Kategorija: Cjeloživotno učenje

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Knjiga Ezrina

1) Ezr 1–6. Od Kirova edikta do dovršetka hrama

Nastavak na Ljet

Knjiga Ezrina donosi i drugi dio Kirove zapovijedi iz 2 Ljet 36,22s koji precizira: svi pripadnici Božjeg naroda koji dobivaju slobodu i mogu uzići u Jeruzalem trebaju graditi hram (Ezr 1,3), a susjedi ih trebaju potpomognuti darovima (v4). Ezr je nastavak na Ljet jer izvješćuje i o ispunjenju (v5s), izvršenju te Kirove zapovijedi.

Zapovijed se nalazi u 1,2–4. Koje su od riječi tj. izjava preuzete u izvršenje v5s?

  zapovijed izvršenje
graditi Dom Jahvin v3b v5b
srebro, zlato, imanje, životinje, dragovoljni darovi v4 v6

Zapovijed Kirova izjednačuje Boga nebeskog, kome Kir treba graditi hram (v2), i Boga Izraelova (v3) kome će povratnici graditi hram. Osim toga u Ezr saznajemo kako i sam kralj iznosi svoj dar i pripomoć, a to su predmeti iz prvoga hrama koji bijahu oteti kod osvajanja (v7).

Za razliku od kraja Ljetopisa koji izvješćuju da ljudi slobodno mogu poći Ezr svojom literarnom strukturom daje hramu prednost jer tri put govori o njegovoj gradnji (v2s.5) i navodi se točan popis posuđa (v9–11), a sve to prije popisa povratnika iz sužanjstva koji slijedi tek u c2.

Izraz “probuditi duh”, koji se u Ezr nalazi samo u 1,1.5 (KS: “nadahnuti”; “potaknuti duh”) nastavlja se na opis iz Knjige ljetopisa, gdje se opisuje kako asirski kraljevi odvode sjeverna plemena u sužanjstvo (1 Ljet 5,26 KS: Bog je “probudio neprijateljstvo”) te kako Filistejci i Arapi napadaju i orobljavaju Judeju za Joramove vladavine (2 Ljet 21,16; KS: Jahve “podiže srdžbu”). Isti izraz naveden je i na završetku 2 Ljet 36,22 gdje se opisuje Kirova zapovijed.

Spominjući proroštvo Jeremijino Ezr uspostavlja literarnu vezu s Knjigom proroka Jeremije i ujedno proglašava ispunjenje proroštva (dovršenje כלה 1,1).

Nova struktura zajednice

Odlučujuću ulogu u prvom dijelu Ezr (c1–16) imat će “glavari obitelji”, doslovno: glave otaca רשׁי האבות. Kralja više nema, pa su oni paralela starješinama (starcima) iz Mojsijeva doba.

  • 1,5 Oni “ustaju” tj. kreću u izvršenje Kirove zapovijedi. Izričito se navodi da su ograničeni na Judino i Benjaminovo pleme. Uz njih su svećenici i leviti.
  • 2,68 Neki od njih, po dolasku u Jeruzalem, daju dragovoljne darove kao što su to učinili njihovi domaćini u izgnanstvu. Darovi u zlatu, srebru i svećeničke haljine točno su zapisani (v69).
  • 3,12 Mnogi od njih, zajedno sa svećenicima i levitima koji su vidjeli polaganje temelja za prvi hram plakali su kod početka gradnje novoga.
  • 4,2s Oni obavljaju pregovore s protivnicima povratnika koji bi se željeli pridružiti gradnji hrama. Uz Zerubabela i Ješuu oni slušaju prijedlog (v2) i daju zajednički negativan odgovor (v3), odbijaju suradnju.

Premda se u uvodnom dijelu spominje samo Jeruzalem, i početak i kraj c2 kao okvir za velik popis ističu da su se ljudi nastanili u svojim gradovima (2,1.70). Ista izjava opetuje se kao referentna točka i na početku opisa gradnje žrtvenika u idućem poglavlju (3,1)

Početak popisa ističe 12 imena (2,2) koja bi zbog toga mogla predstavljati sveobuhvatnost premda je riječ o samo 2 plemena: Judi i Benjaminu (1,5; 4,1).

Od imena važni su Zerubabel i Ješua koji vode gradnju žrtvenika (3,2) i polaganje temelja za hram (3,8). Oni su pregovarači s lokalnim stanovništvom koje se želi pridružiti gradnji (4,2s). Nakon spletki i zabrana oni u drugoj godini kralja Darija opet pokreću gradnju hrama uz potporu proroka Hagaja i Zaharije (5,2).  Oba lika veza su s Hag i Zah.

Jošua, kao veliki svećenik, i Zerubabel, upravitelj, važni su likovi u knjigama proroka Hagaja i Zaharije. Dok je ime Zerubabelovo na isti način napisano, Jošua je ondje drugačije ispisan što je vidljivo i u modernim prijevodima. Za istovjetnost svjedoči “prezime” ben Josadak (Ezr 3,2.8; 10,18; Neh 12,26; Hag 1,1.12.14; 2,2.4; Zah 6,11). Likovi su literarna veza jednako kao i sami proroci Hagaj i Zaharija koji se u Ezr poimence spominju (5,1).

Iz prvog popisa važno je i ime Nehemija (2,2) po kojem iduća knjiga nosi ime. Mordokaj (2,2) je važan jer se tako zove jedan od glavnih likova u knjizi o Esteri. Je li Rehum isti onaj koji u c4 kao upravitelj, tj. zapovijednik optužuje Jeruzalem i kod kralja traži (4,8s), dobiva (4,17) i provodi (4,23) obustavu gradnje nije jasno, ali je malo vjerojatno. Svakako, imaju istu ime.

Popis u c2 osim naroda Izraelskog (עם ישׂראל 2,2), ističe nekoliko posebnih skupina. To su svećenici (כהנים kohanîm v36), leviti (לוים levijîm v40), pjevači (משׁררים v41), vratari (“sinovi vratiju” v42), hramski sluge (“netinci” v43), sinovi Salomonovih slugu (v55). (To je jedini kontekst u kojem se Salomon spominje u Ezr!)

Za shvaćanje kako je konstituirana zajednica važno je da su istaknuti i oni koji nisu mogli dokazati izraelsko podrijetlo (v59) kao i svećenici koji su se ogriješili o propise (v62), ali su ipak prihvaćeni u zajednicu povratnika. Ime Tobija (v60) pritom može biti veza s istoimenom knjigom.

Iz 2,64s može se iščitati kolik je ukupni broj povratnika iz sužanjstva. Zbor (קהל v64): 42360; sluge i sluškinje (עבד, אמה v65): 7307; pjevači (v65): 200; (=49.867). Za razliku od “naroda one zemlje” (4,4) imaju naziv “sinovi sužanjstva” בני הגולה (4,1; 6,19s).

Obnova oltara i polaganje temelja za hram

Prvo što u Jeruzalemu obnavljaju jest žrtvenik (3,2s). To se zbiva u 7. mjesecu (3,1.6 od kad se broji?) i povezano je s Blagdanom sjenica (3,4) te tako odgovara otvorenju prvoga hrama.

Gradnja hrama počinje tek druge godine po dolasku (3,8). Postavljanje temelja popraćeno je pravim liturgijskim slavljem (3,10–13) koje je prožeto snažnim i izmješanim osjećajima. Vladaju i “plač” i “radost” (2x 12s).

Kao što žrtvenik znači ispunjnenje propisa Mojsijeva zakona tako obnovljeno bogoslužje slijedi odredbe “Davida, kralj Izraelova” koji je prikazan kao liturg tj. utemeljitelj liturgije (3,10). Spominjući Mojsija (3,2), Davida (3,10) i Jeremiju (3,1) Ezr ističe ispunjenje Zakona i Proroka.

Poteškoće u izgradnji hrama

Nesporazumi s domaćim stanovništvom nagoviješteni su već za gradnje žrtvenika kad se spominje strah povratnika-graditelja pred njima (3,3). Izvornik već ovdje upozorava da je riječi o izmiješanim, doseljenim “narodima zemalja” (oboje plural). Kad treba nakon polaganja temelja nastaviti gradnju govori se izravno o “protivnicima” Jude i Benjamina (4,1).

Pregovori (4,2s) imaju važno mjesto u literarnoj strukturi ovih poglavlja jer su, osim upita koji će graditeljima poslije, za Darijeva vladanja uputiti novi upravitelji (5,3s), jedini upravni govor u c1–6. Dolaze sa svojim zahtijevom (4,2) i dobivaju odgovor (4,3). To je jedini živi razgovor koji čitatelj ima prilike čuti, ali ishod mu je negativan.

Od samih tih “protivnika” saznajemo da ih je ovamo naselio asirski kralj (4,2), a nakon što njihova suradnja nije prihvaćena oni koče radove zastrašivanjem i potkupljivanjem (v5) te optuživanjem prvo kod kralja Kserska (v6), potom kod Artakserksa (v7).

Drugo je pismo u cijelosti navedeno i započinje prvi velik odlomak u knjizi napisan aramejskim jezikom (4,8–6,18), što se i izričito ističe (4,7).

Stil pisanja: dokumentiranje

Ako su još i Ljetopisi literarno obilježeni kao pripovijedanje, ovaj tekst se može definitivno označiti kao dokumentiranje. Osim popisa (c2), ovdje u c4 nalazi se pismo Artakserksu (4,11–16) i njegov odgovor 4,17–22. U c5 nalazi se opširan izvještaj kralju Dariju (5,7–17), a u c6 je odgovor kralja Darija (6,6–12) koji se temelji na, također iz arhiva citiranoj, Kirovoj naredbi (6,2–5).

Prvi je dopis (4,11–16) tendenciozni pamfelt koji je potpuno neprijateljski raspoložen prema Jeruzalemu i počiva na tezi koja se može očitati u 4,12.15. Kako glasi? Buntovništvo toga grada razlog je da je bio razoren i da se ne smije obnoviti. Takva argumentacija nailazi na kraljevsko odobrenje (4,17–22). Premda se ni u pismu ni u odgovoru ne spominje gradnja hrama ipak je kao posljedica nastala i obustava radova na hramu (4,24).

Drugo je pismo (5,7–17) najviše nalik objektivnom izvještaju s bogatom literarnom strukturom i mnogim navodima. Koliko je razina teksta u 5,7b–17), tj. čije se riječi u pismu navode?

