Svevišnji Gospodaru sviju svjetova, dobri Stvoritelju moj, dopusti mi da danas na oltaru svojega srca tebi prikažem svoja koljena. Ti si mi ih dao, za me si ih stvorio. Hvala ti na tome. Ovo su moja koljena – čudesno gipka i izdržljiva, a opet izmučena, istrošena.
Dopusti mi da u miru stanem pred tajnom tvoje beskrajne ljubavi i promotrim ovo čudesno tvoje djelo. Povedi me onamo gdje riječi više nema, u onu svetu tišinu gdje vlada tvoj Duh koji je od početka stvorenja lebdio nad vodama.
Ne mogu pravo osjetiti što je sve u mojim koljenima. Ne dohvaćam svojim umom sve one precizne dijelove, snažnu kost, zadivljujući zglob, fin, gladak spoj, osjetljive i snažne veze koje sve drže na okupu i omogućuju gibanje. Moja koljena doslovce nose gotovo svu težinu mojega tijela kad uspravno stojim. I kad pred tobom klečim. Moja koljena daju mi da zakoračim i pođem, da hodam za tobom. Mogu prolaziti zemljom zahvaljujući mojim koljenima koja si mi dao.
Sjetit ću se lako kad to smjerno prigibam koljena pred tvojim božanskim veličanstvom u tihom, dostojanstvenom poklonu, punom poštovanja. Koliko su brojni trenuci šutljive molitve, usrdnih molbi na koljenima!? Sjetit ću se i kad su me životne nevolje i moj pretežak grijeh bacili na koljena. Dok sam na koljenima iz moje duše tjeskoban se vapaj preklinjući uzdiže k tebi. Kako li je tebi bilo kad te je teški križ srušio na koljena?!
Pamte moja koljena svaki bolni udar i pogrešan korak ukrivo. Pamte moja koljena i kad su me zlobnici bezdušno bacali na koljena, od prevelike muke sva me snaga ostavila. Pamte moja koljena i kad me teška kazna natjerala da posramljeno klečim.
U Maslinskom vrtu ti si, Gospodine, padao na koljena. Sa suzama si upućivao svoje prošnje Ocu koji te može spasiti. Krvlju si se znojio. Kad te je križ bacio na koljena opet si se digao i nastavio put – sve do navrh Kalvarije. A kad smo te mi ljudi uklonili i u grob mrtva položili, nakon tri dana slavno si ustao. Uspravljen, hodao si opet ovom zemljom čineći dobro, brojnim dokazima pokazivao si da si živ.
Sveti Gospodine, Gospodaru mojega života, ovo su moja koljena koja si mi dao. Tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Amen.
U čuvenom poglavlju o Jeremijinu zvanju jasno je da je prorok od prije začeća Bogu blisko poznat, već prije rođenja Bog ga je posvetio (Jr 1,5). Poglavlje opisuje pravi razgovor. Triput Jeremija svjedoči kako mu je došla Božja riječ (r. 4.11.13). Naći ćemo da Gospodin 6 puta progovara, a prorok triput odgovara. Pritom jedan drugoga oslovljaju vlastitim imenom, što potvrđuje bliskost.
U redovitom biblijskom opisu zvanja nailazimo na znak. Ovaj put to je ruka koja dodiruje Jeremijina usta (1,9). Sam Bog stavlja svoje riječi u prorokova usta u skladu s izvornom definicijom proroka u Pnz 18,18. Sam će Jeremija poslije posvjedočiti da Božje riječi u njegovim ustima postaju oganj (Jr 5,14). Božji poziv je univerzalan: Jeremija je prorok narodima (poganima Jr 1,5.10). Dva viđenja potvrđuju zvanje: badem (11) podsjeća da Bog bdije nad svojom riječju (12), a lonac koji sa sjevera kipi (13) upozorava na napadače koji dolaze kao Božji sud (14-16).
Trostruku zadaću dobiva Jeremija: da bude grad, stup i zidina (18). Okvir je to za cijelu njegovu knjigu jer traži od proroka da narodu služi umjesto Jeruzalema, hrama i gradskih bedema koji će biti razoreni u Jr 52.
