Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Žarište kršćanstva

Ustroj i poruka teksta o blaženstvima u Mt 5,1-12

James Tissot, Govor o Blaženstvima (1886.-96.), iz niza Život Kristov, Brooklyn Museum

Prava egzegeza – tumačenje Biblije, vodi nas natrag k Riječi Božjoj, daje nam da je dublje, bolje i više razumijemo. Toj se zadaći, skromno ali odvažno, posvećuje i naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i u ovoj novoj, neobičnoj akademskoj godini. Stoga sa strahopoštovanjem promatramo ovaj cijenjeni, globalno poznat sveti odlomak u Matejevu evanđelju (Mt 5,1-12) koji opisuje žarište kršćanstva.

Kratak uvod ocrtava prizor s Isusom, koji je zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio teksta Mt 5,3-10 donosi Isusove prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7) kojima, na isti opisan način, govoreći o “njima” u trećem licu, u čuvenih osam blaženstava nabraja one ljude koje proglašava sretnima, primateljima milosti. Kad slušamo o siromašnima, o ožalošćenima, o gladnima i žednima, o progonjenima, s pravom se odmah pitamo: Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost?  U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno svojim slušateljima: “Blago vama!”

Deset zapovijedi, kao svojevrsni temeljni zakon Božjega naroda u Starom zavjetu, u Bibliji pronalazimo na dva mjesta – ponavlja se, što ponajprije ima svoje pedagoške razloge (Izl 20,1-17; Pnz 5,6-21). Slično ćemo i Blaženstva, taj ustav kršćanske vjere, naći na dva mjesta. Osim Mateja, bilježi ih i Lukino evanđelje (Lk 6,20-26), koje Isusa prikazuje kako govori u nizini (Lk 6,17), naglašavajući da se Gospodin i Učitelj spustio i ponizio. Sin Božji postao je Sin Čovječji. Osnovna razlika od Matejeva evanđelja jest u tome što se ovdje Isus u Blaženstvima odmah izravno obraća svojim učenicima i tako od početka pokazuje o kome je riječ. Osim toga, u Lukinu evanđelju, odmah uza svoj stijeg s četverostrukim “Blago vama!” (Lk 6,20-22) postavlja i onaj suprotni s četverostrukim “Jao vama!” (6,24-26), a upućuje ga sitim bogatašima, koji se smiju i nasljednici su lažnih proroka. Zacijelo je ova podjela također poslužila sv. Ignaciju, utemeljitelju Družbe Isusove, da u čuvenim Duhovnim vježbama zacrta središnje Razmatranje o dvije zastave.

Opće je poznato da je središte Isusova života i naučavanja Otac nebeski. Vrijedi li to i za samu strukturu teksta o blaženstvima u Matejevu evanđelju (Mt 5,3-12)? Isus devet puta ponavlja “blaženi” (grč. 9x μακάριοι 5,3-11). Uz to upravo devet puta govori o Ocu koji tješi (5,4), nasićuje (r. 6), iskazuje smilovanje (r. 7), dodjeljuje naslov svojim sinovima (r. 9), Otac im je (r. 9), Bog, vidljiv čistima (r. 8), nebeski kralj siromasima (r. 3) i progonjenima (r. 10), ima spremljenu veliku plaću (r. 12).

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. On je naš Učitelj za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našemu unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srcem počeli prikupljati svoja prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Kad smo mala djeca, ako imamo dobre roditelje, oni se s ljubavlju i velikom skrbi brinu za to kako nam je. Važan dio naše samostalnosti, našega sazrijevanja i odrastanja jest voditi brigu o svojemu unutarnjem životu. Osim onih doista najbližih s kojima dijelimo život, nitko od ljudi nema izravnoga uvida u to kako mi je, koliko sam zadovoljna osoba i koliko mi je dobro, pa, prema tome, ni od koga ne mogu pravo očekivati da se brine za ono što je u meni najdublje i najsvetije, najvažnije. Zato njegu, blagost i milosrđe valja primijeniti u postupanju prema vlastitoj duši, prema osobnomu duhovnom životu.

Početak i kraj

Možemo li u tekstu o Blaženstvima relativno jednostavno prepoznati drevni hebrejski ustroj koji naslov takoreći piše na kraju? Poznajemo takav fenomen, primjerice, iz Levitskoga Zakonika u popisu brojnih uputa, a i na završetku cijele knjige (“Zapovijedi koje je Gospodin dao Mojsiju za Izraelce” Lev 27,34). Još je daleko poznatije kako, u opisu prelaska preko Crvenoga mora (Izl 14), završetak, nakon sažeta ponavljanja (“posred mora po suhom” Izl 14,29), daje teološki naslov cijelome poglavlju (“osvjedoči se Izrael o moći Gospodnjoj” 14,31). Posljednji redak Evanđelja o blaženstvima otkriva da Rabbi Isus, kad im se izravno obrati, u svojim slušateljima vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost njima nagoviješta.

Početak poglavlja ističe da Isus gleda svoje okupljene slušatelje i uspinje se na goru. Izvrsno je to upozorenje kako u čitanju biblijskih tekstova valja živo paziti na kontekst. Kome Gospodin govori? Prva rečenica spominjući mnoštvo (4,25; 5,1) veže se uz prethodno poglavlje. Ondje su navedeni slušatelji kojima Isus, svečano započinjući poučavanje, upravlja Govor na gori. Od “učenika” (grč. μαθηταί 5,1) koji su mu pristupili, a s tim se nazivom ovdje prvi put u Evanđelju pojavljuju, do sada ćemo poimence naći tek dvaput po dva brata: Petra i Andriju (Mt 4,18) te Ivana i Jakova (4,21).

“Mnoštva” i to “brojna” (grč. ὄχλοι πολλοί Mt 4,25) navodi Matejevo evanđelje u množini, gledajući na silan svijet koji je slijedio Isusa ne samo iz Galileje, nego i iz sjeveroistočne pokrajine s Deset gradova, iz velike, glavne, Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje su od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena. Svi oni slijede (grč. ἀκολουθέω Mt 4,25) Isusa pa su u biti njegovi učenici. Među njima su i oni bezbrojni “patnici, bolesni, opsjednuti, mjesečari i uzeti” iz “cijele Sirije” kojima je Gospodin dao izlječenje na dar (Mt 4,24) i, sada, sa svojim pratiocima koji su ih doveli, slušaju. Prizor s Blaženstvima predočuje što je to kršćanstvo: Neomeđeni niz duša koje odasvud dolaze do Isusa, okupljaju se oko njega, prilaze mu. On im je u središtu, njega slijede. Od njega traže spas, primaju upute za svoj život.

To je narod Božji koji Isus poučava. Mojsije im je na izvorima povijesti dao pet knjiga Zakona. Kralj David u pet knjiga Psalama, kao odgovor na Božji govor, ostavio im je svoj molitveni životopis. Sada Emanuel otvara prvi od pet učiteljskih govora koje će Matej zabilježiti s prepoznatljivom zaključnom naznakom da je “Isus dovršio” izlaganje (ἐτέλεσεν ὁ Ἰησοῦς Mt 7,28; 11,1; 13,53; 19,1;  26;1). Tako stoji na kraju Govora na gori (Mt 5-7), na kraju poslanja danog apostolima (Mt 10), na kraju prispodoba (Mt 13) i govora o Crkvi (Mt 18), te napokon na kraju govora protiv farizeja i o posljednjem sudu (Mt 23-25). Svečano prozborivši na početku prvoga govora: “Blago njima” Gospodin i Učitelj još jednom pokazuje kako nastavlja i ispunja drevna Pisma koja, primjerice, zbirku Psalama započinju proglasom: “Blago čovjeku”. Ipak za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključni odsjek Blaženstava (Mt 5,11-12) izvrsno objašnjava kako je cio tekst građen. Isus se sada obraća izravno – dijaloški, u drugom licu – svojim slušateljima kako svjedoči četiri puta ponovljena osobna zamjenica “vi” (grč. 4x ὑμεῖς Mt 5,11.12) i tri glagola u 2. licu – jedan u izjavnom obliku (“blago vama” tj. izvorno: blaženi ste Mt 5,11) i dva kao zapovijed (radovati se, klicati 5,12). Upravo dva imperativa: “radujte se!” i “kličite!” u Mt 5,12 daju najbolju definiciju što znači ono “blago njima”.

Svih osam blaženstava (Mt 5,2-10) zajedno s devetim izravnim: “blaženi ste” tj. “sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruk poziv (5,12). Gospodin poziva najprije na radost (5,12) kakvu će na dva mjesta staviti u svoju oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24), rasvjetljujući posve usporedbu s talentima u kojoj je dobri i vjerni sluga pozvan: “Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21.23). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva spomenuto u Evanđeljima, koje ipak dobro poznajemo kod Isusove Majke, kad njezin duh klikće u Bogu, Spasitelju (Lk 1,47), i kod samog Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

U završnom se dijelu odlomka odmah vidi da Gospodin Blaženstvima izokreće naše normalno i redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno optužuju i lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek može pritom biti sretan? Prvi odgovor zacijelo možemo tražiti u velikoj plaći (grč. μισθός πολύς Mt 5,12) koju će Otac nebeski jednom dati, a koju je upravo na taj način kao veliku nagradu u davnim početcima prvi put obećao Abrahamu (μισθός πολύς LXX Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (οὐρανός Mt 5,12). I kad na početku i na kraju niza blaženstava, kao otvorenje i zaključak, govori o kraljevstvu nebeskom (οὐρανός 5,3.10), onda govori o Bogu. Isus očito slijedi običaj prepoznatljiv poimence u Knjigama o Makabejcima u kojima se spominjanje Boga izbjegavalo zbog političkog nametanja mnogoboštva u helenizmu i umjesto toga govorilo se “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika, služeći se trpnim glagolskim oblikom da upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi Blaženstva hotimice prevodimo povratnim glagolom sa zamjenicom “se”, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6). Da smo na pravom putu kad tako čitamo, potvrđuje Majka Marija kad proglašava: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (θεός Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9). Blaženstvo je Božja stvar i Očev dar.