  • v7 pisci (upravitelj i poslanici) kralju Dariju
  • v9 njihove riječi judejcima (usp. v3; autocitat)
  • v11 odgovor starješina, u kojem stoje:
  • v15 Kirove riječi upravitelju

Pozitivan odgovor kralja Darija (c6) ispunja zahtjev za provjerom Kirove naredbe i temelji se na njoj.

Sretan rezultat je dovršetak drugog hrama dana 23.12.06. (6,15), a 14.01. iduće godine može se slaviti Pasha koja ujedno donosi pomirenje između povratnika – “sinova sužanjstva” i domaćeg stanovništva (6,21).

O kojem se kralju govori u 6,22? Što to znači?
Kamo su došli povratnici u 2,68 i 3,8?

2) Lik Ezre u Ezr 7–10

Gustav Doree, Ezra u molitvi

Ezra ne pripada u cjelovito prikazane biblijske likove premda jedna knjiga po njemu nosi ime i nositelj je radnje u ukupno pet biblijskih poglavlja (Ezr 7–10; Neh 8). Ezra je epizodni lik jer čitatelj ne saznaje ništa o početku, razvoju i završetku njegova života. O njegovoj ulozi, osobinama i motivima možemo zaključiti promatrajući konkretne nastupe koji su opisani (polazak iz Babilona s kraljevskim nalogom c7, taborovanje na kojem doziva levite, organizira post i molitvu i povjerava darove odabranima c8, reakcija na iznevjeren zakon c9s).

Ezra također ne pripada među likove koji prolaze kroz lomove, kroz vjeru i nevjeru (poput Jakova ili Davida) nego je opisan samo u svojoj postojanosti oko opsluživanja zakona.

Dvije su vrste tekstova o Ezri. Oni koji ga prikazuju opisno, u 3. licu, i oni u kojima on sama sebe prikazuje autobiografski, kao čovjek koji izvješćuje o vlastitom iskustvu. Možemo razlikovati i ona četiri poglavlja u Ezr (nakon što u prvih 6 uopće nije spomenut), od Neh 8 unutar druge knjige u kojoj je daleko najprisutniji lik Nehemija i koja je pretežito pisana kao Nehemijin autobiografski tekst.

Ezra je predstavljen kao potomak Aronov uzlaznim rodoslovljem (Ezr 7,1–5) koje preslikava ono silazno iz 1 Ljet 5,29–41. Rodoslovlje odgovara naslovu “svećenik” kako ga službeno kralj oslovljava (7,11s).

7,11 Svećeniku (כהן) Ezri kralj je dao pismo (opis)
v12 naveden je i u adresi tj. uvodnom pozdravu (aramejski: kahana, s članom na kraju)
v21 pismo je važna punomoć u kojoj kralj obvezuje sve rizničare da mu najtočnije dadnu sve što od njih zatraži.

10,10 Ezra ima svećenički naslov i kad se opisuje njegov govor protiv ženidbe sa strankinjama koji nakon velike molitve (c9) i posta (10,6) drži 20.09. (10,9; četiri mjeseca nakon povratka) pred svim “sinovima sužanjstva” koji su se okupili u Jeruzalemu.
v16 s “glavama otaca” 01.10. započinje ispitivanje o tome koje traje do 01.01.

I u Knjizi Nehemijinoj gdje je izvještaj o njemu također pisan u 3. licu Ezra ima naslov svećenika.

U Neh 8,2 Ezra donosi Zakon 01.07. pred zbor sviju koji ga mogu razumijeti.
v9 zajedno s namjesnikom Nehemijom i levitima proglašava da je taj dan posvećen Bogu i poziv ih da ne tuguju.
Neh 12,1 na početku pretposljednjeg poglavlja nalazi se u popisu svećenika i levita koji su sa Zerubabelom i Ješuom došli u Jeruzalem.

Prvi važan naslov koji se uz Ezrino ime spominje jest: 7,6 “književnik” odnosno “pisar” ili “pismoznanac”. Hebrejski naziv ספר sofer izveden je od imenice “knjiga, “spis”.

v11 Taj će se naslov ponovno pojaviti (uz “svećenik”) kod izvještaja o kraljevu pismu.

U Neh 8 Ezra je 4x označen tim naslovom
8,1 cijela zajednica od njega da iznese Knjigu Zakona
v4 on to i čini i staje na posebno izrađeno postolje uz pratioce s desna i s lijeva.
v9 uz svećenički naslov
v13 pod Ezrinim vodstom glavari obitelji, svećenici i leviti daju se na studij Pisma

Prelazi isti put – “uzlazi” 7,6 – kojim su išli povratnici koje je Kir pustio.

Babilon v6 – Jeruzalem v8
v9 01.01.07. – 01.05.

v7 Vrijeme je označeno kao 7. godina kralja Artakserksa, kralja perzijskoga

v7 Struktura zajednice ista je kao u popisu u c2 (sinovi Izraelovi, svećenici, leviti, pjevači, vratari, hramski sluge). Ne navode se posebno Salomonovi sluge ni nelegitimni pripadnici zajednice.

Brojimo li arhivsku povelju Kirovu u c6 te odgovor na pamflet protiv Jeruzalema (c5) i Darijev blagonaklon odgovor (c6), pismo u 7,12–26 jest četvrto kraljevsko pismo koje su u Ezr cjelovito navodi. Jednako kao Kir kralj dopušta (nov) povratak u Jeruzalem 7,13 i daje prilog za hram (v15) koji se pribraja dragovoljnim darovima babilonskih domaćina i samih povratnika (v16). Riječ je ovaj put o novcu za žrtve (v17). Novost je pri davanju slobode za pokret izričito spominjanje svećenika i levita (v13) uz općenito narod kako je kod Kira slučaj, te financiranje iz kraljevskih riznica (v20).

U prvi opisni dio uklopljeno je kraljevsko pismo pisano aramejskim jezikom najvećim dijelom u 2. licu osobno Ezri, a tiče se brige oko hrama 7,13–20 i upravljanja zajednicom v25s. Srednji dio pisma jest punomoć koja propisuje rizničarima da budu na usluzi Ezri i hramskim službenicima (v21–24).

Posljednje, 10. poglavlje Ezrine knjige započinje ulazeći ­– u opisnom obliku, u 3. licu – u vrijeme Ezrine molitve koja okuplja mnoštvo i pokreće val kajanja (10,1)

Predstavnik zajednice izriče pred Ezrom i kajanje za prijestup i prijedlog za obnovu Saveza tražeći od Ezre predvodničku ulogu (upravni govor v2–4).

Rezultat te inicijative ponajprije je sveopća prisega (v5), a potom okupljanje cijelog plemena Judina i Benjaminova pred hramom u Jeruzalemu 20.09. Ezrin govor (v10s) nailazi na pozitivan odgovor (v12–14), a ispitivanja o prijestupnicima nakon toga traju 2 mjeseca (01.10. – 01.01. v16s)

Popis prijestupnika (v18–44) među svećenicima (v18), levitima (v23), pjevačima (v24) i ostalim narodom Izraelskim (c25) zaključuje knjigu.

Ezra autobiografski

Prvi autobiografski dio jest molitvenog karaktera i nastavlja se odmah nakon pisma 7,27. Ezra hvali Boga zbog kraljevske naklonosti (Tko ne bi Bogu zahvaljivao za ovakvo popratno pismo, preporuku?) Kraljevsko će pismo označiti i dolazak u Jeruzalem i kraj idućeg poglavlja, kad ga u Jeruzalemu predaju lokalnim vlastima (8,36).

Nakon što je opisni dio već najavio Ezrin dolazak u Jeruzalem 01.05. (7,9), Ezra se u svom autobiografskom izvještaju vraća na početak putovanja kada je okupio glavare Izraela da pođu s njime (7,28). Na početku c8 donosi točan popis tih ljudi 8,2–14.

Potom Ezra izvješćuje o važnoj stanci na putu, taboru uz rijeku (8,15) gdje su se zadržali sve do 12.01. (8,31). Boravak ondje obilježen je najprije time da se ustanovljuje, definira razlika između svećenika i levita (v15–20). Ezra, pregledavajući narod i svećenike ne nalazi levite, pa daje nalog da se dozovu oni koje će biti hramski sluge (v17) i njihovi poslužitelji (v20). Izraz leviti ovdje već ima fiksirano značenje jer svećenici pripadaju u Levijevce tj. Levijeve sinove.

Drugi važan čin na tom taborovanju jest post i molitva za božansku zaštitu na putu v21–23. Izvještaj o putovanju (v31) poslije će pokazati da im je molitva uslišana.

Treća stvar jest imenovanje 12 svećeničkih glavara kojima su povjereni svi darovi za jeruzalemski hram (v24–31). Tu u obliku autocitata nalaze se prve Ezrine riječi zapisane kao upravni govor, a preciziraju zadaću odabranih (v28s).

Dolazak u Jeruzalemu, drugi put spomenut (8,32, sada u 1. jd.), obilježen je predavanjem donesenih darova u hram (v33s) i prinošenjem žrtava (v35).

Ovaj je prvi autobiografski dio povezan s uvodnim motivom Božje ruke.
opis: 7,6.9 Ruka Jahve Boga njegova bila je nad njim
autobiografija: 7,28 ruka Jahve, Boga mojega, bila je nada mnom
                        8,18.31 ruka Boga našega bila je nad nama
                        8,22 Ezra kralju: Ruka Boga našega je nad svim koji ga traže

Autobiografski izvještaj završava se idućim c9. Ezra ponajprije izvješćuje o glavarima koji mu dolaze sa žalosnom konstatacijom i pokajnički priznanjem zapisanim u obliku upravnog govora (ili citat u autobiografskom izvještaju 9,1s). Zajednica, i svećenici i leviti iznevjerili su se svom Bogu slijedeći običaje naroda što se osobito ističe na primjeru ženidbe (koja je slika pripadnosti Bogu). Ženidba je simbol vjernosti između Boga i naroda, brak s osobom iz poganstva šifra je za nevjeru, idolopoklonstvo.

Ezra opisuje svoju dvostruku reakciju. Prvo izvješćuje o izrazu žalosti, duboke potresenosti i sablazni (v3–5), a potom donosi riječi svoje velike pokorničke molitve (v6–15).

Snaga Ezrine molitve je u tome što povezuje svoje vlastite riječi (1. jd) s onima u 1. mn. te navodi Božje riječi u svojoj molitvi (9,11s). Prvo je znak da postaje zagovornik zajednice s kojom se poistovjećuje, kojoj je dio. Drugo jest dobra argumentacija za uslišanje.