Klasičan proročki poziv traži da najprije Jeremija svojom osobom, svojim životom bude svjedok („Idi!“ 1,7); zatim treba i svojim riječima naviještati, ali točno ono što mu Bog zapovjedi (r.7.17). Premda Bog od proroka traži da „opaše bedra!“ tj. da krene u boj, sam Jeremija u vlastitoj procjeni za sebe vidi da je još „mali“, „mališ“ (r. 6.8) – poput Samuela dok je kao dječak doživio poziv. Ne čudimo se da je Jeremija naknadno tvrdio kako ga je Gospodin zaveo (20,7). Ipak, kad kaže da ne zna govoriti (1,6), najbolje se vidi koliko je subjektivan sud ograničen jer Jeremija je jedan od vrhunskih govornika ne samo u Bibliji.
Psalam 90 naširoko je poznat po r. 4 koji ističe da je i tisuću godina Bogu prisutno koliko i jučerašnji dan, pa nas podsjeća da Bog poznaje i čuva našu prošlost. Čuven je i r. 10 koji bilježi ukupan raspon čovjekova života od 70, odnosno 80 godina ako smo jaki, pa nas potiče da gledamo na svoj život kao cjelinu. Najveća pak pouka krije se u r. 12 koji baš u prolaznosti našega života nalazi osnovicu za stjecanje mudrosti.
Psalam ima osobitu vrijednost jer pripada Mojsiju, Božjem čovjeku, a po naravi je definiran baš kao molitva (Ps 90,1). Mojsije moli kao zagovornik, obraćajući se Bogu u ime cijele zajednice kojoj je na čelu (“nam” r. 1; “Bog naš” r. 17). Veliko strahopoštovanje Mojsijevo u psalmu se posebice očituje tako što u izvorniku samo jednom (r. 13) rabi vlastito, sveto Božje ime Jahve.
U prvom dijelu Mojsije uzdiže svoju misao na veličinu i vječnost Stvoritelja nasuprot stvorenju. Bog je okrilje, čvrsta točka. I goleme planine tek su sitna stvorenja koja nastaju. Naraštaji prolaze, a Božja vjernost ostaje: “od koljena, do koljena”. Mojsije spominje i sluge Božje i njihovu djecu, kao iduću generaciju, što je podsjetnik na izlazak iz Egipta kada je tek nov naraštaj ušao u obećanu zemlju.
Drugi dio Mojsije posvećuje teškom razdoblju ropstva koje su doživjeli kao Božju srdžbu (r. 7-11). Fenomen je to koji nas izjeda, straši i zbunjuje (r. 7), uništava naše dane i godine (r. 9). Podrijetlo joj Mojsije vidi u našim razotkrivenim krivnjama (r. 8).
Završni, treći dio psalma (12-17) počinje molbom da dobijemo nagradu nakon poniženja u kojem smo bili izloženi zlu (15). Vrlo smjelo Mojsije prihvaća i te teške dane kao plod Božje ruke (“šibao si nas”), i potom doslovce traži od Boga da se obrati, da umjesto ljutnje pokaže smilovanje (14). Slično je na gori Sinaju postupio tražeći da Bog odustane od svoje ljutnje (Izl 32,12). Božja dobrota bit će prava hrana. Silan završetak psalma molba je da mi ljudi, kao Božji sluge, možemo tako djelovati da plod naših ruku bude poput Božjega djela: uspješan i stalan (Ps 90,17).
Danas svaki propovjednik ima onu zacijelo najljepšu dužnost. Želim vas srdačno pozvati da uđemo svom dušom u otajstvo koje je osnovica i srž svakog bogoslužja, a to je Gospodinova molitva. Ivanovo evanđelje u poznatoj velikoj molitvi bilježi riječi kojima se Isus, Sin, obraća nebeskom Ocu. Više puta čitamo u evanđeoskim izvještajima kako se Gospodin povlačio na molitvu, u osamu, bilo rano izjutra, bilo uvečer. Pa i cijelu noć znao je posvetiti molitvi. A s današnjim evanđeljem dobivamo povlašten uvid, pristup u taj najsvetiji djelić osobnoga života: Kristov razgovor s Ocem. Odmah uočavamo da je riječ o zagovornoj molitvi u kojoj Isus ima ulogu posrednika, zauzima se za svoje učenike. Govori o čuvanju i o poslanju, ističe opet svoju radost i da je njegova riječ istina.
Poruka današnjega evanđelja tako je jednostavna i tako duboka. Koliko zahvatimo iz toga milosnoga sjaja, koliko duboko uronimo u tu svetu vezu Sina Isusa s Ocem nebeskim, toliko ćemo biti molitelji. Koliko prihvatimo sveto čuvanje kojim nas Otac na molbu Sina čuva i koje tijekom punih devet dana zazivamo: “Dođi, Duše Presveti!”, toliko ćemo biti duhovni ljudi i kršćani.
