Kategorija: Duhovnost

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Tko snosi odgovornost?

Tereti majke svih živih (Post 2,18–5,4)

Lucien Levy Dhurmer, Eva

Pred ozbiljnom temom ljudske slobode i odgovornosti poslužit ćemo se zajedničkom blagom koje posjedujemo. Riječ Božja nam je poznata pa možemo odmah u dubinu zaroniti i važne pojedinosti razmatrati. Osim toga Sveto pismo nas neće zadržati na teoretskom promatranju, nego nas vodi u egzistencijalnu situaciju, potiče nas i uzor nam je. Već na početku Svetog pisma čovjek čuje prvi poziv Božji da raste skriven u zapovijedi koja u izvorniku označava veličinu i dostatnost (Post 1,28).

Zaustavit ćemo se na Evi koju prema običaju stavljamo na početak u lancu krivice i odgovornosti. Kad Sv. pismo neki lik stavlja na početak, onda u tom liku smijemo promatrati temelje i početke vlastitoga bića. Eva je odličan primjer rasta jer iako je ranjiva i ranjena, ipak prihvaća darovani život. Ona je odličan primjer odgovornosti jer ostaje uz Adama i djecu. Odličan je primjer slobode jer usprkos padu i tragediji ona s Bogom kreće dalje.

Evinu povijest znamo. Ponajprije, kao Božje stvorenje dolazi pred Adama koji je oduševljeno prepoznaje kao svoju i najavljuje da će potpuno i trajno biti uz nju (Post 2,22–24). Zatim, u idućem prizoru Eva, kao žrtva prijevare, krši zabranu i zajedno s Adamom prima osudu zbog toga (Post 3). U zadnjem dijelu, Eva je majka koja doživljava strašan sukob svoja prva dva sina, Kajina i Abela (Post 4), a potom na svijet donosi trećeg sina, imenom Šeta (4,25) i još druge sinove i kćeri (5,4).

Za Evu znamo da u biblijskom opisu dolazi kao odgovor na čovjekovo dubinsko iskustvo samoće i ostavljenosti. Bog potvrđuje da tako nije dobro. „Nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2,18). Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost.

Biblija slikovito opisuje. Bog čovjeku daje razne stvorove, ali nijedan ne odgovara njegovoj potrazi. Eva donosi u biblijsku definiciju ljudske osobe upotpunjenje, ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, Evinom se pojavom ostvaruje.

Svojim postankom Eva podsjeća na to da čovjek ima svoj unutarnji život, svoj osjećaj i duhovno doživljavanje. Za razliku od Adama koji stvoren od zemlje, Eva je izdanak živog ljudskog materijala, čovjekove nutrine. Ljudsko biće nije tek nešto satkano od praha zemaljskog nego i od rebra koje je blizu srca. Rebro, osim što je dragocjeno jer se nalazi odmah uza središte, rebro je također važan dio kostura, kost, dovoljno snažna i otporna da štiti, to je štit koji čuva srce. Kost u biblijskom izvorniku označava snagu, moć.

Evu najčešće spominju u optužbi je da je uzela plod sa stabla u sredini vrta usprkos zabrani. To je optužba koju čovjek izriče od početka, doslovce od Adama. Ona snosi odgovornost. Ali pogledajmo izbliza neke važne okolnosti.

Eva je malo prije, na završetku 2. poglavlja, proglašena ljubljenom odabranicom. Pogled bližnjega u njoj otkriva kost i meso, samu srž ljudskog bića. Različite osobe čine jednu zajednicu, jedno su. Međutim, neposredno nakon što je izrečeno da će muž prionuti uz nju i biti s njom, odmah u idućem prizoru, njega nema, posve je pasivan. Eva ostaje sama s napasnikom-zmijom, Adam uopće ne sudjeluje u tom dijalogu. U presudnom razgovoru koji se odvija, Eva ne nalazi pomoći koja bi joj odgovarala. Ovdje ponovno odzvanja ostavljenost ljudskog bića koja je već prije bila naznačena.

U razgovoru sa zmijom Eva pokazuje isprva svoju hrabrost. Ne izbjegava odgovor, nego slobodno i nesputano odvraća na lukav upit i ne da se zbuniti: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti“ (Post 3,2). Precizna nadopuna o Božjem upozorenju koje vrijedi „samo za plod stabla što je nasred vrta“ pokazuje da je Eva uspostavila komunikaciju s Adamom, premda pooštrava zabranu jela zabranom dodira. Eva zna za zapovijed koja čovjeka treba čuvati od smrti i koju je primio od Boga Adam (2,17) još prije nego što je Eva došla pred njega.

Lukava zmijska prijevara ne samo da Božje upozorenje čovjeku „sigurno ćeš umrijeti“ izokreće i izravno niječe govoreći: „sigurno nećete umrijeti“ nego k tome u biblijskom izvorniku glagolu daje nastavak kakav npr. susrećemo u poeziji.

Žalosni rezultat neposluha poznajemo. Evi se oči otvaraju, ali toliko da upozna svoju golotinju, nezaštićenost, slabost, izloženost (3,7). U takvu stanju prihvaća Božji sud i kreće u novi život.

Eva je prozvana majkom svih živih (3,20). Svim živim ljudima blisko je ovakvo iskustvo. Nakon prevarenosti, Bog poklanja novu slobodu. Nakon pada, Gospodin dariva novo ustajanje. Eva postaje dionicom i nositeljicom praevanđelja koju Bog izriče u sudu pred zmijom: Evin će rod satirati glavu staroj zmiji (3,15).

Eva je majka svima živima. Unatoč muci kroz koju je prošla, ne okreće Bogu leđa. Kad je rodila sina prvorođenca prepoznaje da je Bog na djelu. Stekla je, veli, sina pomoću Gospodnjom (4,1).

Neopisivo je što se moglo zbivati u duši majke kad se Kajin dao zarobiti i voditi zavišću i kad je napao brata. Ne može majka stati na stranu jednoga, protiv drugoga. Ona se samo može gušiti u prevelikoj boli i nemoći. Ali ona nije odustala od svog života zatvorivši se u sebe i svoju depresiju. Štoviše, usprkos mukama rađanja (3,16), donosi na svijet novi život. U trećem sinu, Šetu, opet prepoznaje osobit Božji dar: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin“ (4,25). Ne javlja se u tekstu za vrijeme tragedije, posve je u pozadini, ali upravo iz ovih riječi znamo da je prisutna i da prati zbivanje.

Najviše nas nakon svega može zadiviti što Eva nijednom riječju ne iznosi optužbe i ne pokazuje nikakvu gorčinu. Nije ogorčena na sebe zbog svoje slabosti. Odgovorno prihvaća svoju narav i posljedice svoga djelovanja.

Nema ni riječi optužbe za muža koji je bio oduševljeno obećao svoju ljubav, a odmah potom u presudnom trenutku susreta sa zmijom jednostavno izostao (3,1–5). Nije ju ni pred Bogom uzeo u zaštitu, nego ju odmah spremno optužio (3,12). Eva nije napustila muža ni u progonstvu usprkos njegova gospodarenja (3,16).

Razumijeli bismo kad bi u Svetom pismu bilo Evinih teških riječi protiv sina Kajina. Ali nema ih.

Imali bismo, napokon, razumijevanja i za optuživanje upućeno Bogu koji ih je uhvatio u prekršaju i nije im progledao kroz prste, nije se pravio kao da je sve u redu, nego ih je istjerao iz vrta i tako je, davno prije Egipta i Babilona započelo prvo biblijsko progonstvo. Ali Eva ni Bogu ništa ne predbacuje. U slobodi prihvaća njegov sud. Njezin novi život već je započeo. Ona je majka živih ljudi: majka svih koji prihvaćaju darovani život i rastu.

Zadaci za rad s biblijskim tekstom

a) Za osobni rad
Pokušajte u prvim poglavljima Knjige Postanka prepoznati prijelomne točke u Evinu životu!
Kakvu odgovornost mora Eva preuzeti?
S kojim teretima živi?
Kako Vi podnosite tuđe slabosti?
Je li Vas netko iznevjerio i razočarao?

b) rad u paru:
Pronađite osobu kojoj možete izreći svoje odgovore!
Zamolite je da Vaše odgovore prikaže grafički (simbolima, slikom…)
Isto učinite Vi za nju.

c) rad u skupini:
Svaka osoba kratko tumači što je nacrtala i tako izvješćuje skupinu o odgovorima sugovornika (nije nužno kazati o kome je riječ).

p. Niko Bilić SJ

(Rast u slobodi i odgovornosti, Seminar, 1. dan, 2. svibnja 2008.)
2. izd. 23. 1. 2020.
Kategorije
Duhovnost

Molitva za novo srce

čita: Andja Jakovljević

U svojem ubrzanom svijetu zahvaljujem ti, Gospodine, što mi darivaš trenutak za smirenje, trenutak za srce. Želim svim bićem iznova poslušati tvoje sveto obećanje: “Dat ću vam novo srce!” (Ez 36,26).

