Kategorije
Duhovnost

U pustinji

Lk 4,1–13

Ron di Cianni, U pustinji

Danju sunčana žega, blještava svjetlost koja zasljepljuje, sve užareno, nigdje zaklona. A noću studen do kosti prodire, cijelo tijelo drhti. To je pustinja. Divlji krajolik, sablasno kamenje i stijenje, pustara; isušen pijesak i prah zemaljski koji čovjeka odmah podsjeća od kako je krhke građe građen.

Nije lako povući se u pustinju. Teško je ostati sam s bezdanom čežnje u sebi koji vapi za puninom. Samo Bog, koji ga je stvorio, taj bezdan i tu prazninu može primjereno ispuniti. Nemila je pustinja, kad pritisnu zbunjenost i slabost, i napetost koja straši, i kad nema blagog lica ispred nas koje bi nas smirilo, kad iz dubinâ zavrišti strasna glad ne samo za materijalnom nego i za duhovnom hranom. Daleko od zabave i lakih užitaka, kao da nema utjehe; to je samoća u kojoj jezivo cvili tjeskobna ljudska strast. Teško je izdržati u pustinji kad zahuje vihori i zatutnje oluje. Samo kuća izgrađena na stijeni može opstati. Takav je naš Gospodin.

Četrdeset dana potpuno se prepustio vodstvu Duha. Isus uzima na se našu sudbinu. Snalaze nas napasti i kušnje, i to ne samo jednom u životu. Đavao vreba, piše sv. Luka, i drugom prilikom (Lk 4,13). Sve tamo od Kajina, grijeh nam je kao zvijer na pragu što na nas vreba; ali još mu se možemo oduprijeti (Post 4,7). Snagom Kristovom.

Dva se barjaka pred nama vijore, s jedne je strane slava Kristova, a s druge je mračan đavolji stijeg. Za kušnju u pustinji napose vrijedi ona Kristova riječ: ‘Nisam došao donijeti mir, nego mač’ (Mt 10,34). Mač protiv onoga koji je otac laži i ubojica ljudi od početka; neprijatelj ljudske naravi i božanske nadnaravi, Protivnik – Sotona.

Tko u Isusa povjeruje, neće se postidjeti (Rim10,11). Ali Sotona nije došao da bi se povjerio i povjerovao, nego je došao napadati. Đavolji barjak je barjak izazivača i huškača. Zato se na kraju udaljuje, odlazi postiđen.

Napasnik se, ponajprije, okomio na Isusa tražeći da kamen pretvori u kruh. Može Bog iz kamena i djecu Abrahamovu podići, to nije u pitanju. Ono što je ovdje bitno jest da tjelesna hrana nije najvažnija. Isus će doista umnožiti kruh, ali ne za sebe i svoju glad, nego sažalivši se nad mnoštvom. Umnožit će kruh skrbeći za svoju zajednicu. Ići će toliko daleko da će samoga sebe, svoju Osobu dati za hranu. Zna Isus da ljudsku dušu ne može nasititi samo kruh koji jedemo. Dubina trpljenja koje osjećamo, kao i naša radost koja čezne za blagoslovom, traže daleko više. ‘Ne živi čovjek samo o kruhu.’ Kruh koji će Krist Gospodin dati je kruh živi koji je s neba sišao. Tko se hrani tim kruhom ima vječni život.

U drugoj kušnji najbolje će se pokazati da đavolji stijeg stoji pred carstvom privida i laži. Izravna je suprotnost kraljevstvu Božjem koje tajno raste poput zrna gorušice. U virtualnoj stvarnosti napasnik odjednom pokazuje sva kraljevstva zemlje. To je samo slika, pusta tlapnja. A potom izriče čistu laž, govoreći da je njemu dana vlast i da je podjeljuje kome hoće. Srž sotonskog bića je oholost, nepriznavanje istine u sebi. Pripisuje si moć koju nema. Hvali se imanjem koje nije njegovo. Krist, naprotiv, uopće ne ide za posesivnim i požudnim prihvaćanjem vlasti i slave. Njemu su na srcu pravi klanjatelji koji se klanjaju Ocu u duhu i istini.