Isus i ja

Još više bi nam blaženost, radost i sreću, koja ne odgovara našim prvim naravnim impulsima, mogla razjasniti zamjenica u tumačenju “zbog mene” (grč. ἐγώ, naglašeni genitiv, Mt 5,11). Pojavljuje se doduše samo jedanput u Blaženstvima, ali ključna je. Kao što ljudi mogu trpjeti progonstvo zbog (grč. ἕνεκεν  Mt 5,10) pravednosti, tako im se to, uz uvrede i laž, može zbiti zbog Isusa (r. 11). Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim riječima “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Objavljuje unutarnju – duhovnu – snagu svoje vlastite božanske Osobe. Tko zbog Isusa trpi uvrede i izrugivanje, tko je zbog njega progonjen, tko sjedinjen s Isusom doživljava da lašci sve moguće zlo iznose protiv njega, taj je blažen. Nevidljiva, osjetljiva, fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5) nosi blaženstva!

Je li presmiono prepoznati u Blaženstvima Isusov govor o Presvetom Trojstvu? Ističe sebe, višestruko govori o Ocu, a Duh Sveti je prepoznatljiv ne samo u spominjanju utjehe (grč. παρακαλέω Mt 5,4) koju će ožalošćeni primiti jer on je Tješitelj (παράκλητος Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). Osim toga upravo nas devet put naznačeni, da tako kažemo, “duhovni osjećaj” blaženosti upozorava na prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko čiju je blizinu Preteča Ivan Krstitelj najavio (Mt 3,2), Isus nakon krštenja i kušnje u pustinji istim riječima uzima kao temeljni proglas i otvorenje svojega javnog djelovanja (Mt 4,17). Nakon što je okupio prve učenike u cijeloj će Galilejskoj zemlji pokrenuti kampanju upravo “Evanđeljem o Kraljevstvu” (Mt 4,23). Matej ovdje u Blaženstvima prvi put opet spominje “kraljevstvo” (grč. βασιλεία Mt 5,3.10) kao okvir za početak i kraj osmerostrukoga niza na način inkluzije. Upućuje nas da u Blaženstvima čitamo u čemu se sastoji i kako izgleda to kraljevanje nebesa. Kako to Božji, uzvišeni nebeski svijet koji nas nadilazi i ostaje iznad nas, upravlja zemljom? Kako Gospodnja nebesa vladaju ovim našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima. Gospodin ponajprije u trećem blaženstvu govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja u kojem se jedino i to samo tri put pridjev “krotak” pojavljuje. Matej preuzima i potvrđuje sliku koju prorok Zaharija nagoviješta i u Isusu prepoznaje poniznoga, blagoga – krotkoga kralja koji dolazi (Mt 21,5). Blaženstvo nudi danas vrlo aktualan program za ekologiju jer ne dopušta da se Biblija svetogrdno uzima za despotsko podvrgavanje ili neobuzdano izrabljivanje zemlje koju nam Bog dade. Krotki će baštiniti zemlju. Razumijemo takvo blaženstvo.

Slično nemamo teškoća ni u petom blaženstvu kod milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere. Izvorno riječ je o smilovanju (od grč. ἔλεος) koje poznajemo iz zaziva “smiluj se”  u svetoj misi i kod litanija (eleison, grč. ἐλέησον).  Odmah uviđamo logiku i kod one čistoće srca (5,8) u šestom blaženstvu, za kojom od naravi žudimo. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj, središte i sveti oslonac Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna (Lk 1,28), gledala sinka, dijete svoje – u naručju i pod križem.

U sedmom blaženstvu napokon, stoji ista riječ koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (grč. ποιέω Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14). U hrvatskom jeziku poznajemo je iz riječi “poezija” koja označuje umjetničko stvaralaštvo, a ovdje govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Ustanovljuju ga i proizvode. Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i posljednjim, osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali biti gladan i žedan pravednosti, doživjeti proganjanje – pa bilo to i samo subjektivno, iznutra – zato što poštujemo pravednost, ideali su koje lako priznajemo i zasigurno ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)? Biblijski narod Božji pamti jad (“bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom u Kući ropstva, zasigurno i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. tisućljeću, uza sav napredak, poznajemo teško siromaštvo koje doslovce ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i globalizirane ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, u tumačenju si pomažemo najčešće tako da slijedimo upravo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus jednostavno i bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8 grč. nominativ s dativom) koje najlakše prepoznajemo kao blaženu slobodu od grijeha koju nam Isus donosi. Otac nam je svojim oproštenjem dariva. Čista srca oni su koje je Isus oslobodio od nečistoga duha. Kojeg li blaženstva u srcu! Čovjek vidi da je Bog djelovao u njemu.

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak još jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus nastavlja i potvrđuje časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke svoje vrhunce. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i izvršavaju, doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici i siromaštini, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično u razumijevanju idućega naoko protuslovnoga blaženstva o ožalošćenima pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem? Ondje je drugo blaženstvo izravno upućeno onima koji “plaču”: “Blago vama koji sada plačete!” (grč. κλαίω Lk 6,21). Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (grč. πενθέω Mt 5,4). To su u prvom redu oni koji oplakuju nekoga svojega jer je preminuo. Opis je to koji se u grčkoj Bibliji prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (LXX Post 23,2). Isusovo blaženstvo bilo bi, dakle, ponajprije općenito u blaženoj nadi da će pokojni ustati od mrtvih. Gospodin sam najavljuje: “Ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju, koje je Radosna vijest, “žalovanje” (πενθέω Mt 5,4; 9,15; Mk 16,10; Lk 6,25) prava je rijetkost, pojavljuje se samo četiri puta, i vodi u vrlo određenom smjeru. Osim u blaženstvima (“Blago ožalošćenima!” Mt 5,4; “Jao vama koji se sada smijete, vi ćete žalovati i plakati!” Lk 6,25), Isus će ovom riječju upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik među njima, ali da će im on biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Prema tome, Isus, kao i inače, govoreći o ožalošćenima govori o svojemu životu te najavljuje blaženstvo onima koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve ­– uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

13.  listopada 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ
Fakultet filozofije i religijskih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Blago nama

Sadržaj i poruka evanđeoskih Blaženstava u Mt 5,1-12

Poslušajte, preuzmite! (.mp3; 25MB; 26:28 min.)

Uvodna molitva:

Promotrimo čuveni odlomak Mt 5,1-12, koji opisuje žarište kršćanstva. Uvod ocrtava prizor s Isusom koji je, uspevši se na goru, zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio Mt 5,3-10 Isusove su prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7), kojima na isti opisan način, u trećemu licu, sa slavnih osam blaženstava nabraja one koje proglašava sretnima, primateljima Božje milosti. Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost? U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno slušateljima “Blago vama!”

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. To je naš Učitelj, za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Redovnički zavjet siromaštva lako ćemo pronaći u “Blago siromasima!” (Mt 5,3), čistoću u “Blago čistima srcem!” (Mt 5,8), a poslušnost je vjerojatno ponajviše u podložnosti kraljevstvu nebeskom (Mt 5,3.10) u kojemu Bog vlada.

Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našem unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom  svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srce počeli prikupljati prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Čovjek koji živi u celibatu i Bogu posvećenom životu osobito je dužan voditi brigu o svojem unutarnjem životu. Nitko od bližnjih nema izravnoga uvida u to koliko sam kao osoba zadovoljan i koliko mi je dobro, pa ni od koga ne mogu pravo očekivati da vodi brigu o onome što je u meni najdublje i najsvetije. Zato blagost i milosrđe valja posvetiti i u ponašanju prema vlastitoj duši, osobnom duhovnom životu.

Početak i kraj

U Blaženstvima smijemo potražiti hebrejski ustroj koji naslov piše na kraju. Posljednji, ključni, redak Blaženstava otkriva da Rabbi Isus u svojim slušateljima, kad ih izravno oslovi, vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost nagoviješta svojim slušateljima.

Isus je mnoge spasio od njihovih patnji (Mt 4,24) i oni ga sada, zajedno sa svojim pratiocima, koji su ih doveli k Isusu, slušaju. Početak opisuje kako Isus gleda te bezbrojne ljude (grč. “mnoštva”, množina) koji ga slijede a dolaze iz Galileje, iz sjeveroistočne pokrajine s deset gradova, iz velike, glavne Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje u od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena (Mt 4,25). Od apostola tu su tek Petar i Andrija (Mt 4,18) te Ivan i Jakov (4,21). Svečano prozborivši: “Blago njima” Gospodin i Učitelj nastavlja Pisma u kojima Psalmi započinju proglasom: “Blago čovjeku” (Ps 1,1). Za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključak tumači cio tekst Blaženstava. Oba imperativa: “radujte se!” i “kličite!” (Mt 5,12) definiraju što znači “blago njima”. Svih osam blaženstava (Mt 5,3-10) zajedno s devetim: “blaženi ste, sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruki poziv. Isus poziva na radost (5,12) kakvu će dvaput staviti u oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva koji put spomenuto, a poznajemo ga kod Isusove Majke, kad njezin duh kliče (Lk 1,47), i kod Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

Na završetku se odlomka vidi da Gospodin blaženstvima izokreće naše redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek pritom može biti sretan? Prvi odgovor smijemo tražiti u velikoj plaći koju će Otac nebeski jednom dati, a u davnim ju je početcima prvi put obećao već Abrahamu (“Nagrada tvoja bit će vrlo velika” Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (Mt 5,12), i kad na početku i na kraju niza blaženstava govori o kraljevstvu nebeskom (5,3.10) onda govori o Bogu. Očito slijedi običaj primjerice Knjiga o Makabejcima, u kojima se spominjanje Boga izbjegava zbog helenističkog nametanja mnogoboštva i umjesto toga stoji “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika da trpnim glagolskim oblikom upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi blaženstva prevodimo povratnim glagolom, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6) slično kao što je Majka Marija proglasila: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9).