Moje srce čudesno radi. Zbog njegove snage osjećam kako mi noge žive, pa i prsti na vrhu mojih stopala. Zato što moje srce radi, moje ruke, moji mišići spremni su za djelovanje. Cijeli moj organizam pun je života. I one najosjetljivije, najmudrije stanice u mojoj glavi djeluju zato što mi srce kuca. Kolik je to silan dar na kojem ti sada želim zahvaliti! Meni si ga dao Stvoritelju dobri, tebi ga posvećujem.

Moje srce koje kuca danju i noću, na javi i u snu, kad svim silama ulažem napor i kad u miru počivam. Podsjeća me na Isusovu riječ: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim” (Iv 5,17). Srce je skrovito, a važno. Upozorava me da imam svoje središte i da sam ranjivo biće.

Ti me, Gospodine, pozivaš da učim od tebe (Mt 11,29). Upozoravaš me na poniznost (ταπεινός) tvojega srca. Istu onu poniznost (ταπείνωσις Lk 1,48) koja je resila neznatnu službenicu Gospodnju, majku tvoju. Tvoje je srce krotko, s ljubavlju primaš bolesne, umorne i opterećene. Pažljivo ih liječiš i krijepiš. Daješ im svoj mir. S ganućem gledaš na ovce bez pastira. Čuješ molbu onoga oca koji vapi: “Imaj samilosti s nama!” (Mk 9,22).

I ja dolazim s iskrenom molbom: Oduzmi od mene svaku goropadnost i divljaštvo srca moga, ukloni tvrdoću, opake namisli i nečistoću, zavist i oduzimanje života! Razotkrij do kraja koliko je to moje srce kameno. Izvadi ga iz mene i podari mi novo srce, satkano od tvojega milosrđa.

Zajedno s ljubljenim učenikom gledam kako se koplje zabija u tvoje, srce od mesa, srce koje nas je do kraja ljubilo. Zajedno s Tomom, apostolom, pristupam u ovaj čas sasvim blizu k tebi. Daj mi da do u dubinu svoje duše osjetim kako je to iza rane na tvom boku na uskrsni dan tvoje srce jedro, radosno kucalo. Tvoje srce, Isuse, novo je srce – živo, utjelovljeno, koje nam Otac s neba daje.

22. 1. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Teška iskustva s Isusom: Mrvice koje mnogo znače

Molitva i vjera majke Kanaanke (Mt 15,21-28)

Početkom prošloga desetljeća Crkva je obilježavala Godinu vjere. Vjernici i nevjernici, gorljivi i mlaki, pobožni i hladni s novom pozornošću pratili su, ispitivali i očekivali što Isus Krist i njegov otkupljeni narod znače u današnjem svijetu. Vjerničko srce gori jače, nevjernik prilazi bliže.

Majčinska molba

Je li slično bilo u onoj zgodi kada jedna Kanaanka, strankinja i inovjerka, dolazi k izraelskom slavnom Učitelju? Zacijelo je saznala za nj i – možda već na rubu očaja, rastrošivši sve imanje poput one druge evanđeoske majke na puste vidare i iscjelitelje – s novim tračkom nade čula je da dolazi u njihov kraj, tamo negdje oko Tira i Sidona. Kako stoji u Matejevu evanđelju pripadnica je Kanaana – takoreći pra-poganâ, udaljenih od Božjega svijeta. Međutim, tko zna otkud ona u srcu nosi moć da u Isusu prepozna dugoočekivana Spasitelja. S najvećom biblijskom točnošću obraća mu se. „Sine Davidov!“ (Mt 15,22) – govori, pogađajući u srce Natanova velikoga mesijanskoga proročanstva iz 2 Sam 7. Zaziv koji potom upućuje Isusu poznat nam je do danas. Ona vapi: „Eleison!“ – „Smiluj se!“ Znamo taj izraz iz bogoslužja i iz omiljene božićne pjesme.
            U naše suvremeno, napredno doba – bogato znanošću i tehnikom – sa zaprepaštenjem i žalošću svjedočimo kako živi mračni interes za sotonske sile i često s gorčinom i grožnjom sudimo da se ovolika količina podmuklosti i zlonamjerna lukavstva širokih razmjera može objasniti tek utjecajem Zloduha. Evanđeoska se majka upravo s tim mora nositi. Njezinu je kćer opako zgrabio i teško opsjeo demon. Zato ona pred Kristom moli smilovanje.

Bez odgovora

Božja nam šutnja ostaje tajanstvena, kadikad i vrlo bolna, premda poznamo i poštujemo njegovu najuzvišeniju beskrajnu slobodu. Usred izvještaja u Matejevu evanđelju žena je i majka koja se shrvana nalazi doslovce na tlu. Došla je do dna. Na zemlji je (Mt 15,25). Višestruk je neuspjeh doživjela. Sveti tekst neskriveno veli: na njezinu molbu Isus joj ponajprije ne odgovara ni riječi. Ni dvoznačni intervent učenika nije donio ploda. Njezin krik boli oni ističu kao razlog da je se riješe. „Otpusti je!“ – vele oni istom onom riječi kojom su Učitelju bili svjetovali da gladne pošalje od sebe kako bi si sami našli hrane (Mt 14,15). Njezin zdvojan vapaj za njih je vikanje. Smeta!
            Prva riječ koju Učitelj progovara nije upravljena njoj nego je objašnjenje učenicima. Nije on poslan nikome doli jedino izgubljenim ovcama doma Izraelova (r. r 24). Za majku Kanaanku sva se krutost slila u mučnu, hladnu poruku: „Jesam ja dobri pastir, ali ne za tebe!“

Velika vjera

Pogledamo li izbliza, uočit ćemo kako ova žena na tlu pred Kristom nije podlegla gorkom razočarenju. To ona pada ničice, klanja se i tako cijelim bićem iskazuje štovanje Kristovu autoritetu. Samu sebe odano podastire. Ali ne odustaje, zna što hoće i još jednom ponavlja molbu. „Pomozi mi“ – govori (Mt 15,25). Ni drugi Isusov odgovor nije upućen njoj osobno, nego je općenito tumačenje, koje kaže da nije lijepo oduzimati hranu djeci da bismo je dali kućnim ljubimcima, psićima.

Teška srca prihvaćamo ovako grubu Isusovu usporedbu! Njegovo govor o psima obrazlažemo si duhom vremena, semitskim slikovitim govorom, nekim posebnim značenjem ili skrivenom pedagogijom. Ali sva težina njegove usporedbe ostaje u Evanđelju i možemo je donekle relativizirati tek ako se sjetimo da će u idućem evanđeoskom poglavlju svome prvaku, Stijeni, Isus reći da je Sotona. A ova majka traži baš pomoć protiv demona i oslobođenje od njega. Pogledamo li pak ozbiljno Matejev opis da se Isus „povukao“ (25,21) ili, još više, ako u Markovu evanđelju sasvim konkretno čitamo da se Isus sklonio u kuću i nije htio da bilo tko to sazna (Mk 7,24), možda ćemo Isusovu riječ najbolje prevesti suvremenim: „Pusti me na miru!“

Vjera i molitva

Ne da sa majka zaustaviti. Ne stavlja na sebe masku uvrijeđenosti; ne kreće u protunapad, neće se sakriti u mnoštvo i početi luđački vrijeđati; neće rezignirano dići ruke od svega. Na početku je već hrabro istupila naprijed. „Gospodine!“ – zazvala je, započinjući tako pravu molitvu (Mt 15,22). Riječ je to  u kojoj se skriva sva svetost drevnoga biblijskoga Božjega imena. Riječ je to koju ona upravlja Isusu s povjerenjem, tražeći i očekujući – jedanput (κύριε r. 22), pa drugi put, klanjajući se (κύριε r. 25) i napokon treći put (κύριε r. 27) kada svojom nevjerojatnom komunikacijskom vještinom pokazuje svoju nezaustavljivu prodornost. Zna što hoće. Od početka pokušava uspostaviti dijalog.
            Suprotno od svake naše prirodne reakcije ona uvredu otvoreno, bez pridržaja prihvaća. „Da, Gospodine!“ (r. 27) potvrđuje ona, priznajući već Isusu dostojanstvo gospodara za stolom. Sama na sebe primjenjuje uvredu. Ne odbacuje usporedbu s psićima nego je otvoreno prihvaća i preokreće u svoj argument. Preuzima je te njome obrazlaže i potkrepljuje svoju molbu. Vrijedna je to i precizna pouka i za svaku našu međuljudsku komunikaciju. Jest, sinovi su Izraleovi djeca, ali i nama psićima pripadaju barem ostaci – tako bismo mogli shvatiti novi stupanj njezina razgovora s Isusom, njezine molitve.