Napasnik se napokon drznuo posegnuti za riječima Pisma, za riječima koje izlaze iz usta Božjih. Da li već popušta i slama se pred prodornim i čvrstim Kristovim stavom? Ili nevoljnik pokušava ne bi li i tu svetinju iskoristio, znajući koliko je Isusu stalo do Božje riječi? Jasno, bilo bi nerazborito, grijeh i zlo izvoditi senzacionalističke, samoubilačke skokove kakav predlaže u drugoj kušnji. Ali pravo je svetogrđe i đavolsko djelo uzimati riječi Svetog pisma za napad na Sina Božjega.

“Ako si Sin Božji” govori napasnik Isusu. Dvaput. Opetovano svojim napadom smjera na Kristov identitet, na srž njegove svete Osobe. Želi uzdrmati temelj i staviti u pitanje, razoriti sveto samopouzdanje koje se temelju na Isusovu odnosu prema Ocu. Kao što sotona sam nema oslonca u sebi i prikazuje se u lažnom svjetlu, tako pokušava i Gospodina dovesti u napast. Ali Isus zna svoje podrijetlo. Isusovo je presveto Srce utvrđeno i pohranjeno u Ocu na nebesima. Jednom će Krist Gospodin otvoreno kazati: Prije nego što Abraham bijaše, ja jesam (Iv 8,58). Divna, snažna veza u dubini Srca tolika je da Isus ne treba i ne traži nikakva opravdavanja riječima. Krist se ne obazire na taj najdublji i najoštriji izazov. Tako mu oduzima snagu, osujećuje ga i napasnik odstupa, iscrpljen.

Niko Bilić
(2001., iz knjige Vjeruj i živi)

Kategorije
Duhovnost

Isus i Sotona

(Mt 4,1–11)

Isus je novi čovjek. On je čovjek koji prihvaća vodstvo Duha. Prema evanđeoskom izvještaju Duh ga vodi u pustinju. Poput Mojsija koji je četrdeset dana i četrdeset noći proveo na Božjoj gori Isus se povlači u pustinju. Dopušta da ga povede isti onaj Duh Sveti koji je satkao njegovo čovještvo u krilu Djevičinu. To je Duh ljubavi kojega dobro poznaje jer ga odvijeka povezuje s Ocem, drži ga u krilu Očevu iz kojeg potječe.

Isus dopušta da bude iskušan. Izložen je napasniku koji podlo napada kad je čovjek na kraju snaga, iscrpljen dugotrajnim postom. Isus upoznaje težinu i muku napasti. Zato će nas poučiti da mi u svojoj slabosti molimo Oca: „Ne uvedi nas u napast!“ Ne iskušavaj nas, znaš da smo slabi!

Isus ne ignorira napasti. Ne pravi se kao da đavla nema. Pažljivo sluša njegov govor. Dopušta mu da ga uzme na vrh hrama i povede na visoku goru. Daje mu izravan i odrješit odgovor.

Isus u prvoj napasti ne dopušta zlobnom huškaču da mu diktira što će reći. Đavao traži: „Reci!“ – Reci da kamenje postane kruh! Ali Isus ne sluša njegovu zapovijed. Isus govori, ali izriče Božje riječi, ponavlja ono što je u Pismu zapisano. Bogu je važno od čega čovjek živi. Ljudski je život Bogu važan. Život koji se ne da svesti samo na imanje. Koliko smo se puta i sami uvjerili da nam u stvarima koje posjedujemo nema ljudskog ispunjenja! Čovjek se ne može nahraniti samo materijalnom hranom. Važna je Riječ koja izlazi iz Božjih usta, Riječ zapisana u Svetom pismu, Riječ koju Isus izgovara. On jest Riječ.

Isus raskrinkava bogohulnu i svetogrdnu zloporabu koju napasnik primjenjuje kad ga uzima na vrh hrama. Đavao se želi poslužiti svetim Božjim riječima za svoje sotonske nakane. Drznuo se u zavodnička usta uzeti stihove psalma. Isus odmah prepoznaje opaki vražji pokušaj da Boga ispituje i kuša. (Smjera na smrt, želi da se Isus baci s vrha hrama, želi da se čovjek ubije.)

Isusovi kratki i mudri odgovori iz Svetoga pisma djelotvorni su. Nakon odgovora napasnik odmah odustaje od te napasti i prelazi na nešto drugo.