Na 7. vazmenu nedjelju sjećamo se da je dovršen Isusov zemaljski hod. Već je započela velika devetnica za svetkovinu Pedesetnice, za Duhove – sveti zaključak vazmenoga vremena. Tako još bolje razumijemo zašto je Gospodin naložio učenicima da mole za darove Duha. Sam je unaprijed već molio. “Čuvaj ih”, moli on Oca i ponavlja: “sačuvaj ih!”(Iv 17,11.15). Nije teško prepoznati da je to sveto čuvanje djelo Duha. Nakon što ih je sam Isus, dok je bio s njima čuvao i štitio (Iv 17,12), sada treba doći Duh – drugi Branitelj, Tješitelj, sveti Čuvar koji se odaziva na usrdan zov i pritječe upomoć, koji nam doziva u pamet što nam je Isus govorio i uvodi u svu istinu. Dok je Isus bio sa svojima kao zemaljski Rabi, on je čuvao svoje. Sada tu dužnost treba preuzeti Duh. Duh će čuvati sve nas u božanskom Očevu imenu. Kao i Isus, koji je otišao ovoga svijeta, tako ni mi – jer smo u imenu Očevu – nismo od ovoga svijeta.
Gospodin svojom molitvom želi nešto postići, to je prozbena molitva kao i tolike naše molitve. Njegova je želja da svi koji njemu pripadaju budu jedno (Iv 17,11). Velika je to utjeha za nas, sveto je to znanje! Onoliko ljudski napori u svijetu uspijevaju koliko smo jedno s Isusom i s Ocem u Duhu. Korejski će narod nakon bolnih godina razorne podjele onoliko naći jedinstvo koliko bude našao svoje mjesto u Gospodinovoj molitvi. Sirija, zemlja u kojoj Damask, kamo je pošao i došao apostol Pavao, naći će mir nakon predugih godina ratovanja prihvati li svoje mjesto u prošnji Gospodinovoj. Nuklearni sporazum onoliko će vrijediti koliko bude utemeljen na Duhu Božjemu.
Još jedno Gospodin traži u svojoj molitvi Ocu, ističući i opet svoju radost, tako milu našemu papi Franji. Isus govori ove molitvene riječi zato da imamo u sebi puninu njegove radosti. Ipak, Sveto pismo ne uljepšava i ne idealizira, nego jasno uočava teškoću i negativnost. Naš Gospodin nije sputan zbrkom moderne destruktivne kvazi-tolerancije. Jasno veli da je sin propasti otišao svojim putom. I svetom čuvanju on se je opro! Zato apostoli biraju Matiju, da popune ispražnjeno apostolsko mjesto (Dj 1,26). U svojoj molitvi Gospodin uočava da postoji mržnja na našem svijetu (Iv 17,14) i da postoji Zli te moli za nas da nas Otac očuva od njega (15).
U Kristovoj molitvi utvrđuje se i razjašnjuje naše poslanje. Vrijedi svim srcem poduzeti u svijetu ono na što nas Gospodin šalje. Dok bistrim i dubokim pogledom promatramo kako je Otac nebeski poslao Sina u svijet, najbolje ćemo spoznati kamo je to nas Gospodin poslao (Iv 17,18). Skrovite a važne sličnosti između poslanja koje Isus prima od Oca i poslanja koje Isusov učenik prima od Isusa, snažne niti istoga Božjega Duha pokazuju put, vode i krijepe. Kao što je svevišnji Sin Božji postao čovjekom, tako je svaki kršćanin pozvan postati čovjekom u punini. Kao što je Gospodin u svijet došao, na svijetu živio, svoju božansku radost svijetu donosio, tako smo svi mi poslani živjeti u svijetu. Neće nas Otac uzeti sa svijeta.
Kako je dirljivo bilo prošloga tjedna, upravo na dan Europe, u župnoj dvorani pokraj bazilike Srca Isusova čuti svjedoke koji su sve nas čuvali i pazili na prve korake novorođene države 1990. i 91. Sebe su dali, odvažno, pošteno. Odani Kristovu križu, poštujući Božju vlast, nasuprot divljaštvu, bezobraštini i podloj lukavštini nadmoćnih napadača. Svjedoče oni o Božjim čudima. Došlo je vrijeme kada pred licem Božjim i u snazi Isusove molitve možemo prepoznati i priznati istinu o glavnom gradu naše domovine na svršetku Drugog svjetskog rata. Srce Kristovo u svetištu živi je svjedok. Preminulim počiniteljima Bog je sudac, a nama je dano da budemo posvećeni u istini.