Još veći plodovi

Uspjelo je. Evanđeoski tekst jasno kaže da u početku Gospodin „njoj“ ne daje nikakva odgovora (Mt 15,23), a sada evanđeoska majka konačno doživljava da se Isus upravo „njoj“ obraća (Mt 15, 28). „Ženo!“ govori Isus izravno ženi Kanaanki (r. 28) kao što je rekao i svojoj majci na svadbi u Kani i kao što će joj s križa reći (Iv 2,4; 19,26). Što je od početka pokušavala, na što se trostrukim zazivom vraćala, sada je konačno ostvareno. Komunikacija je uspostavljena.
            Više puta u Evanđelju naići ćemo na to da Isus ističe i hvali nečiju vjeru, ali čini se da je jedino u ovo ženi prepoznao „veliku vjeru“. Stoga u svom odgovoru i Isus prelazi granice. „Neka ti bude kako želiš“ kaže on i opet razbijajući naše duhovne navike. Nije samo usporedba s psima nego i ova objava Božje velikodušnosti i širokogrudnosti izazov koji zapanjuje i čudi. Sve tamo od blagoslovljena primjera Svete Djevice mi molimo „Neka bude tvoja volja!“ Pokorno se podlažemo Božjoj volji, a ovdje Isus pokazuje dokle Bog ide u svojoj tajnoj dobroti. Božanska riječ „neka bude“ – kojoj pripada stvaralačka moć – ovdje treba ispuniti volju majke moliteljice. Isusov odgovor „Neka ti bude kako želiš!“ ne zaustavlja se i ne mora se zaustaviti na granicama izlječenja opsjednute kćeri, nego odgovara svoj širini molbe izrečene u „Pomozi mi“ (r. 25).
            Otkuda taj korijenit i dalekosežan zaokret? Od prvoga ignoriranja, pa do ovih božanskih obećanja! Ne prepoznaje li Učitelj u ženinu poniznu spominjanju mrvica nešto daleko važnije? Kruh (ἄρτος Mt 15,26), o kojemu on govori u svom drugom objašnjenju, u središtu je čudesnoga događaja koji tek za nekoliko epizoda prethodi molbi žene Kanaanke, a bit će opet u središtu zgodu-dvije kasnije. Poznajemo dobro oba evanđeoska izvještaja! Našavši se pred nepreglednim mnoštvom u kojim je samo muškaraca bilo pet tisuća, Učitelj ne zdvaja nego zahvalno uzima ono malo kruha što učenici imaju na raspolaganju, gleda u nebo, razlama i daje. Isto će tako biti, znamo, i u onoj idućoj krizi kada je muških bilo četiri tisuće, a tome treba još pribrojati i žene i djecu. Isus na skromnom, daleko premalenom daru zahvaljuje, a rezultati su čudesni. Svi su podmireni, siti.

Skrovita euharistijska širina

Je li Isus s ganućem i suzom u očima čuo odgovor majke Kanaanke? Na mrvice upozorava ona. Nije doduše ista riječ ni u evanđeoskomu tekstu, ali slika je ista. Kad je maloprije nahranio mnoštvo preostalo je dvanaest košarica ulomaka (Mt 14,20), a poslije će ih opet biti sedam (r. 37). Od ostataka, mrvica, novo je obilje koje nadilazi naše očekivanje i zdravu ljudsku računicu. Kruh koji Isus daje, to je on sam – uvijek veći, neizmjeran, Bog. Majka Kanaanka to već može osjetiti. Ona, inovjerka, potpunim povjerenjem i nezaustavljivom upornošću prihvaća Kristovu vlast. Isus cijeni i hvali vjeru poganke! To je putokaz za zdrav međureligijski dijalog i pravi stav prema raznim vjerama.
            Nećemo li upravo u ovoj evanđeoskoj ženi zahvaliti bitno objašnjenje koje svećenik, izgovarajući Kristove riječi, kod svake Svete mise ponavlja. Ovo je Krv Kristova za vas, milo stado doma Izraelova – tumači Učitelj u svetom času Pashalne večere dvanestorici predstavnika svih plemena izabranoga naroda. Prolijeva se „i za sve ljude“, prepoznaje Crkva na oltaru baš kao što se i žena iz krajeva tirskih i sidonskih nije dala zaustaviti samo na granicama drevnoga doma Izraelova. Pred njom Isus otkriva svu širinu svojega božanskoga Srca – ljubavi koja seže do sve do granica svijeta.
            Primjer Kanaanke dragocjen je u Godini vjere i nezaobilazan za svaku zdravu teologiju ljudskoga vjerovanja. Ona pokazuje da za pravu vjeru u Boga nije zaključno važna i presudna tradicija – bilo ateistička bilo pseudoreligijska – iz koje čovjek dolazi. Moguće je obraćenje! Vjera zahtijeva priznavanje nenatkriljiva Kristova autoriteta i njegove božanske moći koja oslobađa od sotonskih sila. Vjera počiva na ustrajnoj i nepokolebljivoj molitvi.

Za refleksiju:
Kako reagiram na uvrede?
Znam li izraziti svoje želje?
Koji su moji molitveni uspjesi?

Molitva s majkom Kanaankom

Prilazim ti danas s molbom za one koji su mi najbliži i najvažniji. Ne ogluši se, Gospodine, kad na me navale sile koje su jače od mene, kad me žele zaposjesti i zavladati sa mnom.
         Kad me tvoja šutnja zbunjuje i plaši, kad me bolne uvrede sasijeku, kad me nemoć i muka bace na zemlju, dođi, pokaži da si mi blizu!
         Pogledaj i vidi da je u mom poniženju i shrvanosti iskreno klanjanje pred tvojim veličanstvom.
         Ti si Gospodar. Iz tvojih usta spremno ću poslušati svaki sud jer već poznajem svoju nevjernost i grješnost. Ti si silni pobjednik nad mojom opsjednutošću, nad zloduhom i nečistoćom. Ti svladavaš moj egoizam i uskogrudnost.
         Pomozi mi! Ti mi daruj veliku vjeru po kojoj neću odustati, nego ću uporno tražiti pravu hranu za svoju dušu.
         Dođi, prijeđi preko svih mojih granica, iznenadi me danas svojom božanskom moći. Od mojih mrvica učini veliko obilje koje daje život. U svojoj velikodušnosti prema meni činiš upravo ono što oduvijek bijaše moja želja! Amen.

(7. 8. 2017., 
2. izd. 2. 1. 2020.)
CROSBI

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Molitva za dar vjere

Podari mi Gospodine da s Abrahamom, praocem naše vjere, pred tobom mogu iznijeti što mi je na duši. U dubokoj molitvi preda te stavljam sva pitanja i prigovore, ponizno prepoznajem i priznajem svoju najveću slabost, koju ti dobro znaš. A ti, Gospodine, smiri moj živi, mistični pogled na svojem Srcu koje je trpjelo i bilo probodeno, koje pred Tomom, apostolom, ponovno kuca.

Pouči me ti, dobri Učitelju, kako ću s Jakovljevim sinovima steći pravo povjerenje u riječi mojih bližnjih pa i onda kad mi naviještaju tvoje uskrsnuće. Ti me jedini možeš sačuvati od laži i prijetvornosti.

Daj mi da sa cijelom živom Crkvom prepoznam kako si nas pohodio, dobro pogledao i znaš našu neznatnost. Zato ti se duboko klanjam i vjerujem.

Kad me uhvati neizdrživ strah zbog prirodnih sila ili ljudskih vojski, pošalji mi svoga Tješitelja i Branitelja da usmjeri moj pogled na tebe i tvoje spasenje u kojemu mi je sva nada.

Primi me, Kralju nebeski, na istinski, intenzivan, blagotvoran razgovor s tobom u kojemu se gradi i hrani moj ljudski autoritet, jer ti si Svjedok vjerni, pa da onda mogu nositi i bodriti vjeru svojih bližnjih.

Hvala ti na svim znakovima po kojima mogu prepoznati kamo me tvoj Duh vodi. Hvala ti na svim onim ljudima koji su mi na mojem životnom putu dali vjeru, koji su mi pokazali da ti vjeran ostaješ.

14. prosinca 2019.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Sudbonosna pustinja

Vjera i nevjera na putu u slobodu (Izl 32,1-14)

Svima nam je događaj sa zlatnim teletom dobro poznat. Izraelska zajednica bijaše na putovanju iz Egipta u obećanu zemlju. Kad se Mojsije duže zadržao na brdu Sinaju, ljudi su od Arona tražili da im napravi lik nekog božanstva koji će ići pred njima. Aron daje nalog da mu donesu zlatni nakit.

1. slika: Izl 32,1s

Izlazak u slobodu naporan je i zahtjevan. Izraelski narod bio je pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika (Izl 2,23). Na Božju inicijativu dočekali su žuđeni čas oslobođenja (Izl 3,10: “izvedi moj narod” – Izl 12,51: “izvede Jahve sinove Izraelove iz zemlje Egipta”). Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni slutnjom o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode.

Ali sloboda je pustinja, u njoj se treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi su ljudski senzori u pustinji izvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnog sunca koje žeže, zbog prehladne noći, gladi i žeđi, napornog putovanja.

Sloboda je kušnja pri kojoj je Božji narod podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Sloboda je pustinja u kojoj se moramo osloniti na vlastite snage i uprijeti sve sile, želimo li doći do cilja. Njihova je odgovornost hoće li doći do Obećane zemlje i, uopće, za kojim će idealom ići. Oni odlučuju kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Više nema tlačitelja (Izl 3,7) na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve.