Vidi: Ezra i nov početak

Molitva s Ezrom – svećenikom i pisarom Zakona Božjega

Ezra – uspješan političar
23.05.07., popravljeno 04.12.07.
2. izd. 13. 12. 2019.

N. Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Hulda iz Jeruzalema

govori Božje riječi

Nepoznata

Gotovo nepoznata proročica Hulda djeluje u isto vrijeme kad je i veliki prorok Jeremija započeo svoje poslanje. Vezana je uz ime i doba kralja Jošije koji je pak zaštitni znak velike obnove i povratka vjeri otaca. Osim toga njezino prorokovanje vezano je uz pronalaženje Knjiga Pouke (Tora, 2 Kr 22,8.11) za obnove jeruzalemskog hrama. Tu će knjigu (ספר v16) ona spomenuti te je tako izvještaj o njoj povezan s kontekstom. Hulda je žena koja je posve odana svojoj službi te je najveći dio teksta o njoj Božja riječ koju ona prenosi.

Jedna epizoda

Svetopisamski izvještaj o proročici Huldi nalazi se u 2 Kr 22,14–20 (te u paralelnom tekstu 2 Ljet 34,22–28). Početak odlomka može se pronaći u v14 gdje se izvješćuje kako k njoj ide pet kraljevih poslanika. Kraj odlomka, druga polovica v20, koja je ujedno svršetak poglavlja, obilježava suprotan smjer kretanja tj. povratak kralju. Skupina od 5 poslanika „vratila“ je odgovor kralju. Glavni dio odlomka (v15–20a) jesu riječi koje Hulda izgovara. Za razliku od opisa (naracije) to je upravni govor.

Važna je i uzvišena uloga proročice. Visoki poslanici idu potražiti Božji savjet, a dolaze k njoj. Poslani su po Gospodnji odgovor. I dobivaju ga – od nje. Ona je posve u službi Božje riječi.

K njoj dolazi najviše izaslanstvo. Spominje se Hilkija koji je veliki svećenik, onaj koji je pronašao Knjigu Zakona. Tu je i Šafan, pisar, koji ju je kralju čitao. Hulda pripada među svetopisamske proroke koji su u kontaktu s najvišom vlasti u zajednici. Prvi put kralja će nazvati jednostavno „onaj čovjek“.

Sveti grad

Četiri puta se ponavlja izraz המקום הזה (hammaqôm hazze „ovo mjesto“ 2 Kr 22,16s.19s, usp. 2 Ljet 34,24s.27s). To je šifra koja se odnosi na Jeruzalem, naveden imenom u opisnom dijelu (ירושׁלם 2 Kr 22,14; 2 Ljet 34,22). Ponavljanje već ističe da je to jedna od tema koja stoji u središtu. Za Huldu znamo da živi u Jeruzalemu, u gradu i to u novom dijelu. Ima svoju obitelj. Muž joj je kao „čuvar odjeće“, službenik, ili u hramu ili na dvoru. Hulda je, rekli bismo danas, dio „establishmenta“. Nisu Božji ljudi samo slobodni strijelci, u malim mjestima sa strane i daleko od središta.

Prva Božja poruka koju proročica prenosi očito je negativno obojana i najavljuje Božji sud. Dvaput Bog sama sebe predstavlja kao „onoga koji dovodi zlo“ (hebr. particip מביא 2 Kr 22,16.20 hrv. „dovest ću nesreću“ v16; „svalit ću nesreću“ v20; 2 Ljet 34,22.28). Nasuprot tome u ovom tekstu stoji čuvena tematska riječ שׁלום šalôm koja u posljednjem retku (v20; v28) pripada na dinamiku i svrhu teksta. Usred nevolje i unatoč nevolji kralj Jošija dobit će na dar „šalom“, neće morati doživjeti slom grada i naroda. I doista će Jošija počivati u miru i prije žalosne propasti Jeruzalema. Umire 609. pr. Kr., a Jeruzalem je razoren 587. Hulda naviješta propast izraelskog kraljevstva. Ono što je sa Šaulom i Davidom započelo, dolazi do svršetka, nestaje. Hulda pokazuje da to nije bez Božjeg plana.

Božji govor

Proroštvo koje Hulda izgovara posebno je. Bog je prisutan kao subjekt u gotovo svakoj rečenici. Hulda se posve daje u službu Božjeg govora. Bog preko nje izriče svoje „ja“. Božje „ja“ obilno je nazočno onim što čini, i što osjeća. Jasno je tko je u središtu i čiji govor proročica prenosi. Poznat je to fenomen biblijskog teksta pri kojem Bog svoje „ja“ poistovjećuje s govornikom i dopušta mu da bude izravni prenositelj njegovih riječi. Tako iz usta Huldinih poslanici čuju prijeteću najavu („donijet ću zlo“ v16.20), optužbe („mene su napustili“, „mene su ljutili“ v17), i utješne riječi („i ja slušam“ v19, „ja ću te pridružiti“ v20). Iz srca proročice izviru riječi koje su jednoznačno prepoznatljive kao Božji govor.

Vrhunac govora u 1. licu predstavlja naglašeni oblik u hebr. jeziku gdje uz gramatički određen glagolski izričaj: שׁמעתי (v19 „čuo sam“) stoji i osobna zamjenica אנכי („ja“) koja, slično kao u hrvatskom ističe subjekt i znači „osobno sam čuo“. Božje slušanje paralela je i odgovor na kraljevo slušanje sadržaja Knjige o kojem je izvijestio (v11). Kao što je kralj slušao, tako i Bog osobno sluša. Jedna od istaknutih poruka teksta upravo je Božje slušanje ili uslišanje. Na zadaću proroka pripada ta radosna objava da Bog sluša.

Proročke oznake

Govor proročice Hulde tri puta je odlikovan tzv. glasničkom formulom יהוה כה אמר („ovako govori Jahve“ v15s.18). To je znak raspoznavanja Božje riječi i jamstvo za nju. Jedanput se u završnom dijelu pojavljuje i druga formula, tzv. formula govora Gospodnjeg נאם יהוה (riječ je… v19) koja ima sličnu funkciju samo ne služi kao uvod, nego je smještena unutar govora kao potvrda.

Riječi koje Hulda prenosi ujedno pokazuju da Božji pogled ide dublje od prvog opisa. Saznajemo prije da je kralj Jošija u znak potresenosti razderao haljine (v11) kad je čuo tekst Božjeg zakona i shvatio kolik su propust učinili. Iz Božjih riječi naknadno saznajemo još i više: kralj je plakao pred Bogom, smekšalo mu se srce i ponizio se (v19). Sve to Bog vidi i uzima u obzir.

Ova je proročica nalik drugim prorocima u Bibliji koji govore izravno, bez okolišanja. U tekstu su njezine riječi koje upućuje poslanicima pred njom: „Recite čovjeku koji vas je poslao k meni…“ (v15). Poslanicima su upravljene i riječi koje se tiču sudbine samoga kralja judejskog i koje obilježavaju drugi dio Božje poruke: „A s obzirom na judejskoga kralja koji vas je poslao pitati Gospodina, ovako ćete reći…“ (v19).

Bog na djelu

Hulda prenosi višestruku poruku. Odmah na prvi pogled razlikuje se prvi dio Božjeg govora (v16s) koji je obilježen formom: ja-oni, dok se drugi dio 18b–2a ističe po usmjerenosti na „ti“ (2. l. jd.) pa se može govori o dijaloškoj formi u užem smislu. Hulda prenosi poruku za zajednicu i ona je Božji sud. Ali Bog ne govori samo općenito o zajednici, nego se obraća neposredno osobi. Tako Hulda prenosi i osobnu, pozitivnu poruku: šalom za kralja Jošiju.

Proročica Hulda ističe da je Bog na djelu. Dvaput ćemo u tekstu naći pravi „proročki futur“ prepoznatljiv po gramatičkoj tvorbi gle! + zamjenica + particip koja poziva na pozornost i ističe djelatni subjekt. „Gle, ja dovodim zlo na ovo mjesto“ poruka je Jeruzalemu (v15). „Gle, ja tebe pridružujem tvojim ocima“ (v20) utjeha je kralju Jošiji. Upravo istovjetna formulacija stvara kontrast između nesreće koja dolazi i osobite naklonosti koju Bog čuva za kralja. Glagol אסף („okupiti, združiti, sjediniti“, 2x v20) kojim se najavljuje kraljev šalom nosi jednu od bitnih teoloških poruka Svetoga pisma, označujući Božju nakanu da okupi svoj narod.

(16.01.2008., dopunjeno 05.05.09., ispravljeno 29.05.2009.)
2. izd. 13. 12. 2019.

vidi: Hulda

dr. sc. Niko Bilić

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Samuelovo zvanje

Kako je dječak postao Božji prorok
(1 Sam 3)

Samuel je pozvan od malena. Sveto pismo time pokazuje svu korjenitost Božjeg poziva. Proročko zvanje zadire u dubine tj. u najranija iskustva koja čovjek skuplja od prvih dana, doslovce od začeća. Božji zov koji ide tako duboko – i prije nego ga čovjek pravo raspoznaje! – budi povjerenje da se na nj možemo osloniti.

Biblijski izvještaj o pozivu Samuelovu (1 Sam 3) poznat je. Mali Samuel ima svoj ležaj u svetištu i tri puta čuje kako ga glas doziva i dignuvši se trči k Eliju, misleći da ga stari svećenik zove. Čitatelji znaju, Samuel i Eli još ne znaju da je to sam Bog koji poziva.

Tek kod trećeg puta Eli će prepoznati o čemu se radi i dat će upute dječaku da kod sljedećeg, četvrtog po redu poziva (v10) izrazi Bogu, a ne njemu, svoju spremnost da posluša riječ. Ono što Samuel čuje neugodna je prijetnja, za svako dijete strašna, a ova je k tome izravno na Elija uperena koji je Samuelu autoritet i zaštitnik i naziva ga sinom (v16). Bog proglašava da krivica Elijeva doma ostaje zauvijek. Nikakvo čudo da Samuel vrlo vjerojatno bdije ostatak noći i da se idućeg dana ponajprije boji iznijeti što je čuo. Interes Elijev da sazna Božju poruku (v17) kao i njegovo priznavanje Božjeg autoriteta i podvrgavanje riječima: „On je Jahve, neka čini što je dobro u njegovim očima“ (18) svjedoči o njegovoj pozitivnoj strani.