Isus i ja

Ovu blaženost, koja ne odgovara impulsima naravi, još više može razjasniti zamjenica u objašnjenju “zbog mene” (Mt 5,11), koja se doduše pojavljuje samo jedanput, ali ključna je. Kao što ljudi trpe progon zbog pravednosti (Mt 5,10), tako im se to može zbiti zbog Isusa. Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim proglasom “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Tko zbog njega trpi, taj je blažen. Fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati, govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5), nosi blaženstva!

Je li presmiono tražiti u Blaženstvima Isusov govor o Presvetomu Trojstvu? Ističe sebe, mnogostruko upućuje na Oca, a Duh-Tješitelj prepoznatljiv je ne samo kod utjehe (Mt 5,4), nego “duhovni osjećaj” blaženosti naznačuje prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko koje je već Krstitelj najavio, Isus nakon krštenja i pustinje uzima za otvorenje javnoga djelovanja (Mt 4,17), a, nakon što je okupio prve apostole, cijelu će zemlju podići upravo evanđeljem o kraljevstvu (Mt 4,23). U Blaženstvima se prvi put iznova pojavljuje kraljevstvo na početku i na kraju niza (Mt 5,3.10) i poziva da čitamo u čemu se sastoji to kraljevanje nebesa. Kako to Božji svijet, koji nas nadilazi, upravlja našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima! Gospodin govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja, u kojem se jedinom taj pridjev pojavljuje, i potvrđuje Zaharijino proroštvo: Isus je ponizan, blag kralj (Zah 9,9; Mt 21,5). Blaženstvo nudi posve aktualan program za ekologiju: Krotki će baštiniti zemlju. To razumijemo.

Slično nam je i kod smilovanja, milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere, i kod one čistoće srca (5,8), za kojom od naravi žudimo. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna, gledala sinka u naručju i pod križem. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih.

Ista riječ, zatim, koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14), govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali glad i žeđ za pravednošću, doživjeti progon zato što poštujemo pravednost, ideali su koje priznajemo i zacijelo ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)?

Narod Božji pamti jad (=”bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom, a tako i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. mileniju, uza sav napredak, poznajemo opako siromaštvo koje ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, pomažemo si tako da slijedimo upravo ovo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8).

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus preuzima časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke od svojih vrhunaca. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično kod idućega blaženstva pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem gdje su jednostavno oni koji “plaču” (“Blago vama koji sada plačete!” Lk 6,21)? Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (Mt 5,4) koji oplakuju nekoga svojega. Opis je to koji se prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (Post 23,2). Blaženstvo bi, dakle, ponajprije bilo u blaženoj nadi da će pokojni jednom ustati od mrtvih. Gospodin najavljuje: “ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju “žalovanje” je prava rijetkost i vodi u vrlo određenu smjeru. Osim u blaženstvima (Mt 5,4; Lk 6,25), Isus će upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik s njima, ali da će im biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Isus, prema tome, naviješta da su blaženi oni koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve – uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

(red. 2. 10. 2020.)

Niko Bilić, SJ

Molitva Isusu, Učitelju:

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Očeva volja

u Isusovoj prispodobi o dva sina (Mt 21,28-32)

Dobra je egzegeza, dobro je tumačenje Biblije koje nas vodi natrag k Riječi Božjoj i daje nam da je iznova, još bolje razumijemo. Evo prave prilike da se u pouci Isusa, Učitelja, s poštovanjem, duboko poklonimo vječnom misteriju Očeve volje koju treba izvršiti (usp. Mt 21,31) i da je iz blizine što dublje promotrimo. Volju Oca nebeskoga najviše otkrivamo u središtu, u žrtvi Sina njegova jedinoga, ljubljenoga, koja započinje na križu, a završava se Uskrsom – Prvina usnulih, kao prinos sama sebe daje Ocu (usp. 1 Kor 15,20), koji će ga nato “posvema uzvisiti i milosno mu dati ime nad svakim imenom” (Fil 2,9).

Očev vinograd

Svaki put u molitvi “Oče naš” zazivamo: “Budi volja tvoja!”, baš kao sam Gospodin u Getsemanskom vrtu (Mt 6,10; 26,42). Prorok Ezekiel od davnina u izravnoj polemici objavljuje da je put Gospodnji pravedan (Ez 18,25). Pogledajmo tu pravednost, uđimo u srce očevo kako nam ga Gospodin i Učitelj u svojoj prispodobi ocrtava! Osjetimo očevu dušu, pogledajmo sinove njegovim očima!

Otac ima vinograd. Sve je spremno, zrelo, osunčano, slatko, sočno. Milina! Otac prilazi i progovara očinski, toplo i blisko: “Sinko! Rođeni! Dijete moje!” (grč. τέκνον Mt 21,28). Potiče, bodri, pokreće. On pristupa i prvomu (r. 28) i drugomu sinu (r. 30).

Prvi sin

Otac u svojoj velikodušnoj, strpljivoj roditeljskoj mudrosti dopušta i prihvaća da prvi – prema proročkom opisu – bezbožno (usp. Ez 18,27) odgovara: “Neću!” (Mt 21,29). Razara očinski autoritet, vrijeđa očevu ljubav.

Prvi sin predstavlja carinike i bludnice (Mt 21,31.32) koji su zaglavili u svom grijehu i hode putom nepravde. Ali prvi sin je također poput sina razmetnoga (usp. Lk 15,17-19). Uvidio je i odvratio se od svoje bezbožnosti, odvratio se od svoga ne-djelovanja (usp. Ez 18,27.28), od svojega “neću”. Obratio se je. Poslušao je Ivana Krstitelja koji je “došao k nama putom pravednosti” (Mt 21,32). “Predomislio se i otišao” u vinograd (21,29). Otac radosno može reći: Sada “izvršava moje pravo i pravicu” mojega srca (Ez 18,27). Prikuplja sin slasne plodove. Ima život.

Drugi sin

Istim očinskim srcem otac gleda i drugoga sina. Evanđelje ističe da mu na isti način pristupa (grč. ὡσαύτως “isto tako” Mt 21,30). Drugi sin međutim, predstavlja nositelje vlasti u hramu i u narodu (usp. “glavari svećenički i starješine narodne” Mt 21,23). Predstavlja Božji narod. Nas predstavlja. Nama Isus nudi pouku. Daje nam da sami vidimo (usp. Ez 18,28; Mt 21,32) pa da se obratimo.

Gledajući pred sobom ne svoga tatu, nego “gospodara”, “gazdu”, drugi sin kaže: “Evo me, tu sam. Ja sam onaj pravi. Ja (grč. ἐγώ Mt 21,30)!” Ali sve samo na toj egoističnoj riječi ostade. Bolan je rascjep između riječi i djela.

Obvezali smo se na pravednost, sklopili smo savez s Bogom, ali odvratili smo se od svoje pravednosti (Ez 18,26). Činimo nepravdu – prema Bogu, prema svojima, i prema sebi. Kad je Ivan Krstitelj došao i pozivao: “Obratite se!” (Mt 3,2), nismo mu povjerovali (usp. Mt 21,32). Hoćemo li se sada predomisliti kad vidimo da se rasipni sin vratio ocu, da su carinici i bludnice poslušali glas? Nemamo života u sebi, oduzimamo život vlastitoj duši. Slatkoća, jedrina, obilje sunce koje se skrilo u bobicu grožđa za nas ne postoji. Vinograd ostaje tuđina, a ne baština.

Vječni Sin Očev

Pravi put nudi Pra-Sin odvijeka, Jedinorođenac Očev. On govori nama okorjelima, nudi nam priliku i pouku. On je sama sebe učinio neznatnim, ponizio se (Fil 2,8), dragovoljno prihvaća da bude sluga premda je Sin (2,7). Sama je sebe opustošio (2,7). Odrekao se svojega božanskoga lika i uzeo naš ljudski lik. Od prve kaže: “Da!” te izvršava volju Očevu i u smrti, ne slavnoj poput Mojsija koji je uzišao na goru i motrio obećanu zemlju (Pnz 34,4), nego u sramotnoj smrti na križu (Fil 2,8) koja znači prokletstvo (Pnz 21,23). Sve ono neizmjerno, dragocjeno bogatstvo vlastitoga ljudskog života on napušta. Odriče ga se na križu. Predao ga je u ruke Očeve.

Isus je Sin Očev. Ne samo da je, kao i njegova Majka, rekao “Neka mi bude!” (Lk 1,38 usp. “Kako hoćeš ti!”, “Budi volja tvoja!” Mt 26,39.42) i otišao u vinograd Božji, nego je radi nas postao trs tako da mi možemo biti loze na njemu. To je volja Očeva. Križ je slika trsa na koji smo mi kao mladice nakalemljeni i primamo životne sokove. Primamo ne tek bujnu slast grozda, nego on nam samoga sebe daje, svoje tijelo i krv. To je volja Očeva.