Kako je divno što su upravo ove subote oči svega naroda bile upravljene na mjesto svetoga sjećanja i molitve, bilo sa svetim poštovanjem, bilo s još uvijek živom mržnjom i razornim prijezirom. Upravo na dan svetoga Leopolda Bogdana Mandića, sveca Božjega milosrđa i sveca pomirenja kojega je naš papa Franjo bio izabrao za zaštitnika nedavne svete godine, sjetili smo se vjerojatno najvećeg poslijeratnoga masovnog zločina u Europi, našega holokausta. Danas nam je jasno. Bit će ta žrtva plodna onoliko koliko je sačuvana u Božjem imenu koje je Otac dao Sinu. Onoliko koliko poštujemo pokojne, a još više preživjele, naše bližnje. Onoliko koliko počinitelje bratoubojstva pozovemo na iskreno i duboko obraćenje jer samo Bog može podariti oproštenje. Pred križem Gospodinovim pitamo se: Je li došao čas da upravo u našoj domovini Hrvatskoj bude europsko spomen-mjesto na žrtve poslijeratnog totalitarizma? Zašto to ne bi bilo tako strahovito i tako lijepo mjesto kao što je primjerice Macelj?
Gospodinova riječ jest istina. Sam je došao na svijet da svjedoči za istinu. Predao je svoju riječ učenicima zato da sada oni svjedoče za istinu o Božjoj ljubavi koja stvara i koja otkupljuje. Prihvatimo li do u dubinu plodove Isusove molitve Ocu da nas posveti u istini, moći ćemo biti svjedoci pred svakim Pilatom koji ustrajno i zbunjeno ponavlja pitanje “Što je istina?” (Iv 18,38). Bit će naše svjedočenje plodno ako s poštovanjem i s ljubavlju prepoznamo da je Gospodin samoga sebe za nas posvetio (Iv 17,19). .
Gospodin ne traži od Oca da nas uzme sa svijeta nego da nas očuva od Zloga. Pod vodstvom Pape Franje i naših biskupa ovdje, na svijetu, djelom, ali prije svega molitvom, čuvat ćemo i poštovati vlast koju bira Božji otkupljeni narod. Istinski ćemo pomoći da narod odlučuje koliko budemo prepoznali i prihvatili svoje mjesto u onoj molitvi kojom je Isus molio Oca za nas. U velikoj Europskoj uniji gradit ćemo zajednicu koja se brine za čovjeka, za obitelj, za zajedničko dobro prema mjeri ljubavi koju Bog ima prema nama, koju smo upoznali i povjerovali joj (Iv 4,16).
Gospodin je otišao k Ocu kako je najavio. To je pravi razlog da danas s novim žarom potražimo i prihvatimo njegovu novu prisutnost pod prilikom kruha i vina.
Ovo vrijeme poslije Uskrsa u crkvenoj je godini najplodnije vrijeme. Punih četrdeset dana naš Gospodin brojnim dokazima pokazuje svojima da je živ. Evo, ostaje nam još četiri dragocjena dana do Uzašašća. Iskoristimo čas, pripazimo na svetu pouku, na finu uskrsnu pedagogiju uz ovu šestu vazmenu nedjelju. Zastanimo u ljubavi Kristovoj! Zajedno s prvim Kristovim učenicima imamo novu zgodu duboko i pravo razumjeti što nam je to Gospodin i Učitelj govorio. Što to znači kad je rekao da nas je izabrao, da nas je ljubio, da nas je nazvao prijateljima. Ugodna je zadaća za me pozvati vas da na nekoliko trenutaka smireno i živo opet uđemo u otajstveno raspoloženje Pashalne, Euharistijske gozbe, Posljednje večere koju Isus slavi sa svojim učenicima. Obilježava veliko oslobođenje iz kuće ropstva u prošlosti; gleda već na svoju svetu žrtvu u bliskoj budućnosti.
Gospodin najprije progovara o ljubavi Očevoj. Bit kršćanskoga života u toj je ljubavi Oca nebeskoga kojom je ljubio svojega Sina. Zato što je Isus nas takvom ljubavlju ljubio. I mi, dok smjerno, s klanjanjem promatramo Kristov život, njegovu smrt na križu i uskrsnuće, točno znamo kakva je to ljubav. Ljubav je od Boga, piše apostol, jer ljubav je Bog (1 Iv 4,8). To je nepristrana ljubav Božja o kojoj Petar svjedoči pred rimskim satnikom Kornelijem, predstavnikom okupatorske vlasti. Petar uviđa kako je Bogu u svakom narodu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu (Dj 10,35). Ljubav Božja poslala je Sina u svijet da živimo po njemu (1 Iv 4,9). Bog je ljubio nas, piše apostol, i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše (4,10).