Na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek štuje i kome se klanja. Izraelci su istom primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsiju (Izl 32,1: Mojsije nas izvede iz zemlje Egipatske). A kad Mojsija nema, odustaju i od njega. Kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima (Izl 32,4: ovo je tvoj bog koji te je izveo…).

Pustinja je dio života u kojem će provrijeti ona dubinska potreba i liturgijska moć čovjekova da iskazuje štovanje. U pustinji se odmah dolazi do bitnoga. Čovjek traži nekoga za kim će ići, nekoga prema kome će usmjeriti svoje najdublje i najsvetije težnje.

“Napravi nam boga!” (32,1), viču Izraelci. Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kumir je jadna, drska i zavodnička patvorina.

2. slika: Izl 32,3–6

Od rastopljena zlata izlio je Aron lik teleta i proglasili su da je to bog, osloboditelj. Pred zlatnim teletom Aron gradi oltar na kojem će idućeg jutra prinijeti žrtvu. Uslijedit će pučko veselje.

Strahovita je uloga koju preuzima Aron. Iz izvještaja o Mojsijevu zvanju znamo kako Mojsije sama sebe drži teškim na jeziku (Izl 4,10) i Bog mu dodjeljuje rječitog brata Arona kao potporu (v14–16). Aron će biti glasnogovornik koji prenosi Božje riječi, on će zastupati Božji autoritet pred narodom i pred zlim vlastodršcem Faraonom. On je osobnost koja svojom jakošću podupire suradnju s Bogom. Upravo se Aron sada slama u slabosti. Isti čas i bez pogovora prihvaća idolatrijski prijedlog. Kao da je već imao spreman plan o zlatnom teletu, premda je on prvi morao znati izričit zahtjev: “ne pravite sebi kumira od zlata” (Izl 20,23). Aron izravno krši zakon.

Nakon što su Izraelci proglasili Mojsija osloboditeljem, pa odustali od njega, idu korak dalje i svoj dolazak u slobodu pripisuju pozlaćenom kipu (Izl 32,4). Nesretni Aron i to odmah povodljivo prima i gradi žrtvenik pred kumirom. Sutra je Jahvin blagdan, kaže on. Pripravit svečanost u čast Jahvi! Je li to u čast Jahvi? Procjenu će dati sam Bog (32,8): Zašli su s puta. Teletu od rastopljene kovine prinose žrtve. Njega proglasiše bogom.

Kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju (32,6). Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nam daruje našu vlastitu zbiljnost, kad zanemarimo Onoga koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti.

3. slika: Izl 32,7–10

U svetim visinama na vrh Božje gore, Gospodin upozorava svoga slugu Mojsija. Ovaj je narod tvrde šije. Ako Mojsije dopusti, gnjev će Božji na njih planuti i uništiti ih.

Bog prati sudbinu svoga izabranog naroda koji je za sebe stvorio od skupine potlačenih robova na rubu egipatskog društva. Kao što je onda sam “vidio njihove muke i čuo vapaje” (Izl 3,7), sada također prati što se to zbiva među njima. Božja je procjena izravna i jasna: “Brzo su zašli s puta koji sam im odredio” (Izl 32,8).

Jahve gleda i sluša. Prvi put nakon poziva Mojsijeva u kojem 2x stoji ראיתי (ra’îtî “vidio sam” 3,7.9) u Božjem govoru taj se isti oblik, 1. Sg., pojavljuje u riječima koje Bog upravlja Mojsiju u 32,9 (ra’îtî ). Da je točno čuo potvrđuje navod: “Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske” (32,8) koji doslovno opetuje proglas cijele zajednice (v4).

Sada je i Mojsijeva vjera na kušnji. Da je Bog, gospodar koji je svijet i ljude dozvao u život, doista htio istrijebiti i uništiti, zar bi trebao tražiti dopuštenja od svoga sluge? Ali Gospodin pita Mojsija: “Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim!” (32,10). Pritom Bog ipak ne odustaje od svoje dobrohotne namjere da daruje život velikom narodu: “Onda ću od tebe razviti velik narod” (32,10).

4. slika: Izl 32,11–14

U svojoj molitvi Mojsije postaje zagovornik naroda. Zašto da Gospodnji gnjev plane protiv naroda koji je izveo iz kuće ropstva. Neka se Gospodin sjeti kako je svojim imenom prisegnuo i obećao budućnost slugama svojim Abrahamu, Izaku i Izraelu.

Mojsije nije podlegao u kušnji. On zna da je Gospodin, a ne neko zlatno tele, njegov Bog. “Mojsije zapomaže pred Jahvom, Bogom svojim” (32,11) izvještava pripovijedni, objektivni dio teksta. S povjerenjem mu se obraća. Ne doziva kumire, nego se moli Bogu. Iz onoga što u molitvi ište, vidi se da očekuje mnogo i da ima povjerenja u moć molitve.

Mojsije se nije dao zaluditi i priznaje da je Gospodin izbavio Izraelce iz ropstva (Izl 32,11). Nije to Mojsijevo djelo kako to ponajprije proglašava zajednica (32,1) i kako Jahve pred Mojsijem formulira (v7). Pogotovu nije djelo kipa kako to potom zajednički izriču vičući (v4), što i Bog dobro čuje (v8).

Mojsije je smion i neposredan. Smjera izravno na Božju nakanu i želi je promijeniti. Ne okoliša, nego pogađa u srce. U Božjim riječima stoji: “pusti neka se moj gnjev raspali” (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na Božji gnjev, pitajući za svrhu: Čemu tvoj gnjev? (v11), i tražeći smirenje: Smiri svoj gnjev (v12). Na tom mjestu u izvorniku Mojsije traži Božje “obraćenje” jer u svojoj molbi rabi glagol שׁוב (šub – obrati se, okreni se od plamena svoga gnjeva! v12)

Kako tekst svjedoči, Mojsijeva je molitva uspješna. Njegova molba “Odustani!” (r. 12) nalazi svoje ostvarenje u zaključnom opisu: “I Jahve odustane” (r. 14). U izvorniku stoji riječ נחם (niham) koju jednako smijemo prevesti kao molbu “smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!” i potom kao izvještaj “i smilovao se!”

Mojsijeva je molitvena metoda podsjetiti Gospodina na njegove sluge, Abrahama, Izaka i Izraela. Mojsije se sjeća obećanja koje je Bog samim sobom zajamčio (r.13). Ono je potvrda da Bog neće “svaliti nesreću” (r. 14) na svoj narod, nego mu dariva život.

Bog je ostao vjeran svom obećanju da će dati potomstvo i zemlju. Već u početku Abrahamu govori: Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju (Post 12,7). O tome se obećanju izvještava više put (13,15; 15,18; 17,8; 24,7). Izaku Bog potvrđuje: “Tebi i tvome potomstvu dat ću sve ove krajeve, da izvršim zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu.” (Post 26,3). Jakovu kojemu je promijenio ime u Izrael obećao je prvom viđenju u snu (28,13), a potom će još jednom na javi opetovati: “Zemlju što je dadoh Abrahamu i Izaku tebi predajem; i potomstvu tvojem poslije tebe zemlju ću ovu dati.” (Post 35,12). To on dobro pamti pa kao starac o tome pripovijeda Josipu u Egiptu (48,4).

Spominjući tu božansku prisegu Mojsije ne samo da upozorava na Božju vjernost, nego njegove riječi ujedno svjedoče o povezanosti Knjige Izlaska s opisima u prvoj biblijskoj knjizi. 

ispravljeno: 28.10.09. 
2. izd. 14. 12. 2019.
CROSBI

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Proroci i Psalmi

Zimski semestar 2017./18.
pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji

četvrtkom u 9:00, Prilaz Gjure Deželića 75

1) 19.10.17. PDF * Fenomen proroštva. Psalmi Krista raspetoga (.ppt) * Abraham, prorok * Mirjam, proročica * Mojsije – uzor budućega proroka * Psalam 22 – snaga Kristove molitve * Molitve Raspetoga * Pogledajte: Psalmi Krista raspetoga (1. dio) * 2. dio

2) 26.10.17. PDF * Knjiga Proroka Izaije. Psalam 1 (.ppt) * “Koga da pošaljem?” * Svećenik Izaija * Božanska pouka za životni put (Ps 1) * Molitva s prorokom Izaijom * Poslušajte: Zvanje proroka Izaije (.mp3)

3) 9.11.17. PDF * Jeremijino zvanje (Jr 1), Novi Savez (Jr 31), Sudbina Knjige (Jr 36) .ppt * Savez srca u Jr 31 * Jeremija, svećenik * Prorok Jeremija * Baruh – blagoslovljeni tajnik prorokov * Molitva prorokom Jeremijom

4) 16.11.17. PDF * Prorok Ezekiel (.ppt) * Ezekiel – prorok svećenik * Zvanje i zadaća proroka Ezekiela * Živo srce (Ez 36,22–28) * Molitva s prorokom Ezekielom