Mjesto Samuelova proročka poziva u njegovoj biografiji označuje prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob i javno djelovanje. To je glavna dinamika teksta. Dok je početak teksta obilježen atributom „mali“, tj. „dječak“ (hebr. נער na‘ar 1 Sam 3,1.8), i njegovom pedagoškom podložnošću Eliju, na kraju čitamo o Samuelu koji je postavljen za proroka i o tome da ga cijela zajednica priznaje kao takvog. Cijeli Izrael zna novog proroka Jahvina (1 Sam 3,20).

Bitan preokret koji ovaj tekst donosi za cjelinu knjige sročen je također na početku i na kraju ovog teksta. U v1 čitamo da je Jahve rijetko govorio ljudima, a na kraju da se Jahve i dalje objavljivao Samuelu svojom riječju (v21). Novi početak, učestalije Božje javljanje prikazano je već u četiri puta opetovanom pozivu koji Jahve upućuje Samuelu (v4.6.8.10).

Tekst o Samuelovu pozivu možemo prema dijaloškoj strukturi podijeliti u tri dijela i jedan epilog:

v1–9 S+E (J+S)
v10–14 S+J (J+E)
v15–18 S+E (E+J)
———
v19–21 		S+J  

U prvom dijelu, (v1–9) nakon općenitog uvoda (v1) koji predstavlja u kakvu su odnosu Samuel i Eli, saznajemo da je vrijeme počinka, da Samuel svoj ležaj ima u svetištu i da odande tri puta iznova spremno hrli k Eliju s djetinjom otvorenošću. 3x izriče pred Elijem svoju pripravnost: הנני hinnenî „Evo me!“ (v5s.8). Tri puta izriče svoju uvjerenost da ga Eli zove: קראת „Zvao si“ (2. l. jd. v5s.8). – U dijalogu su Samuel i Eli.

U drugom dijelu (v10–14) Samuel prema Elijevoj pouci prepoznaje (1) Gospodina kao onoga koji mu upućuje riječ, (2) prema Elijevoj pouci spreman je poslušati riječ riječ (2x שׁמע šama‘ „čuti“). (3) Prema Elijevoj pouci prihvaća za sebe ulogu sluge Jahvina (2x עבד v9s):

v9 Govori Jahve, sluga tvoj sluša
v10 Govori, sluga tvoj sluša

Poruka (v11–14) koju Gospodin izriče može se shvatiti kao potvrda onoga što je već prije naviješteno (2,27–36) i što očito nije govor spasenja nego suda. Ujedno očituje bitnu karakteristiku proročkog poslanja: prorok sluša. Bog proroku daje uvid u svoje nakane. Slično kao kod Abrahama kad unaprijed promišlja: „Zar da skrivam od Abrahama što ću učiniti?“ (Post 18,17). I prije javnog naviještanja po kojemu obično proroke poznajemo, prorok stječe uvid u svijet Božjih odluka. – U dijalogu su Samuel i Jahve.

Treći dio jest novi dan („jutro“ v15). Treći dio teksta (v15–18) opet nas vodi do dijaloga između Samuela i Elija. Eli preuzima inicijativu. Sada doista on poziva: „Samuele“ (שׁמואל v16) i čuje onaj isti spreman odgovor הנני hinnenî „Evo me!“ (v16 usp. v5s.8). Elija zanima Božja poruka. Tek na formulu zaklinjanja Samuel ju je spreman izreći. Tekst ne donosi iznova riječi, ali čitatelji već znaju iz noćnog izvještaja v11–14 sadržaj i ton.

Četvrti dio (v19–21) jest epilog koji nas vraća na dijalog u središtu teksta između Samuela i Jahve. Riječ je o trajnoj Božjoj prisutnosti u Samuelovu životu. Na Samuela je primijenjena biblijska formula: „I Gospodin je bio njim“ – ויהוה היה עמו (v19). Ova formula odgovara Božjem jamstvu: „Bit ću s tobom“ koje je jedan od osnovnih elemenata iz svetopisamskih izvještaja o zvanju.

Epilog pokazuje još jednom bitan preokret koji nastaje u ovom biblijskom izvještaju, očituje svrhu na koju smjera dinamika teksta. U početku je Samuel vezan uz Elija a na kraju je potpuno u Božjoj školi. To svjedoči i ustroj teksta:

v1–9 S+E → v19–21 S+J

Tekst objedinjuje tema zvanja. Glagol קרא (v4.5[2x].6[3x].8[3x].9s) pojavljuje se u tekstu 11x i to u tri glavna dijela teksta, nema ga jedino u epilogu. Kod četvrtog ponavljanja i konačnog poziva tajanstvena Božja prisutnost plastično je opisana: „I dođe Jahve i stade“ (v10). Samuelu se objavljuje kao lik koji je posve realno i opipljivo nazočan. Samuel vrlo intenzivno doživljava Božju blizinu.

Tekst o Samuelovu zvanju ujedno je vrstan poziv da prepoznamo dublju strukturu dijaloga. Tko s kime zapravo uspostavlja dijalog? Prvi dio (v1–9) u kojem Samuel hrli k Eliju i s njime razgovara treba po sadržaju biti Božji dijalog sa Samuelom. Drugi, središnji dio (v10–14), u kojem Samuel konačno sluša i razumije Božji glas, predstavlja zapravo poruku Božju (v11–14) jednoznačno upravljenu Eliju i njegovu domu. U dijalogu su zapravo Jahve i Eli, a Samuel je posrednik. Treći dio (v15–18), u kojem Samuel idućeg jutra stupa pred Elija konačno je uspostavljanje komunikacije: Eli prima poruku koju mu Bog upućuje. Često je u međuljudskoj komunikaciji velik napredak i rješenje poteškoća upravo razaznati tko kome kakvu poruku odašilje. U središtu duhovnosti pak ostaje naporna ali lijepa zadaća rasuditi i razabrati što Duh Božji govori i kako nas želi povesti u život.

Dopunjeno: 27.05.09., 29.05.2009., 31.05.09.
2. izd. 13. 12. 2019.

dr. sc. Niko Bilić SJ

vidi: Poziv Samuelov (1 Sam 3)

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jobova utjeha

Prvi odgovor

Teološko značenje razgovora s Bogom u Job 38,1–42,6

Knjiga o Jobu zahtjevno je književno djelo o problemu: nedužni – patnja – Bog. Njezina literarna struktura sastoji se od pripovijednog, proznog okvira (1s; 42,10–17) u kojem saznajemo Jobovu sudbinu, i središnjeg, uvelike poetskim stilom pisanog, dijela: (raz)govori (3,1–42,6), sastavljenog od upravnih govora triju Jobovih prijatelja, neznanca Elihua te napokon samog Jahve.

Tri Jahvina govora (38s; 40,1s; 40,6–41,26) sa samo dva Jobova odgovora (40,3–5; 42,1–6) u završnom dijelu Knjige dio su kompozicije djela. Triput susrećemo rečenicu “i odgovori Jahve Jobu” (38,1; 40,1; 40,6), dvaput “i odgovori Job Jahvi” (40,3; 42,1) i one jasno ocrtavaju strukturu ovog dijela teksta.

Razgovor, koji se raspoznaje po glagolu ענה (“odgovoriti”) u kratkom
opisnom dijelu teksta (5x 38,1; 40,1.3.6; 42,1) i po stalno nazočnim Ti-izričajima (osim c41), dolazi u knjizi nakon tri kruga razgovora s prijateljima (c3–31) i nakon Elihuova nastupa (c32–37), ali prije Jahvina govora Elifazu (42,7–9) i prije pravog zaključka (42,10–17). Ovaj razgovor s Bogom odvija se prije preokreta (usp. 42,10 formula שׁוב שׁבות) i stoga se s pravom može nazvati prvi odgovor. Job je još uvijek u u prahu i pepelu (42,6), još jedan govor Jahvin slijedi (42,7s) i Job će poživjeti još 140 godina (42,16).

Nov Jobov položaj. Time što se יהוה, koji je u pripovjednom
okviru (1s; 42,10–17) djelatni subjekt, pojavljuje kao sudionik razgovora (ime Božje u 38,1; 40,1.3.6; 42,1), Job biva uzdignut na razinu “nebeskog vijeća” (usp. 1,6–12; 2,1–7) o kojem dvaput čitamo na početku knjige (“Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu…” 1,6; 2,1). Job, koji je jedini izgovorio ime Božje ( 12,9), smije poput “sinova Božjih” (1,6; 2,1; 38,7) čuti njegov glas. Job je već spominjao odgovor Božji (9,16; 12,4; 23,5; 30,20; 31,35). Jahvin nastup u skladu je s tim – osobito s izričitom željom koju Job naposljetku izriče: “na Svesilnom je sad da mi odgovori!” (31,35). S c38 i duga šutnja Božja biva prekinuta (usp. 7 dana 2,13).

Često opetovano obraćanje na “ti” u Božjem govoru preuzima način govora koji je između 7,12 (“stražu si nada mnom postavio…”) i 17,4 (“nećeš im dopustiti da opstanu”.) te od 30,20 (“tebi vičem, pred tobom stojim…”) višestruko Job rabio. Pa i pitanja koja su na taj način izravno postavljena (“Gdje si bio kad zemlju utemeljih” 38,4), za razliku od općenitih pitanja s “Tko…” (38,2.5s.8; 25.28s itd.), odgovaraju postupku Jobovu pred Bogom (npr. “Zašto si me uzeo kao metu?” 7,20).

Stvorenje i Zakon. Prvi Božji govor c38s usmjeren je na prvi Jobov govor u c3, što znači da je Bog od početka razgovora nazočan i sluša.
Slično kao Job i Bog stavlja patnju u kontekst cijelog stvorenja.  pominjanjem רשׁעים “bezbožnika” odn. “zlotvora” (38,13.15; 40,8.12) Jahve se vraća na temu koju je Job uveo kao središnje pitanje u svom govoru u c9s gdje je 8x ponavlja (9,20.22.24.29; 10,2s.7.15). Izravno suprotstavljanje posve je očito na Jobovu mišljenju da ga Bog čini zlotvorom (תרשׁיעני “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 10,2) koje Bog u svom pitanju Jobu istom riječju preuzima i okreće pitajući je li Job njega zlotvorom čini (תרשׁיעני “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 40,8). Jahve prihvaća i temu משׁפט “pravo” koju Job od c9 devet puta navodi (9,19.32; 13,18; 14,3; 19,7; 23,4; 27,2; 29,14; 31,13).