26. nedjelja u godini A
čitanja: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Dvanaestorica poslanih (Lk 9,1-6)

Pravo tumačenje Svetoga pisma vraća nam u ruke i pred oči Riječ Božju, dajući nam da je dublje i plodnije proniknemo. Pogledajmo kako u svega šest dobro poznatih redaka odlomak Lk 9,1-6 usred Lukina evanđelja definira bit i identitet Kristovih apostola. Poslanje apostola dolazi od Isusa i sav oslonac ima u njemu. Četiri glagola u prva tri opisna retka pokazuju da je inicijativa Gospodinova (“pozvati”, “dati” Lk 9,1; “poslati” 9,2; “reći” 9,3). On je na djelu, poduzima i čini. Njegova pouka u drugom dijelu, sročena kao upravni govor (Lk 9,3b-5), osnovica je za veliku slobodu apostola i slijedi uzor prve četvorice koji su “ostavili sve i pošli za” Učiteljem (Lk 5,11). Isusove riječi ističu da je zadatak koji im povjerava “put” – hod (grč. ἡ ὁδός Lk 9,3). Izvještaj na kraju potvrđuje da apostoli poslušno izvršavaju nalog (Lk 9,6).

1. dio: Kristova zajednica i duhovna vlast

Prvi je korak okupljanje u zajednicu koju Krist uspostavlja. On ih “saziva” (συγκαλέω Lk 9,1). Kršćanski apostol u zajedništvu je s ostalima, nije jedini, ne boluje od umišljena mesijanizma ni ohole samouvjerenosti kojom bi se sam na sebe pozivao i oslanjao. Ovdje su na okupu Dvanaestorica (grč. οἱ δώδεκα  “dvanaest” s članom) koje je Isus nakon produžene cjelonoćne molitve bio izabrao između svojih učenika i sam ih označio kao poslanike – “apostole” (Lk 6,13). U Lukinu se evanđelju Dvanaestorica navode točno biblijskih sedam puta (Lk 6,13; 8,1; 9,6.12; 18,31; 22,3.47) što ističe ne samo njihovu važnost, nego ujedno potvrđuje cjelovitost i jedinstvo spisa. S Isusom su Dvanestorica kad on sam ide od jednoga do drugoga mjesta (Lk 8,1), a sada će oni preuzeti taj pothvat (9,1).

Ključan drugi korak u poslanju sastoji se u tome da Gospodin daje apostolima onu “silu i vlast” (Lk 9,1) kojom je sam pred svima otpočetka zapovijedao nečistim dusima tako da su mu se pokoravali (Lk 4,36). Bitna je to pozadina koja zadaću apostola diže na duhovnu razinu u najužem smislu. Od Krista primaju slobodu od “svih demona” (Lk 9,1), mogu vladati nad njima, ali to nije u prvom planu jer se na spominje niti u usmenim uputama koje im Isus daje (9,3-5), niti u konačnom izvještaju o njihovu djelovanju (9,6)  U istu moć i ovlast pripada i liječenje, koje će evanđeoski opis istaknuti u primanju poslanja (Lk 9,2) i u njegovu izvršenju (9,6).

Moderno poslanje: priopćivanje

Idući, treći postupak Kristov izriče bit: Isus “šalje” Dvanaestoricu (grč. ἀποστέλλω Lk 9,2). Glagol “poslati” u evanđeoskom je jeziku osnovica imena apostol – poslanik, onaj koji je poslan. Zadatak koji preuzimlju ponajprije je razglašivanje, propovijedanje (κερύσσω Lk 9,2) koje u Lukinu evanđelju započinje već Ivan Krstitelj s obraćeničkim krštenjem (Lk 3,3), a poslije ga susrećemo i kod Gerazenca, koji je oslobođen od čitave legije zloduha, pa po svemu gradu pronosi glas što mu je Isus učinio (Lk 8,39).

Polazište propovijedanja nalazi se u starozavjetnomu Izaijinu proroštvu: treba proglasiti oslobođenje (Iz 61,1; Lk 4,18) i godinu milosti (Iz 61,2; Lk 4,19), a središte mu je sam Isus koji primjenjuje na sebe mesijanske riječi o Očevu pomazanju Duhom i posvećuje se propovijedanju po sinagogama (Lk 4,44), idući pritom od mjesta do mjesta (8,1), a sada tu misiju daje apostolima (“posla ih propovijedati” Lk 9,2). Sadržaj apostolskog propovijedanja jest Božje kraljevstvo koje pripada siromasima (Lk 6,20), a koje je sam Isus prema vlastitu svjedočanstvu poslan naviještati (4,43), što i čini (8,1).

Uz naviještanje apostoli, kao svojevrsno dokazivanje ili potvrđivanje primjerom, u zadatak dobivaju ono liječenje za koje su naprijed posebno ovlašteni. “Sila Gospodnja” (Lk 5,17) koja u Isusu djeluje i “sve liječi” (6,19), što posebice može posvjedočiti žena koja je nakon dvanaest godina bolesničkih muka “odmah ozdravila” (8,47), sada je dodijeljena apostolima (Lk 9,2).

2. dio: Kristove zapovijedi

Usmene upute (Lk 9,3b-5) otvaraju se zahtjevom za sveopćim ostavljanjem: “Ništa ne uzimajte” koji pokazuje da Isusu sredstva nisu u središtu i da se na njih apostoli ne mogu osloniti. Oni kao osobe  – svojim vlastitim “ja” – obdareni Kristovom silom i vlašću, glavni su pronositelji Božjega kraljevstva. U suvremeno doba kada je neku poruku lako prenijeti u tili čas doslovce po cijelom svijetu, jasno nam je da za radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu tehnika priopćivanja nije presudna.

Uvodni zahtjev Isus će protumačiti peterostrukim “ne!” (grč. μή). Ako Markovo evanđelje dopušta “štap” (Mk 6,8) kakav je imao i Mojsije osloboditelj i njegov pomoćnik, brat mu Aron, kao znak i sredstvo da razdvoji more (Izl 14,16), ovdje Isus i to zabranjuje. Niti na svoje zalihe, ni na svoju hranu, niti na novac ni na vlastiti izbor više odijela ne mogu se poslanici osloniti. Sav oslonac im je u Kristu. Nalik su praocu Jakovu koji je u svom zavjetu od Boga, kao dokaz, bio tražio i odijelo i hranu i sigurnost na putu (Post 28,20). Svoju egzistenciju povjerava Bogu, da to onda doista bude “njegov Bog” (Post 28,21).

Ostanite!

Isus zatim propisuje strpljivu postojanost (Lk 9,4) prema kojoj će apostoli biti zadovoljni s prvim domom koji ih primi, neće sami sebe nametati i razmetljivo iskorištavati gostoljubivost ostalih domaćina. U istom će Evanđelju Gospodin dodatno pripomenuti: “Ne prelazite iz kuće u kuću” (Lk 10,7). Nalažući im da “ostanu” Isus ističe prebivanje i boravak koji će svoju punu teološku vrijednost dobiti u Ivanovu evanđelju gdje se taj pojam biblijskih 14 puta pojavljuje u Gospodinovu govoru na Posljednjoj večeri (grč. μένω Lk 9,4; 14x u Iv 14 i 15).

Zacijelo se u Isusovu nalogu u Lukinu evanđelju krije odabiranje onoga jednoga, istoga prostora koji će u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama (grč. ἐπὶ τὸ αυτό  “na istome mjestu” Dj 2,44; 1 Kor 11,20) postati mjesto vjerničkoga zajedništva i lomljenja kruha – Euharistije: “Kod kuće su lomili kruh” (Dj 2,46) .

Sloboda od uspjeha

U završnu propisu Gospodin preuzima i primjenjuje dubinsku slobodu od prisilnoga uspjeha i predobivanja, primamljivanja i osvajanja, kakvu davno već prorok Ezekiel dobiva. Njegovo je navijestiti: “Ovako govori Gospodin!” (Ez 2,4), a na slušateljima ostaje hoće li oni ili neće poslušati (2,5.7; 3,11). Dovoljno je samo da znaju kako je prorok među njih došao i progovorio im u Božje ime. Ni apostoli nisu osuđeni pod svaku cijenu postići prihvaćanje i biti bezuvjetno produktivni. Ali i onima, koji ih odbijaju, apostoli su već u ovom poslanju svjedoci – što im je konačna i vrhunska zadaća (“Bit ćete mi svjedoci!” Dj 1,8): ostavljaju im “svjedočanstvo” (grč. μαρτύριον Lk 9,5), makar i onim prahom koji im se na obući prikupio i koji će sada stresti sa svojih nogu.

3. dio: Apostoli na djelu

Zaključak evanđeoskoga odlomka, koji nakon upravnoga govora opet u jednom retku donosi opis (Lk 9,6), potvrda je da apostoli poslušno izvršavaju Kristov nalog, o čemu će po povratku s misije i izvijestiti (9,10). Početci su to one evangelizacije koja čini da, evo, i u trećem tisućljeću po cijelom svijetu ima ljudi-kršćana koji srcem i dušom prihvaćaju kraljevstvo Božje i na njemu zdušno grade svoj život.

Opis ističe najprije da apostoli “izlaze” napuštajući zaštićeni krug uza svojega Učitelja, i pohađaju, zacijelo iz zemljopisnih razloga, okolna “sela” (Lk 9,6). Ne odlaze u drugi grad pa tako zasada otpada i naputak koji u strogom smislu govori o napuštanju “grada” u kome ih neće primiti (Lk 9,5).