U trećoj napasti đavao se služi otvorenom laži. Ma kome ćeš ti, lukavi napasniče, dati kraljevstva? Ma što ti, stara varalice, možeš dati? Kao da vragu pripada ovaj Božji svijet koji je Stvoritelj čovjeku na mudro upravljanje povjerio! Treća je napast stvaranje lažnog dojma. Privid je visoka gora s koje bi se vidio cijeli svijet. Na početku je stara zmija započela lažju sugerirajući da je Bog dao sveopću zabranu. Laže i kad govori čovjeku da će biti kao Bog. Jer neće. Laže i kad spominje izmišljenu Božju zavist.

Isus je brzo svladao i treću napast, oholost života, jer nije došao da bude služen, nego da služi. Svladao je napast jer je znao da je sluga Jahvin po kojem će doći opravdanje mnogima. Znao je da se treba klanjati samo Ocu i to u duhu i istini.

Sada otvoreno naziva napasnika pravim imenom i tjera ga od sebe. Prozreo ga je i raskrinkao, i tako dovršava napasti.

Isus je već u pustinji započeo pobjedu koju će na Uskrs dovršiti.

10. veljače 2008. (uređeno 09.06.09.)  

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Evanđeoski talenti

Mt 25,14-30

Kraljevstvo je nebesko ovakvo: Isus, Sin Božji, boravio je među nama i prošao je zemljom čineći dobro. Povjerio nam je svoj nauk, dao nam je primjer. Povjerio nam je svoju zajednicu – Crkvu. Potom se vratio k svom nebeskom Ocu. On, Kralj slave, ponovo će doći, kako je rekao. Mi ga iščekujemo.

Ima u nebeskom kraljevstvu nešto izazovno. S pravom smo navikli da evanđeoski zakoni probijaju nered našega svijeta i okreću ga na dobro. Često u evanđelju čujemo o pravdi koja je jača od nepravedne logike svijeta. Posljednji će u nebeskom kraljevstvu biti prvi. Unatoč svemu tome prvi sluga koji je već prikupio deset talenata, dobiva još i jedanaesti, onaj koji je posljednjem sluzi oduzet. Bogat se još više obogaćuje, siromah gubi sve.

„Uspjeh nije nijedno od Božjih imena“ kazao je Martin Buber. Ipak, Evanđelje nam pruža sliku svetog menadžmenta. Valjani i vjerni sluge postižu dobit. Dobro su poslovali i obilno zaradili. Zbog toga ih gospodar hvali i nagrađuje ih svojom radošću. U svetom menadžmentu ne dobiva svatko u jednakoj mjeri. Granice koje imamo uzimaju se u obzir. Ali, kako izgleda, od svakoga se očekuje dobitak u punoj mjeri, ulaganje sviju sila.

Dva sluge mogu s radošću i pouzdano, štoviše, s određenim ponosom očekivati dolazak gospodarev. Oni su svoje talente umnožili. Gospodar uopće neće tražiti da predaju ono što im je povjereno i što su stekli. Samo ih poziva da uđu i imaju udjela u njegovoj radosti. Čini se da smiju sve zadržati. I još će im se mnogo nadodati!

Jedino treći sluga mora predati talent jer ga nije uložio. Dopustio je da ga strah povede. Zacijelo iščekuje gospodarev dolazak u tjeskobi i zabrinutosti. Nije bio pripravan prihvatiti povjereni talent kao nešto što je doista njemu dano. Gospodaru kaže: „Evo ti tvoje!“ Izgleda da je talent promatrao kao teret kojeg se htio što prije riješiti. Odatle stiska i trepet. Nije talent upotrijebio sa svom ljubavlju, slobodom i vlastitom odgovornošću.

U slici gospodara koji svoje imanje povjerava slugama prepoznajemo dobrotu Boga koji nam je toliko toga povjerio. Već danas mu smijemo prinijeti plod svojih talenata. Evo, Gospodine, ovdje je sva skrb i ljubav koju smo uložili u obitelj i zanimanje! Evo, Gospodine, ovdje je mar naših dana, skrovit rad koji smo vjerno izvršavali! Ovdje je svako naše nastojanje oko pomirenja i razumijevanja; evo, naše strpljivosti i svih naših molitava! U kruhu i vinu na oltaru prinosimo svoje talente i sav dobitak koji smo stekli. I, gle, već nam stiže čudesna nagrada! Uskrsli Gospodin dijeli svoju radost s nama. Već sada povjerava nam mnogo, ako u malome bijasmo vjerni. Govori: „Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv. Uzmite!“

13. studenoga 2005

p. Niko Bilić, SJ

33. nedjelja (godina A)

Kategorije
Duhovnost

Dva brata

(Lk 15,11-32 )

Kako bi to izgledalo kad bi se dva brata iz evanđelja susrela nakon mnogo dugih godina? Desetljeća su prošla. Obojica su stari, bogati iskustvom, uznapredovali u mudrosti. Razgovaraju.