Poput proroka. Za razliku od Ilije Bog se Jobu objavljuje u oluji (38,1; 40,6), a ne uz šapat blagog lahora (1 Kr 19,12). Ali točno kao kod Ilije komu Bog dvaput mora postaviti pitanje (1 Kr 19,9.13 “Što ćeš ti ovdje?”), tako i Jobu mora opetovati nalog: “opaši svoje bokove kao junak!” (38,3; 40,7). Ilija, koji je u svojoj želji za smrću sličan Jobu (1 Kr 19,4; Job 3,11), dva put “recitira” isti odgovor (1 Kr 19,10.14). Job međutim postiže bitan napredak od šutnje (poslije c38s) i volje za šutnjom (40,4s) do priznanja i spremnosti na razgovor (42,4).

Izostanak odgovora nakon prvog Jahvina govora (c38s) i izostanak  tematskog sučeljavanja nakon drugog Jahvina govora (40,1s) odgovara  umoru od muke i trpljenja koje traje 7 dana (c2) i 34 poglavlja (c3–37). Pitanja koje Bog postavlja (c38–40) nadilaze Joba, previše su za nj (npr. 38,6 “Na čemu počivaju temelji zemlje?”; 38,28 “Tko je taj koji kapi rose rađa? Zar možeš doviknuti oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju?”; 40,9 “Zar ti mišica snagu Božju ima?”). Ali zajedno s razmatranjem od 41,7 (ne više pitanja, nego opis) dovode do one pozitivne promjene u Joba koju on izriče priznanjem u svom odgovoru (42,1–6).

Kajanje ili utjeha? Glagolski korijen נחם pokazuje svojim oblikom u 42,6 da se njegovo značenje na Jobu ostvarilo. Iako se obično razlikuje između “utjehe” (piel) i “pokajanja” (nifal), možemo u tom izričaju vidjeti onu promjenu stava i unutarnjeg stanja koja je istim glagolskim korijenom (7x u Knjizi o Jobu) povezana s “utješiti”. Ono što su  prijatelji u početku bili nakanili (נחם “utješiti” 2,11), ostvaruje se u susretu s Bogom (נחם “utješen sam” 42,6). Što Job bijaše za druge (29,25), što se uzalud nadao od svoga ležaja (7,13), što prijatelji nisu bili kadri (16,2; 21,34), što rodbina naknadno, kad je sve prošlo, čini (42,11), to se ostvaruje na njemu kako on sam govoreći u 1. Sg. potvrđuje: doživljava utjehu (42,6). Da je riječ o utjehi potkrepljuje i Jobovo oko koje je pred Bogom suze lijevalo (עין “oko” 16,20), a sada ga vidi (“oko” 42,5). Jobova nada – prepoznatljiva po obje riječi koje se ponavljaju (עין+ראה “oko”+”vidjeti” 19,27; 42,5) – ispunjuje se.

10.01.2007. ispravljeno: 17.12.08.; 28.05.09.; 12.01.2012
2. izd. 12. 12. 2019.

dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Savez srca (Jr 31,31–34)

Poznato je da srce u Sv. pismu označava čovjekovu nutrinu, središte osobnosti. Srce je sjedište misli i odluka. Opreka je izvanjskosti, površnosti, općenitom javnom mnijenju, pukim dojmovina. Snaga Crkve, snaga Kristova vjernika jest u tome da je kadar razlikovati bitno od nebitnoga. Ne zaustavlja se na vanjštini i slici iz medija, nego znade zaroniti u srž stvari.

Poznati odlomak iz Knjige proroka Jeremije koji govori o „Novom savezu” (Jr 31,31) jedna je od najvažnijih veza Starog zavjeta s Novim. Novi je savez savez srca jer će Bog svoj zakon upisati u ljudsko srce. Riječi koje Isus izgovara kod Posljednje večere primjena su onoga što Jeremija zapisa: „novi savez”. Kad Isus govori o svojoj krvi, ostvaruje proroštvo nekoliko stotina godina prije izrečeno. Nakana Božja ostvaruje se.

Riječi u Jeremijinu proroštvu jesu Božje riječi u užem smislu. Lako se raspoznaju jer ćemo četiri puta u tekstu naći formulu Gospodnje riječi: „riječ je Jahvina” – za svaki biblijski redak po jedanput (31–34). To je iskaznica, kôd za prepoznavanje. Bog progovara u prvom licu, objavljuje svoje nakane, iznosi što mu je na srcu.

Bog govori o živoj zajednici koja je označena kao „dom” (r. 31.33), kuća, zajedništvo onih koje štiti isti krov i zajednički zidovi. To su oni koji ulaze i izlaze na ista vrata. U toj zajednici najbliži su rođaci, djeca istih roditelja. Govori se o „braći”: „Brat brata više neće poučavati” (r.34). Kao poznavatelji biblijskog govora slobodno možemo dodati i sestre. Govori se i o prijateljima, „drugovima”, bližnjima (r. 34). To su ljudi, i muški ženski, i mladi i stari, koji se druže. Zajednica obuhvaća i jasne razlike. U njoj su i „mali i veliki“ (r.34). Širokogrudna je Božja nakana: Poznavat će ga svi – sve tamo od najmanjeg pa do najvećega.

U tekstu se zajednica također zove „narod” (hebr. ‘am r. 33). Ovaj biblijski pojam ističe međusobne rodoslovne i rodbinske veze ljudi, za razliku od drugog pojma koji u središte stavlja političku i javnu, pravnu zajednicu (hebr. goj). Ovdje narod označava rođake, rodbinu u širem smislu, obitelj koja ima zajedničku krv i povijest.

Istaknut je prvi i osnovni učinak novog saveza, saveza srca. Članovi saveza postaju sunarodnjaci s Bogom, Božja rodbina. Bog cijelu zajednicu usvaja i priznaje se njezinom: „Bit ću Bog njihov, a oni narod moj.” (r. 33) Što Sin Božji ostvaruje, uzimljući ljudsku narav na sebe, davno je najavljeno.

Savez srca zasniva se na aktivnosti koju Bog na sebe preuzima. Svoju pouku i životne upute stavit će u njih. On će pisati izravno u srce (r.33). Srce postaje Božja bilježnica. Na ovom se primjeru dobro vidi kako biblijska riječ Zakon – Tora zapravo znači „pouka”. To su „upute” korisne za život koje treba upamtiti i primijeniti.

Drugi važan plod saveza srca jest odsutnost oholog dociranja. Neće oni jedan drugoga više poučavati. Savez srca znači intimno poznavanje Boga, poznanstvo s njime. Ne moramo jedni drugima nametati svoje slike o Bogu. Spoznavanje jest jedan od poznatijih biblijskih izraza možda baš zato što oznavača i intimnu ljubav, potpunu tjelesnu blizinu, spolno sjedinjenje. O takvom međusobnom predanju čovjeka i Boga ovdje je riječ. U međusobnoj povezanosti Boga i zajednice prepoznaje se rječnik bračne pripadnosti, ljubavi muža i žene.

Kad Jeremija uz srce govori i o duši (r. 33), onda to nipošto ne znači opreku tijelu. Riječ je o unutarnjem životu. Hebrejska riječ označava blizinu, bliskost, a slična je latinskom izrazu „intimus” koja je ušla i u suvremene jezike. Označava ono najnutarnjije.

Savez srca stvara razliku nasuprot prošloj generaciji. Upisivanje u srce bitno se razlikuje od riječi Božjih koje su bile popraćene grmljavinom i vatrom i za koje je Mojsije morao biti posrednik. Sada će Bog pisati izravno u srce. Savez srca potreban je jer je zajednica raskinula onaj prijašnji savez. Zato novi savez počiva na Božjem oproštenju.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Ana, majka velikoga proroka

1 Sam 1,1-2,11

Ono što znamo o životu Samuelove majke Ane sažeto je u jedno biblijsko poglavlje i jedan hvalospjev. Upoznajemo je kao pripadnicu drevne obitelji sa zabilježenim precima. Ta je obitelj pobožna: svake godine hodočaste u svetište i ondje prinose žrtvu. Važni događaji Anina života vezani su upravo uz to svetište u Šilu u kojemu će njezin sin Samuel odrasti. Često je i suvremeno duhovno zvanje vezano upravo uz neku crkvu, konkretnu zgradu u kojoj se obavlja služba Božja.

Biblijski opis obuhvaća osnovne crte Anine sudbine: njezinu životnu bol i njezinu najveću radost. Ana nema djece i zbog toga trpi. Moli od Boga dijete i polaže zavjet: Ako bude uslišana, posvetit će svoga sina od malena službi Božjoj. Svu radost daje joj pogled na sina koji je plod Božjeg dara i njezinih molitava i ona izvršava svoj zavjet. U času kada predaje sina u hram izriče hvalospjev koji će postati osnovica za Gospin Veliča u Novom zavjetu. “Kliče srce moje u Gospodinu” (2,1) pjeva Ana. To su glavne crte koje Sveto pismo donosi.

Sveto pismo otvoreno opisuje kako Ana doživljava višestruko poniženje. Ponajprije živi s mužem koji, premda je iskreno voli, ima i drugu ženu. Zatim, ne samo da u sebi trpi što je nerotkinja nego je ta druga žena koja ima veći broj djece, namjerno ponižava što nije majkom postala. Osim toga i od svećenika će doživjeti poniženje na javnom mjestu kad je pred svetištem odbojno proglašava pijanom.

Od muža Ana prima znatnu količinu ljubavi i razumijevanja. Na primjer, onog dana kad su bili na hodočašću i kad su slavili uz žrtvenu gozbu muž Elkana uočava njezine suze i njezin prisilni post. Zamjećuje njezino duševno stanje. Zacijelo je odudarala od svečano i veselog raspoloženja s kojim se na obiteljski blagdan obilnije jelo. Muž također, premda naizgled slijep za suparništvo među ženama i za zanovijetanje kojemu je Ana izložena, pogađa i poznaje ne samo vanjske znake nego i unutarnji izvor boli: Ana je nerotkinja; u Izraelu to je svojevrsna sramota i znak odbačenosti od Boga. Svoju ženu, međutim, ne osuđuje i ne predbacuje joj. Poput Josipa u Novom zavjetu ne želi je izvrgnuti sramoti,nego darivanjem vlastite osobe želi nadomjestiti, ublažiti neispunjenu čežnju (v. 1 Sam 1,8).