Evanđelje

Ovaj zaključni opis apostolsko prenošenje poruke više ne opisuje općenito kao “propovijedanje”, nego se pojavljuje posebnost Lukina evanđelja, glagol izveden od grčke imenice “evanđelje”, koji znači “donijeti radosnu vijesti”, “javiti blagovijest” (grč. εὐαγγελίζομαι). Vjerojatno bi ga vrijedilo u suvremenom govoru prevesti kao “evangelizirati”. Luka ga deset puta koristi dok se u ostalim evanđeljima pojavljuje jedino kod Mateja jedanput i to u Izaijinu citatu (“siromasima se navješćuje evanđelje” Mt 11,5; Iz 61,1).

Apostoli u ovom opisu (Lk 9,6) nastavljaju niz koji su započeli Božji glasnici: Gabriel je bio poslan donijeti radosnu vijest Zahariji (Lk 1,19), a jedan je anđeo pastirima javio blagovijest (Lk 2,10). Ivan Krstitelj zatim također navješćuje evanđelje (Lk 3,18). U središtu dakako stoji Isus kao subjekt. Najprije je istaknuo kako mora drugim gradovima donijeti evanđelje o kraljevstvu Božjem (Lk 4,43), a to onda i čini idući redom od grada do grada i od sela do sela (8,1), da bi napokon u Jeruzalemu, u Hramu navješćivao evanđelje (20,1).

Apostoli su prema tome pridruženi tom evangelizacijskom pothvatu i preuzimlju ga, vraćajući se na isti onaj starozavjetni izvor u mesijanskom proroštvu kod Izaije. Božji Pomazanik poslan je donijeti evanđelje siromasima (Iz 61,1) – sam Isus proglašava (Lk 4,18), a da se to ostvaruje potvrdit će pozitivan odgovor na Krstiteljevo pitanje (“siromasima se naviješta evanđelje” Lk 7,22). Kao i kod općenitoga propovijedanja kraljevstvo Božje sadržaj je blagovijesti koja se naviješta (Lk 16,16).

Terapija

Izvještaj o aktivnosti apostola, i kad je riječ o njihovoj brizi za bolesne, neće ponoviti opis iz usmena Isusova naloga koji govori o poslu liječnika u užem smislu (grč. ἰάομαι Lk 9,2). Na način inkluzijie vraća se onaj prvi opis sile za ozdravljanje od raznih bolesti (θεραπεύω 9,1.6), koju im je Gospodin dodijelio, pa sad mogu iskazivati skrb i podvoriti. Mogu dati odgovarajuću terapiju.

26. 9. 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Grješnica (Lk 7,36-50)

Kao pjesnik neugasive čežnje, kao nasmrt ranjena duša ulazi čovjek grješnik. Kao proročica pragrijeha, ljuta rana koja boli i ne zacjeljuje, dolazi žena Gospodinu. Sva potresena, zacijelo u smrtnome strahu; srce joj lupa, noge odsječene. Prijestup svetoga zakona kažnjava se smrću. Kamenovanjem. Ona prilazi jer više nema što izgubiti. Čovjek izgrizen grijehom poznaje svoju bol. Grijeh u duši pakao je na licu zemlje, koji samo Bog može zaustaviti. Koga savjest pritisne, zaludu mu okolišati i umnožavati gorčinu i jad. Besmisao, beskorisnost, egzistencijalna promašenost ne daju se prikriti prividnim izgovorima.

Žena grješnica slika je Crkve koja se udara u prsa i ispovijeda svoj preveliki grijeh. To je Crkva sretnica: smije biti na gozbi na koju kao gost stiže sam Gospodin, tijelom i krvlju. To je grješnica sretnica koja je zavrijedila takva i tolika Otkupitelja. Prima na dar njegovu riječ oproštenja. U Svetomu pismu: »Idi!« znači: živi! Pođi i pruži korak u svojemu životnom hodu!

Sveta šutnja

Farizej poziva Isusa na blagovanje. Žena ne govori ništa. Farizej u sebi optužuje Isusa i grješnicu prijezirnim riječima. A grješnica, zagušena čašom kajanja koja se već prelila, zacijelo ne nalazi ni jednu bistru misao – ona šuti. Farizej Šimun, možda samouvjereno i nadmoćno, siguran u svoj argument, kaže Isusu da je spreman saslušati što mu ima reći. A žena, kojoj ni ime ne znamo, samo šuti, otraga, do nogu Isusovih, u suzama. Na Isusovu prispodobu uglednik farizej kao da je zatečen jer su razotkrivene njegove misli, odgovara s oprezom. A grješnica cijelo vrijeme šuti, ni riječi ne progovara. Prepuna se duša u riječi pretočiti ne da; u ljepuškaste, izvitoperene, površne riječi koje ne kazuju gotovo ništa.

U dubini duše ona prima na dar oproštenje. Spustilo se iz Božjih visina i uskrisilo dušu. Kao svježe okopanu zemlju, brižljivo obrađenu i pognojenu, kišom natopljenu. Drač i korov, suša i iscrpljenost prevelika, nestali su; novo sjeme, ljubaznom rukom zasijano, može niknuti. Gospodin je šalje na poljane mira. Jednom je oluji naredio da umukne. Sada ženu vjernicu šalje: Pođi u svoj mir! Mir duše i mir savjesti, to je novi pravac koji Otkupitelj zadaje vjernoj duši.

Životna svrha

Umjetnik pisane riječi, evanđelist Luka, daje nam skriveni naputak koji će pažljivo oko prepoznati: mir – to je novi prostor koji evanđeoska grješnica prima na dar, mir – to je perspektiva koju Otkupitelj otvara, to je smjer kojim ona ide. Isto je ono otkupiteljsko smirenje koje će učenici primiti na uskrsnu večer kada Gospodin stane u sredinu i kaže: »Mir vama!«

Ne znamo kako je ušla u kuću. Možda u dotrajaloj haljini, možda raspuštenih, nepočešljanih kosa, pod pritiskom vruće želje da vanjskim izgledom više ne skriva prljavštinu i grdobu koje joj stežu dušu. Možda. Evanđelje o tome šuti.

Je li učinila kao udovica koja u hramsku riznicu ubacuje sav svoj žitak? Možda je sve uložila u skupocjenu pomast. Čula je za svetoga Učitelja koji joj je posljednja nada. Mora do njega, pa makar poginula pod kamenjem. Kada čovjek u bijedi vlastitoga grijeha dodirne dno, hrabrost i ludost objeručke hvataju zadnju slamku koja se pruža. Kada nađe dragocjen biser, sretnik riskira sve, samo da ga kupi.

Vjera koja spašava

Omiljena duhovna šansona opisuje ženu koja traži spas dodirujući tek rubove Isusova odijela. Izmučena dugogodišnjom bolešću, nakon pustih liječnika i lijekova, došla je do Spasitelja, vjerujući da će biti izliječena ako ga samo dotakne. Za ženu u farizejevoj kući ne znamo je li se i ona već dugo mučila i borila sa svojim grijehom, s javnom osudom izvana i s grižnjom savjesti iznutra. Nije li i ona ponesena čvrstom vjerom da će biti dovoljan samo susret? Ne smišlja ona taktiku, ni izgovore, ni nabrajanje mučnih grijeha. Ne traži ništa. Samo da ga susretne, da ga vidi, da bude u njegovoj blizini, da mu djelom iskaže čast i poštovanje. Gospodin hvali njezinu vjeru, vjeru spasiteljicu.

Ono što kao javna grješnica, odbačenica, uopće nije imala, sada prima na dar: čast i poštovanje koje sama iskazuje Isusu. Žena u farizejevoj kući postaje ona koja pomazuje Pomazanika Gospodnjega. Pred njom je Mesija doista Mesija, Krist, Pomazanik. Ova vjernica ulazi u evanđeoski tekst da postane uzorom vjere za sve nas. Živi, ali ne više ona, nego živi u njoj Krist.

Molitva

Vjerne žene spremit će pomast, pritisnute tragedijom tvoje smrti, Gospodine. Rano ujutro, prvoga dana, poći će do groba. Žele ti iskazati svoju ljubav. Marija Magdalena u plaču, zbog mnogih suza, ne će prepoznati da stojiš pred njom. I žena grješnica došla je u farizejevu kuću s dragocjenom pomašću, i njoj je obilje suza teklo iz očiju. Snaga tvojega uskrsnuća, Gospodine, već je tada zasjala i probila led prijezira. Skrušena duša susrela je tebe. Gospodine, ti ne podliježeš logici prijezira. Ne prezireš Šimunov poziv, nego ga prihvaćaš i zajedno s njim blaguješ. Ne prezireš ni suze, ni poljupce, ni pomast raskajane duše. Ti ne prezireš, nego cijeniš i ljubiš. Sâm ćeš jednom, pri pashalnoj večeri, ustati od stola i oprati noge svojim učenicima.

p. Niko Bilić, SJ

Jezik Crkve, str. 92-94.

vidi: Molitva u kući farizeja Šimuna

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Beskrajno obilje opraštanja

(13. 9. 20. Mt 18,21-35, 24. nedjelja, godina A; četvrtak, 19. tj.)

U središtu Božje riječi na 24. nedjelju u godini A nalazi se srce, sućutna nutrina evanđeoskoga gospodara koji oprašta neizmjerno velik dug (Mt 18,27), oslobađa cijelu obitelj od toga da budu prodani u ropstvo (18,25). Koje je to olakšanje i blaženstvo! Pred njima je život. Punim plućima mogu odahnuti. Spašeni su. Biblijska riječ o gospodaru opisuje milosrđe (σπαλγχνίζω M5 18,27), a izvorno označava toplu, milu, nježnu majčinsku utrobu koja štiti i hrani novi život djeteta koje raste u njoj. Skrbi za nj.