Ljubav Boga Oca dala je Sinu da za nas raskrinka i nadvlada sotonsku zamku već na početku u pustinji. Otac mu je dao da bude jači od prirodnih sila kad je smirio oluju i hodio po vodi. Otac mu je dao da pobijedi ljudske bolesti, pa je slijepcima vratio vid, uzetima snagu, nijemima dao da progovore. Očevom ljubavlju oslobađao je duše od ropstva zloduha. Otac nebeski učinio je da i Jairovoj kćeri i jedincu udovice iz Naina, i prijatelju Lazaru vrati zemaljski život. Otac je ljubljenom Sinu, u kojemu ima svu svoju milinu, dao da, nakon gorke muke i smrti na križu, trećega dana uskrsne, ustane iz carstva mrtvih. Tako je Otac ljubio Isusa, svoga Sina. U Očevoj ljubavi on trajno ostaje. Tako je Isus ljubio nas, kaže. Zove nas da u toj ljubavi ostanemo. Sve što je od Oca, priopćio nam je i zato je on punina Objave i drugoga nema.
Ovaj Gospodinov govor o ljubavi na Posljednjoj večeri nije za početnike. Istina, s pravom ističemo i poznajemo bezuvjetnu ljubav Božju. Ipak, Gospodin svojim učenicima dvaput kaže: “Ako”. Ako budu čuvali njegove zapovijedi, ostat će u njegovoj ljubavi (Iv 15,10). Ako čine što im zapovijeda, onda su mu prijatelji (15,14). Jasni su to uvjeti koji traže naše cjelovito zauzimanje, ali i opet je sam Gospodin Učitelj, koji daje dobar primjer. On je čuvao zapovijedi Oca svojega i ostaje u ljubavi Očevoj.
U suvremenom svijetu dobro razumijemo natjecanje. Ako želiš biti dobar športaš, moraš potražiti vrhunskoga učitelja i na vrijeme krenuti. Umjetnik također. Želi li biti vrstan, morat će valjano ispitati i naći gdje je dobar učitelj. Znanstvenik i majstor, ekonomist i književnik dobrano će se potruditi da do najboljega dođu i u njegovoj prestižnoj školi uče. Važne će ispite položiti, velike cijene platiti. Gospodin Isus sa svojim je Evanđeljem preokrenuo tu logiku. Nisu učenici izabrali njega, nego on je njih izabrao (Iv 15,16). Upravo kako Petar, apostol, s pratiocima u Kornelijevoj kući svjedoči da se po Božjoj volji i na neobrezane pogane izlio dar Duha Svetoga dok im je on govorio (Dj 10,44s). Bog odabire. Kad je riječ o apostolima, znamo koliko precizno otkrivaju evanđeoski zapisi. Isus je proveo noć u molitvi, bilježi Luka (Lk 6,12). Potom je pozvao k sebi one koje htjede, ističe Marko (3,13). Gospodin ih je ustanovio s dvije glavne zadaće, da budu aktivni i kontemplativni (Iv 15,16). Prvo, izabrani su i postavljeni da izvršavaju prazapovijed s početka, od stvaranja: učenici Kristovi rod donose, njihov je život plodan. I taj plod, Božjom dobrotom, prema Isusovoj riječi, ima trajnu vrijednost. Ostaje. Zato su djela u kršćanskom životu tako važna. Drugo, izabrani su i postavljeni da u Isusovo ime mole Oca, da budu molitelji i zagovornici, što Crkva čuva i izvršava od početka. Prema Kristovoj riječi uslišanje je zajamčeno. Otac će dati.