Još jednom će Elkana pokazati brižljivu pažnju kad Ana s tromjesečnim novorođenčetom odbija poći na hodočašće. Njegov je stav puno odobrenje i potvrda njezine nakane. Izravno prihvaća i potvrđuje njezin naum da ne odlazi na put dok se ne dovrši razdoblje dojenja. Mužu je stalo da Bog ispuni njezinu želju.

Kako Ana postupa u životnim nevoljama? Ponajprije ne guši i ne skriva težinu koju u duši nosi. Dublji razlog zašto joj je srce rastuženo (r.8) svakako je njezina čežnja za djetetom, ali Sv. pismo ne prešućuje ni neposredan povod žalosti: Ana plače i ne jede kad je Penina, druga žena, iz godine u godinu ponizuje i vrijeđa kod svečanog obiteljskog stola. Ana ne guši i ne skriva osjećaje. To će još više doći do izražaja u Aninoj hodočasničkoj molitvi pred oltarom. Sveto pismo otvoreno spominje “ojađenu dušu” i “gorak plač” (r.10) koji prate Aninu dugu molitvu. Sama Ana pred svećenikom izravno imenuje svoju “pretešku tugu i žalost” (r.16).

Zadivljuje iduća Anina reakcija. Na dobrohotno i susretljivo pitanje muža koji je očito voli i želi razriješiti muku, Ana se uopće ne upušta u razgovor. Kao da ne polaže odviše važnosti u raščišćavanje i jasno imenovanje međuljudskih napetosti koje nastaju zbog ponašanja vrijedna optužbe i osude. Ana ne koristi priliku da se požali i objasni kako stvari stoje, ne oslanja se Ana na ljudsku raspravu, analizu i tumačenje premda bi sigurno donijele ploda. Ne, ona po svršetku neuspjele gozbe ustaje i povlači se na molitvu. Ana izlazi iz sobe u kojoj su bili i stupa pred Gospodina (r.9). Kao da je znala da bi ih silno raspredanje moglo ostaviti zatvorene u sobi ovaj put sačinjenoj od zamršenih osjećaja i teških okolnosti.

Je li Anin postupak pobožan bijeg od problema i prezir svijeta? Nipošto. Istina, njezina tužna i duga molitva, pri kojoj su se samo kretnje usana vidjele, čak je i svećenika navela da pomisli na pijano buncanje. Ali Ana uočljivo čini pozitivan iskorak, donosi konstruktivan prijedlog. Ne zatvara se u tuzi i bolesnom samosažaljenju. U njezinu srcu slutimo već novu vedrinu, a u rješenju koje predlaže, u zavjetu, prepoznajemo plod njezine molitve.

Produženo i intenzivno iskustvo molitve, premda Ana pritom ne doživljava nikakva viđenja i ne čuje nijednu Božju riječ afirmacije i utjehe, u Anin život donosi bitnu promjenu koja se i na licu vidi: “Lice joj nije više bilo tužno kao prije (r.18).” Ana odlazi sa svećenikovim blagoslovom. Njezin metabolizam se oporavio, njezino tijelo opet prihvaća hranu. Vraća se kući i u ljubavi sa svojim mužem začinje dijete.

Još jedna promjena jest važna. Ana se oslobađa od prevelike blizine i vezanosti. Žena Penina, koja je u njoj budila veliku bol, uopće se više ne pojavljuje u njezinu životu, Ana se više ne vrijeđa. To svojevrsno odvajanje dosiže prvi vrhunac kad Ana, hotimice, ne bez muževa znanja i odobrenja, izostaje s godišnjeg obiteljskog hodočašća u Šilo. Elkana sa svim svojim domom odlazi, a Ana ostaje.

U onom pak času kada bude, u skladu sa zavjetom, odnijela dječaka u svetište da ga prikaže i daruje Gospodinu, u biblijskom opisu nalazimo nju samu na hodočašću (r. 11).

Ovo emocionalno i socijalno osamostaljenje i odvajanje od prevelike vezanosti na sredinu u kojoj živi bit će dragocjen temelj za odvajanje majke od voljenog djeteta u vrlo ranoj dobi. Dječak je bio još vrlo mlad (r. 24), kaže Pismo, a mi možemo nagađati koliko je dijete bilo staro kad je preraslo dob prehrane majčinim mlijekom. Ono što je Abraham na svoj način bio spreman učiniti, Ana izvršava: Željkovanog i iščekivanog, izmoljenog sina predaje Gospodinu.

Njezino biološko majčinstvo postaje tako konkretnim duhovnim roditeljstvom. Njezin sin Samuel stat će na početak slavnog niza Božjih proroka i pomazat će kralja Davida po kojem će se ocrtavati obećano mesijansko kraljevstvo.

S pravom Ani sveti tekst dopušta da triput bude urešena pridržanim naslovom službenice Gospodnje poput Blažene Djevice Marije u Novom zavjetu. Istina, u Bibliji to posebno ime nalazimo u upravnom govoru, u molitivi koju Ana upućuje Bogu i samu sebe tako naziva. Ali svejedno Ana time biva pridružna časnim odabranicima Božjim koji bijahu njegovi miljenici i posrednici u važnim stvarima sve od Abrahama i Mojsija.

vidi: Plodonosan zavjet majke Ane

Plodonosan zavjet. Novo lice prorokove majke (1 Sam 1,1–2,21) PDF

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Mojsije, prorok

Mojsije – uzor budućega proroka
(Pnz 18,15–18)

Study for the figure of Moses. Artist: Jacob de Wit, Amsterdam 1730–37. Metmuseum.org

Naslov נביא za Mojsija stoji u onom dijelu teksta koji je upravni govor: “Proroka iz sredine tvoje braće poput mene podići će ti Gospodin” (Pnz 18,15).Već u prethodnom tekstu 18,9–14 prepoznatljiv je “Ti” kojemu je upućena riječ. Isto vrijedi i za tematski obilježen odlomak v15–22 u kojem se 6x opetuje naziv נביא (15.18.20[2x].22[2x]) dok se inače u Pnz nalazi još samo 4x (13,2.4.6; 34,10).

Osoba koja govori jest Mojsije. A kome se obraća? “Ti” jest duž Pnz oznaka za cijelu izraelsku zajednicu (usp. 1,1) kojoj Mojsije govori. On dakle sama sebe označava prorokom. Štoviše sebe postavlja kao mjerilo za budućeg proroka. To može začuditi i djelovati oholo i uznosito.

Prvo opravdanje za takav postupak možemo naći u tome što je Pnz sročen na osobit način. Na temelju uvoda i zaključka 1,1–32,45 vidi se da je zapisan kao jedan jedini velik oproštajni govor ili oporuka Mojsijeva koju on izriče u točno određen datum (1,3). Pred smrt čovjek će iskreno iznijeti važne stvari, bez potrebe prikrivanja i preuveličavanja.

Drugo, važnije opravdanje nalazimo u tome da sam Bog tako određuje. Božje su riječi one koje Mojsije navodi govoreći o budućem proroku. U v15 i נביא i קום dio su Božjega govora navedena u v18. Pritom je također očito da kad Mojsije uspoređuje budućeg proroka sa samim sobom to čini na temelju Božje riječi. “Poput mene” kamoni (v15) odjek je Božjeg obećanja “poput tebe” kamoka (v18). Prve riječi Mojsijeve preslika su riječi Božjih:

Bog govori: Proroka ću im podići iz sredine njihove braće poput tebe
Mojsije preuzima: Proroka iz sredine tvoje braće poput mene podići će ti Jahve, Bog tvoj.

Ovaj kratak tekst o Mojsiju kao proroku važan je za cjelokupno shvaćanje proročkog poslanja i zadaće u HB jer daje podrobnu definiciju (v18) i jer vezuje proročki naslov uz središnji, konstitutivni događaj izraelske povijesti: sklapanje Saveza na Horebu (v16).

Božji glas קול יהוה (Pnz 5,25; 18,16) i velika vatra האשׁ הגדלה (Pnz 5,25; 18,16) bijahu previše za slušatelje. Na taj doživljaj zajednice podsjeća Mojsije govoreći o proroku (18,16). U strahu da ne umru tražili su posrednika (5,27) koji će čuti sve što Bog govori i onda prenijeti da bi svi poslušali i izvršavali. Taj strah i molbu naroda Bog priznaje i potvrđuje pred Mojsijem: “dobro su rekli” (5,28; 18,17) Na Horebu se zbio događaj koji Mojsije spominje. Ujedno nam, navodeći Božje riječi upućene njemu, otkriva jedan dio više o njegovu razgovoru s Bogom: Bog obećaje proroka. To u Pnz 5 nije zapisano.

Precizna definicija nalazi se u tim istim Božjim riječima: “Dat ću riječi svoje u njegova usta i govorit će im sve što mu zapovijedim” (18,18). Proročko je poslanje u tome da njegova usta primaju i budu nositelj Božjih riječi. Njegova je zadaća prenijeti zajednici sve ono što mu Bog zapovijedi da izrekne.

Dodatna potvrda za Mojsija kao proroka dolazi naknadno (Pnz 34) i od glasa pripovijedačeva tj. iz opisnog dijela teksta i to posmrtno: “Ne usta više prorok u Izraelu poput Mojsija” (34,10). Usporedba pomoću hebr. prijedloga כ koju već poznajemo iz Mojsijeva (“poput mene”) i Božjega govora (“poput tebe”) ovdje stoji u “objektivnom” 3. licu: poput Mojsija. Izraz “licem u lice” svjedoči o velikoj bliskosti s Bogom (34,10), a 34,11 donosi ključnu riječ שׁלח koja je jamac pravoga zvanja: Gospodin ga je poslao.

Ipak su u Petoknjižju nigdje izravno ne pripisuje Mojsiju naslov proroka, nego on služi za usporedbu i uzor. S proročkom titulom pojavit će se u Knjizi 12 malih proroka. Po proroku Jahve je izveo Izraela iz Egipta i po proroku Izrael bijaše čuvan, piše Hošea (12,14) i time ujedno daje još jedno bitno obilježje proročkog poslanja. Prorok oslobađa zajednicu iz kuće ropstva, “vodi je na hodočašće” (עלה) i njezin je čuvar (שׁמר).