Kao i toliko puta Petar, apostolski prvak, pokazuje da je rođen za voditelja. Prvi izlazi s ključnim pitanjem (Mt 18,21). Dobri Učitelj ponajprije posiže za početcima Pisma gdje Kajinov potomak rasteže u beskraj lanac krvne osvete, umnažajući je sedamdeset puta (Post 4,24) pa i danas još istu paklensku zabludu ludo prikrivamo kao svetu obvezu. Isus donosi korjenit preokret u milosnu rijeku opraštanja koja teče i teče. Pokazuje tako koliko povjerenje ima u Petra, kako je velik u njegovim očima i koliko očekuje od njega (Mt 18,22). A da je stvar krajnje ozbiljna pokazuje zaključak na svršetku gdje će Isus – što jedva kad čini – Oca nebeskoga usporediti s ljutitim gospodarom koji dužnika predaje mučiteljima dok sve ne dobije natrag (Mt 18,34.35). Osim toga Isus, kao i toliko, puta pitanje učenika upotrebljava da još jednom razjasni što je to kraljevstvo nebesko (Mt 18,23).

Svi marljivi ljubitelji Božje riječi koji iz dana u dan pratite čitanja s pravom upozoravate kako smo ovo isto Evanđelje čuli prije točno mjesec dana, 13. kolovoza, u četvrtak, 19. liturgijskoga tjedna, dan prije liturgijskoga spomena na sv. Maksimilijana Kolbea, koji je kao žrtva iz ljubavi dao život za bližnjega u nacističkom koncentracijskom logoru. Toga je istog dana, 14. kolovoza, vrlo prikladno, kod nas u Hrvatskoj Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom domovinskog rata. Koliko je Božji narod već oprostio, i ne prestaje praštati!

Kad iznova slušamo o tome kako se gospodar smilovao svome sluzi pa je i on bio dužan smilovati se (2x ἐλεέω Mt 18,33), dokaz je to da Biblija zna kako je vrijedno, kako je dobro i kako važno ponavljanje. Smilovanje na koje kralj upozorava svoga nemilosrdnoga podanika poznamo i u biblijskom jeziku kada za Božić pjevamo Kyrie eleison, kad u svakoj misi ponavljamo: Gospodine, smiluj se!

Ponajprije, kad je došao čas polaganja računa, sluga ne okoliša. Odmah se ponizno klanja, kralju, pada ničice (Mt 18,26). Priznaje dug, moli. I on, i poslije njegov kolega izriču molbu “Strpljenja imaj!” (Mt 18,26.29) koja smjera na onu velikodušnost i širokogrudnost, dodiruje onu osobinu koju u biblijskoj formuli o Božjem milosrđu obično prevodimo kao “spor na srdžbu” (Izl 34,6), a izvorno označava da je Bog dugoga daha. Molba je to: Budi velike duše nada mnom! Široke ruke!

Ne samo da priznanje i molba prethode velikodušnu oproštenju, nego ona mora biti iskrena. A u to donekle sumnjamo. Najprije stoga što prvi sluga krajnje olako obećava da će sve vratiti (Mt 18,26). Ako jedan jedini talent označava dvadesetak godina rada, s pravom zvuči preuzetno kad je evanđeoskim rječnikom jeziku u pitanju mirijadu, takoreći bezbroj talenata (Mt 18,24) Sumnjamo još više stoga što iz ovoga čovjeka odmah potom svom silinom izbija hladnokrvna bešćutna agresija. Svoga kolegu s posla grubijanski hvata za vrat (Mt 18,28) i baca ga u tamnicu (18,30) zbog daleko, daleko manje stvari. Riječ je o tek stotinu radnih dana (“sto denara” Mt 18,28), malo više od tri mjeseca. Za razliku od moćnoga kralja ovaj podanik iznutra odbija, neće oprostiti.

Važan je dan danas. Zagreb-grad u kojem je politički vrh cijele naše Hrvatske domovine danas je u na svojem 289. zavjetnom hodočašću koje svoje početke zahvaljuje upravo jednom redovniku iz Družbe Isusove. Pater Ivan Šimatić djelovao je u 18 stoljeću u našoj povijesnoj, središnjoj crkvi sv. Marka i uživao naslov “prvog propovjednika kraljevine”. U ondašnjoj nevolji, a tako i danas u pandemiji Grad pada nice s evanđeoskim slugama. Ponizno molimo s vjernom  Majkom i Zagovornicom, Majkom Božjom Bistričkom. Pristupamo poput onih drugih evanđeoskih kolega s posla (usp. Mt 18,31). Pogođeni, ožalošćeni, sve iznose gazdi i mjerodavna odlučna reakcija s autoritetom ne izostaje.

Molitva za dar opraštanja

Poslušajte:

Život iz Božjega oproštenja (video, LTV, 16. 9. 2017.)

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Ključevi neba

21. nedjelja, godina A: Iz 22, 19-23; Rim 11, 33-36; Mt 16, 13-20

Ove je 2020. godine Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma bio točno na 21. nedjelju u liturgijskoj godini. Kako ga izvrsno obilježiti? Tako da se poklonimo Sinu Božjemu koji za nas svetom Žrtvom postade. On je Otkupitelj. Nasuprot našemu traženju glasovitosti koja se posvuda nameće, on osvaja logikom skrovitosti. On je tajna vjere koju s ljubavlju valja čuvati (usp. “neka nikomu ne reknu” Mt 16,20). Zajedno s apostolskim prvakom Petrom poput prvih učenika kod Euharistije smo u trenutku smirenja, dubine, iskrenosti, u okrilju naše crkve. Blizu smo, nasamo s Učiteljem Isusom (usp. Mt 16,13).

Poziva nas da njemu otvorene duše izreknemo što se sve čuje o njemu. Koliko to zapažamo? Petar vidi koliko Isusa, njegova ljubljenoga učitelja pogrešno tumače, krivo shvaćaju (usp. Mt 16,14). Zar je Isus žestoki propovjednik stroge pokore i žurnog obraćenja, koji je, nakon što su mu glavu odrubili, ponovno ustao? Zar je moćni gromovnik, koji pred svima silovito dokazuje Božji autoritet i sada, evo, opet s neba silazi kamo je vatreno bio uznesen (usp. 2 Kr 2,11)? Je li Prorok pun sućuti i trpljenja koji naviješta budući Novi Savez koji će jednom doći (usp. Jr 31,31)?

Nakon što su kao apostolska zajednica podnijeli izvještaj, sada Petar u ime svih progovara (Mt 16,16). Prepoznaje spasonosnu, blaženu istinu o Mesiji, Sinu Božjemu. O dubino Božje mudrosti i spoznanja (usp. Rim 11,33)! Donijela si otkrivenje, apokalipsu (ἀποκαλύπτω Mt 16,17) – veliku objavu Petru koja ne dolazi iz samoga ljudskoga uma i smrtnoga tijela. To znanje Petru daje Otac s neba i zato je Petar blažen. Zato Isus proglašava još jedno blaženstvo!

Sve je spremno za novu višestruku objavu koju sada Petar prima izravno od Krista Isusa, Gospodina. Šimun prima svoje pravo ime (Mt 16,18). Pred Isusom prepoznaje sama sebe i svoje životno zvanje. Isus mu otkriva veličinu i vrijednost koju kao osoba ima: Petar – Stijena. Pred Sinom Boga živoga može u punini uživati jasnu svijest o samome sebi. Tu se utemeljuje zdravo samopouzdanje. Gospodin može na njemu graditi svoju zgradu živih duša koja će biti jača od sotonskih dveri Podzemlja.

Davno je Elijakim, sin Hilkijin, u Starom zavjetu dobio ključeve Doma Davidova (Iz 22,20.22). Što on otvori, ne zatvara se. Što on zatvori, neće se otvoriti. A u Novom zavjetu Šimun, sin Ivanov, dobiva Kristove ključeve koji otključavaju i zaključavaju nebeska vrata (Mt 16,19). Povjeren mu je ulaz u nebeski dvor.

Zahvalimo Bogu danas što nam u ovom Evanđelju donosi ne samo utemeljenje sakramenta Krštenja, kada Isus Petru daje pravo ime, nego također ustanovljenje službe Svetog Oca kojemu je kao Petrovu nasljedniku povjerena briga za izgradnju cijele Crkve. I još k tome: obrazlaže nam izvor sakramenta Pomirenja koji po služenju Crkve ovdje na zemlji može odriješiti od grijeha tako da to vrijedi i u nebu.

Petar apostol blažen je jer mu je Otac dao objavu. A živa Crkva danas u svetoj misi prima ne tek objavu i znanje, nego – u miru, ne Cezareje Filipove, nego kod oltara – prima Tijelo i Krv Krista, Pomazanika, Sina Boga živoga.

u okrilju bazilike Srca Isusova, 23. 8. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Za Kristom

Isusova škola odgovornosti

El Greco (Domenikos Theotokopoulos), Isus nosi križ

Isus obećava onomu čovjeku koji ide za njim da ne će ići po tami, nego da će imati svjetlost života. Tako nam objašnjava da nasljedovanje Krista sa sobom donosi svjetlo koje obasjava ljudski život. U suvremenoj dezorijentiranosti i zbrci ideala i idola to je vrlo dragocjena stvar. Danas kada stojimo pred ozbiljnim i zahtjevnim pitanjima, presudnima za povijest čovjeka i svijeta, Kristovo je svjetlo odlična pomoć i putokaz. Kada ne znamo kamo i kako dalje u životu, kada ne znamo kako ispravno odabrati, u svjetlu Kristova života smijemo potražiti smjer i pravila.

Oslobođenje

Kršćanska odgovornost ima u sebi nešto vrlo utješno i oslobađajuće. Prvo što apostoli čine na poziv Isusov jest: spremno ostavljaju sve (Lk 5,11). Početak odgovornosti jest zahvalno prepoznati i priznati da je Bog darežljivi Gospodar stvorenja i da njegov promisao seže daleko dublje i dalje negoli sam osobno kadar proniknuti.