Gospodin sam ističe kako ima jedna baš njegova zapovijed. Potvrđuje on u svemu Božje zapovijedi, dane otpočetka, a onda u oproštajnom govoru, koji po naravi mnogo znači, postavlja svoju i ponavlja je: “Ljubite jedini druge (Iv 15,12.17)!” Posljednja želja je sveta. Što nam netko pred smrt kaže, na to osobito pazimo. I nije to slobodan poziv ostavljen na volju, kako to bijaše kad je Gospodin pitao i nudio: ako hoćeš, hoće li netko, želiš li… Ovo je zapovijed s punim autoritetom koja je istinski nova. Znamo dobro kako već usred Levitskoga zakonika u Starom zavjetu stoji čuveni zahtjev: “Ljubi bližnjega kao samoga sebe (Lev 19,18)!” Isus taj zahtjev potvrđuje i stavlja ga odmah do prve i najveće zapovijedi ljubavi prema Bogu. Sada međutim definira novu, svoju zapovijed koja više nije usmjerena samo na ostvarenje čovjeka kao pojedinca, nego se obraća zajednici učenika. Nama. Nas Gospodin povjerava jedne drugima: da ljubimo jedni druge. Mjerilo više nije ljubav prema samome sebi, koja može biti vrlo čudna, bolesna, pretjerana ili prikraćena. Mjerilo koje Gospodin postavlja jest on sam. Kao što je on nas ljubio, tako smo mi dužni ljubiti jedni druge.
Naš je Papa Franjo poznat po tome kako je svoju službu započeo pismom “Evangelii Gaudium – Radost evanđelja” koje je odjeknulo po cijelom svijetu, ne samo u Crkvi. Koliko je Papi stalo do radosti kao temeljnom zahtjevu naše vjere pokazuje ne samo svojim ponašanjem i govorima, nego i najnovijim pismom: “Gaudete et Exsultate – Radujte se i kličite”. Naslov je to kojim sam Gospodin definira i sažima svih osam blaženstava na početku Govora na gori. A upravo u današnjem evanđelju slušamo koja je Isusova nakana kad govori. S kojom svrhom on na Posljednjoj večeri poziva učenike da ostanu u njegovoj ljubavi i otkriva im kako je on ostao u Očevoj ljubavi? To im govori zato da njegova radost bude u njima (Iv 15,11). Gospodin želi da njegova vlastita radost bude u nama, i da naša ljudska radost bude potpuna. Odatle Papa Franjo crpi nadahnuće i snagu za svoj ustrajan programatski zov. Radost evanđelja je Isusova radost, radost Sina Božjega. Njega smo pogrdili i prognali, sve zlo slagali protiv njega, zato se on na Uskrs može radovati i klicati. Zato je njegova plaća na nebesima velika (Mt 5,12).
Papa Franjo u svom novom pismu upozorava na opasnost od novoga gnosticizma koji predlaže da vjeru u Isusa ostvarujemo tek u svom znanju, u nutrini, u ljudskom duhu, svijesti i unutarnjim doživljajima. Sam Gospodin vrlo je jasan. Ljubiti znači položiti život za prijatelje (Iv 15,13). Isto to čuli smo prije dva tjedna, na nedjelju Dobroga Pastira: on život polaže za svoje ovce (Iv 10,11). Sama Kristova riječ: Ljubim te, tek misao ili osjećaj, malo bi vrijedili da nemamo živih dokaza o tome što je Gospodin za nas učinio. Gospodin je za nas položio svoj život, svoju dušu, svoju ljubav, svoju radost, ne samo svoju smrt. U tome je snaga kršćanske vjere koja znači budućnost svijeta. Najbolje znate vi, drage majke, dragi očevi, što to znači život dati. Ne samo da biste iz ljubavi bili spremni i umrijeti za svoje dijete, nego još puno više s ljubavlju ga čuvate, hranite, umivate, grlite, uspavljujete, grijete, tješite, liječite, poučavate… i tako iz dana u dana. Život mu dajete. Dušu svoju za nj ulažete. Muž i žena koji se u braku ustrajno, živo, vjerno ljube, znaju što znači život dati. Poslodavac koji s ljubavlju gleda na svoje radnike i na kupce, a ne gleda u svemu samo na zaradu, umjetnik koji u publici s ljubavlju prepoznaje prijatelje, a ne samo kako će se dobro prodati, majstor koji proizvodi i popravlja napravu gledajući prijatelje u ljudima za koje radi, a ne kako će prevariti i izvući što više novca, političar koji u svojem narodu vidi prijatelje za koje život daje, a ne gleda samo na svoj džep – to je nova paradigma svijeta koju Isus donosi. To je najbolje oslobođenje od ropstva profitu. Tako stara i poznata pouka: Tko život uloži za Evanđelje, taj će život imati.