Petar će u trijemu Salomonovu nakon ozdravljenja hromoga u Dj 3,22–23 dokazivati upravo uz pomoć teksta Pnz 18,15 da je Mesija Isus onaj obećani prorok kojega je Mojsije najavio i da samo onaj koji njega sluša ostaje u narodu Božjem.

studeni 2006., p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Škola odgovornosti

Prispodoba o rasipnom sinu – paradigma

(Lk 15,11–32)

a) Poznata Isusova prispodoba o rasipnom sinu govori nam puno o odgovornosti. Uočimo kako se u specifičnim odnosima unutar obitelji odvija rast u odgovornosti:

Ova prispodoba, u kojoj obično gledamo na problem grijeha i potrebu pokore, zapravo kao središnju temu ima radosno raspoloženje i slavlje. Četiri puta se ta tema s istom riječi ponavlja: To je nakana koju otac izriče: „Donesite tele ugojeno da se veselimo“ (ευφραινω Lk 15, 23). To je opis slavlja koje slijedi: „Počeli su se veseliti“ (ευφραινω v24). To je želja starijeg sina, da se proveseli s prijateljima (ευφραινω v29). To je, prema tumačenju očevu, dolična proslova jer je njegov brat živ i pronašao se (ευφραινω v32). Ipak, prispodoba iz Lukina evanđelja ne umanjuje promašaj i grijeh koji izgubljeni sin dvaput spominje (αμαρτια v19.21). Štoviše grijeh se ovdje dvaput izjednačuje sa smrću i propašću (v24.32).

b) Prisjetimo se poznatih pedagoških postupaka očevih ponajprije prema mlađem sinu.

Otac dopušta i prihvaća inicijativu sina, i to mlađega. Sluša njegovu želju ι ispunjava je. Podjela koju čini pravedna je: daje mu dio koji mu pripada.

Otac dopušta sinov odlazak, premda on nije to izrijekom tražio. Ne opire se da sin sve svoje pokupi i udalji se.

Vidi otac na daleko, nije skučena pogleda i kratkovidan. Kao što je sin u daleku (Lk 15,13) zemlju otišao, tako ga otac već izdaleka (15,20) vidi kad se vraća kući.

Otac ne koči osjećaje, smililo mu se u srcu (Lk 15,20) kao Isusu kad gleda mnoštvo naroda. Otac trči, ne sin, koji je možda i na kraju snaga, siromah, gladan, na dugu putovanju. Otac ga grli i ljubi. To je njegova komunikacija sa sinom. Bez riječi. Nema objašnjavanja, dokazivanja i razračunavanja. Riječi koje izriče upućene su slugama.

Prekida ga u njegovoj ispovijedi. Daje mu da s obućom stupi na posjed, kao gospodar, i tako je preduhitrio sinovu nakanu, koju nije ni dopustio izreći, da bude učinjen slugom.

Otac ne potvrđuje i ne ponavlja sinovu riječ: „grijeh“. Ali itekako ističe njezino značenje. I u kući pred nazočnima, i vani pred starijim bratom koji se vraća tumači da je riječ o smrti i izgubljenosti (Lk 15,24.32). Pritom izgubljenost nije neka relativna dezorijentiranost ili psihička zbunjenost. U svetom se tekstu nalazi riječ koja označava propast, ona ista koju izgubljeni sin upotrebljava kad kaže da umire od gladi (απολλυμι v17).

Otac kod sinova povratka u potpunosti preuzima inicijativu. Priređuje veselje ne samo za njega, nego za cijelu zajednicu.

Zaključimo: Sin je iz iskustva naučio da ne valja prvo trošiti, pa tek onda tražiti posao. Rastrošnost je vrlo opasna jer može nastati velika glad. Sin je iskusio je posljedice neodgovorne samostalnosti. Iskusio je oskudicu. On koji je tražio „Daj mi!“ (v12) osjetio je kako nije bilo „nikoga tko bi mu davao“ rogače u zadnjoj bijedi okrijepi (v17). Nema uvijek nekoga tko bi mu davao. Sve to vodi ga natrag u kuću očevu. Promišlja i shvaća da u kući očevoj sluge bolje žive, nego li on kao loš gospodar koji je sve potratio. Više mu se isplati biti sluga u kući nego li skupiti sve svoji i otići. Vrlo realan i odgovoran uvid!

c) Jednako nas zanima postupak očev prema starijem sinu.

Vrlo je važno ponajprije da kod podjele koju je mlađi sin inicirao, otac dodjeljuje imanje obojici. Čitamo: „I podijeli im imanje.“ (Lk 15,12) Nije samo mlađi brat dobio svoj dio.

Starijemu sinu također otac izlazi ususret. I ovaj put izlazi iz kuće kad ovaj bijesan nije htio ući. Prvi mu upućuje svoju riječ koja je prema opisu i poticaj i molba (v28).

Sluša i starijeg sina koji mu tek sada progovara o svojim željama i svom stavu. Sluša kako je sama sebe definirao kao slugu i izvršitelja zapovijedi. Želio se proveseliti s prijateljima. Je li ikada izrekao svoje očekivanje ili je u sebi kuhao svoj bijes i frustriranost koja je sada eksplodirala?

Otac sluša kako, eto, ni stariji sin nije primijetio da je otac obojici podijelio imanje. Ne prihvaća ga kao svoje, nije odgovoran. Očekivao je jare od oca, ne uzima od svoga. Optužuje brata da je očevo imanje rasuo, ne svoje, i to s bludnicama, o čemu u opisu ništa ne stoji. Ne prihvaća napokon ni brata, kad veli: „ovaj sin tvoj“ (v30).

Otac daje odgovor, ulazi u dijalog. Ovaj put to je odgovor s objašnjenjem, a ne samo zagrljaj i poljubac. Ponajprije, oslovljava sina izrazom od milja: „dijete“ (v31). Ista je to riječ koju Isus rabi govoreći učenicima u dirljivim časovima Posljednje večere (Iv 13,33).

U očevima riječima onaj dio odgovora koji se tiče starijeg sina dvostruk je (v31). Prvo, on je cijelo vrijeme s ocem. I on je gospodar, ne treba mu tek staviti obuću na noge, nije on sluga kako je sama sebe definirao. Drugo, sve očevo jest njegovo, ne samo onaj jedan dio koji mu je dodijeljen. Sve što je očevo pripada mu. Tu je stalno, među ukućanima, među kojima i najamnici obiluju (v17). Sa svime može odgovorno raspolagati.

Odgovor koji se tiče mlađeg sina donosi bitan ispravak. Nije on tek neki sin očev, nego je brat, „tvoj brat“ (v32). Sve moje tvoje je. Moj sin, tvoj je brat.

U razgovoru koji se zbio izvan kuće probijen je led, koji je možda dugo vremena vladao. Ne treba bijes (v28), nego veselje i radost (v32). Valjda je to dosta da i stariji brat poželi ući u kuću očevu.

U cijeloj zgodi i braća su, dakako, međusobno učitelji odgovornosti. Mlađi od starijeg može naučiti vjerno služenje, stariji od mlađega izricanje želja i nacrt vlastitog životnog puta.

doc. dr. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Povjereni darovi

(Mt 25,14–30)

Biblijska mjera „talent“ toliko je ušla u našu kulturu da već po sebi označava nadarenost i prave životne vrijednosti. Evanđeoska prispodoba pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kad nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (v19).

Da nije riječ o sitnicama dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) , i da prema proračunima označava masu od 60 kg što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu onda 13 puta više.

Gospodar premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se da oni mogu samostalno djelovati. S povjerenjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (v15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (v14.20.22). To nam je važno.

Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent.

Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kad se gospodar vratio – prvi pristupa (v20). I prvi i drugi jasno daju do znanje da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove (v20,22). Treći sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđem, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. „Evo ti tvoje“ (v25), veli on, dokazujući da nikad nije preuzeo odgovornost za nj.

Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: „Daj mi moje!, Vrati!“. On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (v21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.

Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kad mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskom menadžmentu njemu pripada (v28). Sjetimo se riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više. Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.

Problem trećeg sluge već smo prozreli. Daje se voditi strahom kako sam priznaje (v25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrešan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna polja i žetve (v24), a ne tek jedan talent koliko je na brigu dobio.

Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.

Gospodar je htio vidjeti njihovu dobrotu i vjernost, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koja se četiri puta spominje (v21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost. Vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.

Vidi: Prispodoba o talentima na Biblijskom portalu

Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kršćanska ljubav prema djetetu

Kako to da Kristovi učenici s tako velikom ljubavlju gledaju na svoje najmanje, na svoju djecu, na one koji su najpotrebniji zaštite i zaslužuju najviše skrbi počevši od trenutka začeća? Jasno nam je zašto je to tako. Gospodin Isus, naime, nije tek rekao svojim učenicima da uzmu svoj križ i idu za njim (usp. Mk 8,4), nego je čak dvaput za svojega života, kako nam bilježe Evanđelja, čuo one presvete riječi koje će svaki roditelj najbolje razumjeti. Otac s neba govori: “Sine moj, u tebi mi sva milina!” (usp. Mt 3,17; 17,5). Moja radost, moje veselje, moj dobar osjećaj u tebi je. Kad majka ili otac – mama i tata – samo vide svoje dijete, već se u njima rađa veselje.

Božićno doba pravi je čas da pogledamo, skromno ali precizno, koji su to biblijski razlozi zašto Kristovi učenici cijene dar života onih najmilijih, najdražih i najmanjih među nama. Početak je zabilježen na prvim stranicama Svetoga pisma. Nismo doista drugo doli skup praha zemaljskoga kako to biblijski jezik zapisuje (Post 2,7). Zaista, uzmemo li naše ljudsko tijelo, naš čudesno sastavljeni organizam, na koliko god sitnih dijelova ga podijelili i izučavali, nećemo naći elemenata koji bi bili o drugud. Dio smo našega svijeta, dio naravi. Slabašni, krhki. I vraćamo se u prah. Ljudski život, međutim, za razliku od svega ostaloga na ovome svijetu prema svjedočanstvu Pisma izravni je dar Božji. Dah života dolazi nam tako da ga je sam Stvoritelj udahnuo u nas (Post  2,7) što ni s jednim drugim bićem kod biblijskoga stvaranja nije slučaj.

Govorimo li o onima koji još nisu rođeni, dovoljna nam je i čista, jednostavna logika da se zapitamo sasvim ozbiljno: Kad kažem “ja” za samoga sebe, svoju vlastitu osobu, na što mislim? Kada je to počelo? Najobičnije ljudsko razumijevanje potvrđuje nam ono što baka i djed, tamo daleko na selu, udaljeni od svih naših mudrovanja, itekako znaju. Najsuvremenija znanost jasno nam pokazuje gdje to i kada započinje ljudski život. Danas smo, zahvaljujući vlastitome iskustvu i psihologiji, svi svjesni kako je prvih devet mjeseci pod srcem majke ključno za naš svekoliki duševni život. Stoga, pred otajstvom Božića u ovoj 2019. godini, molimo da na pravi način prepoznamo i priznamo ljudska prava onih koji su najugroženiji među nama.