5) 23.11.17. PDF * Daniel – prorok mudrac; Azarjina molitva (Dn 3,25-45); * Azarjina molitva * Molitva s Azarjom

6) 30.11.17. PDF * Mali proroci; Amos (.ppt), Psalam 105 * Zvanje proroka Amosa * Imenom zazvan * Molitva s prorokom Amosom * Davidov poziv na hvalu (Ps 105) * PDF * Jonin proročki uspjeh (.ppt) * Jonina druga molitva * Jedan dan u službi. Proročka depresija u Knjizi o Joni * Znak Jonin * Molitva s prorokom Jonom

7) 7.12.17. PDF * Hošea – prorok spoznaje; Psalam 51 * Grijeh i oproštenje u Ps 51 * PDF * Joel; Obadija (.ppt)

8) 21.12.17. PDF * Mihej – teolog ostatka; Proroštvo o Emanuelu (Iz 7,14) – u izvornom kontekstu (.ppt) * * Mihej – teolog Ostatka

Note * Biblijske molitve

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jedan dan u službi

Proročka depresija u Knjizi proroka Jone

U tekstu ove knjige Joni se nigdje ne pripisuje naslov „prorok“. On ipak pripada izabranim Božjim glasnicima budući da knjiga započinje prepoznatljivom proročkom formulom ili formulom o dolasku riječi Gospodnje: „Riječ Jahvina dođe (Joni)“ (ויהי דבר יהוה doslovno: „i bude riječ Jahvina“ 1,1) koja će se još jednom pojaviti u knjizi kao oznaka za početak drugog dijela (3,1).

Proročki naslov za Jonu naći ćemo u 2 Kr 14,25. Ondje se po „prezimenu“ בן אמתי („sin Amitajev“ 2 Kr 14,25; Jon 1,1) može vidjeti da je riječ o istom čovjeku. U 2 Kr opisana je paradoksalna situacija. Za kralja Jeroboama II. (14,23) u Sjevernom kraljevstvu stoji da je „činio što je zlo u očima Gospodnjim“ (v24) i da ide stopama svog prethodnika, imenjaka koji je začetnik rascijepa. Međutim upravo za nj Jona proriče da će vratiti Izraelu granice i povećati ga sve do Mrtvog mora, što se i događa (v25). Zapanjujući postupak Božji, kad unatoč zloći ne izbrisuje ime naroda, nego ga spašava po rukama grešnoga kralja (v27), signifikantan je za Knjigu o Joni.

Prema svom imenu Jona je kao „golubica“ iz Noine korablje. U opisu kako Noa želi izvidjeti je li se voda povukla u Post 8,8–12, doslovce u svakom retku nailazimo na hebrejsku imenicu יונה (jona) koja znači „golubica“. Ne označuje to ime samo da je Jona uplašen i bojažljiv nego da Jona unatoč mnogim vodama nalazi čvrsto tlo, uporište.

Semantičko polje „more/voda“ formalno obilježuje prvi dio Knjige o Joni (Jon 1s). Hebrejska imenica ים (jam, „more“) nalazi se čak sedam puta u tom prvom dijelu (1,4.5.9.11.12.13.15), a poslije se više ne pojavljuje. Imenicu „voda“ naći ćemo k tome u Jon 2,6 (מים majim). Kao u opisu potopa, tekst prvog dijela Knjige o Joni dočarava nam kako je potrebno naći suho tlo.

Golubica iz korablje nakon bujice potopnih voda najavljuje smiraj, nalazi mjesto gdje se može otpočinuti (Post 8,9). Noina golubica s grančicom u kljunu postaje sveopći simbol mira. I Jona je simbol smirivanja, stišavanja kako će pokazati kraj knjige.

Osobine

Jona je aktivist, poduzetan čovjek, a ima i dobre živce. Čim je do njega stigla Gospodnja riječ na početku knjige (1,1), on odmah preuzima inicijativu i daje se u bijeg. Odlazi u luku Jafu, pronalazi lađu koja plovi onamo kamo je smjesta nakanio „pobjeći“ (ברח 1,3). Jona ulaže svoj novac za vozarinu sve do onkraj Sredozemnog mora („Taršiš“) samo da umakne „ispred lica Jahvina“. S druge strane, kad se more uznemiri i kad dođe oluja, kad na lađi nastane duhovno-molitvena strka i čistka pri kojoj mornari hvataju i bacaju preko palube komade tereta kako bi oslobodili i olakšali lađu, naš užurbani aktivist Jona u dnu će lađe – tko zna kojim debelokožnim mirom – leći i usnuti. Kad svi prionuše na posao, Jona spava tvrdim snom (רדם 1,5).

Jona je iskren i hrabar. Neće zatajiti nego priznaje vlastito podrijetlo i vjeru u Boga. Ne niječe tko je, nego vlastiti identitet jasno i otvoreno povezuje s Bogom. Na upit mornara u lađi iskreno kaže: „Ja sam Hebrej i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju“ (1,9). Jona bez uvijanja priznaje i svoj bijeg: „sam im je pripovjedio da bježi od Jahve“ (1,10). Čini se da je spreman i žrtvovati se kad mornarima veli: „Uzmite me i bacite u more…“ (1,12). Kada pak kaže: „Zbog mene se diglo ovo nevrijeme na vas“ (1,12) očito spremno preuzima krivnju na sebe.

Proročka uspješnost

Rezultat do kojeg ponajprije dovodi Jonin postupak zapanjujući je. Lađari na putu u Taršiš dolaze do obraćenja. Ako 1,5 izvješćuje kako „svaki zazva svoga Boga“ (ויזעקו אישׁ), neočekivano u 1,14 čitamo da svi oni „zazvaše Jahvu“ (ויקראו). Mornari, pritisnuti nevoljom na olujnom moru, postaju zajednica: više ne zaziva svatko za se, nego zajedno „zazvaše“. U hebrejskom jeziku u 1,5 rabi se glagol koji znači zapomaganje, vrištanje, i uza nj stoji distributivna oznaka „svatko“; u 1,14 međutim stoji „zvati, zazivati“ i nema distribucije.

Pritom negdašnji inovjerci izgovaraju vlastito Božje ime „Jahve“. Odjednom se sveto ime, dano na vječni spomen, nalazi u njihovu upravnom govoru. Obraćaju se izravno Bogu i to opetovano: „Ah, Jahve, ne daj da poginemo… jer ti si Jahve, činiš kako ti je milo“ (2x יהוה 1,14). Osim toga oni prinose žrtvu Jahvi i čine zavjete (זבח + נדר 1,16). Jonino obraćenje, međutim, uslijedit će kasnije. Tek u molitvi progovorit će o svom prinošenju žrtve i ispunjenju zavjeta (זבח + נדר 2,10).

Drugi dio knjige pokazat će silan, premda jednodnevni, Jonin proročki nastup. Već nakon svega jednog dana naviještanja, kad je prorok obišao tek trećinu Ninive koja je bila velika „tri dana hoda“ (Jon 3,3), narod se spremno obraća (3,5). Sam kralj na Joninu propovijed reagira: sišao je s prijestolja, skinuo plašt sa sebe, odjenuo se u kostrijet i sjeo u pepeo. Jona, eto, postiže dvostruk uspjeh: obratili su se mornari na lađi za Taršiš, obratit će se puk ninivski, obratit će se i kralj.

Jonino obraćenje

a) Silaženje. Prvi je dio knjige formalno odijeljen od drugoga i pomoću glagola ירד (jarad, „silaziti“ 4x 1,3[2x].5s) koji po učestalosti i značenju također služi kao ključna riječ. Prožima tekst 1. i 2. poglavlja i povezuje ga u cjelinu, a potom se više ne pojavljuje. Subjekt je uvijek Jona: Jona silazi sve dublje, do dna.

Umjesto da pođe prema Ninivi, Jona „siđe“ u Jafu (1,3a). Ondje nalazi lađu pa se – u prijevodu doduše „ukrca“ – ali u izvorniku i stvarno „siđe“ u lađu (1,3b). Za nevremena, dok mornari počinju vapiti i moliti, Jona silazi još niže: na dno lađe (1,5). U razvoju njegova osobnog obraćenja prorok sam uviđa svoje silaženje, pa u molitvi priznaje u prvom licu „siđoh“ (2,7).

b) Preokret. Je li bitan pomak u Joninu obraćenju nastao kad izražava spremnost da sama sebe žrtvuje, nudeći da bude bačen u more (1,12)? Možda je to doista pozitivna požrtvovnost kojom želi druge spasiti, a možda je to još jedan pokušaj da i dalje „silazi“ u morske dubine, pa i u smrt kako će pred sam kraj knjige tražiti (4x מות „umrijeti/smrt“ 4,3.8s), samo da pobjegne.

Stvaran je preokret u tome da Jona dolazi do osnovnog dalekosežnog uvida koji ispovijeda na kraju molitve u utrobi velike ribe. Hebrejski prijedlog -ל koji imenicu „spasenje“ pripisuje subjektu kao svojinu znači: „spasenje pripada Gospodinu“ odnosno „Jahve ima spasenje“ (2,10). Jona spoznaje da se u potrazi za izbavljenjem treba obratiti Bogu, a ne bježati od njega.