Dok na Posljednjoj večeri slušamo kako Gospodin govori o svojoj radosti i o slugama koji postadoše prijatelji, postaje nam još jasnija dobro znana pouka o talentima. Gospodar je već na početku pokazao koliko cijeni svoje sluge kad im je povjerio svoje imanje, svoje talente. A kad vjernim slugama napokon upućuje poziv: “Uđi u radost gospodara svoga!” očito je riječ o novoj osobnoj razini. Nisu u središtu ni talenti ni ono mnogo što će još dobiti, nego gospodar prima svojega slugu kao bliskoga prijatelja i dijeli s njime svoje osjećaje, život svoje duše. Slika je to koja najavljuje upravo ono što Gospodin čini na Euharistijskoj gozbi.
Gospodine sveti i dobri, Stvaratelju mojega bića, dopusti mi da u miru zastanem pred tvojim licem i tebi kao prinos prikažem svoje usne. Ovdje su na mom licu. Tako osjetljive i nježne, a tako važne i moćne.
Moje su usnice tek djelić na mojem tijelu, ali odsudna im je uloga i odmah su uočljive. Moje usne – boje srca, boje krvi – donose drugima moje riječi, oblikuju moje misli u poruke. Usnice prenose što mislim i osjećam. Koliko su puta uputile utjehu i ohrabrenje, radostan mir!? Kada su donijele svjetlo, razjasnile kako stvari stoje!? Koliko su često povrijedile srce bližnjega, nekom podlom uvredom i teškom riječju bolno ranile u dušu?! Zagušila ih je buka i neobuzdana vika. A opet smjerno su izrekle: “molim te”, “hvala ti” i “oprosti mi”.
Moje usne, nježnom kožom kao tankom opnom pokrivene lako mogu biti ranjene. Popucale, prokrvarit će. Suhe ili promrzle, trpjet će, ružno se smežurati i zgrčiti. Moje mi usne pokazuju kako sam krhak, slabašan stvor, potreban zaštite i nove snage.
Moje usne brzo i lako pokažu kako mi je duši. Jesu li vedro nasmiješene, blistaju i zovu. A onda opet čvrsto, hladno stisnute, odbijaju i zatvorene su, ne puštaju nikoga blizu. Koliko su puta moje usnice radostan, srdačan poljubac dale!? Same od sebe pokazale su kada se čudim ili kada se bojim, ili kad me opaki prijezir i podsmjeh ispunja. Moje su usne tiho šaputale povjerljive riječi, tiho izricale usrdne vapaje i molbe.
Gospodaru vjekova, velikom proroku Izaiji poslao si serafa da mu svetim žarom sa žrtvenika usne pročisti, spali krivnju, podari oproštenje. Kralj David molio te da otvoriš usne njegove pa da ti pohvalne psalme pjeva. I ja u ovaj čas ponizno molim: vatrom svojega Duha Svetoga dodirni, očisti, pozlati moje usne, prijeđi preko svakoga djelića njihove površine, zagrij ih i rasvijetli od jednoga do drugoga kraja, da te hvalim za velika djela koji si nam učinio, za spas koji si nam darovao.
Ovo su moje usne, Gospodine. Ti si mi ih dao. Tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Amen.
Stvoritelju veliki i sveti, izvore svega života i dobroga djelovanja! Danas ti želim zahvaliti za ove moje ruke koje si mi dao.
Bijahu sićušne, lijepo oblikovane, oku drage, kad si ih čudesno otkao već u utrobi moje majke. Otpočetka bijahu divna slika tvoje stvoriteljske ljubavi koja stvara svijet.
Moje ruke tvoj su dar – meni, mojim bližnjima, ovome svijetu. Od malena moje su se ruke širile na zagrljaj, propraćene osmjehom i milim pogledom. Čvrsto su se držale, nježno se privijale, rasle s cijelim mojim tijelom.
Hvala ti na mojim rukama koje precizno i spretno toliko toga mogu izvesti, pažljivo upravljati, dohvatiti i blago dodirnuti točno onamo kamo treba. Hvala ti na ovim mojim rukama koje su bile nespretne i slabe, nisu imale strpljenja ni snage.
Prikazujem ti ove svoje ruke koje su mnoga slova ispisale, raznim predmetima dobro upravljale. Moji su prsti – gipki, osjetljivi – točno pogađali kako pristupiti, uhvatiti, pomaknuti, ispraviti.
Sjetit ću se lako kad su moje ruke bile u šaku stisnute od ljutnje ili od muke. Tebi, Gospodine, predajem sve bolne trenutke kroz koje su moje ruke prolazile. Ozeble, drhtale se u na velikoj studeni. Izmučene od silnoga tereta treperile su od iscrpljenosti.
Hvala ti što su velike i snažne moje ruke vrijedno radile, mnoga su vrata otvarale, mojim bližnjima zdušno pomagale, hranile i pokazivale put.