Radosti i tjeskobe Svete Obitelji

Zašto kršćanin toliko ljubi život pod majčinim srcem i brine se za njega? Zato što je Majka Marija u tom prvom času, odmah, dok je po Duhu Svetom začela Božjega Sina, krenula ususret Elizabeti (Lk 1,39). Izvrsno se pokazuje kako Gospodin Isus još pod srcem majke, još kao ono maleno djetešce koje zahvaljujući modernoj medicini danas možemo promatrati kako se razvija, već djeluje. Majka Elizabeta puni se Duhom Svetim zato što je Isus – njezin Gospodin, plod u utrobi Majke – došao k njoj u pohode (Lk 1,41). Njegov rođak Ivan započeo je svoj biblijski ples. Svaka će majka razumjeti da velika djela, koja učini Svesilni (Lk 1,49) u Marijinu zahvalnom, oduševljenom klicanju itekako znače i čudesni dar začeća: Majka je u blagoslovljenu stanju, očekuje sina.

Sveto pismo nam, znamo, pokazuje kako pritom nije sve ljepuškasta, ružičasta priča obojena tek djetinjastom naivnošću. U isti čas što se zbiva s Josipom, poočimom, zaručnikom Marijinim? Na kakvim je on mukama! Razmišlja da otpusti svoju zaručnicu (Mt 1,19). Želi djelovati u potaji, krišom (grč. lathra). Na rubu je da samoga sebe baci u onaj mrak koji obilježava Heroda u Evanđelju (lathra Mt 2,7). Međutim, isto tako kao što je Mariji anđeo navijestio, tako će Josipa anđeo zaustaviti da ne pođe krivim putem. Zato molimo pred božićnim jaslicama da svima onima koji su i danas iz mnogih razloga u muci kad je dijete na putu da Božji anđeo dođe i pokaže kamo i kako (Mt 1,20). U Evanđelju anđeoska je pomoć uspješna. Evo ih, kad idu na popis – sjećamo se o Božiću – oni su zajedno (Lk 2,5). Još jednom se, međutim, vidi kako Sveto pismo pokazuje puno razumijevanje za mučna iskustva. Od najmanje dobi, još pod srcem Majke, Gospodin Isus postaje žrtva naše birokracije, vladareva propisa: car je odredio da svi moraju na popis. Lako možemo shvatiti kako je to izgledalo. U posljednjim danima trudnoće majka s djetetom pod srcem mora na višednevno naporno putovanje samo radi puste administracije. Bijaše to prvi put za Kvirinijeva vladanja onim krajem (Lk 2,2); dakle, bila je posebna gužva. Nitko se nije od prve snašao. Sveta obitelj doživjet će onu sudbinu s kojom se mi danas tako često susrećemo: Nema mjesta za njih (Lk 2,7).

Krist – Učitelj

Mnogo ima razloga zašto možemo za ovaj Božić moliti da se promijeni ponajprije naše srce pa da ta kršćanska ljubav prema djetetu zavlada cijelim narodom, cijelim svijetom. Gospodin Isus kao Učitelj istina visoko stavlja one “koji slušaju riječ Božju i čuvaju je” (Lk 11,28), ali baš tom zgodom ne niječe, nego potvrđuje blaženstvo majke koja u svojoj utrobi nosi dijete i koja ga na svojim grudima hrani (Lk 11,27). Svojim pak spasiteljskim pozivom: “Pustite dječicu k meni!” kojim upravo malene postavlja kao mjerilo za ulazak u Kraljevstvo Božje istaknut će koliko su mu važna djeca (Mk 10,14). Riječi će djelom potvrditi kad njih blagoslivlja (Mk 10,16), daleko prije negoli će, tek kod Uzašašća, to sa svojima učenicima učiniti (Lk 24,50). Dijete će Učitelju biti uzor za pravu čovjekovu veličinu (Mt 18,2). Gospodin izravno brani dostojanstvo djece upozorenjem da ih ne smijemo prezreti. Pritom ističe i razlog: njihovi anđeli “stalno gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima” (Mt 18,10).

Biblijsko iskustvo

Zna Sveto pismo kako lako mi ljudi u svojoj ograničenosti ukrivo pođemo! Već Abraham na onoj prvi kušnji, sa svoje strane shvaća kao da treba ubiti vlastito dijete (“uzme nož da zakolje” Post 22,10). Nije to tek suvremeni problem kada čovjek misli da, zbog nekog lažnog višeg ideala i za neko izmišljeno dobro, treba smaknuti svoje dijete. Davno već, u Egiptu, po luđačkom faraonskom zakonu, svako muško dijete rođeno Hebrejima, trebalo je biti ubijeno (Izl 1,16). Još u Ilijino doba zlobnik iz Betela misli da čini dobro žrtvujući svoja dva sina, samo da podigne jerihonske zidine (1 Kr 16,34). Bolna je to rana koju Sveto pismo poznaje, to je u nebo vapijući grijeh! Posljednja, proročka knjiga na kraju Biblije, također poznaje sliku zmaja koji pred majkom vreba na novorođenče da ga odmah proždre (Otk 12,4)

Upravo će praotac Abraham u pedagoškoj kušnji naučiti da ono što Bog traži, nije “Ubij svoje dijete!”, nego: “Posveti ga meni!”. “Nisi mi uskratio sina” (Post 22,12.16) potvrdit će dvaput Gospodin i potom će biblijskom formulom ukrijepiti: “Poslušao si glas moj!” (Post 22,18). Već tu je anđeo koji je zaustavio očinsku ruku koja je spremna nožem zaklati vlastitoga sina (Post 22,11). Stručnjaci će upozoriti: biblijska riječ kojom Bog traži žrtveni prinos već sama označuje podizanje, uzvišenje, uzdizanje do pune mjere. Na koliko mi načina svojim osjećajima i čudnim idejama, svojim riječima i postupcima možemo skučivati, kljaštriti, oskvrnjivati život – psihički ili fizički život – svojem djetetu!? A Apostol će izravno reći: svi smo pozvani doći do savršena čovjeka, po onoj mjeri koja je u Isusu, da uzrastemo do njegove punine (Ef 4,13).

U Pismu, daleko nakon Abrahama, susrećemo dobro znanu starozavjetnu majku Anu, majku proroka Samuela koja izvrsno ispravlja i pokazuje put prema naprijed (1 Sam 1). Ona doista posvećuje svoje dijete Bogu već od malena (1 Sam 1,11). Ali to ne znači da mu oduzima život, da mu nešto uskraćuje. Dapače, dolaze roditelji k njemu, opet i opet, a dobra majka donosit će mu novu, veću odjeću: dijete raste (1 Sam 2,19). Kao prava majka ona se brine za svoje dijete, premda ga se je u pravom smislu odrekla i dala ga Bogu. Svetopisamski izvještaj namjerno ističe tri puta kako roditelji djetetu omogućuju ono najvažnije: Samuel raste (1 Sam 2,21.26; 3,19). I ne samo to! Zahvaljujući roditeljskom postupku, Samuel premda je još u djetinjoj dobi već je Božji poslužitelj (1 Sam 2,11.18; 3,1), što je u Bibliji vrhunsko priznanje njegovoj osobi, također triput zabilježeno.

Raspeti Spasitelj

Zašto kršćani s tolikom ljubavlju gledaju na svoju djecu, na one najmanje, na one koji su još u majčinoj utrobi? Najvažnija, završna slika na kojoj želimo zastati, dobro nam je poznata i već je u božićnom otajstvu motrimo: Gospodin Isus završit će svoj zemaljski život na križu. Zato što je on započeo život pod srcem svoje Majke, zato je nama ljudski život od početka svet. Sin ga je Božji svojim križem posvetio i otkupio. Kršćanska ljubav prema djetetu ima svoju nezatomljivu važnost zato što Gospodin Isus na križu kao svoju molitvu uzima riječi dobro poznatoga psalma: “Bože moj, zašto si me ostavio” (Ps 22,2; Mk 15,34). U tim riječima pronalazimo vrsnu uputu i najbolje tumačenje za ono što promatramo. Bogu, za kojega ima osjećaj da ga je ostavio premda mu je Otac, on kaže: “Ti si moj, ti si moj Bog!”

Gledamo li, naime, dalje u riječi psalma, otkrit ćemo od kada traje ta sveta veza i privrženost. Što to nalazimo u psalmu? “Od majčine utrobe ti si Bog moj” (Ps 22,11) – pisano je. Zato je nama život u majčinoj utrobi svet jer ta veza s Bogom, koja se sakramentalno utemeljuje u Krštenju, postoji dakako od prvoga trenutka. Zato je život svet i čovjek ga nema pravo dokinuti! Starozavjetni psalam ide tako daleko da nam pred oči stavlja milu, prepoznatljivu sliku: “Ti si me izveo iz krila moje majke” (Ps 22,10). Otkad traje veza toga čovjeka s Bogom? Od onda kada ga je čovjek svojom pameću spoznao? Od onda kada je donio odluku i opredijelio se? Nipošto! Evo, već drevni psalam kaže kako Bog na sebe preuzima ulogu primalje, babice. Bog pomaže u onom najosjetljivijem trenutku kad dijete u pravom smislu riječi već prelazi na drugi svijet. Iz majčine utrobe prelazi na ovaj naš svijet za koji dobro znamo kakav je. Sveto pismo kaže: “Ti si me izveo”.

Na pozadini ovoga psalma jasno nam je zašto Kristove riječi na križu imaju duboko značenje kad on kaže: “Evo ti majke!” (Iv 19,26). Majka je Isusova upoznala cijeli životni tijek svojega Sina – od začeća pa do smrti, od nazaretskoga doma i betlehemskih jaslica do križa na Kalvariji. Zašto kršćani s tolikom gorljivošću paze na svoje najmanje? Zato što im je Isusova majka Marija dana za majku. Svim kršćanima, a napose onim najmanjima, onima najpotrebnijima majčinske ljubavi, onima koji u punom smislu bez majčinske ljubavi ne mogu preživjeti. Ljubav je to koja započinje od prvoga trenutka – od začeća.

Zagreb, 3. 10. 2019. na godišnjicu beatifikacije kardinala Stepinca u Mariji Bistrici

vidi: Za život. Zašto kršćani ljube djecu? (audio)

p. Niko Bilić, SJ