Formalno je jasan početak drugog dijela kad se drugi put u knjizi pojavljuje ona ista proročka formula s početka knjige (3,1 < 1,1). U tekstu stoji izričita naznaka שׁנית (šenit, „drugi put“).

Temeljit Jonin preokret na početku drugog dijela jasno se vidi iz odgovora na drugi poziv od Boga. Na opetovanu riječ Gospodnju: „Ustani, idi u Ninivu“ (3,2 < 1,2) Jona se sada spremno odaziva i poslušno izvršava: „Jona ustade i ode Ninivu“ (3,3).

Jonina molitva

Jona najprije ni jednom riječju ne odgovara na riječ Božju izrečenu u 1,2. Zatim, osjetivši zastrašujuću blizinu smrti, „sišavši“ do dna, prestaje okolišati. Ni bježanje (ברח 1,3.10; 4,2), ni pripovijedanje i javno priznavanje pred drugima (1,10), pa ni žrtvovanje samoga sebe (1,12.15) nisu ono pravo. Tek u dubinama, u tmini riblje utrobe, Jona se obraća na pravu adresu. Progovara Bogu u molitvi: „Ti si mi čuo glas… ti me baci… ti iz jame izvadi život moj“ (2,3–10). Jona pri tom pronalazi pravi uzrok svojih nevolja. Pripisuje i valove i nevolje Bogu („sve poplave tvoje i valovi“ 2,4). Ono što Jonu muči jest tjeskobna misao koju uspijeva izreći pred Bogom: „odbačen sam od očiju tvojih“ (2,5).

Kao što prije nije zatajio svoj identitet (1,9), slično i u svojem hvalospjevu prvi put otvoreno priznaje u dijaloškom, izravnom obliku „Jahve, Bože moj“ (2,7). Silno je to predanje Bogu nakon upornog bježanja!

Jona će još jednom progovoriti u molitvi, ali ne hvalospjevno, nego predbacujući (4,2s). U tom prigovaranju pokazat će da je za važnu spoznaju o tome da je kod Boga spasenje do koje je došao u samoći i mraku riblje utrobe potrebna dodatna šutnja i slušanje na kraju knjige. Uvid da je od Boga spasenje, a ne propast, još nije ušao u dublje emocionalne predijele Jonina bića kad on goji depresivne samoubilačke misli i traži svoju smrt (4,3).

U toj drugoj Joninoj molitvi 4,2s, Jona se nalazi u odsudnoj bitci sa svojom slikom o Bogu. Njemu je krivo što je Bog spasio Ninivljane. Jona bi izgleda očekivao da Bog razori i satre. Tu u potpunosti izbija na površinu mukla depresija koju je zacijelo i prije u sebi nosio kad je htio pobjeći pa makar i na dno mora („baciti u more“ 1,12.15). U svojoj drugoj molitvi tu stisku i bol izriče više puta. Dvaput pred Bogom kaže da mu je smrt bolja nego život (4,3.8), a poslije ističe da je ljut „na smrt“ (4,9). Premda Jona traži da mu se život oduzme (4,3), Bog opetuje svoje pitanje o Joninoj ljutnji (4,3.9) i dopušta da prorok izrekne svoje duševno stanje.

Završetak knjige jest Božja riječ (4,10s). Jona ostaje samo slušatelj. Možemo i u tome prepoznati dragocjen oblik molitve. Od bijega preko velikih riječi i preko razračunavanja, do tišine, slušanja, izravnog učenja. Sav put Jonin škola je za život s Bogom. Jona će doći do mjesta gdje je sam utihnuo. Cio pothvat Bog poduzima da podigne proroka kojemu mora posvetiti veću pažnju nego li cijeloj Ninivi.

Razlozi za bijeg

a) Smijenjeni prorok. Jonino obraćenje sporo napreduje. Na otvoren poziv zapovjednika lađe: „Ustaj, zazivaj svoga Boga!“ (1,6) još ne počinje moliti, nego tek u 2. poglavlju. Jona zasigurno ne prepoznaje u ustima zapovjednika onaj isti Božji nalog koji će još jednom čuti: קום קרא (3x 1,2.6; 3,2). Par istih hebrejskih glagola u imperativu koji se dvaput nalazi unutar Božje riječi („ustani, propovijedaj!“ 1,2; 3,2) sadržaj je zapovijedi kapetana broda („ustani, zazivlji“ 1,6). Jona je već na lađi smijenjen jer zapovjednik prenosi Božje riječi i upozorava na opasnost, izvršavajući tako proročku zadaću namijenjenu Joni.

U drugom će dijelu knjige Joninu proročku ulogu preuzeti ninivski kralj. On je taj koji poziva na molitvu i obraćenje proglašujući: „Neka glasno Boga zazivlju, i neka se obrati svatko sa svojeg zlog puta i nepravde koju je činio!“ (3,8). Jona je u Ninivi definitivno smijenjen. Od početka je mogao slutiti da će biti samo „jedan dan“ (3,4) u službi i da će potom biti otpušten. S pravom bježi od takva nalogodavca, prezren, zanemaren, suvišan. Nema veličanstvenih nastupa i govora, nema uspjeha i glasovitosti. Jedan dan i gotovo.

b) Sadržaj proroštva. Jona prolazi Ninivom razglašujući: „Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena!“ (3,4). Odakle mu to? Takvu Božju riječ u knjizi nećemo naći. Jona ne zna pravo što mu je naviještati. Za razliku od drugih proroka kojima je jasno priopćen sadržaj poruke koju će naviještati, Bog Jonu šalje u tuđinski grad s općenitom naznakom: „propovijedaj u njemu“ (1,2) i poslije „propovijedaj u njemu što ću ti reći“ (3,2). Razumljivo da prorok bježi kad pravo ni ne zna što treba reći. Kako izići pred okupljeno slušateljstvo bez pripravljena govora? Jona, eto, istom treba naučiti čuti i prepoznati Božji glas. Stoga će kraj knjige i pustiti da Gospodnja riječ odjekuje (4,10s), a Jonu će ostaviti u šutnji da pronikne ono što već zna i što je na vlastitoj koži iskusio: Bogu pripada spasenje (2,10).

Na tragu velikoga proroka

U teškoj i tjeskobnoj drugoj molitvi (4,2s), sročenoj kao predbacivanje, Jona veli: „znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem“ (4,2). Tako gotovo doslovno preuzima riječi iz objave Mojsiju (Izl 34,6). Tek dva pridjeva, „milosrdan“ i „milostiv“, mijenjaju mjesta.

Mojsiju je u odsudnom času, kad je nakon grijeha sa zlatnim teletom trebalo iznova izraditi ploče zakona, darovan izvanredan susret s tajnom Božjeg bića. Od toga mu je lice sjalo, „izbijala je svjetlost“ (Izl 34,29.30), te je tako Bog na nov način potvrdio Mojsijev autoritet pred zajednicom. Istovjetnom definicijom Božje dobrote, biblijski tekst dovodi Jonu u vezu s uzor-prorokom Mojsijem i još jednom ističe da je bitna zadaća proroka spoznati kakav je Bog zapravo.

23.01.2007., ispravljeno 29.05.2009.
2. izd. 2019.
CROSBI

p. Niko Bilić SJ

Vidi: Jonina druga molitva

Znak Jonin

Kategorije
Duhovnost Nastava

U napetosti između institucije i karizme

Duhovno zvanje jednog ‘ne-proroka’
Am 7,10-17

https://www.shepherdofsouls.com/

Amos djeluje otprilike između g. 780. i 740. prije Kr., najvećim dijelom za vladavine Jeroboama II., izraelskog kralja (v. Am 1,1) koji je već od 793./92. na vlasti kao suvladar pod kraljem Joašom. Stoga Amos pripada među najranije svetopisamske proroke. Nakon pojavljivanja proroka Ilije i Elizeja unutar Prve i Druge knjige o kraljevima Amos bi sa svojom najstarijom “samostalnom” proročkom knjigom zapravo morao kronološki doći na prvo mjesto kod tzv. dvanaest “malih proroka” u Bibliji, ispred Hošee i Joela. Jednako kao i Hošeu možemo ga držati neposrednim pretečom velikog Izaije jer se Izaijin poziv zbiva pri kraju Amosova djelovanja (740./39. pr. Kr.)

