prorok Jeremija već svojim imenom podsjeća na to da je Bog onaj koji uzvisuje i može darovati čovjeku da se uzdigne do najviših duhovnih vrhunaca. Jeremija pripada svećeničkom rodu iz Benjaminova plemena, sa zavičajem blizu Jeruzalema.

Sam opisuje vrlo dojmljiv doživljaj duhovnoga zvanja. Od majčine utrobe poznat je svome Bogu koji ga postavlja za univerzalna proroka. Od početka otvoreno razgovara s Bogom i iznosi primjedbe. Poznato je kako svoj otpor obrazlaže svojom mladošću i nedoraslošću. Još je „momak“- ne posjeduje autoritet samostalnog gospodara i oca obitelji, nego je „mali“, poput kakva sluge i učenika, poput Samuela koji služi u svetištu pod nadzorom Elijevim. Ali božanski Pedagog zabranjuje mu da tako misli o sebi. Pokazat će se da je Božji postupak ispravan jer usprkos vlastitoj procjeni da „ne zna govoriti“ Jeremija je izvrstan govornik, umjetnik riječi i tvorac najopsežnijih proroštava u Svetom pismu. Njegova svećenička služba nije vezana uz hramske prinose, nego je prije svega Božji glasnogovornik i molitelj. Već kod poziva doživljava kako Božja ruka dotiče njegove usne. Bog stavlja svoju riječ u njegova usta i obećava da će bdjeti nad njom da bude izvršena. Pretvorit će je u oganj (5,13).

Jeremija mora slikovito opasati svoje bokove za težak boj. U Božje ime treba ispitati putove izabranog naroda (6,27) i utvrditi kako stvari stoje. Sučelit će se s kraljevima, glavarima pa i sa samim hramskim svećenicima koji su se iznevjerili svom poslanju – poučavaju na svoju ruku (5,31), postali su varalice (6,13; 8,10). Nije lako cijeloj zajednici prenijeti teške optužbe da su nezahvalno zanemarili Božje vodstvo i da su zemlju koja im je darovana oskvrnuli (2,7). Sama nebesa Jeremija poziva na zgražanje pred takvim nedjelom.

Jeremija je zacijelo najpoznatiji po tome što osobno proživljava duboku patnju zbog svega što se zbiva. Trpi od božanske ljutnje i ne može više izdržati (6,11). Suosjeća sa zajednicom u kojoj se nalazi: i on je prožet strahom pred velikom najezdom koja prijeti (6,24.26). Osobita je bol što već unaprijed zna da prema Božjoj najavi neće poslušati njegove riječi i neće se odazvati (7,27s).

Dok su svećenstvo i hramski proroci poticali bunu, pozivljući se na neosvojivost svetoga grada, Jeremija je na drugoj strani. Zove na Bogu odani realizam. U podložnosti, pa i u sužanjstvu vidi bolju opciju za nov početak i duhovno pročišćenje, što se očituje i u dvije poslanice prognanicima koje su sačuvane u njegovoj Knjizi i onoj proroka Baruha. On zna da će izgnanstvo biti ograničeno na jedan ljudski vijek, o čemu poslije i prorok Danijel promišlja.

Svećenik Jeremija ozbiljno uzima svoju pripadnost Bogu. Traži od svih da Bogu prepuste svoju parnicu kao što je sam to učinio. Uhićen i javno kažnjen, bičevan i stavljen u klade, duboko trpi i pretače svoju muku u potresne tužaljke. Po Božjem nalogu po drugi će put diktirati svoja proroštva vjernom pomoćniku Baruhu zato da ostanu zapisana. Ljuto razočaranje Jeremija će doživjeti i kad ga bjegunci sa sobom povedu u Egipat. Ondje će opet prepoznati poganske kultne običaje protiv kojih je već u mladosti morao prorokovati.

Dragocjen izvještaj u Drugoj knjizi o Makabejcima svjedoči kako se Jeremija prije bijega pobrinuo da Kovčeg Saveza i važne predmete iz Hrama sakrije na istom onom brdu, brdu Nebo, odakle je Mojsije motrio obećanu zemlju. Tako mogu ostati u tajnosti sve dok Bog opet ne okupi svoj narod i smiluje mu se. Posljednji put Jeremija se u starozavjetnim spisima pojavljuje u viđenju, u snu Jude Makabeja kao dostojanstveni starac koji se moli za narod i sveti grad. Tako nam otkriva bitnu funkciju svećenika da bude zagovornik. To poslanje, eto, ni smrću ne prestaje.

(22.01.; 23.02.) 24.02.2010. 08.11.2011.
2. izd. 13. 12. 2019.

p. Niko Bilić SJ