Nasljedovanje Krista oslobađa od straha pred nepoznatim jer njegov je put poznat. On otvoreno govori o njemu. I o odbačenosti i o mučenju, i o uskrsnuću. Nasljedovanje Krista čuva nas od straha pred neizmjerno velikim poteškoćama. Svatko treba uzeti i nositi samo svoj vlastiti križ.

Nasljedovanje Krista oslobađa nas od preuzetnosti kojom si pripisujemo sile koje nemamo i želimo uzeti odgovornosti koje su nam prevelike. Čovjeka, koji prehrabro i prebrzo obećaje da će za Isusom kamo god on pošao, Učitelj zaustavlja (Lk 9,58). Oslobađa ga od pogrješne ambicije upozorenjem da je stalno na putovanju – još i više negoli praotac Jakov koji je ipak imao kamen za uzglavlje.

Perspektivno odricanje

Isus jasno govori o tome da ne moramo biti veliki kao on. Treba ići za njim. Ne moramo i ne valja trčati ispred njega jer nije učenik veći od učitelja (Mt 10,24). Nije potrebno čak ni da idemo s njime u korak, odmah uz njega. Dovoljno je da idemo za njime. I sam će nam Otac nebeski dodijeliti čast koja nam pripada (Iv 12,26). Koliko nasljedovanje Krista oslobađa vidi se izvrsno na primjeru bogataša koji je od mladosti čuvao zapovijedi. Isus mu je ponudio da se i velika imetka odrekne (Mt 19,21). Mogao ga je nepovratno uložiti, odgovorno se pobrinuti za siromahe. Stekao bi nebesko blago koje ni moljac, ni rđa, ni kradljivac ne mogu ugroziti. Ne bi žalostan otišao, nego bi slobodna duha išao za Učiteljem.

Prvi učenici, ribari, hitro, u tili čas, ostavili su mreže i lađe, čak i oca. Ali ne zato da ih neodgovorno odbace i zanemare, ne zato da zapuste ribarenje. Tko se odrekne i ostavi, steći će mnogostruko, obećava Učitelj (Mt 19,29). U lađu će ga uzeti da se malo odmaknu od obale i da mu lađa bude govornica s koje će se obratiti mnoštvu. U lađi će Gospodin pokazati da je vlastan oluju smiriti. Iz lađe će Petar poći k Isus kada za noćnih sati bude k njima po vodi dolazio.

Preuzeti odgovornost

Nasljedovanje Krista oslobađa jer se učenik treba odreći sama sebe. Apostoli uče kako se na Isusa mogu osloniti jer je jači od bolesti i gladi. Pokazuje im da je moćniji od prirodnih sila. Učenici stječu povjerenje u njega jer ima vlast i nad zlodusima koji opsjedaju i muče čovjeka. Čak i nad smrću može Isus preuzeti odgovornost kada uskrisuje jedinca udovice iz Naina, nadstojnikovu kćer i prijatelja Lazara. Istinitost njegovih riječi da će dati život kao otkupninu apostoli već vide kada donosi ljudima oproštenje grijeha. Uz Isusa apostoli uče i iz iskustva vide da zapravo on sam preuzima odgovornost za njih. Nazvat će ih prijateljima (Iv 15,14). I takav je postupak plodan.

Nakon Isusova uskrsnuća Petar je ribar (Iv 21). Baš kao i na početku. Ali promjena je očita. On sada vodi, ide ribariti na Genezaretskome jezeru, a ostali idu s njim. Mučna noć nije donijela uspjeha. Praznih su ruku, umorni, iscrpljeni – frustrirani. Još jednom Isus preuzima odgovornost. Isus pripravlja doručak poput evanđeoskoga gospodara koji nagrađuje svojega slugu. Isus preuzima inicijativu i pretvara promašaj u pun pogodak. Na njegovu riječ ponovno bacaju mreže. Isus je sada odgovoran i njegova odgovornost donosi obilan plod: lovina je vrlo, vrlo obilna.

Dati odgovor

Isus će od Petra tražiti da položi račun. Triput Petar mora dati odgovor. Mora odgovarati za trostruko zatajenje. Isusu je odgovoran. Tako Petar postaje spreman preuzeti Učiteljevu zadaću. Isus je dobri pastir. Sada tu službu povjerava Petru: »Pasi ovce moje! Pasi jaganjce moje!« (Iv 21,16). Isus je dobar pastir zato što je do kraja upoznao, uzeo je na sebe sudbinu ovaca, sudbinu janjeta. Jaganjac je Božji. Kao janje na klanje odvedoše ga.

Petar je prošao školu vlastite slabosti i grijeha, i božanskoga oproštenja. Doživio je pomirenje s Isusom koji triput prihvaća njegovu potvrdu ljubavi. Sada je spreman preuzeti veliku odgovornost. Iskazano mu je povjerenje. Isus ga je učinio ribarom ljudi i pastirom duša. Ali Petar je dobro čuo svoj zadatak: Isusove ovce i njegove jaganjce treba pasti. Isusovo je stado i pred Isusom je za nj odgovoran.

Mt 16,21–27; Mk 8,27–35
22. nedjelja u liturgijskoj godini A
24. nedjelja u liturgijskoj godini B

2. izd. 30. 8. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Bit kršćanske vjere

Kristovo lice prema Torinskom platnu

Teška je vjera u kojoj prorok umjesto Božjega mira, nade i duhovne radosti iz dana u dan naviješta nasilje i propast. Teška je to vjera u kojoj Petar, kada želi Učitelja zaustaviti i spasiti da ne bude mučen i ubijen, sluša bolnu uvredu od svojega Gospodina i biva proglašen Sotonom. Zašto se čudimo da su nam crkve prazne i da tako lako odlutamo u pseudoreligioznost i krivovjerje drevnih ili novih oblika kada Gospodin Isus zahtijeva da se odreknemo, zatajimo i zaniječemo sami sebe? U kršćanskoj se vjeri traži da čovjek nosi križ i izgubi život.

Davno je div-teolog i crkveni otac Augustin pisao: »Nemirno je srce naše, Bože, dok se ne smiri u tebi!« Prorok Jeremija to je živo i vruće osjećao dok mu je žestok plamen proždirao grudi (Jr 20,9). Pamtimo kako je Mojsije pred sobom gledao čudesan grm u plamenu, grm koji gori, a ne izgara (Izl 3,2), a Jeremija u srcu, u vlastitim kostima osjeća oganj koji nemilice pali i izjeda njegovu nutrinu. Kada u kolovozu sunce ugrije i zapeče, lako možemo zamisliti o čemu je riječ. Jeremijino srce izgara.

Prepoznati Božju volju

Vrhunac i jedini smisao duhovne škole sv. Ignacija, zaštitnika duhovnih vježba i začetnika nove duhovnosti Zapada, sastoji se u otkrivanju Božje volje. Goruća molba sv. Pavla smjera upravo na to da »razaberemo što je volja Božja« (Rim 12,2). »Tebe tražim« – kaže psalam – »tebe žeđa duša moja… Duša se moja k tebi privija, Bože moj« (Ps 63,2.9). Jedina je svrha duhovnosti i najstroži njezin ispit: ostvariti Božju volju. Nema boljega odgovora na naš radikalizam i našu čežnju za velikim stvarima doli otkriti i provesti ono što je »dobro i Bogu milo, ono što je savršeno« (Rim 12,2).

Razumijemo stoga itekako Gospodinovu pouku Petru da se treba voditi onim što je Božje, rasuđivati i njegovati mentalitet i raspoloženje srca u skladu s Bogom. U tome je Ignacije Lojolski silan kada daje podrobne i tankoćutne upute kako prepoznati što dolazi od Božjega Duha, a što je zlo i vodi u tamu. Budnim oko valja pregledati što se zbiva u duši. Potrebno je pažljivo, razumno promatranje – strpljiva molitvena ura i razmatranje iz dana u dan.

Tako nam biva jasno zašto Gospodin svom žestinom odbija Petra. Isus naime govori o odlasku u Jeruzalem. Kao što vjeran narod za Veliku Gospu revno hodočasti primjerice u nacionalno svetište Majke Božje u Mariji Bistrici, tako vjeran Izraelac hodočasti u Sveti grad, mjesto Doma Božjega, prebivalište Božjega imena. A Petar odvraća. Gospodin najavljuje kako će trećega dana uskrsnuti (Mt 16,21), a Petar sve odjednom – takoreći »u paketu« – želi prekrižiti. Petre, Petre, razmatraj Božje naume, ne samo ljudske!

Moj križni put

Istina, i mi u ovim Isusovim riječima čujemo i osjećamo ponajprije križ koji je postao svetim znakom Krista Otkupitelja i kršćanske vjere. Ali Isus govori velike i divne stvari. Nudi nam da idemo njegovim putom (Mt 16,24). Poučava kako da nađemo sami sebe, svoju dušu, svoj život (16,25), a to svi po naravi želimo. Gospodin je, osim toga, vrlo moderan i razumljiv jeziku menadžmenta i biznisa kada pita o tome što čovjeku donosi korist. Poput starozavjetnoga Propovjednika ispituje kakva je korist čovjeku. Isus napokon upozorava na to kako je naš život nezamjenjiv.