O pozivu proroka Amosa Sveto pismo posve kratko izvješćuje unutar odlomka Am 7,10-17. Taj tekst nalazi se u završnoj trećini Amosove knjige i – u okviru 7. poglavlja – nadovezuje se na tri viđenja (r. 1-3; 4-6; 7-9) koja započinju naznakom da je riječ o Božjoj objavi i upriličuju prijetnje usmjerene “na kuću Jeroboamovu” (r.9). Prikazom sukoba s ‘kraljevskim’ svećenikom (usp. r. 13) Amasjom poglavlje se zaključuje, a napomena o Amosovu pozivu izrečena je u tom sporu.
Naznaku nevolje kao potreban element za prepoznavanje duhovnog zvanja u Svetom pismu naći ćemo u kontekstu Knjige Amosove u obliku opće prijetnje popraćene zastrašujućim slikama o nesreći koja dolazi. Ta se opća prijetnja zaoštrava u “neću ga štedjeti” (Am 8,2), izrazu koji je neposredno oprečan prolazu i napose odabranom pomilovanju i poštedi u pashalnoj noći (glagol pasah u Izl 12,13.23). Prijetnja ima svoj hiperbolični vrhunac u trostrukom proricanju izgnanstva (Am 5,5; 7,11.17), gdje hebrejski izvornik donosi podvostručeni glagolski izraz koji znači: “sasvim sigurno će ga prognati, tj. odvesti u progonstvo”. Nalog je u tekstu zabilježen u Am 7,15 kao Gospodnja riječ: “Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu”. Prigovor i otpor ne dolazi od Amosa nego od Amasje u zabrani koju izriče. Kad Amasja zapovijeda: “da nisi više prorokovao” (7,13), on izravno protuslovi i prkosi nalogu Gospodnjem. U izvornom je tekstu imperativu “prorokuj” iz r. 15 suprostavljen isti taj oblik u r. 13, samo s izričitom negacijom “ne” (hebr. lo’) pred njim. Za utješno obećanje potpore u Amosovoj knjizi nedostaje uobičajen, povjerljiv, pa i intiman izraz “ja ću biti s tobom”. Gospodinovo obećanje zacijelo treba potražiti istom na kraju knjige (Am 9,11 i slj.) u opisu obnove koju će donijeti Jahvin dan – inače u najvećoj mjeri prikazan kao zastrašujuća prijetnja – u ‘onaj dan’ Jahve će ‘podići’ (= uskrisiti, uspostaviti, Am 9,11).

Obično svetopisamski izvještaj o zvanju obilježava glagolski par ‘poslati – ići’. Kod Amosova poziva ‘ići’ nalazimo unutar upravnog govora kao imperativ koji Bog upućuje Amosu. Ali uza nj nalazimo riječ ‘uzeti’ koja naznačuje poseban Božji zahvat i ovaj događaj zvanja približava “uznesenju”. ‘Uzeti’ je naime u Svetom pismu znak raspoznavanja za “uznesenje” kojim je Bog Henoka i Iliju iz zemaljskog života uzeo direktno sebi (Post 5,24; 2 Kr 2,3). Kod Amosova zvanja “uznesenje” biva razumljivo u svezi s činjenicom da Amos potječe iz Južnog kraljevstva, a djeluje na sjeveru. Amos je rodom upravo iz grada ‘pametne’ (2 Sam 14,2) udovice koja hrabro sudjeluje kod pomirivanja u Davidovu kraljevstvu. Bog Amosa ‘uzima’ u neku vrstu progonstva da bi prorokovao. Mudru udovicu zahvatila je i vodila moć odozgora pa se dala u akciju koja završava poljupcem pomilovanja kad David oprašta pobunjeniku Abšalomu (2 Sam 14,33). Slično možemo kod Amosa imati povjerenja da će i njegova poruka – usprkos zastrašujućim tonovima i bojama, i usprkos povijesnom padu Samarije g. 721. pr. Kr. – napokon ipak doći do pozitivnog završetka (usp. Am 9,11 i dalje).

Znakovito je da ‘poslati’ u odlomku Am 7,10-17 hebrejski izvornik pripisuje Amasji kao subjektu (U prijevodu skriven u “poruči”, kad Amasja šalje glasnika kralju). Isto tako Amasji u usta stavlja Amosu upravljen imperativ “Idi!” (u prijevodu kao “Odlazi!” r. 12, slično i “Prorokuj!”) koji zapravo pripada Gospodnjoj riječi u r. 15. Sveti tekst zacijelo želi upozoriti na trajnu opasnost da preuzetno i oholo stajemo na Gospodinovo mjesto i pripisujemo si Njegovu ulogu.

Mojsije je pasao ovce kad ga je ukazanje u gorućem grmu povelo u pustolovinu oslobađanja Izraela iz ropstva (Izl 3). Davida su dozvali s paše da ga prorok Samuel pomaže za kralja (1 Sam 16). Amosov poziv povezan je s Mojsijevim i Davidovim po tome što ga Božje uzimanje zateklo kod “stada” (Am 7,15; usp. Izl 3,1; 1 Sam 16,11). Poput Elizeja, Ilijina nasljednika (1 Kr 19,19) Amosa Božji poziv odvodi od njegova svagdanjeg posla s domaćim životinjama. I za jednog i za drugog izvorni tekst istim prijedlogom veli da su se upravo nalazili “iza” njih.

Bolan sukob s religijskim i političkim ustrojem jasno izbija na vidjelo: Ponajprije Amasja, betelski svećenik, u prvom dijelu odlomka (r. 10 i dalje) daje tužiti proroka pred kraljem pa tako žuran i opasan proročki proglas dospijeva i do samog Jeroboama II. Ono što je prorok u viđenju primio kao objavu (“mač”, r. 9) obznanjuje se i vrhovnom vladaru osobno (“mač”, r.11). Amasja potom (u drugom dijelu, r. 12 i dalje) svoj napad usmjerava izravno na Amosov identitet i proročko poslanje. Proroka oslovljuje, vjerojatno pejorativno i s prezirom: “vidioče” (r. 12). “Stranci napolje!” ili “Gubi se, došljače!” – tako bismo mogli shvatiti riječ koju službeni hramski svećenik upravlja Amosu koji si ni po svećeničkom rodu ni kakvom izobrazbom nije priskrbio pravomoćno odobrenje za svoj nastup, a ipak tvrdi kako navješćuje Riječ Božju (Am 3,1.8). Amos sam veli da nije prorok i da ne pripada “proročkim sinovima” (r. 14), učenicima koje je već prorok Elizej okupljao oko sebe da ih pouči i podijeli s njima svoju sudbinu. Unatoč tome Amos djeluje u istoj Izraelskoj zemlji na sjeveru, koja imenom ‘Jeroboam’ podsjeća na raspad velikog Davidova kraljevstva i kultno odvajanje Sjevera. Bogoštovno otpadništvo, naime, jeruzalemski biblijski pisci, deuteronomisti, nošeni vjerom u jedinog Boga Spasitelja s pokudom obilježavaju kao ‘grijeh Jeroboamov’. Kao što se već s Ilijom i Elizejem zbilo i Amosa proročko poslanje dovodi tako daleko da ima posla s političkim vrhom: pred kraljem je otpužen kao organizator urote (r.10). Predbacuje mu se, slično kao što je Ahab Iliju optužio (1 Kr 18,17), da njegovo proročko djelovanje tjera u nevolju svekolik puk Izraelskog kraljevstva (v. ‘dom Izraelov’, ‘zemlja’, r. 10). Amosa proglašuju političkim opasnim.

Javno razglašavati upozorenje o sigurnoj propasti nipošto nije ugodna zadaća. Amos je, međutim, izvršava, što očito izaziva nezadovoljstvo u onima koji je čuju, pa on sama sebe čini omraženim i prezrenim. Alarmantno upozorenje i navještaj sigurnog progonstva, koji se u tako žestokom obliku (“sasvim sigurno će ga prognati”) inače nigdje u Starom zavjetu ne nalazi, u Knjizi Amosovoj se tri put ponavlja. Od toga se čak dvaput kobno proroštvo nalazi upravo u ovom odlomku Am 7,10-17 (r. 11 i 17). Tako postaje još razumljiviji sraz s religijom, kojoj je prva zadaća skrb za utjehu i oslobođenje, zaštitu i sigurnost kod Boga te za obećanje i čuvanje života. Upravo zbog toga Amos sama sebe tumači i predstavlja kao ‘ne-proroka’ (r.14). Takvo tumačenje vlastite osobe počiva na činjenici da ga je sâm Bog “uzeo” (r. 15) i to Amosu omogućuje da u trećem i posljednjem dijelu odlomka (r. 14-17) na izravan napad odgovori jednakom žestinom. Temeljito je stavio u pitanje i strahovito uzdrmao Amasjin svećenički identitet, a obećanje Božje ponavlja i potvrđuje (r.17).

2. izd. 14. 12. 2019.
CROSBI

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Živo srce (Ez 36,22–28)

U poznatom Ezekielovu tekstu o novom srcu od mesa jasno se vidi da Bog zna što hoće. Stalo mu je do svetosti njegova imena. Svetost njegova imena pokreće ga u akciju (Ez 36,22). Sam će posvetiti svoje ime (v23). Jedino on može učiniti ono zašto molimo svaki put kad izgovaramo „Oče naš”.

Božji interes za vlastito ime i za njegovu svetost, to Božje zalaganje i zauzimanje sažeto je u čuvenom načelu duhovnosti: sve na veću slavu Božju. Nisu to duhovni učitelji izmislili. To je jasno izrečen Božji interes. Njegov ponos, čast i osjećaj vlastite vrijednosti, njegovo samopoštovanje i neotuđivo dostojanstvo to je Božji motiv. Takav duh Bog želi dati nama, kako zapisuje Ezekiel. Udahnut će ga u nas (Ez 36,27).