Hvala ti za nježnost kojom su moje ruke čuvale kap vode na dlanu.
Oprosti mi što su moje ruke posezale za onim što im ne pripada, gurale se kamo ne treba, što su ružno vrijeđale, udarale i ranjavale.
Moje su ruke divna slika tvoje milosrdne ljubavi kad god su smireno toplo milovale, kada su prijateljski tapšale, srdačno pozdravljale, donosile hrabrost i utjehu.
Poput evanđeoskoga patnika kojemu je ruka bila osušena ti si, Gospodine, dopustio da tvoje dobre, snažne ruke budu na križ pribijene, čavlima probodene. Tako si posvetio svaku ranu koju su moje ruke pretrpjele.
Na uskrsni dan raširio si svoje ruke i pokazao ih apostolima. Rekao si: “Mir vama.”
Ovo su moje ruke, Gospodine. Tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Amen.
U Bibliji je uz nov početak sustavna vjerskoga života vezan svećenik Ezra (usp. Neh 8). Na Blagdan sjenica više dana čita i tumači Božji zakon cijeloj zajednici koja je opet zadobila slobodu. Tako pokreće veliko obraćenje i povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima koji su od ulaska u Obećanu zemlju bili zanemareni (Neh 8,17). Zajedništvo u Jeruzalemu (Neh 8,10.12) ispunjenje je zapovijedi o velikoj radosti za roditelje i djecu, gospodare i sluge, domaće i strance (Pnz 12,7.12.18).
Kad u crkvenoj godini dođe korizma, posebice se prisjećamo kako Ezra tumači post koji je proglasio prije velikog povratka u domovinu. Cilj mu je poniznost pred Bogom i zajednička molitva za duhovnu zaštitu na putu (Ezr 8,21). Ezra će se sam još jednom dati na strogi post kad sazna za veliku nevjeru u narodu (10,6).
U stresnu tempu života osobito nam je zanimljivo Ezrino duhovno vodstvo. Na početku, a tako i na kraju petomjesečnoga putovanja, kad su već stigli u Sveti grad, tri dana traje predah – kao kakve duhovne vježbe.
U biblijskim poglavljima o Ezri (Ezr 7–10; Neh 8) najdraži su nam autobiografski izvještaji. Daje nam uvid u svoju dušu te potvrđuje da je doista “pisar” svetih stranica (Ezr 7,12.21). Upravo kao vrstan poznavatelj Svetoga pisma cijenjen je na kraljevskomu dvoru (“u rukama ima Božji zakon” Ezr 7,14). Štoviše uživa autoritet kao njegov pisac (7,12.21). Na raspolaganju mu je mudrost Božja – tako konstatira kralj u svom dokumentu (7,25), prepoznavajući da je Božji zakon i vladarev zakon (7,26).
Ezra je uzoran svećenik jer zna okupiti zajednicu. Okuplja više od 7.000 povratnika brojimo li obitelji koje biblijski izvještaj spominje (7,28; 8,15; “naša djeca” 8,21). Kadar je s povjerenjem delegirati zadatke. Među kolegama svećenicima postavlja dvanaestoricu kojima povjerava darove za Božji dom (8,24). I u najslavnijem trenutku – s Knjigom božanske Pouke pred cijelim narodom – nije samoljubiv individualist, nego se svrstava među ostale: jedan je od četrnaestorice (Neh 8,4). Veliku slogu oko Ezre Biblija opisuje drevnom slikom: ljudi su se okupili “kao jedan čovjek” (Neh 8,1).
Ogledalo Ezrine svećeničke duhovnosti njegova je velika molitva (Ezr 9,6–15). Nakon duge priprave u povučenosti i poniženju (9,4) moli na koljenima, raširenih ruku (9,5), klanjajući se (10,1). O snazi njegovih osjećaja svjedoči ne samo stid o kojemu govori (9,6), nego i suze koje natapaju njegove vapaje (10,1). “Zar da dokinemo tvoje zapovijedi?” (9,14) – pita zgroženi svećenik koji poznaje Božju pravednost i zna da na ovaj način nemaju opstanka (9,15).
Svevišnji Gospodaru sviju svjetova, dobri Stvoritelju moj, dopusti mi da danas na oltaru svojega srca tebi prikažem svoja koljena. Ti si mi ih dao, za me si ih stvorio. Hvala ti na tome. Ovo su moja koljena – čudesno gipka i izdržljiva, a opet izmučena, istrošena.
Obratite se i vjerujte evanđelju! (Mk 1,15)