Zahtjevna je kršćanska vjera i traži da precizno upotrijebimo svoju pamet. Treba točno prepoznati koji je baš moj križ, da ne uzimam neki drugi od cijeloga mnoštva. Samo svoj, ne tuđi križ treba uzeti! Treba primiti što Bog daje, a ne sam proizvoditi. Treba točno vidjeti kuda to Isus kroči i imati otvorene oči da za njim idem, a ne za nekim drugima koji se nude kao veliki vođe i mesije. Valja napokon odmjeriti snagu i slijed koraka zato da Isusa pratimo, a da se ne vrtimo sami oko sebe niti da istrčavamo u svojoj oholosti pred njega. Opet i opet vjernička zajednica razmatra kako odgovoriti na Kristov poziv osobito u našemu svijetu punom razmirica i nesporazuma.

Sloboda

Izvrsnost i svijetla snaga evanđelja i kršćanske vjere jest u tome što Isus u svojim zahtjevima i perspektivama poštuje i čuva ljudsku slobodu: »Ako tko hoće…« (Mt 16,24) – govori Isus, i ponavlja: »Tko hoće…« (16,25). Prisilno pokoravanje – submisivnost – pred nekim hladnim i krutim, uvijek zamišljenim, Božjim autoritetom nije religija i nema duhovnih temelja od Boga. S pravom možemo promatrati koliko ideal prave ljudske slobode, ideal odgovorna i samostalna odlučivanja, prisutan u europskoj kulturi, zahvaljujemo upravo kršćanskim korijenima.

Štoviše, u Kristovu zahtjevu da se odreknemo sami sebe krije se veliko i ugodno oslobođenje. Evanđelje opisuje kako su apostoli sve ostavili da pođu za Isusom (Mt 4,20.22). Ostavljaju i polaze. Odmah. Sloboda je to i olakšanje da možemo ostaviti po strani svoj egoizam i tjeskobnu brigu za svoje uskogrudne nacrte. »Ne brinite se tjeskobno za jelo i odijelo« (usp. Mt 6,25) – govori Učitelj jer zna kako je i Jakov, otac izraelskoga naroda, na početku svojega duhovnog puta – i onda kada je zavjet polagao – ponajprije gledao kako će do kruha i ruha. Užitak je i blagoslov da sve svoje sile možemo usmjeriti na kraljevstvo Božje i na ideale njegove božanske ljubavi. Pa i u dubini osobne molitve, tek kada se odreknem svoje sebičnosti, pohlepe i svojih strasti, kada ja zašutim, mogu slušati što Duh govori.

Plodonosni poraz

Ipak, život s Bogom ostaje zahtjevan i mnogo traži. Već se praotac Jakov, znamo, morao boriti cijele noći. Ali on je nadvladao i uspio (Izl 32,39). Prorok Jeremija međutim jasno kaže i ponavlja da ga je Gospodin svladao, da ne može više (Jr 20,7.9). Jeremiji je riječ Božja teška. Mora živjeti sam, bez žene, bez djece (Jr 16,2). Među umišljenim oholicama, koji su u Jeruzalemu uporno tvrdili da sveti grad ne može biti zauzet i pouzdali su se u snagu izabranoga naroda, prorok mora upozoravati na nasilje. Dok su oni pozivali na rat protiv daleko, daleko moćnijega Babilona, on mora najavljivati propast. I doista, grad će biti svladan i hram spaljen. Ali izgon će biti spasonosan. Bit će to veliko obraćenje s kajanjem, povratak k vjeri otaca.

Jeremijin čudan i mučan proglas o nasilju i opustošenju starozavjetni je temelj, slika i najava Isusove pouke o gubitku života. Čovjek treba izgubiti život radi Krista da bi ga pronašao (Mt 16,25). Treba razoriti babilonsku kulu vlastite oholosti da bismo ušli u dvor Božje ljubavi i mira. Što je vrijedilo izabranomu narodu dizati se u rat na Babilon samo zato da poginu. Sve kada bi i pokorili i osvojili, što im koristi ako pritom izgube život.

Sveta, živa žrtva

Kristova jasna nakana da čovjek u konačnici nađe svoj život (Mt 16,25) i njegovo upozorenje da si može nauditi (16,26) hitna su pouka. Sve do danas, nažalost, svjedoci smo ljudskih okrutnih i primitivnih, istinski ludih predaja koje samoubojstvo proglašavaju junaštvom i služenjem Bogu. Djecu i mlade tako odgajaju. Sve kada to i ne bilo usmjereno na ubijanje i razaranje, to nije religija i nema nikakva temelja u Božjoj ljubavi. Pavao Apostol tumači, preklinjući: Tijelo se prinosi Bogu kao žrtva živa i sveta – ne mrtva i prokleta, kao žrtva Bogu mila, a ne kao uvreda i prkos Božjoj ljubavi i njegovim zapovijedima (Rim 12,1). Tko ubija sebe i druge, i tako poučava, primit će naplatu prema djelima svojim (usp. Mt 16,27). Sada je čas da otvorimo oči i vidimo kako stvari stoje.

Svojim zahtjevom da nosimo svoj križ (Mt 16,24) Gospodin Isus donosi novost i korjenit ispravak u ljudsku religioznost i drevne, uvriježene običaje. Ono pravo nisu bogoštovne žrtve koje netko drugi za nas Bogu prinosi, nego valja nam da sami sebe Bogu prinesemo kao živu žrtvu, svetu, Bogu ugodnu – objašnjava sv. Pavao, pozivljući i bodreći. U tome je bitna snaga kršćanske vjere. I meni Bog daje tu veličanstvenu ovlast da budem pravi liturg – bogoslužitelj. Svoje trpljenje i boli, svoju molitvu i iščekivanje, svoja pitanja i svoje radosti prinijet ću Bogu zajedno s Isusom. Dobro sv. Pavao govori: ne vrijedi nam ako se ravnamo po nacrtima svijeta, po čudnim skicama svjetskih religija koje ne poštuju ljudski život i ljudsko tijelo kao Božji dar. Gospodin Isus, utemeljitelj prave vjere, daje temeljitu pouku i ispravlja naše izopačene ideje. Svaku ljudsku predaju koja želi Bogu prinijeti neki predmet ili tuđi život Isus predusreće svojim primjerom: Sama sebe daje. To je ono što Crkva iz dana u dan slavi na oltaru.

Jr 20,7–9; Rim 12,1–2; Mt 16,21–27
22. nedjelja u liturgijskoj godini A

2. izd. 30. 8. 2020.

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kod Cezareje Filipove

Mt 16,13-19

Giovanni Battista Castello, Krist daje Petru ključeve

Sveti Učitelj jednom učenicima dolazi s pitanjem umjesto s poukom. Želi od njih saznati kakvu sliku o njemu imaju ljudi oko njih. Što misle i kakve riječi govore o Isusu oni s kojima se učenici druže i s kojima provode dragocjene trenutke svojega vremena? Važno je Učitelju kako ga ljudi prihvaćaju, kako tumače brata čovjeka. Što ljudi govore što to znači biti Sin Čovječji, postati ljudski potomak, hodati zemljom u ovomu smrtnu tijelu?

Učitelj želi znati što ljudi govore o njemu zato da nam pokaže kako je i on pogrješno shvaćen. Gledaju u njemu stroga propovjednika pokore koji žestoko prijeti – poput Ivana Krstitelja. Tumače ga kao vatrena glasnika Božje revnosti koji s neba dolazi najaviti velik dan – kao prorok Ilija. Vide u njemu Jeremiju koji je s velikom sućuti i boli proživljavao patnju svojega naroda i pozivao na mirno pokoravanje stranoj vlasti. I u progonstvu Jeremija je vidio nov početak. Odbačen od svih trpio je i Bogu iznosio svoj jad i muku. Mnogi Isusa drže prorokom koji otvoreno proglašava božanske poruke. Ali Isus je više od toga.

Učitelj svojima daje priliku u osami kod Cezareje Filipove da mu izreknu svoj odgovor. Poziva ih da kažu tko je on. Želi znati koje mjesto ima u njihovu životu, koji su mu i kolik prostor dali u svojemu svijetu.

Petar brzo i spremno daje svoj odgovor zašto vjeruje Učitelju i zašto se pouzdaje u njega. Nije li u riječ-dvije sažeo sve što očekuje od Učitelja i svoju želju da pronađe oslonac u njemu? »Ti si Krist, Sin Boga živoga!« ispovijeda Petar. Bio je to, doista, pravi čas da prepozna Otkupitelja i Spasitelja.

Otac je Isusa pomazao Duhom Svetim da bude nositelj radosne vijesti. Na najdublji način Isus je povezan sa živim Bogom. Bog je njegov izvor, njegov stalni voditelj, iskon njegove svjetlosti. Bog je njegov Otac od kojega sve ima. U Isusu je sva punina božanstva. Od Oca.

Prema Kristovim riječima Petru je objavljena božanska tajna. Blažen je Petar kojemu je progovorio Otac nebeski. Sveta riječ s neba zvoni uzvišenim, tajnim glasom i napunja dušu milinom koja nije od tijela i krvi. Evo još jednoga evanđeoskog blaženstva!

Važne riječi Isus kaže u svojemu odgovoru, odobrenju i pohvali. Kristovom vlašću rađa se sklad neba i zemlje. Što je vezano ovdje, vezano je i tamo; što je otkupljeno ovdje, otkupljeno je i u nebeskomu kraljevstvu.

Ovdje, kod Cezareje Filipove i Apostol će otkriti svoje pravo ime. Učitelj mu pokazuje kako ga on vidi i kako ga definira. Daje mu poslanje koje želi da Apostol ispuni jer ima povjerenja u njega. Krist nalazi čvrsto uporište u svojemu odabraniku, apostolskomu prvaku Petru-Stijeni, za velik pothvat. To je stijena – temelj na kojemu će sagraditi svoju Crkvu.

21. nedjelja u liturgijskoj godini A
Svetkovina sv. Petra i Pavla, 29. lipnja

Niko Bilić, SJ

2. izd. 29. 6. 2020.