Prorok Jeremija ustanovljuje da nisu bile dovoljne kamene ploče s napisanim Zapovijedima. Tražilo se nešto više, dublje. Bog piše u srce čovjekovo (Jr 31,33). Ezekiel se spušta još dublje i otkriva nam da je i tu problem. Sam materijal na kojem se piše valja izmijeniti. Srce treba biti obnovljeno. „Kameno srce” (Ez 36,26) jasna je slika tvrdoće, krutosti, bešćutnosti, neosjetljivosti. Kamen ne vidi, ne čuje i ne razumije. Kamen je u Bibliji materijal od kojeg se izrađuju i kipovi lažnih bogova, kumiri, a sveti tekst opetovano ističe: oni nemaju osjetila. Kamen kod Ezekiela označava još jedan kontrast. U idućem poglavlju Ez 37 Prorok opisuje cijelu vojsku mrtvih kostiju koja će na čudesan način biti oživljena. Kamen označava mrtvilo, ukočenost i smrt, nasuprot darovanom životu.

Zapisane riječi u Ez 36,22–28 izravno su upućene zajednici, slušateljima. Riječi su to koje izravno smjeraju na sugovornika. Kao i drugdje u Sv. pismu to je Božji govor u prvom licu. Bog otkriva svoje srce govoreći o svojim nakanama i aktivnostima. On će pokazati svoju svetost, on će okupiti svoj narod. Nije to opisni govor o nekoj trećoj skupini, nego adresat i sugovornik jest zajednica označeno kao „vi” – mi koji čitamo i slušamo.

Jedna od istaknuta najava ovog kratko teksta jest poznavanje Boga. Kod Ezekiela je riječ ne samo o zajednici izabranog Božjeg naroda, nego o svjetskim narodima. „Znat će narodi da sam ja Gospodin” (Ez 36,23). Tu se pojavljuje biblijski naziv goj koji označava tuđe, nežidovske političke zajednice, uobičajeno u teološkom rječniku nazivane: „pogani”. Davno prije negoli je apostol Pavao krenuo u svoju misiju i postao apostol naroda, Bog sam jasno je izrekao svoju inicijativu, a i metodu kojom će je izvesti: Božji narod postat će nositelj i pokazatelj Božje svetosti tako da svi upoznaju Boga. Govor o srcu u Crkvi je poziv i zadatak da sami izbliza poznajemo Boga, ali i da ga i drugi po nama mogu upoznati.

U Ezekielovu tekstu može se raspoznati lijepa i važna uloga proroka. Otkriva nam je nalog izravno upućen od Boga Ezekielu: „Reci domu Izraelovu!” (v22). Prorok se toliko predao u službu Bogu da Bog može njegovo vlastito „ja”, njegovu osobu, uzeti kao svoju. Slušatelji gledaju prorokov lik, čuju prorokov glas, ali jasno prepoznaju Riječ Božju.

Srce je središte. To pokazuje opis koji korak po korak seže sve dublje. Na prvoj je razini riječ o škropljenju vodom koje Bog najavljuje (v25a). Čista voda pere. Na drugoj je razini očišćenje. Bog čisti od nečistoća i od kumira (v25b). Na trećoj, najdubljoj razini jesu srce i duh zajedno (v26). Već Jeremija najavljuje novi savez između Boga i ljudi, a ovdje je riječ o novom srcu i duhu. Bog daje čovjeku novo središte osobnosti. Mijenja osobu na najdubljoj razini.

U izvještaju o stvaranju još nije sasvim formulirano koji to „životni dah” Bog udahnjuje u čovjeka (Post 2,7). Ovdje je stvar posve jasna. „Svoj duh udahnut ću u vas” piše Ezekiel (36,27). Što se zbiva na dan Duhova davno je najavljeno. Božji Duh ispunja ljude. Nije tu riječ o nekom spiritizmu i umišljenom uzdizanju u više sfere. Duh čini da živimo po njegovim propisima i držimo se njegova božanskog prava (v27). Duh Božji ne vodi nas samo u svoje visine, nego daje da živimo s obje noge na zemlji. Naše je obitavalište ovdje, u zemlji otaca (v28). Ovdje se Bog obvezao na pripadnost nama, a pripadanje jest stvar živoga srca.

02.07.07.;  dopunjeno 21.01.09.
2. izd. 14. 12. 2019.
CROSBI

Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jeremija, svećenik

Michelangelo, Ieremias (Cappella Sistina)

Poslušajte!

Čuveni prorok Jeremija već svojim imenom podsjeća na to da je Bog onaj koji uzvisuje i može darovati čovjeku da se uzdigne do najviših duhovnih vrhunaca. Jeremija pripada svećeničkom rodu iz Benjaminova plemena, sa zavičajem blizu Jeruzalema.

Sam opisuje vrlo dojmljiv doživljaj duhovnoga zvanja. Od majčine utrobe poznat je svome Bogu koji ga postavlja za univerzalna proroka. Od početka otvoreno razgovara s Bogom i iznosi primjedbe. Poznato je kako svoj otpor obrazlaže svojom mladošću i nedoraslošću. Još je „momak“- ne posjeduje autoritet samostalnog gospodara i oca obitelji, nego je „mali“, poput kakva sluge i učenika, poput Samuela koji služi u svetištu pod nadzorom Elijevim. Ali božanski Pedagog zabranjuje mu da tako misli o sebi. Pokazat će se da je Božji postupak ispravan jer usprkos vlastitoj procjeni da „ne zna govoriti“ Jeremija je izvrstan govornik, umjetnik riječi i tvorac najopsežnijih proroštava u Svetom pismu. Njegova svećenička služba nije vezana uz hramske prinose, nego je prije svega Božji glasnogovornik i molitelj. Već kod poziva doživljava kako Božja ruka dotiče njegove usne. Bog stavlja svoju riječ u njegova usta i obećava da će bdjeti nad njom da bude izvršena. Pretvorit će je u oganj (5,13).

Jeremija mora slikovito opasati svoje bokove za težak boj. U Božje ime treba ispitati putove izabranog naroda (6,27) i utvrditi kako stvari stoje. Sučelit će se s kraljevima, glavarima pa i sa samim hramskim svećenicima koji su se iznevjerili svom poslanju – poučavaju na svoju ruku (5,31), postali su varalice (6,13; 8,10). Nije lako cijeloj zajednici prenijeti teške optužbe da su nezahvalno zanemarili Božje vodstvo i da su zemlju koja im je darovana oskvrnuli (2,7). Sama nebesa Jeremija poziva na zgražanje pred takvim nedjelom.

Jeremija je zacijelo najpoznatiji po tome što osobno proživljava duboku patnju zbog svega što se zbiva. Trpi od božanske ljutnje i ne može više izdržati (6,11). Suosjeća sa zajednicom u kojoj se nalazi: i on je prožet strahom pred velikom najezdom koja prijeti (6,24.26). Osobita je bol što već unaprijed zna da prema Božjoj najavi neće poslušati njegove riječi i neće se odazvati (7,27s).

Dok su svećenstvo i hramski proroci poticali bunu, pozivljući se na neosvojivost svetoga grada, Jeremija je na drugoj strani. Zove na Bogu odani realizam. U podložnosti, pa i u sužanjstvu vidi bolju opciju za nov početak i duhovno pročišćenje, što se očituje i u dvije poslanice prognanicima koje su sačuvane u njegovoj Knjizi i onoj proroka Baruha. On zna da će izgnanstvo biti ograničeno na jedan ljudski vijek, o čemu poslije i prorok Danijel promišlja.

Svećenik Jeremija ozbiljno uzima svoju pripadnost Bogu. Traži od svih da Bogu prepuste svoju parnicu kao što je sam to učinio. Uhićen i javno kažnjen, bičevan i stavljen u klade, duboko trpi i pretače svoju muku u potresne tužaljke. Po Božjem nalogu po drugi će put diktirati svoja proroštva vjernom pomoćniku Baruhu zato da ostanu zapisana. Ljuto razočaranje Jeremija će doživjeti i kad ga bjegunci sa sobom povedu u Egipat. Ondje će opet prepoznati poganske kultne običaje protiv kojih je već u mladosti morao prorokovati.

Dragocjen izvještaj u Drugoj knjizi o Makabejcima svjedoči kako se Jeremija prije bijega pobrinuo da Kovčeg Saveza i važne predmete iz Hrama sakrije na istom onom brdu, brdu Nebo, odakle je Mojsije motrio obećanu zemlju. Tako mogu ostati u tajnosti sve dok Bog opet ne okupi svoj narod i smiluje mu se. Posljednji put Jeremija se u starozavjetnim spisima pojavljuje u viđenju, u snu Jude Makabeja kao dostojanstveni starac koji se moli za narod i sveti grad. Tako nam otkriva bitnu funkciju svećenika da bude zagovornik. To poslanje, eto, ni smrću ne prestaje.

(22.01.; 23.02.) 24.02.2010. 08.11.2011.
2. izd. 13. 12. 2019.

p. Niko Bilić SJ