Mlađi veli: »Tada sam htio imati svoje. Htio sam biti samostalan. Nije bilo nepravedno što sam tražio svoj dio.«

Stariji se također prisjeća: »A ja, iz pristojnosti, nisam htio zahtijevati dio koji meni pripada. Poštovao sam očev autoritet. Jesam li se bojao? Svakako, bio sam ljut na tebe. Kipio sam od srdžbe i bijesa kad sam vidio kako se ti, mali, ponašaš. Očev ljubimac! Tako lakomislen, tako beskrupolozan!«

Mlađi će na to: »O da! Vukla me želja da odem od autoriteta. Bio sam tako siguran u sebe. Mislio sam da ću sa svojim imetkom osvojiti sav svijet.«

Razgovaraju tako dva vremešna čovjeka. Lice je starijemu obilježeno dugim životnim vijekom, ali oči su mu živahne i jasne. Ni mlađi nije više u snazi, ali njegov glas još uvijek daje naslutiti lik mladog momčića koji je prije mnogo godina sam i na svoju ruku pošao u daleku zemlju.

»Odano sam služio ocu. Sve sam njegove naloge izvršavao« – promišlja stariji. »Zapravo nisam postao odrastao i samostalan, premda sam to vruće želio. Bez pitanja pokoravao sam se njegovoj zapovijedi a da pritom nisam preuzeo odgovornost na sebe.« I služio mu je, kao jedan od slugu, umjesto da je uvidio da je ljubljeni sin. »Sinko«, rekao je otac onom zgodom.

Mlađi dobro pamti kako je htio biti slobodan. Ali je pritom previdio koliko su autoritet i zakon, koji su vladali u kući očevoj, bili prijeko potrebni. Za upravljanje životom. Posjed, odnose prema drugima, ljubav – sve to trebalo je držati u redu. »Tomu, jednostavno, nisam bio dorastao« – zaključuje svoje razmišljanje.

Stariji je uvijek ostao uz oca. Ali nije bio kadar pojmiti da sve što je očevo pripada i njemu. U njegovoj je pameti to izgledalo drukčije, odijeljeno jedno od drugoga. Imao je jednu želju. Htio je prirediti slavlje za svoje prijatelje i proveseliti se s njima. I ta se želja pretvorila u muku. Je li, naime, ikad izrekao svoju želju? I njegova se želja pretvorila u bijes, jer ne dobiva što je želio. I njegov se bijes pretvorio u mržnju. Prema samom sebi. Prema ocu. Prema bratu koji je tako lako dobio svoja dobra.

Mlađi također imaše svoju muku. Valjano ga je zapekla savjest kad je u onoj dalekoj zemlji zavladala velika glad. Nije li bio sukrivac za takvo stanje zbog svojeg načina života? Sve što je dobio od oca, izgubio je. Samo grijeh i krivnja ostadoše. Htio se odijeliti od svojih, sad je ostao sam. Htio je biti gospodar svojeg imanja, sad je postao sluga koji mora čuvati nečiste životinje. Osjećaj krivnje bio je neizdrživ. Pa što je to od svog života učinio?

Dva brata, dva starca, mogla bi još dugo razmišljati i razgovarati o svojim postupcima. No ubrzo postaje jasno da je za obojicu odlučujuća prekretnica bila gozba u očevu domu. Otac nije pitao za grijeh mlađega. Nije niti omalovažavao grijeh. Naložio je da se priprave gozba i veselje. Otac nije osudio bijes i mržnju starijega. Ali je jasno dao na znanje da sve njegovo i sinu pripada. Sada je pravo da se veselimo i slavimo slavlje za onoga koji bijaše mrtav i opet oživje.

p. Niko Bilić, SJ
(iz knjige: Nauči nas, FTI Zagreb 2001., str. 20)